Sudska praksa

Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik jer izreka presude nije proturječna razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, već se u odnosu na zaključak suda da u efektivno radno vrijeme ne ulazi rad blagdanom radi o primjeni materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvo stupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na odjelu hitne internističke službe - dnevne bolnice te da radi u smjenama - turnusima i da ostvaruje višak radnih sati koje joj tuženik nije plaćao već joj je omogućavao korištenje slobodnih dana.

Nadalje, temeljem provedenog dokaznog postupka i to nalaza i mišljenja vještaka koji prihvaća u cijelosti, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljici za period od 01. ožujka 2006. godine do 30. travnja 2015. godine manje isplaćena plaća u bruto iznosu od 31.896,91 kn s osnove ostvarenih 509,40 prekovremenih sati i 152 sata za rad blagdanom.

Cijeneći sadržaj odredbe čl. 59. st. 1., 2., i 4. KU/05 prvostupanjski sud zaključuje da je isplatom plaće za rad blagdanom u visini od 250% te dodatnim uvećanjem za rad u noćnoj smjeni, subotom ili nedjeljom u potpunosti poštivana odredba čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine11 broj 149 09. 61 11. 82 12. 73 13. 93 14.dalie. ZR), pri čemu je st. 3. istoga članka isključena mogućnost primjene dodataka iz čl. 58. KU/05 pa zbog činjenice da rad blagdanom ulazi u redovan mjesečni fond sati stajališta je da tužiteljici istovremeno ne pripada pravo na dodatak za prekovremeni rad.

Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da tuženik nije dokazao da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime ostvarenih prekovremenih sati sukladno odredbi čl. 58. st. 9. KU/05 jer da to nije razvidno iz priložene evidencije o radu, zaključuje da se ostvareni višak sati u utuženom razdoblju ima smatrati prekovremenim radom u smislu navedene zakonske odredbe te odredbe čl. 45. st. 1. i čl. 46. st.5 ZR-a, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,i 107/15, dalje: Tarifa).

Neosnovano se tuženik žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka glede utvrđenja o ostvarenim prekovremenim satima od strane tužiteljice u utuženom razdoblju, budući da i prema stavu ovog suda prekovremeni rad predstavlja ostvareni rad iznad efektivnog mjesečnog fonda sati u koji ne ulaze dan blagdana. Takav stav ima uporište u odredbi čl. 58. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05, dalje: KU/05), odnosno čl. 51. st. 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine broj 143/13, dalje: KL 13), prema kojima je prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu, odnosno na bazi 40-satnog radnog tjedna, s time da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Dakle, redovni mjesečni fond sati predstavlja umnožak radnih dana u mjesecu sa 8, iz čega slijedi da se u taj fond sati ne ubrajaju dan blagdana, jer to nisu radni dani u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33 96. 96.01. 13/02. 112/05. 59 06. 55,08. 74/11. 130 11. dalje: ZBSNRH) pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka da prekovremeni rad tužiteljice predstavlja rad ostvaren iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koji ne ulaze dani blagdana.

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva na odredbu čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13 jer iako je tim odredbama definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentira se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 smatraju prekovremenim radom. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na Zaključak br. 21. Komisije za praćenje KU-a budući da istim prekovremeni rad nije definiran drugačije od KU-a, već je samo pojašnjeno pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom, odnosno pravo na naknadu plaće za dan blagdana radnika koji radi u smjenama, odnosno turnusu.

Također, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom i neradnim danom za 150% odnosno da joj pripada plaća od ukupno 250% uz eventualna uvećanja od 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću. Naime, prema odredbi čl. 53. KU/05 odnosno čl. 47. KU/13 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, s time da je dodatak na osnovnu plaću, između ostalog, uvećanje plaće. Prema odredbi čl. 59. KU/05 odnosno čl. 51. KU/13 za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene Zakonom o blagdanima i neradnim danima te za rad na Uskrs radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%, te dodatnih 10% ako radi u smjenskom radu u drugoj smjeni odnosno dodatnih 40% ako radi noću. Dakle, sukladno navedenim odredbama tužiteljici za rad na dane blagdana i neradne dane odnosno Uskrs pripada uvećanje za 150% na osnovnu plaću tj. ukupno 250% uz eventualno uvećanje za daljnjih 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

S obzirom da je prvostupanjski sud iznos neisplaćene plaće tužiteljice u utuženom razdoblju od ukupno 31.896,91 kn bruto utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je obračun neisplaćene plaće izvršio sukladno prethodno navedenim odredbama KU-a, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 58. i 59 KU/05 i čl. 51 KU/13 kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće do isplate, a koje tužiteljici pripadaju pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'* broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

Pri tome neosnovani su žalbeni navodi kako je tuženik dokazao korištenje slobodnih dana od strane tužiteljice umjesto uvećanja plaće za prekovremeni rad u skladu sa odredbom čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 10. KU/13 jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza na temelju pravila o teretu dokazivanja ispravno zaključio da tuženik navedenu činjenicu u odnosu na cjelokupno ostvarene prekovremene sate nije dokazao.

Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud ispravno odmjerio trošak tužiteljice u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 368. ZPP-a potvrditi, kao u izreci.

Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod po jam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od temelja za diskriminaciju, ono može biti posljedica in dividualnih ili grupnih obrazaca ponašanja, međutim, takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zašti tu prema odredbama ZSD-a Prema svojoj definiciji mobing predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljud skog dostojanstva i integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugo trajnog ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama. Imajući na umu da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstavlja povredu radne obveze. Međutim, glede mobinga je teret dokaza na tužitelju. Članak 1. stavak 2. Zakona o suzbijanju diskrimi nacije („Narodne novineˮ broj 85/08, 112/12) Članak 111. stavak 1. i stavak 2. Zakona o radu („Na rodne novineˮ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/2022) Prvostupanjskom presudom suđeno je: “Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: “I. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici na ime na knade štete ukupan iznos od 5.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tuž be pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postot na poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenju je referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječ nja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu. Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravilo o teretu dokaza glede tuži teljičinih tvrdnji o diskriminaciji. Naime, s obzirom da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje zabranje nog temelja diskriminacije zbog kojega bi došlo po po vrede dostojanstva tužiteljice, tužiteljica nije niti uči nila vjerojatnim da je diskriminirana. Da bi se moglo zaključiti da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije ona je bila dužna učiniti vjerojatnim za branjeni temelj diskriminacije iz čl. 2. Zakona o suz bijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12, dalje: ZSD), a zbog kojega je po njenim tvrd njama došlo do povrede njenog dostojanstva. S obzi rom da ona nije učinila niti vjerojatnim postojanje dis kriminacije, nije došlo do prebacivanja tereta dokazi vanja na tuženika sukladno čl. 20. ZSD-a prema ko jemu ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je po vrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD-a, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Nadalje osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje prijeporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost izne senih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspi je, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će od biti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (idem est non esse aut non proba ri – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano). To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu po ziva u svoju korist, ovdje tužiteljica, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bit ne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj vi ši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navo di glede počinjenja bitnih povreda odredaba parnič nog postupka. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 5.000,00 eura. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo. Sukladno odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narod ne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), 93/14, dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskrimi nacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kri terije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredova nju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposo bljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR-a poslodavac je du žan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavlja nja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavlja nju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželje no i u suprotnosti s tim zakonom i drugim zakonima. Prema odredbi čl. 134. st. 9. ZR-a ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemira vanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Odredbe Zakona o radu ne sadrže definiciju diskrimi nacije, međutim ista je sadržana u odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novi ne“, broj: 85/08, 112/12, dalje: ZSD), gdje je propisa no da se diskriminacijom u smislu toga zakona sma tra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. istog članka, kao i osobe povezano s njom rodbinskim ili drugim vezama. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Zakona o suzbijanju diskri minacije, diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne pre dodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju. Osnove za diskriminaciju propisane su odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a, a to su: rasna ili etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjere nje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, in validitet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražava nje ili spolna orijentacija. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD-a izravna diskrimina cija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji polo žaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odred ba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u odnosu na druge oso be u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odred ba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legiti mnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su pri mjerena i nužna (čl. 2. st. 2. ZSD-a). Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD-a uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od os nova iz članka 1. st. 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povri jeđeno njezino pravo na jednako postupanje, duž na je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja je na suprotnoj strani (čl. 20. st. 1. ZSD-a). Standard vjerojatnosti znači to da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora dokazati da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije. Prema tome, osoba ko ja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem od temelja iz čl. 1. st. 1. ZSD-a je stavljena pod ne povoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u uspo redivoj situaciji. Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod po jam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, ono može biti posljedica individu alnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Međutim, takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zaštitu pre ma odredbama ZSD-a. Naime, prema svojoj definiciji mobing predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihič ki zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugroža vanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i in tegriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog ciljanog psiho terora na radnom mjestu što ga radnici provode pre ma svojim kolegama. Imajući na umu da radniku pri pada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodav ca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstav lja povredu radne obveze. Međutim, glede mobinga je teret dokaza na tužitelju. Pravni osnov za naknadu štete uslijed mobinga pred stavlja odredba čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a koji propisu ju da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s ra dom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzroko vao radniku povredom njegovih prava iz radnog od nosa. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o ob veznim odnosima („ Narodne novine “, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tko drugo me prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne do kaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta predstavlja umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i po vredu prava osobnosti Tužiteljica je u tužbi istaknula da se diskriminacija na radnom mjestu sastojala od sljedećeg: - da je cijeli rujan mjesec 2023., nakon zaprimanja Od luke o organizacijskom višku kojim je proglašena or ganizacijskim viškom, kontaktirala ravnatelja tuženika i da je takvo stanje “kulminiralo sastankom 21.9.2023. kojeg je tužiteljica održala s ravnateljem Z. S. u ško li gdje ponovno nije razriješen i reguliran radnopravni status tužiteljice, a što je dovelo do zdravstvenih te goba radi kojih je tužiteljica idući dan otvorila bolova nje na kojem se i dalje nalazi”, - da se tužiteljica “ponovno dopisom od 17.10.2023. obratila tuženiku radi rješenja njenog radnopravnog statusa, a na koji dopis se tuženik nije očitovao radi čega se tužiteljica obratila 28.11.2023. školskom od boru tuženika temeljem čega je održana sjednica škol skog odbora na kojem je prihvaćen zaključak da se održi tužiteljica u radnom odnosu iako trenutačno ne mam potrebe za njezinim radom”. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da dis kriminacija navedena u tužbi ne predstavlja niti jednu od osnova za diskriminaciju propisane odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a: rasna ili etnička pripadnost, boja ko že, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, na cionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, član stvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, brač ni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invali ditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija. Sud prvog stupnja je iz isprava u spisu utvrdio: - dana 13.7.2022. tuženik je na zahtjev tužiteljice odobrio neplaćeni dopust u trajanju od 1.9.2022. do 31.8.2023., - tuženik se dana 24. srpnja 2023. obratio dopisom Ministarstvu znanosti i obrazovanja radi dobivanja su glasnosti za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o ra du tužiteljici, a sukladno Zakonu o odgoju i obrazova nju u osnovnoj i srednjoj školi, no istu nije zaprimio, - dana 24.7.2023. tuženik je donio Odluku o organi zacijskom višku kojim je tužiteljica proglašena orga nizacijskim viškom, da prestaje potrebna za njezinim radnim mjestom i to zbog smanjenja broja nastavnih sati za školsku godinu 2023/2024., - tužiteljica se nalazi na bolovanju od 22. rujna 2023., - tuženik je dana 27. rujna 2023. donio rješenje ko jim su tužiteljici dodijeljena nova zaduženja i obveze, -dana 28.11.2023. je na sjednici školskog odbora do nesen zaključak da se tužiteljica zadrži u radnom od nosu iako trenutačno nema potrebe za njenim radom. Sud je pravilno, suprotno žalbenim navodima, za ključio da je tuženik postupao sukladno odredbi čl. 7. ZR-a, kao i čl. 44. Kolektivnog ugovora za zaposleni ke u srednjoškolskim ustanovama. Sud je pravilno utvrdio i da tužiteljici postupanjem tu ženika nije povrijeđeno dostojanstvo. Ovaj viši sud ne će posebno ponavljati ono što je već detaljno i pravilno obrazloženo u presudi suda prvog stupnja, već upuću je u tom dijelu na obrazloženje prvostupanjskog suda. Kako nije utvrđeno postojanje pravne osnove diskri minacije i povrede dostojanstva tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za nakna du neimovinske štete. Žaliteljica je neosnovano istaknula i povredu ustavnih i konvencijskih prava. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novi ne”,broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucional nih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pra vičnost postupka. Tužiteljica u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni ra zlozi za ocjene kakve su dane, pa da joj je zbog oso bito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno te meljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odred bom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za za štitu ljudskih prava i temeljenih sloboda. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti po bijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o po vredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedi cu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donoše nju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih ra zloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri ko ja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Iz osporene presude je razvidno da je prvostupanj ski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakon skim odredbama te pravilno, na temelju valjano pro vedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušanog ravnatelja tuženika i tužiteljice) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio po bijanu presudu Osim toga razvidno je i to da je tužiteljica bila u mo gućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz od govarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi od vjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postu povne radnje, a osporena presuda donesena u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije prav no stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugo stupanjski sud. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkret nog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred su dom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanj skom presudom kojom je odbijen njezin tužbeni za htjev te ovaj viši sud ocjenjuje da tužiteljica nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustav nog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju pro vesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvat ske te da se njihovo provođenje ne smije izjednači ti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja su da već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima strana ka u svakom konkretnom slučaju. Cjelokupan sadržaj žalbe tužiteljice svodi se na ospo ravanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te os poravanje načina na koji je prvostupanjski sud analizi rao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostu panjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žal beni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvr đenjima suda prvog stupnja koji je zaključio da tužite ljica nije dokazala svoje tvrdnje glede povrede dosto janstva i diskriminacije, niti je u isto uvjerila sud, bu dući nije predočila činjenice iz kojih proizlazi konkret na, opisana i individualizirana sumnja da je u pitanju povreda dostojanstva i diskriminacije. Dakle, žalbeni navodi tužiteljice svode se na selektiv no ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, na način koji odgovara tužiteljici. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravil no je primijenio odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a. Ta kođer, pri odlučivanju koje će troškove tuženiku na knaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihva tio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodo va pripada tuženiku za svaku pojedinu poduzetu rad nju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i nakna di troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Na taj način sud pr vog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parnič nog postupka te pravilno primijenio i materijalno pra vo odlučujući o trošku. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe iz odred be čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužitelji ce kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Županijski sud u Zagrebu, Gž R-432/2025 od 22. srpnja 2025.

Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Direktiva 2000/78/EZ – Zabrana diskriminacije na temelju dobi – Regionalni propisi o plaći ugovornog osoblja – Uračunavanje razdoblja zaposlenja ostvarenih prije 18. godine života – Novi sustav plaća kojim se zamjenjuje raniji propis koji je proglašen diskriminatornim” Presuda 1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 1., 2. i 6. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69. i ispravak SL 2020., L 63, str. 9.), u vezi s člankom 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). 2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe SG (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Gemeinde Wien (Općina Beč, Austrija) u vezi s utvrđivanjem referentnog datuma za napredovanje osobe SG u ljestvici platnih razreda koja se primjenjuje na Općinu Beč. Sudska praksa Sudska praksa međunarodnih sudova Pravni okvir Pravo Unije 3 Člankom 1. Direktive 2000/78, naslovljenim „Svrha”, propisuje se: „Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.” 4 Člankom 2. te direktive, naslovljenim „Pojam diskriminacije”, određuje se: „1. Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1. 2. Za potrebe stavka 1.: (a) izravna diskriminacija postoji ako se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se postupalo prema nekoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.; (b) neizravna diskriminacija postoji ako bi naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa doveli osobe određene vjere ili uvjerenja, određenog invalidite ta, određene dobi ili određene spolne orijentacije u posebno nepovoljan položaj u usporedbi s drugim osobama, osim: i. ako su ta odredba, taj kriterij ili ta praksa objek tivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna; [...]” 5 Člankom 3. navedene direktive, naslovljenim „Područje primjene”, u stavku 1. točki (c) propisuje se: „U granicama nadležnosti prenesenih na Zajed nicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na: [...] Sudska praksa (c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće.” 6 Članak 6. te direktive, naslovljen „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”, glasi kako slijedi: „1. Neovisno o članku 2. stavku 2., države čla nice mogu predvidjeti da različito postupanje na temelju dobi ne predstavlja diskriminaciju ako su u kontekstu nacionalnog prava te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve politike zapošljavanja, tržišta rada i strukovnog osposobljavanja, te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni. [...] 2. Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da određivanje dobi za stjecanje status osiguranika ili stjecanje prava na starosnu ili invalidsku mirovinu, za potrebe sustava strukov nog socijalnog osiguranja, uključujući, u okviru tih sustava, određivanje različitih dobnih granica za zaposlenike ili skupine ili kategorije zaposlenika te korištenje, u okviru tih sustava, kriterija dobi u aktuarskim izračunima, ne predstavljaju diskrimi naciju na temelju dobi, pod uvjetom da nemaju za posljedicu diskriminaciju na temelju spola..” Austrijsko pravo BO iz 1994. 7 Člankom 49.v Besoldungsordnunga 1994 (Pravilnik o plaćama iz 1994.) (LGBl. br. 55/1994; u daljnjem tekstu: BO iz 1994.), u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023, naslovljenim „Referentni datum za usporedbu”, predviđa se: „(1) Referentni datum za usporedbu izračunava se tako da se razdoblja koja je trebalo prethodno uračunati prilikom izračuna referentnog datuma za napredovanje ili koja je bilo trebalo prethodno uračunati zanemarujući dobnu granicu od 18 go dina odnosno ograničenje predviđeno člankom 15.a stavkom 1. točkom 1. podtočkom (b) Dien stordnunga iz 1994. [(Pravilnik o službi) (LGBl. br. 56/1994, u daljnjem tekstu: DO iz 1994.), u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023] uračunavaju na način da se dodaju danu prijma u službu u skladu sa stavcima 2. do 7. 2. Pri izračunu referentnog datuma za usporedbu u skladu sa stavcima 3. do 6. primjenjuju se sljedeće odredbe o referentnom datumu za napredovanje: 1. članak 14. [DO-a iz 1994., u verziji koja proizlazi iz 28. Novelle (28. novela) (LGBl. br. 42/2010)], 2. članak 15. [DO-a iz 1994., u verziji koja proizlazi iz 20. Novelle (20. novela) (LGBl. br. 36/2005)], 3. članak 112. [DO-a iz 1994.], 4. članak 114. [DO-a iz 1994., u verziji koja pro izlazi iz 8. Novelle (8. novela) (LGBl. br. 47/1999)], 75 5. članak 115.f [DO-a iz 1994., u verziji koja proizlazi iz 20. Novelle (20. novela) (LGBl. br. 36/2005)], i 6. Prilog [DO-u iz 1994., u verziji koja proizlazi iz 23. Novelle (23. novela) (LGBl. br. 42/2006)]. Relevantne su odredbe koje se odnose na kate goriju radnog mjesta kojoj su službenici pripadali u trenutku utvrđivanja referentnog datuma za napredovanje iz članka 15.a stavka 4. posljednje rečenice [DO-a iz 1994., u verziji koja se primje njuje na činjenice iz glavnog postupka]. 3. Odstupajući od odredaba iz stavka 2. točaka 1. do 6. [...] 3. ostala razdoblja koja treba u jednoj polovini dodati danu prijma u službu uračunavaju se is ključivo ako su ostvarena nakon 30. lipnja kalen darske godine u kojoj je završeno opće obvezno obrazovanje u trajanju od devet školskih godina; ako je službenik završio manje od devet razreda škole, mjerodavan je 30. lipnja kalendarske godi ne u kojoj bi u skladu s nacionalnim odredbama o općem obveznom obrazovanju završio devet razreda škole; [...]” DO iz 1994. 8 Članak 15.a DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023, naslovljenim „Prenošenje Direktive 2000/78/EZ”, u stavcima 1., 4. i 5. određuje: „(1) Položaj službenika na ljestvici platnih razreda koji je u aktivnoj službi na dan objave [4. Dien strechts-Novelle 2019 (Četvrti Zakon iz 2019. o izmjeni službeničkog prava) (LGBl. br. 63/2019) treba ponovno izračunati po službenoj dužnosti ako je [...] premješten u sustav plaća predviđen [Dienstrechts-Novelleom 2015. (Zakon iz 2015. o izmjeni službeničkog prava) (LGBl. br. 28/2015)] i 1. referentni datum za napredovanje za tekuće zaposlenje određen je isključujući ostvarena raz doblja (a) prije navršenih 18 godina ili (b) prije 1. srpnja godine u kojoj se navršilo ili bi se navršilo dvanaest školskih godina nakon primanja u prvu godinu školovanja, ili 2. uzimanje u obzir razdoblja iz točke 1. podtočke (b) dovelo je do produljenja prvog razdoblja za napredovanje [...]. [...] [...] (4) Novo utvrđivanje položaja na ljestvici platnih razreda iz stavaka 1. do 3. provodi se utvrđiva njem referentnog datuma za usporedbu (članak 49.v [BO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. 76 VBO iz 1995. 9 Članak 18. Vertragsbedienstetenordnunga (Pravilnik o ugovornom osoblju) (LGBl. br. 50/1995, u verziji objavljenoj u LGBl. br. 11/2021) (u daljnjem tekstu: VBO iz 1995.), naslovljen „Uračunavanje razdoblja za svrhe napredovanja”, u stavcima 1., 2. i 5. određuje: „(1) Članci 14. i 15. [DO-a iz 1994., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postup ku], primjenjuju se mutatis mutandis na člana ugovornog osoblja [...] (2) Članci 15.a do 15.c [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023] i članak 49.v [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. Sudska praksa br. 38/2023]) i novog izračuna staža u ljestvici platnih razreda utvrđenog odlukom koji proizlazi iz toga s istekom 31. srpnja 2015., pri čemu se staž u ljestvici platnih razreda utvrđen u skladu s člankom 491. [BO-a iz 1994., u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postup ka] uvećava za razdoblje između referentnog datuma za usporedbu i referentnog datuma za napredovanje ako referentni datum za usporedbu prethodi referentnom datumu za napredovanje, dok se u protivnom on umanjuje za to razdoblje. Mjerodavni datum za usporedbu jest posljednji referentni datum za napredovanje koji je utvrđen isključujući razdoblja ostvarena prije navršene 18. godine ili prije 1. srpnja godine u kojoj se navršilo ili bi se navršilo dvanaest školskih godina nakon primanja u prvu godinu školovanja. (5) Novo utvrđivanje pravâ s osnove službeničkog odnosa (za razdoblja prije 1. kolovoza 2015. pri mjenom članka 49.l stavka 6.b [BO-a iz 1994.] u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka i članka 11. [BO-a iz 1994.] u verziji koja proizlazi iz Dienstrechts-Novelle 2015 (Zakon iz 2015. o izmjeni službeničkog prava) za (bivše) službenike u skladu sa stavcima 1. do 3. provodi se retroaktivno, uračunavajući razdoblje službe koje utječe na napredovanje s obzirom na novo utvrđeni staž u ljestvici platnih razreda. Zaostaci koji eventualno proizlaze iz toga isplaćuju se po službenoj dužnosti za razdoblje od 1. svibnja 2016. Razdoblje od 1. svibnja 2019. do pravomoćnog okončanja postupka u skladu sa stavcima 1. do 3. ne uračunava se u rok zastare u skladu s člankom 10. stavkom 1. [BO-a iz 1994. u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka] za prava s osnove službeničkog odnosa na kojima se temelji isplata zaostataka. Prava s osnove službe ničkog odnosa koja se odnose na razdoblja prije 1. svibnja 2016. zastarjela su. To se odnosi i na prava [s osnove službeničkog odnosa] u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka u postupcima u skladu sa stavcima 7. i 8.” 38/2023] primjenjuju se mutatis mutandis na člana ugovornog osoblja, pri čemu se podrazumijeva 1. da za izračun referentnog datuma za uspored bu treba uzeti u obzir odredbe [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023] navedene u članku 49.v stavku 2. točkama 1. do 6. [BO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023] uz primjenu sljedećih odredbi tog zakona: (a) članak 18. u verziji koja proizlazi iz [10. Novelle (10. novela) (LGBl. br. 22/2001)], i (b) članak 57. u njegovoj izvornoj verziji [...]; ; 2. da se novi izračun staža u ljestvici platnih ra zreda utvrđen odlukom zamijeni poslodavčevim novim izračunom koji je u pisanom obliku priopćen članu ugovornog osoblja i koji se može dokazati; 3. da se prilikom primjene članka 15.a stavka 5., članka 15.b stavka 5. i članka 15.c stavaka 5. i 6. [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023] pravomoćno okončanje postupka zami jeni poslodavčevim priopćenjem o novom izračunu staža u ljestvici platnih razreda (točka 2.); 4. da se članak 15.a stavci 7. i 8. [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023], eventualno u vezi s člankom 15.b stavkom 5. posljednjom rečenicom ili člankom 15.c stavkom 7. [DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023], zamijeni odredbama stavaka 3. i 4. [...] (5) Član ugovornog osoblja treba najkasnije do isteka šest mjeseci nakon datuma priopćenja u skla du sa stavkom 2. točkom 2. pred sudom istaknuti pogrešno neuračunavanje razdobljâ prije prijma u službu, u suprotnom je isključeno daljnje novo utvrđivanje položaja na ljestvici platnih razreda osim ispravka očitih pogrešaka u pisanju i računanju. U priopćenju u skladu sa stavkom 2. točkom 2. valja izričito uputiti na tu pravnu posljedicu.” Glavni postupak i prethodno pitanje 10 Tužitelj je rođen 1969. Općina Beč zaposlila ga je 1. kolovoza 2002. kao člana ugovornog osoblja. Tužitelj je od svoje 14. godine do stupanja u službu Općine Beč obavljao profesionalne djelatnosti različite od onih koje je obavljao u okviru te općine. 11 Konačnom odlukom od 16. rujna 2022., koja se odnosi na reviziju tužiteljeva staža u ljestvici platnih razreda koja se primjenjuje na Općinu Beč (u daljnjem tekstu: sporna odluka), potonja je obavijestila tužitelja da se, u svrhu određivanja referentnog datuma njegova napredovanja u toj ljestvici platnih razreda, ukupno trajanje od jedne Sudska praksa godine i šest mjeseci treba uzeti u obzir na te melju razdoblja osposobljavanja ili profesionalnih djelatnosti koja je tužitelj ostvario prije stupanja u službu u toj općini (u daljnjem tekstu: prethodna razdoblja djelatnosti) i da, slijedom navedenog, taj datum treba odrediti kao 1. veljače 2001. 12 Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se sporna odluka temeljila na propisu Landa Wien (savezna zemlja Beč, Austrija), sličnom austrijskom saveznom propisu koji je Sud ispitao u presudi od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C-650/21, EU:C:2023:300). 13 Na temelju tih propisa, klasifikacija službenika bila je utvrđena na temelju njegova staža u ljestvici platnih razreda ranijeg sustava plaća, a zatim ispravljena „referentnim datumom za usporedbu”. U svrhu izračuna potonjeg datuma, određena točno definirana prethodna razdoblja djelatnosti, među kojima su ona koja se smatraju relevantnima za radno mjesto na koje je član ugovornog osoblja zaposlen, morala su se uračunati u cijelosti. Sva ostala prihvatljiva prethodna razdoblja djelatnosti (u daljnjem tekstu: ostala razdoblja), uključujući ona ostvarena prije osamnaeste godine života, uračunavala su se u jednoj polovini i uz gornju granicu od sedam godina, od kojih su četiri godine bile paušalno odbijene. 14 Tužitelj je protiv sporne odluke podnio tužbu Arbeits- und Sozialgerichtu Wien (Radni i socijalni sud u Beču), sudu koji je uputio zahtjev. 15 Tijekom glavnog postupka Sud je u presudi od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C 650/21, EU:C:2023:300) u biti presudio da članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se klasifikacija službenika utvrđuje na temelju njegova staža u ljestvici platnih razreda prema starom sustavu plaća, koji je bio ocijenjen diskriminatornim, zatim ispravljen „referentnim datumom za usporedbu”, pri čemu su u jednoj polovini uračunana sva „ostala razdoblja” koja su prihvatljiva, uključujući ona ostvarena prije osamnaestoga rođendana, ali uz gornju granicu od sedam godina i samo u mjeri u kojoj premašuju trajanje od četiri godine. 16 Sud koji je uputio zahtjev ističe da je, slijedom toga, savezna zemlja Beč 2023. izmijenila članak 15.a DO-a iz 1994. i članak 49.v BO-a iz 1994., koji se primjenjuju na ugovorno osoblje na temelju članka 18. stavaka 1. i 2. VBO-a iz 1995. (u daljnjem tekstu: propis iz 2023.), time što je stavila izvan snage odredbu kojom se predviđalo paušalno odbijanje četiri godine primjenjivo na „ostala razdoblja” te je smanjila gornju granicu primjenjivu 77 sedam na tri godine, uz zadržavanje uračunavanja za jednu polovinu. 17 Kad je riječ o tom propisu iz 2023., tužitelj pred sudom koji je uputio zahtjev ističe da članak 49.v stavak 3. točka 3. BO-a iz 1994. sadržava diskriminaciju na temelju dobi jer je učinak te odredbe taj da se ta razdoblja radnicima koji su ostvarili „ostala razdoblja” prije navršene osamnaeste godine života uračunavaju samo u ograničenoj mjeri, dok se onima koji su takva razdoblja ostvarili nakon navršenih osamnaest godina života uračunavaju u cijelosti. Stoga traži da se sva njegova prethodna razdoblja djelatnosti uračunaju, što bi rezultiralo time da bi se trajanje njegova ukupnog radnog staža, na 31. srpnja 2015., u svrhu njegova uračunavanja u ljestvicu platnih razreda Općine Beč, odredilo na 32 godine, 5 mjeseci i 3 dana, te mu se, slijedom toga, dopustilo da bude razvrstan u više platne razrede s učinkom od 1. svibnja 2016. 18 S obzirom na izmjene uvedene propisom iz 2023. i tužiteljevu argumentaciju, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, tumačiti na način da im se protivi i propis iz 2023., u skladu s kojim se razdoblja djelatnosti ostvarena prije navršene osamnaeste godine života za potrebe izračuna radnog staža uzimaju u obzir samo u jednoj polovini. 19 U tim je okolnostima Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje: „Treba li pravo Unije, a osobito članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78/EZ, u vezi s člankom 21. [Pove lje], tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis (osobito članak 49.v stavak 3. točka 3. [BO a iz 1994 u verziji objavljenoj u LGBl. 38/2023]) kojim se, radi uklanjanja postojeće diskriminacije na temelju dobi [u pogledu istovjetne prethodne odredbe savezne države vidjeti osobito predmet Leitner, C-396/17, EU:C:2019:375], uvodi pravilo kojim se razdoblja prije prijma u službu ostvarena prije 18. godine života uračunavaju, ali nakon toga samo u jednoj polovini utječu na poboljšanje razdobljâ prije prijma u službu i na kompenzaciju diskriminacije na temelju dobi, iako je ponovno uklonjena potpuna neutralizacija razdobljâ prije prijma u službu putem paušalnog umanjenja?” Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku 20 Austrijska vlada osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku uz obrazloženje da ne u svrhu uračunavanja tih „ostalih razdoblja” sa 78 21 U skladu s člankom 94. Poslovnika, svaki zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati „sažeti prikaz predmeta spora i relevantne činjenice kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev ili barem prikaz činjeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja”, „sadržaj nacionalnih odredaba koje se mogu primijeniti u predmetu i, po potrebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu”, te „prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku”. 22 U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku sadržava opis činjeničnog i pravnog okvira glavnog postupka koji je dostatan kako bi se ispunili ti zahtjevi te se u njemu iznose razlozi koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju odredbi prava Unije navedenih u prethodnom pitanju. Naime, prije svega, taj zahtjev preuzima sadržaj odredbi koje se mogu primijeniti u ovom slučaju. Nadalje, opis – od strane suda koji je uputio zahtjev – okolnosti spora u glavnom postupku i razvoja primjenjivog nacionalnog propisa dovoljan je za razumijevanje razloga na kojima se temelji izbor odredbi prava Unije čije tumačenje traži taj sud. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava vezu koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa primjenjivog na spor koji se pred njim vodi. 23 Iz navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten. O prethodnom pitanju 24 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se razvrstavanje člana ugovornog osoblja utvrđuje na temelju njegova radnog staža u ljestvici platnih razreda, kada se taj radni staž utvrđuje, kako bi se okončala postojeća diskriminacija na temelju dobi, uz uračunavanje jedne polovine – a uz gornju Sudska praksa ispunjava zahtjeve iz članka 94. Poslovnika Suda. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev najprije je okolnosti glavnog predmeta izložio samo sažeto i nepotpuno, zatim je samo citirao određene odredbe nacionalnog prava a da pritom nije naveo kontekst u kojem se nalaze i, naposljetku, nije u dovoljnoj mjeri objasnio dvojbe koje je imao u pogledu tumačenja odredbi prava Unije navedenih u prethodnom pitanju. granicu od tri godine – određenih prihvatljivih razdoblja koja prethode zapošljavanju tog člana osoblja, ostvarenih prije navršavanja njegove osamnaeste godine života. 25 Uvodno valja istaknuti da je nesporno da je savezna zemlja Beč uskladila propise primjenjive na Općinu Beč koji su prethodili propisu iz 2023., koji se trenutačno primjenjuje u glavnom postupku, s odnosnim austrijskim saveznim propisima koji su bili navedeni, među ostalim, u presudama od 18. lipnja 2009., Hütter (C-88/08, EU:C:2009:381), od 11. studenoga 2014., Schmitzer (C 530/13, EU:C:2014:2359), od 8. svibnja 2019., Österreichischer Gewerkschaftsbund (C-24/17, EU:C:2019:373), od 8. svibnja 2019., Leitner (C-396/17, EU:C:2019:375), i od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C 650/21, EU:C:2023:300). 26 Valja podsjetiti i na to da austrijski savezni propis koji se primjenjivao na datum kada je Općina Beč zaposlila tužitelja isključuje uzimanje u obzir radnog iskustva stečenog prije navršene 18. godine života za potrebe određivanja stupnja u koji se razvrstavaju članovi ugovornog osoblja u javnoj službi. 27 U svojoj presudi od 18. lipnja 2009., Hütter (C 88/08, EU:C:2009:381), Sud je u biti presudio da se člancima 1., 2. i 6. Direktive 2000/78 protivi nacionalni propis koji isključuje uračunavanje razdoblja zaposlenja ostvarenih prije navršene 18. godine života u svrhu određivanja stupnja u koji se razvrstavaju članovi ugovornog osoblja u javnoj službi države članice. Sud je u svojoj presudi od 11. studenoga 2014., Schmitzer (C 530/13, EU:C:2014:2359) pojasnio da se tim odredbama protivi nacionalni propis kojim se, radi prestanka diskriminacije na temelju dobi, uzimaju u obzir razdobljâ obrazovanja i rada prije 18. godine života, ali se istodobno u pogledu samih službenika koji su bili žrtve te diskriminacije za tri godine produljuje razdoblje potrebno za napredovanje iz prvog u drugi stupanj svake kategorije radnih mjesta i platnog razreda. 28 Posljedično, austrijski savezni propis o javnoj službi izmijenjen je 2015. te je ugovorno osoblje koje je zaposleno u vrijeme važenja propisa koji je prethodio toj izmjeni premješteno u novi sustav plaća koji se temelji na radnom stažu. Nakon navedene izmjene, prvo razvrstavanje u novu ljestvicu platnih razreda tog premještenog ugovornog osoblja utvrđeno je uzimajući u obzir njihovu posljednju plaću primljenu na temelju ranijeg sustava. 29 U presudama od 8. svibnja 2019., Österreichischer Gewerkschaftsbund (C-24/17, EU:C:2019:373), i od 8. svibnja 2019., Leitner (C-396/17, EU:C:2019:375), Sud je, među ostalim, u biti presudio da se člancima Sudska praksa 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, protivi nacionalni propis kojim se, kako bi se okončala diskriminacija na temelju dobi, predviđa premještaj ugovornog osoblja koje je u službi u novi sustav plaća u okviru kojeg se prvo razvrstavanje tog ugovornog osoblja određuje s obzirom na njihovu posljednju plaću primljenu na temelju prijašnjeg sustava. 30 Kao posljedica tih presuda, austrijski savezni propis o javnoj službi izmijenjen je na način da razvrstavanje ugovornog osoblja zaposlenog u vrijeme važenja prijašnjeg propisa treba preispitati određivanjem „referentnog datuma za usporedbu” koji uzima u obzir prethodna razdoblja djelatnosti koja su članovi ugovornog osoblja ostvarili prije navršene osamnaeste godine života. Međutim, „ostala razdoblja” mogla su se uračunati samo u jednoj polovini i do gornje granice od sedam godina, od kojih su četiri godine bile paušalno odbijene. 31 U tom pogledu, kao što je navedeno u točki 15. ove presude, Sud je u svojoj presudi od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C-650/21, EU:C:2023:300) u biti presudio da članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se klasifikacija službenika utvrđuje na temelju njegova staža u ljestvici platnih razreda prema starom sustavu plaća, koji je bio ocijenjen diskriminatornim, zatim ispravljen „referentnim datumom za usporedbu”, pri čemu su u jednoj polovini uračunana sva „ostala razdoblja” koja su prihvatljiva, uključujući ona ostvarena prije osamnaestoga rođendana, ali uz gornju granicu od sedam godina i samo u mjeri u kojoj premašuju trajanje od četiri godine. 32 Stoga u ovom slučaju valja ocijeniti je li izmjenama uvedenima propisom iz 2023. stvarno i konačno okončana diskriminacija na temelju dobi koju je Sud posljednji put utvrdio u presudi od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C-650/21, EU:C:2023:300). 33 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je zabrana svake diskriminacije, među ostalim, i na temelju dobi, sadržana u članku 21. Povelje i da se ta zabrana u području zapošljavanja i obavljanja zanimanja konkretizira Direktivom 2000/78 (presuda od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich, C-650/21, EU:C:2023:300, t. 45.). 34 Stoga valja ispitati uvodi li se propisom iz 2023. različito postupanje u smislu članka 2. stavka 1. Direktive 2000/78. 35 U skladu s tom odredbom „načelo jednakog postupanja” znači nepostojanje bilo kakve izravne 79 ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1. te direktive. U njezinu članku 2. stavku 2. točki (a) navodi se da za potrebe stavka 1. izravna diskriminacija postoji ako se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa prema nekoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1. navedene direktive. 36 U konkretnom slučaju, kategorije osoba koje su relevantne za tu usporedbu, s jedne strane, članovi ugovornog osoblja koji su prije navršene 18. godine života ostvarili, barem u jednom dijelu, razdoblja koja se mogu uračunati u staž i, s druge strane, oni koji su takva razdoblja iste prirode i usporedivog trajanja ostvarili nakon te dobi. 37 U tom pogledu, kao prvo, kao što to tvrde Općina Beč, austrijska vlada i Europska komisija, u skladu s člankom 49.v BO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023, prihvatljiva razdoblja prethodne djelatnosti, bez obzira na to jesu li ostvarena prije ili nakon navršene osamnaeste godine života člana ugovornog osoblja, uračunavaju se za potrebe određivanja njegova radnog staža. 38 Kao drugo, iz prikaza propisa savezne zemlje Beč koji se primjenjuje na članove ugovornog osoblja Općine Beč, koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da se određena točno definirana prethodna razdoblja rada, među kojima su ona koja se smatraju relevantnima za radno mjesto na koje se član ugovornog osoblja zapošljava, u cijelosti uračunavaju, dok se „ostala razdoblja” uzimaju u obzir samo u jednoj polovini i do gornje granice od tri godine. 39 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poslodavac načelno slobodan da u obzir uzme samo iskustvo stečeno u predmetnom sektoru, koje radnika stavlja u položaj da bolje obavlja zadaće koje su mu povjerene (presuda od 14. ožujka 2018., Stollwitzer, C-482/16, EU:C:2018:180, t. 39.). Iz toga slijedi da pravo Unije ne nalaže da se u obzir uzmu sva „ostala razdoblja” koja su, prema mišljenju Općine Beč i austrijske vlade, uključena u izračun radnog staža, u predviđenim granicama, samo zbog socijalnih razloga. 40 Stoga činjenica da se trajanje tih „ostalih razdoblja” uračunava samo za jednu polovinu i do gornje granice od tri godine ne može sama po sebi predstavljati diskriminaciju na temelju dobi. Naime, u tom slučaju, iskustvo stečeno kod drugih poduzetnika nije uzeto u obzir, neovisno o dobi kada je ono stečeno ili o dobi dotičnog radnika prilikom zapošljavanja (presuda od 14. ožujka 2018., Stollwitzer, C-482/16, EU:C:2018:180, t. 40. i navedena sudska praksa). U ovom slučaju, na temelju nijednog elementa spisa kojim Sud raspolaže ne može se smatrati da se razlika koja 80 41 Kao treće, nastavak diskriminacije na temelju dobi koju je Sud utvrdio u točkama 64. do 66. presude od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich (C 650/21, EU:C:2023:300), konkretno proizlazi iz paušalnog odbijanja prvih četiriju godina iskustva stečenog prije zapošljavanja, što je zapravo sprečavalo osobe koje su takvo iskustvo stekle uglavnom između četrnaeste i osamnaeste godine života – s obzirom na to da je minimalna dob za rad određena na 14 godina – da imaju pravo na bilo kakvo uzimanje u obzir tog iskustva. Međutim, budući da je to paušalno odbijanje ukinuto propisom iz 2023., to se iskustvo sada može uzeti u obzir na istoj osnovi kao ono koje su te osobe stekle nakon osamnaeste godine života, odnosno, kad je riječ o „ostalim razdobljima”, za jednu polovinu i do gornje granice od tri godine. 42 Konkretno, smanjenjem – propisom iz 2023. – gornje granice od sedam godina, predviđene propisom iz 2019., na tri godine, ne nastavlja se prethodno utvrđena diskriminacija niti se radi o novoj neizravnoj diskriminaciji na temelju dobi, s obzirom na to da se ta nova gornja granica primjenjuje neovisno o dobi u kojoj je stečeno iskustvo. 43 Kao četvrto, iz prikaza propisa iz 2023., koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da se radni staž u ljestvici platnih razreda koji se primjenjuje na Općinu Beč u biti utvrđuje u dvije faze. 44 Prvo, u skladu s člankom 15.a stavcima 1., 4. i 5. DO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u LGBl. br. 38/2023, koja se primjenjuje na ugovorno osoblje na temelju članka 18. stavaka 1. i 2. VBO-a iz 1995., uračunava se radni staž u ljestvici platnih razreda koji proizlazi iz premještaja člana ugovornog osoblja u sustav plaća predviđen Zakonom iz 2015. o izmjeni službeničkog prava, koji je isključivao uračunavanje iskustva stečenog prije navršene osamnaeste godine života člana ugovornog osoblja. 45 Drugo, tako određen radni staž predmet je ispravka kako bi se uzela u obzir razlika između referentnog datuma za napredovanje utvrđenog na temelju sustava koji je prethodio Zakonu iz 2015. o izmjeni službeničkog prava i „referentnog datuma za usporedbu”. Potonji datum određuje se u skladu s pravilima predviđenima člankom 49.v BO-a iz 1994., u verziji objavljenoj u Sudska praksa se u propisima savezne zemlje Beč primjenjuje na ugovorno osoblje Općine Beč između točno definiranih prethodnih razdoblja djelatnosti, među kojima su ona koja se smatraju relevantnima za radno mjesto na koje se član ugovornog osoblja zapošljava, i „ostalih razdoblja”, temelji na bilo kakvom uzimanju u obzir dobi dotične osobe. LGBl. br. 38/2023, uzimajući u obzir prethodna prihvatljiva razdoblja djelatnosti koja je član ugovornog osoblja ostvario nakon što je navršio 14 godina života, čime se omogućuje da se u obzir uzmu i „ostala razdoblja” ako su ostvarena prije osamnaeste godine života člana ugovornog osoblja. Ako tako određen „referentni datum za usporedbu” započinje prije referentnog datuma za napredovanje, radni staž člana osoblja povećava se za tu razliku. 46 Iz toga slijedi da, iako se preuzimanjem radnog staža u ljestvici platnih razreda, kako proizlazi iz premještaja člana ugovornog osoblja u su stav plaća predviđen Zakonom iz 2015. o izmje ni službeničkog prava, mogu održati na snazi diskriminatorni učinci koje proizvodi propis koji je prethodio tom zakonu jer se prilikom njegova određivanja nije uzelo u obzir iskustvo stečeno prije navršene osamnaeste godine života dotičnog člana ugovornog osoblja, razvidno je, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, da ispravak izvršen na temelju „referen tnog datuma za usporedbu” sada omogućuje da se uračunaju prihvatljiva razdoblja ostvarena prije navršenih osamnaest godina člana ugovornog osoblja (vidjeti po analogiji presudu od 20. travnja 2023., Landespolizeidirektion Niederösterreich i Finanzamt Österreich, C-650/21, EU:C:2023:300, t. 55. do 59.). 47 U tim okolnostima, ne proizlazi da se prema članovima ugovornog osoblja koji su ostvarili prethodna razdoblja djelatnosti prije nego što su navršili osamnaest godina života postupa nepo voljnije nego prema onima koji su takva razdoblja iste vrste i usporedivog trajanja ostvarili nakon navršenih 18 godina života. 48 Kao peto i posljednje, sama činjenica da propis iz 2023. nije imao za učinak da članu ugovornog osoblja o kojem je riječ dodijeli ikakvo dodatno napredovanje u utvrđivanju referentnog datuma za napredovanje u ljestvici platnih razreda koji se primjenjuje na Općinu Beč ne znači da se tim propisom uvodi ili održava diskriminacija na te melju dobi, bilo da je riječ o izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji na temelju dobi. 49 Naime, nepostojanje takvog dodatnog napredo vanja ne proizlazi iz činjenice da je dio „ostalih razdoblja” koja su prethodila zapošljavanju ostva ren prije nego što je tužitelj navršio osamnaest godina života, nego iz činjenice da je, kao što to tvrde Općina Beč i austrijska vlada, trajanje tih „ostalih razdoblja” – koja su uračunana za jednu polovinu – već dosegnulo gornju granicu od tri godine. 50 Valja još istaknuti da, s obzirom na to da tužitelj u svojim očitovanjima ističe da osobe koje su bile zaposlene prije 6. travnja 2001. imaju pravo Sudska praksa uračunati jednu polovinu svakog ranijeg iskustva koje proizlazi iz „ostalih razdoblja”, i to bez pri mjene gornje granice, to različito postupanje u odnosu na osobe zaposlene nakon tog datuma, pod pretpostavkom da je utvrđeno, proizlazi iz datuma zapošljavanja dotičnog ugovornog osoblja. Naime, stara ili nova pravila o odre đivanju radnog staža primjenjuju se s obzirom na taj datum. Takav kriterij, koji se temelji na objektivnom i neutralnom elementu, odnosno datumu zapošljavanja, očito nije povezan ni s kakvim uzimanjem u obzir dobi osoba koje se zapošljavaju (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2019., Horgan i Keegan, C-154/18, EU:C:2019:113, t. 24. i 25.). Prema tome, pravilo koje se temelji na referentnom datumu ne može predstavljati diskriminaciju na temelju dobi jer je jedini relevantan kriterij za njegovu primjenu svojstvo člana ugovornog osoblja zaposlenog prije ili nakon tog datuma. 51 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 21. Povelje, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se razvrstava nje člana ugovornog osoblja utvrđuje na temelju njegova radnog staža u ljestvici platnih razreda, kada se taj radni staž utvrđuje, kako bi se okon čala postojeća diskriminacija na temelju dobi, uz uračunavanje jedne polovine – a uz gornju granicu od tri godine – određenih prihvatljivih razdoblja koja prethode zapošljavanju tog člana osoblja, ostvarenih prije navršavanja njegove osamnaeste godine života, ako se ta gornja granica primjenjuje neovisno o dobi u kojoj je iskustvo stečeno. 81 Troškovi 52 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se. Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: Članke 1., 2. i 6. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, u vezi s člankom 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da im se: ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se razvrstavanje člana ugovornog osoblja utvrđu je na temelju njegova radnog staža u ljestvici platnih razreda, kada se taj radni staž utvrđuje, kako bi se okončala postojeća diskriminacija na temelju dobi, uz uračunavanje jedne po lovine – a uz gornju granicu od tri godine – određenih prihvatljivih razdoblja koja prethode zapošljavanju tog člana osoblja, ostvarenih prije navršavanja njegove osamnaeste godine života, ako se ta gornja granica primjenjuje neovisno o dobi u kojoj je iskustvo stečeno. Presuda Suda (deveto vijeće) od 5. ožujka 2026., u predmetu C-757/24, SG protiv Gemeinde Wien, jezik postupka: njemački

Polazeći od rezultata cjelokupnog postupka sudovi su ocijenili da u predmetnoj stvari tužiteljica nije dokazala neki od zabranjenih elemenata diskriminacije u postupanju nadređene joj direktorice spram nje, a nije ni dokazala da je u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pa ocijenivši da nema niti jednog od zabranjenih temelja diskriminacije odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo čast i ugled diskriminiranjem i uznemiravanjem od strane nadređenih te na nalaganje zaštite tuženiku od daljnjeg uznemiravanja.
Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje ili osoba koja se zaposli (radnik, namještenik, službenik ili drugi radnik - u daljnjem tekstu: radnik) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili ne članstva u političkoj stranci, članstva ili ne članstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća).
Polazeći od citirane zakonske odredbe potrebno je zaključiti da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u čl. 2. st. 1. ZR, pri čemu nije odlučno za primjenu te odredbe je li posljedica diskriminacije oboljenje diskriminirane osobe.
Ispunjenje navedenih pretpostavki dovodi do primjene odredbi čl. 2. st. 1. ZR i u tom slučaju diskriminirana osoba ima pravo na naknadu štete prema odredbi čl. 109. ZR.
U smislu odredbe čl. 109. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a to pravo odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredu njegovih prava iz radnog odnosa.
Prema tome, zaštitu uživa uznemiravanje kojem je temelj neka od navedenih diskriminatornih osnova, pa iako je teret dokazivanja na poslodavcu radnik je obvezan pozvati se na neku od navedenih osnova diskriminacije. Ukoliko se uznemiravanje utvrdi, radnik zbog uznemiravanje kojem je temelj diskriminacija ima pravo na naknadu štete po općim propisima obveznog prava.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tvrdnje tužiteljice u postupanju i ponašanju I. F., kao nadređene osobe, predstavlja zapravo generalno ponašanje I. F. prema svim radnicima, a ne ponašanje koje bi bilo posebno samo prema tužiteljici uvjetovano nekim od diskriminacijskih elemenata. Stoga, u predmetnoj situaciji tužiteljica nije dokazala neke od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju nadređene joj direktorice spram nje, niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe bi bila stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Tužiteljica u reviziji, a ove tvrdnje iznosila je i tijekom postupka navodi da je ponašanjem nadređene I. F. bilo grubo šikanirana odnosno izložena mobingu, ali ne navodi koje bi temelj bio. Ona tvrdi da je I. F. rekla da se mora dvostruko truditi, jer je G. kćer ali u ovom navodu sud ne nalazi diskriminaciju koju zahtjeva zakonska odredba čl. 2. st. 1. ZR.
Polazeći od definicije uznemiravanja prema čl. 2. ZR prema koje je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz čl. 2. st. 1. ZR koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika a koje uzrokuje strah, ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, tužiteljica je trebala navesti neku od osnova čl. 2. st. 1. ZR. S obzirom da se ni na jednu osnovu iz čl. 2. st. 1. ZR nije pozvala, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje uznemiravanja odnosno šikaniranje.
Budući tužiteljica nije dokazala neki od zabranjenog temelja diskriminacije u postupanju nadređene joj direktorici spram nje, a iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da nije dokazala da je u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u konkretnom slučaju nema niti od jednog od zabranjenih temelja diskriminacije slijedom čega odbijaju taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljica, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Međutim, takve osnove uznemiravanja ne uživaju sudsku zaštitu prema odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu da radniku pripada pravo da primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika (čl. 22.a st. 1. ZR) te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih, suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstavlja povredu radne obveze.
Prema tome kada se utvrdi da je došlo do takvog zlostavljanja (uznemiravanja) na radnom mjestu te ukoliko težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, radnik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa sukladno odredbi čl. 109. ZR u kojem slučaju se primjenjuje odredba Zakona o obveznim propisima, kao opći propis obveznog prava.
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno nadalje zaključuju da je tužiteljica u spornom razdoblju bila zlostavljana i uznemirena od strane nadređenoj joj osobe, koje ponašanje ima obilježje mobinga.
Međutim tužitelja nije dokazala da je zbog opisanog postupanja direktorice trpjela objektivizirane posljedice u odnosu na njezino ranije zdravstveno stanje koje se moglo podvesti pod priznate oblike nematerijalne štete kao što su fizičke boli, strah odnosno duševne boli koje su rezultat smanjenja životne aktivnosti.
Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 155. ZOO i prema shvaćanju ovog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se u sudskom postupku smiju popraviti samo one štete koje su propisane ZOO (čl. 193.-203.) ili drugim zakonima pa sve druge duševne boli čiji izvor može biti u različitim životnim situacijama, iako stvarno postoje, nisu pravna osnova za dosuđivanje satisfakcije pa tako poseban oblik naknade nematerijalne štete za narušeno zdravlje nije predviđen odredbom čl. 200. ZOO.
Međutim pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica trpjela duševne boli zbog povrede ugleda i časti, kao posljedice negativnog i neprimjerenog ponašanja i postupanja nadređene I. F., pa vodeći pri tome računa o pravo na naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede časti i ugleda propisane čl. 200. ZOO, pravilno su postupili pravo kada su dosudili naknadu nematerijalne štete za ovaj vid štete u iznosu 10.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 110. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03 – dalje u tekstu: ZR) Ugovor o radu prestaje:1. smrću radnika, 2. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 3. kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 4. dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, 5. sporazumom radnika i poslodavca, 6. otkazom, 7. odlukom nadležnog suda.

 

Polazeći od utvrđenja da je pravomoćnom presudom Odluka tuženika broj 033891 od 2. svibnja 1997. o otkazu tužiteljičinog ugovora o radu utvrđena nedopuštenom, odnosno da je na dan 1. siječnja 1999. postojao valjan ugovor o radu između tužiteljice i tuženika, odnosno da ugovor nije prestao otkazom, slijedi da je na taj dan tužiteljica imala pravo biti vraćena na radno mjesto na kojemu je radila prije nezakonitog otkaza, te pravo na plaću i sva ostala primanja iz radnog odnosa koja se temelje na ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru i zakonu.

 

Zato je za rješenje spora odlučno ocijeniti je li ugovor prestao po nekoj drugoj osnovi iz čl. 110. ZR, odnosno kakav učinak ima rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područne službe S. doneseno dana 8. svibnja 2002. u predmetu poslovni broj … kojim je tužiteljici G. K. priznato počevši od 1. siječnja 1999. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, od kojega polazi i drugostupanjski sud (list 6. presude) proizlazi da je postupak utvrđivanja profesionalne nesposobnosti tužiteljice pokrenut po službenoj dužnosti, da je u tom postupku utvrđena životna dob i radni staž tužiteljice, te utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu temeljem odredbe čl. 174. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužiteljici je dakle priznato pravo na invalidsku mirovinu temeljem preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invaliditeta i izmijenjene radne sposobnosti.

 

Priznavanjem prava na invalidsku mirovinu na temelju odredbe čl. 174. ZMO nije po sili zakona u smislu citirane odredbe čl. 110. ZR tužiteljici prestao radni odnos, jer po toj odredbi ugovor o radu prestaje samo dostavom zaposleniku pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad.

 

Zato je tužiteljica imala pravo tražiti od poslodavca vraćanje na rad na temelju pravomoćne presude, a u okviru preostale radne sposobnosti. S obzirom na to da tužiteljica u spornom razdoblju nije radila krivnjom poslodavca, ima pravo na naknadu plaće i svih ostalih primanja koja joj pripadaju po osnovi radnog odnosa, s time da se prilikom izračuna naknade plaće uračunavaju ona primanja koja je tužiteljica ostvarila na temelju rješenja o mirovini.

 

Nižestupanjski sudovi su upravo na opisani način utvrdili iznos primanja koja bi tužiteljici pripadala po osnovi naknade plaće, te primanja po osnovi božićnice, pa je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu plaća i božićnica pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti oni na koje je ukazao revident, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Trošak odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio kao nepotreban trošak, pa taj trošak nije tužiteljici priznat po čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

Odredbom čl. 2. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (ovdje tužiteljice) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

Izravna diskriminacija znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. članka 2. ZR-a kojim se radnik stavlja ili je bio stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Stavkom 4. članka 2. ZR-a posebno se određuje da je zabranjena diskriminacija između ostalog i u odnosu na uvjete rada uključujući i jednakost plaća.
Nadalje temeljem odredbe čl. 89. ZR-a poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.

U smislu stavka 1. ovoga članka dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i jednake vrijednosti ako:

- ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju,

- rad koji jedna od njih obavlja slične je naravi kao rad koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- rad koji jedna od njih obavlja je jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga ako se uzmu u obzir kriteriji kao što su stručna sprema, vještine, je li rad fizički ili ne, odgovornosti i uvjeti u kojima se rad obavlja.

Plaća iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna stavku 1. ovoga članka, ništava je.

Prema tome, prilikom ocjene je li poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od nekih direktora u društvu treba utvrditi koje su odgovornosti, obveze i ovlasti ostalih direktora i, koji su bili razlozi da se s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na radnom mjestu direktora ljudskih resursa imajući u vidu poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca ostalih radnih mjesta direktora.

Poslodavac slobodno s radnikom koji je u tom smislu također slobodan zaključuje ugovor o radu kojeg je dio i plaća radnika.

U ovoj fazi postupka nije sporno da tužiteljica prima plaću sukladno Ugovoru o radu.

Uzimajući u obzir da je plaća rezultat Ugovora o radu, da svi radnici tužitelja s položajem direktora sektora ili odjela nisu imali plaću na koju pretendira tužiteljica (23.000,00 kn), da je radnica koja je radila na radnom mjestu tužiteljice imala istu plaću kao i tužiteljica (13.000,00 kn) a da je druga radnica koja je imala veću plaću imala i višu kvalifikaciju od tužiteljice, da se rad tužiteljice ne može uspoređivati s radom, obvezama i značajem drugih direktora za poslovanje tuženika pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da tužiteljica nije diskriminirana po osnovi spola zbog toga što joj je isplaćivana plaća predviđena Ugovorom o radu u iznosu od 13.000,00 kn.

Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika.

Stoga razlika u plaći između radnika tuženika u takvim okolnostima ne predstavlja diskriminaciju u smislu čl. 2. i čl. 89. ZR.

Zbog svega gore navedenog pravilno su sudovi nižeg stupnja odbili tužiteljicu i sa zahtjevom u kojem traži zaštitu od diskriminacije u deklaratornom i kondemnatornom dijelu.

 

Na temelju prednjih utvrđenja pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da takvo postupanje tuženika ne znači nezakonito premještanje tužitelja, a kako to međutim prvostupanjski sud pogrešno smatra, a time niti njihovo uznemiravanje. Naime, nalozima za rad tužitelji nisu premješteni s radnog mjesta za koje su sklopili ugovor o radu na drugo radno mjesto, već su tim nalozima samo upućeni na drugo mjesto obavljanja rada, uvijek zadržavši radno mjesto vozača teretnog vozila. Takva mogućnost promjene mjesta obavljanja rada upravo je ugovorena među strankama čl. 2. Ugovora o radu sklopljenih među strankama.

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada su nalozi za rad doneseni u skladu sa sklopljenim ugovorima o radu, nema govora o tome da bi takvim postupanjem tuženika tužitelji bili uznemiravani i time bilo narušeno njihovo dostojanstvo kao radnika, zaštićeno čl. 30. (ranije 22.a.) ZR. Ovo posebno kada se ima u vidu činjenica da su nalozi za rad tužitelja u drugoj poslovnoj jedinici uslijedili iz poslovno opravdanih razloga, obzirom da je u Sektoru F1 gdje su tužitelji prije radili došlo do smanjenja opsega poslova, a time i smanjenja potrebe za radnicima, a naprotiv u poslovnoj jedinici V. u istom razdoblju došlo do znatnog povećanja prometa, a time i povećane potrebe za radnicima. Stoga je upućivanje tužitelja u tu poslovnu jedinicu bilo poslovno opravdano, a ne šikanozno postupanje prema njima.

U vrijeme ostvarenja odnosnog kaznenog djela, na snazi je bio Zakon o radu ("Narodne novine" broj 137/04). Članak 30. st. 1. ovog zakona propisuje daje poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. U stavku 2. je propisano da se dostojanstvo radnika štiti od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ne samo poslodavca, već i nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova.
Pogrešno je stajalište Županijskog suda u Zadru kako nema kaznenog djela jer je u konkretnom slučaju u zakonskom opisu postupanje okrivljenika označeno kao uskrata građanima prava iz rada bez označavanja o kojem ili kojim bi se to pravima iz rada radilo i kojom je to konkretno odredbom propisano.

Iz činjeničnog opisa navedenog u izreci presude Općinskog suda u Zadru proizlazi da je okrivljenik
A.K. proglašen krivim što je kao voditelj u T. centru verbalno spolno uznemiravao djelatnicu Centra J.
B. komentirajući njezin izgled na način da ju je pitao kakvo donje rublje nosi i koji broj grudnjaka, obraćao joj se na radnom mjestu riječima „...najradije bi te opalio kada si ljuta..." te joj nije osigurao uvjete rada u kojima neće biti izložena spolnom uznemiravanju. pa je na taj način uskratio građaninu druga prava iz rada...". Dio zakonskog opisa kaznenog djela iz čl. 114. KZ i druga prava iz rada što su utvrđena zakonom..." odnosi se na pravo radnika da mu se osiguraju uvjeti rada u kojima neće biti izložen spolnom uznemiravanju. Nasuprot tvrdnji Županijskog suda u Zadru, iz presude prvostupanjskog suda jasno proizlazi kako je okrivljenik inkriminiranim ponašanjem prema oštećenici, kojoj je bio nadređen, kroz dulje vremensko razdoblje postupao protivno odredbi čl. 30. Zakona o radu i time počinio kazneno djelo iz čl. 114. KZ.

Županijski sud u Zadru, u obrazloženju svoje odluke, između ostaloga navodi kako okrivljenik u konkretnom slučaju nije bio u ulozi poslodavca pri čemu zanemaruje odredbu čl. 30. st. 2. Zakona o radu gdje je navedeno kako se dostojanstvo radnika štiti od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavaca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj pri obavljanju svojih poslova, pa nema nikakve dvojbe da u ovu grupu spada okrivljenik.
Pravilno tvrdi Državni odvjetnik Republike Hrvatske kako drugostupanjski sud nije bio u pravu kada je naveo da je novi Zakon o radu blaži za počinitelja jer se u zaštiti dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja poziva na poseban zakon, a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije koji propisuje samo prekršajnu odgovornost.

Zakon o suzbijanju diskriminacije na novi način osigurava zaštitu i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisujući izuzetno široki katalog oblika izravne i neizravne diskriminacije. Zakon propisuje institucionalni okvir i posebnu tužbu za zaštitu od diskriminacije, te postupak koji će se voditi po odredbama Zakona o parničnom postupku a u konačnici propisuje i prekršajne odredbe za onoga tko s ciljem prouzročenja straha ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na jedan od diskriminacijskih načina, povrijedi njegovo dostojanstvo. Zakon na sveobuhvatan način regulira područje diskriminacije i posebno u čl. 6. definira teže oblike diskriminacije, kao one koji su počinjeni više puta (ponovljena diskriminacija), koji su počinjeni kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija), odnosno om kod kojih posljedica posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije. Kako Zakon uređuje postupanje svili pravnih i fizičkih osoba u području uznemiravanja i spolnog uznemiravanja vezanih uz rad i radne uvjete (čl. 8. ) novi Zakon o radu koji se poziva na Zakon o suzbijanju diskriminacije nije blaži za počinitelja. Uostalom, oba Zakona o radu u „...druga prava iz rada.. . ' uključuju zabranu povrede dostojanstva spolnim uznemiravanjem. Zakon o radu ("Narodne novine" broj 137/04) je propisao dužnost poslodavca zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mi osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. Novi Zakon o radu ("Narodne novine" broj 149 09) u svom čl. 130. više ne sadrži ovu odredbu, već se poziva na poseban zakon, točnije na Zakon o suzbijanju diskriminacije. Međutim, to ne znači daje novi Zakon o radu blaži, već upravo suprotno, niti da odredbe Zakona o diskriminaciji o postojanju prekršajne odgovornosti suspendiraju primjenu odgovarajućih normi Kaznenog zakona.

Nasuprot stajalištu Županijskog suda u Zadru, Zakon o suzbijanju diskriminacije ne derogira kazneno djelo povrede prava na rad i drugih prava iz rada iz čl. 114. KZ-a. već samo uvodi novi katalog prekršajnih djela dodatno štiteći jednakost građana.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako okrivljenikovo ponašanje, koje je bilo suprotno odredbi čl. 30. Zakona o radu, ima sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 114. KZ i zato nije na štetu okrivljenika povrijedio Kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 1. ZKP-a. kada ga je proglasio krivim zbog počinjenog kaznenog djela iz čl. 114. KZ.

S obzirom daje presudom Županijskog suda u Zadru, kojom je okrivljenik na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP-a oslobođen od optužbe, povrijeđen Kazneni zakon u korist okrivljenika pogrešnom primjenom čl. 368. toč. 1. ZKP-a. to je trebalo, sukladno odredbi čl. 422. st. 2. ZKP-a. utvrditi samo postojanje povrede zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da tuženik kao poslodavac diskriminira tužitelja od 1992. do danas, s zabranom svake daljnje diskriminacije tužitelja, te za isplatu naknade štete tužitelju zbog diskriminacije u ukupnom iznosu od 548.600,00 kn zajedno sa prije navedenim zateznim kamatama. Tužitelj tokom postupka tvrdi da je u spornom razdoblju diskriminiran po nacionalnoj osnovi na način da je 1992. s radnog mjesta rukovoditelja prodaje područja raspoređen na nižeredovane poslove radnog mjesta viši ekonomist za plan i analizu, na način da mu tuženik daje poslove neadekvatne (manje zahtjevne) njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, na način da ga se uskraćuje u pravu na stimulativni dio plaće, te na način da ga se onemogućuje u napredovanjima u poslu.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tuženik kao poslodavac 1992. rasporedio tužitelja kao radnika sa poslova rukovoditelja prodaje područja na poslove višeg ekonomista za plan i analizu i to zbog potrebe procesa rada (a iz kog razloga je u spornom razdoblju raspoređivao i druge radnike),

- da tužitelj niti protiv netom navedene odluke o rasporedu kao i niti protiv naknadnih odluka tuženika kojima se vrši raspored tužitelja i kojima se određuje plaća tužitelju, nije zahtijevao sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da je tuženik u spornom razdoblju davao tužitelju poslove u okviru poslova radnog mjesta na koje je tužitelj bio raspoređen odnosno za koje poslove je imao sklopljen ugovor o radu,

- da je tuženik tužitelju za sporno razdoblje isplaćivao plaću sukladno općim aktima tuženika i to za poslove koje je tužitelj obavljao,

- da tuženik tužitelja u spornom razdoblju nije onemogućavao u napredovanju već da mu je u okviru organizacijskih mogućnosti i potreba procesa rada predlagao napredovanje,

- te da tužitelj u spornom razdoblju nije bio diskriminiran jer tužitelj nije bio stavljan, a niti je mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike tuženika i to niti postupanjem tuženika, a niti kriterijima i praksom koju je tuženik imao prema svojim radnicima.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

Kada tuženik u spornom razdoblju nije diskriminirao tužitelja onda predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan. Dakle u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za pružanje zaštite od diskriminacije čl. 2. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. i čl. 2. ZR, odnosno iz čl. 1., čl. 2. i čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Revizijski navodi tužitelja da bi on u spornom razdoblju bio izložen mobbingu odnosno uznemiravanju na radu, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost nižestupanjskih presuda. Ovo stoga što se predmetni tužbeni zahtjev tužitelja odnosi isključivo na zaštitu od diskriminacije (kako u pogledu zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, tako u pogledu zabrane daljnje diskriminacije te tako i u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog diskriminacije), a ne na zaštitu od uznemiravanja na radu.

S obzirom na revizijske navode tužitelja o njegovom pravu na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti za ukazati je na slijedeće. Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08) tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno tuženik je dokazao da u spornom razdoblju tužitelj nije bio diskriminiran, a tuženik nije niti tvrdio, a niti dokazivao da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga dakle, nije u pravu tužitelj kada smatra da bi imao pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

Revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija znatnim dijelom iscrpljuje) predstavljaju pokušaj revidiranja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga niti ti revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Odredbom čl. 2. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (ovdje tužiteljice) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

Izravna diskriminacija znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. članka 2. ZR-a kojim se radnik stavlja ili je bio stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Stavkom 4. članka 2. ZR-a posebno se određuje da je zabranjena diskriminacija između ostalog i u odnosu na uvjete rada uključujući i jednakost plaća.
Nadalje temeljem odredbe čl. 89. ZR-a poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.

U smislu stavka 1. ovoga članka dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i jednake vrijednosti ako:

- ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju,

- rad koji jedna od njih obavlja slične je naravi kao rad koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- rad koji jedna od njih obavlja je jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga ako se uzmu u obzir kriteriji kao što su stručna sprema, vještine, je li rad fizički ili ne, odgovornosti i uvjeti u kojima se rad obavlja.

 

Plaća iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna stavku 1. ovoga članka, ništava je.

Prema tome, prilikom ocjene je li poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od nekih direktora u društvu treba utvrditi koje su odgovornosti, obveze i ovlasti ostalih direktora i, koji su bili razlozi da se s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na radnom mjestu direktora ljudskih resursa imajući u vidu poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca ostalih radnih mjesta direktora.

Poslodavac slobodno s radnikom koji je u tom smislu također slobodan zaključuje ugovor o radu kojeg je dio i plaća radnika.

U ovoj fazi postupka nije sporno da tužiteljica prima plaću sukladno Ugovoru o radu.

Uzimajući u obzir da je plaća rezultat Ugovora o radu, da svi radnici tužitelja s položajem direktora sektora ili odjela nisu imali plaću na koju pretendira tužiteljica (23.000,00 kn), da je radnica koja je radila na radnom mjestu tužiteljice imala istu plaću kao i tužiteljica (13.000,00 kn) a da je druga radnica koja je imala veću plaću imala i višu kvalifikaciju od tužiteljice, da se rad tužiteljice ne može uspoređivati s radom, obvezama i značajem drugih direktora za poslovanje tuženika pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da tužiteljica nije diskriminirana po osnovi spola zbog toga što joj je isplaćivana plaća predviđena Ugovorom o radu u iznosu od 13.000,00 kn.

Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika.

Stoga razlika u plaći između radnika tuženika u takvim okolnostima ne predstavlja diskriminaciju u smislu čl. 2. i čl. 89. ZR.