Sudska praksa

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razlog.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu, nalazi se da je u njenom donošenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s naslova prekovremenog rada i rada subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom za vremensko razdoblje od 1999. do 31. prosinca 2003.

Sporno je u ovom postupku da li se rad kroz navedeno razdoblje ima smatrati prekovremenim radom za koji bi tužitelj imao pravo na uvećanje plaće.

Prvostupanjski sud polazi od toga da tužitelj ima pravo uvećane plaće s osnove prekovremenog rada kroz navedeno razdoblje, za sate prikazane obračunom tuženice pod rubrikom „izvanredni sati", za rad od 24 sata dnevno, jer da nijedan propis važeći kroz navedeno vrijeme, a ni Kolektivni ugovor, ne isključuje pravo na uvećanu plaću za osobe s radnim mjestom kao što je tužiteljevo i po navedenim osnovama.

Drugostupanjski sud, kada odbija žalbu tuženice, prihvaća u svemu zaključke prvostupanjskog suda.

I ovaj revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da osobe na radnom mjestu ovlaštene službene osobe koje su pripadnici službene policije, kao što je to bio tužitelj, imaju pravo na ostvarenje prava na povećanu plaću za prekovremeni rad, te rad subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom.

Da je tome tako proizlazi iz odredbi zakona i Kolektivnih ugovora koji su bili u primjeni kroz razdoblje za koje tužitelj traži isplatu, a to su odredbe Zakona o radu (čl. 33. - ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 - dalje ZR) , Zakon o unutarnjim poslovima (čl. 59. st. 1. i čl. 100. - "Narodne novine" broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98 i 53/00), Zakona o policiji (čl. 92. st. 3. - "Narodne novine" broj 129/00), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u primjeni od 1. travnja 1998. ("Narodne novine" broj 25/96 i 46/96 - dalje KU/98 - čl. 65. st. 1.), kao i onog u primjeni od 1. travnja 2000. (čl. 66. st. 3. i 4. - ("Narodne novine" broj 42/00 - dalje KU/00), kao i Kolektivnog ugovora u primjeni od 1. siječnja 2002. (čl. 39. st. 1. - "Narodne novine" broj 3/02 i 45/02 - dalje KU/02).

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu raspravili činjenicu je li rad tužitelja kroz navedeno razdoblje imao karakter prekovremenog rada, a slijedom određenja gore navedenih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora kojima se propisuje što se smatra prekovremenim radom.

Naime, za definiranje pojma prekovremenog rada prema navedenim odredbama zakona i propisa prethodno spomenutih, proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Suprotno tome, prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad.

Naime, prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud, osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove prekovremenog rada vezuje uz izvještaj tuženice o vođenju evidencije o „izvanrednim satima" za tužitelja, prikazanih kao rad od 24 sata dnevno, dok je tužitelj radio na terenu kroz utuženo razdoblje. Sudovi utvrđuju da je kroz to razdoblje tužitelj primao i dnevnicu u punom, tj. 100%-tnom iznosu.

S tim u svezi valja reći da primitak dnevnice, sam po sebi, ne potvrđuje ali niti isključuje pravo na isplatu s osnove prekovremenog rada. Pravo na isplatu dnevnice osoba ima za službeni put, a njezina se visina određuje prema vremenu provedenim izvan mjesta rada. To međutim može, pored ostalog, samo pomoći u prosudbi karaktera rada kojeg je tužitelj obavljao za tuženicu kroz utuženo razdoblje. Niti izvješće iz Registra službenih poslova glede pisanih „izvanrednih sati" od 24 sata dnevno za tužitelja, ne može biti potvrda da se na strani tužitelja radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno, što nije niti životno prihvatljivo.

Potrebno je stoga da sud utvrdi činjenice koje su nužne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova. O tome ovisi da li i po kojoj osnovi, te u kojoj visini bi tužitelj imao pravo na uvećanu plaću za rad kroz navedeno razdoblje.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

Iz okolnosti da je Ugovorom o radu (čl. 5.) određeno radno vrijeme od 42 sata tjedno u trajanju od 07 do 15 sati, II. i III. tužitelji izvode pogrešan zaključak da je rad obavljen izvan tog radnog vremena prekovremeni rad.

Ovo prije svega stoga, što je već u odredbi čl. 5. Ugovora o radu koji su identični za sve tužitelje predviđeno da se početak i završetak radnog vremena utvrđuje od 7-15 sati, ako potrebe posla i poslodavac ne zahtijevaju drukčije, a po prirodi stvari poslovi vozača autobusa zahtijevaju da se raspored radnog vremena odredi drukčije.

Odluke o uređenju elemenata za obračun plaće radnika na radnim mjestima vozača autobusa donesene su nakon savjetovanja sa radničkim vijećem i sindikatom, te su pravovaljane. Njima se ne mijenja Ugovor o radu sklopljen između stranaka, već se samo regulira način obračuna plaća u smislu čl. 10. Ugovora o radu i Pravilnika o plaćama i drugim primanjima zaposlenika.

U postupku je primjenom i na temelju citiranih općih akata tuženika vještačenjem utvrđeno da tuženik duguje II. tužitelju D. P. na ime razlike plaće iznos od 5.961,45 kuna za razdoblje od veljače 2001. do prosinca 2004. a za neisplaćene dnevnice iznos od 16.826,39 kuna za razdoblje od veljače 2001. do srpnja 2004. (pod III. izreke presude suda prvog stupnja) a da III. tužitelju I. M. duguje na ime razlike plaće 22.657,62 kune za razdoblje od veljače 2001. do kolovoza 2004. te za neisplaćene dnevnice 15.081,18 kuna za razdoblje od veljače 2001. do kolovoza 2004. (pod II. izreke presude suda prvog stupnja).

Stoga su sudovi nižeg stupnja zakonito i pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev preko tih iznosa odbili.

Tužitelji neosnovano ustraju u prigovoru da je tuženik jednostranom odlukom izmijenio plaću tužitelja, budući da je Ugovorom o radu predviđeno da će se plaća isplaćivati prema Pravilniku o plaćama i drugim primanjima zaposlenika od 15. lipnja 1998., a sve citirane Odluke o uređenju elemenata za obračun plaće radnika na radnom mjestu vozača autobusa po svojoj pravnoj naravi su akti kojima se uređuje plaća i u rangu su Pravilnika o plaćama. Te su Odluke donesene nakon savjetovanja s radničkim vijećem, kako to propisuje odredba čl. 145. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03), pa su neosnovani i prigovori da su donesene bez suglasnosti radničkog vijeća.

Svi ostali revizijski prigovori (prigovor na nalaz i mišljenje vještaka i dr.) tiču se činjenične osnove spora, a kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP), to isti nisu ocijenjeni.

Zbog ovih je razloga reviziju II. i III. tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti primjenom čl. 393. ZPP-a.

Iz navoda revizije proizlazi da tuženik izjavljuje reviziju zbog materijalnopravnog pitanja:

Imaju li tužitelji kao radnici tuženika - vozači autobusa pravo na izračun i isplatu plaće prema odlukama poslodavca?

S obzirom na navedeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tuženik izjavio reviziju protiv presude suda drugog stupnja, ovaj sud na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a smatra da se ne radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. O navedenom materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je revizija podnesena, revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u predmetu broj Revr 804/2006 od 23. siječnja 2008.

Tuženik u reviziji ističe i da presudu suda drugog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, no o tim razlozima ne može se odlučivati, jer se ovaj sud kod revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a smije ograničiti samo na ispitivanje osnovanosti pitanja zbog kojeg je podnesena, na temelju čl. 392. a. st. 2. ZPP-a.

- da su stranke dana 26. studenog 2001. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno za rad tužiteljice na radnom mjestu prof. kinezioterapije i rekreacije,

- da je tužiteljica s tuženom dana 11. lipnja 2007. potpisala Sporazum o izmjeni čl. 6. Ugovora o radu od 26. studenog 2001. na način da je tužiteljica pristala od 01. srpnja 2007. raditi u nepunom radnom vremenu od 20 sati tjedno te u skladu s time primati i izmijenjenu plaću,

- da je prije sklapanja navedenog Sporazuma prethodila Odluka ravnatelja tužene od 08. lipnja 2007. kojom je određeno novo radno vrijeme tužiteljici, tako da je zbog nerentabilnosti poslovanja skraćeno sa osam sati na četiri sata dnevno,

- da je tužena svojom Odlukom ur.broj: 01-2398/3-4-2007 od 04. srpnja 2007. odbila prigovor tužiteljice podnesen protiv Odluke o preraspodjeli radnog vremena, a isto tako da je tužena Odlukom ur.broj: 01-2398/3-3-2007 od 04. srpnja 2007. odbila kao neosnovan zahtjev tužiteljice za poništenje Sporazuma o izmjeni ugovora o radu.

Obzirom na navedene odlučne činjenice prvostupanjski sud zaključuje da odluka ravnatelja o preraspodjeli radnog vremena je donijeta u skladu s odredbom čl. 2. Pravilnika o radnom vremenu u zdravstvenim ustanovama ("Narodne novine", broj 87/02 i 9/03 - dalje: Pravilnik), dok u odnosu na zahtjev za poništenje Sporazuma o izmjeni Ugovora o radu - dalje: Sporazum, isti nije osnovan iz razloga jer nema pretpostavki iz čl. 279. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) da bi prilikom sklapanja Sporazuma postojala prijetnja kao razlog za poništenje istog.

Drugostupanjski sud smatra da Odluka o preraspodjeli radnog vremena tužitelja nije niti odlučna za zaštitu tužiteljičinih prava iz ugovora o radu jer donošenjem takve odluke nije došlo do povrede prava iz radnog odnosa, dok u cijelosti prihvaća da prilikom sklapanja Sporazuma na strani tužiteljice nije postojala mana volje (prijetnja), slijedom čega je Sporazum pravovaljan.

Tužiteljica u reviziji kao revizijski razlog navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Taj revizijski razlog tužiteljica ničime ne obrazlaže već u reviziji obrazlaže svoje pravno stajalište u svezi primjene Pravilnika te utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na eventualno postojanje mane volje kod potpisivanja Sporazuma. Stoga niti sama tužiteljica ne ukazuje u kom smislu pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Nasuprot tome, drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji se odnose na Odluku o preraspodjeli vremena te na eventualne mane volje kod tužiteljice prilikom sklapanja Sporazuma. Nižestupanjski sudovi su jasno i dostatno obrazložili koje činjenice su utvrdili i koje činjenice su odlučne te zbog čega. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da Odluka o preraspodjeli (skraćenju) radnog vremena tužiteljice nije odlučna za njena prava iz radnog odnosa, već je odlučno potpisivanje Sporazuma. Naime, Odluka o preraspodjeli (skraćenju) radnog vremena tužiteljice je Odluka koju je ravnatelj donio sukladno čl. 2. Pravilnika te se radi o odluci uvjetovanoj posebnim razlozima. Takva odluka sama po sebi ne utječe na prava iz radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, već je odlučno potpisivanje Sporazuma od strane tužiteljice i kojim sklapanjem je tužiteljica pristala na skraćivanje radnog vremena, kao i na sva prava koja proizlaze iz takvog skraćenja radnog vremena.

U postupku nije utvrđeno da bi prema tužiteljici bila primijenjena prijetnja, a niti da bi postojala bilo koja druga mana volje koja bi utjecala na valjanost Sporazuma. Upravo iz iskaza same tužiteljice proizlazi da joj nitko nije prijetio, a ne može se prihvatiti i da je kod potpisivanja Sporazuma smatrala da potpisuje otkaz ugovora o radu. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer sama odluka o preraspodjeli vremena nije odlučna, a ne postoje niti mane volje na strani tužiteljice kod potpisivanja Sporazuma, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice i pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 279. i 280. ZOO.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.