Sudska praksa

U konkretnom slučaju ocjenjujući rezultate doka znog postupka, a to je da se sporno računalo cijelo vrijeme nalazilo u posjedu tužene, teret dokazivanja je upravo na tuženoj da je predmetno računalo vra tila, a ne na tužitelju koji je dokazao da se računalo nalazilo u posjedu tužene jer tužitelj nije u obvezi dokazivati negativnu činjenicu da ga tužena nije vratila, već upravo suprotno; Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev; - kako je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio prvo postavljeni tužbeni zahtjev kao osnovan, to u takvoj pravnoj situaciji u smislu odredbe čl.188. st. 2. ZPP sud više nije ovlašten odlučivati o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu. Članak 221.a Zakona o parničnom postupku (“Na rodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) članak 188. stavak 2. ZPP Prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve tužitelja za vraćanje prijenosnog računala Dell s pripadajućim punjačem, kojeg je tuženica koristila kao zaposlenica tužitelja za vrijeme obavljanja poslova, a kojoj je radni odnos kod tužitelja prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu od 20. rujna 2020. te ukoliko tužena nije u mogućnosti vratiti računalo da naknadi štetu tužitelju u vrijednosti predmetnog računala. Žalba je osnovana i drugostupanjskom presudom je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I izreke u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 949,00 EUR sa za teznim kamatama, dok je preinačena u dijelu pod stavkom I. izreke te je naloženo tuženici vraćanje prijenosnog računala tužitelju, kao i u dijelu pod stavcima I. i II. izreke u pogledu odluke o trošku parničnog postupka. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi: Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje prije nosnog računala kojeg je tuženica koristila kao za poslenica tužitelja za vrijeme obavljanja poslova, a kojoj je radni odnos kod tužitelja prestao sporazumom te ukoliko tužena nije u mogućnosti vratiti računalo da naknadi štetu tužitelju u vrijednosti predmetnog računala. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice u ovom postupku:- da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja teme ljem Ugovora o radu sklopljenog dana 23.02.2016. i izmijenjenog Aneksom od 28.02.2017., Aneksom 2 od 29.09.2017., Aneksom 3 od 30.03.2018., Aneksom 4 od 16.01.2019. i Aneksom 5 od 28.03.2019., a radni odnos tuženice kod tužitelja je prestao sporazumom,- da je tuženica kao radnica tužitelja zadužila pred metno prijenosno računalo Dell s pripadajućim punja čem koje je i koristila za vrijeme obavljanja poslova za tužitelja- da je tuženica dana 01.07.2019. bila imenovana di rektorom društva SPV za sanaciju d.o.o., kojem društvu je tužitelj jedini osnivač,- da je tuženica nastavila koristiti predmetno računalo tijekom rada kod SPV za sanaciju d.o.o.,- da je tuženica prestala obnašati dužnost direktora SPV za sanaciju d.o.o. s danom 15.11.2023. pokreta njem postupka likvidacije nad tim društvom,- da je SPV za sanaciju d.o.o. dopisom od 21.11.2023. zatražio od tuženice da sukladno čl. 16. ugovora iz vrši primopredaju svih materijala i opreme koja joj je dana na korištenje kao direktorici Društva (prijenosno računalo), te se u istom navodi da će izvršiti isplatu otpremnine iz čl. 20. st. 1. ugovora u roku 15 dana po upisu Odluke o prestanku društva u sudskom registru, pod uvjetom da uredno ispuni svoje obveze iz čl. 16. ugovora,- da je SPV za sanaciju d.o.o. dopisom od 27.11.2023. tuženicu obavijestio da je s danom 23.11.2021. brisana iz sudskog registra kao osoba ovlaštena za zastupanje Društva, te je tuženicu podsjetilo na obvezu vraćanja zaduženog prijenosnog računala i poslovne dokumen tacije koju eventualno ima u svom posjedu,- da je tuženica odgovorila dopisom od 19.12.2023. u kojem je navela da ne posjeduje ništa od materijala kao niti opreme vlasništva SPV za sanaciju d.o.o., 68- da se tužitelj putem punomoćnika dopisom od 24.01.2024. obratio tuženici putem njenog punomoć nika s pozivom da tuženica tužitelju vrati prijenosno računalo koje je prvotno zadužila obavljajući poslove za tužitelja, a koje je ostavljeno na korištenje u SPV za sanaciju d.o.o. za vrijeme obnašanja dužnosti di rektora tog društva, odnosno i za vrijeme korištenja rodiljnog/porodiljnog dopusta, a na koji dopis tuženica nije odgovorila,- da je SPV za sanaciju d.o.o. tuženici isplatio otpre mninu dana 1.3.2024.,- da iz iskaza tužene u bitnome proizlazi da je počela raditi kod tužitelja 2016. sa završenim fakultetom, a nakon toga je magistrirala, pa je dobila drugo radno mjesto, a tijekom 2019. ju je gđa. H. imenovala za vd direktora u SPV , da je tijekom rada kod tužitelja, ra dila na predmetnom laptopu, te je po prelasku u SPV nastavila raditi na tom laptopu koji je stajao na stolu, a radila je u prostoru od SPV-a, a ne tužitelja, a nakon prelaska u SPV, otišla je na prvi porodiljni, te se vratila za 6 mjeseci, ali nije mogla raditi sa gđom Hrebac pa je iskoristila ostatak porodiljnog, te je zatim koristila i drugi porodiljni, da je u studenom 2023. dobila dopis od SPV-a o prestanku radnog odnosa, te su ju tražili da vrati predmetni laptop na što je odgovorila da ga nema, te ju je nakon toga nekoliko puta zvala odvjetnica P. i pitala za laptop, te joj je rekla da laptop nije kod nje ističući da se ovaj spor niti ne vodi zbog laptopa, već zbog osobnog odnosa između gđe. H. i nje,- da kada je odlazila na drugi porodiljni tj. na čuva nje trudnoće, predmetni laptop je ostao u poslovnom prostoru jer tijekom porodiljnog nije obavljala nikakav posao, ali tijekom potresa i korone, a u to vrijeme je bila na prvom porodiljnom, je istovremeno i radila i taj laptop je bio kod nje kod kuće i na njemu je radila, a kada se vratila s prvog porodiljnog je nastavila raditi na predmetnom laptopu na poslu odnosno cijelo vrijeme je radila na tom laptopu od kada je nabavljen, time da kada se vratila sa prvog porodiljnog 27. rujna 2021. radila je vrlo kratko jer je bilo nemoguće raditi s g. L., navodi da je 31. kolovoza 2022. otvorila bolovanje zbog komplikacija u drugoj trudnoći ne sjeća se je li radila od doma tijekom bolovanja a prije odlaska na bolovanje nije razdužila opremu ali zapravo nije ju nikada niti zadužila te je laptop i mobitel prije bolovanja ostavila na stolu a ključeve od auta je predala SP i to još 2020. a da je ostavila laptop na stolu mogla bi potvrditi SP ili nadzorne kamere,- da u iskazu zakonska zastupnica tužitelja MH u bit nome navodi da je tuženica počela raditi kod tužitelja 2016. kao pripravnica, te nakon što je diplomirala, primljena je u radni odnos kod tužitelja, te je tijekom radnog odnosa kod tužitelja imenovana direktoricom u SPV koja je tvrtka kćer od tužitelja, a to je bilo tijekom 2019., a tijekom 2020. je temeljem sporazuma prestao radni odnos između tužitelja i tuženika, a tuženica je ostala u radnom odnosu kod SPV kao direktorica do početka likvidacije firme u studenom 2023.,da je tije kom 2018. dobila predmetni laptop od tužitelja kojeg Sudska praksa je tada i zadužila, te je cijelo vrijeme na njemu radila i na poslu i tijekom rada od kuće, a kada je prestao njen radni odnos u SPV, zatraženo je da ista vrati predmetni laptop, te se je tuženica protivila, jer da isti nije zadužila od SPV nego od tužitelja, a to je i točno, međutim, tužitelj koji je tuženici isti dao na korištenje, taj laptop sa njom nije razdužio, već je kod iste ostao, te je ona na njemu cijelo vrijeme radila, jer je SPV nastavio raditi u prostoru tužitelja i sa opremom tuži telja a kako je laptop bio od tužitelja, to su dali nalog SPV-u da vrati laptop, te je zatim SPV tražio laptop od tuženice a tuženica je i sudjelovala u nabavi tog laptopa a radni odnos kod SPV-a prestao joj je zbog postupka likvidacije. Prvostupanjski sud je na temelju naprijed navedenih utvrđenja pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazi vanja, a na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbenim navodima. Naime, u ovom konkretnom slučaju nije upitno da je ovdje tužena kao zaposlenica tužitelja koristila predmetno računalo te da je isto nastavila koristiti i tijekom rada u SPV-u kada je imenovana direktoricom tvrtke SPV-a, (tužiteljevo društvo-kćer) do likvidacije tog društva kada joj je prestao radni od nos, te također nije upitno da je ovdje tužena koristila predmetno računalo i za vrijeme rada kod kuće zbog korištenja porodiljnog kao i potresa i korone a što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja i iskaza tužene. Također ovdje nije upitno, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da tuženica nikada nije formalno zadužila pa onda niti formalno razdužila predmetno računalo na način da je potpisala dokument o preuzi manju odnosno vraćanju računala. Međutim, s obzirom da je tužena cijelo vrijeme rada kod tužitelja kao i poslije u društvu SPV koristila predmetno računalo i to za vrijeme rada u poslovnim prostorijama tužitelja i SPV-a a kasnije i za vrijeme rada kod kuće kada ga je koristila na način da ga je nosila kući iz čega proizlazi da je bila cijelo vrijeme u posjedu spor nog računala tada je ovdje u primjeni pravilo o teretu dokazivanja a koje je sud kod donošenja pobijane od luke pogrešno primijenio što je rezultiralo pogrešnom primjenom odredbe čl. 219.a u vezi s čl. 221.a ZPP-a kao i odredbe čl. 8. ZPP-a. Naime, u ovom konkretnom slučaju ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, a to je da se sporno računalo cijelo vrijeme nalazilo u posjedu tužene, teret dokazivanja je upravo na tuženoj da je predmetno računalo vratila, a ne na tužitelju koji je dokazao da se računalo nalazilo u posjedu tužene a tužitelj nije u obvezi dokazivati negativnu činjenicu da ga ovdje tužena nije vratila već upravo suprotno. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode protivnika. U svom iskazu tužena tvrdi da je vratila prijenosno računalo i da ga je ostavila na stolu u službenim prosto rijama time da na tu okolnost ne predlaže dokaze iako u svom iskazu navodi da bi možda to mogla potvrditi SP ili nadzorne kamere. Sudska praksa Ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o posto janju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga je iz svih naprijed navedenih razloga valjalo preinačiti pobijanu odluku te naložiti ovdje tuženoj da tužitelju vrati sporno računalo a kako je to odlučeno u točki I izreke ove drugostupanjske odluke. Međutim u ovom parničnom predmetu tužitelj je po stavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odnosno postavljena su dva tužbena zahtjeva pa stoga sud odlučuje o drugom postavljenom tužbenom zahtjevu tek ukoliko odbije prvo postavljeni tužbeni zahtjev ( čl.188.st.2.ZPP-a). Prema tome kako je ovaj drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio prvo postavljeni tužbeni zahtjev kao osnovan to u takvoj pravnoj situaciji u smislu odredbe čl.188.st.2.ZPP-a sud više nije ovlašten odlučivati o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu stoga je u tom dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio i drugo postavljeni tužbeni zahtjev , a o kojem više nema potrebe odlučivati ,valjalo primijeniti odredbu čl. 369. st. 5. ZPP-a. S obzirom da je pobijana presuda preinačena valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka prema konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl.154.st.1.i čl.155.st.1.ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23-dalje Tarife) a s obzirom da je ovdje tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu.

Članak 31. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnoga vremena treba tumačiti tako da ne zabranjuju nacionalno zakonodavstvo ili praksu, kao što je socijalni plan kojega su sklopili poduzeće i njegovo radničko vijeće, na temelju kojega se plaćeni godišnji odmor radnika sa skraćenim radnim vremenom izračunava u skladu s pravilom pro rata temporis.

Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena, treba tumačiti tako da zabranjuje nacionalne odredbe temeljem kojih radnik koji postane nesposoban za rad za vrijeme plaćenog godišnjeg odmora nema pravo kasnije iskoristiti taj godišnji odmor koji se podudara s razdobljem nesposobnosti za rad.

Direktiva 2003/88/EZ - Organizacija radnog vremena - Pravo na plaćeni godišnji odmor - Bolovanje - Podudaranje godišnjeg odmora i bolovanja - Pravo korištenja plaćenog godišnjeg odmora u drugom razdoblju

Sloboda kretanja radnika
Sloboda kretanja radnika - Socijalna sigurnost - Sporazum o socijalnoj sigurnosti kojega su sklopile dvije države članice prije pristupanja Europskoj uniji - Država članica nadležna za ocjenu razdoblja osiguranja - Starosna mirovina - Dodatak dodijeljen samo državljanima države članice sa stalnim prebivalištem u toj državi članici)

Odredbe točke 6. Priloga III.(A) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i na članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. i kako je bila izmijenjena Uredbom (EZ) br. 629/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006., u vezi sa člankom 7. stavkom 2.(c) iste, ne zabranjuju nacionalno pravilo, kao što je ono iz spora u glavnoj stvari, koje određuje isplaćivanje dodatka na davanje za starost, kada je iznos takvog davanja, dodijeljenog u skladu sa člankom 20. bilateralnog sporazuma između Češke Republike i Slovačke Republike, potpisanog 29. listopada 1992. u okviru mjera za uređenje pitanja nakon podjele Češke i Slovačke Federativne Republike, niži od onoga koji bi bio dodijeljen da je starosna mirovina bila izračunata u skladu s propisima Češke Republike.
Povezane odredbe članaka 3. stavka 1. i 10. Uredbe br. 1408/71, kako je bila izmijenjena Uredbom (EZ) br. 629/2006, zabranjuju nacionalno pravilo, kao što je ono u sporu u glavnoj stvari, koje omogućuje isplaćivanje dodatka na davanje za starost samo češkim državljanima sa stalnim prebivalištem na području Češke Republike, pri čemu na temelju prava Europske unije ne proizlazi da bi to nužno moglo dovesti do toga da bi osoba koja ispunjava ta dva uvjeta trebala biti prikraćena za taj dodatak.

Uvjeti rada - Direktiva 2003/88/EU - Organizacija radnog vremena - Pravo na godišnji odmor - Zrakoplovni piloti

Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena i klauzulu 3. Sporazuma koji je u prilogu Direktivi Vijeća 2000/79/EZ od 27. studenoga 2000. o Europskom sporazumu o organizaciji radnog vremena mobilnih radnika u civilnom zrakoplovstvu, koji su sklopili Udruga europskih zračnih prijevoznika (AEA), Savez europskih transportnih radnika (ETF), Europska udruga pilota (ECA), Udruga zrakoplovnih kompanija europskih regija (ERA) i Međunarodna udruga zračnih prijevoznika (IACA), treba tumačiti tako da zrakoplovni pilot ima pravo, za vrijeme godišnjeg odmora, ne samo zadržati osnovnu plaću već i, kao prvo, sve sastavnice koje su suštinski vezane za obavljanje naloga koje je dužan obaviti na temelju ugovora o radu i za koje je predviđen novčani iznos koji spada u izračun ukupne naknade plaće radnika te, kao drugo, na sve elemente koji su vezani za njegov osobni i profesionalni status zrakoplovnog pilota.
Nacionalni sud mora ocijeniti udovoljavaju li različite sastavnice koje čine ukupnu naknadu plaće radnika tim kriterijima.

ZAŠTITA RADNIKA U SLUČAJU INSOLVENTNOSTI NJIHOVA POSLODAVCA

Direktiva 80/987/EEZ - Zaštita radnika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca - Naknada za insolventnost - Plaćanje uvjetovano prijavom kao tražitelj zaposlenja

Članak 3. i 4. Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti radnika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca, kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002., treba tumačiti tako da zabranjuju nacionalno zakonodavstvo koje obvezuje radnike da se prijave kao tražitelji zaposlenja u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, kako bi u potpunosti iskoristili pravo na isplatu

Odluka
1 Prijedlog za donošenje odluke o prethodnom pitanju tiče se tumačenja članaka 4., 5. i 10. Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti radnika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (Službeni list L 283, 1980., str. 23), kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (Službeni list L 270, 2002., str. 10) (u daljnjem tekstu: Direktiva 80/987).
2 Taj prijedlog je bio podnesen u okviru postupka između J. C. van Ardennena, tužitelja u sporu u glavnoj stvari, i Raad van Bestuur van het Uitvoeringsinstituut Werknemersverzekeringen (upravni odbor zavoda za upravljanje osiguranjem radnika, u daljnjem tekstu: UWV) jer je potonji odbio isplatiti mu ukupni iznos odštete zbog insolventnosti poslodavca uz obrazloženje da se u propisanom roku nije prijavio kao tražitelj zaposlenja pri Centrale organisatie voor Werk en Inkomen (zavod za zapošljavanje i prihod, u daljnjem tekstu: CWI).

Članak 31. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnoga vremena treba tumačiti tako da ne zabranjuju nacionalno zakonodavstvo ili praksu, kao što je socijalni plan kojega su sklopili poduzeće i njegovo radničko vijeće, na temelju kojega se plaćeni godišnji odmor radnika sa skraćenim radnim vremenom izračunava u skladu s pravilom pro rata temporis.

Članak 141. EZ i Direktivu Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na primjenu načela jednake plaće za muškarce i žene treba tumačiti kako slijedi:
? radnici obavljaju jednaki rad ili rad kojemu je moguće pripisati jednaku vrijednost ako se, s obzirom na niz čimbenika kao što su priroda rada, uvjeti u vezi s osposobljavanjem i uvjeti rada, te osobe može smatrati u usporedivoj situaciji, što mora utvrditi nacionalni sud;
? u vezi s neizravnom diskriminacijom u pogledu plaće poslodavac mora pružiti dokaze koji objektivno opravdavaju razlike u plaći između radnika koji smatraju da su diskriminirani i osoba s kojima se uspoređuju;
? poslodavac se u opravdavanju razlike u plaći, koja ukazuje na prima facie slučaj diskriminacije na temelju spola, mora pozivati na osobe s kojima se uspoređuje koje, zbog činjenice da je njihova situacija opisana valjanim statističkim podacima koji se odnose na dovoljan broj pojedinaca, ne odražavaju samo slučajne ili kratkoročne fenomene i koje su općenito važne, je nacionalni sud predlagatelj uzeo u obzir pri utvrđivanju te razlike;
? nacionalni sud može uzeti u obzir interese za dobrim industrijskim odnosima kao jedan od čimbenika u utvrđivanju jesu li razlike u plaći između dvije skupine radnika rezultat objektivnih čimbenika koji nisu vezani ni uz kakvu diskriminaciju na temelju spola i u skladu su s načelom razmjernosti.