U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje
smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske
odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje
smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.
Članak 150. i članak 151. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17)
Članak 150. i članak 151. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17)
Zakon o radu ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu, već poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu - tužitelj radničkom vijeću nije niti mogao dostaviti odluku o otkazu kako to pogrešno ističe prvostupanjski sud jer tužitelj kao poslodavac to može tek nakon što pribavi suglasnost radničkog vijeća. Zakon o radu obvezuje poslodavca da pribavi suglasnost da bi mogao donijeti odluku o otkazu, a pri tome ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu (što je i logično jer bi bilo sporno radi li se o odluci ili o nacrtu odluke). Prema tome, u postupku traženja suglasnosti za namjeravani otkaz, poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu, a u ovom konkretnom slučaju te činjenice su vidljive i proizlaze iz Odluke o razrješenju od 18.siječnja 2018.
Članak 150. i članak 151. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17)
Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za nadomještanjem suglasnosti Radničkog vijeća K.B.C.Z., na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L., za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, sadržan u Odluci o razrješenju radnika sa radnog mjesta v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, a koja je suglasnost uskraćena očitovanjem tuženika od 08. ožujka 2018. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2020. do isplate dok je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi umješaču troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana. Isto tako, pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev umješača za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kuna, a pod točkom V. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.
Žalba tužitelja je osnovana i Županijski sud ukida presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke te se predmet vraća istome sudu na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se nadomjesti suglasnost Radničkog vijeća K.B.C.Z., Zagreb, na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L. za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine.
Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:
- da je tužitelj sa radnikom K.L. 15. lipnja 2015. zaključio Ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto v.d. Rukovoditelj službe do izbora po natječaju, u Službi zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine kod tužitelja,
- da je tužitelj 18. siječnja 2018. donio Odluku o razrješenju radnika s radnog mjesta kojom je radnika K.L. razriješio dužnosti poslova v.d. rukovoditelja službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine s danom 19. siječnja 2018. dok je u točki 2. navedeno da će se sukladno toj odluci provest postupak otkaza Ugovora o radu, klasa:4.5.1.-15/2305-1 od 15. lipnja 2015. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu prema stručnoj spremi, znanju i sposobnostima K.L.,
- da iz Odluke o razrješenju od 18. siječnja 2018. proizlazi da se protiv radnika K.L. u 2016. i 2017. vodilo više prekršajnih postupaka koji su iz područja sigurnosti zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine, da postupci javne nabave koje je bilo potrebno provesti s područja zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine nisu provedeni unatoč upozorenju i požurivanju od strane Službe nabave te da ne postoji sposobnost Rukovoditelja službe za uspostavom primjerene organizacije procesa rada i rješavanja svakodnevnih radnih zadataka neophodnih za redovno i kvalitetno funkcioniranje službe,
- da je kod radnika K.L. Rješenjem HZMO-a od 11. siječnja 2000. utvrđena invalidska mirovina zbog profesionalne bolesti,
- da iz Dopisa od 21. veljače 2018. (list 32-36 spisa), proizlazi da je tužitelj tuženika obavijestio i zatražio suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. sukladno odredbama čl. 150. i 151 Zakona o radu te da iz dopisa proizlazi da je tijekom obavljanja poslova rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine, a posebno u 2017., radnik K.L. učinio niz propusta, kako stručnih, tako i u organiziranju i rukovođenju poslova navedene službe, koji su detaljno navedeni. Također, proizlazi da je temeljem takvih povreda tužitelj donio Odluku o razrješenju radnika s radnog mjesta v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine te mu je ponuđen novi Ugovor o radu dana 14. veljače 2018. kojeg je radnik odbio potpisati,
- da se tuženik Očitovanjem od 8. ožujka 2018. (list 37-39 spisa), protivio namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. te iz obrazloženja navedenog očitovanja proizlazi da temeljem čl. 150 i čl. 151 Zakona o radu, Radničko vijeće nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju u zakonski predviđenom roku na sjednici 8. ožujka 2018 provodi postupak savjetovanja i suodlučivanja s predstavnikom poslodavca te donosi odluku o protivljenju namjeri poslodavca o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L..
Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da Odluka o razrješenju ne predstavlja odluku o otkazu kojeg ima u vidu članak 151. st. 1. toč. 3. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje ZR) jer da u Odluci o otkazu treba jasno i decidirano navesti da se radniku otkazuje ugovor o radu, kojom vrstom otkaza se ugovor o radu otkazuje i iz kojih razloga. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da iz Odluke o razrješenju nije razvidno da se radniku K.L. otkazuje ugovor o radu (već se isti razrješava s radnog mjesta), niti je razvidno kojom vrstom otkaza mu se ugovor o radu otkazuje te da je tuženik opravdano uskratio predmetnu suglasnost, a isto tako da Odluka o razrješenju ne može biti predmetom preispitivanja u smislu čl. 151. st. 3. ZR.
Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti te po mišljenju ovoga suda pravni pristup suda prvog stupnja nije pravilan.
Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbom tražio nadomještaj suglasnosti Radničkog vijeća K.B.C.Z. na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L., za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, a nije tražio suglasnost na Odluku o razrješenju, a navedeno jasno proizlazi iz Dopisa tužitelja od 21. veljače 2018. (list 32-36 spisa) kojom traži suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. sukladno odredbama čl. 150. i 151 Zakona o radu, kao i odgovora Radničkog vijeća koje se protivilo namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L..
Odredbom čl. 151. st.1.ZR, propisano je da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu određenim kategorijama radnika pa tako između ostalog i radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom kao što je radnik K.L..
Navedena odredba nalaže poslodavcu obvezu pribavljanja suglasnosti prije donošenja odluke o otkazu jer kad bi poslodavac donio odluku o otkazu pa tek potom tražio suglasnost Radničkog vijeća tad bi odluka bila nezakonita jer nije prethodno pribavio suglasnost za otkaz.
U tom kontekstu nije jasan zaključak prvostupanjskog suda „da Odluka o razrješenju ne predstavlja odluku o otkazu kojeg ima u vidu članak 151.st.1.toč.3. ZR-a jer da u odluci o otkazu treba jasno i decidirano navesti da se radniku otkazuje ugovor o radu, kojom vrstom otkaza i iz kojih razloga.“
Naime, tužitelj radničkom vijeću nije niti mogao dostaviti odluku o otkazu kako to pogrešno ističe prvostupanjski sud jer tužitelj kao poslodavac to može tek nakon što pribavi suglasnost radničkog vijeća. Zakon o radu obvezuje poslodavca da pribavi suglasnost da bi mogao donijeti odluku o otkazu, a pri tome ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu (što je i logično jer bi bilo sporno radi li se o odluci ili o nacrtu odluke). Prema tome, u postupku traženja suglasnosti za namjeravani otkaz, poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu, a u ovom konkretnom slučaju te činjenice su vidljive i proizlaze iz Odluke o razrješenju od 18.siječnja 2018.
Sukladno obvezi prethodnog pribavljanja suglasnosti i potom (naknadnog) donošenja odluke, tužitelj je u Odluci o razrješenju u toč.2. naveo da će sukladno odluci o razrješenju (toč.1.) provesti postupak otkaza ugovora o radu i zatražio suglasnost za namjeravani otkaz. U tom je smislu Radničkom vijeću u dopisu od 21. veljače 2018. zatražio suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu pri čemu je već iz samo sadržaja Odluke o razrješenju od 18. siječnja 2018. vidljiv razlog otkazivanja.
Radničko vijeće je Očitovanjem od 8. ožujka 2018. (list 37-39 spisa), odgovorilo da se protivi namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L.. Upravo zbog navedenog je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kojom je razmatrao Odluku o razrješenju kao odluku o otkazu budući da poslodavac nije ni mogao donijeti odluku o otkazu prije nego dobije suglasnost za otkaz.
Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelj nije tražio nadomještaj suglasnosti na otkaz, sud prvog stupnja odbio provođenje dokaza predloženih po strankama, te nije u potpunosti utvrdio sve odlučne činjenice bitne za donošenje odluke o nadomještaju odluke na namjeravani otkaz, to ovaj sud nije mogao preinačiti pobijanu odluku, jer je činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
Stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP trebalo riješiti kao u izreci, a u svezi s tim ukinuta je i odluka o parničnom trošku koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. (166. st. 3. ZPP-a)
U nastavku postupka prvostupanjski sud će provesti dokaze koje predlažu parnične stranke, ocijeniti će provedene dokaze u skladu s člankom 8. ZPP-a, raspraviti će i sve ostale žalbene navode ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka, te će donijeti novu i zakonitu odluku.
U provedenom postupku, u bitnome, je utvrđeno:
- da je tuženik I. G. u ožujku 2014. izabran za jedinog člana Radničkog vijeća u trgovačkom društvu „B. p." d.o.o.,
- da je Odlukom od 31. ožujka 2014. tuženik kao član Radničkog vijeća razriješio tužitelja S. C. iz Nadzornog odbora trgovačkog društva „B. p." s danom 14. travnja 2014., te je na to mjesto imenovao sebe s danom 15. travnja 2014.
Prvostupanjski sud je ocijenio da za predmetni opoziv (razrješenje) predstavnika radnika u Nadzornom odboru nema nikakvih ograničenja u podzakonskim aktima poslodavca, kao ni u Zakonu o radu - čl. 163. („Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) i u Zakonu o trgovačkim društvima - čl. 259. st. 2. u svezi s čl. 439. („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03, 146/08, 137/09, 152/11- proč. tekst, 111/12, 68/13 - dalje: ZTD), te da tuženik svojim postupanjem nije teško povrijedio zakonske odredbe koje uređuju opoziv i imenovanje člana Nadzornog odbora. Stoga je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 161. st. 2. ZR za raspuštanje Radničkog vijeća.
Ovaj sud slaže se s takvom ocjenom prvostupanjskog suda.
Odredbom čl. 161. st. 2. ZR propisano je da ako radničko vijeće ili neki njegov član teško povrijedi obveze dane mu tim Zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, najmanje dvadeset pet posto radnika zaposlenih kod poslodavca može zatražiti od suda da raspusti radničko vijeće ili da isključi određenog člana.
Prema odredbi čl. 163. st. 2. i 4. ZR predstavnika radnika u Nadzorni odbor imenuje i opoziva Radničko vijeće. Član Nadzornog odbora imenovan na ovaj način ima isti pravni položaj kao i drugi imenovani članovi Nadzornog odbora.
Odredbom pak čl. 259. st. 2. ZTD propisano je da imenovanog člana Nadzornog odbora može u svako doba opozvati onaj tko ga je imenovao i zamijeniti ga drugom osobom.
Suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak i ocjena prvostupanjskog suda da za opoziv člana Nadzornog odbora nisu propisani nikakvi posebni razlozi, slijedom čega ni u ovdje spornoj odluci o razrješenju (pravilno: opozivu) nije bilo potrebno obrazložiti razloge, pa utoliko Radničko vijeće nije prekršilo niti zakonsku obvezu obavješćivanja radnika o toj odluci (čl. 151. ZR). Člana Nadzornog odbora može u svako doba opozvati onaj tko ga je imenovao i zamijeniti drugom osobom. Pritom i po ocjeni ovoga suda nije odlučno što je I. G. sam sebe imenovao u Nadzorni odbor poslodavca (umjesto opozvanog S. C.), jer za to nema nikakvih zakonskih zapreka, a tužitelji pak u provedenom postupku nisu dokazali da bi se on na ovaj način stavio u povoljniji pravni položaj u odnosu na druge radnike (čl. 157. ZR).
Prema tome, tuženik kao član radničkog vijeća nije teško povrijedio obveze dane mu Zakonom o radu i drugim propisima ili Kolektivnim ugovorom, a kako se to navodi u pobijanoj presudi, pa utoliko suprotna razlaganja u žalbi nisu osnovana.
Okolnost da se u Odluci od 31. ožujka 2014. navodi da se S. C. razrješuje dužnosti predstavnika u Nadzornom odboru poslodavca, umjesto da ga se opoziva, ne utječe na zakonitost te Odluke.
Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 163. st. 2. ZR za raspuštanje radničkog vijeća, tj. ovdje tuženika kao jedinog člana radničkog vijeća.
Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 2. ZPP, čl. 166. st. 1. ZPP).
Radničko vijeće je prema tome moglo imati 11 članova.
Slijedom toga, a obzirom da je osporenim izborima za Radničko vijeće izabrano 13 članova, dakle više od broja propisanog navedenim odredbama čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a, pravilan je i zaključak iz pobijane presude da su time „teško prekršene" odredbe ZR-a o provođenju izbora - od utjecaja na rezultate izbora, te da se provedeni izbori zbog toga imaju poništiti.
Pravilno je pritom shvaćanje tuženika da je i pored navedenih odredbi čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a, a na temelju odredbe čl. 164. st. 1. ZR-a, sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća moguće povećati broj članova radničkog vijeća.
Međutim, obzirom da je taj sporazum bilo moguće postići samo sa radničkim vijećem koje bi bilo izabrano - i to u postupku izbora koji bi stvarao učinke, u konkretnom slučaju, kada prije izbora (prvog) radničkog vijeća nije ni moglo doći do tog sporazuma, nije nastao slučaj iz odredbe čl. 164. st. 1. ZR-a: radničko vijeće u izostanku toga sporazuma nije moglo imati broj članova veći od broja propisanog navedenim odredbama čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a.
Zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2001. g. u postupku nije u potpunosti utvrđeno. Naime, nije utvrđeno da li postoji krivnja na strani tuženika za to što tužitelj u 2001. g. nije iskoristio godišnji odmor za tu godinu. Naknada štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora može se na teret poslodavca dosuditi, ako na poslodavcu leži krivnja za neiskorištenje godišnjeg odmora.
Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora tužitelja za 2001. g. kao i u odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).
U nastavku postupka prvostupanjski će sud utvrditi postoji li krivnja na strani tuženika zbog neiskorištenja godišnjeg odmora tužitelja u 2001. g., a zatim će donijeti novu presudu.
Tuženik u reviziji niti ne iznosi da tužitelju u 2001. g. ne bi pripadalo pravo na godišnji odmor u trajanju od 27 radnih dana, a kako je u postupku utvrđeno da tužitelju doista je u 2001. g. pripadalo pravo na godišnji odmor u trajanju od 27 radnih dana pravilnom primjenom materijalnog prava je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužitelj ima pravo na godišnji odmor za 2001. g. u trajanju od 27 radnih dana. Stoga je reviziju u dijelu kojim se pobija prihvaćanje toga dijela tužbenog zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
- da je dana 22. prosinca 2005. imenovan Izborni odbor u sastavu M. J. kao predsjednik, te A. D. i D. V. kao članovi za provođenje izbora za novo radničko vijeće,
- da je Izborni odbor odlučio da će se glasovanje za izbor radničkog vijeća obaviti 17. siječnja 2006. na jednom biračkom mjestu u Z. G. u školskoj prostoriji u vremenu od 7,00 do 20,00 sati,
- da radnik koji na dan glasovanja neće biti na radu ili je njegovo mjesto rada udaljeno od biračkog mjesta može biračkom odboru najmanje 5 radnih dana prije glasovanja podnijeti pisani zahtjev da mu se uruči glasački listić i omotnica s poštanskom markom za obično rukovanje radi glasovanja putem pošte,
- da prema konačnim rezultatima izbora koje je i utvrdio Izborni odbor su sudjelovale svaki sa svojim listom Sindikata željezničara Hrvatske koji je dobio 193 glasa i lista Sindikata hrvatskih željezničara sa 72 glasa, tako da u radničko vijeće od 5 članova su izabrani prva četiri kandidata sa liste Sindikata željezničara Hrvatske, te jedan kandidat sa liste Sindikata hrvatskih željezničara.
Kao sporno u postupku je valjalo raspraviti:
- jesu li izbori provedeni na zakonit i transparentan način
- je li kršenje odredaba o provođenju izbora utjecalo na rezultate izbora.
Detaljno provedenim dokaznim postupkom (saslušanjem svjedoka i ocjenom isprava), sud je utvrdio da Izborni odbor nije postupio prema čl. 5. st. 4. Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće ("Narodne novine", broj: 12/02), budući da radnicima - njih 27 članovima tužitelja, koji su zahtijevali dopisno glasovanje nije uručen glasački listić s omotnicom i poštanskom markom radi glasovanja putem pošte, niti na zahtijevanu adresu stanovanja, niti na mjesto rada (u čemu prilože spisu pismene izjave tih radnika - list spisa 183 do 110) uslijed čega su ti radnici bili onemogućeni u glasovanju.
Stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da provedeni izbori nisu bili pošteni, a niti provedeni na način koji osigurava rezultate izbora sukladno stvarnoj i slobodno iskazanoj volji radnika (čl. 141. st. 1. i 5. Zakona o radu - "Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR).
Da je navedeno kršenje odredaba o provođenju izbora utjecalo na rezultate izbora proizlazi iz utvrđene činjenice da bi pravilno provedenim izborima s liste tužitelja u radničko vijeće bila izabrana 2 kandidata - prema D'hontovoj metodi u smislu čl. 142. st. 3. ZR, a ne 1 kandidat kako je utvrdio Izborni odbor prema konačnim rezultatima.
Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je po osnovi čl. 158. st. 1. ZR prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio provedene izbore utvrdivši da je riječ o teškom kršenju odredaba ZR o provođenju izbora za radničko vijeće koje je imalo utjecaja na rezultate samog izbora.
- da je na dan provođenja izbora biralište trebalo biti otvoreno u vremenu od 6,00 do 16,00 sati, a da je zatvoreno u 15,30 sati, čime je određeni broj radnika onemogućen u ostvarenju aktivnog biračkog prava;
- da je protivno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o izborima za radničko vijeće tuženik Izborni odbor zanemario glasove radnika koji su pristigli putem pošte, te te listiće proglasio nevažećima;
- da je odlukom tuženika Izbornog odbora glasačka kutija premještena s biračkog mjesta na drugo mjesto (tvornicu K.);
- da je predsjednik sindikata PPDIV u nekoliko navrata dolazio na biračko mjesto i nezakonito provjeravao izlaznost radnika na izbore,
a koje nepravilnosti da su utjecale na rezultate izbora.
Prvostupanjski sud nije našao dokazanim tvrdnje tužitelja o prerano zatvorenom biralištu i o onemogućavanju ostvarenja aktivnog biračkog prava određenom broju radnika.
Nasuprot tome utvrdio je da je glasačka kutija tijekom dnevnog odmora bila premještena u restoran društvene prehrane u pogonu K., kako bi se radnicima koji rade u tom pogonu omogućilo glasovanje, a ujedno izbjeglo kretanje radnika tvorničkim krugom, koje nije bilo poželjno zbog inspekcije koja je tog dana provođena u društvu. Daljnje je utvrđenje suda da je D. T., predsjednik sindikata PPDIV, jednom došao do biračkog odbora i raspitivao se o izlaznosti radnika na izbore.
Neovisno o dokazanosti navedenih činjenica, prvostupanjski sud ocjenjuje da opisano postupanje Izbornog odbora i D. T. ne predstavlja tešku povredu izborne procedure koja je utjecala na rezultate izbora.
Međutim, prvostupanjski sud, izlazeći pri tome i izvan činjenične osnove tužbe, zaključuje da je Izborni odbor nepravilno postupio kada je protivno odredbi čl. 5. st. 4. Pravilnika o izborima za radničko vijeće ("Narodne novine" 81/10 - dalje: Pravilnik) kod utvrđivanja rezultata izbora uzeo u obzir glasačke listiće koji mu nisu upućeni putem Hrvatske pošte, već internom poštom i putem davatelja poštanskih usluga Fedex.
Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca ili kandidat za radničko vijeće, može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teške povrede odredbe iz tog Zakona o provođenju izbora za radničko vijeće, koja je utjecala na rezultate izbora, poništi provedene izbore.
O odlučnoj činjenici - utjecaju utvrđene nepravilnosti u postupanju na rezultate izbora prvostupanjski sud dao je nejasne, nedostane i proturječne razloge, a zbog kojeg nedostatka se pobijana presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a kako to osnovano ističu žalitelji.
Naime, u prvostupanjskoj presudi se s jedne strane navodi da je Izborni odbor pogrešno, protivno odredbi čl. 5. st. 4. Pravilnika, pri utvrđivanju rezultata glasovanja uzeo u obzir glasačke listiće koji su pristigli internom poštom, a ne putem Hrvatske pošte koja dostava bi garantirala istinitost i tajnost glasovanja. Međutim, da taj propust Izbornog odbora ne bi utjecao na rezultate izbora da je Izborni odbor na dan provođenja izbora provjerio u skladištima u koja je obično dolazila interna pošta, je li stigla kakva pošta za izborni odbor, te i te pristigle listiće uzeo u obzir.
Iz navedenog obrazloženja ne može se razabrati predstavlja li tešku povredu odredbe o provođenju izbora za radničko vijeće koja je utjecala na rezultate izbora, uzimanje u obzir glasačkih listića koji nisu dostavljeni putem Hrvatske pošte već internom poštom, odnosno predstavlja li takvu povredu propust Izbornog odbora da na dan glasovanja provjeri jesu li internom poštom dostavljeni i daljnji glasački listići.
U pogledu odlučne činjenice, mogućeg drugačijeg izbornog rezultata u slučaju da nisu bili uzeti u obzir glasački listići koji su do dana održavanja izbora stigli Izbornom odboru internom poštom i putem Fedexa, odnosno da su bili uzeti u obzir i glasački listići pristigli u prostorije poslodavca internom poštom prije održavanja izbora, a koji nisu bili dostavljeni Izbornom odboru do zatvaranja birališta, pobijana presuda nema nikakvih razloga.
Budući da je slijedom navedenog, zbog učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Pogrešno je međutim prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 52/01, 114/03 - dalje ZR) zaključio da je poslodavac pasivno legitimiran u parnici radi poništenja izbora radničkog vijeća. Naime, prema toj zakonskoj odredbi, sada odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o radu (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04.), radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca ili kandidat može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teškog kršenja odredaba toga Zakona o provođenju izbora za radničko vijeće, koje je utjecalo na rezultate izbora, poništiti provedene izbore. S obzirom da poslodavac nema nikakvog utjecaja niti sudjeluje u provođenju izbora za radničko vijeće, on ne može niti odgovarati za kršenje odredaba Zakona o radu (pročišćeni tekst „Narodne novine", br. 137/04) i Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće ("Narodne novine", broj 12/2002) u postupku izbora za radničko vijeće.
Prema odredbi čl. 150. st. 2. ZR (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04) radničko vijeće pazi na poštivanje Zakona o radu, kolektivnih ugovora, te drugih propisa koji su doneseni u korist radnika, pa stoga ako je pri provođenju izbora za radničko vijeće došlo do kršenja odredaba Zakona o radu, radničko vijeće može biti tužena stranka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o radu (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04). U konkretnom slučaju poslodavac nema pasivnu legitimaciju, jer on nije sudjelovao u provođenju izbora za radničko vijeće, pa ne može biti niti odgovoran za kršenje odredaba Zakona o radu i Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće u provedenom postupku izbora za radničko vijeće. Kako tuženik u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana stranka, tužbeni zahtjev prema njemu nije osnovan.
S obzirom na izvedene dokaze nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložila tužiteljica, pa odbijanjem toga dokaznog prijedloga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka.
S obzirom na predmet spora, nije bilo potrebno niti izvršiti uvid u odluku tuženika o organizaciji radnih mjesta, a niti u odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za tužiteljicu.
Nije odlučno što je predsjednica vijeća prvostupanjskog suda eventualno prije donošenja pobijane presude rekla da se neće uvažiti zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, jer o tom zahtjevu odlučuje vijeće prvostupanjskog suda.
Pravilna je i odluka o parničnim troškovima donesena temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 - dalje ZPP).
Kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. 8., 9. i 11. ZPP, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).