Sudska praksa

Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenik 08. kolovoza 2017. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za obustavu ovrhe koja se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu, navodeći kako ovrhovoditelj nije namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave tog rješenja, odnosno da u tom roku nije predložio izmjenu sredstva i predmeta ovrhe, pa da su se ispunile pretpostavke za obustavu ovrhe, sukladno odredbi članka 180.a stavak 4. OZ-a.
Kada je prvostupanjski sud utvrdio da ovršenik predlaže obustavu postupka izvansudske ovrhe, pobijanim rješenjem odbacio je prijedlog ovršenika kao nedopušten.
Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14., te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ne nalazi daje prilikom donošenja pobijanog rješenja, kao ni u postupku koji mu je prethodio, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao niti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, provedba ovrhe na novčanim sredstvima, uključujući i vođenje Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje te postupanje u slučaju nedostatka novčanih sredstava za provedbu ovrhe uređena je Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 91/10 i 112/12, dalje: ZOPONS-a). Sukladno članku 2. tog Zakona, ovrhu na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija. Hrvatska narodna banka Zagreb i banke, a ne sud.
Dakle, izravnu naplatu na temelju zahtjeva ovrhovoditelja na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija, pa suprotno shvaćanju ovršenika sud ne može obustaviti postupak izravne naplate koji se provodi izvansudskim putem s obzirom da za to nije nadležan, niti sud može imati bilo kakvih saznanja o predmetnom postupku ovrhe. Nadalje, ovršeniku je za odgovoriti da odredbama ZOPONS-a, a koji predstavlja lex specialis u odnosu na Ovršni zakon u slučaju provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, nije propisan rok u kojem je Financijska agencija dužna obustaviti ovrhu na zahtjeva ovrhovoditelja radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine.
Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio prijedlog ovršenika za obustavu ovrhe kao nedopušten.
Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 21. OZ-a, odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

Tužitelj u ovom radnom sporu traži da sud utvrdi da je odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 6. srpnja 2001., odnosno aneksa od 1. ožujka 2004. za poslove master masterplac, nepravilna i nezakonita, te traži povrat u radni odnos, izgubljenu zaradu, a alternativnim zahtjevom uz utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu sudski raskid uz naknadu štete, kao i izgubljenu zaradu.
Tužitelju je otkazano na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1., tada važećeg Zakona o radu (Narodne novine broj 137/04- pročišćeni tekst, dalje:ZR), jer je prestala potreba za obavljanje njegovih ugovorenih poslova master. masterplac, zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Dakle riječ je o poslovno uvjetovanom otkazu, što je navedeno i u samom naslovu Odluke o otkazu.
U tome smjeru radi utvrđenja opravdanosti razloga za otkaz, izvedeni su brojni dokazi, pribavljena pisana dokumentacija, opći akt tuženika, saslušani svjedoci i stranke, te je provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost poslovanja tuženika u 2008.-2010., posebno u svezi izgubljene zarade tužitelja za koju je odbijen, te je prvostupanjski sud na temelju tako provedenih dokaza da je tuženik, prema obvezi propisanoj čl. 119. ZR-a dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz tužitelju uz propisani otkazni rok i otpremninu i posljedično tome je odbijen u cijelosti prvopostavljeni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev, iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da je otkaz tužitelju zakonit.
Tužitelj u podnesenoj žalbi ne dovodi u pitanje socijalni odabir izvršen od strane tuženika, u smislu zašto je izbor pao baš na tužitelja, odnosno da je netko drugi u skladištu trebao dobiti otkaz, već samo, kao i tijekom cijeloga spora, ponavlja činjenicu da je pisana Odluka o ukidanju radnog mjesta tužitelja od 14. srpnja 2009. donesena nakon što je tužitelju već otkazano, ukazujući na činjenicu da bi inače ta Odluka bila navedena u Odluci o redovitom otkazu, te da bi to tuženik popratio i u Pravilniku, odnosno sistematizaciji, pa smatra da je iz tog razloga redoviti otkaz tužitelju nezakonit. Tužitelj pri tome uspoređuje sadržaje njegove Odluke o redovitom otkazu s takvim Odlukama drugih radnika tuženika, kada je o tome tuženik vodio računa, te smatra da je otkaz nezakonit iz razloga jer se poslovi tužitelja i dalje obavljaju i bez obzira što su preraspoređeni na druge radnike tuženika, pa da potreba obavljanja poslova tužitelja kod tuženika nije prestala.
Ovako stajalište tužitelja nije održivo, već je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da nije bitno jesu li prestali svi poslovi određenog radnog mjesta, već je bitno je li prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, odnosno konkretno da se poslovi master masterplac obavljaju u okviru drugih radnih mjesta.
Tako je utvrđeno što tužitelj žalbom i ne dovodi u pitanje da je dio poslova ukinutog radnog mjesta tužitelja preraspoređen na radno mjesto komercijalni referent u prodaji, te referent - asistent u prodaji, dok su neki radni zadaci koje je ranije radio tužitelj ukinuti kao nepotrebni zbog drugačije organizacije posla (npr. interno usuglašavanje između prodaje i skladišta zbog direktne komunikacije voditelja skladišta s komercijalnim referentom prodaje, izrada računa prešla je u automatizirani proces, zadaća podrške voditelju skladišta je nepotrebna jer je smanjen obim prodaje i asortimana, te direktnom komunikacijom između komercijalnih referenata i referenata asistenata u prodaji izvanredne i problematične situacije su izbjegnute).
Dakle, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da je u postupku utvrđeno da je u vrijeme otkaza tužitelju u 2009. poslovanje tuženika bilježilo slabije rezultate u odnosu na proteklu godinu, odnosno da je tuženik ostvario gubitak, kao i u 2010., kako to slijedi iz nalaza nepristranog vještaka Z. R. iz Z., stoga različiti iskazi svjedoka o istoj temi koji bez predočenih pokazatelja procjenjuju obim poslova tuženika u razdoblju 2008. - 2010., ne mogu dovest u pitanje, pouzdano utvrđenu činjenicu da je tuženik u 2009. i 2010. poslovao s gubitkom. Naime, saslušani svjedoci radnici u skladištu M. B., H. P. i D. M., koji je prvi dobio otkaz, govore o smanjenju obima poslova u skladištu (D. T. o tome ništa nije iskazivao), dok Z. B. govori da se od 2006. povećao obim poslova, no i taj svjedok govori o tome da su se neophodni poslovi tužitelja podijelili, ali da je danas drugačija organizacija (iskaz dan 2011.).
Iz iskaza upućenih osoba D. H. voditelja prodaje (2007. - 2010.) i svjedoka voditelja računovodstva M. M., je razvidno da se zbog opće postojeće krize u niskogradnji i s tim u svezi zatvaranja pogona tuženika u R. (CEI program) za proizvodnju takvog građevinskog materijala kojeg prodaje tuženik obim poslova smanjio.
Zbog svega toga nastavno je otkazano i drugim radnicima, pa se broj radnika tuženika u godini dana smanjio za 10, odnosno za 35 %.
Svemu tome govori u prilog i kasniji razvoj situacije kod tuženika (u ovom sporu koji je trajao 9 godina), da je tuženik osim što je razdijelio poslove tužitelja i izvršio automatizaciju poslovnih procesa je na koncu odustao od skladištenja robe, pa su baš svim skladištarima uručeni redoviti otkazi, kako slijedi iz iskaza saslušanih svjedoka u 2015. K. P. i N. I., te da je tome tako vidljivo je iz priloženih Odluka o otkazu tim radnicima od 15. rujna 2015. na listovima 553. do 557 spisa.
Tuženik stisnut ekonomskim teškoćama, padom poslovanja, odnosno prodaje, imao je pravo organizirati poslovanje na način za koji smatra da je najbolji, jer sam snosi rizik pogrešne procjene, pa ukida radno mjesto u skladištu koje mu je najmanje bitno, a to je radno mjesto tužitelja master masterplac (kako je to i izričito i navedeno u Odluci o redovitom otkazu tužitelju), te preraspodjeljuje poslove tog radnog mjesta na postojeće radnike, sve u cilju postizanja boljih poslovnih rezultata, pa je sukladno tome i po ocjeni žalbenog suda tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz tužitelju.
Pri tome potpuno je nebitna činjenica kada je tuženik o ukidanju radnog mjesta tužitelja donio pisanu odluku, imajući u vidu da su poslovi tužitelja nedvojbeno razdijeljeni preostalim radnicima, pa je upravo to slučaj iz čl. 113. st. 1. ZR-a, podstavak 1., da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanje posla tužitelja radnoga mjesta master masterplac, pa mu je tuženik zakonito otkazao Ugovor o radu za to radno mjesto, uz zakonito određen otkazni rok i otpremninu, čija visina nije osporena.
Tužitelj u žalbi ne osporava da bi tuženik prekršio odredbu čl. 113. st. 4. ZR-a, da je tužitelja mogao obrazovati i osposobiti za drugo radno mjesto, a kako je već rečeno tužitelj također u žalbi ne tvrdi da je izvršen odabir tužitelja za otkaz protivno odredbi st. 3. toga članka. Kod toga treba imati u vidu da tuženik kada je otkazao tužitelju, nije mogao otkazati nekom drugom radniku jer je prestala potreba za obavljanje posla radnoga mjesta tužitelja.
Sukladno izloženom neodlučni su navodi žalbe kako je postupao tuženik kod otkaza drugim radnicima u skladištu, da se pozivao na Odluku o ukidanju skladišta koja je objavljena na oglasnoj ploči tuženika, te su neodlučni razlozi o vođenju ili nevođenju pregovora s tužiteljem prije donošenja Odluke o otkazu. Tuženik je očito prethodno nudio odluke o otkazu tužitelju s različitim iznosima otpremnine samo da bi izbjegao vođenje sudskog postupka, međutim to nema nikakvog utjecaja na suštinu spora.
Iz navedenih razloga žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točki I i II izreke.
Međutim, osnovano tuženik ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio troškove tuženiku. Naime, predmetni radni spor je bio neprocjenjiv (nije naznačen TS i nije specificirana izgubljena zarada), sve do podneska tužitelja od 29. kolovoza 2016. (listovi sudskog spisa 635 - 639) kada je tužitelj zahtijevao isplatu 840.560,00 kn i štetu u iznosu od 82.056,00 kn, što je ukupno 922.261,60 kn, nakon čega tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na troškove za poduzete parnične radnje sukladno OT-a, a ne više u paušalnom iznosu iz čl. Tbr. 7. toč. 2. podstavak 6. OT-a.
Stoga tuženiku pored dosuđenih po prvostupanjskom sudu 5.875,04 kn pripada pravo na trošak sastava podnesaka (16. rujna 2016., 7. studenog 2016. i 4. siječnja 2017.), prema Tbr. 8. toč. 3. OT-a 25 % od nagrade, ali ne više od 500,00 kn, dakle 3 x 500,00 kn, trošak pristupa ročištu od 8. studenog 2016. zatraženih 500,00 kn, te za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2017. i za zastupanje na ročištu od 12. srpnja 2015. u punom iznosu (2 x 9.230,00 kn) i uvećano za PDV 25 %, je dosuđenih tuženiku 25.575,00 kn.
Tuženiku ne pripada pravo na trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je iz zapisnika vidljivo da tom ročištu nije nazočio.
Iz navedenih razloga na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je odluka o parničnom trošku i tuženiku dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 25.575,00 kn.
Tuženik je odbijen s troškom sastava odgovora na žalbu jer to nije nužan trošak.

 

Članak 16. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13.28/13)

Članak 63. stavak 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 49/12-pročišćeni tekst)

Članak 3. stavak 1. točka 1. i članak 13. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17)

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno kako slijedi:

“I. Ovaj sud se oglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Odbacuje se tužba podnesena ovom sudu dana 17. siječnja 2017. godine.“

Žalba tužitelja je djelomično osnovana te Županijski sud potvrđuje rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, a preinačava u točki II. izreke i sudi tako da se nakon dostave ovog rješenja strankama spis ustupa stvarno i mjesno nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu. 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je službenik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova počevši od 19.srpnja 2006. te traži da se tuženiku naloži da tužitelja raspoređuje na rad na određeno vrijeme od jedne godine u Generalni konzulat Republike Hrvatske u B.i.H., sjedište B.L., radi obavljanja poslova djelatnika sigurnosti, vozača i drugih poslova po nalogu šefa predstavništva,

-da je prema navodima tužbe tužitelj temeljem rješenja tuženika primljen u državnu službu na neodređeno vrijeme od 19.srpnja 2006.,

-da je Aneksom Ugovora o radu od 28.listopada 2016. tuženik tužitelja rasporedio kao namještenika u Generalni konzulat Republike Hrvatske u B.i.H., sjedište B.L., radi obavljanja poslova djelatnika sigurnosti, vozača i drugih poslova po nalogu šefa predstavništva,

-da je tužitelj protiv Aneksa Ugovora o radu podnio prigovor, koji je tuženik odbio kao neosnovan,

-da je odredbom čl. 63. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 49/12-pročišćeni tekst) propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika kao i o prestanku državne službe upravna stvar,

-da je odredbom čl. 62. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 12.veljače 2014. propisano da su radna mjesta državnih službenika i namještenika u službi vanjskih poslova u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi (u daljnjem tekstu:Uredba), pa tako i radno mjesto državnog službenika i namještenika,

-da se prema odredbi čl. 53. st. 1. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova (list 27-66 spisa) zaposlenici službe vanjskih poslova rješenjem imenuju na položaje i raspoređuju na radna mjesta državnih službenika i namještenika sukladno uvjetima iz Uredbe.

Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da za odlučivanje o tužbenom zahtjevu nije nadležan već upravno tijelo jer se radi o upravnoj stvari, a primjenom čl. 16. st. 1. ZPP-a te primjenom čl. 16. st. 2. ZPP-a odbacuje tužbu.

Utvrđeno činjenično stanje i zaključak prvostupanjskog suda da o zahtjevu tužitelja nije nadležan odlučivati redovni sud prihvaća i ovaj sud jer se radi o pravu o kojem se u smislu odredbe čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima odlučuje u upravnom postupku, donošenjem upravnog akta. Budući sudsku kontrolu upravnih akata obavlja, odnosno upravne sporove rješava Upravni sud sukladno odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i čl. 13. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja se preinačava rješenje pod točkom II. izreke te određuje spis dostaviti mjesno nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu.

Iz naprijed iznesenih razloga temeljem odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a je riješeno kao u izreci.

Članak 8. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.)

Članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.)

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da sud utvrdi ništetnim Ugovor o radu zaključen između tuženika i tužiteljice, te da se obveže tuženik vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto voditelja smjene temeljem Ugovora o radu broj: H3-1254425-124-2014 od 01. svibnja 2014. godine, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice, te da tužiteljici naknadi parnični trošak (točka I. izreke), sud je naložio tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna (točka II. izreke). 

 

Žalba tužiteljice se djelomično osnovana te Županijski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke prvostupanjske presude u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Tužiteljica podnosi tužbu i zahtjeva da se sada sporni ugovor o radu koji je kao radnica zaključila sa tuženikom kao poslodavcem utvrdi ništetnim, te da se nakon toga  naloži tuženiku da je vrati na radno mjesto na kojem je radila na temelju ugovora o radu koji je između nje i tuženika bio zaključen ranije (prije zaključenja spornog ugovora), u svibnju 2014. Za napomenuti je kako je tužiteljica pored ovog tužbenog zahtjeva istakla još jedan, tako da sud njega prihvati ako nađe da onaj koji je postavljen prije njega nije osnovan. U tom drugom tužbenom zahtjevu tužiteljica je zahtijevala poništenje spornog ugovora o radu, čije utvrđenje ništetnim predlaže u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. I u ovom drugom tužbenom zahtjevu tužiteljica je zahtijevala da je tuženik vrati na radno mjesto na kojem je radila na temelju ranije zaključenog ugovoru o radu iz svibnja 2014. Dakle, glede postavljenih tužbenih zahtjeva radilo se o procesnoj situaciji predviđenoj odredbom članka 188. stavak 2. ZPP-a. (eventualna kumulacija).

Prvostupanjski sud pobijanom presudom odbija kao neosnovan prvo postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje predmetnog ugovora o radu ništetnim i vraćanje na rad na radno mjesto određeno ranijim ugovorom iz svibnja 2014.  Za primijetiti je kako prvostupanjski sud sada propušta odlučiti o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu. No, kako tužiteljica u predmetnoj žalbi ovu okolnost ne ističe te kako ne traži donošenje dopunske presude, to je predmet razmatranja ovog drugostupanjskog suda odluka prvostupanjskog suda o prvo postavljenom tužbenom zahtjevu, sadržaja kao u točki I. i II. izreke pobijane presude.

Tužiteljica u tužbi i dalje tijekom postupka u bitnome tvrdi kako je kao radnica imala sa tuženikom kao poslodavcem zaključen ugovor o radu od 1. svibnja 2014. Potom da je 7. kolovoza 2014. potpisala novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme (sada sporni), čije je zaključenje ponudio tuženik, koji ugovor da je otkazao 3. listopada 2014. Tužiteljica smatra kako cilj tuženika s obzirom na zaključenje novog, sada spornog ugovora o radu, nije bio omogućiti rad tužiteljici na neodređeno vrijeme već s njome raskinuti radni odnos. Stoga da je sporni ugovor o radu,  a koji je točno označen u točki I. izreke pobijane presude, suprotan moralu društva i kao takav ništetan. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da su zaključili ugovore o radu na neodređeno vrijeme u svibnja 2014. te potom sporni ugovor o radu, (koji je tužiteljica potpisala u kolovozu 2014.),  koji je raskinut donošenjem tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu.

Nakon ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, a koje proizlaze i iz isprava koje se nalaze u spisu:    

-  da je između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca zaključen ugovor o radu kojim je utvrđeno da će tužiteljica početi sa radom 1. svibnja 2014., i to na radnom mjestu voditelja smjene - odsjeka za prodaju u dućanima, 

- da je nakon toga između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca zaključen novi, sada sporni ugovor o radu u kojem je utvrđeno kako će radnica (tužiteljica) obavljati poslove stručnog suradnika za razvoj prodaje, te da će radnica početi obavljati poslove 1. srpnja 2014.,

- da je dana 3. listopada 2014. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga.

Tužiteljica smatra, a na što ukazuje i u žalbi, kako okolnost da je tuženik donio Odluku o otkazu spornog ugovora o radu već 3. listopada 2014., zbog poslovno uvjetovanih razloga, to da je zasigurno znao za postojanje tih razloga još u vrijeme zaključenja sada spornog ugovora. Štoviše da je tuženik već 19. kolovoza 2014. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika. Slijedom navedenog tužiteljica u žalbi ističe kako tuženik prema njoj nije postupao u dobroj vjeri i sukladno načelu savjesnosti i poštenja, jer da jest tada da ne bi tužiteljici ponudio poslove za koje nema potrebe, niti bi je požurivao da potpiše sporni ugovor o radu za radno mjesto koje će uskoro "proglasiti viškom" te donijeti Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, zbog poslovno uvjetovanih razloga. Slijedom navedenog žaliteljica smatra da je postupanje tuženika u svezi zaključenja spornog ugovora o radu i kasnijeg donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici nemoralno, pa da je stoga sporni ugovor o radu koji je tužiteljica potpisala u kolovozu 2014. ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) dalje ZOO. Ovom je odredbom naime propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan,  osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovdje je za napomenuti kako je odredbom članka 6. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), baš kao i odredbom članka 8. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.) propisano da na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora, opći propisi obveznog prava.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje kako u konkretnom slučaju predmetni ugovor o radu nije ništetan jer da se za takvo utvrđenje nisu ispunile pretpostavke predviđene odredbom članka 322. stavak 1. ZOO-a Dodatno se navodi kako je tužiteljica sporni ugovor o radu prije potpisivanja pročitala te da prema njoj nije bilo nikakve uporabe sile niti da je u predmetnom slučaju došlo do nesporazuma prilikom zaključenja ugovora. Konačno prvostupanjski sud navodi kako činjenica da je nedugo nakon zaključenja sada spornog ugovora o radu, došlo kod tuženika do rješavanja kolektivnog viška radnika i konačno otkaza ugovora o radu tužiteljici, da nema za posljedicu utvrđenje spornog ugovora ništetnim. 

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zaključak prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a, pa da stoga predmetni ugovor o radu nije ništetan, kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

Kako ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava na način da je odbijen tužbeni zahtjev to  nije potrebno posebno obrazlagati ovu drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda i to u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar, a ovo u suglasju sa odredbom članka 375. stavak 5. ZPP-a.

No, unatoč tome ovaj drugostupanjski sud u svezi istaknutih žalbenih navoda tužiteljice smatra primjerenim dodatno navesti slijedeće.

Svaki zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora treba ocjenjivati prema njegovim okolnostima i specifičnim činjenicama. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Sintagma "savjesnost i poštenje" pravni je sinonim rimske bona fides kao jednog od najvažnijih načela obveznog prava. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u više odluka iskazao pravno stajalište da posljedica povrede načela savjesnosti i poštenja može značiti ništetnost ugovora kad se određeno postupanje sudionika obveznog odnosa može ocijeniti postupanjem suprotnim moralu društva.

No, u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala, posebno ne na nedvojben način i izvan svake realne sumnje, kako je tuženik sa istom zaključio sporni ugovor o radu, pri tome znajući da za ugovorenim radnim mjestom (stručni suradnik za razvoj prodaje), zapravo nema potrebe te da će sukladno tome, u najskorije vrijeme, donijeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici (ovo ne proizlazi niti iz kazivanja svjedoka N.J. i R.P.G., na čije kazivanja se tužiteljica poziva u žalbi).

Budući je ove činjenice isticala tužiteljica i kako one predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, to nema sumnje da ih je upravo ona trebala i dokazati, što ponovimo i prema stavu ovog drugostupanjskog suda nije učinila. Dakle, ako ne zbog drugih razloga, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan u suglasju sa pravilom o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221. a ZPP-a.

Međutim za reći  je i slijedeće. Tužiteljica u žalbi, a u prilog svoje tvrdnje da je sporni ugovor o radu ništetan, navodi kako nije moralno prihvatljivo ponašanje poslodavca prema radniku kao drugoj (slabijoj) ugovornoj strani tj. da nije prihvatljivo nuditi tužiteljici  i s njome zaključiti ugovor o radu za obavljanje poslova za koje uopće nema potrebe i na kojima je neposredno nakon zaključenja spornog ugovora o radu (nakon 13 dana) utvrđen višak radnika. Navedene činjenice koji ističe tužiteljica i na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a sve da su  istinite i dokazane, ipak se ne bi činile situaciju koja bi za posljedicu imala ništetnost predmetnog ugovora o radu. Naime prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada bi poslodavac ponudio radniku zaključenje ugovora o radu, prethodno znajući da za poslove na kojima bi trebao taj djelatnik raditi, zapravo nema potrebe, te kako će posljedično tome donijeti odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kao i odluku o otkazu ugovora o radu, tada bi se takva situacija trebalo podvesti pod pravni institut prijevare propisan odredbom članka 284. stavak 1. ZOO-a. Naime ovom odredbom je određeno da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna. U bitnome, prijevara je svjesno izazivanje (ili održavanje) u zabludi  jednog ugovaratelja od strane drugog ugovaratelja ili neke treće osobe s nakanom da se prevareni navede na sklapanje određenog ugovora na sadržaj kojeg inače ne bi pristao da je u trenutku sklapanja ugovora znao za postojanje svoje zablude. Iz navoda tužiteljice tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude baš kao i sada u žalbi, za zaključiti je kako tužiteljica ne bi sklopila sporni ugovor o radu, da je znala kako će tuženik uskoro donijeti Odluku o otkazu ugovora.  S tim u svezi je za navesti kako je tužiteljica u svom stranačkom kazivanju od 27. siječnja 2016. pored ostalog navela kako u slučaju da je ostala raditi na radnom mjestu voditelja smjene (na kojem mjestu je radila temeljem prethodnog ugovora o radu sa tuženikom) ne bi dobila otkaz, te da je u vrijeme kada joj je ponuđeno sklapanje novog, sada spornog ugovora o radu, bila na godišnjem odmoru, te da "u takvom jednom opuštenom stanju na godišnjem odmoru nije ni razmišljala o ovakvim stvarima koje joj se mogu dogoditi". Slijedom svega navedenog za reći je kako činjenice na koje se pozivala tužiteljica tijekom postupka pa tako sada i u žalbi i koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, sve da su dokazane (a nisu!), imale bi eventualno za posljedicu pobojnost spornog ugovora o radu, a ne njegovu ništetnost. Pri tome ništa ne mijenja na stvari okolnost kako i prijevarno postupanje jedne ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora zasigurno predstavlja postupanje koje je protivno moralu našeg društva, a ovo stoga jer svako nemoralno postupanje nema uvijek za posljedicu ništetnost pravnog posla. Dakle, u bitnome, posljedica prijevare je pobojnost ugovora, a ne ništetnost, pa je stoga tužbeni zahtjev za utvrđenjem spornog ugovora ništetnim u svakom slučaju trebalo odbiti kao neosnovan.

Kako je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem spornog ugovora o radu ništetnim (točka I. izreke pobijane presude), to je logično, odbio i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila vraćanje na rad i to na radno mjesto na kojem je radila temeljem ugovora o radu koji je bio zaključen prije sada spornog ugovora i koji stoga više nije na snazi.                     

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužiteljice na prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 82.646,08 GBP sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), iznos od 6.086,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka II izreke), te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 94.150,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka III izreke). Također je odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška (točka IV izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Revizija tuženice je neosnovana

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 82.6464,08 GBP i iznosa od 6.086,00 kn na ime povrata troškova stručnog usavršavanja tuženice i troškova avionske karte, sve na temelju ugovora o usavršavanju sklopljenog između stranaka 20. srpnja 2001.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženica kod tužitelja obavljala poslove izvršnog direktora Direkcije tržišnog kapitala odnosno poslove direktora Direkcije upravljačke i operativne podrške prodaje u Sektoru tržišta kapitala i velikih sustava, na temelju ugovora o radu od 1. siječnja 2000. i aneksa ugovora od 18. veljače 2003.
- da je tuženica na temelju odluke tužitelja 20. srpnja 2001. upućena na stručno usavršavanje pohađanjem poslijediplomskog studija MBA programa u organizaciji i izvođenju L.B.S.,
- da su tužitelj i tuženica 20. srpnja 2001. sklopili ugovor o usavršavanju na temelju kojeg se tuženica obvezala završiti poslijediplomski studij u skladu s programom studija, te nakon dovršetka istog raditi kod tužitelja pet godina i stečena znanja i iskustva prenositi neposrednim suradnicima, a tužitelj se obvezao snositi troškove stručnog usavršavanja tuženice,
- da je tužitelj tuženici u srpnju 2003. ponudio sklapanje novog ugovora o radu broj 05450-03 radi obavljanja poslova i radnih zadataka Specijaliste za tržište kapitala razine Voditelja tima, koji ugovor je tuženica i prihvatila i potpisala 23. srpnja 2003.
- da je nakon potpisivanja navedenog ugovora tuženica otišla u London, te završila poslijediplomski studij u skladu s programom u rujnu 2003. 
- da su u čl. 1. naprijed navedenog ugovora stranke ugovorile da potpisom istog prestaje primjena i važenje svakog ranijeg sklopljenog radno pravnog angažmana stranaka, 
- da je tuženica 16. rujna 2003. otkazala tužitelju ugovor o radu te joj je radni odnos prestao 21. listopada 2003.
- da je tužitelj na ime stručnog usavršavanja tuženice imao troškove u iznosu 82.646,08 GBP i na ime troška avionske karte iznos 6.086,00 kuna.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju očito da Ugovor o usavršavanju od 20. srpnja 2001. nije stavljen izvan snage sklapanjem Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. već su tim ugovorom stavljeni izvan snage prijašnji ugovor o radu te Aneks ugovora o radu od 1. siječnja 2000. Prava volja stranaka nije bila stavljanje izvan snage ugovora o stručnom usavršavanju. Navedeno prvostupanjski sud obrazlaže i time da je nelogično da bi stranke ugovorile da prestaje primjena i važenje Ugovora o usavršavanju od 20. srpnja 2001. dok se isti još izvršava, jer je i nakon sklapanja Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze (plaćao troškove putovanja i školovanja), a tuženica je nastavila stručno usavršavanje i sa istog se vratila tek početkom rujna.
Odbijajući žalbu tuženice kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
Dakle, sudovi prvog i drugog stupnja izražavaju pravno shvaćanje da ugovor o stručnom usavršavanju ima radno pravni karakter, međutim da volja stranaka pri sklapanju čl. 1. ugovora o radu nije bila raskid ugovora odnosno stavljanje van snage ugovora o stručnom usavršavanju već stavljanje van snage ranije sklopljenih ugovora o radu.
Takvu pravnu ocjenu prihvaća i ovaj sud.
Naime, pravilno se drugostupanjski sud pozvao na odredbu iz čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja propisuje da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom. 
Kod utvrđenih činjenica da su stranke 23. srpnja 2003. potpisale sporni ugovor o radu, a nakon njegovog potpisivanja tuženica se vratila u London, te u skladu s ugovorom o usavršavanju od 20. srpnja 2001. završila poslijediplomski studij u rujnu 2003., dok je tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze i dalje plaćao troškove putovanja i školovanja, što je tuženica prihvatila, pravilan je zaključak sudova prvog i drugog stupnja da iz ovakvog postupanja stranaka proizlazi namjera ugovaratelja da ugovorom o radu od 23. srpnja 2003. nisu stavljene van snage odredbe ugovora o stručnom usavršavanju već samo odredbe ranijih ugovora o radu.
Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 99. st. 2. i čl. 262. st. 1. ZOO.
Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Stoga je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tuženice valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.804,88 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja. 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.804,88 EUR na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama vezanim za stjecanje posebnih znanja u okviru korištenja licence J.D. od 11. rujna 1996. (dalje: Ugovor), a koja glasi:„U svrhu zaštite ulaganja u ekskluzivnu edukaciju frizera salona koja je omogućena temeljem kupnje licence J.D., a imajući pritom u vidu znatnu materijalnu štetu koju bi tužitelj trpio, ugovorne su strane suglasne da za slučaj jednostranog otkaza radnog odnosa frizera salona od nje same ili pak od strane tužitelja koji to može učiniti samo iz opravdanih razloga u skladu sa zakonom frizer salona je dužan, pri otkazu, nadoknaditi tužitelju vrijednost jednogodišnjeg ulaganja u njegovu izobrazbu, uvećanu za početne troškove izobrazbe novog frizera salona koji bi ga zamijenio, a sve to u visini protuvrijednosti 27.000,00 DEM, obračunato prema srednjem tečaju NBH na dan isplate. Ista obveza frizera salona postoji i ako dođe do sudskog raskida radnog odnosa s tužiteljem bilo na njegov zahtjev, bilo na zahtjev tužitelja. Naknada troškova izobrazbe iz stavka 1. ovog članka dospijeva za naplatu danom dostave otkaza drugoj strani, odnosno časom pravomoćnosti odluke suda o prestanku radnog odnosa.“. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tuženica 29. studenog 2002. jednostrano raskinula, odnosno otkazala, ugovor o radu za obavljanje poslova frizera kod tužitelja, i to nakon što je prethodno podnijela tužitelju prijedlog za sporazumni raskid ugovora o radu kojeg je tužitelj odbio. Nadalje je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od rujna 1996. do studenog 1999. obavljala kod tužitelja poslove frizera u frizerskom salonu u Zagrebu, I. 2, u kojemu je tuženica primjenjivala posebne tehnike rada pod imenom i standardom J.D., a da je od studenog 1999. do prestanka ugovora o radu radila u frizerskom salonu u Zagrebu, Z. 2, u kojemu tužitelj ne pruža usluge pod navedenim standardom. Radi pružanja usluga pod posebnim standardom, odnosno kako ga tužitelj naziva licencom, J.D., tužitelj je provodio edukacije frizera te je neprijeporno da je tuženica također polazila programe edukacije o tehnikama frizerskog rada koje su pokrivene navedenim standardom, a koje su u okviru radnog vremena frizerskog salona vodile druge zaposlenice tužitelja ili strani stilisti koji su svojedobno posjećivali salon tužitelja. Neprijeporno je i da je tuženica nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja otvorila vlastiti frizerski salon. Navedena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud kao potpuna i pravilna budući ista proizlaze iz dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave pred prvostupanjskom sudom. Tužitelj smatra kako ima pravo na nadoknadu troškova edukacije tuženice koje je snosio za vrijeme rada tuženice kod tužitelja stoga što je tuženici za vrijeme dok je radila u salonu u Zagrebu, I. 2, isplaćivao poseban dodatak na plaću za primjenu tehnike rada pod predmetnim standardom, a i stoga što je stjecanjem posebnih znanja i vještina kod tužitelja omogućio tuženici da u budućem radu vlastitim klijentima pruža usluge po višoj cijeni rada za primjenu navedenih tehnika nego što je cijena rada za uobičajene frizerske usluge. U bitnom tužitelj ističe da je naprijed utuženi iznos ugovoren prijepornom odredbom čl. 7. Ugovora unaprijed ugovoren iznos naknade štete za slučaj jednostranog raskida, odnosno otkaza, ugovora o radu. Prvostupanjski sud, međutim, nije prihvatio ovakve navode tužitelja te je prijepornu odredbu čl. 7. Ugovora ocijenio ništavom primjenom odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO), a koja propisuje da se odredbe ugovora koje su protivne moralu društva ništave ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakvu ocjenu o protivnosti prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora moralu društva i njezinoj ništavosti prihvaća i ovaj sud kao pravilnu te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio. 

Za istaknuti je da povreda morala može predstavljati razlog ništavosti ugovora ako je u konkretnom slučaju povreda takve naravi da dovodi do neodrživosti sklopljenog ugovora, a ne predstavlja beznačajne i uobičajene povrede za koje zakon predviđa druge posljedice. Svrha uvođenja kriterija moralnosti kao razloga ništavosti ugovora jest popunjavanje pravnih praznina koje mogu nastati primjenom načela slobode ugovaranja odnosno ograničenje navedenog načela kako bi se izbjegla njegova zlouporaba u pravnom prometu. 

Prije svega valja protumačiti sam tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora. Iz naprijed citiranih odredaba proizlazi da je tuženica kao zaposlenica tužitelja bila dužna isplatiti iznos od 27.000,00 DEM tužitelju u slučaju jednostranog otkaza ugovora o radu te u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, dok na isto tuženica ne bi bila obvezana da je ugovor o radu prestao sporazumom o raskidu ugovora o radu ili odlaskom tuženice u mirovinu, odnosno prestankom radnog odnosa po sili zakona.

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da se tuženica nakon više od šest godina rada kod tužitelja obratila istome s prijedlogom za sporazumni raskid ugovor o radu, a koji je odbijen dopisom tužitelja od 29. studenog 2002. bez posebnog obrazloženja razloga za odbijanje prijedloga, te uz istodobno upozorenje da će tuženica morati isplatiti ugovoreni iznos iz prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora. 

Dakle, tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora u konkretnom činjeničnom stanju valja tumačiti na način da bezuvjetno omogućuju tužitelju naplatu ugovorenog iznosa od 27.000,00 DEM, budući ne postoji niti ugovorna niti zakonska obveza tužitelja da prihvati prijedlog zaposlenika o sporazumnom raskidu ugovora o radu. 

Kada se tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora tumači u svezi s odredbom čl. 8. Ugovora, a kojom je propisano da tuženica nije dužna isplatiti ugovoreni iznos ukoliko joj radni odnos prestane zbog odlaska u mirovinu ili po sili zakona, proizlazi da je tuženica, ukoliko želi izbjeći naplatu predmetnog ugovorenog iznosa, dužna kod tužitelja raditi do odlaska u mirovinu, budući je nemoguće jednostrano otkazati ugovor o radu bez plaćanja spornog ugovorenog iznosa naknade. 

Takvi učinci prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora protivni su odredbi čl. 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) kojima su zajamčene ustavne slobode rada te slobodnog izbora poziva i zaposlenja. Nadalje, odredba čl. 106. st. 7. tada mjerodavnog Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., dalje u tekstu: ZR) propisuje kako zaposlenik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog. Dakle, ta odredba štiti pravo i slobodu zaposlenika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po zaposlenika. 

Prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora, upravo suprotno cilju odredbe čl. 106. st. 7. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe čl. 54. Ustava, penaliziraju jednostrani otkaz ugovora o radu od strane zaposlenika. Ustavnopravno je neprihvatljivo, te u suprotnosti sa ciljem i sadržajem naprijed navedenih ustavnih i zakonskih normi, da zaposlenik na bilo koji način bude kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu te jednostrani otkaz ugovora o radu sam po sebi ne može biti osnova za nastanak odgovornosti za štetu ili obvezivanje zaposlenika na plaćanje bilo kakve naknade.

Pored samog teksta prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora, valja razmotriti i svrhu koju su ugovaratelji nastojali postići. Naime, tužitelj smatra da ima legitiman cilj naplatom naprijed ugovorenog iznosa pokriti troškove edukacije o posebnim frizerskim tehnikama rada koje sam snosi. Međutim, troškovi unaprjeđenja tehnike rada kod tužitelja ujedno tužitelju donose i povećanu dobit pri obavljanju frizerskih usluga, a kako proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji navodi da je nakon odlaska tuženice koja je bila obučena posebnih tehnikama rada iz frizerskog salona u Zagrebu, Z. 2, zarada pala sa 250.000,00 kuna na 7.000,00 kuna mjesečno. Dakle, tužitelj obučavanjem tuženice posebnim tehnikama rada nije samo imao troškove, već je za vrijeme njezina šestogodišnjeg rada kod tužitelja po osnovi tih posebnih tehnika rada naplaćivao višu cijenu frizerskih usluga te ostvarivao dodatnu zaradu u odnosu na uobičajene cijene usluga frizera. Nadalje, troškovi koje poslodavac ulaže u razvoj svog poslovanja, pa tako i u tehnologije i tehnike rada, su vlastiti troškovi poslovanja poslodavca, te ne postoji izričita zakonska osnova koja poslodavca ovlašćuje da takve troškove na bilo koji način prevaljuje na zaposlenika. 

Nadalje, tužitelj tvrdi da odlaskom tuženice trpi materijalnu štetu, a i kao svrhu ugovaranja prijeporne naknade iz odredbe čl. 7. Ugovora navodi nastanak eventualne materijalne štete za tužitelja. Međutim, ništa iz stanja spisa ne upućuje, niti je tužitelj ičim dokazao, da bi jednostranim otkazom ugovora o radu od strane zaposlenika koji je obučen posebnih tehnikama rada, trpio ikakvu štetu niti u kojem konkretnom iznosu, osobito imajući u vidu da je tužitelj u vrijeme sklapanja prijepornog Ugovora imao 37 frizerskih salona na različitim lokacijama, a kasnije 22 frizerska salona. 

Dakle, nisu uvjerljivi navodi tužitelja da bi svrha ili cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio dopušteni cilj izbjegavanja nastanka materijalne štete. Kad bi se takvi navodi o svrsi i cilju ugovorene naknade i mogli prihvatiti, svejedno se ne bi mogli prihvatiti navodi tužitelja da bi jednostranim otkazom ugovora o radu imao pravo naplate utuženog iznosa po osnovi odredbe čl. 7. Ugovora kao ugovorenog iznosa ugovorne naknade štete za slučaj neispunjenja ugovornih obveza u smislu odredbe čl. 264. st. 3. ZOO-a, a budući tužitelj tijekom postupka nije dokazao sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a da je ikakvu štetu pretrpio.

Razvidno je iz iskaza tužitelja, kada navodi da je tuženica otvorila svoj obrt te „pokrala znanje i klijente tužitelja“, da je stvarni cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio ograničiti takmičenje odnosno tržišnu utakmicu zaposlenika s poslodavcem imajući u vidu da je tuženica nakon prestanka ugovora o radu kod tužitelja počela samostalno obavljati djelatnost iz predmeta poslovanja tužitelja. Ta je zakonska zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem propisana odredbama čl. 92. ZR-a, ali se ista primjenjuje samo na razdoblje trajanja ugovora o radu, te prestaje sa prestankom radnog odnosa.

Ukoliko poslodavac želi spriječiti takvo takmičenje nakon prestanka radnog odnosa, a čiji legitimni cilj je između ostalog i cilj kojeg je ovdje tužitelj želio postići – sprječavanje bivšeg zaposlenika da ostvaruje za sebe ili treće osobe dobit po osnovi posebnih tehnika rada kojima je obučen kod poslodavca, utoliko je tužitelj imao mogućnost sukladno odredbama čl. 93. ZR-a ugovoriti sa ovdje tuženicom ugovornu zabranu utakmice na određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu. Međutim, tada bi tužitelj bio dužan sukladno odredbama čl. 94. ZR-a isplaćivati mjesečno tužiteljici naknadu plaće. Iz odredaba prijepornog Ugovora, s druge strane, ne proizlazi da je tužitelj izrijekom zabranio tuženici takmičenje sa tužiteljem kao poslodavcem u smislu odredaba čl. 93. ZR-a, niti da je za to tuženici ponudio ikakvu naknadu. Stoga je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tužiteljici isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu osnovu za naplatu naknade od tuženice.

Na sudu je da u svakom konkretnom slučaju procjenjuje postoji li povreda morala u onoj mjeri u kojem ista opravdava sankciju ništavosti radi zaštite pretežnijeg društvenog interesa nad individualnim (sloboda ugovaranja) te u tom smislu valja istaknuti značaj radnog prava kao posebnog aspekta društvenih odnosa u kojima je izraženo načelo zaštite prava radnika. Budući je u radnim odnosima izražena podređenost radnika u odnosu na poslodavca, opravdano je i nužno otkloniti štetne posljedice koje bi sloboda ugovaranja mogla imati na prava radnika, poglavito imajući u vidu načela na kojima ono počiva. 

Stoga po ocjeni ovoga suda, ne samo da je prijeporna odredba čl. 7. Ugovora ništava stoga što je protivna moralu društva kako je ocijenio prvostupanjski sud, već je ista ništava budući se u smislu odredbe čl. 51. st. 2. ZOO-a temelji na nedopuštenoj osnovi (causa finalis) za postizanjem cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanja prava zaposlenika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženja zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja zaposlenika sa poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće.

Zbog svega izloženog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena.

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 27. prosinca 2004. koja je potvrđena Odlukom tuženika od 25. siječnja 2005. (stavak I. izreke); utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do 20. ožujka 2005. (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće iznos od 32.094,00 kn bruto sa pripadajućom kamatom pobliže označenoj u izreci presude (stavak III. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 44.582,05 kn neto sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2012. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (stavak IV. izreke); odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 31.017,95 kn na ime naknade štete i za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude (stavak V. izreke); naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.121,50 kn (stavak VI. izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 43.663,76 kn (stavak VII. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženika i tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I., II., III., IV. .V., VI. i VII. izreke, dok je preinačena ista presuda u dijelu pod stavkom VI. i VII. izreke tako da je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.636,56 kn, te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 14.550,93 kn u roku 8 dana.

Revizija tužiteljice je djelomično neosnovana u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom, te je djelomično osnovana tako da se ukida presuda Županijskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.017,95 kn na ime naknade štete, u dijelu kojim tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.550,93 kn i kojim je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 14.550,93 kn, te se predmet vraća u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Nakon provedenog postupka u ovom radnom sporu utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika od 27. prosinca 2004. o otkazu ugovora o radu. Nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu sukladno odredbi čl. 116. (123.) st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje ZR). Međutim, sudovi nisu prihvatili zahtjev tužiteljice da se taj dan odredi dan donošenja prvostupanjske presude, već su odredili sudski raskid ugovora o radu s jednim danom ranije (20. ožujka 2005.) prije nego što je tužiteljica zasnovala novi radni odnos (21. ožujka 2005.).

Pogrešno smatra tužiteljica da je kod sudskog raskida ugovora o radu moguće kao dan prestanka radnog odnosa utvrditi samo dan pravomoćnosti sudske odluke o nedopuštenosti odluke o otkazu.

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda dan kada radniku prestaje radni odnos na temelju presude o sudskom raskidu ugovora o radu sud treba odrediti prema okolnostima konkretnog slučaja (tako i Vrhovni sud u Revr 1321/10-4 od 1. lipnja 2011.).

Dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu ne mora biti dan zaključenja glavne rasprave, već se taj dan određuje prema okolnostima konkretnog slučaja (tako i Vrhovni sud u Revr 428/07-2 od 12. prosinca 2007.).

Kada je radnik, u međuvremenu, zasnovao radni odnos s drugim poslodavcem, kao dan prestanka radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca opravdano je odrediti onaj dan koji je prethodio danu kad se radnik zaposlio kod drugog poslodavca (tako i Vrhovni sud u Revr 1489/09-2 od 4. veljače 2010.).

Stoga nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tužiteljice kad je sud odredio prestanak radnog odnosa s danom koji je prethodio danu kad se tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca.

S obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi su pravilno odbili zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 21. ožujka 2005. do 31. srpnja 2011.

Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida. Tužiteljica je navela da traži naknadu štete u visini šest njenih prosječnih bruto plaća isplaćenih tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, a sudovi su dosudili tužiteljici naknadu štete u visini pet njenih prosječnih neto plaća isplaćenih tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, uzimajući u obzir trajanje radnog odnosa kod tuženika (tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana), dob (starost) tužiteljice (tridesetišestipol godina u vrijeme zaključenja glavne rasprave) i obveze uzdržavanja koje terete tužiteljicu (tužiteljica nema djece, a uzdržava nezaposlenog supruga).

Pravilno tužiteljica ukazuje da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kada je visina naknade štete određena obračunom njene prosječne neto plaće, a ne kako je pravilno – bruto plaće.

Naime, prema odredbi čl. 83. st. 5. ZR plaća u smislu ZR je plaća u bruto iznosu, a u odredbi čl. 116. st. 1. ZR nigdje nije propisano da bi se kod izračuna naknade štete zbog nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, radniku šteta trebala obračunavati prema neto isplaćenoj plaći, već prema plaći, a plaćom se u smislu odredaba ZR smatra bruto plaća (tako i Vrhovni sud u Revr 1010/13-2 od 16. travnja 2014.).

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrdili prosječnu mjesečnu bruto plaću tužiteljice isplaćenu u prethodna tri mjeseca, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.017,95 kn i predmet vratiti na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka potrebno je utvrditi visinu naknade štete na koju tužiteljica ima pravo zbog sudskog raskida ugovora o radu nakon što sud utvrdi prosječnu bruto plaću tužiteljice u prethodna tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu pri čemu mora voditi računa o kriterijima iz čl. 116. st. 1. ZR (trajanje radnog odnosa, dob (starost) radnika i obveze uzdržavanja koje terete radnika), a može uzeti u obzir i druge okolnosti.

U preostalom dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom, revizija nije osnovana, pa je reviziju u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Presudom suda prvog stupnja u točkama I. do IV. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev pobliže naznačen u izreci ove revizijske odluke, odnosno zahtjev na utvrđenje da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i da se tužitelja vrati na posao, ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 22.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na otkaz i vraćanje na posao, kao i u odnosu na glavnicu novčane tražbine te dosuđenih zateznih kamata, dok je u odnosu na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenim bruto plaćama za vrijeme od studenog 2012. do zaključno siječnja 2014., djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude, tužbeni zahtjev odbijen.

Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuju presudu Županijskog suda (u točkama I. i III. izreke) i presudu Općinskog radnog suda  tako da odbija tužbeni zahtjev, te nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 23.750,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu uz zahtjev da ga tuženik vrati na posao, kao i da mu isplati naknadu neisplaćene plaće.

Nesporna je činjenica da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu poslovnog tajnika, a nije sporna niti visina novčanog dijela tužbenog zahtjeva, s druge strane, sporno je pitanje dopuštenosti izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju prekluzije iz članka 108. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), budući da je pravno relevantno vrijeme za ocjenu pravodobnosti izvanrednog otkaza, zapravo onaj trenutak kada je tuženikovo ovlašteno tijelo („Predsjedništvo“) saznalo za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, a to je bilo 30. listopada 2012., stoga je sporna odluka o otkazu (od 13. studenog 2012.) donesena u zakonskom roku od 15 dana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da se u izvanrednom otkazu tužitelju stavlja na teret sastavljanje netočnog i neistinitog sadržaja prijedloga zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika od 16.10.2012. jer je protivno pravilima struke te aktima tuženika, navedeni zapisnik kao pravovaljan i istinit, a zapravo krivotvoren, ovjerio 19.10.2012. kod javnog bilježnika, što je suprotno pravilima kojima je propisano da je zapisnik pravovaljan ako ga verificira i usvoji Predsjedništvo tuženika, te se takav postupak može tretirati i kao uzurpacija ovlasti;

- da se tužitelju istodobno stavlja na teret još i to da je, pozivajući se na nepostojeću odluku Predsjedništva, izdao nalog voditeljici računovodstva tuženika prema kojem, ako dobije naloge glavnog tajnika i člana Predsjedništva, iste odbije odnosno ne provodi, na koji način se remetio proces rada kod poslodavca;

- da se na zapisniku 84. sjednice Predsjedništva tuženika, nalazi izjava javnog bilježnika od 19.10.2012. kojom potvrđuje da je tužitelj, čija je istovjetnost utvrđena uvidom u osobnu iskaznicu, u nazočnosti javnog bilježnika priznao potpis na pismenu kao svoj, kao i da je potpis na ispravi istinit;

- da je tužitelj kao poslovni tajnik bio nadležan za sve stručne službe i da se na 84. sjednici Predsjedništva nesporazum između poslovnog i glavnog tajnika nastojao riješiti na način da svatko radi u krugu svojih ovlasti jer je prije toga dolazilo do problema jer je glavni tajnik izdavao naloge za koje tužitelj kao poslovni tajnik nije znao;

- da je tužitelj voditeljici računovodstva, kao neposredno nadređen, dao uputu prema kojoj dobiva naloge od njega, kao poslovnog tajnika, uz zahtjev da se poštuje hijerarhija, kojom prilikom je od tužitelja dobila „e-mail“, čijeg se točnog sadržaja ne sjeća, ali u smislu - da je Predsjedništvo tuženika odlučilo da ona izvršava samo naloge poslovnog, a ne i glavnog tajnika, o čemu je obavijestila i glavnog tajnika kada ju je nazvao s određenim nalogom;

- da temeljem članka 74., 79. i 81. tuženikova Pravilnika, poslovni tajnik rukovodi stručnim službama pod koje spada i računovodstvo, za čije poslovanje je i odgovoran, dok da glavni tajnik tuženika, za razliku od tužitelja, vodi „politiku“ tuženika, odnosno nadzire ustroj poslovanja, sudjeluje u radu upravnih tijela, priprema dokumente i vodi njihove evidencije, priprema sjednice Predsjedništva i tekst odluka, te brine o vođenju evidencije članstva i naplati članarine;

- da tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi tužiteljev nalog voditeljici računovodstva remetio proces rada, a niti to proizlazi iz iskaza svjedoka i zz tuženika.

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ovjeravanjem svog potpisa na zapisniku nije time taj zapisnik učinio pravovaljanim i istinitim, niti bi takvo svojstvo odnosni zapisnik mogao steći bilo kakvom radnjom tužitelja ili treće osobe jer je to pravno moguće samo usvajanjem od strane Predsjedništva u skladu s Pravilima tuženika.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se stavlja na teret odlukom o otkazu jer, po nalaženju tog suda, nije sastavio netočan, neistinit ili krivotvoren sadržaj prijedloga zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika, niti je sadržaj zapisnika učinio pravovaljanim ovjerom kad javnog bilježnika, kao što niti ovjera potpisa ne predstavlja povredu radne obveze.

Osim toga, polazeći od ovlasti poslovnog tajnika iz članka 81. tuženikovog Pravilnika, prvostupanjski sud ističe da poslovni tajnik rukovodi stručnim službama pod koje spada i računovodstvo, stoga zaključuje da tužitelj nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa jer je zahtijevao da se poštuju ovlasti gospodarskog i poslovnog tajnika. Po ocjeni suda, na takav način tužitelj samo svoj posao obavlja savjesno i za takvo postupanje, po mišljenju suda prvog stupnja, nije bila potrebna nikakva odluka Predsjedništva o razgraničenju ovlasti između glavnog i poslovnog tajnika jer takva ovlast proizlazi iz Pravila tuženika, a niti je dokazano da bi sporni nalog voditeljici računovodstva remetio proces rada.

Zbog toga je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, s tim da je drugostupanjski sud, odbijajući (djelomično) žalbu tuženika, prihvatio sva činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu (osim kako je uvodno rečeno - u odnosu na dio odluke o zakonskim zateznim kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), ocijenivši da je prvostupanjski sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 108. stavak 1. i članka 116. stavak 1., kao te članka 87. stavak 3. ZR-a.

Međutim, takva primjena materijalnog prava u odnosu na postupak tužitelja glede ovjeravanja tuženikovog prijedloga zapisnika sjednice Predsjedništva nije pravilna.

Tužitelju se u izvanrednom otkazu (uz ostalo izneseno opisno) stavlja na teret - da je protivno pravilima struke prijedlog zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika od 16. listopada 2012., ovjerio 19. listopada 2012. kod javnog bilježnika kao pravovaljan i istinit, što je suprotno propisanim pravilima tuženika prema kojima je zapisnik pravovaljan tek ako ga verificira i usvoji Predsjedništvo.

Na spornom zapisniku Predsjedništva tuženika od 16. listopada 2012., po javnom bilježniku ovjeren je potpis tužitelja dana 19. listopada 2012., međutim, taj zapisnik u svom završetku, nakon nadnevka i prije tužiteljevog potpisa sadrži još i slijedeći tekst:

„Zbog namjere povlačenja ovog Zapisnika (vidi priloženi e-mail od 18.10.2012. u privitku) s ciljem zataškavanja podataka, izjava i činjenica iznesenih na ovoj održanoj sjednici (vidi Sazivnicu potpisanu od ovlaštene osobe, u privitku) a glede zakonitosti poslovanja tuženika, kao službeni zapisničar ove sjednice svojim javnobilježnički ovjerovljenim potpisom potvrđujem i jamčim pod kaznenom odgovornošću da Zapisnik odgovara istinitosti gore navedenih iskaza pojedinaca, prisutnih članova Predsjedništva.“

Po mišljenju revizijskog suda navedeni tekst, koji je posljedica isključivo jednostrane i samovoljne zapisničareve intervencije u zapisnik uz naknadnu ovjeru potpisa, pokazuje da sporni zapisnik nije sastavljen prema pravilima struke, a niti je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, takva mogućnost bilo gdje u pravilima tuženika propisana.

Ovakav sadržaj spornog zapisnika po prirodi stvari nije uobičajen jer osoba koja je kao zapisničar sastavila zapisnik, koji još neupitno nije verificiran od strane nadležnog tijela tuženika, nije ovlaštena sama potvrditi i jamčiti pod kaznenom odgovornošću - da sve što je napisano u (prijedlogu) zapisnika odgovara istinitosti iskaza pojedinih članova Predsjedništva tuženika i potom ovjeriti potpis kod javnog bilježnika.

Protivno ocjeni nižestupanjskih sudova, tu se ne radi samo o pukoj ovjeri potpisa sadržaja savjesno i uredno sastavljenog prijedloga zapisnika sa sjednice Predsjedništva tuženika, već se naknadnim tekstom i ovjerom potpisa zapisničara stvara dojam da je jedino postojeći sadržaj zapisnika istinit, ali i to da će svaki drugačiji zapisnik s iste sjednice biti posljedica nezakonitog zataškavanja. Time je tužitelj, kao zapisničar, samovoljnom i pravno neovlaštenom intervencijom sporni zapisnik učinio jedinstvenim (s tvrdnjom - „Samo ja govorim istinu“) i tako na poseban način (sui generis) „nepromjenljivim“ u odnosu na potonje pravno propisane mogućnosti promjene njegovog sadržaja. Na takav je način tužitelj, kako se to pravilno navodi u otkazu ugovora o radu, počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, budući da je kao zapisničar nedvojbeno prekoračio svoja ovlaštenja („uzurpirao ovlasti“). To sve tim više jer tužitelj obnaša važnu dužnost poslovnog tajnika tuženika (članak 2. ugovor o radu - list 7. spisa), u čiji djelokrug rada ulazi i redovito vođenje zapisnika sjednica te sastavljanje odluka Predsjedništva i Glavnog odbora tuženika.

Navedeno je opravdan razlog za izvanredni otkaz iz članka 108. stavak 1. ZR-a, slijedom čega revizijski sud ocjenjuje da je tuženik tijekom postupka iz rečenog razloga dokazao zakonitost i dopuštenost izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu (članak 131. stavak 3. ZR-a).

Protivno tome, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da za postupanje tužitelja glede razgraničenja ovlasti između glavnog i poslovnog tajnika nije bila potrebna nikakva odluka Predsjedništva jer takva ovlast proizlazi iz Pravila tuženika.

Kako je u postupku utvrđeno da je smisao naloga koji je tužitelj dao svjedokinji O. bio u tome - da je Predsjedništvo tuženika odlučilo da ona izvršava samo naloge poslovnog, a ne i glavnog tajnika, tada bi doista postojao i drugi razlog otkaza, u kojem se navodi da je tužitelj „pozivajući se na nepostojeću odluku Predsjedništva“ izdao nalog voditeljici računovodstva o načinu postupanja glede naloga drugih osoba tuženika (glavnog tajnika).

Međutim, takvo ponašanje tužitelja, nakon sjednice na kojoj se upravo razmatrala odnosna problematika i u svijetlu njegovih ovlaštenja iz tuženikovih Pravila, kao i okolnosti da zbog toga nije poremećen proces rada, po nalaženju revizijskog suda, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, ne predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz.

Prema tome, nižestupanjske je presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev na utvrđenje izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu nedopuštenim. Slijedom toga, otpale su i sve materijalnopravne pretpostavke za prihvaćanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva čija osnovanost u cijelosti zavisi od (ne)prihvaćanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje nedopuštenosti otkaza.

Tuženik je preinačenjem pobijane presude ostvario potpun uspjeh u postupku stoga mu je tužitelj, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, dužan naknaditi troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: OT).

Tuženik je određeno zatražio (list 162. spisa) troškove za dva zastupanja na ročištima od 14.2.2014. i 3.3.2014. koje mu je primjenom tbr. 9. toč. 1. OT-a, te uz pripadajući PDV po tbr. 42. OT-a, sud priznao u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn. Uz to, tuženik je opravdano zatražio i naknadu troškova za sastav žalbe (list 178. spisa) u iznosu od 6.250,00 kn, koje mu je sud odmjerio primjenom tbr. 10. toč. 1. i tbr. 42. OT-a. Tuženik je platio i sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 5.000,00 kn (list 186. spisa) koju je opravdano zatražio (list 178. spisa) pa mu je valjalo priznati i taj trošak. Slijedom toga, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove postupka u ukupnom iznosu od 23.750,00 kn. Ostale troškove postupka tuženik nije određeno zatražio ili ih je nejasno i neodređeno zatražio (paušalna naknada od 2.000,00 kn), stoga mu takvi troškovi nisu priznati.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.                                                                                      

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku 1. D. isplatiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. veljače 2006. do isplate te iznos od 622,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. prosinca 2006. do isplate (točka I/ izreke) te je naloženo tuženiku 1. D. naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.644,34 kn (točka II/ izreke), tužiteljica je odbijena sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika 2. D. L. (točka III/ izreke) te je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.500,00 kn (točka IV/ izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženika 2. D. L. te u dijelu pod točkom IV izreke kojom je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.500,00 kn (točka I izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II izreke)
Revizija tužiteljice je osnovana te Vrhovni sud preinačuje presudu Županijskog suda u točki I izreke u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III/ izreke i u točki II izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u točki III/ njene izreke i tako da se sudi da se nalaže tuženiku 2. D. L. u roku od osam dana solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama od 5. veljače 2006. do isplate i iznos od 622,00 kn sa zateznim kamatama od 9. prosinca 2006. do isplate, te se nalaže tuženiku 2. D. L. u roku od osam dana solidarno naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 9.595,59 kn.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Tužiteljica u reviziji navodi da je drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženika D. L. (dalje: drugotuženik) utemeljena na shvaćanju po kojem se solidarna odgovornost osnivača ustanove predviđena odredbom članka 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93) odnosi na obveze prema trećima, a ne na obveze osnivača prema radnicima iz radnopravnog odnosa, a da je to shvaćanje protivno shvaćanju revizijskog suda po kojem osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njezine obveze, uključujući i one prema vlastitim radnicima (presude Vrhovnog suda broj Gzz-108/03-2 od 31. ožujka 2004., broj Revr-717/04-2 od 17. veljače 2005., broj Revr-337/06-2 od 14. kolovoza 2006. i broj Revr-572/07-2 od 16. siječnja 2008., a što je opazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4601/2008 od 7. ožujka 2012.).
Odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja - odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove - a to je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u naprijed navedenim presudama, a pobijana presuda drugostupanjskog suda je utemeljena na shvaćanju koje je suprotno tom shvaćanju.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu plaće, postavljen solidarno u odnosu na tuženika 1. D. (dalje: prvotuženik) kao poslodavca i drugotuženika kao osnivača ustanove.
Prvostupanjskom presudom je prvotuženiku naloženo platiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn i iznos od 622,00 kn, dok je tužbeni zahtjev u iznosu od 4.500,00 kn odbijen, a u odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika uz obrazloženje da on kao osnivač prvotuženika ne odgovara za obveze te ustanove jer se solidarna odgovornost osnivača predviđena odredbom članka 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93) odnosi na obveze prema trećima, a ne na obveze osnivača prema radnicima iz radnopravnog odnosa.
Prema odredbi čl. 59. Zakona o ustanovama, ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, a osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obveze.
Iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi isključenje odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove.
O pitanju odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje (presude broj Gzz-108/03-2 od 31. ožujka 2004., Revr-717/04-2 od 17. veljače 2005., Revr-337/06-2 od 14. kolovoza 2006. i Revr-572/07-2 od 16. siječnja 2008., a na koje se poziva i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4601/2008 od 7. ožujka 2012.). 
Prema izraženom pravnom shvaćanju osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njezine obveze, uključujući i one prema radnicima ustanove.
Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju drugotuženik kao osnivač odgovara solidarno i neograničeno za obveze iz radnog odnosa prvotuženika kao poslodavca prema tužiteljici kao radnici. S obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđena visina obveze ustanove - neisplaćene plaće za obavljeni rad na poslovima medicinske sestre u razdoblju od 21. studenoga 2005. do 10. veljače 2006., to je valjalo drugotuženiku kao njenom osnivaču naložiti njezino plaćanje u utvrđenoj visini sa zateznim kamatama po propisanim stopama.
Na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka i tužiteljici dosuditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 9.595,59 kn, a koji trošak se odnosi na utvrđene troškove pred prvostupanjskim sudom u iznosu od 6.644,34 kn, troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.076,25 kn (razmjerno uspjehu od 70%, dakle 70% od ukupno zatraženih troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn po Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zajedno s PDV-om u iznosu od 287,50 kn) te trošak sastavljanja revizije u iznosu od 1.500,00 kn po Tbr. 10. toč. 6. navedene Tarife, zajedno s PDV-om u iznosu od 375,00 kn.

Prvostupanjskom presudom u dijelu pod stavkom I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 78.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2009. do isplate, dok je pod stavkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži na ime isplaćenih naknada plaća iznos 332.850,91 kn, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je to pobliže navedeno pod stavkom II izreke prvostupanjske presude.
Drugostupanjskom presudom je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (stavak II izreke), kao i u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak (stavak II izreke) tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime isplaćenih naknada plaća iznos od 332.850,91 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, te parnični trošak u iznosu od 70.820,00 kn, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška. 
Revizija tuženika je odbijena kao neosnovana.

Iz obrazloženja odluke revizijskog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom sredstava za specijalističko usavršavanje u vidu plaća, troškova školarine za poslijediplomski studij, troškova specijalizacije, te troškova sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima i to u ukupnom iznosu 411.350,91kn.
Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženik bio kod tužitelja na radu na radnom mjestu liječnika-oftamologa od 1. svibnja 2003., na temelju Ugovora o radu zaključenog 28. travnja 2003.,
- da su stranke na temelju odobrenja Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske sklopile Ugovor kojim se tuženik upućuje na specijalizaciju iz oftamologije (u daljnjem tekstu: Ugovor) koju je tuženik započeo 26. svibnja 2003., a koju je završio u ugovorenom roku 6. lipnja 2007.,
- da je tuženik 20. ožujka 2008. otkazao Ugovor o radu tužitelju,
- da su stranke u spomenutom Ugovoru utanačile da je tuženik obvezan po završetku specijalizacije kod tužitelja ostati na radu najmanje 15 godina (čl. 4. U govora), kao i to da je on obavezan vratiti sve troškove uložene u njegovo obrazovanje ukoliko dođe do prekida radnog odnosa ranije (čl. 5. Ugovora),
- da je tuženik specijalizaciju obavljao u Kliničkoj bolnici "S. M.",
- da je tužitelj tuženiku isplaćivao troškove školarine za poslijediplomski studij, troškove specijalizacije, te troškove sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima, kao i mjesečne iznose na ime plaća tijekom specijalizacije. 
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su se u smislu čl. 5. Ugovora stekle pretpostavke prema kojim je dospjela obveza tuženika vratiti tužitelju sve troškove uložene u njegovo obrazovanje u vezi specijalizacije. Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da troškove specijalizacije u smislu čl. 5. Ugovora čine samo troškovi školarine za poslijediplomski studij, troškovi specijalizacije, te troškovi sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima u ukupnom iznosu 78.500,00 kn, dok plaće koje je tužitelj isplaćivao tuženiku za vrijeme dok je tuženik bio na specijalizaciji u drugoj zdravstvenoj ustanovi (ukupno 332.850,91 kn) prema shvaćanju suda prvog stupnja ne predstavljaju troškove uložene u obrazovanje tuženika u smislu navedene odredbe Ugovora, budući da se radi o pravu tuženika iz radnog odnosa. Zbog toga je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos 78.500,00 kn, te djelomično odbio tužbeni zahtjev za iznos 332.850,91 kn.
Međutim, zaključujući da plaća isplaćena tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije predstavlja troškove uložene u obrazovanje tuženika u smislu Ugovora, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 332.850,91 kn na ime isplate naknade plaće i u tom dijelu je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 17. st. 1. ZOO, nalažući tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos.
Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud. 
Naime, tuženik je Ugovorom preuzeo obvezu da će po završetku specijalizacije (koja je trajala četiri godine) raditi kod tužitelja najmanje 15 godina (čl. 4. Ugovora), kao i da će ukoliko dođe do prekida radnog odnosa ranije vratiti tužitelju sve troškove uložene u njegovo obrazovanje (čl. 5. Ugovora).
Nije sporno da je tuženik 6. lipnja 2007. završio specijalizaciju, a da je 20. ožujka 2008. otkazao ugovor o radu tužitelju, čime je prekršio ugovorom preuzetu obvezu iz čl. 4. Ugovora.
Međutim, sporno je bilo tijekom postupka, a i u revizijskom stadiju postupka predstavljaju li plaće koje je tužitelj isplaćivao tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije troškove uložene u obrazovanje tuženika.
Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.
S obzirom da je tuženiku plaću za vrijeme specijalizacije isplaćivao tužitelj, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz citirane odredbe čl. 17. st. 1. ZOO, kada je obvezao tuženika isplatiti tužitelju sve izdatke koje je tužitelj imao glede specijalizacije tuženika, pa tako i naknadu plaća isplaćenih tuženiku za vrijeme specijalizacije, čija visina nije sporna. To stoga što je tuženik kao sudionik konkretnog ugovornog odnosa dužan ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu u smislu čl. 5. Ugovora (tako i u odlukama Revr 517/2002-2 od 22. siječnja 2003., Revr 1058/2011-2 od 10. srpnja 2012., Revr 357/2006-2 od 13. rujna 2006.).
Revident u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zapravo iznosi činjenice i upušta se u preocjenjivanje ocjene drugostupanjskog suda. U odnosu na takve, činjenične navode revidenta treba reći da ih ovaj sud sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, nije mogao uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti.
Na osnovu svega izloženog, ovaj revizijski sud nalazi da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne okolnosti dajući valjano obrazložene razloge za svoja utvrđenja i zaključke, zbog čega slijedi da nisu ostvareni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, zbog kojeg razloga je revizija podnesena, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 24. listopada 2013. i zahtjev da radni odnos nije prestao kao i zahtjev za vraćanje na rad. Ujedno je tužiteljica obvezana tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 24. listopada 2013. kojom je otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, te zahtjev vraćanje na rad. 
Zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljica temelji na tvrdnji da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu jer nije prestala potreba za njenim radom te na tvrdnji da je tuženik imao mogućnost zaposliti je na drugim poslovima. 
Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim u bitnom pošavši od utvrđenja
- da je zbog nove organizacije rada i pojednostavljenja poslovnih procesa smanjen obim poslova, zbog čega su između ostaloga ukinuta sva radna mjesta "referent za operativnu podršku nabave" time da je dio poslova ukinutih radnih mjesta raspoređen na postojeća radna mjesta unutar Službe za investicije;
- da je time prestala potreba za radom izvršitelja na tim radnim mjestima pa tako i za radom tužiteljice;
- da je tuženik time dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu;
- da u postupku otkazivanja nije bilo kršenja prisilnih odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR);
- da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da u odnosu na radnike koji su zadržani na radu ima prednost, dakle, da nije dokazala da je tuženik donoseći pobijanu odluku o otkazu povrijedio odredbu čl. 107. st. 3. ZR.
Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe "čl. 107. st. 1. toč. 3. ZPP" (?!), jer da je u primjeni navedene odredbe postojala obveza tuženika da joj ponudi radno mjesto i izvan sektora u kojem je radila te da je uspoređuje sa svim radnicima tuženika, a ne samo s radnicima istog radnog mjesta. Pritom tužiteljica ne ukazuje, a niti je ukazivala tijekom postupka, na konkretno slobodno radno mjesto na koje ju je tuženik mogao zaposliti i u odnosu na kojeg konkretnog radnika bi ona imala prednost po socijalnim kriterijima.
Prema odredbi čl. 107. st. 2. ZR poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.
Pravilno su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje o nedokazanosti postupanja tuženika protivno odredbi iz čl. 107. st. 2. ZR, primijenili materijalno pravo iz navedene odredbe kada otkaz nisu ocijenili nedopuštenim.
Naime, tužiteljica iznoseći tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je tuženik bio dužan dokazati da je nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima, polazi od pogrešne pretpostavke o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz odredbu čl. 107. st. 2. ZR.
Zakon o radu, kao poseban propis sadrži postupovne odredbe o teretu dokazivanja. Tako u odredbi čl. 131. st. 1.  načelno propisuje da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Istim člankom propisane su iznimke od načelne odredbe o teretu dokazivanja, pa je tako u stavku 3.  propisana iznimka u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu. Navedenom odredbom propisano je da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.
Dakle, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tužbi radnika na poslodavcu je teret dokaza samo u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz, dok ostale činjenice o kojima ovisi nedopuštenost otkaza treba, sukladno odredbi čl. 131. st. 1. ZR, kao i općoj odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, iznijeti i dokazati radnik.
Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pretežnim navodima revizije, pa tako i u pogledu postupka savjetovanja, osporava se pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) ti revizijski navodi, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.
Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Tuženica je, kao poslodavac, tijekom postupka dokazala da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Imajući u vidu odlučne činjenice da je pravomoćnom sudskom presudom u ovoj pravnoj stvari utvrđena nedopuštenost sporne odluke o otkazu ugovora o radu zbog razloga iz čl. 71. ZR, da tužiteljica, kao radnica koja se koristi jednim od prava navedenih u čl. 71. ZR, nije pristala na ponudu poslodavca za sklapanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima sa radnim mjestom u drugoj poslovnici te da je poslovnica tuženice u Imotskom, u kojoj je tužiteljica ranije radila na temelju ugovora o radu sklopljenom s tuženicom sudovi su pravilno ocijenili da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice nije moguć pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 117. st. 2. ZR kada su prihvatili protutužbeni zahtjev i odredili sudski raskid ugovora o radu s danom 5. prosinca 2012.

Članak 117. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11)

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je utvrđeno da je nedopušten otkaz koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora br. UZ-260/11 od 31. svibnja 2011. te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao temeljem tog otkaza (točka I. izreke).Istom presudom sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtijevala vraćanje na rad na poslove prema uvjetima koje je obavljala temeljem Ugovora o radu br. 203/420/6 od 12. srpnja 2010. (točka II. izreke), određen je sudski raskid ugovora o radu s danom 5. prosinca 2012. (točka III. izreke), tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 67.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2012. do isplate (točka IV. izreke), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.500,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom (točka V. izreke) te je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka VI. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkama II., III., V. i odluka o parničnom trošku pod točkom VI. izreke u dijelu preko iznosa od 2.5000,00 kuna.
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Tužbenim zahtjevom tužiteljica je zahtijevala utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu  s ponudom izmijenjenog ugovora broj UZ-260/11 od 31. svibnja 2011., utvrđenje da joj radni odnos kod tuženice nije prestao te je zahtijevala da ju tuženica vrati na rad na poslove i prema uvjetima koje je obavljala temeljem Ugovora o radu broj 203/420/6 od 12. srpnja 2010.. U slučaju da sud prihvati protutužbeni zahtjev tužiteljica je zahtijevala isplatu naknade štete u iznosu 81.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2012. do isplate (18 mjesečnih prosječnih plaća isplaćenih u tri mjeseca prije donošenja pobijane odluke).
Protutužbenim zahtjevom tuženica je zahtijevala sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.
Na temelju činjeničnih utvrđenja:
- da je tužiteljica radila kod tuženice na temelju ugovora o radu broj 203/420/6 od 17. srpnja 2010., na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu Kontrolora za pozadinske poslove u Poslovnici Imotski,
- da je tuženica tužiteljici navedeni ugovor o radu otkazala odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora broj UZ-260/11 od 31. svibnja 2011.,
- da je 31. svibnja 2011. tuženica zatvorila Poslovnicu u Imotskom,
- da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog odjela Split klasa: UP/I-502-05/10-01/1422, ur.broj:338-17-14-11-3 od 21. ožujka 2011. priznato  pravo na rad u skraćenom radnom vremenu radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju sukladno odredbama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama,
- da je tuženica tužiteljici ponudila više mogućnosti premještaja i to: mogućnost premještaja u Podružnicu Metković na radno mjesto Kontrolora za pozadinske poslove sa 250 bruto bodova mjesečno uz naknadu troškova prijevoza i mogućnost premještaja u Podružnicu Split, na radno mjesto Kontrolora za pozadinske poslove sa 250 bruto bodova mjesečno uz naknadu troškova prijevoza, kao i mogućnost sporazumnog prestanka ugovora o radu sa 31. svibnjem 2011. uz odgovarajuću otpremninu,
- da tužiteljica nije pristala na ponudu da bude premještana u Podružnicu Split na radno mjesto Kontrolora za pozadinske poslove uz naknadu stvarnih troškova prijevoza na relaciji Imotski-Split-Imotski i plaću povećanu na 300 bruto bodova mjesečno, niti na mogućnost zapošljavanja u bilo kojoj drugoj organizacijskog jedinici tuženice na radnom mjestu koje odgovara njezinoj sposobnosti, radnom stažu i stručnoj spremu, sukladno Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženice,
- da je tužiteljica kod tuženice u razdoblju tri mjeseca prije otkazivanja ostvarivala plaću u iznosu od 4.500,00 kuna,
- da je tužiteljica kod tuženice radila punih 16 godina,
- da je tužiteljica rođena 1973., sudovi su pozivom na odredbu čl. 71. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR), kojim je propisana apsolutna zabrana otkaza za pojedine kategorije radnika, među koje spada i tužiteljica, kao osoba kojoj je priznato pravo na radu u skraćenom radnom vremenu radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu kojim  tužiteljica tražila utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu te utvrđenje da joj radni odnos kod tuženice nije prestao.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala vraćanje na rad na poslove prema uvjetima koje je obavljala temeljem Ugovora o radu broj 203/420/6 od 12. srpnja 2010. jer su utvrdili da je tuženica 31. svibnja 2011. zatvorila Poslovnicu u Imotskom u kojoj je tužiteljica radila na temelju navedenog ugovora o radu, a ne postoji mogućnost zaposlenja tužiteljice na drugo radno mjesto jer ona to nije prihvatila. Zbog istih razloga sudovi su pozivom na odredbu čl. 117. st. 2. ZR prihvatili protutužbeni zahtjev za sudski  raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, tj. 5. prosinca 2012. te tužiteljici dosudili naknadu štete u visini petnaest prosječnih plaća isplaćenih u razdoblju od tri mjeseca prije otkazivanja, tj. iznos 67.500,00 kuna, dok su odbili dio tužbenog zahtjeva po osnovi naknade štete za iznos 13.500,00 kuna.
Tužiteljica u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava navodi da je odluka tuženice o otkazu ugovora o radu tužiteljici ništetna zbog čega sud tijekom postupka nije mogao odlučivati o dopustivosti ili nedopustivosti otkaza ugovora o radu već jedino i isključivo u ništetnosti odluke o otkazu ugovora o radu, kako to predviđa čl. 71. ZR. Tvrdi da je tužiteljica 14. lipnja 2011. potpisala ugovor o radu broj 203/420/7, tj. prihvatila ponudu tuženice i pristala na premještaj na rad u Poslovnicu Split i smatra da je nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice moguć. Navodi da u kontekstu zakonske obveze za utvrđivanjem odluke o otkazu ugovora o radu ništetnom sukladno odredbi čl. 71. ZR sud nije mogao odlučivati o postavljenom protutužbenom zahtjevu za raskid ugovora o radu tužiteljici jer ta odredba ne predviđa sudski raskid ugovora o radu u slučaju deklariranja ništetnosti odluke o otkazu ugovora o radu. Ujedno navodi da ovakvim pravnim pristupom sudovi omogućavaju poslodavcu uručivanje otkaza ugovora o radu suprotno kogentnoj pravnoj normi koja sadrži apsolutnu zabranu otkaza ugovora o radu kategoriji radnika koji uživaju posebnu zaštitu države i zakona, odnosno osobi koja koristi pravo na rad u skraćenom radnom vremenu zbog skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju.
U odnosu na revizijski navod tužiteljice da je odluka tuženice o otkazu ugovora o radu tužiteljici ništetna i da zbog toga sud tijekom postupka nije mogao odlučivati o dopustivosti ili nedopustivosti otkaza ugovora o radu već jedino i isključivo u ništetnosti odluke o otkazu ugovora o radu, kako to predviđa čl. 71. ZR, treba reći da prema ustaljenoj dugogodišnjoj sudskoj praski sudova tužitelji tužbenim zahtjevima traže utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i da je to uvriježena pravna terminologija u praksi sudova te da pravni termini ništetnost i nedopuštenost zapravo imaju isti pravni učinak i značaj. Osim toga, ZR u pojedinim odredbama, primjerice u odredbi čl. 116. ZR, kojom uređuje vraćanje radnika na posao u slučaju nedopuštenog otkaza ili u odredbi čl. 117. ZR kojom uređuje sudski raskid ugovora o radu koristi zakonski termin nedopušten ("otkaz nije dopušten"). Zbog navedenog prvi revizijski navod iznesen u reviziji ne utječe na pravilnost odluke suda drugog stupnja koju tužiteljica pobija revizijom.
Nadalje, činjenični navod tužiteljice prvi put iznesen u reviziji da je 14. lipnja 2011. potpisala ugovor o radu broj 203/420/7, tj. prihvatila ponudu tuženice i pristala na premještaj na rad u Poslovnicu Split zbog čega smatra da je nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice moguć prema ocjeni ovoga suda predstavlja iznošenje nove činjenice u revizijskom postupku, što nije dopušteno prema odredbama ZPP.
U odnosu na navode tužiteljice iznesene u reviziji da u kontekstu zakonske obveze za utvrđivanjem odluke o otkazu ugovora o radu ništetnom sukladno odredbi čl. 71. ZR sud nije mogao odlučivati o postavljenom protutužbenom zahtjevu za raskid ugovora o radu tužiteljici jer ta odredba ne predviđa sudski raskid ugovora o radu u slučaju deklariranja ništetnosti odluke o otkazu ugovora o radu te da takvim pravnim pristupom sudovi omogućavaju poslodavcu uručivanje otkaza ugovora o radu suprotno kogentnoj pravnoj normi koja sadrži apsolutnu zabranu otkaza ugovora o radu kategoriji radnika koji uživaju posebnu zaštitu države i zakona, odnosno osobi koja koristi pravo na rad u skraćenom radnom vremenu zbog skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju treba navesti kako slijedi.
Odredbom čl. 117. ZR, koji uređuje sudski raskid ugovora o radu propisano je:
"(1) Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
(2) Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
(3) Poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja."
Sudski raskid ugovora o radu i postupak po tom zahtjevu predstavljaju adhezijski postupak postupku koji se vodi povodom, odnosno radi pobijanja odluke o otkazu ugovora o radu. Upravo zbog činjenice što je tužiteljica tužbom pobijala tuženikovu odluku o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2011. (zbog zakonskog razloga iz čl. 71. ZR), kao i činjenice da je pravomoćnom sudskom presudom donesenom u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena te da tužiteljici radni odnos kod tuženice nije prestao ostvarene su pretpostavke za postupanje u smislu citirane odredbe čl. 117. ZR.
Tuženica je, kao poslodavac, koristeći se ovlaštenjem iz odredbe čl. 117. st. 2. i 3. ZR tijekom prvostupanjskog postupka, protutužbenim zahtjevom, zatražila sudski raskid ugovora o radu tužiteljici jer uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice nije moguć. Naime, iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tuženica zatvorila poslovnicu u kojoj je tužiteljica radila prije donošenje predmetne, sada već pravomoćno utvrđene nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu, a tužiteljica nije prihvatila niti jednu od ponuda za sklapanje ugovora o radu na nekom drugom radnom mjestu u drugoj poslovnici tuženice, koje joj je tuženica nesporno ponudila.
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tuženica je, kao poslodavac, tijekom postupka dokazala da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Imajući u vidu odlučne činjenice da je pravomoćnom sudskom presudom u ovoj pravnoj stvari utvrđena nedopuštenost sporne odluke o otkazu ugovora o radu zbog razloga iz čl. 71. ZR, da tužiteljica, kao radnica koja se koristi jednim od prava navedenih u čl. 71. ZR, nije pristala na ponudu poslodavca za sklapanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima sa radnim mjestom u drugoj poslovnici te da je poslovnica tuženice u Imotskom, u kojoj je tužiteljica ranije radila na temelju ugovora o radu sklopljenom s tuženicom sudovi su pravilno ocijenili da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice nije moguć pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 117. st. 2. ZR kada su prihvatili protutužbeni zahtjev i odredili sudski raskid ugovora o radu s danom 5. prosinca 2012.
Ovdje još treba dodati da revidentica u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava nije određeno navela niti obrazložila razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, kojom je odbijen tužiteljičin zahtjev za vraćanjem na rad te toč. V. izreke, kojom je djelomično odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu pa revizijski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 386. st. 2. ZPP, takve tužiteljičine neobrazložene revizijske razloge nije uzeo u obzir.
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci presude.

- kako je Ugovor o prijenosu poslovnih cjelina sklopljen između I-tuženika i II-tuženika dana 12. travnja 2013., a u to vrijeme tužitelj nije radio u Sektoru naplate cestarina, jer je u to vrijeme bio u tijeku postupak radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu, kojom je I- tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu 9. listopada 2008.,za zaključiti je da radnik ne bi trebao biti uvršten. Naime, na dan 12. studenog 2013., kada je Odluka o otkazu pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom, kod I-tuženika više nije postojalo radno mjestu voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, iz razloga što je to radno mjesto ukinuto Pravilnikom od 19.veljače 2013., s time što I-tuženik od 16. travnja 2013. ne obavlja djelatnost naplate cestarine, već tu djelatnost obavlja II- tuženik na temelju Ugovora o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarine od 15. travnja 2013.

Članak 115. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 6/11, 82/12, 73/13)
Članak 133. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 6/11, 82/12, 73/13)

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:
„I Utvrđuje se da nije dopuštena te je ništetna Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 11.02.2014.g, kojom I-vo tuženik otkazuje Ugovor o radu broj 2278-2/08. od 09. listopada 2008.g.
II Nalaže se I-vo tuženiku i II-go tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D. koje je poslove obavljao na temelju Ugovora broj 2278-2/08 od 09. listopada 2008.g, istom isplatiti pripadajuću naknadu plaće za razdoblje od 15. travnja 2013.g. pa do pravomoćnosti presude, kojom se nalaže vraćanje tužitelja na radno mjesto voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D., sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.
III Nalaže se solidarno I-vo i II-go tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 8 dana."
Ujedno, tužitelj je obvezan I-vo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 200,00 kn, u roku od 8 dana.“
Županijski sud je presudom odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i vraćanja tužitelja na rad.
Sporno je i u revizijskom stupnju postupka: je li kod tuženika postojala potreba kolektivnog otkazivanja ugovora o radu; je li u postupku otkazivanja tuženik poštivao propisanu proceduru otkazivanja glede savjetovanja s radničkim vijećem te je li tuženik odredio i poštivao kriterije o kojima će voditi računa prilikom otkazivanja ugovora. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 15., čl. 115., čl, 129 i čl. 133. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 6/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR).
U postupku koji je prethodio revizijskom sudovi su našli nespornim:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D.;
-da je I-vo tuženik tužitelju, Odlukom o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 21. lipnja 2012. otkazao Ugovor o radu od 09. listopada 2008.,
-da je tužitelj vodio sudski postupak radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu od 21. lipnja 2012., te je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2591/12. od 26. travnja 2013. utvrđeno da je pobijana Odluka o otkazu nedopuštena te je naloženo I- tuženiku da tužitelja vrati na rad;
-da je naprijed navedena presuda postala pravomoćna dana 12. studenog 2013.g, a ovršna dana 14. prosinca 2013., te je po ovršnosti te presude, u roku, i u skladu s čl. 268 Ovršnog zakona, prihvaćen ovršni prijedlog tužitelja tako što je Općinski građanski sud u Zagrebu donio Rješenje poslovni broj Ovr-73/14. od 24. veljače 2014.g, kojim je određeno vraćanje tužitelja na rad i to na radno mjesto voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D.;
-da je I-tuženik tužitelju, dopisom od 30. prosinca 2013., nakon pravomoćnosti i ovršnosti presude poslovni broj Pr-2591/12, nudio tužitelju na potpis novi Ugovor o radu za radno mjesto stručnog suradnika u upravi, koje radno mjesto je imalo veći koeficijent složenosti u odnosu na prethodno radno mjesto tužitelja (4,90), koji prijedlog tužitelj nije prihvatio, nakon čega mu je ponovni dopis s istim ciljem uputio dana 21. siječnja 2014.,
-da u trenutku, kada je navedena presuda postala ovršna, kod I-tuženika više nije postojalo radno mjestu voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D., jer je to radno mjesto ukinuto Pravilnikom od 19. veljače 2013.;
-da I-tuženik od 16. travnja 2013. ne obavlja djelatnost naplate cestarine iz razloga što je dana 15. travnja 2013. prenio poslovnu cjelinu naplate cestarine na II-tuženika i to temeljem Ugovora o prijenosu poslovnih cjelina usluga naplate cestarine i redovnog održavanja i unosu stvari i prava u temeljni kapital povećanjem postojećeg uloga;
-da je I-tuženik ponovno, uz Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu od 11. veljače 2014. tužitelju ponudio drugi Ugovor o radu, ponovno za radno mjesto stručnog suradnika u Upravi, kojeg tužitelj nije prihvatio;
-da je tužitelj pravodobno podnio Zahtjev za zaštitu prava, te potom tužbu ovom sudu.
Među strankama je bilo sporno je li I-tuženik bio dužan na temelju Ugovora o prijenosu poslovnih cjelina usluga naplate cestarine i redovnog održavanja prenijeti na II-tuženika kao novog poslodavca ugovor o radu sklopljen s tužiteljem, te je li I-tuženik prije donošenja odluke otkazu proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom koji je izvršavao funkciju Radničkog vijeća u skladu s odredbom čl. 149. i 152. st. 3. ZR.
Prvostupanjski sud je zaključio da je I-tuženik prije otkaza ugovora o radu proveo postupak savjetovanja u skladu s odredbom čl. 149. i 152. st. 3. ZR, a takav zaključak je utemeljen na utvrđenju:
- da je N.C. sindikat dana 11. listopada 2013. izvijestio I-tuženika o imenovanju radnice D.P.N. sindikalnom povjerenicom u ime Radničkog vijeća,
-da je I-tuženik dostavio u sudski spis očitovanje sindikalne predstavnice D.P.N. (list 43 spisa), na kojem postoji urudžbeni pečat I-tuženika, iz kojeg je vidljivo da je I-tuženik to očitovanje zaprimio dana 10. veljače 2014, a u istome stoji da je sindikalna povjerenica suglasna s namjerom otkazivanja ugovora o radu tužitelju.
U odnosu na navode tužitelja da je I-tuženik bio dužan prenijeti ugovor o radu tužitelja od 9. listopada 2008. g. na II-tuženika, odnosno da je tužitelja morao uvrstiti u popis radnika, koji čini sastavni dio Ugovora o prijenosu poslovnih cjelina, prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je Ugovor o prijenosu poslovnih cjelina sklopljen između I-tuženika i II-tuženika dana 12. travnja 2013., a u to vrijeme tužitelj nije radio u Sektoru naplate cestarina, jer je u to vrijeme bio u tijeku postupak radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu, kojom je I- tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu 9. listopada 2008.,
-da na dan 12. studenog 2013., kada je Odluka o otkazu pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom, kod I-tuženika više nije postojalo radno mjestu voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D., iz razloga što je to radno mjesto ukinuto Pravilnikom od 19.veljače 2013., s time što I-tuženik od 16. travnja 2013. ne obavlja djelatnost naplate cestarine, već tu djelatnost obavlja II- tuženik na temelju Ugovora o pružanju usluga redovnog održavanja autoceste i naplate cestarine od 15. travnja 2013.
Prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice, niti je provodio predložene dokaze u odnosu na navode tužitelja koji je tvrdio da nije prihvatio novi ugovor o radu za radno mjesto stručnog suradnika u upravi, jer da je vrlo kratko nakon što mu je I-tuženik ponudio na potpis taj ugovor, to radno mjesto ukinuto pa da bi na taj način I-tuženik prema njemu postupao prijevarno. Sud je ocijenio da navedene činjenice nisu odlučne za rješenje ovoga spora, jer je u ovom sporu predmet raspravljanja nedopuštenost Odluke o otkazu od 11. veljače 2014.
Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da je I-tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz, kao i da je dokazao poštivanje propisane procedure otkazivanja, te je u odnosu na I-tuženika odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu 
U odnosu na II- tuženika je prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije na temelju utvrđenja:
-da tužitelj nije imao sklopljen ugovor o radu s II-tuženikom, nije nikada radio kod II-tuženika, niti jer na II-tuženika prenesen ugovor o radu kojega je tužitelj sklopio s I-tuženikom , kao i da II-tuženik nije donio predmetnu odluku o otkazu,
-da tužitelj nije predložio nikakve dokaze o pravnoj osnovi dijela tužbenog zahtjeva kojim traži da sud naloži II-tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D., dok s druge strane nije bilo sporno da tužitelj s II-tuženikom nema sklopljen ugovor o radu, niti odluka suda može takav ugovor nadomjestiti, budući da je ugovor o radu posebna vrsta ugovora obveznog prava, koji nastaje suglasnošću volja obje ugovorne strane, vezano uz bitne sastojke samog ugovora, a koji su propisani čl. 13 ZR.
Stoga je i u odnosu na II-tuženika odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu.
Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 133 st. 13 ZR odbio i tužiteljev zahtjev protiv II-tuženika kojim traži da mu ovaj isplati naknadu plaće za razdoblje od 15. travnja 2013. pa do pravomoćnosti presude, te kojom traži da sud presudom naloži vraćanje tužitelja na radno mjesto voditelja T.J. I-naplate, u Sektoru za naplatu cestarine, TJNC S.–D..
Prema shvaćanju prvostupanjskog suda nema zakonske osnove da bi se II- tuženika obvezalo na isplatu plaće na temelju odredbe čl. 133 ZR st. 13. ZR, kojom je propisano da novi poslodavac odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana tog prenošenja solidarno s poslodavcem koji prenosi obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.
Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je odbio žalbu kao neosnovanu.
Taj sud je u obrazloženju, uz ostale razloge navedene u prvostupanjskoj presudi, posebno naveo kako tužbeni zahtjev nije osnovan u situaciji kada tužitelj nije prihvatio prijedlog poslodavca H.A. d.o.o. za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, u roku od osam dana od kada mu je ponuđen na potpis izmijenjeni ugovor, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 115. st. 2. ZR.
Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba čl. 15. i čl. 133. st. 13. ZR u vezi s čl. 129. st. 3. i čl. 115. ZR.
Ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda glede primjene navedenih zakonskih odredaba (koje shvaćanje je u bitnome zauzeto i u obrazloženju drugostupanjske presude), kao i razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude.
Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.
S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, rezident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.
Prema odredbi čl. 396.a st. 2. ZPP na internetskim stranicama ovog suda uz ovu presudu objavit će se i presuda prvostupanjskog suda.
Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredaba postupka, pa je valjalo temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

- s obzirom da je predmetni postupak ostvarivanja prava pokrenut za vrijeme važenja ZID ZDS valja primijeniti upravo njegovu odredbu iz članka 9. koja propisuje da se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz st. 1. ovoga članka, odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa. Dakle, valja primijeniti relevantne odredbe Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) koje reguliraju, između ostaloga, da je nadležna sud u pravilu onaj koji je nadležan za radne sporove.

Članak 63. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 49/12-d, 61/17)

Rješenjem suda prvog stupnja sud se oglasio stvarno nenadležnim, te je određeno po pravomoćnosti toga rješenja spis dostaviti nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu.
Žalba tužitelja,je osnovana i Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća istome sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Temeljem utvrđenja da je u tužbi navedeno da je tužitelj policijski službenik u zvanju glavnog policijskog savjetnika, da je u vremenskom periodu od listopada 2012. godine do 27. srpnja 2016. godine bio raspoređen na rad u Ravnateljstvu policije, na radnom mjestu načelnika glavnog ravnatelja policije, da tužbom zahtjeva da se utvrde kao nezakonite i nedopuštene odluke tuženika klasa 113-03/18-01/1, ur. broj 511-01-157-18-2 od 26. siječnja 2018. godine (kojom je utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2016. godine), kao i odluka tuženika klase 113-01/17-01/57 ur. broja 511-01-157-18-5 od 02. ožujka 2018. godine (kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa), da tužitelj navodi da ima pravo na korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu u trajanju od 34 dana, te da je tuženik istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu smatrajući da se radi o aktima državne uprave, sud prvog stupnja je primjenom odredbe članka 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 49/12-dalje: ZDS) u vezi članka 22. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16-dalje: ZS), zaključio da se radi o aktima koji su upravne naravi i stoga da Općinski radni sud u Zagrebu nije stvarno nadležan već je stvarno nadležan u ovome predmetu Upravni sud u Zagrebu.
Takvu odluku suda prvog stupnja nije moguće prihvatiti.
Osnovani su žalbeni navodi kako u ovome slučaju valja primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 61/17-dalje: ZID ZDS) koji u odredbi članka 9. propisuje da se odredba članka 63. ZDS, koji je sud prvog stupnja pogrešno primijenio, mijenja na način da sada glasi:
"(1) Odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje, ocjenjivanju te prestanku državne službe upravna je stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela. 
(2) Na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz st. 1. ovoga članka, odgovarajuće se primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa."
Nadalje, odredba članka 23. ZID ZSD propisuje da započeti postupci prijma u državnu službu i postupci u kojima se odlučuje o pravima i obvezama državnih službenika i namještenika, koji ne budu dovršeni do stupanja na snagu ovoga Zakona, nastavit će se i dovršiti prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
S obzirom da je predmetni postupak ostvarivanja prava pokrenut za vrijeme važenja ZID ZDS valja primijeniti upravo njegovu odredbu iz članka 9. koja propisuje da se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz st. 1. ovoga članka, odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa. Dakle, valja primijeniti relevantne odredbe Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) koje reguliraju, između ostaloga, da je nadležna sud u pravilu onaj koji je nadležan za radne sporove.
Budući da se sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o ovome pravnom pitanju rukovodio zakonom koji se ne primjenjuje s obzirom da je postupak kojim se odlučuje o pravima i obvezama državnog službenika (u konkretnom slučaju pravo na korištenje neiskorištenog godišnjem odmora iz 2016. godine) pokrenut u trenutku kada se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za ostvarenje svoga prava na korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2016. godine, dana 04. prosinca 2017. godine, te da je odluka tuženika kojom se tužitelju uskraćuje navedeno pravo donesena dana 20. prosinca 2017. godine, kako je prethodno navedeno, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 63. ZDS u vezi članka 22. Zakona o sudovima, pa je i zaključak o stvarnoj nenadležnosti toga suda nepravilan i nezakonit.
Slijedom svega navedenoga, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti i sukladno odredbi članka 380. toč. 3. ZPP pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti istome sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
U daljnjem nastavku postupka sud prvog stupnja će prilikom odlučivanja pravilno primijeniti materijalno pravo i tek će tada biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da odluka o redovitom otkazu ugovora o radu nije dopuštena te da radni odnos tužitelju nije prestao, vraćanje na rad na radno mjesto iz ugovora o radu i dodatka I ugovora te za isplatu naknade plaće od 195.386,09 kn.
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu uz vraćanje na rad i isplatu naknade plaće.
Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće činjenice;
- da je tužitelj kod tuženika zaposlen na temelju ugovora o radu od 1. listopada 2009. a Dodatkom I istog od 6. prosinca 2011., tužitelj je raspoređen na radno mjesto savjetnika uprave u uredu Uprave, dok je Dodatkom II ugovora o radu od 31. prosinca 2012. izmijenjena bruto plaća tužitelja za to radno mjesto,
- da je tuženik prije donošenja odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem,
- da se u odluci o otkazu navodi da je donesena obzirom na provedenu reorganizaciju tuženika u svezi poslovanja i poslovnih rezultata (poslovanja s gubitkom), slijedom čega je smanjen broj izvršitelja na radnom mjestu savjetnika Uprave, kao i u cjelokupnoj radnoj organizaciji Društva, kao i da tuženik nije u mogućnosti tužitelju osigurati daljnje zaposlenje u banci,
- da tuženik u obrazloženju odluke o otkazu navodi da je vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja, kao i zdravstvenim kriterijima u odnosu na druge radnike, a da je osobito imao u vidu da tužitelj obzirom na svoju stručnu spremu (SSS) ne zadovoljava uvjete za radno mjesto savjetnika Uprave (VSS ekonomskog ili pravnog smjera), u odnosu na druge radnike (A.K.ć i DD) ostalim na radnim mjestima savjetnika Uprave.
Nižestupanjski su sudovi zaključili da je tuženik zbog poslovanja s gubitkom proveo reorganizaciju i smanjio broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima tako da je najprije smanjio broj izvršitelja za radno mjesto savjetnika Uprave sa četiri na dva da bi potom u kolovozu 2014. to radno mjesto bilo ukinuto.
Budući da je tužitelj ukazivao da su na njegovom radnom mjestu ostali raditi V.Š., A.K. i D.D. prvostupanjski sud je uvidom u ugovore o radu i dodatke ugovorima te sporazum o prestanku ugovora o radu utvrdio sljedeće; da je V.Š. kod tuženika bila zaposlena na određeno vrijeme i to na šest mjeseci te da joj je radni odnos prestao istekom ugovorenog roka (u rujnu 2014.), da je D.D. obavljao i poslove radnog mjesta „direktor direkcije naplate rizičnog portfelja u direkciji naplate rizičnog portfelja dok je A.K. s tuženikom sklopila Sporazum o prestanku ugovora o radu na temelju kojeg joj je radni odnos prestao 31. kolovoza 2014.
Slijedom navedenog, sud je zaključio da radnik D.D. obavlja poslove radnog mjesta direktor direkcije naplate rizičnog portfelja u direkciji naplate rizičnog portfelja, da su drugim dvjema radnicama također prestali ugovori o radu a da je istovremeno, jedino tužitelj od svih njih imao srednju stručnu spremu. Stoga da tužitelj neosnovano ističe da bi trebao imati prednost pri zadržavanju radnog mjesta s obzirom da dužinu radnog staža, obveze uzdržavanja, dob tužitelja i njegovo zdravstveno stanje.
Sud drugog stupnja je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda te je uz navedeno dodao da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita jer da je tuženik prilikom utvrđenja viška radnika prednost dao kriteriju stručne spreme koji kriterij (VSS ekonomskog ili pravnog smjera), tužitelj ne zadovoljava (ima SSS).
Kad se u obzir uzme sve okolnosti predmetnog slučaja, tad je prema ocjeni ovog suda ispravan zaključak nižestupanjskih sudova. Naime, na radnom mjestu savjetnika Uprave uz tužitelja (koji je jedini imao stručnu spremu SSS) još su radili D.D. koji je uz poslove savjetnika obavljao poslove radnog mjesta direktor direkcije naplate rizičnog portfelja u direkciji naplate rizičnog portfelja, te V.Š. koja je radila na određeno vrijeme pa joj je radni odnos prestao u rujnu 2014. što je tuženik uzeo u obzir prilikom odabira viška, dok je A.K. radni odnos prestao 31. kolovoza 2014. jer je tuženik u kolovozu odlučio da ukida radno mjesto savjetnika Uprave.
Tužitelj u reviziji ističe da tuženik ne može prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu uvoditi dodatne kriterije osim onih predviđenih čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) te da kriterij stručne spreme nije trebao uzeti u obzir.
Navedeni prigovor nije osnovan jer je prema pravnom shvaćanju poslodavac uz navedene kriterije ovlašten u obzir uzimati i druge kriterije (tako primjerice Revr-1197/11 od 9.11.2011., Revr-372/06 od 13.9.2006. i sl.).
Daljnji revizijski navodi u kojim tužitelj ističe da je tuženik prilikom zaključenja ugovora o radu bio upoznat sa njegovim formalnim kvalifikacijama i da stoga stručna sprema nije trebala imati utjecaja nisu relevantni jer ovdje nije riječ o osobno uvjetovanom otkazu kad bi činjenica da je poslodavac bio upoznat sa stručnom spremom radnika bila relevantna već o poslovno uvjetovanom otkazu donesenom nakon što je provedena reorganizacija i smanjen broj izvršitelja a nakon toga i potpuno ukinut broj izvršitelja na radnom mjestu savjetnika Uprave.
U odnosu na prigovore da je tuženik trebao dokazati da tužitelja nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu kao i da ga nije mogao osposobiti ili obrazovati na drugom radnom mjestu za istaknuti je da je prvenstveno na tužitelju obveza da ukaže na kojem je konkretnom radnom mjestu njega tuženik mogao zaposliti (ili ga obrazovati), a tek tad bi tuženik kao poslodavac se bio dužan očitovati je li ga mogao zaposliti na navedenom radnom mjestu ili ga obrazovati za određeno radno mjesto. Dok tužitelj kao radnik to ne učini, do tad ni tuženik kao poslodavac nema obvezu u tom pogledu.
Obzirom da iz navedenog proizlazi da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je tužiteljevu reviziju na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

Prvostupanjskim rješenjem je odbačena tužba i naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka od 2.000,00 kn.
Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz činjeničnih navoda tužbe i stanja spisa, koje se ne osporava, proizlazi da je tužitelj kontinuirano od 10. veljače 2009. do 31. ožujka 2017. temeljem više ugovora o djelu osobno obavljao za tuženika poslove upravljanja plovilom ribarske inspekcije RH 900 ST "S", vođenje izvješća o plovidbi te čišćenje plovila nakon upotrebe, za što je bio plaćen. Neposredno nadređeni ga je 31. ožujka 2018. obavijestio da neće produžiti navedeni ugovor.
S obzirom na trajni karakter navedenog ugovora, i bez obzira na njegov naziv, pozivom na odredbu čl. 14. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/14 i 127/17, dalje: ZR) zahtijeva:
- utvrđenje da je 10. veljače 2009. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja brodice ribarske inspekcije RH 900 ST „S“,
- da je bez učinka usmena obavijest da se ugovor o radu neće produljiti i da otkaz koji mu je dan 31. ožujka 2018. nije dopušten, te da mu radni odnos nije prestao,
- da ga tuženik vrati na radno mjesto i prizna sva prava iz radnog odnosa, 
- potom i naknadu plaće (listovi 148 - 149 i 168 – 169 spisa).
U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud se prvo poziva na odredbu čl. 62. st. 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", br. 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13, dalje: ZDS) prema kojoj pružatelji stručnih usluga na temelju ugovora o djelu ne mogu postati državni službenici bez provođenja postupka prijama u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka. Budući da se radni odnos u državnom tijelu zasniva na temelju javnog natječaja i propisanog postupka državne službe, a ne sklapanjem ugovora o radu (čl. 8. st. 1. i 2. ZR), te imajući u vidu odredbu čl. 4. st. 2. ZDS (da se opći propisi o radu primjenjuju samo supsidijarno ako nisu uređeni ZDS), tužbu kojom se traži utvrđenje da je tužitelj s M.P. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, smatra nedopuštenom.
U slučaju kad se na predmetni odnos ne primjenjuje Zakon o radu, smatra se da se tužitelj prethodno trebao obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu (čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP). Kad tako nije postupio, tužba je odbačena (čl. 186.a st. 6. ZPP).
Neosporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora (čl. 186.a st. 1. ZPP).
Polazeći od navedenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje postojanja radnog odnosa koji mu nije prestao i dr., za koji posebnim zakonom (Zakonom o radu i Zakonom o državnim službenicima) nije određen rok za podnošenje deklaratorne tužbe, kao i u odnosu na naknadu plaće (za novčano potraživanje odredbom čl. 133 st. 1. i 3. ZR nije propisana obveza prethodnog obraćanja poslodavcu), pravilno je odbačena tužba prema odredbi čl. 186.a st. 6. ZPP. 
Ovo tim više što je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj ne može meritorno uspjeti s postavljenim zahtjevom, jer je radio kod tuženika sukladno odredbama ZDS koji uređuje način prijama u državnu službu, a bez provođenja postupka redovitog ili izvanrednog postupka prijama propisanom ZDS, ne može se zasnovati radni odnos u državnim tijelima, te nema osnove za primjenu odredbe čl. 8. st. 2. i čl. 14. st. 2. ZR, a niti se ugovori o djelu koje je tužitelj zaključio s tuženikom mogu smatrati ugovorom o radu.
Neodlučno je pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za deklarativnu tužbu iz čl. 187. ZPP, kad se tuži Republika Hrvatska bez pretpostavke iz čl. 186.a ZPP.
Stoga ostali prigovori koje ističe žalitelj (da je trebao podnijeti tužbu) nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu.
Kako nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je st. 2. propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz prethodnog stavka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Naime, iz samog iskaza tužitelja proizlazi kada je saznao za odluku o otkazu i njezin sadržaj, te sudovi pravilno zaključuju u pogledu datuma saznanja tužitelja za Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. uzimajući upravo u obzir trenutak saznanja uvidom u kazneni spis, te je prema iskazu samog tužitelja isti saznao za Odluku o otkazu u prvoj polovici 2006. pa budući da je zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio tek 4. lipnja 2007. drugostupanjski sud je u pogledu roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, a posljedično tome i proteku roka za podnošenje tužbe, izveo pravilne i logične zaključke.

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u dijelu u kojem je zatraženo da se utvrdi da je ništava i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29.6.2005., koju je donio tuženik te da radni odnos tužitelja nije prestao.
Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko i rješenje.
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005., te da radni odnos nije prestao, kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.
Tijekom postupka je utvrđeno:
- da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovor o radu 29. lipnja 2005.
- da se tužitelj u vrijeme donošenja odluke o otkazu nalazio u Istražnom zatvoru Županijskog suda u Rijeci,
- da je tuženik odjavio tužitelja sa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 6. srpnja 2005.,
- da je tužitelj u prvoj polovici 2006. uvidom u kazneni spis saznao za sadržaj Odluke o izvanrednom otkazu ugovor o radu,
- da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio 4. lipnja 2007.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do prekluzije tužiteljeva prava na podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te je stoga tužba, u dijelu u kojem se traži da je ništava i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. te da radni odnos tužitelja nije prestao, odbačena kao nedopuštena. 
Tužitelj revizijom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ističući kako sud mora obrazložiti kada je tužitelju započeo rok za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava i kada je istekao te navodi kako nije valjano obrazloženje da je tužitelj imao saznanja „još u prvoj polovici 2006.„. Ujedno ističe kako nižestupanjski sudovi pogrešno primjenjuju odredbe ZR na štetu tužitelja te da je uprava pritvora bila dužna uručiti tužitelju odluku o otkazu, a tužitelj potpisati dostavnicu.
Suprotno navodima tužitelja u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka sadrži razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, stoga nema proturječnosti između sadržaja odluke i stanja spisa, odnosno sadržaja zapisnika.
Nisu osnovani niti revizijski navodi u pogledu obrazloženja drugostupanjske odluke o datumu saznanja za Odluku o izvanrednom otkazu.
Prema odredbi čl. 126. st. 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je st. 2. propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz prethodnog stavka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Naime, iz samog iskaza tužitelja proizlazi kada je saznao za odluku o otkazu i njezin sadržaj, te sudovi pravilno zaključuju u pogledu datuma saznanja tužitelja za Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. uzimajući upravo u obzir trenutak saznanja uvidom u kazneni spis, te je prema iskazu samog tužitelja isti saznao za Odluku o otkazu u prvoj polovici 2006. (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr-771/05 od 16. studenog 2005., Revr-1206/15 od 29. svibnja 2018., Revr-206/13 od 18. travnja 2013.). Budući da je zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o izvanrednom otkazu tužitelj podnio tek 4. lipnja 2007. drugostupanjski sud je u pogledu roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, a posljedično tome i proteku roka za podnošenje tužbe, izveo pravilne i logične zaključke.
Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi, reviziju tužitelja u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. i prestanak radnog odnosa, valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja pod točkom I.

Okolnost što u odluci o otkazu ugovora o radu nisu navedeni kriteriji kojima se tuženik (poslodavac) rukovodio prilikom otkazivanja (uzgred, isti su navedeni u odluci kojom je tuženik djelomice preinačio odluku o otkazu), u konkretnom slučaju ne dovode do nedopuštenosti odluke o otkazu. Naime, te kriterije tuženik je određeno naznačio tijekom parničnog postupka, a drugostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dokazao da je vodio računa o navedenim kriterijima i naznačio kojima od njih je dao prednost, a što je njegovo autonomno pravo. 

Članak 107. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09)

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da odluka tuženika od 5. svibnja 2011. o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju i odluka tuženika od 30. svibnja 2011. donesena povodom tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa nisu dopuštene, te da radni odnos tužitelja nije prestao (toč. I. izreke), pa je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na radno mjesto kartografa tužitelja toč. II. izreke), kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (toč. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2,500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 25. svibnja 2015. do isplate.

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 5. svibnja 2011., a koja je preinačena (glede trajanja otkaznog roka i isplate otpremnine) tuženikovom odlukom od 30. svibnja 2011., te posljedično tomu zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na radno mjesto kartografa.

Nasuprot prvostupanjskom sudu koji je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, drugostupanjski sud je preinačenjem prvostupanjske presude (na temelju čl. 373.a st. 1. ZPP -a) zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio, zaključivši da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), te da je donoseći pobijanu odluku o otkazu vodio računa kako o zakonskim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR-a, tako i posebnim kriterijima iz čl. 56. st. 3. Pravilnika o radu, a kojima je tuženik (koristeći se svojim autonomnim pravom) u konkretnom slučaju dao prednost.

Ispitujući pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo i u tom pogledu prihvaća razloge iznesene uz obrazloženju pobijane presude na koje se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, revident upućuje u smislu odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a.

Pritom u vezi revidentovih navoda valja istaknuti da okolnost što u odluci o otkazu ugovora o radu nisu navedeni kriteriji kojima se tuženik (poslodavac) rukovodio prilikom otkazivanja (uzgred, isti su navedeni u odluci kojom je tuženik djelomice preinačio odluku o otkazu), prema pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju ne dovodi do nedopuštenosti odluke o otkazu. Naime, te kriterije tuženik je određeno naznačio tijekom ovog parničnog postupka, a drugostupanjski sud je, suprotno tvrdnji revidenta, pravilno zaključio da je tuženik dokazao da je vodio računa o navedenim kriterijima i naznačio kojima od njih je dao prednost, a što je njegovo autonomno pravo.

S obzirom na izloženo valjalo je reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu, time da će se na internetskim stranicama ovoga suda uz ovu presudu objaviti i presuda drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP-a).

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. temeljem koje je tužiteljici prestao radni odnos 23. travnja 2012. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, za vraćanje na rad na poslove Direktora Sektora korporativnih komunikacija i priznavanje tužiteljici svih prava i obveza koje proizlaze iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 02-31/2/1/230/10, zahtjev za isplatu naknade plaće za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 105.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2017. pa do isplate (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 97.225,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. i II. izreke na način da je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 5. travnja 2012. temeljem koje je tužiteljici prestao radni odnos 23. travnja 2012. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, naloženo je vraćanje na rad tužiteljice, na poslove Direktora Sektora korporativnih komunikacija i priznavanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 02-31/2/1/230/10, te isplata naknade plaće u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 111.975,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 105.625,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu 7.812,50 kn (točka II. izreke).

Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud ukida presudu suda prvog i drugog stupnja te se tužba odbacuje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 5. travnja 2012., te u preostalom dijelu preinačuje se presuda Županijskog suda i sudi:

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1656/15-87 od 28. travnja 2017. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1656/15-88 od 3. svibnja 2017. u dijelu toč. I. izreke i to u podtoč. II., III., i IV. kojima je odbijen tužbeni zahtjev za povratak tužiteljice na rad i priznanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 02-31/2/1/230/10, za isplatu naknade plaće za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za naknadu parničnih troškova, te u toč. II. izreke.

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove revizijskog postupka u iznosu od 10.175,00 kn, u roku od osam dana od primitka ove presude, dok je za više zatraženi iznos troškova postupka tuženik odbijen sa zahtjevom kao neosnovanim.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. te radi vraćanja tužiteljice na rad kod tuženika i radi isplate naknada plaća za period od svibnja 2012. do studenog 2012.

U postupku koji je prethodio ovoj reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme te je temeljem navedenoga ugovora potvrđena na funkciju Direktora Sektora korporativnih komunikacija s 1. siječnja 2010.,

- da je tuženik donio odluku o privremenom udaljenju s rada tužiteljice od 20. prosinca 2011.,

- da je tuženik 3. siječnja 2012. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dana s otkaznim rokom od 60 dana za vrijeme kojeg tužiteljica nije bila dužna dolaziti na posao te je bila oslobođena od obveze rada,

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 7. ožujka 2012. do 24. travnja 2012.,

- da je tužiteljica ustala tužbom protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, koji se predmet vodio pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim broj Pr-786/12 i radi utvrđenja nezakonitosti odluke o privremenom udaljenju s rada, koji se predmet vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem Pr-364/12,

- da je odvjetnik M.P., obavijestio tuženika e-mailom od 19. ožujka 2012. da se daljnja komunikacija tuženika sa tužiteljicom vezana uz zastupanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, obavlja preko njega zbog tužiteljičinog stresnog stanja te je u prilog e-mailu dostavio punomoć za zastupanje,

- da je tuženik u dva navrata i to 16. ožujka 2012. i 22. ožujka 2012. pozvao tužiteljicu da vrati službeno vozilo, što ona nije učinila,

- da je tuženik 5. travnja 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa,

- da iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužiteljici upućen dopis od strane Sektora upravljanja ljudskim resursima, a predmet zahtjeva bio je zahtjev za povrat službenog vozila te da se na isti radnica oglušila te se očitovala 19. ožujka 2012. putem svog punomoćnika odvjetnika M.P., nakon čega je tuženik ponovno uputio dopis i produžio rok povrata automobila za dodatna 3 dana, a koji je elektronskom poštom poslan 22. ožujka 2012., a koji je M.P. pročitao 23. ožujka 2012. Budući je protekao rok iz navedenoga dopisa za povrat službenog automobila poslodavac je utvrdio osobito tešku povredu iz radnog odnosa predviđenu člankom 47. Pravilnika o radu od 29. srpnja 2011.,

- da je tuženik dostavu odluke o izvanrednom otkazu preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom tužiteljici pokušao uručiti na posljednjoj adresi koju je tužiteljica prijavila tuženiku (K.H. 13D, S.), tako i na adresi koja je bila navedena na doznakama o bolovanju (K.m. 11, B.) kao jedinoj adresi s kojom je tuženik (uz prethodnu službeno prijavljenu adresu) raspolagao,

- da je tužiteljica stan na adresi K.H. 13D, S. prodala na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 12. siječnja 2012., te se privremeno preselila na drugu adresu o kojoj nije obavijestila tuženika,

- da se dostava odluke o izvanrednom otkazu tužiteljici na navedenim adresama nije mogla izvršiti jer tužiteljica na istim adresama nije ni stanovala, slijedom čega se predmetna pošiljka i vratila s naznakom «obaviješten, nije podigao»,

- da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu sukladno Pravilniku o radu objavio na oglasnoj ploči 19. travnja 2012. te istu skinuo protekom roka od tri dana, odnosno 23. travnja 2012., s kojim danom je i utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljice,

- da je tužiteljica bila upoznata s Pravilnikom o radu,

- da iz dopisa tuženika od 2. svibnja 2012. upućenog punomoćniku tužiteljice proizlazi kako je tužiteljici ugovor o radu otkazan na temelju neke druge odluke, a ne odluke o osobno uvjetovanom otkazu,

- da je tuženik u e-mailu od 30. svibnja 2012. potvrdio da je tužiteljici ugovor o radu izvanredno otkazan.

Prvostupanjski sud, imajući u vidu da je tužiteljica obavijestila tuženika o svom punomoćniku, odnosno da je punomoćnik tužiteljice e-mailom pozvao tuženika da se sva korespondencija i komunikacija glede zaštite prava iz radnog odnosa tužiteljice odvija putem njega (u prilog čemu je u istom e-mailu dostavio punomoć radi zastupanja i zaštite prava tužiteljice iz radnog odnosa), zaključuje da je tuženik nakon što se dostava odluke o izvanrednom otkazu s adrese njezinog prebivališta K.H. 13D, S., vratila s naznakom "obaviješten, nije podigao", sukladno načelu postupanja u dobroj vjeri trebao stupiti u kontakt sa odvjetnicima tužiteljice i preko istih pokušati tužiteljici uručiti odluku o izvanrednom otkazu. Kako tuženik nije pokušao spornu odluku uručiti tužiteljici preko punomoćnika, zaključuje da nije postupio u dobroj vjeri te ocjenjuje da dostava odluke o izvanrednom otkazu nije izvršena uredno.

Polazeći od utvrđenja da je punomoćnik tužiteljice tek iz dopisa tuženika od 2. svibnja 2012., koji je zaprimio 7. svibnja 2012., mogao naslutiti kako je tužiteljici ugovor o radu otkazan temeljem neke druge odluke, a ne odluke o osobno uvjetovanom otkazu, zaključuje kako tužiteljica prije 7. svibnja 2012. ni na koji način nije mogla saznati za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, pa stoga, u smislu odredbe čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR-a), ocjenjuju pravovremenima zahtjev tužiteljice za zaštitu prava od 18. svibnja 2012. i tužbu od 19. lipnja 2012.

Nadalje, na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim zaključivši da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu dopuštena, budući da je tužiteljica, ne vraćanjem službenog vozila po pozivu poslodavca postupila protivno odredbi čl. 6.4.4. Postupka za korištenje službenih vozila tuženika te počinila osobito tešku povredu radne obveze iz odredbe čl. 47. toč. 32. Pravilnika o radu tuženika, pa je stoga tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 108. st. 1. ZR-a te je postupio u skladu s odredbom čl. 108. st. 2. ZR-a . Slijedom navedenog nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, odnosno vraćanje tužiteljice na rad, kao i priznanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu te da je neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu plaće.

Drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda glede pravovremenosti zahtjeva tužiteljice za zaštitom prava od 18. svibnja 2012. i tužbe od 19. lipnja 2012. Nadalje zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 118. st. 2. ZR-a jer je tuženik pri donošenju osporene odluke prekoračio propisan rok od 15 dana za donošenje iste. Stoga preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. te za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika i za isplatu naknade plaće za razdoblje od svibnja 2012. do studenog 2012.

Tuženik u reviziji sadržajno ističe, prije svega kako je pred nižestupanjskim sudovima počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koja se sastoji u tome što su sudovi pobijanom presudom odlučivali u povodu nepravodobno podnesene tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa.

Odredom čl. 112. st. 3. ZR-a propisano je da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

Sukladno odredbi čl. 128. ZR-a na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu primjenjuju se na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili Pravilnikom o radu.

Prema odredbi čl. 51. st. 11. Pravilnika o radu tuženika oznake 50000206-003-02 (u daljnjem dijelu teksta: Pravilnik o radu) propisano je da će se otkaz dostaviti osobi kojoj se otkazuje na način propisan u čl. 54. Pravilnika o radu. Dostava otkaza radniku sukladno odredbama Pravilnika o radu smatra se danom prestanka radnog odnosa kod poslodavca (čl. 51. st. 12. Pravilnika o radu).

Odredbom čl. 54. st. 1. Pravilnika o radu propisano je da se odluke, obavijesti i drugi pisani akti u vezi s ostvarivanjem prava i obveza dostavljaju radnicima neposrednim uručivanjem na radnom mjestu, uz obveznu naznaku datuma primitka i potpisa radnika. Ako radnik ne dolazi na rad, ili je otežano da mu se odluka neposredno uruči na radnom mjestu, dostava će se izvršiti preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom na posljednju adresu koju je radnik prijavio poslodavcu i potvrdio potpisom Izjave o adresi stanovanja (čl. 54. st. 3. Pravilnika o radu). Dostava se smatra izvršenom ako je primitak pošiljke potvrdio radnik ili netko od punoljetnih članova njegova domaćinstva (čl. 54. st. 4. Pravilnika o radu). Ako dostavu odluke na kućnu adresu nije moguće provesti na način iz čl. 54. st. 1. i st. 3. Pravilnika o radu, odluka će se istaknuti na oglasnoj ploči tuženika (čl. 54. st. 5. Pravilnika o radu). Istekom roka od 3 dana od dana isticanja odluke na oglasnoj ploči dostava se smatra izvršenom (čl. 54. st. 6. Pravilnika o radu).

Pravilnik o radu objavljen je 2. kolovoza 2011. na intranetu tuženika, te je stupio na snagu 11. kolovoza 2011.

Odredbom čl. 129. određen je rok u kojem je radnik ovlašten tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa. Navedenom odredbom propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (čl. 129. st. 1. ZR-a). Nadalje, ZR propisuje pravo radnika da u daljnjem roku od petnaest dana zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom u slučaju da poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz čl. 129. st. 1. ZR-a ne udovolji njegovom zahtjevu za ostvarenje toga prava (čl. 129. st. 2. ZR-a).

Polazeći od odredbe čl. 112. st. 3. ZR-a kojom je propisano da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje te od činjenice da je tužiteljica imala kod tuženika prijavljenu adresu prebivališta, a nije obavijestila tuženika o promjeni te adrese, što je bila dužna učiniti, a pogotovo u situaciji u kojoj se ona nalazila kada joj je tekao otkazni rok, a bila je oslobođena dolaska na posao, ovaj sud je zaključio da je dostava odluke o izvanrednom otkazu izvršena pravilno, sukladno odredbama čl. 112. st. 3 i čl. 128. ZR-a te sukladno odredbama čl. 51. st. 11. i čl. 54. st. 1. Pravilnika o radu. Naime, činjenica što je odvjetnik M.P., nakon odluke o osobno uvjetovanom otkazu, e-mailom od 19. ožujka 2012. obavijestio tuženika da se daljnja komunikacija tuženika sa tužiteljicom vezana uz zastupanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, obavlja preko njega zbog njezinog stresnog stanja te dostavio presliku punomoći radi zastupanja i zaštite prava iz radnog odnosa, nije od značaja za pravilnost dostave u ovom postupku osporene odluke. Naime, navedena punomoć, pored činjenice da je tuženiku dostavljena u presliku elektronskim putem, dana je za zastupanje tužiteljice u postupku za zaštitu prava iz radnog odnosa koji se vodio povodom odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dana 3. siječnja 2012., a radi koje je tužiteljica pokrenula i sudski postupak pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim broj Pr-786/12.

Slijedom navedenog, a cijeneći pravilnost dostave kroz odluku koja se dostavlja, a kojom se rješava pitanje osobnog prava koje je od izuzetnog značaja za tužiteljicu kao radnicu pa je stoga za takve odluke propisana isključivo osobna dostava po pravilima o osobnoj dostavi radniku, ovaj sud je zaključio da je tuženik pravilno postupio kada je dostavu osporene odluke pokušao izvršiti osobno tužiteljici sukladno Zakonu o radu i Pravilniku o radu tuženika, a ne punomoćniku tužiteljice koji je zastupao tužiteljicu u drugom postupku povodom zaštite po odluci o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dana 3. siječnja 2012.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je dostava osporene odluke izvršena uredno, pa se ima smatrati da je 23. travnja 2012. izvršena dostava osporene odluke, pa stoga rok od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, za zahtjev za zaštitu prava (čl. 129. st. 1. ZR-a). počeo je tužiteljici teći prvog sljedećeg dana (24. travnja 2012.). Taj je rok istekao 8. svibnja 2012., pa predmetni zahtjev koji je podnesen 18. svibnja 2012. i tužba od 19. lipnja 2012. nepravovremeni.

Stoga, kako to osnovano u reviziji navodi tuženik, nižestupanjski sudovi su počinili apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kada su odlučivali o nepravodobno podnesenoj tužbi.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 394. st. 2. ZPP valjalo je ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i odbaciti tužbu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 5.travnja 2012., kako je to u izreci ovog rješenja.

Propuštanje prekluzivnog zakonskog roka za traženje sudske zaštite u vezi s povredom prava iz radnog odnosa (prema odredbi čl. 126. ZR-a) ima procesnopravnu posljedicu – gubitak prava na tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa (ovdje: utvrđenja nedopuštenosti otkaza).

U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva - za vraćanjem na rad i za isplatu novčanog potraživanja (isplatu plaće), ne postoji obveza traženja zaštite prava u strogo propisanim zakonskim rokovima iz čl. 126. st. 1. i 2. ZR-a (čl. 126. st. 6. ZR-a). Dakle, propust tužiteljice da tužbu u vezi s povredom prava iz radnog odnosa podnese u zakonskom roku nema istu procesnopravnu posljedicu u odnosu na zahtjev za vraćanjem na rad i zahtjevom za isplatu novčanog potraživanja, odnosno ne čini te zahtjeve nepravovremenima.

Međutim, procesnopravne posljedice nepravovremenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu imaju materijalnopravni učinak na zahtjev za vraćanjem na rad, kao i na zahtjev za isplatu plaće - čine ih neosnovanima. Dakle, nakon što je odlukom ovoga suda odbačena tužba radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i dalje egzistira kao pravno valjana ta odluka. To ima za posljedicu prestanak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, pa stoga tužiteljici ne pripada pravo na vraćanje na rad kao ni pravo na naknadu plaća prema postavljenom zahtjevu.

Zbog toga je valjalo odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude (čl. 393. ZPP).

Tuženik zahtjeva naknadu troškova žalbenog i revizijskog postupka prema specifikacijama iz tih podnesaka.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/09 - dalje: OT/09, 142/12 i 103/14 - dalje: OT).

Tuženiku je priznat trošak sastava revizije u iznosu sukladno Tbr. 7. toč. 1. u svezi Tbr. 10. toč. 6. OT u iznosu 7.500,00 kn što uvećano za 25% Pdv-a, iznosi 9.375,00 kn, uvećano za sudsku pristojbu na reviziju u iznosu od 800,00 kn, ukupno iznosi 10.175,00 kn, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude

Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 6.250,00 kn, jer navedeni trošak nije ni potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Nadalje nije mu priznat niti više zatraženi iznos za sudsku pristojbu jer rješenjem Općinskog radnog suda poslovni broj Pr-1656/2015-113 od 27. ožujka 2019. naložena mu je uplata sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 800,00 kn, pa je u preostalom dijelu troškova valjalo je odbiti zahtjev za naknadu troškova. 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari.
Žalba tužitelja je osnovana i Županijski sud ukida rješenje suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na daljnji postupak.  

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pobijanim rješenjem odbačena je tužba tužitelja usmjerena na utvrđenje nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa i na povratak na rad. 
Prvostupanjski je sud odbacio tužbu smatrajući da je ista nedopuštena jer da se tužitelj radi rješenja spora mirnim putem nije prethodno obratio Mirovnom vijeću poslodavca, pri čemu se pozvao na odredbu članka 133. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR), kao i odredbu članka 104. Kolektivnog ugovora H.ŽI. d.o.o. (dalje: KU). 
Odredbom članka 133. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (stavak 1.); da ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.); da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (stavak 3.); te da ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka (stavak 4.). 
Odredbom članka 104. KU propisano je da ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva za zaštitu prava radnika ne udovolji tom zahtjevu, na zahtjev radnika radničko vijeće pokreće postupak mirenja. Rok za mirenje traje 8 dana, a ako istekom roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. 
Odredbom članka 136. ZR-a propisano je da rješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži, odnosno mirenju (stavak 1.). Kolektivnim ugovorom može se urediti sastav, postupak i druga pitanja važna za rad arbitraže, odnosno mirenja (stavak 2.). 
Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja, osim ako je za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka mirenja propisano ili ugovoreno drugačije (članak 6. stavak 2. Zakona o mirenju, „Narodne novine“ broj 18/11, dalje: ZM). 
Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok mirenje traje, a započet će ponovno teći istekom petnaestog dana od dovršetka mirenja (članak 17. stavak 5. ZM). 
Nakon okončanja postupka mirenja, ako i dalje postoji potreba obraćanja sudu radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, a potrebno je pridržavati se prekluzivnih ili zastarnih rokova, stranke ugovora o radu dužne su pridržavati se tih rokova koji su okončanjem postupka mirenja počeli iznova teći. 
U pravilu stranke potpuno slobodno pristupaju mirenju, ali postoje i slučajevi u kojima su stranke prisiljene, radi toga da bi ostvarile pretpostavke za sudsku ili arbitražnu zaštitu, pokrenuti taj postupak, dok o njihovoj volji ovisi kako će se on okončati-nagodbom ili bez nje. 
Prema Zakonu o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR) mirenje je obvezno u kolektivnom radnom sporu koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, osim ako stranke nisu dogovorile drugi način mirnog rješavanja spora (članak 206. stavak 1. ZR-a). 
Za individualne radne sporove odabir postupka mirenja prepušten je strankama spora dakle, stranke se samostalno i dobrovoljno mogu odlučiti na takav način rješavanja nastalog spora. 
Navedenim, a kako se ovdje ne radi o slučaju prisilnog mirenja već o dobrovoljnom mirenju, uz napomenu da takav dobrovoljni sporazum o provođenju mirenja nije postignut, u takvim okolnostima prethodna provedba ili pokretanje postupka mirenja nije uvjet dopustivosti pokretanja ili provedbe parničnog postupka. 
Dakle, ne radi se o procesnoj pretpostavci bez čijeg postojanja vođenje ove parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno. 
Stoga sud tužbu nije trebalo odbaciti kao nedopuštenu već se sud prvog stupnja trebao upustiti u ispitivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. 
Radi iznesenog, žalbu tužitelja je valjalo uvažiti, te prvostupanjsko rješenje ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na daljnji postupak radi meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu (članak 380. točka 3. ZPP-a). 

Kako u oba postupka tužitelj potražuje isplatu razlike isplaćene plaće od strane tuženika kao poslodavca u istom razdoblju, valja reći da neovisno što tužitelj ističe da u jednom predmetu traži isplatu naknade štete, a u drugom isplatu razlike plaće, radi o istom zahtjevu. Naime, jedan zahtjev se u jednoj parnici može temeljiti na dvjema činjeničnim osnovama ali se on ne može ostvarivati u dvjema parnicama niti onda kad se u svakoj od njih opravdana nekom drugom činjeničnom osnovom.

Članak 194. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19)

Prvostupanjskim rješenjem tužba u ovoj pravnoj stvari je odbačena zbog litispedencije
Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje rješenje suda prvog stupnja. 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pošavši od utvrđenja da je nakon uvida u spis koji se vodi pri prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pr-2602/16 sud utvrdio da tužitelj u istom zahtjevu istovjetni zahtjev kao u ovoj pravnoj stvari, da u oba postupka tužitelj od tuženika potražuje isplatu razlike neto plaće, da se radi o istoj činjeničnoj osnovi, da se, prema odredbi čl. 194. st. 3. ZPP, ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama te da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je tuženik svoju obvezu izvršio nakon zaprimanja tužbe u ovom postupku već na temelju neke druge odluke sud prvog stupnja odbacio je tužbu u ovoj pravnoj stvari zbog litispendencije. 
Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj tužbom u ovoj pravnoj stvari kao i tužbom po kojoj se vodio postupak pri prvostupanjskim sudom pod brojem Pr-2602/16 od tuženika potražuje isplatu razlike u isplaćenim iznosima plaća za isto vremensko razdoblje i to razlike u neto iznosima isplaćenih bruto plaća a koji razlika ovisi o primjeni određenih poreznih propisa. 
Žalbom tužitelj osporava utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o traženju istovjetne isplate navodeći kako je u postupku koji se vodio postupak pri prvostupanjskim sudom pod brojem Pr-2602/16 zbog drugačijeg i za njega nepovoljnijeg poreznog tretmana uslijed kojeg je zbog više isplaćenih iznosa poreza na dohodak tužitelja, tužitelj pretrpio štetu u visini manje isplaćenih neto plaća pa traži isplatu naknade štete dok u ovom postupku traži isplatu za isto razdoblje i to jer su mu iznosi plaća, poreza i doprinosa nepravilno obračunati od strane tuženika kao poslodavca, suprotno odredbi čl. 61. st. 10. Pravilnika o porezu na dohodak, a što je posljedično rezultiralo manje isplaćene mu neto plaća (zbog viška isplaćenih poreza) slijedom čega u ovom postupku potražuje isplatu dijela neisplaćene plaće. Posljedično navedenom ističe da se navedeni zahtjevi ne temelje na istoj činjeničnoj osnovi pa da iz tog razloga ne predstavljaju istovjetne zahtjeve. 
Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani budući tužitelj, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u oba postupka potražuje isplatu razlike isplaćene plaće od strane tuženika kao poslodavca u istom razdoblju. Stoga se, i po stavu ovog suda drugog stupnja, neovisno što tužitelj ističe da u jednom predmetu traži isplatu naknade štete a u drugom isplatu razlike plaće, radi o istom zahtjevu. Pri tome valja reći žalitelju da se jedan zahtjev u jednoj parnici može temeljiti na dvjema činjeničnim osnovama ali se on ne može ostvarivati u dvjema parnicama niti onda kad se u svakoj od njih opravdana nekom drugom činjeničnom osnovom. 

 

Kako se dok teče parnica ne može o istom zahtjevu pokrenuti nova parnica među istim strankama, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 194. st. 3. ZPP, sud prvog stupnja odbacio je tužbu tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
Slijedom navedenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, riješiti kao u izreci. 

U ovom radnom sporu radi o procjenjivom predmetu spora s obzirom da tužiteljica jednim od više postavljenih tužbenih zahtjeva u ovom radnom sporu od tuženika zahtijeva isplatu određenog novčanog iznosa (isto pravno shvaćanje zauzeto je primjerice u odlukama broj Revr-562/10 od 12. siječnja 2011., broj Revr-41/08 od 1. listopada 2008., broj Revr-1028/13-2 od 9. rujna 2014. i dr.).

Članak 395. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19)

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice redi utvrđenja da je nedopuštena Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu od 27. travnja 2011. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te radi vraćanja tužiteljice na posao kod tuženika, kao i radi isplate izgubljene zarade u visini od 256.378,15 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljici (točka I. izreke). Također, naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2018. do isplate (točka II. izerke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke), te je odbijena žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim tuženiku nije priznat parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kn (točka I. izreke).
Revizija tužiteljice u dijelu pod točkom I. izreke kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja je neosnovana, dok Vrhovni sud prihvaća revizija tuženika, te ukida odluku o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Županijskog suda i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP propisano je da iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:
- o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,
- o utvrđivanju majčinstva ili očinstva,
- u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije,
- u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.
Tužiteljica je tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku tražila utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, pa primjenjujući citiranu odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP na konkretan slučaj, proizlazi da je protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti (glavnog) tužbenog zahtjeva dopušteno podnijeti redovnu reviziju, što je tužiteljica i učinila.
Tuženik je protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka u dijelu kojim nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška podnio prijedlog za dopuštenje revizije, pozivajući se na odredbu čl. 385. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP. Dakle, u konkretnom slučaju protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu podnesena je, ZPP-om samo iznimno dopuštena redovna revizija, a tuženik je protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o sporednom zahtjevu tj. trošku parničnog postupka podnio prijedlog za dopuštenje revizije.
Odlučujući o odnosu dva, po svojoj prirodi sasvim različita, i međusobno isključiva izvanredna pravna lijeka koja, sukladno važećem ZPP, stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjskih odluka, vijeće je ocijenilo da u slučaju kad su ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP za iznimno podnošenje redovne revizije protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari u taksativno navedenim vrstama parničnih postupaka (primjerice zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, što je slučaj u ovom postupku), stranke mogu podnijeti redovnu reviziju i protiv dijela takve drugostupanjske odluke kojom odlučeno o svim ostalim sporednim zahtjevima tj. zahtjevu za plaćanje zatezne kamate, zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka, kako bi na taj način u konkretnom parničnom postupku obje stranke imale jednak pravni put zaštite, odnosno pravno na podnošenje jednakog izvanrednog pravnog lijeka (revizije bez dopuštenja) koji je ZPP predviđa kao zakonsku mogućnost te na taj način ostvarile jednakost oružja.
Nadalje, osim što se naprijed zauzetim pravnim shvaćanjem strankama u revizijskim postupcima u slučajevima iz čl. 382.a st. 1. ZPP osigurava jednak pravni put zaštite pred revizijskim sudom, time se ujedno pojednostavnjuje postupanje revizijskog suda u navedenim postupcima jer bi inače revizijski sud u istom postupku morao primjenjivati različita procesna pravila koja uređuju postupanje povodom prijedloga za dopuštenje revizije i povodom revizije koja se samo iznimno može podnijeti protiv drugostupanjskih odluka taksativno navedenih u odredbi čl. 382. st. 1. ZPP. Slijedom navedenog, vijeće je o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odlučivalo kao o redovnoj reviziji.
Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 27. travnja 2011., zahtjev za utvrđenje da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev da ju tuženik vrati na rad kod tuženika te zahtjev tužiteljice da joj tuženik po osnovi izgubljene zarade isplati iznos 256.378,15 kuna za razdoblje od 15. srpnja 2012. do 31. srpanja 2015. s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su ocijenili da je tuženik tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice u smislu odredbe čl. 107. st. 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).
Revizija tuženika (nazvana prijedlog za dopuštenje revizije) podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom nije prihvaćen tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka je osnovana.
Odlučujući o tuženikovom zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka sudovi su odbili dio tog zahtjeva s obrazloženjem da se tijekom ovog parničnog postupka prvenstveno raspravljalo o pravovremenosti tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne o novčanom tj. procjenjivom dijelu zahtjeva.
Prema ocjeni vijeća tuženik u reviziji osnovano navodi da se u ovom radnom sporu radi o procjenjivom predmetu spora s obzirom da tužiteljica jednim od više postavljenih tužbenih zahtjeva u ovom radnom sporu od tuženika zahtijeva isplatu određenog novčanog iznosa (isto pravno shvaćanje zauzeto je primjerice u odlukama broj Revr-562/10 od 12. siječnja 2011., broj Revr-41/08 od 1. listopada 2008., broj Revr-1028/13-2 od 9. rujna 2014. i dr.).
Osim toga, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tijekom postupka na okolnost visine izgubljene zarade provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku ing. Z.R. (list 290-294 spisa, te dopunski nalaz i mišljenje istog vještaka od 27. travnja 2018.) pa su razlozi navedeni sudova navedeni u obrazloženjima odluka u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženika proturječni dokumentaciji u spisu.
Budući da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o procjenjivom predmetu spora, propustili ocijeniti koje su od parničnih radnji za koje je tuženik određeno postavio zahtjev za naknadu parničnog troška bile potrebne za vođenje ove parnice, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka u dijelu kojim tuženik nije uspio sa zahtjevom i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kako bi se sukladno izraženom pravnom shvaćanju ovoga suda donijela nova, zakonita odluka.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužiteljica slobodnom voljom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008. za radno mjesto višeg asistenta, kao i da se radi o novom ugovornom odnosu koji je suglasnošću volja dviju ugovornih strana zaključen na određeno vrijeme, s tim da je trajanje tog ugovora utvrđeno sukladno posebnoj odredbi članka 119. stavak 4. ZZDVO-a.
Isto tako, pravilan je i zaključak sudova da je tuženik imao zakonsku mogućnost prilikom zaključenja ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta, na koje radno mjesto se tužiteljica prvi puta „raspoređuje“ ugovorom o radu od 30. travnja 2008., zaključiti ugovor o radu na određeno (odnosno neodređeno) vrijeme. To je zato jer odredba članka 119. stavak 4. ZZDVO-a predstavlja specijalnu pravnu normu i zapravo iznimku od pravila „sukladno ranije sklopljenim ugovorima o radu“ budući da dopušta zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme neovisno od ranije sklopljenih ugovora o radu. Stoga, ako ugovor o radu za radno mjesto višeg asistenta po zakonu može trajati najviše do 11 godina računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto mlađeg asistenta, jedino što je tuženik u konkretnoj situaciji mogao je - zaključiti s tužiteljicom ugovor o radu na određeno vrijeme s rokom trajanja do 19. ožujka 2011., na koji način je upravo i postupio sukladno kogentnim odredbama ZZDVO-a. 

Članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18)
Članak 119. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03)

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se ništetnom utvrdi odredba članka 1. stavak 2. i 3. Ugovora o radu od 30. travnja 2008. sklopljenog između tuženika, kao poslodavca i tužiteljice, kao zaposlenika, a koja glasi: stavak 2.: „Utvrđuje se da je zaposlenik zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod poslodavca dana 20.03.2000. godine.“ i stavak 3.: „Radni odnos zaposlenika traje do 19.03.2011. godine“, te da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na rad i omogući joj obavljanje ugovorenih poslova, da joj isplati razliku plaće u bruto iznosu od 452.678,91 kuna sa zateznim kamatama i razliku plaće u neto iznosu od 46.415,04 kuna uvećanu za pripadajuća davanja iz bruto plaće sa zateznim kamatama. 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja. 
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti prije navedenih odredbi ugovora o radu od 30. travnja 2008., sklopljenog između tuženika, kao poslodavca i tužiteljice kao radnice, vraćanje na rad i omogućavanje obavljanja ugovorenih poslova, te isplata razlike plaće sa zakonskim zateznim kamatama.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da iz odluke o zasnivanju radnog odnosa od 6. studenoga 1995. proizlazi da je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu višeg tehničkog suradnika,
- da iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. ožujka 2000. proizlazi da je tužiteljica zasnovala radni odnos za obavljanje poslova u suradničkom zvanju mlađi asistent, koji ugovor o radu je dopunjen aneksom od 8. travnja 2004., te je tužiteljica temeljem tog dodatka ugovoru obavljala poslove u suradničkom zvanju asistenta,
- da je odlukom Fakultetskog vijeća od 30. ožujka 2004. tužiteljica izabrana u suradničko zvanje asistenta,
- da je prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 22. prosinca 2004. tužiteljica obavlja poslove u suradničkom zvanju asistenta, da se prema odredbi članka 1. ugovora potvrđuje postojeći radni odnos između tužiteljice i tuženika te činjenica da je tužiteljica kod tuženika zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme 6. studenoga 1995.,
- da je ugovorom o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008. tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika za radno mjesto viši asistent, da je u članku 1. stavak 1. tog ugovora potvrđen postojeći radni odnos između tuženika i tužiteljice, dok se u osporenom stavku 2. tog članka utvrđuje da je tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme 20. ožujka 2000., s tim da je prema također osporenom stavku 3. tog članka, ugovorom određeno da radni odnos tužiteljice traje do 19. ožujka 2011.,
- da je u sudskom postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1688/11 pravomoćno utvrđeno da tužiteljičin Ugovor o radu od 30. travnja 2008,. čije odredbe su u ovom postupku osporene kao ništetne, nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Na temelju ovih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice ne nalazeći da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), na temelju kojih bi sporne odredbe ugovora o radu od 30. travnja 2008. bile ništetne.
Tužiteljica u reviziji ustraje na prigovoru da tuženik nije postupio sukladno odredbi članka 119. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03 - dalje: ZZDVO), izmijenjenoj člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 174/04 - dalje: ZI ZZDVO), kada je s njom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008., pritom osporava i zaključak sudova da je taj ugovor „novi“ ugovor o radu. Prema navodima revidentice, ugovor o radu od 30. travnja 2008. je prema izmijenjenoj odredbi članka 119. ZZDVO-a trebao biti sklopljen na neodređeno vrijeme sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu (ugovoru od 22. prosinca 2004.). Osporava i ocjenu nižestupanjskih sudova da je ugovor od 30. travnja 2008. sklopljen prema izmijenjenoj odredbi članka 119. stavak 4.  ZZDVO-a.
Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 119. stavak 1. ZZDVO-a kada je s tužiteljicom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 22. prosinca 2004. jer je stupanjem na snagu ZI ZZDVO tuženik, polazeći od noveliranog sadržaja članka 119. ZZDVO-a, u konačnici bio dužan zaključiti s tužiteljicom novi ugovor o radu u skladu s prethodno sklopljenom ugovorom o radu, dakle, ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što je neupitno i uradio. Međutim, kako je to pravilno obrazložio drugostupanjski sud, navedena zakonska odredba ne sadrži izričitu zabranu koja bi sprječava tuženika i tužiteljicu, da naknadno tijekom radnog odnosa suglasnom voljom zaključuju nove ugovore o radu drukčijeg sadržaja.
Prema mjerodavnoj odredbi članka 119. stavak 1. ZZDVO-a (koja je izmijenjena člankom 2. ZI ZZDVO), s osobama koje su na dan stupanja na snagu Zakona zatečene na radnim mjestima znanstvenog novaka, mlađeg asistenta i asistenta, sklopit će se novi ugovor o radu za radno mjesto asistenta, sukladno prvom sklopljenom ugovoru o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, najkasnije do 31. prosinca 2004., prema stavku 2., iznimno od stavka 1., osobe koje su nakon stupanja na snagu ovoga Zakona sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklapaju novi ugovor o radu sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu. Stavkom 3. određeno je da će se ugovor iz stavka 1. ovog članka sklopiti računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu, do isteka osam godina, na odgovarajućem radnom mjestu asistenta, ali je stavkom 4. propisano da prilikom sklapanja ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta, s osobama iz stavka 1. ovog članka, ukupno trajanje navedenog ugovora, ne smije prijeći jedanaest godina, računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto znanstvenog novaka, mlađeg asistenta ili asistenta. Ugovor za radno mjesto višeg asistenta sklapa se sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu na određeno ili neodređeno vrijeme. Konačno stavkom 5. propisano je da osobe koje su na dan stupanja na snagu Zakona zatečene na radnom mjestu višeg asistenta, zadržavaju postojeći ugovor o radu.
Slijedom toga, za pravilnu primjenu odredbe članka 119. ZZDVO-a prvotno je pravno relevantna činjenica da je tužiteljica u trenutku stupanja na snagu ZZDVO-a (15. kolovoza 2003.) imala zaključen ugovor o radu od 31. ožujka 2000. na radnom mjestu mlađeg asistenta i to na neodređeno vrijeme, dok je druga važna činjenica da je tužiteljica prije stupanja na snagu ZI ZZDVO (18. prosinca 2004.), sklopila dodatak ugovora o radu od 8. travnja 2004., temeljem kojeg je počevši od 1. travnja 2004. počela obavljati poslove asistenta. Slijedom toga je tuženik, budući da je u trenutku stupanja na snagu navedenih zakonskih odredbi tužiteljica imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sukladno izmijenjenoj odredbi članka 119. ZZDVO-a, s tužiteljicom dana 22. prosinca 2004. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto asistenta. Na takav je način tuženik postupio prema odredbi članka 119. ZZDVO-a jer je s tužiteljicom (najkasnije do 31. prosinca 2004. kako je to izrijekom bilo propisano) sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno ranije sklopljenim ugovorima o radu.
Protivno navodima revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužiteljica slobodnom voljom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008. za radno mjesto višeg asistenta, kao i da se radi o novom ugovornom odnosu koji je suglasnošću volja dviju ugovornih strana zaključen na određeno vrijeme, s tim da je trajanje tog ugovora utvrđeno sukladno posebnoj odredbi članka 119. stavak 4. ZZDVO-a.
Naime, navedena odredba propisuje da ukupno trajanje ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta ne može prijeći 11 godina od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto znanstvenog novaka, mlađeg asistenta ili asistenta. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, vidljivo da je tužiteljica ugovorom o radu od 31. ožujka 2000. prvi puta zasnovala radni odnos za radno mjesto mlađeg asistenta, s tim da je radni odnos započeo 1. travnja 2000. Zbog toga, ukupno trajanje kasnije sklopljenih ugovora o radu koji se odnose na radno mjesto višeg asistenta ne može prijeći 11 godina računajući od 31. ožujka 2000.
Osim toga, pravilan je i zaključak sudova da je tuženik imao zakonsku mogućnost prilikom zaključenja ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta, na koje radno mjesto se tužiteljica prvi puta „raspoređuje“ ugovorom o radu od 30. travnja 2008., zaključiti ugovor o radu na određeno (odnosno neodređeno) vrijeme. To je zato jer odredba članka 119. stavak 4. ZZDVO-a predstavlja specijalnu pravnu normu i zapravo iznimku od pravila „sukladno ranije sklopljenim ugovorima o radu“ budući da dopušta zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme neovisno od ranije sklopljenih ugovora o radu. Stoga, ako ugovor o radu za radno mjesto višeg asistenta po zakonu može trajati najviše do 11 godina računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto mlađeg asistenta, jedino što je tuženik u konkretnoj situaciji mogao je - zaključiti s tužiteljicom ugovor o radu na određeno vrijeme s rokom trajanja do 19. ožujka 2011., na koji način je upravo i postupio sukladno kogentnim odredbama ZZDVO-a.
Prema odredi članka 322. stavak 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Potpisivanjem ugovora tužiteljica je prihvatila je sadržaj ugovora, među ostalim i osporenih odredbe, s tim da tijekom postupka nije isticala bilo kakve razloge pobojnosti tog ugovora niti je tužbeni zahtjev postavljen u tom pravcu.
Slijedom navedenog i prema ocjeni revizijskog suda, sporne ugovorne odredbe nisu protivne ZZDVO-u, odnosno članku 322. stavak 1. ZOO-a pa posljedično tome nisu ni ostvarene pretpostavke za utvrđenje njihove ništetnosti.
Odredba članka 326. ZOO-a (naknadni nestanak uzroka ništetnosti i kad je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja) u materijalnopravnom smislu, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, uopće nije odlučna za odluku o konkretnom tužbenom zahtjevu. Stoga niti pozivanjem na pogrešnu primjenu te pravne norme revidentica ne može dovesti u pitanje materijalnopravnu pravilnost pobijane odluke.
Glede dijela odbijenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na („restitucijske“) zahtjeve za vraćanje na rad i na isplatu razlike plaće, valja istaknuti da je njihovo odbijanje posljedica odluke o glavnom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti. Osim toga, revidentica u tom pravcu niti ne navodi određene razloge, stoga se u tom dijelu pobijana odluka, već uslijed nedostataka u sadržaju revizije nije ni morala ispitivati (članak 386. i 392.a stavak1. ZPP).
U svemu preostalom, revizijski sud utvrđuje da je drugostupanjski sud, iako to nije bilo odlučno za odluku o žalbi (niti tužbenom zahtjevu), dao pravno utemeljene odgovore na sve žalbene navode tužiteljice koji se nepotrebno ponavljaju i u reviziji.
S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo ju je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti i presuditi kao u izreci.

Poslodavac je, a u svrhu utvrđivanja činjenica vezanih za postupanje tužiteljice a vezano za obavljanje njenih radnih zadataka, bio ovlašten izvršiti provjeru službene komunikacije i dokumentacije koje se nalaze na njenom laptopu odnosno provjeru laptopa tuženika na kojem je tužiteljica radila. Činjenica da li je provjeravao i laptope ostalih radnika ili nije neodlučna je za utvrđivanje valjanosti predmetnog otkazivanja te pregledom tužiteljičinog računala od strane poslodavca u predmetnom slučaju nije narušena pravična ravnoteža između tužiteljičinog prava na poštovanje njezinog privatnog života i njezine aktivnosti na računalu te interesa tuženika kao njezinog poslodavca.

 

Članak 116. st. 1. Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19)

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika kojim je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, zahtjev za vraćanje na rad te naknadu parničnog troška (točka I izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženom naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.825,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

Žalbe stranaka su neosnovane i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, te nastavno zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad.

U ovom stadiju postupka nesporno je da je tužiteljica kod tuženika temeljem ugovora o radu od 1. srpnja 2013. i aneksa istog od 10. ožujka 2014. obavljala poslove radnog mjesta voditelja marketinških kanala te da joj je 13. listopada 2014. izvanredno otkazan ugovor o radu. 

Nije sporno niti da je odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljici stavljeno na teret vezano za izdavanje televizora: da je tužiteljica u svom pisanom očitovanju poslodavcu (prije otkaza) lažno prikazala činjenice, kako po pitanju svrhe izdavanja uređaja na revers, tako i po pitanju razdoblja njihovog izdavanja, budući je tužiteljica izjavila da je televizore izdala radi održavanja treninga na rok od 6 mjeseci, dok iz reversa proizlazi da su uređaji izdani u svrhu: "HD Demo for 120 pcs BO", na razdoblje od 60 dana od datuma preuzimanja, da je tužiteljica izdala 2 komada hotelskih televizora na lokaciju H.M., bez znanja i odobrenja svog nadređenog, te bez Plana treninga ili bilo kojeg drugog dokumenta kojim bi opravdala svrhu njihove uporabe izvan ureda, te niti nije organizirala bilo kakve treninge na toj lokaciji, te je propustila pobrinuti se da se navedeni uređaji vrate poslodavcu u roku navedenom na reversu. Nadalje vezao za angažman firme P. d.o.o. da je tužiteljica protivno internoj proceduri e-mailom izravno kontaktirala P. d.o.o. te im poslala povjerljiv dokument "Design book", iako u tom trenutku nije bila poslovni partner A.O.R. agencije C., niti poslodavca, te nije imao sklopljen ugovor o čuvanju povjerljivosti informacija, da je tužiteljica zatim 20. kolovoza 2014. e-mailom naložila g. O.S. iz agencije C. da prihvati ponudu podizvođača P. d.o.o. čija je ponuda bila 8.039,64 EUR skuplja od najpovoljnije ponude, a odabirom skuplje ponude za projekt T stolovi, tužiteljica je nanijela znatnu financijsku štetu poslodavcu te da je tužiteljica za projekt "S.E.S." e-mailom g. O.S. iz agencije C. dana 15. rujna 2014., ponovo odobrila ponudu P. koja je bila 7.156,80 EUR skuplja od najpovoljnije ponude, na što je njezin nadređeni D.L. reagirao zaustavljanjem tog posla kako bi spriječio nastanak financijske štete za poslodavca. Isto tako da joj se stavlja na teret korištenje sredstava poslodavca u privatne svrhe budući su u osobnom računalu koje je tužiteljica 2. listopada 2014. predala na uvid poslodavcu, pronađene brojne osobne i neprimjerene fotografije i e-mailovi osobnog sadržaja.

Nije sporno niti da je tužiteljica pravovremeno na navedenu odluku tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava te pokrenula ovaj sudski spor.  

Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica u svom radu kod tuženika koristila prigode za pogodovanje trećim osobama ne mareći pri tome za pravila postupanja koja vrijede kod tuženika, da je u želji da pokloni svojoj prijateljici kojoj je vjenčana kuma i njenom suprugu, vlasniku H.M., dva tuženikova televizora, kod tuženika na sve načine to nastojala ostvariti, a pri čemu je ishodila izdavanje televizora bez odobrenja ovlaštenih osoba pri tome, po potrebi, mijenjala svrhu izdavanja televizora, da televizori nisu bili izdani niti radi prodaje kako je navedeno u reversu, a niti radi treninga, kako to tvrdila tužiteljica s obzirom da tužiteljica treninge nije održala u roku na koji su televizori izdani, a niti kasnije, a niti je bilo što poduzela da se isti održe budući je očekivala da tuženik televizore nikada neće tražiti natrag, da je, nakon što je tuženik saznao za navedene povrede i tužiteljicu zatražio objašnjenje, tužiteljica neistinito prikazivala poslodavcu da je svrha izdavanja predmetnih televizora bilo održavanje treninga s rokom 6 mjeseci, dok je u reversu navedena svrha izdavanja radi prodaje 120 televizora na rok od 60 dana, da je tužiteljica pogodovala tvrtki P. na način da je istu predložila agenciji C. i dva puta istu odabrala kao najbolju ponudu, iako ista to nije bila s obzirom da je bila puno skuplja od druge ponude koja je također bila u skladu sa smjernicama iz tuženikovog S.E.S. design guide, da je na taj način financijski oštetila tuženika, te je tvrtki P., sa kojom tuženik nije surađivao i s kojom nije imao ugovor o povjerljivosti, poslala S.E.S. design guide koji je povjerljiv dokument, čime je odala poslovnu tajnu tuženika te da je tužiteljica koristila službeni laptop i e-mail za privatne svrhe odnosno neovlašteno upotrebljavala sredstva tuženika u osobne svrhe, što je protivno njenom ugovoru o radu sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik u ovom postupku dokazao da je tužiteljica počinila sve povrede kojoj joj se otkazom stavljaju na teret, koje povrede u svojoj sveukupnosti, predstavljaju opravdan razlog za izvanredno otkazivanje tužiteljici u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZR) te da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženog zbog navedenog više nije moguć te posljedično tome odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

U smislu odredbe čl. 116. st. 1. i 2. ZR poslodavac može izvanredno otkazati radniku ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog i to u slučaju da ako zbog osobito teške povrede radne obveze koju počini radnik ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć s time da poslodavac može radniku izvanredno otkazati ugovor o radu u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Za svoje utvrđenje da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu u zakonom propisanom roku od 15 dana sud prvog stupnja dao je valjane i logične razloge koji žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u pitanje. Suprotno žalbenim navodima tuženik kao poslodavac prije predmetnog otkazivanja morao je, sa sigurnošću, utvrditi da li je tužiteljica počinila osobito teške povrede iz radnog odnosa. Tuženik je očito imao saznanja o izdavanju predmetnih televizora i postupanja tužiteljice vezano za prihvat predmetnih ponuda ali ne i o točnim činjenicama vezano za postupanje tužiteljice dakle o težini samih povreda tužiteljice koje bi opravdavale izvanredno otkazivanje ugovora o radu. Stoga je tuženik kao poslodavac te okolnosti odnosno činjenice na kojima je temeljio predmetno otkazivanje saznao internom kontrolom odnosno pregledom laptopa tužiteljice kao i iz očitovanja same tužiteljice pa tek od tada teče zakonski rok iz čl. 116. st. 2. ZR, a kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.  

Žalbeni navodi kojim tužiteljica upire da je tuženik vršio provjeru samo njenog računala i računala P.P. a ostalih radnik ne odnosno da tuženi kao poslodavac nije prilikom izuzimanja istih nigdje naveo da je razlog istom interna revizija neodlučni su i ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda. Naime, poslodavac je, a u svrhu utvrđivanja činjenica vezanih za postupanje tužiteljice a vezano za obavljanje njenih radnih zadataka, bio ovlašten izvršiti provjeru službene komunikacije i dokumentacije koje se nalaze na njenom laptopu odnosno provjeru laptopa tuženika na kojem je tužiteljica radila. Činjenica da li je provjeravao i laptope ostalih radnika ili nije neodlučna je za utvrđivanje valjanosti predmetnog otkazivanja.

S obzirom na žalbene navode tužiteljice ovaj predmetni slučaj potrebno je analizirati i kroz pitanje ravnoteže između suprotstavljenih interesa stranaka. Naime, svaki zaposlenik ima pravo na privatnost, a ona obuhvaća i njegovu aktivnost na računalu, ali i poslodavac ima pravo na primjeren nadzor nad radom svog zaposlenika. Primjenjujući test razmjernosti, uzevši u obzir gore utvrđene bitne činjenice, ovaj viši sud zaključuje kako pregledom tužiteljičinog računala od strane poslodavca u predmetnom slučaju nije narušena pravična ravnoteža između tužiteljičinog prava na poštovanje njezinog privatnog života i njezine aktivnosti na računalu te interesa tuženika kao njezinog poslodavca.

Da bi poslodavac imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu radnika isti mora počiniti takvu povredu svoje radne obveze zbog koje radni odnos tog radnika kod poslodavca više ne bi bio moguć. Radi se dakle o sankciji za radnikove povrede radne obveze i s obzirom da je izvanredni otkaz najteža sankcija jer radni odnos radniku praktički prestaje danom dostave odluke o otkazu bez prava na otkazni rok povreda zbog koje se tako otkazuje ugovor o radu mora biti osobito teška.

Ponašanje tužiteljice u svojoj sveukupnosti, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, i po shvaćanju ovog suda drugog stupnja ima karakter osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje radni odnos tužiteljice kod tuženika više nije moguć. 

Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaze svjedoka D.L., D.Č., G.B., A.K., F.K., H.J., I.C. i M.P. te je istima povjerovao navodeći da su njegovi iskazi u dijelu iz kojih proizlazi da je na zahtjev tužiteljice koja se obraćala raznim osobama zaposlenim kod tuženika dok u svom naumu nije uspjela došlo do izdavanja predmetnih televizora iako za to izdavanje nije postojalo potrebno odobrenje odgovornih osoba tuženika sukladno internim pravilima a što potvrđuju i e-mail poruke tužiteljice a sve sa svrhom da tužiteljica navedene televizore pokloni svojim prijateljima logični i uvjerljivi, dok navodima tužiteljice, iznesenim tijekom postupka a kojima je takvo utvrđenje osporavala, pak nije poklonio vjeru jer su njezini navodi suprotni provedenim dokazima. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica postupala na naprijed navedeni način i da takvo postupanje predstavlja osobito tešku povredu njene radne obveze uzimajući pri tome u obzir i da je tužiteljica kada ju je poslodavac pozvao da se o tim postupanjima izjasni davala netočne podatka čime je ustrajala u kršenju svojih obveza iz radnog odnosa, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj ne postoji njena odgovornost za izdavanje predmetnih televizora jer ista u okviru svog radnog mjesta nije bila ovlaštena sudjelovati u proceduri izdavanja televizora te nije potpisala revers za izdavanje. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8. ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da iz iskaza svjedoka M.Č. proizlazi da je tužiteljica prijateljica i vjenčana kuma njegove supruge, da je tužiteljica obećala njegovoj supruzi da će im pokloniti dva televizora za lokal te da je to i učinila poklonivši im predmetne televizore s time da nikada nije rekla da isti ne bi bili njeni niti da bi im isti bili samo posuđeni odnosno da ih moraju vratiti. 

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja i za svoje utvrđenje da je tužiteljica svojevoljno i neovlašteno komunicirala sa tvrtkom P. pri čemu je otkrila povjerljive dokumente tuženika i time odala poslovnu tajnu, da je istoj direktno pogodovala na način da je agenciju C. tražila da uzmu ponudu P. i odmah se očitovala da ona prihvaća baš tu ponudu bez uvida u bilo koju drugu ponudu koje su bile jeftinije te da je u jednom slučaju tužiteljica uspjela pogodovati tvrtki P. da dobije posao za tuženika, čime je i financijski oštetila tuženika neopravdanim biranjem njihove skuplje ponude dok je slijedeći put tako što spriječio njen nadređeni L., a koje činjenice je sud prvog stupnja utvrdio ocijenivši iskaze saslušanih svjedoka i priložene e-mail komunikacije sukladno čl. 8. ZPP, dao je logične i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Na žalbene navode tužiteljice u tom pogledu valja reći da je iako je svjedok L. bio nadređeni tužiteljici i ovlašten da odlučuje o izboru ponude da iz priloženih e-mailova proizlazi da je o izboru ponuda odlučivala tužiteljica, budući je L. u nju imao povjerenje i vjerovao je u njene odluke s time da se svjedok L. uključivao samo kada se pojavila kakva sumnja.

Osnovano tužiteljica navodi da činjenica da je tužiteljica na svom računalu imala i privatne slike odnosno sa drugim radnicima izmjenjivala e-mail poruke privatnog sadržaja bilo uobičajeno postupanje kod tuženika jer su i ostali saslušani svjedoci kao zaposlenici tuženika isto postupali. S obzirom na navedeno takvo ponašanje tužiteljice ne predstavlja opravdani razlog za otkazivanje njenog ugovora o radu, a što zaključuje i sud prvog stupnja. Međutim kako počinjenje ostalih povreda koje se tužiteljici stavljaju predmetnim otkazom na teret a za koje je tuženik u ovom postupku dokazao da ih je tužiteljica počinila predstavljaju osobito teške povrede njenih obveza iz radnog odnosa odnosno u konkretnom slučaju predstavljaju opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR tuženik je u ovoj pravnom stvari dokazao da je imao opravdan razlog za predmetno izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer je tužiteljica svojim naprijed navedenim ponašanjem počinila teške povrede svoje radne obveze, a zbog kojih nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženog više nije moguć. 

Prema izloženom, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 116. st. 1. i čl. 124. st. 1. ZR sud prvog stupnja tužbeni je zahtjev pravilno odbio u cijelosti.

Slijedom navedenog valjalo je sukladno odredbi iz čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje: Tarifa). Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilnom primjenom Tbr. 7/2, 42 i 50 Tarife sud je tuženiku dosudio trošak zastupanja u iznosu od 2.500,00 kn imajući u vidu da je predmet ovog postupka bilo utvrđenje nedopustivosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice neovisno o činjenici što je tužiteljica tijekom postupka mijenjala tužbeni zahtjev tako da je u jednom dijelu postavila i novčani zahtjev o kojem sud nije raspravljao pa u svezi sa istim nisu niti nastali troškovi. Posljedično navedenom valjalo je temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP odbiti žalbu tužiteljice u tom dijelu i žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržane u točkama II i III izreke prvostupanjske presude. 

U konkretnoj situaciji nezakonitog otkaza ugovora o radu, kako to osnovano ističe revident, radnika valja vratiti u radnopravni status kao da takvog nezakonitog otkaza nije bilo, dakle, radniku valja isplatiti i plaću koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao (tako i ovaj sud u Revr-906/11, Revr-875/10, Revr-1833/12, Revr-64/2014).
Pošavši od utvrđenja da tužitelj, na kojem je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza (jer nije riječ o iznimci iz čl. 112. ZR), nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvario i pravo na stimulaciju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelji dosudili plaću prema plaći usporednog radnika, ali bez pripadajuće stimulacije koja ovisi o posebnim okolnostima.

Članak 85. st. 3. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 142/03)

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 651.064,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 229.073,44 kn, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 651.064,96 kn (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupaka u iznosu od 70.426,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenoga 2017. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka III. izreke) i ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 36.824,85 kn (točka IV. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke, kao i u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko dosuđenog iznosa od 70.426,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Nadalje je odbijena kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 65.118,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 49.232,63 kn (točka II. izreke). Ujedno je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 65.118,00 kn do iznosa od 70.426,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama, i točki IV. izreke, u kojem je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 36.824,85 kn do iznosa od 49.232,63 kn, i u tom dijelu je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.308,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 12.407,78 kn (točka III. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 281,25 kn (točka IV. izreke).
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaće za vrijeme nedopuštenog otkaza ugovora o radu tužitelja u razdoblju od 17. siječnja 2004. do 8. veljače 2007. te od 13. studenoga 2007. do 24. veljače 2012. u ukupnom bruto iznosu od 880.138,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:
- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. kolovoza 1998. obavljao poslove na radnom mjestu "oplemenjivač" u organizacijskoj jedinici Zavod za kukuruz,
- da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 11. srpnja 2003. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog organizacijskih razloga i istovremeno tužitelju ponudio posao samostalnog predstavnika u organizacijskoj jedinici Komercijalni sektor,
- da je tužitelj osporavao dopuštenost odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1764/07-53 od 29. siječnja 2010. otkaz utvrđen nezakonitim i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto "oplemenjivač" u Zavodu za kukuruz, 
- da je tužitelj za vrijeme prekida radnog odnosa kod tuženika bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca C. d.o.o. (u razdoblju od 8. veljače 2007. do 10. listopada 2007., od 11. veljače 2008. do 31. listopada 2010. te od 16. svibnja 2011. do 23. veljače 2012.),
- da je tužitelj u trenutku otkaza obavljao poslove "oplemenjivača", i da je imao ugovorenu plaću prema koeficijentu 2,80 na temelju ugovora o radu od 31. kolovoza 1998. i sukladno tada važećem članku 67. Pravilnika o radu od 26. lipnja 1998.,
- da je I.B. prema Ugovoru o radu od 1. siječnja 1999. obavljao poslove znanstvenog suradnika biotehnologa oplemenjivača s plaćom prema koeficijentu 3,20 ,
- da je kod tuženika 18. ožujka 2003. stupio na snagu novi Pravilnik o radu (dalje: Pravilnik),
- da je I.B. 1. travnja 2003. sklopio novi ugovor o radu za radno mjesto "oplemenjivača" i plaćom prema koeficijentu iz grupe V/I Pravilnika, tj. prema koeficijentu 3,9.
 da tužitelju prije otkaza nije isplaćivan stimulativni dio plaće.
Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelju može biti priznat samo onaj koeficijent radnog mjesta kakav je bio njegov u trenutku otkaza, odnosno koeficijent koji je za isto radno mjesto određen novim Pravilnikom o radu iz 2003. te da je I.B. jedini adekvatni usporedni radnik, jer su obojica bili zaposleni na istom radnom mjestu "oplemenjivač", a što jasno proizlazi iz tužiteljevog ugovora o radu od 31. kolovoza 1998. i ugovora o radu I.B. od 1. siječnja 1999., pa da slijedom izloženog, tužitelj ima pravo na naknadu plaće obračunate prema koeficijentu plaće koja je isplaćivana I.B. nakon stupanja na snagu Pravilnika o radu iz 2003., tj. prema koeficijentu 3,9.
Nadalje, polazeći od utvrđene činjenice da tužitelju prije otkaza nije isplaćivan stimulativni dio plaće, da pravo na stimulativni dio plaće radnici tuženika ostvaruju pod uvjetima određenim Pravilnikom koji je bio na snazi u spornom razdoblju, nižestupanjski sudovi, ne dovodeći u pitanje stručnost i znanje tužitelja, zaključuju kako same činjenice da je tužitelj doktor znanosti, da je izabran u znanstveno zvanje znanstveni suradnik, da je bio priznat i pozicioniran kod tuženika i da je vodio znanstvenu politiku kod tuženika ne znači nužno da bi tužitelj ostvario pravo za isplatu stimulativnog dijela plaće prema članku 67. Pravilnika o radu iz 2003., odnosno prema članku 29. Pravilnika o radu iz 2010., kojima je propisano da se stimulativni dio obračunava mjesečno i u zavisnosti od rezultata vlastitog rada radnika, zalaganja, inventivnosti, kreativnosti, inicijative u radu, kao i uspjeha organizacijske jedinice kojoj pripada i uspjeha u poslovanju društva u cjelini. 
Ujedno zaključuju nižestupanjski sudovi da tužitelj na kojem je teret dokazivanja činjenica i okolnosti na temelju kojih bi sud mogao utvrditi pravo tužitelja na isplatu stimulacije, nije dokazao da bi rezultati njegovog rada, zalaganje, inventivnost, kreativnost, inicijativa u radu, uspjeh organizacijske jedinice kojoj pripada, kao i uspjeh poslovanja tuženika u cjelini bili takvi da bi mu pripadala stimulacija, a da nije bilo nedopuštenog otkaza, odnosno da nije dokazao postojanje činjenica na temelju kojih bi mu pripadala isplata stimulativnog dijela plaće (čl. 221.a ZPP).
Polazeći od navedenih zaključaka, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja (dopune nalaza i mišljenja vještaka od 20. ožujka 2017.), nižestupanjski sudovi su primjenom odredaba čl. 85. st. 3. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 142/03 - dalje: ZR), djelomično prihvatili tužbeni zahtjev u iznosu od 651.064,95 kn sa zateznim kamatama, dok su preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 229.073,44 kn odbili.
Ujedno su uz obrazloženje da do trenutka isplate nije u potpunosti dospjela na naplatu bruto razlika plaća (doprinosi, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaća), budući da porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate, dok su zatezne kamate dospjele na naplatu neto plaća, dosudili zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa razlike bruto plaće, ali s izuzetkom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća od 651.064,96 kn, dok su zahtjev za isplatu zateznih kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, odbili kao neosnovan.
Odredba čl. 85. st. 3. i st. 5. ZR uređuje situaciju naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, te u konkretnoj situaciji nije najprihvatljivija, posebno s obzirom na odredbu stavka 5. toga članka koji pravo radnika na plaću ograničava na plaću u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.
U konkretnoj situaciji nezakonitog otkaza ugovora o radu, kako to osnovano ističe revident, radnika valja vratiti u radnopravni status kao da takvog nezakonitog otkaza nije bilo, dakle, radniku valja isplatiti i plaću koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao (tako i ovaj sud u Revr-906/11, Revr-875/10, Revr-1833/12, Revr-64/2014).
Pošavši od utvrđenja da tužitelj, na kojem je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza (jer nije riječ o iznimci iz čl. 112. ZR), nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvario i pravo na stimulaciju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelji dosudili plaću prema plaći usporednog radnika, ali bez pripadajuće stimulacije koja ovisi o posebnim okolnostima.
Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Budući da ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije našao postojanje razloga zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovan.

Poslodavac je dužan radniku isplatiti plaću za obavljeni rad dok poslodavac nema ovlaštenje jednostranom odlukom smanjiti plaću pozivajući se na financijske teškoće. Naime, iako se tužitelj suglasio sa prijedlogom direktora tuženika S.P. da mu isplati razliku plaće kada tuženik to bude u mogućnosti financijski učiniti, to ne znači da se tužitelj odrekao isplate razlike plaće između ugovorene i isplaćene, a niti je među strankama ugovoreno da će tužitelju plaća biti trajno smanjena. Osim toga, tuženik na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da je loše financijski poslovao u cijelom tom razdoblju već upravo suprotno tuženik je isplatio razliku smanjene plaće drugom radniku koji je bio zaposlen kod njega, tijekom 2017., a što bi upućivalo da su se stekli uvjeti i da tuženik isplati tužitelju razliku plaće dok suprotno tuženik nije dokazao. 

 

Članak 84. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13)

 

Presudom suda prvoga stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 52.870,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci prvostupanjske presude, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.742,20 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2019. do isplate dok je pod točkom II. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos od bruto 52.870,00 kn, kao neosnovan.

Žalba tuženika je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke. 

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između ugovorene plaće i plaće koju je tuženik tužitelju isplatio u razdoblju od veljače 2014. do listopada 2015.

Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika B. d.o.o. u periodu od 12. listopada 2012. do 13. srpnja 2013., kao i u razdoblju od 01. studenog 2013. do 31. listopada 2015. (a u dio kojeg razdoblja ulazi i utuženo razdoblje),

- da je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između društva B. d.o.o. i G.V., u razdoblju od 01. studenog 2013. do 31. listopada 2014. čl. 10. definiran iznos ugovorene bruto plaće u iznosu od 6.800,00 kn kao i da je Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 01. studenog 2014. do 31. listopada 2015., također čl. 10., definiran iznos ugovorene bruto plaće u iznosu od 6.800,00 kn,

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju isplaćivao iznose plaće koji su bili niži od ugovorene plaće u tom razdoblju te da stranke nisu sklapale pisane Anexe sklopljenim ugovorima o radu;

-  da je među strankama bilo dogovoreno da će razliku plaće tuženik tužitelju isplatiti kada se financijska situacija vezana za poslovne rezultate tuženika popravi odnosno postane bolja;

- da je tuženik radniku G.G. isplatio svu razliku plaće koju mu je umanjivao u utuženom razdoblju, tijekom 2017., a isti je kod tuženika radio do 31.12.2017.,

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 31.10.2015., ali da mu tuženik do podnošenja tužbe nije isplatio razliku između ugovorene i isplaćene plaće u utuženom razdoblju,

- da poslodavac nije dokazao da je u razdoblju u kojem je tužitelju isplaćivao manju plaću od ugovorene bio u poslovnim teškoćama odnosno nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je imao u tom razdoblju loše financijske rezultate odnosno da je loše financijski poslovao,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da razlika između ugovorene i  isplaćene bruto plaće tužitelja za mjesece veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2014., te za svibanj, lipanj, kolovoz, rujan i listopad 2015. iznosi 52.870,00 kn.

Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio, da s obzirom da je ovlaštena osoba tuženika izjavila da je bilo dogovoreno da će se razlika plaće isplatiti kada se financijska situacija poboljša, kao i činjenice da je tuženik isplatio razliku umanjene plaće drugom radniku koji je bio zaposlen kod njega i to tijekom 2017. što upućuje da su postojali uvjeti da tuženik ispuni tužiteljevo potraživanje, da je s obzirom na navedeno osnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u utuženom razdoblju i to razlike između ugovorene plaće i plaće koje mu je u utuženom razdoblju isplatio tuženik, a isplatio mu je manje od ugovorenog u ukupnom iznosu od 52.870,00 kn.

Takva utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud. 

Naime, prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je odredbom čl. 84. st. 1. ZR propisano da se plaća  isplaćuje nakon obavljenog rada.

Slijedom navedenog, poslodavac je dužan radniku isplatiti plaću za obavljeni rad dok poslodavac nema ovlaštenje jednostranom odlukom smanjiti plaću pozivajući se na financijske teškoće. Naime, iako se tužitelj suglasio sa prijedlogom direktora tuženika S.P. da mu isplati razliku plaće kada tuženik to bude u mogućnosti financijski učiniti, to ne znači da se tužitelj odrekao isplate razlike plaće između ugovorene i isplaćene, a niti je među strankama ugovoreno da će tužitelju plaća biti trajno smanjena. Osim toga, tuženik na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da je loše financijski poslovao u cijelom tom razdoblju već upravo suprotno tuženik je isplatio razliku smanjene plaće drugom radniku koji je bio zaposlen kod njega, tijekom 2017., a što bi upućivalo da su se stekli uvjeti i da tuženik isplati tužitelju razliku plaće dok suprotno tuženik nije dokazao.

Isto tako, neosnovani su navodi tuženika da se tužitelj davanjem otkaza kod tuženika odrekao svojeg zahtjeva za isplatom razlike plaće koju mu je tuženik bio dužan budući da se tužitelj ni na koji način nije odrekao svog potraživanja, a bio je zaposlen kod tuženika sve do 30. studenog 2016.  

U odnosu na navode tuženika da je sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je odredio isplatu razlike plaće bez relevantnih podataka o visini plaće, valja reći da su neosnovani i usmjereni na izbjegavanje plaćanja dužne obveze. 

Naime, iz priležeće dokumentacije u spisu te iskaza tužitelja kao i nalaza i mišljenja vještakinje, na koji tuženik nije imao primjedbi proizlazi da su između stranaka sklopljena tri Ugovora o radu i to za razdoblje od 12. listopada 2012. do 13. srpnja 2013. kada je bila ugovorena bruto plaća u iznosu od bruto 7.900,00 kn, zatim Ugovor o radu za razdoblje od 1. studenog 2013. do 31. listopada 2014. kojim je bila ugovorena plaća u iznosu od 6.800,00 kn te Ugovor o radu od 1. studenoga 2014. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme od 1. studenoga 2014. te je u čl. 10. ugovorena plaća u iznosu od 6.800,00 kn, pri čemu tuženik drugačije nije tijekom postupka niti tvrdio niti dokazivao. 

Stoga je vještak nalaz i mišljenje izradio sukladno cjelokupnoj priležećoj i raspoloživoj  dokumentaciji te je utvrdio da ukupan iznos nepodmirene obveze za razdoblje veljača do listopad 2014. te svibanj, lipanj, kolovoz, rujan te listopad 2015. iznosi ukupno 52.870,00 kn, slijedom čega su navodi tuženika neosnovani jer je visina plaće koja je trebala biti isplaćena tužitelju utvrđena izvedenim dokazima tijekom postupka dok tužitelj nije pružio dokaze koji bi osporavali navode tužitelja. Pri tome valja reći da su u razliku plaće uračunati i primici gotovine sukladno priloženom prometu po računu te preslikama potvrda primitka gotovinskih uplata tuženika. 

Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja postupio kad je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev kojim se tuženiku kao poslodavcu nalaže tužitelju kao radniku isplatiti razliku plaće za utuženo razdoblje prema izračunu vještaka jer mu je tuženik za navedeno razdoblje smanjio plaću, dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. 

Slijedom navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP, potvrđena kao zakonita i pravilna te je odlučeno kao u izreci ove odluke. 

U sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tužbi radnika na poslodavcu je teret dokaza samo u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR, dok ostale činjenice o kojima ovisi nedopuštenost otkaza treba, u skladu s odredbom čl. 135. st. 1. ZR, kao i općoj odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, iznijeti i dokazati radnik (tako i u Revr-706/17 od 4. prosinca 2019.). Kako to tužiteljica tijekom postupka nije učinila, to ovaj revizijski razlog nije osnovan.
Nadalje, niti jednom odredbom važećeg Zakona o radu nije propisano da radniku ne može biti otkazan ugovor o radu za vrijeme prekida rada kada radnik ne radi jer je podnio tužbu zbog diskriminacije. Odredba čl. 134. ZR propisuje postupanje radi zaštite dostojanstva radnika te je tom odredbom propisano pravo radnika koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan da prekine rad kao i njegovo pravo da mu se za to vrijeme isplati plaća. Međutim niti tom niti nekom drugom odredbom ZR nije propisano da radniku za to vrijeme ne može biti otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. 

Članak 115. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17)
Članak 134. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17)

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica pod točkom 1. tražila utvrđenje nedopuštenom Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 31. kolovoza 2017. kojeg je tuženik dao tužiteljici te da tužiteljicu vrati na drugi odgovarajući posao sukladno stručnoj spremi, stečenom znanju i iskustvu, dok je pod točkom 2. tražila da joj tuženik naknadi parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja od isplate. Pod točkom II. je naložio tužiteljici isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od 8 dana.
Presudom suda drugog stupnja pod točkom 1. izreke odbio je djelomično žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke. Pod točkom 2. izreke djelomično je uvažio žalbu tužiteljice te je preinačio odluku o trošku sadržanu pod točkom II. izreke prvostupanjske presude tako da je naložio tužiteljici na ime parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 2.500,00 kuna, dok je u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 5.000,00 kuna odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan. Pod točkom 3. izreke odbio je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu te vraćanje na rad.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 30. kolovoza 2010. bila zaposlena na radom mjestu poslovne tajnice kod prednika tuženika D. d.o.o. koji je pripojen tuženiku 20. lipnja 2016., 
- da je tuženik tužiteljici Odlukom od 31. kolovoza 2017. otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, kojom je tužiteljici ponudio radno mjesto administrativnog referenta u sektoru općih i pravnih poslova, za koje je ispunjavala sve formalne uvjete što je tužiteljica odbila,
- da je u odluci o otkazu kao otkazni razlog navedeno da je 20. srpnja 2017. stupio na snagu novi Pravilnik o radu društva kojim je napravljen novi ustroj kod tuženika, odnosno da je došlo do promjene (organizacije) poslovanja te da je iz organizacijskog razloga prestala potreba za obavljanje radog mjesta tajnice,
- da prema sistematizaciji radnih mjesta, koja je prilog Pravilniku o radu od 11. srpnja 2017., više nije predviđeno radno mjesto poslovne tajnice te da je radno mjesto tužiteljice ukinuto,
- da je tuženik proveo savjetovanje s Radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu, 
- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava i pravovremenu tužbu.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik kao poslodavac imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici s obzirom da je prestala potreba za obavljanjem dotadašnjih poslova tužiteljice zbog organizacijskih razloga u smislu odredbe članka 115. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) jer je njezino radno mjesto ukinuto.
Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što višak radnika na poslovima tajnice nije utvrđivan sukladno odredbi čl. 115. st. 2. ZR te da tužiteljici za vrijeme prekida rada na temelju čl. 134. st. 4. ZR nije mogao biti otkazan ugovor o radu.
Tijekom postupka tužiteljica nije tvrdila niti dokazala da je kod tuženika bilo još šest tajnica niti je tvrdila niti dokazala da tuženik nije postupio po čl. 115. st. 2. ZR već je to prvi puta iznijela tek u reviziji jer tužiteljica tijekom postupka nije navela u odnosu na koje bi preostale tajnice tužiteljica imala prednost u pogledu socijalno-ekonomskih kriterija propisanih čl. 115. st. 2. ZR. Pri tome nije dovoljno navesti (kao što je tužiteljica navela u tužbi) da tuženik nije uzeo u obzir da tužiteljica uzdržava dva člana obitelji, već je trebala navesti radnike za koje tvrdi da se nalaze u boljem socijalno-ekonomskom položaju od nje, a koje je tuženik zadržao na radu.
Naime, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tužbi radnika na poslodavcu je teret dokaza samo u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR, dok ostale činjenice o kojima ovisi nedopuštenost otkaza treba, u skladu s odredbom čl. 135. st. 1. ZR, kao i općoj odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, iznijeti i dokazati radnik (tako i u Revr-706/17 od 4. prosinca 2019.). Kako to tužiteljica tijekom postupka nije učinila, to ovaj revizijski razlog nije osnovan.
Nadalje, niti jednom odredbom važećeg Zakona o radu nije propisano da radniku ne može biti otkazan ugovor o radu za vrijeme prekida rada kada radnik ne radi jer je podnio tužbu zbog diskriminacije. Odredba čl. 134. ZR propisuje postupanje radi zaštite dostojanstva radnika te je tom odredbom propisano pravo radnika koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan da prekine rad kao i njegovo pravo da mu se za to vrijeme isplati plaća. Međutim niti tom niti nekom drugom odredbom ZR nije propisano da radniku za to vrijeme ne može biti otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga.
U odnosu na revizijske navode tužiteljice da je bila šikanirana i diskriminirana valja reći da je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljici otkazan ugovor o radu jer je stupanjem na snagu novog Pravilnika o radu od 11. srpnja 2017., u prilogu kojeg se nalazi i nova sistematizacija radnih mjesta, radno mjesto tužiteljice ukinuto, a ne zbog toga što je tužiteljica bila šikanirana i diskriminirana.
Budući da ukidanje radnog mjesta donošenjem novog Pravilnika o radu i sistematizacije radnih mjesta zbog čega je prestala potreba za obavljanjem dotadašnjih poslova tužiteljice na radnom mjestu poslovne tajnice predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.
Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Iz opisa poslova koje je obavljao tužitelj po svom Ugovoru o radu od 07.07.2011. i iz opisa poslova radnog mjesta konzultant Uprave društva, proizlazi da se ne radi o radnim mjestima sa identičnim poslovima već se razlikuju i po obujmu i po sadržaju pa slijedom toga kada je tuženik nakon spajanja društva, novim Pravilnikom o organizaciji društva od siječnja 2014. promijenio organizaciju na način da više kod tuženika ne postoji potreba za 6 savjetnika za svakog direktora pojedinog poslovnog područja, već je sistematizirao novo radno mjesto koje je po opsegu šire i po sadržaju različito od konkretnog radnog mjesta na kojem je radio tužitelj i za to radno mjesto je sistematizirao 3 izvršitelja, a što je autonomno pravo poslodavca, tada je uslijed toga prestala potreba za obavljanjem tih poslova. Dakle, tuženik je kao poslodavac donošenjem novog Pravilnika iz siječnja 2014. na drugačiji način uredio svoju internu organizaciju, a što spada u njegovu autonomnu nadležnost i takva je organizacijska promjena opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-327/14 od 1. srpnja 2015.).

- vraćanje na rad - ne može tužitelj tražiti vraćanje na rad na radno mjesto koje ne postoji, niti na radno mjesto koje je različito od onoga za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme

 

Članak 115. stavak 1. točka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14)

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu ur. broj:414-7-17 s ponudom izmijenjenog ugovora (broj:254-4-17/I.Č), od tuženika P.G. d.o.o., te da tužiteljev radni odnos nije prestao (st.1.), zahtjev za vraćanjem na posao savjetnika-konzultanta uprave kao i isplatiti tužitelju plaću (st.2.) te zahtjev za naknadu parničnog troška (st.3.). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu ur. broj:414-7-17 s ponudom izmijenjenog ugovora (broj:254-4-17/I.Č), od tuženika P.G. d.o.o., te da tužiteljev radni odnos nije prestao kao i vraćanje na posao savjetnika - konzultanta uprave. 

Tijekom prvostupanjskog postupka sud je utvrdio; 

- da je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 07.07.2011. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod pravnog prednika tuženika P. d.o.o. na radnom mjestu "Savjetnik direktora za tehničke poslove i prodaju", 

- da je tužitelj temeljem Odluke tuženika od 12.11.2013. imenovan za člana Uprave tuženika te da je za obavljanje funkcije člana Uprave tuženika zaključio sa tuženikom dana 27.01.2014. ugovor o radu s članom Uprave na određeno vrijeme dana 27.01.2014., 

- da je tužitelj temeljem Odluke tuženika od 18.05.2015. imenovan članom Uprave- direktorom društva P.G. d.o.o. te da je za obavljanje funkcije člana Uprave-direktora između stranaka dana 18.05.2015. zaključen Ugovor o radu sa članom Uprave-direktorom na određeno vrijeme počevši od 18.05.2015. do 18.05.2019. 

- da je u Ugovoru o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015. u čl. 10. ugovoreno da skupština Društva može opozvati člana Uprave- direktora između ostalog i u slučaju kada prestane potreba za obavljanje radnih zadataka zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, 

- da je u Ugovoru o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015. u čl. 12. ugovoreno da u slučaju kada skupština društva opozove člana Uprave direktora u slučajevima iz čl. 10., član-uprave direktor ima pravo na: ugovor o radu na neodređeno vrijeme na rukovodećem radnom mjestu odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto u Društvu u Zagrebu, - plaću člana Uprave-direktora do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme iz prethodne alineje, najduže do 6 mjeseci od prestanka mandata člana uprave direktora; - ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu s njegovom stručnom spremom, radnim sposobnostima i potrebama posla u društvu, 

- da je tužitelj temeljem Odluke skupštine tuženika od 18.07.2016. opozvan sa funkcije člana Uprave-direktora trgovačkog društva P.G. d.o.o., 

- da je tužitelj u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem Pr-399/17 ustao tužbom radi pobijanja novo-ponuđenog Ugovora o radu te da je ta parnica pravomoćno okončana odbačajem tužbe, 

- da o namjeri poslodavca da tužitelju otkaže Ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, prije donošenja Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu očitovalo Glavno Radničko vijeće dana 14.03.2017. na način da je dalo suglasnost na poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu tužitelju, suglasnost na ponudu sklapanja novog Ugovora o radu, te se nije protivilo prijedlogu da se radniku ponudi plaća u visini koeficijenta 2,4 bruto, 

- da je tuženik dana 16.03.2017. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu kojim je tužitelju ponuđeno radno mjesto „Šef proizvodne jedinice regeneracija i proizvodnja skretnica“ te da je u tom trenutku tužitelj imao navršenih 50 godina života, te da je branitelj Domovinskog rata, 

- da je tužitelju otkazan Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, odnosno zbog činjenice da je u siječnju 2014. provedena nova organizacija posla kod tuženika, te da novom organizacijom, odnosno sistematizacijom nije predviđeno, odnosno nije sistematizirano radno mjesto savjetnika za tehničke poslove i prodaju, a za koje radno mjesto je tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s pravnim prednikom tuženika P. d.o.o. koji je ugovor o radu prenesen na ovdje tuženika spajanjem trgovačkog društva P. d.o.o sa tuženikom 2013. te da mu je ponuđen novi ugovor o radu za radno mjesto "šef proizvodne jedinice regeneracija i proizvodnja skretnica" koje je sistematizirano u poslovnom području betonske i čelične konstrukcije. 

Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da nakon što je kod tuženika došlo do pripajanja trgovačkog društva P. d.o.o., provedena je nova organizacija posla, te u skladu s tim i nova sistematizacija radnih mjesta te je tužiteljevo radno mjesto ukinuto jer je prestala potreba za obavljanje poslova toga radnog mjesta. Naime, tužitelj je ranije obavljao posao savjetnika direktora za tehničke poslove i prodaju, a novom organizacijom posla i sistematizacijom radnih mjesta nije predviđeno da pojedini direktori imaju savjetnike već je u sklopu ureda Uprave koji je pod direktnom ingerencijom uprave društva sistematizirano radno mjesto konzultant, te po novoj sistematizaciji predviđeno da će ga obavljati 3 izvršitelja pri čemu savjetnik određenog direktora konkretno direktora za tehničke poslove i prodaju koje po novoj organizaciji više ne postoji, nije identično radno mjesto konzultantu Uprave društva jer iz opisa poslova koje je obavljao tužitelj po Ugovoru o radu od 07.07.2011. i iz opisa poslova radnog mjesta konzultant Uprave društva vidljivo je da se ne radi o identičnim poslovima, odnosno radnim mjestima sa identičnim poslovima već se razlikuju i po obujmu i po sadržaju. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je kod tuženika novom organizacijom posla prestala potreba za radnim mjestom savjetnika pojedinih direktora, ali je na nivou uprave društva koja u sistematizaciji ispod sebe ima 6 direktora točno određenih poslovnih područja, sada po novom sistematizirano radno mjesto konzultanta za koje su predviđena tri izvršitelja. Dakle, poslodavac je ocijenio da mu nije potrebno 6 savjetnika ili eventualno više savjetnika za svakog direktora pojedinog poslovnog područja, već je sistematizirao novo radno mjesto koje je po opsegu šire i po sadržaju različito od konkretnog radnog mjesta na kojem je radio tužitelj i za to radno mjesto je sistematizirao 3 izvršitelja, slijedom čega je ukidanje radnog mjesta opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz jer je utvrđeno da radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen kod tuženika prije nove organizacije posla iz siječnja 2014. više ne postoji, odnosno da je ukinuto. 

Takva utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud. 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). 

Iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je kod tuženika u siječnju 2014. (kada je tužitelj obavljao poslove člana uprave – direktora), provedena nova organizacija posla te je novom organizacijom i sistematizacijom ukinuto radno mjesto „Savjetnika direktora za tehničke poslove i prodaju“ za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu. Naime, iz Pravilnika o organizaciji društva P.G. d.o.o. od 17. siječnja 2014. proizlazi da ne postoji radno mjesto „Savjetnika direktora za tehničke poslove i prodaju“ 
Naime, nakon što je kod tuženika došlo do pripajanja trgovačkog društva P. d.o.o., provedena je nova organizacija rada te u skladu s tim i nova sistematizacija radnih mjesta i po novoj shemi organizacije rada na vrhu hijerarhije nalazi se Uprava društva koja ima ured uprave u kojem se pored ostalog nalaze i sistematizirano radno mjesto konzultant (3 izvršitelja) te su sistematizirana radna mjesta direktora za upravno područje zajedničke službe za poslovno područje betonske i čelične konstrukcije, za poslovno područje P. za poslovno područje Remont pruga, poslovno područje mehanizacija i poslovno područje održavanje pruga. U uredu uprave pod rednim brojem 3 sistematizirano je radno mjesto konzultant za koje je potrebna visoko stručna sprema tehničke ili društvene struke s potrebnim radnim iskustvo 10 godina. Prema tome, tužiteljevo radno mjesto je ukinuto jer je prestala potreba za obavljanje poslova toga radnog mjesta, budući da je tužitelj ranije obavljao posao savjetnika jedino direktora za tehničke poslove i prodaju, a novom organizacijom posla i sistematizacijom radnih mjesta nije predviđeno da pojedini direktori imaju savjetnike već je u sklopu ureda Uprave koji je pod direktnom ingerencijom uprave društva sistematizirano radno mjesto konzultant, te po novoj sistematizaciji predviđeno da će ga obavljati 3 izvršitelja. 
Također, utvrđeno je da iz opisa poslova koje je obavljao tužitelj po svom Ugovoru o radu od 07.07.2011. i iz opisa poslova radnog mjesta konzultant Uprave društva, proizlazi da se ne radi o radnim mjestima sa identičnim poslovima već se razlikuju i po obujmu i po sadržaju. 
Slijedom navedenog, kada je tuženik nakon spajanja društva, novim Pravilnikom o organizaciji društva od siječnja 2014. promijenio organizaciju na način da više kod tuženika ne postoji potreba za 6 savjetnika za svakog direktora pojedinog poslovnog područja, već je sistematizirao novo radno mjesto koje je po opsegu šire i po sadržaju različito od konkretnog radnog mjesta na kojem je radio tužitelj i za to radno mjesto je sistematizirao 3 izvršitelja, a što je autonomno pravo poslodavca, tada je uslijed toga prestala potreba za obavljanjem tih poslova (za koje je tužitelj sa tuženikom imao sklopljen ugovor o radu), onda je dakle tuženik imao valjan razlog za otkazivanje predmetnog ugovora o radu. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-76/13 od 4.2.2014.) 
Dakle, tuženik je kao poslodavac donošenjem novog Pravilnika iz siječnja 2014. na drugačiji način uredio svoju internu organizaciju, a što spada u njegovu autonomnu nadležnost i takva je organizacijska promjena opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-327/14 od 1. srpnja 2015.). 
Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu ur. broj:414-7-17 s ponudom izmijenjenog ugovora (broj:254-4-17/I.Č), od strane tuženika P.G. d.o.o., te da tužiteljev radni odnos nije prestao jer je ukidanje radnog mjesta opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz budući je utvrđeno da radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen kod tuženika prije nove organizacije rada i donošenja Pravilnika iz siječnja 2014. ukinuto. 
Žalbeni navodi tužitelja da radno mjesto „Savjetnika direktora za tehničke poslove i prodaju“ nije ukinuto Pravilnikom o organizaciji već da je samo izmijenjen naziv radnog mjesta, ocijenjeni su neosnovani u cijelosti. Iako je poslodavac osnovao novo radno mjesto koje bi se moglo prevesti kao savjetnik, ne može se zaključiti da se radi o istom radnom mjestu jer kako proizlazi iz Pravilnika radi se o savjetniku na nivou Uprave društva, a ne o savjetniku određenog direktora društva, a isto tako i iz opisa poslova radnog mjesta konzultant, navedena radna mjesta nisu identična, a opis poslova radnog mjesta konzultant daleko je širi od opisa poslova radnog mjesta savjetnika direktora za tehničke poslove i prodaju s time da po novoj organizaciji i nije sistematizirano radno mjesto direktor za tehničke poslove i prodaju, već je za poslovno područje P. (list 93-95 spisa) sistematizirano radno mjesto direktora poslovnog područja P. i radno mjesto tehničkog direktora. 
U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima preocjenjuje izvedene dokaze valja reći da na isto nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. 
Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za vraćanjem na posao savjetnika – konzultanta uprave, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud odbio takav zahtjev kao neosnovan. 
Kako je već navedeno, po novoj sistematizaciji radnih mjesta nije predviđeno radno mjesto savjetnika – konzultanta uprave, već samo radno mjesto konzultanta, tako da tužitelj traži vraćanje na radno mjesto koje uopće ne postoji. 
Osim toga, tužitelj ne može tražiti vraćanje na radno mjesto savjetnika budući da je navedeno radno mjesto ukinuto i prije podnošenja tužbe, a isto tako ne može niti tražiti vraćanje na radno mjesto konzultanta uprave budući se radi o različitom radnom mjestu od savjetnika za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. 
Također, iz Ugovora o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015. u čl. 12. ugovoreno je da u slučaju kada skupština društva opozove člana Uprave direktora u slučajevima iz čl. 10., član-uprave direktor ima pravo na: ugovor o radu na neodređeno vrijeme na rukovodećem radnom mjestu odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto u Društvu u Zagrebu, dok radno mjesto konzultanta nije rukovodeće radno mjesto. 
Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik ispunio svoju obvezu iz čl. 12. Ugovora o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015. budući da je tužitelju ponuđeno radno mjesto Šefa proizvodne jedinice regeneracija i proizvodnja skretnica u poslovnom području betonske i čelične konstrukcije (redni broj radnog mjesta je 61 - (list 91 spisa), za koje radno mjesto je potrebna visoka stručna sprema ili viša stručna sprema tehničkog smjera i potrebno radno iskustvo 5 godina, a sve te uvjete ispunjava i tužitelj, pa se može smatrati da je novo ponuđeno radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i potrebama posla u društvu H.Ž.I.. 
Tužitelj neosnovano prigovara da prvostupanjski sud nije obrazložio temeljem čega je zaključio da je mjesto Šefa proizvodne jedinice regeneracija i proizvodnja skretnica u poslovnom području betonske i čelične konstrukcije rukovodeće mjesto budući da je utvrđeno na listu 91 spisa, da se radi o rukovodećem radnom mjestu ispod kojeg se nalazi niz niže sistematiziranih radnih mjesta. Osim toga, iz odredbe čl. 18. Pravilnika o organizaciji tuženika jasno je propisano da službama ustrojenim u okviru pojedinih radnih jedinica rukovode Šefovi službi. 
Također, neosnovani su navodi tužitelja da mu je tuženik morao ponuditi plaću s koeficijentom 3,1 te da je zato Odluka o otkazu nezakonita. Naime, čl. 12. Ugovora o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015. propisano je da u slučaju opoziva, plaću člana Uprave – direktora zadržava isti do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, najduže 6 mjeseci do prestanka mandata Člana Uprave – direktora, tako da su navodi tuženika u cijelosti neosnovani. 
U odnosu na navode tužitelja da se na njegov slučaj primjenjuje odredba čl. 4. st. 1. toč. 10. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog 3. srpnja 2008. između tuženika i Udruge branitelja i invalida Domovinskog rata H.Ž., koja propisuje da u slučaju promjene ugovora o radu iz bilo kojeg razloga osim zbog skrivljenog ponašanja radnika hrvatskog branitelja omogućiti će poslodavac zadržavanje dotadašnje (povoljnije) plaće iz ugovora o radu ukoliko ispunjava tražene uvjete iz Kolektivnog ugovora s time da se hrvatskom branitelju propisana dobna granica i potreban broj godina staža snižava za pet godina, valja reći da su neosnovani. 
Navedena odredba se primjenjuje u slučaju promjene ugovora o radu odnosno rasporeda radnika na drugo radno mjesto, a ne u slučaju opoziva sa mjesta direktora Uprave, budući su u tom Ugovoru o radu s članom uprave – direktorom od 18.5.2015., stranke izričito ugovorile da u slučaju opoziva, plaću člana Uprave – direktora zadržava isti do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, najduže 6 mjeseci do prestanka mandata Člana Uprave – direktora, slijedom čega pravilno prvostupanjski sud nije primjenjivao navedenu odredbu čl. 4. st. 1. točka 10 Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 3. srpnja 2008. smatrajući da se navedena odredba ne primjenjuje jer je tužitelju temeljem opoziva prestala funkcija te nije došlo do promjene ugovora, a suprotno žalbenim navodima tužitelj nije mogao zadržati plaću direktora. 
Slijedom svega navedenog, kako je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu tužitelju jer je radno mjesto na kojem je isti radio kod tuženika prestalo postojati, a kako sud nije ovlašten ulaziti u opravdanost poslovnih poteza poslodavca jer je pravo poslodavca organizirati proces rada i kako poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede može izvršiti reorganizaciju rada tako da smanji ili ukine određena radna mjesta, to je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kada je odlučio da je otkaz zakonit i dopušten. (tako i Vrhovni sud u odluci Revr-1261/14 od 19.5.2015.) tako da je pravilno primijenjeno materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti kao u točki I. pobijane presude. 

Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju čl. 154. st. 1.ZPP te čl. 155. st. 1. ZPP. 
Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

 

Ispunjene su pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR za izvanredno otkazivanje ugovora o radu odnosno da je tuženik u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici. To iz razloga što sama činjenica da je tužiteljica smatrala da joj liječnik neopravdano nije otvorio novo bolovanje te da se radi o njegovoj očitoj omašci i da joj je ili po istoj ili po novoj osnovi trebalo otvoriti bolovanje ranije (s danom 1. siječnja 2017., a ne 10. siječnja 2017.) ne dovodi do zaključka da bi ista u predmetnom razdoblju opravdano izostala s posla. Naime, osnovna obveza radnika iz radnog odnosa, prema odredbi čl. 7. st. 1. ZR, jest da prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavi svoj ugovorom preuzeti posao. Stoga, a kako radnik nije ovlašten po svom nahođenju određivati kada treba doći na posao a kada ne, nema opravdanja za odluku tužiteljice o samovoljnom izostanku s posla nakon zaključenog bolovanja, već naprotiv takvo postupanje opravdava izvanredno otkazivanje njenog ugovora o radu.

Članak 116. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14) 
Članak 46. stavak 1. i 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13 i 137/13)

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 09. veljače 2017. godine, kojim je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 02. rujna 2010. godine na radnom mjestu prodavača te je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto prodavača, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Presudom Županijskog suda odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda. 
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika.
Tužiteljica u reviziji neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u smislu da je prvostupanjski sud, odbivši prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka - tužiteljičinog izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite na okolnost je li tužiteljici trebalo biti odobreno bolovanje i u razdoblju u kojem joj se odlukom o otkazu stavlja na teret da je neopravdano izostala s posla, onemogućio tužiteljicu u raspravljanju, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom.
Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, time da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza iznesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, odnosno ako odustane od izvođenja kojeg dokaza, a kojeg je prethodno odlučio izvesti, u situaciji kada zaključi da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 304. ZPP). Stoga, kada je sud zaključio da provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka dr. N.Č., koji je izdao propisane javne isprave o trajanju bolovanja tužiteljice, a u situaciji kada su te isprave bile osporene u upravnom postupku te doneseno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kojim je potvrđena opravdanost odluke izabranog doktora osiguranice o utvrđivanju prestanka privremene nesposobnosti za rad, ne bi bile utvrđene odlučne činjenice, pa nije počinjena niti bitna povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje. Naime, početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti za rad tužiteljice, u smislu čl. 46. st. 1. i 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13 i 137/13) određuje izabrani liječnik u skladu s postojećom zdravstvenom indikacijom i o tome izdaje Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad. To je izvješće javna isprava. Upravo je iz takvih javnih isprava koje prileže spisu predmeta utvrđeno trajanje bolovanja tužiteljice odnosno utvrđeno vrijeme u kojem tužiteljica nije bila privremeno nesposobna za rad, te se saslušanjem osobe koja je te isprave izdala ne mogu utvrđivati (drugačije) činjenice u pogledu trajanja privremene nesposobnosti za rad tužiteljice.
Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio činjenice relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Navodima u reviziji tužiteljica nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno primijenio odredbe čl. 116. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR) ističući da je pogrešan zaključak da je tužiteljica neopravdano izostala s posla u razdoblju od 1. do 9. siječnja 2017.
Ovakvo pravno shvaćanje tužiteljice ovaj sud ne prihvaća.
U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je, a što revidentica u reviziji niti ne spori, da od 1. do 9. siječnja 2017. nije imala odobreno i otvoreno bolovanje, a da je izostala s posla.
Ovaj sud prihvaća pravilnim shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR za izvanredno otkazivanje ugovora o radu odnosno da je tuženik u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici. To iz razloga što sama činjenica da je tužiteljica smatrala da joj liječnik neopravdano nije otvorio novo bolovanje te da se radi o njegovoj očitoj omašci i da joj je ili po istoj ili po novoj osnovi trebalo otvoriti bolovanje ranije (s danom 1. siječnja 2017., a ne 10. siječnja 2017.) ne dovodi do zaključka da bi ista u predmetnom razdoblju opravdano izostala s posla. Naime, osnovna obveza radnika iz radnog odnosa, prema odredbi čl. 7. st. 1. ZR, jest da prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavi svoj ugovorom preuzeti posao. Stoga, a kako radnik nije ovlašten po svom nahođenju određivati kada treba doći na posao a kada ne, nema opravdanja za odluku tužiteljice o samovoljnom izostanku s posla nakon zaključenog bolovanja, već naprotiv takvo postupanje opravdava izvanredno otkazivanje njenog ugovora o radu. To stoga što prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanje propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Zbog navedenih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 114.536,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke /dalje: HNB/ na dan plaćanja sa zateznom kamatom na: 
- 91.633,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, od 1. siječnja 2016. do isplate, 
- 22.902,66 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, od 19. travnja 2016. do isplate /stavak I. izreke/ i 85.600,00 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2016. do isplate /stavak II. izreke/ te nadoknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 117.145,00 kn sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2021. do isplate /stavak III. izreke/, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu 8.273,01 kn sa zateznom kamatom od 23. travnja 2016. do isplate i isplatu 14.219,45 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2016. do isplate /stavak IV. izreke/, te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka /stavak V. izreke/.

Žalba tuženika je osnovana i Županijski sud ukida presudu prvostupanjskog suda u stavku I., II., III. i V. izreke i predmet se ustupa Trgovačkom sudu u Zagrebu, kao nadležnom prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmetni parnični postupak pokrenut je 17. studenog 2016. pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, podnošenjem tužbe tužitelja s time da su u žalbenom stadiju postupka ostali sporni zahtjevi tužitelja kao predsjednika uprave tuženika za isplatu: 
- stimulativnog dijela /nagrađivanja/ u kunskoj protuvrijednosti 114.536,46 EUR, ovisno o izvršenju planiranih zadataka za 2015. i prvi kvartal 2016., 
- dodatnog stimulativnog dijela u iznosu 85.600,00 kn bruto u slučaju da je ostvarenje cilja "prihod Combis 3nd party" za 2% više od zadanog cilja, 
koje stimulativne nagrade tužitelju nisu isplaćene, a na koje tužitelj tvrdi da je imao pravo kao predsjednik uprave tuženika jer da su ispunjeni uvjeti za njihovu isplatu sve prema članku 7. Ugovora o radu broj 229/13 (Menadžerski ugovor) koji su 1. travnja 2013. sklopili tuženik i tužitelj /list 7-10 spisa/ i koji je tuženi otkazao otkazom od 1. travnja 2016. /list 6 spisa/. 
Iz stanja spisa je razvidno da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu, o kojem sud nije odlučio posebnim rješenjem niti izrekom presude već je u točki 6. obrazloženja presude naveo da je odbio prigovor stvarne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Naime, da je uvidom u Ugovor o radu broj 229/13 (Menadžerski ugovor) utvrđeno da isti ima elemente ugovora o radu i menadžerskog ugovora i time da se radi o tzv. mješovitom ugovoru pa da se stoga radi o radnom sporu sukladno praksi drugostupanjskih sudova pa da se ne može u ovoj situaciji primijeniti odredba članka 34.b. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.- ispravak, 57/2011., 148/2011.- pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019.- u daljnjem tekstu: ZPP). 
U članku 34. stavku 1. točki 10. ZPP, propisano je da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa.
Odredbom članka 34.b. stavka 1. točke 3. ZPP, propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude sporove između članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ili nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo. 
U članku 40. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., 40/2019.- u daljnjem tekstu: ZTD), propisano je da je za rješavanje sporova između članova trgovačkog društva međusobno te između članova društva i društva, koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanja društvom i vođenja poslova društva, prava i obveza članova društva koje proizlaze iz njihovog položaja u društvu, nadležan trgovački sud na čijem području se nalazi sjedište trgovačkog društva upisano u sudskom registru. Isti sud je nadležan i za rješavanje sporova između predsjednika i članova uprave, odnosno izvršnih direktora ili nadzornog odnosno upravnog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi sa njihovim radom u društvu ili za društvo. 
U konkretnom slučaju radi se o mješovitom pravnom poslu koji sadrži elemente menadžerskog ugovora i ugovora o radu, međutim tužbeni zahtjev odnosi se na razdoblje kada je tužitelj obnašao funkciju predsjednika uprave, odnosno na isplatu stimulativnih nagrada za koje tužitelj tvrdi da mu ih tuženik duguje na temelju članka 7. Ugovora o radu broj 229/13 /Menadžerski ugovor/ sklopljenog 1. travnja 2013., s predsjednikom Nadzornog odbora tuženika. Dakle, tužitelj zahtijeva da mu se isplate svote za koje smatra da mu pripadaju kao dio plaće i to isključivo za obnašanje dužnosti predsjednika uprave. 
Iz navedenog slijedi, da je u utuženom razdoblju tužitelj bio predsjednik uprave tuženika u smislu članka 40. stavka 1. ZTD, te da se radi o sporu između predsjednika uprave društva i društva koji je nastao u svezi sa radom tužitelja u društvu ili za društvo iz članka 34.b stavka 1. točke 3. ZPP /Tako i prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gr 1 81/2019-2/. 
Kako je sud u povodu prigovora tuženika pogrešno odlučio da je stvarno nadležan to postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP, zbog koje se osnovano žali tuženik. 
Zbog toga je, osnovom članka 369. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u stavku I. izreke drugostupanjskog rješenja.

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: 
"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 30.05.2017. godine što ga je tuženik dao tužitelju te se poništava odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30.05.2017. godine. 
Utvrđuje se kao nedopuštena odluka tuženika o zahtjevu zaštitu prava tužitelja, odluka broj; 530-14/2017 od dana 26. lipnja 2017. godine.
Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad i to na radno mjesto "Inženjer za usluge" u Organizacijskoj jedinici ETK/DVS/C PSE DevOps 3, u roku od 8 dana. 
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine nada nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana." 
Županijski sud u Zagrebu je presudom odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Sporno je i u revizijskom stupnju postupku je li dopuštena odluka tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 107. st. 1. i 2., čl. 115. te čl. 131. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, dalje: ZR). 
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno: 
- da je Odlukom o otkazu od 30. svibnja 2017. tuženik pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. al. 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17– dalje: ZR) otkazao ugovor o radu tužitelju od 15. srpnja 2014., koji je obavljao poslove "Inženjer za usluge" u Organizacijskoj jedinici ETK/DVS/C PSE DevOps 3, jer tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i nesposobnosti, s obrazloženjem, u bitnom, da radnik zbog osobno uvjetovanih razloga nije u mogućnosti obavljati zahtjevne i složene poslove kakve zahtijeva njegovo radno mjesto, a također ne može ni preuzeti ni druge poslove u odjelu niti kompaniji, a nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na drugim poslovima, tim više što poslodavac nema mogućnosti zaposliti radnika na drugim poslovima koji bi odgovarali njegovoj sposobnosti; da radnik nema dovoljno tehničkog znanja i nije u stanju samostalno odrađivati radne zadatke u zadanom vremenskom roku, čak niti zadatke srednje težine, koje zahtijeva njegovo radno mjesto, što nije prihvatljivo s obzirom na vrijeme provedeno u organizaciji i s obzirom na njegovo ukupno radno iskustvo, te da u pokušaju da radniku pomogne poslodavac mu je davao radne zadatke niže složenosti, uglavnom edukativne naravi bez direktne koristi za poslodavca te mu je odredio mentore koji su kontinuirano radili s njim cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa; da je poslodavac radniku promijenio dva linijska rukovoditelja i dva tipa posla sve u pokušaju da se pronađe prihvatljivo rješenje, ali bez pravih rezultata; također, 
- da su navedenim ugovorom o radu precizno regulirana prava i obveze odnosno odgovornosti i ograničenja imenovanog na tom radnom mjestu, sve sukladno ETK Katalogu poslova, 
- da je protiv odluke o otkazu tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik odbio odlukom od 26. lipnja 2017., a navedena odluka uručena je tužitelju 01. srpnja 2017., 
- da je sukladno uputi o pravnom lijeku sadržanoj u odluci o zahtjevu za zaštitu prava, tužitelj u roku od 15 dana, dana 12. srpnja 2017. podnio zahtjev za mirenje pred mirovnim vijećem poslodavca, a mirovno vijeće poslodavca je 21. srpnja 2017. donijelo odluku kojom je utvrdilo da mirenje nije uspjelo, 
- da je dopisom od 25. svibnja 2017. tuženik o namjeravanoj odluci o otkazu zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika, a uz navedeni dopis sindikalnom povjereniku dostavljen je prijedlog odluke o osobno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu, 
- da se dopisom od 30. svibnja 2017. sindikalni povjerenik očitovao na namjeravani otkaz tužitelju na način da ne može dati suglasnost na dostavljeni prijedlog odluke o otkazu, s obzirom na sadržaj i obrazloženje odluke i iz razloga što na temelju dostavljenih podataka ne može u potpunosti utvrditi postojanje opravdanog razloga za otkaz, 
- da je tuženik prije otkaza od sindikalnog povjerenika zatražio očitovanje o namjeravanom otkazu tužitelju, a očitovanje sindikalnog povjerenika u odnosu na tužitelja nije obvezujuće za tuženika jer tužitelj ne spada u zaštićenu kategoriju radnika propisanih člankom 151 ZR, pa je sud zaključio da je tuženik prije otkaza izvršio svoju obvezu propisanu člankom 150 ZR, 
- da je temeljem suglasnih iskaza svih saslušanih svjedoka utvrđeno da tužitelj nije bio samostalan u radu, da nema dovoljno tehničkog znanja za obavljanje poslova svog radnog mjesta, da nije u stanju samostalno izvršavati radne zadatke, da je u radu trebao asistenciju odnosno pomoć mentora ili kolega, da su svi svjedoci naveli konkretne zadatke koje tužitelj nije mogao niti znao samostalno odraditi, naveli su što konkretno tužitelj nije znao, pa je tako D.P. izjavio da se tužitelj nije uspio spojiti na kompjuterski program, nije poznavao načine na koje se dio rada može snimiti, nije znao kako osloboditi prostor u hard disku, nije znao da komande za telefonsku centralu nemaju razmake, nije znao da svaka zadana komanda javlja rezultat da li je prošla, nije znao da se za dobivanje takve obavijesti mora osloboditi veza prema centrali, Lj.Ž. je izjavio da tužitelj nije mogao odraditi niti jedan zadatak u vezi RSS niti na simulatoru, Ž.B. je izjavio da tužitelj nije mogao u cijelosti samostalno prebaciti podatke sa hardvera postojeće centrale u Egiptu na hardver nove centrale, nije znao gdje se nalaze podaci u direktoriju, nije davao sve potrebne komande. T.K. je izjavio da tužitelj nije mogao sam raditi i da ga je zvao jer nije znao što da napiše u komunikaciji s kupcem putem Skypa, 
- da niti jedan svjedok nije naveo da je tužitelj samostalno mogao obavljati poslove svog radnog mjesta i svi svjedoci su izjavili da je tužitelj tijekom rada kod tuženika imao mentore, iako je tužitelj trebao imati mentora samo za vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme od 12. veljače 2013. jer je taj ugovor sklopljen radi osposobljavanja za samostalan rad, a za nadzor provođenja pripravničkog programa u članku 4 ugovora određen je M.N., 
- da je svjedok T.K. izjavio da je tužitelj pokazao volju za rad i sve je zapisivao, ali nije mogao sam raditi, a niti jedan od ostalih saslušanih svjedoka nije izjavio da tužitelj nije želio raditi i da nije imao volju za rad, već su svi svjedoci suglasno izjavili da tužitelj nije imao dovoljno tehničkog znanja za samostalan rad i da nije mogao samostalno obavljati radne zadatke, 
- da sud nije povjerovao tužitelju da je samostalno obavljao radne zadatke i da nikada nije tražio pomoć u radu od svojih mentora, nadređenih ili kolega jer je njegov iskaz u tom dijelu suprotan iskazu svih saslušanih svjedoka koji su suglasno izjavili da tužitelj nije bio samostalan u radu i da je radio uz pomoć mentora, 
- da činjenica što nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme od 12. veljače 2013., tužitelju nije određen mentor pisanom odlukom niti ugovorom o radu na određeno vrijeme od 07. veljače 2014., ne dokazuje da je tužitelj od sklapanja tog ugovora do kraja radnog odnosa kod tuženika radio samostalno jer su svi svjedoci suglasno izjavili da je tužitelj cijelo vrijeme imao mentore i nije samostalno radio, 
- da činjenica što je tuženik nakon isteka pripravničkog ugovora, s tužiteljem sklopio još dva ugovora o radu (jedan na određeno vrijeme, a nakon toga drugi na neodređeno vrijeme) ne dokazuje da je tužitelj imao dovoljno tehničkog znanja za samostalno obavljanje poslova svog radnog mjesta, a razlozi zbog kojih je tuženik s tužiteljem sklopio navedene ugovore nisu relevantni za rješenje ovog spora, 
- da su svjedoci M.A., D.P., Ž.B. i T.K. suglasno izjavili da je tužitelj dolazio u verbalne sukobe s nadređenima i kolegama pa je tako M.A. izjavio da je on osobno sudjelovao u verbalnom sukobu s tužiteljem kada je tužitelj na njega vikao, obraćao mu se sa ti i "prika", a od drugih zaposlenika dobio je prijave o nesuglasicama između tužitelja i drugih zaposlenika, D.P. je izjavio da je s tužiteljem više puta razgovarao o njegovom ponašanju, da su mu se Ž. i B. obratili zbog tužiteljevog odnosa prema poslu, 
- da je iz iskaza svjedok D.P., zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu linijski rukovoditelj, koji je bio prvi neposredno nadređen tužitelju od 2016. do otkaza te je imao neposrednih saznanja o tužiteljevom radu, utvrđeno da tužitelj nije mogao samostalno odrađivati posao, iz razgovora s mentorom Ž. doznao je da tužitelj ne može samostalno odrađivati posao, a u to se uvjerio i sam neposredno; tužitelj je za 2016. ocijenjen ocjenom “nije ispunio očekivanja” pa se stavlja fokus na rad radnika koji je loše ocijenjen, što je bilo i u tužiteljevom slučaju, odnosno tužiteljev rad i praćen i bio je pod povećalom, da je svjedok za tužitelja sačinio plan poboljšanja radnog učinka krajem ožujka 2017., ali tužitelj nije htio potpisati taj plan jer je na njemu pisalo da ukoliko ne ispuni program naveden u planu, može dobiti otkaz; da je u planu svjedok naveo tri tehničke kompetencije i tri ljudske kompetencije, tehničke kompetencije sastojale su se u tome da je tužitelj trebao raditi na razumijevanju radne okoline (kompjuterski programi) rad s tim alatima i pridržavanje rokova za odrađivanje tih zadataka, od tužitelja je zahtijevao da se fokusira na rad, da pokaže poštovanje prema svjedoku i mentorima i da ne brine o otkazu, da je tijekom travnja 2017. svjedok s tužiteljem radio po navedenom programu i uvjerio se da tužitelj nije ispunio točku 1 i 2 plana, a do točke 3 (tehničke kompetencije) nisu niti došli, da je rok za točku 1 bio je mjesec dana, za točku 2 i 3 bio je 3 mjeseca, a za ljudske kompetencije rok je bio odmah i u okviru ljudskih kompetencija tužitelj je bio dužan poboljšati odnose s kolegama, ali je tužitelj smatrao da mu svjedok nameće kako se treba odnositi s kolegama i s njima komunicirati, te je zaključio da tužitelj nije u stanju izvršiti radne zadatke iz točke 1 i 2 plana na temelju toga što se nije uspio spojiti na radnu okolinu (kompjuterski program) bez pomoći, kod tužitelja je uočio nerazumijevanje radne okoline, tužitelj nije poznavao načine na koje se dio rada može snimiti kako bi slijedećeg dana mogao nastaviti rad, prilikom tužiteljevog rada napunio se hard disk, tužitelj nije znao kako osloboditi prostor u njemu, komande za telefonsku centralu koja ima na tisuće linija, nemaju razmake, a tužitelj je svjedoku rekao da mu ne može proći snimanje rada zato što komande nemaju razmake, a tužitelj je nakon godine dana rada trebao znati da komande nemaju razmake, da je tužitelju za poslove iz točke 1 i 2 trebalo tjedan dana da ih obavi, a ostali zaposlenici su ih obavljali u pola jednog radnog dana, da postoje tri načina snimanja rezultata rada ali tužitelj nije znao razliku među njima, da tužiteljev mentor Lj.Ž. se žalio svjedoku da on ulaže napor u tužiteljeve kompetencije, tužitelj to ne cijeni i mentor je u rujnu 2016. godine rekao da više ne želi primati naknadu za mentoriranje koju tuženik isplaćuje mentorima jer je zaključio da kod tužitelja ne vidi nikakav pomak, da je tužitelj prije provedbe plana poboljšanja učinka obavljao iste radne zadatke koji su mu zadani planom. Odlučio je da se za tužitelja neće dalje provoditi program poboljšanja jer tužitelj nije ispunio točku jedan tehničkih kompetencija niti ljudske kompetencije, a u odnosu na točku 2 i 3 tehničkih kompetencija nije vidio napredak tužitelja. 
Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. (ispravno 115. st. 1. toč. 2) i čl. 131. st. 3. ZR, uz obrazloženje da je tuženik dokazao opravdani razlog za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.
Po shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba Zakona o radu, iako se drugostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na pogrešne brojeve članaka tog zakona. 
Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koja odluka je donesena 30. svibnja 2017., pa su za rješenje spora mjerodavne slijedeće odredbe ZR/14 i to: 
- odredba čl. 115. st. 2. toč. 3. prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), 
- odredba čl. 135. st. 3. prema kojoj, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu, 
- odredba čl. 150. st. 1. prema kojoj prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. 
U ovom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova slijedi da je tuženik dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu kao i da je prije otkaza proveo propisanu proceduru otkazivanja. 
Pogrešno je shvaćanje tužitelja da otkaz nije zakonit zato što mu je ugovor o radu otkazan tek nakon više od četiri godine radnog staža u kojem razdoblju kod tužitelja nije došlo do trajne promjene osobina ili sposobnosti, kao i da nije bilo krivnje tužitelja za incidente u komunikaciji tužitelja s ostalim zaposlenicima. 
Prije ostalog valja naglasiti da na zakonitost predmetnog osobno uvjetovanog otkaza doista nije odlučno je li tuženik eventualno svojom komunikacijom sa ostalim zaposlenicima počinio povredu radne obveze što bi bio razlog za skrivljeni otkaz ugovora o radu. Dakle, nije riječ o otkazu radniku zbog toga što krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), iako su u obrazloženju odluke o otkazu nepotrebno navedene tvrdnje o neprihvatljivoj komunikaciji tužitelja. 
Tužitelju je za odgovoriti da kod osobno uvjetovanog otkaza u Zakonu o radu nema vremenskog ograničenja glede dotadašnjeg trajanja radnog odnosa u kojemu je poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu, a nije odlučna niti bilo kakva krivnja zaposlenika. Riječ je o situaciji u kojoj zaposlenik objektivno zbog svojih fizičkih, stručnih, intelektualnih ili kojih drugih svojstava ne može u cijelosti ili djelomično udovoljiti zahtjevu radnog mjesta, a te činjenice je tuženik u ovom slučaju dokazao.
Stoga je presuda donesena u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju je ukazano u reviziji, a tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

Tužitelj koji je po nalogu tuženika, protivno odredbama
Zakona o razminiranju obavljao poslove razminiranja a koji
poslovi ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca na kojem je tužitelj radio, ima pravo na plaću koja se
redovito plaća za obavljanje poslova na razminiranju.

Prvostupanjski sud, naime, smatra da tužitelju ne pripada pravo
na pirotehnički dodatak, jer takav dodatak pripada samo zaposlenicima
Hrvatskog centra za razminiranje, a ne i zaposlenicima tuženika, smatrajući
ujedno da tužitelju ne pripada niti pravo na razliku plaće između plaće
policajca-specijalca i plaće protueksplozijskog službenika prema podacima o
visini ostvarene plaće zaposlenika tuženika B.V., budući da su tužitelj i
navedeni zaposlenik tuženika radili na različitim radnim mjestima i obavljali
različite poslove u različitom radnom vremenu. Međutim, iz sadržaja
postupka proizlazi nespornom činjenica da je tužitelj bio zaposlen na
radnom mjestu policajca- specijalca, te da je u razdoblju od 01. ožujka
1998. g. do 12. prosinca 2000. g. radio na poslovima razminiranja za
gospodarske subjekte, koje poslove je obavljao po nalogu tuženika.
Nesporna je i činjenica da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana
plaća utvrđena za radno mjesto policajca-specijalca. Dakle, prema sadržaju
citiranih odredbi Zakona o razminiranju poslove razminiranja ovlašteno je
obavljati isključivo trgovačko društvo koje osnuje ili odredi Vlada RH, a
državni službenici Ministarstva unutarnjih poslova, prema izričitoj odredbi
čl. 23. st. 1. istog zakona, ne mogu obavljati poslove razminiranja, niti se
mogu zaposliti u ovlaštenoj pravnoj osobi, već u smislu odredbe čl. 24.
istog Zakona mogu isključivo na temelju Odluke Vlade RH privremeno
obavljati poslove razminiranja, najdulje tri mjeseca, u ovlaštenoj pravnoj
osobi i to samo u slučajevima predviđenim citiranom odredbom. Tužitelj je,
međutim, nesporno obavljao poslove razminiranja po nalogu tuženika,
protivno odredbama Zakona o razminiranju, obavljajući poslove koji
nedvojbeno ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca, na kojem radnom mjestu je tužitelj bio zaposlen. Dakle, poslovi
razminiranja nedvojbeno se moraju smatrati delikatnim i visokorizičnim
poslovima, zbog čega za navedene poslove vrijede posebna pravila, kako u
pogledu trajanja radnog vremena, tako i u pogledu priznavanja vremena
provedenog na navedenim poslovima u mirovinski staž, a koje poslove je u
utuženom razdoblju tužitelj faktično obavljao po nalogu tuženika.
Navedene okolnosti, nedvojbeno, imaju utjecaja i na visinu plaće
pirotehničara, jer prema odredbi čl. 51. st. 2. Pravilnika o radu Hrvatskog
centra za razminiranje, koji predstavlja ovlaštenu pravnu osobu u smislu
odredbe čl. 7. Zakona o razminiranju, dodatak za rad u odnosu na poslove
radnog mjesta pirotehničara iznosi 170%, pri čemu valja ukazati i na
činjenicu da su u smislu st. 1. iste odredbe poslovi pirotehničara utvrđeni
poslovima s posebnim uvjetima rada. Kako je tužitelj po nalogu tuženika
obavljao poslove razminiranja, koji poslovi ne ulaze u djelokrug poslova
radnog mjesta policajca - specijalca na kojem je tužitelj radio, tužitelju
prema ocjeni ovoga suda, pripada pravo na plaću za obavljeni rad, pa je
tuženik u obvezi za obavljeni rad isplatiti tužitelju primjerenu plaću,
odnosno plaću koja se redovito plaća za obavljanje takvih poslova, budući
da je jedna od temeljnih obveza poslodavca iz radnog odnosa isplatiti
zaposleniku plaću za obavljeni rad, a imajući u vidu vrstu i prirodu
obavljenih poslova.

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2836/2000-4 od 20. studenoga 2003. godine.

Tom je presudom poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, klasa: UP/I-112-01/00-01/4, urbroj: 514-08-02-00-1 od 1. ožujka 2000. godine.

Tim je rješenjem utvrđeno da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine o prijemu u državnu službu u Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije D. Lj., povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom hrvatskom razvojačenom branitelju G. K. (podnositelju). Istim je rješenjem utvrđeno da rješenje župana navedene županije po pravomoćnosti tog rješenja ne proizvodi pravne učinke.

2. Podnositelj, kao sudionik u javnom natječaju, smatra da su presudom Upravnog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđene odredbe članaka 5., 14. stavka 2., 26., 29. stavka 1., 35. i 54. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom utvrđeno je da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine na mjesto pročelnika Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije imenovan D. Lj. Po žalbi podnositelja, Ministarstvo pravosuđa rješenjem od 1. ožujka 2000. godine utvrdilo je da je rješenjem župana povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom razvojačenom branitelju.

Upravni sud Republike Hrvatske uvažio je tužbu Dubrovačko-neretvanske županije i poništio navedeno rješenje Ministarstva pravosuđa, jer se prema stavu toga Suda odredbe članka 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96., u daljnjem tekstu: Zakon o pravima hrvatskih branitelja) ne odnose na zaposlenike koji se imenuju na određeni položaj, nego samo na zaposlenike koji se primaju u određeno zvanje.

Upravni sud je utvrdio da je konkretni postupak prijama u službu proveden radi imenovanja na položaj na koje se ne odnosi pravo prvenstva pri zapošljavanju, propisan člankom 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja.

U odnosu na prigovor iz ustavne tužbe da je u izreci presude Upravnog suda poništen drugostupanjski upravni akt, dok je u obrazloženju navedeno da tužba nije osnovana, valja reći da samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti i obvezuje, dok se to pravilo ne odnosi na obrazloženje. Stoga u tom dijelu nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja.

5. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Utvrdivši da pravna stajališta Upravnog suda u konkretnom slučaju nisu odstupila od ustaljene prakse u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj: U-III-884/2004 ("Narodne novine", broj 2/05.).

7. U ustavnoj tužbi istaknuta je povreda ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

Ocjena je ovog Suda da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, vođen na način koji je podnositelju omogućio pravično suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

8. Odredbom članka 35. Ustava, na čiju povredu podnositelj također upućuje u ustavnoj tužbi, jamči se štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, ugleda i časti.

S obzirom da se u postupku odlučivalo o pravu prvenstva branitelja u javnom natječaju za zasnivanje radnog odnosa u županiji, navedena odredba nije mjerodavna.

9. Člankom 54. stavkom 1. Ustava jamči se pravo na rad i sloboda rada.

Kako je osporena presuda utemeljena na mjerodavnom materijalnom pravu, navedeno ustavno pravo podnositelju nije povrijeđeno.

10. Odredbe članka 3. i 5. Ustava, čije povrede podnositelj također ističe, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom izloženog, pozivom na odredbe članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužena donijela Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenog 2002. godine, koji Program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR, a kojim Programom

- da je uz druge radnike i tužiteljica, zaposlena na poslovima medicinske sestre, utvrđena tehnološkim viškom, s time

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćeni ocjenjivanjem kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu i urednost), tako i socijalnih uvjeta (ukupni radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika),

- da je pri donošenju Programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje, te

- da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljice.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ocijenivši da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđenih činjenica da je Program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 119. i 120. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 106. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti, a obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnost u radu, urednost), nužno je zaključiti da je postupanje tuženice bilo u skladu sa zakonom. Donošenju Programa prethodilo je bodovanje radnika, a bez čega i nije bilo moguće sačiniti Program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba za njihovim radom.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu utvrđivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tužena uzela u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tuženice bilo odlučiti kojim će od tih kriterija dati prednost u njihovom vrednovanju. Kod vrednovanja relevantnih kriterija prednost dana onima koji se odnose na radne osobine radnika, što je razumljivo obzirom na djelatnost tuženice.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nedopuštenost otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad tužiteljice materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Članak 13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. i kako je bila izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998. i članak 39. EZ treba tumačiti na sljedeći način:
„Zabranjeno je da radnik koji radi na nepomičnom uređaju u epikontinentalnom pojasu koji graniči s državom članicom, nije obvezno osiguran u toj državi članici na temelju nacionalnoga zakonodavstva socijalnog osiguranja samo zato što ne prebiva u toj već u drugoj državi članici."

«Iz osporenog rješenja i navoda tužbe vidljivo je da se predmetnim rješenjem odlučuje o pravima namještenika iz radnog odnosa po osnovi Zakona o plaćama u javnim službama («Narodne novine», broj: 27/01) i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama («Narodne novine», broj: 38/01), a ne o pravu i obvezi u kakvoj upravnoj stvari u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92).

Osporeni akt tuženog tijela, dakle, nema pravni značaj upravnog akta čija je kontrola zakonitosti usmjerena na upravni spor sukladno Zakonu o upravnim sporovima, a zaštita prava iz radnog odnosa se ostvaruje kod nadležnog općinskog suda sukladno odredbi članka 16. stavka 1. točke h. Zakona o sudovima («Narodne novine», broj: 3/94, 100/96, 131/97, 129/00). Dakle, u konkretnom predmetu je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u D.»

U dosadašnjem postupku je utvrđeno, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu s tuženikom 25. ožujka 1996. godine na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova učitelja tehničke kulture. Ugovorom od 19. siječnja 1998. godine, kojeg su stranke potpisale, izmijenjena je toč. IV. ranije sklopljenog ugovora o radu, tako da se «ugovor sklapa na neodređeno vrijeme uz uvjet da zaposlenica do 26. 06. 1999. godine položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U protivnom joj prestaje ugovor o radu.» Tužiteljica nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje u vremenu određenom u ugovoru, pa je tuženik dopisom od 24. lipnja 1999. godine obavijestio tužiteljicu o prestanku ugovora o radu s danom 25. lipnja 1999., jer nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U vremenu od 27. lipnja 1997. do 26. lipnja 1999. godine tužiteljica je koristila produženi porodni dopust.

Suprotno stajalištu iznesenom u reviziji, pravni temelj prestanka ugovora o radu tužiteljici nije otkaz ugovora o radu, nego ispunjenje raskidnog uvjeta iz ugovora od 19. siječnja 1998. godine. Naime, ugovor o radu na neodređeno vrijeme može prestati otkazom u slučajevima i na način predviđen čl. 106. i 107. ZR, a iz obavijesti tuženika od 24. lipnja 1999. godine vidljivo je da radni odnos tužiteljice nije prestao ni iz jednog razloga navedenog u citiranim zakonskim odredbama.

Člankom 70. ZR propisuje se zabrana samo otkaza ugovora o radu za vrijeme korištenja porodnog dopusta, ali se ta zabrana ne odnosi i na druge slučajeve prestanka ugovora o radu. Stoga, tuženik u konkretnom slučaju nije postupio suprotno odredbi čl. 70. ZR.

Kako su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da ugovor od 19. siječnja 1998. godine, kojim je ugovoren prestanak ugovora o radu ako tužiteljica do 26. lipnja 1999. godine ne položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje, nije ništav, budući je sklopljen u skladu s odredbom čl. 9. st. 1. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (Narodne novine 47/96), to je na temelju čl. 74. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO), koji se u smislu čl. 6. ZR primjenjuje na ugovor o radu, kada zakonom nije što drugo određeno, ugovor o radu tužiteljici prestao ispunjenjem navedenog uvjeta.

Zahtjev za ostvarenje prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, može se podnijeti u roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.

„Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud nalazi da je tuženo tijelo nepravilno postupilo kada je odbilo žalbu tužitelja protiv uvodno citiranog rješenja upravnog tijela prvog stupnja kojim je odbačen, kao nepravodoban, zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, uz obrazloženje da je zahtjev podnesen protekom roka od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata.
Prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/03) prava propisana ovim Zakonom može ostvariti radnik koji je u trenutku stečajnog postupka bio u radnom odnosu kod poslodavca, kao i radnik koji je bio zaposlen kod poslodavca u vremenu za koje se isplaćuju potraživanja iz članka 3. stavka 1. ovoga Zakona, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen propisima koji uređuju stečajni postupak, odnosno ako otvoreni stečajni postupak nad poslodavcem nije bio proveden, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen ovim Zakonom.
Prema članku 10. istog Zakona postupak za ostvarivanje prava iz članka 3. toga Zakona pokreće se na zahtjev radnika koji se podnosi Područnoj službi Zavoda prema mjestu sjedišta poslodavca, odnosno njegove registrirane poslovne jedinice, u roku od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata, odnosno od dana kada je rješenje nadležnog stečajnog suda o neprovođenju stečajnog postupka objavljeno u „Narodnim novinama".
Uvidom u spis predmeta dostavljenom ovom Sudu uz odgovor na tužbu neosporno proizlazi da je tužitelj bio radnik poslodavca A.K. AKD d.d. iz Z.. nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Z., broj: St-32/04 od 22. travnja 2004. godine, otvoren stečajni postupak. Iz zapisnika sa ispisnog ročišta održanog pred Trgovačkim sudom u Z. 16. srpnja 2004. godine proizlazi da je stečajni upravitelj priznao tražbine zaposlenika stečajnog dužnika i ranijih zaposlenika, kao tražbine I višeg isplatnog reda, ukupno 100 prijava, od čega 97 prijava zaposlenika, te prijave HZZO, HZMO i Regos-a, u ukupnom iznosu od 2,714.032,56 kn.
Također nesporno proizlazi da je tužitelj zahtjev za ostvarivanje prava na neostvarena potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca podnio dana 30. rujna 2004. godine koji zahtjev je Fond za razvoj i zapošljavanje odbacio uz obrazloženje da je zahtjev podnio protekom roka od 30 dana. Pri tome i prvostupanjsko i tuženo tijelo smatraju da je rok za podnošenje zahtjeva počeo teći 16. srpnja 2004. godine kada je potraživanje radnika priznato na ispitnom ročištu.
Tuženo se tijelo pritom poziva na odredbu članka 177. stavka 1. Stečajnog zakona (NN 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 187/04) kojom je propisano da se tražbina smatra utvrđenom ako ju na ispitnom ročištu prizna stečajni upravitelj radi čega tuženi smatra da je dan kada je stečajni upravitelj priznao potraživanje, u konkretnom slučaju 16. srpnja 2004. godine, dan od kojega počinje teći rok za pokretanje postupka za ostvarivanje prava tužitelja.
Međutim, tuženo tijelo ne citira cjelokupnu odredbu stavka 1. članka 177. Stečajnog zakona, a niti se poziva na stavak 2. istoga članka navedenog Zakona.
Člankom 177. stavkom 2. Stečajnog zakona je propisano da stečajni sudac sastavlja posebnu tablicu ispitnih tražbina u koju se za svaku prijavljenu tražbinu unosi u kojoj je mjeri tražbina utvrđena prema svom iznosu i svom redu, odnosno tko je tražbinu osporio. Osporavanje dužnika fizičke osobe također se unosi u tablicu. Na mjenicama ili drugim ispravama o dugu stečajni sudac će naznačiti da je tražbina utvrđena.
Stavku 3. istoga članka Zakona, na temelju tablice iz stavka 2. ovoga članka, stečajno vijeće donosi rješenje kojim odlučuje o tome u kojem su iznosu i u kojem isplatnom redu utvrđene, odnosno osporene pojedine tražbine. Tim rješenjem stečajno vijeće odlučuje i o upućivanju na parnicu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja tražbine.
Stavkom 4. istoga članka Zakona je propisano da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka objavljuje na oglasnoj ploči suda i dostavlja, u pravilu u obliku izvatka, svakom vjerovniku čija je tražbina osporena, odnosno koji je upućen na parnicu. To rješenje svaki vjerovnik može pobijati žalbom u dijelu koji se tiče njegove prijavljene tražbine, odnosno tražbine koju je osporio.
Odredbom članka 8. stavka 1. Stečajnog zakona je propisano da se sudska pismena koja su upućena širem krugu osoba dostavljaju, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, stavljanjem pismena na posebnu stečajnu oglasnu ploču suda, na kojoj se pismena pregledno svrstavaju prema danu objave. Dostava se smatra izvršenom istekom trećeg dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču.
Sukladno citiranim odredbama Zakona o stečaju, Sud smatra da odluka o utvrđenim i osporenim tražbinama ima učinak prema strankama, pa dakle i prema tužitelju, istekom trećega dana od dana objave rješenja stečajnog suda o utvrđenim i osporenim tražbinama na stečajnoj oglasnoj ploči suda.
U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je rješenje Trgovačkog suda u Z. u stečajnom postupku nad dužnikom A.K.AKD d.d. Z., broj: XIII-St-32/2004 od 16. srpnja 2004. godine, stavljeno na oglasnu ploču suda dana 9. rujna 2004. godine, pa se sukladno naprijed navedenom smatra da je dostava tužitelju izvršena protekom trećega dana od dana stavljanja na oglasu ploču suda.
S obzirom na navedeno, tužitelj je imao pravo podnijeti zahtjev za ostvarenje svog prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, u daljnjem roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.
Stoga shvaćanje tuženog tijela da rok za podnošenje zahtjeva teče od dana održanog ispitnog ročišta ne samo da nije zasnovano na zakonu već dovodi u pitanje ratio Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca kojemu je cilj i svrha zaštita prava radnika i omogućavanje ostvarivanja isplate potraživanja u slučaju stečaja poslodavca iz sredstava osiguranih u Državnom proračunu."

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu i zahtjev za vraćanje na radno mjesto radnog terapeuta.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 25. rujna 2012. na neodređeno vrijeme za poslove - radni terapeut,

- da je tuženik Odlukom od 22. siječnja 2013. tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog nedolaska na posao od 7. siječnja 2013., a niti ga izvijestio o razlozima nedolaska na posao,

- da je tužitelj otvorio bolovanje 7. siječnja 2013., o čemu je mobitelom izvijestio djelatnicu tuženika M. F. koja radi u odjelu socijalnog rada, radne terapije, pomoći i njege u kući, u kojem odjelu radi i tužitelj,

- da je kod tuženika dugogodišnja praksa bila da radnik o bolovanju izvijesti nadređenog djelatnika,

- da je M. F. na stručnom kolegiju 7. siječnja 2013. na kojem je bio nazočan i ravnatelj tuženika izvijestila članove kolegija da je tužitelj od 7. siječnja 2013. na bolovanju,

- da je tužitelj 17. siječnja 2013. dostavio tuženiku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije dopušten otkaz tužiteljeva ugovora o radu na neodređeno vrijeme. To u bitnom iz razloga jer nenazočnost tužitelja na radu u vrijeme privremene nesposobnosti za rad nije opravdan razlog za otkaz, a to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZR, sadašnji čl. 37.) nije propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a koja je već 7. siječnja 2013. s time upoznala članove kolegija i ravnatelja. Stoga, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik (poslodavac) nije imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu i slijedom toga prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZR radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, dok prema st. 2. ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu iz st. 1. ovog članka. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz st. 1. ovog članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.

Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, kao i citirane zakonske odredbe (čl. 108. i čl. 77. ZR) i prema ocjeni ovoga suda pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja odluka o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu nedopuštena, jer tuženik nije imao opravdan razlog zbog kojeg je tužitelju otkazao ugovor o radu. Naime, to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR, nije samo po sebi propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a s čime je ona isti dan (7. siječnja 2013.) upoznala članove kolegija i ravnatelja. Pritom treba reći da u situaciji kada je utvrđeno, kao i u predmetnom postupku, da je tužitelj bio odsutan s rada zbog bolesti (na bolovanju), da propuštanje u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR dostaviti poslodavcu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, nije opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, u slučaju kada je radnik naknadno opravdao svoj izostanak zbog kojeg mu je dan otkaz (tako i ovaj sud u Revr 383/09 od 17. lipnja 2009., Revr 532/06 od 15. studenoga 2006., Revr 862/12 od 10. listopada 2012.).

Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zahtjev za utvrđenje da je otkaz tužiteljeva ugovora o radu nedopušten, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad (čl. 116. st. 1. ZR) prihvatili.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje osnovanosti tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva sudovi su utvrdili slijedeće:

-da je tužitelj s tuženikom zaključio dana 1. kolovoza 2001. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara,

-da niti tužitelj a isto tako niti tuženik nisu pismeno otkazali ugovor o radu,

-da je tužitelj prestao raditi kod tuženika 31. srpnja 2002. kada mu je direktor tuženika rekao da više ne mora dolaziti na posao,

-da bi tužitelju za sporno razdoblje pripadala plaća u neto iznosu od 103.696,66 kuna u mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka Đ. D. iz K..

Nižestupanjski sudovi su prije svega potpuno zanemarili da je pravomoćnom presudom Općinskom suda u Križevcima br. P-522/03 od 29. listopada 2003. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio poništenje usmenog otkaza ugovora o radu od strane tuženika a koji je tužitelju priopćen 31. srpnja 2002. Nakon navedene pravomoćne presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nezakonitim usmeni otkaz ugovora o radu nije bilo pretpostavki niti za raspravljanje i utvrđenje potraživanja tužitelja radi isplate izgubljene plaće.

U smislu odredbe čl. 104. ZOR jedan od načina prestanka ugovora o radu je i otkaz. U smislu čl. 105. ZOR i poslodavac i zaposlenik mogu otkazati ugovor o radu, a u smislu čl. 111. st. 1. ZOR otkaz mora imati pismeni oblik, odnosno u smislu st. 2. citiranog članka poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

U konkretnom slučaju sam tužitelj postavio je prvotno tužbeni zahtjev za poništenje usmenog otkaza ugovora o radu kao nezakonitog a što je u skladu s odredbom čl. 126. st. 2. ZOR. Isto tako prije toga tužitelj je u smislu čl. 126. st. 1. bio dužan staviti zahtjev za zaštitu prava.

Pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da niti tuženik niti tužitelj nisu otkazali ugovor o radu, već naprotiv proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja da je tužitelj prestao raditi 31. srpnja 2002. na zahtjev tuženika, a što se tumači povredom prava iz radnog odnosa odnosno usmenim otkazom ugovora o radu u odnosu na koji se mora tražiti poništenje radi nezakonitosti, a što je tužitelj u krajnjoj liniji i učinio te je pravomoćno odbijen s takvim tužbenim zahtjevom.

Nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da se u slučaju usmenog otkaza ugovora o radu poslodavca, a takvim se mora smatrati zabrana daljnjeg rada, radi o nepostojećem otkazu ugovora o radu i da je isti suprotan čl. 111. st. 1. ZOR. Takvo pravno stajalište je pogrešno jer u takvoj situaciji radnik mora tražiti zaštitu svojih prava i to sudsku zaštitu u smislu čl. 126. st. 1. i 2. ZOR. Tužitelj je pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom slijedom čega nije osnovan niti zahtjev za isplatu plaće za sporno razdoblje.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 7.990,24 kune, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od svibnja 2006. do travnja 2009., između radnog mjesta policijskog službenika za zaštitu granice, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ophodnje, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu nadređenog, obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice.

Materijalnopravno pitanje koje proizlazi iz sadržaja revizije jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto u odnosu na plaću za poslove radnog mjesta koje je obavljao po nalogu nadređenog rukovoditelja?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj postaji ..., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove vođe ophodnje, drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženice, preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se na odredbe čl. 63. st. 1., čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda takav pravni zaključak je pravilan.

Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine", broj 129/00 i 41/08, dalje: ZP) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ophodnje bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao pa je drugostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio žalbu tuženice, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 46. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine" broj 93/08, 93/08, 23/09, dalje: KUDSN) i tumačenje tog članka od strane zajedničke komisije nije od utjecaja na prethodno izneseni stav revizijskog suda. Ovo stoga što ta odredba regulira prava službenika koji:

- kao zamjena obavlja poslove višeg stupnja složenosti od onih koje inače obavlja po rješenju o rasporedu na određene poslove,

- u razdoblju od najmanje 7 dana do najviše 30 dana,

- pri čemu i u ovom slučaju čelnik tijela mora donijeti rješenje o plaći (čl. 46. st. 2. KUDSN), a što nijedno nije situacija u konkretnom slučaju budući je tužitelj poslove višeg stupnja složenosti obavljao duže od 30, što se ističe i u reviziji, a čelnik tijela nije, iako je morao, donio rješenje o plaći.

Neosnovano je i pozivanje tužitelja na odredbu čl. 10. st. 2. ZDS prema kojoj državni službenici imaju pravo na jednaku plaću za jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, neovisno o tome jesu li u državnoj službi na neodređeno ili određeno vrijeme, odnosno jesu li na probnom radu. Ovo zbog toga što se radi o odredbi načelne prirode o kojoj se mora voditi računa prilikom donošenja pravilnika i drugih akata kojima se uređuje pitanje plaće državnih službenika, a ne o odredbi na temelju koje bi se stjecalo pravo na isplatu plaće po samom zakonu.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U ovom predmetu riječ je o zahtjevu tužitelja kao poslodavca na temelju odredbe čl. 281. ZR za utvrđenje štrajka nezakonitim, koji organizira tuženik pozivom na odredbu čl. 269. ZR.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tuženik najavio industrijsku akcijsku - štrajk 10. travnja 2014.,

- da je Kolektivni ugovor potpisan od strane Sindikata strojovođa, a ne od strane Sindikata željezničara,

- da je postupak mirenja neuspješno okončan 16. travnja 2014. u 17,24 sata,

- da je štrajk službeno započeo istog dana u 17,30 sati,

- da je prijedlog I. Aneksa Kolektivnog ugovora od 25. ožujka 2014. podnio tuženik.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud, prije svega, ocjenjuje da je poduzimanje predmetnog štrajka u skladu s odredbama Zakona o radu, jer je tuženik postupio u cijelosti u skladu s odredbom čl. 269. st. 2. do 5. ZR. Također, prvostupanjski sud ocjenjuje da je svrha štrajka promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih interesa članova Sindikata tuženika (čl. 269. st. 1. ZR) jer je riječ o kolektivnom interesnom sporu - sukoba interesne naravi pitanja koja nisu uređena i mogu biti predmetom kolektivnog ugovora.

Žalitelj u žalbi osporava pravo tuženika na poduzimanje štrajka jer smatra da ne postoje razlozi za štrajk u smislu čl. 269. st. 1. ZR, jer da nije riječ o kolektivnom interesnom sporu.

Stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 281. st. 1. ZR poslodavac može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje poduzimanja štrajka protivno odredbama zakona.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZR propisano je da sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozivati se na štrajk i provesti ga sa svrhom promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, dok je stavkom 4. istog članka propisano da štrajk ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen ovim Zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele, dok u pismu u kojem se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka (čl. 265. st. 5. ZR).

Prema odredbi čl. 255. st. 1. ZR kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, a pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa i u svezi s radnim odnosima.

Odredbom čl. 256. ZR je propisano da su osobe koje sukladno ovom Zakonu mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora u vezi s pitanjima koja sukladno ovom Zakonu mogu biti predmet kolektivnog ugovora.

Pravi smisao i svrha štrajka je pravo i mogućnost sindikata da sredstvima pritiska štiti i promiče interese svojih članova, posebno prilikom kolektivnih pregovaranja. To znači, pregovarati u cilju sklapanja kolektivnog ugovora, pa propuštanje mogućnosti iznalaženja rješenja u postupku mirenja i nedefiniranja sadržaja kolektivnog ugovora, opravdava poduzimanje štrajka.

Odredbe Zakona o radu kojima se određuje štrajk donesene su sa ciljem da se osigura ustavno pravo na štrajk (čl. 60. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), pa se one i trebaju tumačiti tako da se njima osigurava ostvarenje tog ustavnog prava, odnosno da pravo na štrajk ne bude povrijeđeno radnjama ili propuštanjem trećega.

U postupku je utvrđeno da u pregovorima pojedine odredbe novog kolektivnog ugovora nisu usuglašene, da je tužitelj odbio prijedlog tuženika o nekim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora i da je predstavnik sindikata odbio potpisati novi Kolektivni ugovor, pa se ne može tuženom sindikatu uskratiti da na zakonom propisani način vrši pritisak na poslodavca radi postizanja rješenja u cilju promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova.

Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, da organiziranje poduzimanja štrajka u konkretnom slučaju nije protivno zakonu, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo iz navedenih odredaba ZR.

Slijedom navedenog pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da činjenica što tuženik nije potpisao kolektivni ugovor, kao i činjenica da nije putem usuglašenog pregovaračkog odbora reprezentativnog sindikata uputio prijedlog izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, jer je sam sudjelovao u radu pregovaračkog odbora sindikata, nema za posljedicu nemogućnost poduzimanja zakonitog štrajka.

Stoga su suprotni navodi žalbe tužitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na odluku ovog suda poslovni broj Gž-22/10 od 8. rujna 2010., jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, obzirom da je u tom predmetu (Gž-22/10) predstavnica tuženika bila član pregovaračkog odbora sindikata za sklapanje kolektivnog ugovora, ali je odbila sudjelovanje u radu pregovaračkog odbora sindikata.

Žalbeni razlog o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 254. ZR nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je sadržaj te odredbe na sličan način propisan Zakonom o kriterijima u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("Narodne novine" broj 82/12 i 88/12).

Kako tužitelj nije dokazao da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o radu te je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, to je prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz navedenih odredaba Zakona o radu.

Konačno, u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužitelj izgubio parnicu, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, dok su troškovi tuženika obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12).

Iz tih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Iz stanja u spisu, te nižestupanjskih sudova slijedi da je u ovom sporu tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatom božićnice za 2000. godinu i to stoga što je u odnosu na taj dio tužbenog traženja nastupila zastara potraživanju, jer je ta tražbina dospjela 25. prosinca 2000. a tužba u ovom predmetu je podnijeta 16. ožujka 2004., a preinaka iste je uslijedila 13. listopada 2005. Naime, prihvatili su prigovor zastare potraživanja tužitelja po tom osnovu jer je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 38. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 - pročišćeni tekst broj 137/04, dalje: ZR) kojom odredbom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine.

Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ovaj dio (božićnica za 2000.), sud je odlučio primjenom odredbi o zastari potraživanja (čl. 138. ZR), a ne primjenom odredbi materijalnog prava na koju ukazuje revident.

Dakle, ne postoji postupovnopravno ili materijalno pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, jer pobijana presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje se navodi u reviziji.

Kako je u ovom postupku odluka sudova nižeg stupnja donesena zbog toga što je nastupila zastara potraživanja tužitelja, čija primjena u ovom postupku nije osporena u smislu čl. 382. st. 2. ZPP to je materijalnopravno pitanje na koje se ukazuje u reviziji irelevantno za donošenje odluke u ovom prijeporu.

Kako u ovom postupku ne postoji postupovnopravno ili materijalnopravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona ili ravnopravnost građana, valjalo je temeljem odredbe čl. 596. a. st. 2. ZPP reviziju kao nedopuštenu odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke.

Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca primjenjuje se na sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren nakon 19. srpnja 2003.

„Odredbom članka 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/2003) propisano je da sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, rješavat će se po propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem. Ovaj zakon stupio je na snagu danom objave u Narodnim novinama 19. srpnja 2003. godine.
Iz spisa predmeta, koji je ovom Sudu uz odgovor na tužbu dostavilo tuženo tijelo, je razvidno da je stečaj nad poslodavcem, I. d.d. iz V. otvoren dana 28. travnja 2000. godine rješenjem Trgovačkog suda u O., broj ST-10/00 dok je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog stečaja poslodavca dana 9. svibnja 2000. godine.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, a imajući u vidu naprijed citirani propis kao i utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud smatra da je pravilno postupilo tuženo tijelo kada je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja od 29. listopada 2004. kojim se odbija njegov zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca. Naime, prema izričitoj odredbi članka 18. naprijed citiranog Zakona, sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren oko dana stupanja na snagu ovog Zakona, a to je 19. srpnja 2003. godine, rješavaju se prema propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, a to je u konkretnom slučaju 28. travnja 2000. godine."

Tuženik koji je sam izazvao sporno ponašanje tužitelja,
onemogućivši mu formalni način protivljenja nepravilnom
postupanju, na način da je tužitelju onemogućio obavljanje
njegovog osnovnog posla - vozača teretnog vozila za koje poslove
je prvenstveno i sklopio ugovor o radu, trajno ga degradirajući u
NKV radnika na poslovima pripomoći radnicima u granevinarstvu,
ne može se pozivati da ponašanje tužitelja ima značenje osobito
teške povrede obveza iz radnog odnosa, budući je tužitelj samo
štitio svoja prava i dostojanstvo te osnovano odbio trajno vršenje
pomoćnih poslova NKV radnika.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje zaštite jer je kao radnik od tuženika poslodavca dobio pisano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa.
Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za stoje dao valjane i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.
U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju kao svom radniku dao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede opisanih obveza, a sve sukladno odredbi članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 dalje ZR). Opisano postupanje poslodavca koji se sastoji u postupku upozoravanja radnika o propustu pri obavljanju poslova, nikako ne bi kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja potpadao pod režim koji propisuje članak 129. ZR znači odluku poslodavca na koju radnik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu.
Naime, pogrešno tužitelj misli da kad mu je poslodavac dao pisano upozorenje da je s tim poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa te da može zahtijevati pružanje sudske zaštite.
Naime, samo upozorenje, koji propisuje u članku 111. ZR, samo pod nazivom upućuje da se radi o izjavi koja nema neposredno pravni učinak i kojim još uvijek nije povrijeđeno pravo radnik u konkretnom slučaju tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava zapravo je odraz zakonske obveze poslodavca ako radnik krši obveze iz radnog odnosa jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika.
S obzirom na iznijeto pravilno je postupio sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, jer je pravilno zaključio da upozorenje iz članka 111. Zakona o radu nikako ne potpada pod režim sudske zaštite iz radnog odnosa na koju ima pravo radnik sukladno članku 129. ZR-a.
Radi iznijetog, odlučeno je kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelj je prema sklopljenom ugovoru o radu s tuženikom na neodređeno vrijeme od 15. srpnja 2011. obavljao poslove dostavljača u ugostiteljskom objektu „D.", - tuženik je Odlukom od 22. rujna 2011. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, koja odluka je tužitelju dostavljena 26. rujna 2011., dok - tužitelj protiv navedene odluke od poslodavca nije zahtijevao zaštitu povrijeđenih prava već zaštitu povrijeđenih prava direktno zahtjeva pred nadležnim sudom iako se na njega primjenjuje Kolektivni ugovor ugostiteljstva (koji se temeljem Odluke nadležnog ministarstva odnosi na sve poslodavce i radnike u djelatnosti ugostiteljstva u Republici Hrvatskoj).
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju osnovano su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu kao nedopuštenu. Naime, prema odredbi čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 - u daljnjem tekstu: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može (mora kako bi njegova tužba u radnom sporu bila dopuštena) u roku od 15. dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (st. 1.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (st. 3.), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Iznimno, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez prethodnog zahtjeva poslodavcu zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor (st. 4.), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju nisu ispunjene.
Kako prema citiranim odredbama čl. 129. st. 1., 3. i 4. ZR-a propust radnika da zahtjeva zaštitu povrijeđenih prava kod poslodavca ima posljedicu gubitak prava radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom (direktna tužba sudu ne nadomješta zahtjev radnika poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava, pa nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu), to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom ovih odredbi odbacili tužbu.
Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja valja reći da shodno odredbi čl. 267. ZR-a nadležni ministar može na prijedlog stranke kolektivnog ugovora proširiti primjenu kolektivnog ugovora sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na osobe koje nisu sudjelovale u njegovom sklapanju, odnosno nisu mu naknadno pristupile (kada se ugovor odnosi kako na poslodavce koji nisu u članstvu udruge potpisnice, tako i radnike koji nisu u sindikalnom članstvu).
Zbog navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Polazeći od navedenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik kao poslodavac dokazao da sporni ugovor od 15. srpnja 2009., kako mu to i sam naziv kaže, predstavlja ugovor o djelu, te da se ne može smatrati ugovorom o radu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR. Svoj zaključak, unatoč činjenici da je tužiteljica nakon prestanka ugovora o radu na temelju ugovora o djelu nastavila obavljati iste poslove, temelje na historijatu odnosa stranaka - postojanju ugovora o radu za radno mjesto liječnika cenzora, ukidanju tog radnog mjesta, otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i njegove konačnosti te drugačijem ugovornom uređenju međusobnih odnosa sklapanjem ugovora odjelu.

I po ocjeni ovog suda, unatoč činjenici da je tužiteljica na temelju ugovora od 15. srpnja 2009. obavljala iste poslove koje je obavljala na temelju ugovora o radu, dakle, da je obavljala poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada mogu imati obilježja za koji se zasniva radni odnos, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni predmnijeve iz čl. 13. st. 2. ZR.

Naime, s jedne strane kroz historijat odnosa stranaka vidljiva je jasna volja ugovornih stranaka, da nakon ukidanja radnog mjesta liječnika cenzora, poslove liječnika cenzora tužiteljica rad obavlja kao vanjski pružatelj usluga, izvan radnog odnosa.

Ugovorom o radu radnik se obvezuje obavljati preuzeti posao, dakle, stavlja na raspolaganje kroz neko vrijeme svoj radni potencijal, dok je predmet ugovora o djelu izvršavanje određenog posla. Iz sadržaja ugovora od 15. srpnja 2009. proizlazi da će tužiteljica po pojedinačnim zahtjevima tuženika i u roku određenom po tuženiku obaviti određeni posao za što će joj na njen račun biti isplaćen mjesečni ugovoreni paušalni iznos uz prethodno podmirenje doprinosa koji terete ugovor o djelu. Ugovorom nije određen naziv radnog mjesta ni mjesto rada. Ugovor nema odredbi o radnom vremenu, o odmorima i dopustima, ni odredbe o dnevnom, tjednom ili mjesečnom vremenu obvezne nazočnosti radnika na mjestu ukoliko bi se radilo o ugovoru o radu na izdvojenom mjestu rada.

Istim ugovorom (toč. 3. ugovora) tuženik se obvezao tužiteljici, ako joj je potrebno, osigurati i prostor za rad. Okolnost da je tužiteljica sukladno ovlaštenju iz navedene odredbe koristila za rad poslovni prostor tuženika ne dovodi do zaključka, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu za radno mjesto cenzora, budući da nakon nove sistematizacije to radno mjesto kod tuženika više nije postojalo.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 13. st. 2. ZR i čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05), kada su ocijenili da su stranke sklopile ugovor o djelu, slijedom čega nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovorom od 15. srpnja 2009., kao ugovorom o radu, zasnovan radni odnos.

Posljedično navedenom zaključku da između stranaka nije uspostavljen radni odnos, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, za vraćanje na rad i za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza.

Slijedom iznesenog, a kako nije utvrđen ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U dokaznom postupku je utvrđeno da je spornom odlukom tuženika otkazan tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o radu 28. travnja 2005. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu djelatnika u peradarstvu. Obavljao je poslove hranjenja i pojenja peradi, sortiranja i škartiranja, što znači da je s peradi bio u neposrednom kontaktu. Poslodavac je Odlukom od 2. ožujka 2006., radi sprječavanja pojave i širenja influence ptica, svim radnicima koji rade na njegovim farmama zabranio držanje domaćih peradi i ukrasnih ptica u njihovom domaćinstvu s upozorenjem da će u protivnom otkazati ugovor o radu. Zahtijevao je da potpišu izjavu o tome. Svi drugi radnici pridržavali su se te Odluke.

Tužitelj je odbio potpisati izjavu, odbio je ponudu za naknadu za uništenu domaću perad, kao i raspored na ponuđeno drugo radno mjesto, što je sve tuženik smatrao kršenjem obveza iz radnog odnosa i nakon očitovanja Sindikata otkazao mu je ugovor o radu.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili zahtjev tužitelja i utvrdili da je odluka o otkazu nezakonita, smatrajući da nema skrivljenog ponašanja tužitelja, jer da je perad pripadala njegovom ocu s kojim je tužitelj živio u zajedničkom domaćinstvu, a otkaz se ne može temeljiti na ponašanju članova radnikove obitelji.

U reviziji tuženik opravdano ističe, da je on otkazao ugovor o radu iz razloga što je tužitelj svojim ponašanjem pokazao potpunu ravnodušnost prema interesima tuženika, da otkloni opasnost koja mu je prijetila u izvanrednim okolnostima poslovanja kad se pojavila bolest ptica i prijetila je uništenjem cjelokupnih matičnih jata na dvije njegove farme.

Tužitelj je, naime, u takovim okolnostima odbio posredovanje kod svojih roditelja, odbio je ponuđeno obavljanje drugih poslova kroz to vrijeme i nije pokazao nikakovu spremnost da poslodavcu u izvanrednim okolnostima pruži mogućnost izbjegavanja opasnosti kako bi se osigurao opstanak društva u kojem je zaposlen.
Tuženik je prema tome u smislu čl. 112. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 81/01. i 114/03. - dalje: ZR) dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, jer je tužitelj upravo svojim neodgovornim i nesavjesnim ponašanjem izložio riziku tuženika - svog poslodavca.

Stoga su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu propisane odredbom čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR i otkaz je dopušten, pa nema uvjeta ni za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

Zbog toga je prihvaćena revizija tuženika i preinačene su drugostupanjska i prvostupanjska presuda, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 13. siječnja 2015. godine kojim je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, da radni odnos tužitelja nije prestao 16. ožujka 2015. godine, vraćanje tužitelja na poslove pregledača vagona, te za isplatu naknade plaće.

U ovom žalbenom postupku nije sporno da je odluka o otkazu tužitelju dostavljena 15. siječnja 2015. godine, da je tužitelj pravovremeno, 21. siječnja 2015. godine podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužitelj, pravovremeno 19. veljače 2015. godine podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR).

Nadalje, nije sporno da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju omogućio iznošenje obrane, kao i to da je tuženik proveo savjetovanje sa radničkim vijećem, koje se, otkazu usprotivilo.

Prema stanju spisa nije sporno da je tuženik odlukom od 29. prosinca 2014. godine, koja se primjenjuje od 24. prosinca 2014. godine tužitelja privremeno udaljio s posla zbog predmetne povrede obveze iz radnog odnosa, da je tužitelj protiv te odluke također podnio zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, a da tužitelj nakon toga, u sudskom postupku, tužbom nije osporavao dopuštenost ove odluke tuženika.

Također nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima pregledača vagona, te da je do otkazivanja ugovora o radu ostvario neprekidni radni staž kod tuženika u trajanju od 33 godine.

Nije sporno niti to da je 26. studenog 2014. godine tuženik donio upozorenje zbog povrede obveze iz radnog odnosa, stoga što tužitelj 7./8. studenog 2014. godine nije došao na rad u noćnu smjenu, uz praćenje njegova rada u roku od 60 dana kao i to da se osporenom odlukom tužitelju stavlja na teret da je 24. prosinca 2014. godine počinio novu povredu radne obveze time što toga dana nije došao na rad u dnevnu smjenu u 7 sati, već s zakašnjenjem, u 7,25 sati s time da je G. T., nadređeni tužitelju neposrednim opažanjem utvrdio da je tužitelj toga dana bio u alkoholiziranom stanju zbog čega je tužitelj privremeno udaljen s posla.

Sporno je da li je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret, te je li tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

U provedenom postupku, ocjenom izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 115. st. 1.1. 3. ZR, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključci prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj počinio predmetnu povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, kao i da je osporavana odluka o otkazu donijeta u formalno zakonito provedenom postupku, prihvatljivi su i ovom drugostupanjskom sudu, pa utoliko, žalbeni navodi tužitelja o suprotnom ne bi bili osnovani.

Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine. Tužitelj u žalbi navodi da je odredbom čl. 83. st. 4. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. godine (dalje KU) regulirano da otkazni rok, između ostalog ne teče i za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, navodi da se radi o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a te ukazuje da njegov radni odnos svakako nije mogao prestati 16. ožujka 2015. godine. U vezi toga tužitelj navodi da je tijekom otkaznog roka otvorio bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad, zbog liječenja o ovisnosti o alkoholu, što je bilo poznato i tuženiku.

Opisani žalbeni navodi za sada su osnovani pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj ove prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka o kojima sud nije raspravio pa utoliko pobijana presuda u odnosu na ove sporne činjenice ne sadrži odlučne razloge, zbog čega presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine, kao i za isplatu naknade plaće za period od otkazivanja ugovora o radu do isteka otkaznog roka nije moguće ispitati, te je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

Osporavanom odlukom u točki 2. izreke tuženik je odlučio da tužitelj sukladno čl. 122. st. 4. ZR nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i da zadržava sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, dok je st. 3. izreke odlučio da otkazni rok iznosi dva mjeseca a počinje teći od dana dostave odluke tužitelju, te prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka.

Odredbom čl. 121. st. 3. ZR propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, dok st. 5. propisuje da otkazni rok teče za razdoblje privremene nesposobnosti za rad radnika kojeg je poslodavac u otkaznom roku oslobodio obveze rada, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.

Odredbom čl. 83. st. 4. KU određeno je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad pri čemu se, tom odredbom KU ne pravi razlika da li je ili nije poslodavac oslobodio radnika obveze dolaska na rad za vrijeme otkaznog roka.

Stoga, radi se o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR, na što tužitelj osnovano u žalbi ukazuje.

U nastavku postupku prvostupanjski sud će sukladno ukazanim primjedbama raspraviti da li je tužitelj tijekom otkaznog roka bio na bolovanju zbog privremene nesposobnosti za rad, ako jest do kada je privremena nesposobnost tužitelja trajala o čemu ovisi zaključak kada je (kojeg dana) radni odnos tužitelja kod tuženika prestao. Pri tome treba ukazati da prema stanju u spisu ne bi bilo sporno da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca sukladno odredbama čl. 84. st. 1. i 4. KU. O ovom spornom pitanju ovisi i odluka o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade plaće, jer prema odredbi čl. 122. st. 4. ZR tužitelj koji je oslobođen obveze rada tijekom otkaznog roka ima pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, a jednako je i tuženik o tome odlučio osporavanom odlukom u točki 2. izreke.

Ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kao i onih koje predlože parnične stranke, prvostupanjski sud će donijeti novu zakonitu odluku kojom će odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Zbog tih razloga je uvaženjem žalbe tužitelja odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ŽPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze - u smislu odredbe čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO). Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je krajem travnja 2006. s tuženikom zaključio usmeni ugovor o djelu o prodaji papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik, uz ugovorenu proviziju od 3-5% od realizirane prodaje. Kako mu tuženik nije isplatio rečenu proviziju, potražuje naknadu štete u visini pripadajuće provizije.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj sa tuženikom kroz određeni period imao zaključene (pisane) ugovore o djelu temeljem kojih je trebao obavljati određene poslove, no niti jednim od tih ugovora o djelu kao posao tužitelja nije bila predviđena prodaja ili bilo što drugo vezano uz papirnate vrećice niti je bilo kojim od ugovora bila ugovorena naknada za takav rad u iznosu od 3 do 5% vrijednosti prodanih vrećica,

- da je sukladno zaključenim ugovorima o djelu tuženik ispunio svoje preuzete obveze, tj. u cijelosti je isplatio tužitelju ugovorenu naknadu,

- da eventualni usmeni ugovor o djelu vezan za prodaju i plasman papirnatih vrećica, za kojeg tužitelj tvrdi da ga je sklopio s tuženikom i na kojem temelji svoje potraživanje, u ime tuženika nije sklopila osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, a sukladno odredbi čl. 240. i 241. Zakona o trgovačkim društvima.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, dakle da tužitelj nije sa tuženikom zaključio ugovor o djelu koji bi za svoj predmet imao prodaju i plasman papirnatih vrećica uz proviziju od 3- 5% prema ostvarenom prometu, a da je po zaključenim ugovorima o djelu tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu, nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i stoga odbili, a time su po prosudbi ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Kao što je već istaknuto, pravni osnov tužiteljeva potraživanja je navodno zaključeni (usmeni) ugovor o djelu glede prodaje papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik. Obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je sa tuženikom zaključio takav ugovor o djelu (naprotiv, utvrđeno je da je zaključio ugovore o djelu za obavljanje drugih poslova za koje mu je u cijelosti isplaćena ugovorena naknada), njegov tužbeni zahtjev pravilno je odbijen kao neosnovan.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tužitelj u reviziji osporava ocjenu nižestupanjskih sudova glede nepostojanja rečenog usmenog dogovora s tuženikom u vezi prodaje papirnatih vrećica (na kojem temelji tužbeni zahtjev), čime zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) pa takvim navodima nije moguće dovesti u sumnju pravilnost pobijane odluke.

Neosnovano je pritom pozivanje tužitelja da je takav ugovor zaključio s V. J. koji je bio direktor poduzeća „B." koje je većinski vlasnik tuženika (ujedno i predsjednik Nadzornog odbora tuženika), a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Naime, sukladno odredbama čl. 240. st. 1. i čl. 241. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - pročišćeni tekst i 111/12 - dalje: ZTD) uprava vodi poslove društva, te zastupa dioničko društvo i u tome je ovlaštena poduzimati sve pravne radnje zastupanja, u poslovima pred sudom i drugim organima vlasti. Dakle, uprava (njeni članovi) je zakonski zastupnik trgovačkog društva i općenito zastupa društvo prema vani u sudskim i izvansudskim poslovima, te izvan uprave dotičnog trgovačkog društva nitko drugi nije ovlašten sklapati ugovore odnosno općenito zastupati društvo (osim ukoliko ga na to ne ovlasti uprava društva ili njegovo ovlaštenje ne proizlazi iz zakona), a na to, sukladno odredbi čl. 263. st. 5. ZTD, nije ovlašten ni Nadzorni odbor odnosno predsjednik Nadzornog odbora.

Nije, dakle, osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP), a usto zahtjev glede visine troška nije niti određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kao knjigovođa kod tuženice, da je njeno radno vrijeme od 7,00 do 15,00 sati, pet radnih dana u tjednu, ne mijenja smjene niti radi naizmjenično u prvoj i drugoj smjeni, pa joj se u plaći ne obračunava smjenski rad.
S obzirom na takva činjenična utvrđenja, koja uostalom i među strankama nisu sporna, sudovi su pravilno primijenili čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) i čl. 15. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05) kada su odbili tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 15. st. 2. KU u srednjoškolskim ustanovama osnovna plaća zaposlenika uvećat će se za smjenski rad 10%, a prema st. 3. smjena (smjenski rad) je svakodnevni rad zaposlenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji zaposlenik obavlja u prijepodnevnom (prva smjena), poslijepodnevnom (druga smjena), ili noćnom dijelu dana (treća smjena) tijekom radnog tjedna.
Prema st. 4. čl. 15. KU rad u smjenama je onaj rad u kojem zaposlenik mijenja smjene ili naizmjenično obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni tijekom jednog mjeseca, kao i onaj koji se naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu obavlja u prvoj i drugoj smjeni (st. 5. čl. 15. KU), te da se naknada za rad u smjenama isplaćuje za obavljanje poslova u drugoj smjeni (st. 6. čl. 15. KU).
Čl. 53. Temeljnog KU pravo zaposlenika na uvećanu plaću za rad u smjenama regulirano je na isti način kao i u odredbi čl. 15. KU u srednjoškolskim ustanovama.
Čl. 59. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 137/04 - pročišćeni tekst - ZR) propisano je samo da se noćnim radom smatra rad od 22,00 do 06,00 ujutro, što znači da trajanje smjena nije propisano u smislu određivanja od kojeg sata bi trajala prijepodnevna, a od kojeg do kojeg sata poslijepodnevna smjena.
Prema stajalištu ovog suda rad koji se obavlja u kontinuitetu od 7,00 do 15,00 pet radnih dana u tjednu kao redoviti rad u trajanju od 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno u smislu citiranih odredaba kolektivnih ugovora ne može se smatrati smjenskim radom, jer je za definiciju rada u smjenama odlučna upravo činjenica mijenjanja smjena odnosno obavljanja rada naizmjence u različitim smjenama unutar tjedna odnosno mjeseca neovisno od toga je li poslodavac odredio početak druge smjene sa 14,00 sati.
Stoga revizijski navodi, da bi tužiteljica radeći u prvoj smjeni za jedan sat rada prelazila u drugu smjenu (od 14,00 do 15,00 sati), što bi joj se trebalo dodatno plaćati s 10% uvećanja nema podlogu u navedenim odredbama KU, a niti se takav rad može smatrati dvokratnim u smislu čl. 15. st. 8. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05), budući da u smislu citirane odredbe dvokratni rad je rad zaposlenika koji obavlja poslove u istom radnom danu tijekom prve i druge smjene s prekidom dužim od jednog sata (60 minuta).
Slijedom izloženog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju temeljem odluke tuženice od 17. ožujka 2003. U revizijskoj fazi postupka sporno je da li se tuženica kod donošenja programa zbrinjavanja viška radnika te donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju držala odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 114/03. i 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Pravilno se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 103. (u pročišćenom tekstu čl. 110.) te čl. 106. (sada 113.) ZR, jer je radni odnos tužitelju prestao otkazom ugovora o radu iz gospodarskih razloga. Zbog primjene Odluke o sanaciji zdravstva Republike Hrvatske koju je donijela Vlada Republike Hrvatske 22. kolovoza 2002. kod tuženice je utvrđen višak radnika među kojima je bio i tužitelj. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženica prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju donijela program zbrinjavanja viška radnika na način propisan odredbom čl. l19. (sada 126.) ZR koji ima obvezni sadržaj određen u čl. 120. (127. ZR). Suprotno navodima revidenta tužena se, obzirom na činjenicu da nije bilo utemeljeno radničko vijeće, prilikom izrade programa zbrinjavanja viška radnika savjetovala sa povjerenicima sindikata. O programu zbrinjavanja viška radnika obavijestila je radnike i nadležnu službu zapošljavanja koja se suglasila sa programom i listom radnika kojima se namjerava dati otkaz ugovora o radu.

Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno smatrajući da tuženica nije utvrdila višak radnika prema objektivnim kriterijima iz čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR, već je otkazujući ugovor o radu tužitelju koristila neke svoje kriterije koje Zakon o radu ne predviđa i to u drastičnom razmjeru od 70:30%.

Prije odlučivanja o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika kako to proizlazi iz odredbe čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR. Prema tome ta tri elementa poslodavac mora uzeti u obzir, jer inače, ako bi zanemario bilo koju od njih, odluka o otkazu bi bila nezakonita. Međutim smisao spomenute odredbe nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je u ovom predmetu tuženica cijenila kvalitetu, odgovornost, točnost i urednost na radu. Zakonskih ograničenja u tom smislu nema i autonomno je pravo poslodavca po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost.

Tuženica je vodila računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja i ocijenila ih je sa 20,5 bodova, dok je radne uvjete ocijenila sa 8 bodova tako da je tužitelj ukupno ostvario 28,5 bodova, dok je granični broj bodova za iste poslove 39,5. Valja istači da je prema istim kriterijima tuženica vrednovala sve radnike i tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. Tužitelj nije konkretno naveo bilo kojeg radnika koji bi bio zadržan na radu, a u odnosu na kojeg bi imao bolje uvjete ili bi imao prednost prema kriteriju radnog staža, starosti ili obvezama uzdržavanja.

Stoga se u tom dijelu nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi su odbili i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženica na ime otpremnine isplati i daljnji iznos od 77.610,83 kn, jer su utvrdili da za to nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 118. st. 1. (sada 125.) ZR iz koje proizlazi da radnik ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekinutog radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za zabranu organiziranja i poduzimanja štrajka kojeg je tuženik najavio za dan 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati. Dakle, u ovom predmetu radi se o sporu u smislu odredbe čl. 281. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).
Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio potpisati (sklopiti) usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko-socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pritom se sud poziva na odredbu čl. 269. st. 1. ZR jer je ocijenio da se opisano ponašanje tužitelja i navedeno smanjenje dodataka za minuli rad i skraćenje trajanja kolektivnog ugovora svakako tiče materijalnog položaja članova sindikata odnosno njihovih gospodarskih i socijalnih interesa.
Prema ocjeni ovoga suda tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud mora paziti po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a tužitelj u žalbi nije određeno naveo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je prvostupanjski sud počinio.
Tužitelj u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer su tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
Odlučujući o žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjeno je da je prvostupanjski sud pravilno postupio odbivši tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Iz spisa proizlazi da je tuženik organizirao štrajk u vezi interesnog radnog spora, koji se odnosi na sklapanje kolektivnog ugovora pa je štrajk organiziran radi promicanja gospodarskih i socijalnih interesa sukladno odredbi čl. 269. st. 1. ZR, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio sklopiti usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora.
Međutim, prvostupanjski sud kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu da su stranke na ročištu održanom 20. lipnja 2014. s početkom u 11,00 sati (zapisnik list 42-45 spisa), na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da je štrajk, koji je tuženik tužitelju najavio pismom od 12. lipnja 2014. (list 36 spisa) u skladu s odredbom čl. 269. st. 5. ZR, koji je trebao započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati odgođen do donošenja presude ovoga suda u ovom predmetu. Dakle, stranke su na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da štrajk najavljen za 20. lipnja 2014. u 7,00 sati nije održan, odnosno nije niti započeo.
Činjenica da najavljeni štrajk nije ni održan, odnosno nije niti započeo u vrijeme kad je bio najavljen i da je takvo stanje egzistiralo u vrijeme održavanja ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava je od odlučnog značaja u ovom sporu za osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Zbog toga opširne činjenice od kojih zavisi postojanje zakonskih uvjeta za organiziranje štrajka na koje tužitelj upućuje u žalbi nisu od značaja u ovom postupku.
Tužitelj je o ovoj pravnoj stvari postavio tužbeni zahtjev za zabranu organiziranja i poduzimanja predmetnog štrajka (kondemnatorni tužbeni zahtjev). Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da u vrijeme zaključenja prethodnog postupka i zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari proizlazi da štrajk, najavljen za 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati nije ni započeo, tada taj štrajk, čija se zabrana traži, više niti ne može započeti, jer je u smislu odredbe čl. 269. st. 5. ZR, najavljeno vrijeme početka štrajka njegovo bitno obilježje.
Zbog navedenog se tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev ne može prihvatiti s obzirom da odnos na koji se tužitelj poziva više ne postoji pa je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.