Sudska praksa

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama.
Presudom Županijskog suda preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama.
Revizija tužitelja nije osnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće s osnove prekovremenog rada u razdoblju od kolovoza 2006. do veljače 2008. godine.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je temeljem Ugovora o rasporedu ugovornog diplomata na određeno vrijeme od 14. srpnja 2006. (dalje: Ugovor), sklopljenom između stranaka, tužitelj u utuženom razdoblju kao ugovorni diplomat bio raspoređen na rad na određeno vrijeme u Generalni konzulat u S.R.Nj. sa sjedištem u D. na konzularno mjesto konzul prvog razreda.
Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u istom razdoblju radio prekovremeno, subotom i nedjeljom, i to djelomično uz nalog generalne konzulice, a dijelom i bez naloga, što je evidentirano najavama i predviđenim trajanjem rada, i stoga je tužitelju dosudio zatraženu naknadu za prekovremeni rad primjenom čl. 4. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, dalje – Zakon o državnim službenicima), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 92/04) i čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 137/04).
Drugostupanjski je sud, odlučujući povodom žalbe tuženika ocijenio da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 352. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da u istoj nisu navedeni razlozi o istaknutom prigovoru zastare tuženika, kao niti o odlučnim činjenicama koje se odnose na opseg prekovremenog rada tužitelja po svakom pojedinom danu za koji se traži naknada, odnosno na visinu zahtjeva.
Stoga je u odnosu na dio potraživanja dospjelog tijekom 2006. godine, vezano za istaknuti prigovor zastare, a polazeći od nespornih činjenica u pogledu dospijeća predmetnog dijela potraživanja te danu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u predmetnom postupku, sukladno odredbi čl. 135. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09), čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i čl. 186.a st. 3. ZPP-a, te primjenom ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a st. 1. i 3. ZPP-a, drugostupanjski sud ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na predmetno potraživanje za 2006. godinu, i u tom je dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
U odnosu na sporno razdoblje 2007. i 2008. godine drugostupanjski je sud, polazeći od pojma prekovremenog rada određenog odredbom čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), temeljem isprava koje se nalaze u spisu i izvedenih dokaza, utvrdio da je u utuženom razdoblju zbog povećanog opsega poslova, na zahtjev poslodavca, u smislu odredbe čl. 92. ZR-a, bio određen prekovremeni rad isključivo za dane od 7. do 10. studenoga 2007., a da je prema evidenciji tužitelja isti radio prekovremeno 8. studenoga 2007.
Za ostale isprave koje je tužitelj priložio (najave prekovremenog rada) drugostupanjski je sud ocijenio da iste ne sadrže potpis ovlaštene osobe, niti predstavljaju nalog poslodavca za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i neradnim danima, odnosno da to nisu isprave iz kojih bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je tužitelj po nalogu poslodavca radio prekovremeno, dok je evidenciju koju je tužitelj vodio o prekovremenom radu drugostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim dokazom o prekovremenom radu, a na kojem bi sud mogao isključivo temeljiti svoju odluku o osnovanosti zahtjeva (budući da iz te evidencije proizlazi da brojni poslovi za koje je tužitelj u toj evidenciji naveo da ih je radio izvan radnog vremena, zapravo predstavljaju redovne konzularne poslovima koji su obavljani, a kako iz te iste evidencije proizlazi, radnim danima u redovnom vremenu konzulata).
Polazeći od tako utvrđenih činjenica, te uzimajući nadalje u obzir specifičnost konzularnih poslova koje je tužitelj obavljao, u smislu kako ga definira Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu od 2. veljače 2006. (dalje: Pravilnik o unutarnjem redu), a koji podrazumijevaju određeni rad, pa i protokolarne obveze izvan uobičajenog radnog vremena, drugostupanjski je sud ocijenio da iz svih provedenih dokaza, proizlazi da tužitelj nije dokazao opseg prekovremenog rada za koji tvrdi da ga je ostvario, kao niti da je imao nalog generalnog konzula za takav rad, odnosno da nije dokazao da se doista radilo o prekovremenom radu u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, pa je zahtjev tužitelja našao neosnovanim.
Revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza (u pogledu načina evidentiranja prekovremenog rada, i sadržaja dostavljene dokumentacije), te vrši njihova preocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi, i kao takvi su neodlučni u revizijskom stupnju postupka, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega ovaj sud takve revizijske navode nije posebno razmatrao.
Neutemeljeno tužitelj nadalje revizijskim navodima osporava pravilnost drugostupanjske odluke u dijelu u kojem se sud pozvao na Pravilnik o unutarnjem redu, tvrdeći da je osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo prosuditi sukladno propisima višeg ranga od navedenog Pravilnika, i to Zakona o vanjskim poslovima, Zakona o državnim službenicima i kolektivnom ugovoru za državne službenike. Naime, drugostupanjski je sud odluku o neosnovanosti tuženog zahtjeva utemeljio na činjenici da tužitelj (u smislu odredbe 8. ZPP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a) nije dokazao opseg prekovremenog rada, pa time niti visinu naknade za isti, kao niti da sati rada izvan redovnog radnog vremena za koje je tvrdio da je ostvario, predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, a na primjenu kojeg zakona kao općeg propisa upućuju upravo odredbe čl. 50. i 36. Zakona o vanjskim poslovima (''Narodne novine'', broj 48/96), i odredba čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima.
Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a određeno je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše do 10 sati tjedno. Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u utuženom razdoblju (osim za dan 8. studenoga 2007.) nije postojao nalog ovlaštene osobe poslodavca, odnosno zahtjev za prekovremeni rad, to i ovaj sud prihvaća pravilnom ocjenu drugostupanjskog suda da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da sati rada za koje tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju ostvario predstavljaju upravo prekovremeni rad u smislu citirane odredbe čl. 41. st. 1. ZR-a, a  za  koji bi mu pripadalo pravo na povećanu plaću predviđenu odredbom čl. 92. ZR-a, dok u odnosu na prekovremeni rad za dan 8. studenog 2007. pravilno ni u tom dijelu zahtjev tužitelja nije prihvaćen s obzirom da nije dokazan opseg, odnosno visina pripadajuće naknade za isti.
Slijedom navedenoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. studenoga 2005. i odluka tuženika od 27. prosinca 2005., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, dok je pod točkom II izreke naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto zaštitar pratitelj novčanih vrijednosti. 
Pod točkom III./1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 229.084,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom III./1. izreke prvostupanjske presude, dok je pod točkom III./2. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 12.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno pod točkom III./2. izreke. Pod točkom IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sklopljen 1. travnja 2005. između tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja dana 2. prosinca 2012. kao neosnovan, pod točkom V. izreke je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 87.529,32 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2005. do isplate, dok je pod točkom VI. izreke naloženo tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.991,21 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u točkama I, II, III/1., IV i V izreke
Revizija tuženika-protutužitelja je djelomično neosnovana u odnosu na  presudu Županijskog suda u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je
-  utvrđeno da izvanredni otkaz tuženika od 30. studenoga 2005. kao i odluka tuženika od 27. prosinca 2005. nisu dopušteni, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, 
-  naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto zaštitar pratitelj novčanih vrijednosti,
- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 10.572,61 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 16. svibnja 2006. do 16. prosinca 2006., tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te 
- u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika da se sudski raskine ugovor o radu s danom 2. prosinca 2005.
a djelomično je osnovana, te se ukidaju presude suda prvog i drugog stupnja u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju za razdoblje od 3. prosinca 2005. pa do 31. ožujka 2006., te od 1. prosinca 2006. pa do 27. srpnja 2010. isplati iznos 218.512,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Pobijanom presudom tužitelju je za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 27. srpnja 2010., kao i za kolovoz i studeni 2010., dosuđena naknada plaće za vrijeme prekida rada u ukupnom iznosu 229.084,61 kn. 
Naime, pozivom na odredbu čl. 93. st. 3. ZR, tužitelju je za vrijeme dok je obavljao posao kod drugih poslodavaca dosuđena razlika između potencijalnih bruto plaća koje bi ostvario kod tuženika i ostvarenih bruto plaća kod drugog poslodavca (za razdoblje od 1. travnja 2006. do 30. studenoga 2006., te za kolovoz i studeni 2010.) u ukupnom iznosu 10.572,61 kn, dok mu je za preostalo razdoblje (od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., te od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010.) u kojem nije bio zaposlen kod drugih poslodavaca u cijelosti dosuđena naknada plaće u ukupnom iznosu 218.512,00 kn. 
Odredbom čl. 93. st. 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. 
S obzirom da je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu, pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 93. st. 3. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća koje bi tužitelj ostvario kod tuženika i ostvarenih bruto plaća kod drugih poslodavca u ukupnom iznosu 10.572,61 kn za razdoblje od 1. travnja 2006. do 30. studenoga 2006., te za kolovoz i studeni 2010. 
Međutim, osnovano tuženik navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju u cijelosti dosudili naknadu plaće za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., kao i od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010. u ukupnom iznosu 218.512,00 kn.
Naime, nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., kao i od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010., tužitelju dosudili u cijelosti naknadu plaće u ukupnom iznosu 218.512,00 kn, zaključujući da bi tužitelj, neovisno o ostvarenom dohotku od obavljanja obrta ostvario pravo na isplatu plaće sa svim doprinosima od strane tuženika da nije došlo do nezakonitog otkazivanja ugovora o radu tužitelju, kako je to isti ostvarivao i u periodu dok je radio kod tuženika i paralelno imao otvoren obrt.
Takav pravni stav sudova u postupku koji je prethodio reviziji je pogrešan. 
Naime, prema odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07 i 79/07.) radom u obrtu obrtnik ostvaruje prava u svezi s radnim odnosom ako ta prava ne ostvaruje po drugoj osnovi.
Slijedom navedenog, a s obzirom da je prema pravnom shvaćanju ovog suda rad obrtnika u vlastitom obrtu izjednačen s pravima iz radnog odnosa, to bi tužitelju (koji ta prava za navedeno razdoblje u konkretnom slučaju nije ostvarivao po drugoj osnovi) pripadala samo razlika plaće za navedeno razdoblje ukoliko je kao obrtnik ostvario manje od onog što bi na ime plaće dobio kod tuženika (tako i u odluci ovog suda broj Revr-290/2007 od 23. svibnja 2007.).
Stoga je valjalo u tom dijelu nižestupanjske presude ukinuti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni tužitelju, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava iz odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o obrtu, sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice, zbog čega nije bilo moguće preinačiti pobijanu odluku.
Na temelju izloženog valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom I rješenja.
Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenom odluka "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015. dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođa I u jedinici Kolodvor V. i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuje presudu drugostupanjskog suda kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda i sudi:
Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda te se odbija zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopuštena odluka - "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015.

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 14.227,84 kuna bruto sa zateznim kamatama tekućima od 17. rujna 2011. do isplate (točka I. izreke) kao i da mu naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 7.656,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2016. do isplate (točka II. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.303,75 kuna (točka III. izreke). 
Žalba tuženika je neosnovana te Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužitelju dosuđena otpremnina u iznosu od 14.227,84 kuna bruto zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.656,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2016. do isplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine nakon što je dobio osobno uvjetovani otkaz zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Polazeći od utvrđenja:
-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod N. d.d. od 25. rujna 1997. do 9. kolovoza 2000., a od 10. kolovoza 2000. do 16. rujna 2011. u radnom odnosu kod N. d.d. u stečaju,
-da je tužitelju otkazan ugovor o radu prije 13 godina prilikom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, 
-da je dana 10. kolovoza 2011. između tužitelja i tuženika N. d.d. u stečaju sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova prodavača, radi dovršenja započetih poslova i otklanjanja moguće štete, temeljem članka 120. stavak 5. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj: 44/96, 161/98 i 29/99, dalje SZ), 
-da je zbog profesionalne nesposobnosti za rad tužitelju određena invalidska mirovina od 17. rujna 2011. rješenjem HZMO-a, Područna služba u Zagrebu, 
- da je tuženik 16. rujna 2011. dao tužitelju osobni uvjetovani otkaz zbog profesionalne nesposobnosti za rad i da mu je radni odnos sa tim danom prestao,
- da tužitelj nije osporavao odluku o otkazu, 
-da je tužitelj ostvario kod tuženika više od dvije godine neprekidnog rada prije donošenja odluke o otkazu, koja odluka nije donesena iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika,
-te je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 119. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 i 61/11, dalje ZR) obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa otpremnine.
Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i članak 223. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
Najprije valja reći da je odredbom članka 120. stavak 1. i 2. SZ propisano da otvaranjem stečajnog postupka ugovori o radu ili službi sklopljeni sa dužnikom kao poslodavcem ne prestaju, ali međutim otvaranje stečajnog postupka je poseban opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. 
Iz stanja spisa proizlazi da je prilikom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-269/2000 od 23. lipnja 2000., svim radnicima tuženika, pa tako i tužitelju, otkazan ugovor o radu sa danom otvaranja stečajnog postupka. Međutim, iz obračunskih listova plaće (list 30-32 spisa) i potvrde o plaći zaposlenika (list 33 spisa) proizlazi da je tužitelj i nakon otkaza ugovora o radu zbog stečaja tuženika, nastavio raditi kod tuženika. 
Naime, odredbom članka 12. stavak 2. ZR propisano je da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada izdati potvrdu o sklopljenom ugovoru, dok je stavkom 4. navedenog članka propisano da ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. 
Dana 10. kolovoza 2011. između tužitelja i tuženika sklopljen je ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova prodavača, radi dovršenja započetih poslova i otklanjanja moguće štete, temeljem članka 120. stavak 5. SZ, te mu je dana 16. rujna 2011. tuženik uručio obavijest da mu zbog profesionalne nesposobnosti za rad radni odnos kod tuženika prestaje 16. rujna 2011. 
Odredbom članka 119. stavak 1. ZR je propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Kako je tužitelj dobio osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog profesionalne nesposobnosti za rad dana 16. rujna 2011., te kako proizlazi da je tužitelj i nakon što mu je otkazan ugovor o radu zbog stečaja tuženika nastavio raditi kod tuženika temeljem članka 12. stavak 4. ZR, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na isplatu otpremnine temeljem članka 119. stavak 1. ZR.
Tuženik u žalbi navodi kako Stečajni zakon ne dozvoljava mogućnost isplate otpremnine, nego navedeni zakon omogućuje jedino sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, a kojim protekom radnik nema pravo na otpremninu. Stečajni upravitelj je ovlašten isplaćivati samo jedino ona primanja koja su predviđena planom stečajnog upravitelja i odobrena od strane stečajnog suca i to ona koja se smatraju redovitima, dok isplata otpremnine to nije. 
U odnosu na te žalbene tvrdnje tuženika valja reći da zaposlenici ostvaruju svoje tražbine od poslodavca u stečaju na dva načina: kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Kao stečajni vjerovnici zaposlenici se namiruju u stečajnom postupku, u pravilu, one tražbine koje su dospjele do dana otvaranja stečajnog postupka, prema isplatnim redovima u koje tražbine spadaju. Prema odredbama članka 87. stavak 1. točka 5. SZ tražbine zaposlenika stečajnog dužnika nastale nakon otvaranja stečajnog postupka spadaju u ostale obveze stečajne mase, pa takve tražbine zaposlenici namiruju kao vjerovnici stečajne mase temeljem odredbi članka 85. SZ. Člankom 120. stavak 7. SZ propisano je da se plaće i ostala primanja iz radnog odnosa na koja je pravo nastalo nakon otvaranja stečajnog postupka namiruju se kao obveze stečajne mase. Za tražbine koje ostvaruju kao vjerovnici stečajne mase, zaposlenici ne podnose prijavu stečajnom upravitelju.
Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev, imajući u vidu odredbe iz članka 119. stavak 1. ZR i članka 120. stavak 7. SZ, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi zakona. 
Budući da tužitelj u ovom parničnom postupku uspio u cijelosti sa svojim zahtjevom, to je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. stavak 1. ZPP valjalo na jednak način odlučiti o troškovima parničnog postupka, koji su prema ocjeni ovog suda odmjereni u primjerenoj visini sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14 i 118/14).
Slijedom navedenog, valjalo je po članku 368. stavak 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 6.240.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate,

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća temeljem zaključenog Ugovora o radu od 6. studenoga 1995. i to za razdoblje počev od kolovoza 2000. pa do ožujka 2009.

U postupku je utvrđeno:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o radu 6. studenoga 1995. kojim je tužitelj imenovan na vrijeme od pet godina članom Uprave tuženika,

- da je tužitelju Odlukom tuženika od 6. srpnja 1998., a temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju tuženika, otkazan Ugovor o radu od 6. studenoga 1995.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-1939/98 od 5. prosinca 2000. utvrđena kao nedopuštena Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 6. srpnja 1998., te je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao,

- da tužitelj nije tražio vraćanje na rad u postupku kod Općinskog suda u Zagrebu pod brojem Pr-1939/98,

- da je pravomoćnom presudom u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-19292/04 od 3. prosinca 2007. odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na rad kod tuženika kao člana Uprave,

- da je tužitelj s danom 14. kolovoza 2000. zasnovao novi radni odnos u H.L. d.o.o., time da mu je zaključena radna knjižica kod tuženika s danom 13. kolovoza 2000.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga jer je tužitelj imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme za mjesto člana Uprave tuženika do 25. svibnja 2000., te je tužitelju u svakom slučaju prestao radni odnos kod tuženika istekom ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno istekom otkaznog roka i zaključenjem radne knjižice 13. kolovoza 2000., a obzirom da tužitelj nije tražio vraćanje na rad u postupku u kojem je tražio utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, a isto tako je sa takvim zahtjevom odbijen u posebnoj parnici protekom tri godine nakon pravomoćnosti presude o utvrđenju nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident u bitnom navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što je on u cijelosti uspio u parnici radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o radu od 6. srpnja 1998., a ujedno da je utvrđeno kako mu nije prestao radni odnos kod tuženika. Smatra da je ta odluka prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari te da nije od značaja što je on  zasnovao radni odnos kod novog poslodavca 14. kolovoza 2000. Pritom se tužitelj poziva i na odredbe čl. 14. Ugovora o radu i prema kojoj odredbi mu tuženik nikada nije izjavio da raskida ugovor o radu.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obje nižestupanjske odluke sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti između obrazloženja tih odluka i stanja spisa, te se te odluke u cijelosti mogu valjano ispitati. Pritom treba napomenuti da se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP kojom prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, a što je ovlast drugostupanjskog suda temeljem citirane odredbe. Obzirom da tužitelj u reviziji nije naveo koje bi druge eventualno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP počinio drugostupanjski sud ili prvostupanjski sud, u tom dijelu se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne može niti valjano ispitati, tako da je ukupno neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, odnosno da mu ne pripada pravo na isplatu plaće u visini koja pripada članu Uprave tuženika prema Ugovoru o radu zaključenom 6. studenoga 1995. To iz razloga jer je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao istekom vremena na koji je Ugovor o radu od 6. studenoga 1995. zaključen, a to je protekom roka od pet godina od zaključenja ugovora, odnosno 26. svibnja 2000. Obzirom da je nakon toga tuženik priznao tužitelju otkazni rok te mu isplatio otpremninu sukladno odredbi čl. 14. st. 3. Ugovora o radu te je zaključio radnu knjižicu sa 13. kolovoza 2000., najkasnije tada se može uzeti da je radni odnos tužitelja kod tuženika za mjesto člana Uprave prestao. Kod toga treba navesti da navodi tužitelja u reviziji kako je uspio u postupku radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, se mogu uzeti kao relevantni samo u odnosu na prava tuženika za vrijeme važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, ali ne i za sporno razdoblje koje se odnosi na razdoblje nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme i na razdoblje kada je tuženik zasnovao novi radni odnos kod novog poslodavca. Tuženik nije tražio niti vraćanje na rad u parnici radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, a osim toga pravomoćno je odbijen sa naknadnim  zahtjevom u posebnoj parnici radi vraćanja na rad upravo temeljem pravomoćne presude kojom je utvrđena nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Na taj način nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 10. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) kojim je određeno da ugovor o radu prestaje istekom roka utvrđenog ugovorom, a isto tako nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 83. st. 1. ZR o pravu na isplatu plaće nakon obavljenog rada.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi koje tužitelj ističe u reviziji valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke utvrđeno je da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od 6 mjeseci koji počinje teći od 1. studenoga 2012., točkom 2. i 3. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju otpremninu u visini od 12 mjesečnih bruto plaća u iznosu od 412.870,20 kn te mu isplatiti i dospjelu plaću za vrijeme otkaznog roka u bruto iznosu od 206.435,10 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u tom dijelu izreke. Točkom 4. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio vraćanje na radno mjesto rukovoditelja samostalnog odjela ili radne jedinice ili na rukovodeće mjesto najvišeg koeficijenta sukladno sistematizaciji u skladu s njegovom stručnom spremom i sposobnostima. U točki 5. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.600,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki 6. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.375,00 kn. Prvostupanjskim rješenjem odbačen je dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti i nedopuštenosti dopisa tuženika od 15. studenoga 2012. (za koji tužitelj tvrdi da po svojoj pravnoj prirodi predstavlja odluku o otkazu ugovora o radu) i da radni odnos nije prestao.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 1., 2., 3. te dijelu točke 5. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.850,00 kn, dok je preinačena u preostalom dijelu točke 5. izreke i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.750,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 4. i 6. izreke. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
Revizija tuženika je djelomično osnovana te Vrhovni sud preinačuje presudu Županijskog suda u stavku I. izreke u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu (u točki 2. izreke) i sudi tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
„Tuženi dužan je tužitelju isplatiti otpremninu u visini dvanaest mjesečnih bruto plaća prema izračunu koje je primao u mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je otkazan ugovor i to u ukupnom iznosu od 412.870,20 kn s kamatom tekućom od 15. studenoga 2012. do plateža, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od osam dana.“
U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 14.100,00 kn u roku od 8 dana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
U postupku pred nižestupanjskim sudovima koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da su stranke ugovorom o pravima i obvezama člana uprave društva od 31. listopada 2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor) uredile međusobne odnose za razdoblje od 4 godine tj. od 1. studenoga 2008. do 31. listopada 2012., s tim da je tužitelj, kao član uprave društva u radnom odnosu s društvom na neodređeno vrijeme (članak 2. stavak 3. Ugovora);
- da je tužitelj opozvan u svibnju 2012., dok sam Ugovor nije otkazan;
- da je nakon opoziva s mjesta člana uprave, koji opoziv tužitelj nije pobijao, tužitelj ostao u radnom odnosu kod tuženika;
- da je člankom 19. Ugovora određeno da društvo i član uprave imaju pravo otkazati taj Ugovor te da u slučaju otkaza Ugovora od strane člana uprave otkazni rok u trajanju od 6 mjeseci počinje teći s danom zaprimanja zahtjeva za ostavku (u konkretnom slučaju od 1. studenoga 2012.);
- da je tuženik sukladno članku 17. Ugovora ponudio tužitelju zaključenje novog ugovora o radu kojeg tužitelj nije prihvatio
- da je tužitelj pisanim putem otkazao Ugovor 31. listopada 2012., s istim danom kada je i obavijestio tuženika o neprihvaćanju ponuđenog novog ugovora o radu;
- da je tuženik dopisom od 15. studenoga 2012. obavijestio tužitelja da je temeljem članka 1. Ugovora dana 31. listopada 2012. istekao Ugovor i da je protekom ugovorenog razdoblja od 4 godine prestala pravna osnova za radni odnos;
- da tužitelju sukladno članku 20. stavak 1. Ugovora pripada pravo na otpremninu u utuženom iznosu u visini koja nije sporna;
- da tužitelju sukladno članku 19. stavak 4. Ugovora pripada, za vrijeme trajanja otkaznog roka, pravo na naknadu plaće u visini koja također nije sporna.
Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo na otkazni rok u trajanju od šest mjeseci počevši od 1. studenoga 2012. i pravo na isplatu dospjele plaće za vrijeme otkaznog roka po članku 7. Ugovora, u bruto iznosu od 206.435,10 kn, kao i pravo na otpremninu u visini 12 mjesečnih bruto plaća prema izračunu koje je primao u mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojemu je otkazan Ugovor i to u ukupnom iznosu od 412.870,20 kn s kamatom tekućom od 15. studenoga 2012.
Pritom, utvrđujući da je sam tužitelj otkazao predmetni Ugovor, sud prvog stupnja ističe da, u smislu članka 288. stavak 2. ZPP-a, tužitelj nema pravni interes za postavljanje zahtjeva na utvrđenje ništetnosti i nedopuštenosti dopisa tuženika od 15. studenoga 2012., kao i na zahtjev da mu radni odnos nije prestao pa je taj dio tužbe odbacio.
Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.
U tom smislu navodi da je nadzorni odbor opozvao tužitelja sukladno odredbi članka 244. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99-vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11-pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13, u daljnjem tekstu: ZTD), s tim da sam opoziv ne dovodi do prestanka Ugovora budući je člankom 244. stavak 2. ZTD-a propisano da se opozivom člana uprave ne dira u odredbe ugovora kojeg je član uprave sklopio s društvom.
Revident tvrdi da između stranaka nije zasnovan ugovor o radu već da se radi samo o obveznopravnom ugovoru o djelu (tzv. „menadžerskom“ ugovoru) pa da stoga tužitelja niti ne pripada pravo na otpremninu ili uopće prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
Pravilno sud drugog stupnja zaključuje da odnosni Ugovor ima elemente obveznopravnog ugovora, a ujedno i ugovora o radu iz članka 14. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR) i da opozivom obveznopravnog dijela ugovora automatizmom nije došlo i do prestanka radnog odnosa jer takva klauzula u Ugovoru ne postoji, a niti opoziv ima utjecaj na međusobna prava parničnih stranaka koja proizlaze iz zaključenog ugovora o radu.
U konkretnom se slučaju radi o mješovitom ugovoru koji ima obilježja menadžerskog ugovora, ali i ugovora o radu („casus mixtus“), što je jasno i nedvojbeno određeno u članku 2. stavak 3. Ugovora, koji u tom dijelu glasi:
„Član uprave je u radnom odnosu s društvom na neodređeno vrijeme“.
Slijedom toga je revidentovo osporavanje postojanja ugovora o radu neosnovano i bez daljnjega protivno utvrđenom činjeničnom stanju, stoga se u ovom dijelu revizije iznose prigovori činjenične naravi koje u reviziji nije dopušteno iznositi i koje revizijski sud ne može ispitivati (članak 385. ZPP-a).
Nije sporno da je nadzorni odbor tuženika opozvao tužitelja kao člana uprave društva u svibnju 2012. i da tužitelj od tada nije bio na funkciji člana uprave društva, međutim, tuženik nije istodobno otkazao i tužiteljev ugovor o radu pa je on i nadalje bio u radnom odnosu. Zbog toga je tuženik bezuspješno pokušao sporazumno raskinuti postojeći ugovor o radu i u tom je smislu tužitelju ponudio novi ugovor o radu sa zahtjevom da se o tome izjasni najkasnije do 31. listopada 2012. (list 56. spisa).
Prema tome, dok je još egzistirao ugovor o radu koji ni na koji način nije bio otkazan, tužitelj je sam otkazao ugovor o radu dopisom od 31. listopada 2012. koji je uputio tuženiku i u kojem je izrijekom naveo - da otkazuje ugovor s danom 31. listopada 2012. i potom izjavio da, nakon što je otkazao navedeni ugovor,  nije u mogućnosti prihvatiti ponuđeni novi ugovor o radu. Tužitelj je na takav način, kako su to izrijekom i pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, sam otkazao ugovor o radu i to prije nego li je protekao rok za izjašnjenje o ponudi za sklapanje novog ugovora o radu.
Odredbom članka 119. stavak 1. ZR-a propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
Dakle, prema citiranoj odredbi poslodavac ima obvezu isplatiti radniku otpremninu ako su kumulativno ispunjeni uvjeti: da ugovor o radu otkazuje poslodavac, da razlog otkaza ugovora o radu nije skrivljeno ponašanje radnika i da je radnik kod poslodavca bio u radnom odnosu najmanje dvije godine neprekidno.
Slijedom toga, osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede utužene otpremnine i to zato jer je tužitelj sam otkazao ugovor o radu pa ga u tom slučaju ne pripada pravo na otpremninu jer to pravo pripada radnika samo onda kada mu poslodavac otkazuje ugovor o radu.
Istina, u ovom je slučaju pravo na otpremninu posebno određeno još i u članku 20. stavak 1. Ugovora, ali također samo u slučaju otkaza od strane društva (tuženika).
Naime, člankom 20. stavkom 1. Ugovora određeno je da u slučaju otkaza ovog ugovora, a pod uvjetom da član uprave društva u roku od 8 dana od dana ponude novog ugovora, ne prihvati ponuđeni ugovor o radu s društvom, član uprave društva ima pravo na otpremninu koja je jednaka svoti od 12 mjesečnih plaća. Izračun otpremnine temelji se na plaći koju je član uprave primao u mjesecu koji je prethodio onome mjesecu u kojem je otkazan ugovor. U opisanom slučaju radni odnos prestaje (članak 20. stavak 4. Ugovora).
Iz teksta navedenog članka: „u slučaju otkaza ovog ugovora, a pod uvjetom da član uprave društva u roku od 8 dana od dana ponude novog ugovora, ne prihvati ponuđeni ugovor o radu s društvom“ jasno proizlazi da se radi o otkazivanju od strane društva (otkaz se povezuje s ponuđenim ugovorom), u kojem slučaju tužitelj ima pravo na otpremninu.
Prema tome, članak 20. Ugovora ne uređuje situaciju kada otkaz daje član društva (ovdje tužitelj) nego kada ugovor otkazuje društvo (ovdje tuženik). 
Također je potrebno istaknuti da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti povoljnije pravo. To iz razloga jer odredba članka 119. stavak 1. ZR-a ne propisuje ostvarivanje prava radnika na otpremninu ako radni odnos otkazuje sam radnik, niti Ugovor u članku 20. stavak 1. ne uređuje situaciju u kojoj bi član uprave društva (ovdje tužitelj) imao pravo na otpremninu u slučaju kada on sam otkazuje, već samo onda kada otkazuje društvo.
U tom su smislu revizijski navodi osnovani pa je na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci.
Kako je u konkretnom slučaju odredbom iz članka 19. Ugovora između stranaka ugovoreno da tužitelja pripada pravo na otkazni rok u trajanju od šest mjeseci i to neovisno od načina otkazivanja, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužitelj ima pravo na ugovoreni otkazni rok i da ga za to razdoblje pripada naknada plaće.
Iz tih je razloga u tom dijelu, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
S obzirom na to da se djelomičnim preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima  koja se temelji se na odredbama iz članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 2. i člankom 155. ZPP-a.

Zakon o plaćama u javnim službama predstavlja posebni prisilni propis koji ima prednost pred općim propisom kao što je Zakon o radu, što znači da se visina plaće ne može ugovarati, te su odredbe ZPJS-a obvezujuće za tuženika u pogledu visine plaće njegovih radnika. Pritom iz tužiteljevog ugovora o radu sklopljenog između stranaka 9. travnja 1997. proizlazi da je čl. 6. st. 2. ugovoreno da će se u slučaju promjene platnog razreda, koeficijenta ili dodatka na plaću zaposleniku radniku izdati posebno rješenje koje ne mijenja odredbe navedenog ugovora, pa je s obzirom na sadržaj te odredbe poslodavac bio ovlašten pobijanom odlukom o plaći promijeniti odnosno uskladiti koeficijent s Uredbom.

Članak 6. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine, broj: 27/2001.)

Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine, broj: 25/2013.)

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i dosuđen tužitelju parnični trošak.

Žalba tuženika je osnovana i Županijski sud preinačuje presudu suda prvog stupnja tako da odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da Odluka o plaći tuženika izdana tužitelju, Klasa: 120-02/13-20/01, Ur.broj: 380/19-01-03/13-49 od 11. ožujka 2013.g. nije dopuštena.

II/ Utvrđuje se da je na snazi Odluka o plaći tuženika Klasa: 120-02/12-20/01, Ur.broj: 533/19-01-03/12-32 od 02. travnja 2012. g. kojom je određeno da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu III. vrste - ekonom u H.I.P., pa mu se određuje koeficijent složenosti poslova 0,85.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja :

Prema navodima tužbe tužitelj je kod tuženika u radnom odnosu temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. travnja 1997. i aneksa tom ugovoru od 30. travnja 2001., na radnom mjestu III. vrste - ekonom, te je Odlukom tuženika od 2. travnja 2012. utvrđeno da je tužitelj zaposlen na tom radnom mjestu i utvrđen mu je koeficijent složenosti poslova 0,85.

Nadalje, da je Odlukom tuženika od 20. ožujka 2013. tuženik umanjio koeficijent složenosti poslova tužiteljevog radnog mjesta s 0,85 na 0,824, a da pritom tužitelju nije promijenio radno mjesto niti sadržaj i opseg poslova, pa da je time postupio protivno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o primjeni povoljnijeg prava za radnika.

Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev, u bitnom uz zaključak da je smanjenjem koeficijenta složenosti poslova bez izmijene ugovora o radu, niti je postupljeno protivno pravilu Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/2009., 61/2011. i 73/2013. - dalje: ZR) o primjeni povoljnijeg prava (čl. 7. st. 3. ZR-a) i protivno čl. 3. Pravilnika o radu tuženika od 10. lipnja 2010., budući se ugovor o radu može mijenjati samo suglasnom voljom ugovornih strana.

Odluka prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

Naime, nije sporno da su Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine, broj: 25/2013. - dalje: Uredba) propisani jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova u javnim službama za sve službenike i namještenike, dok su u čl. 6. citirane Uredbe, koja je stupila na snagu 11. ožujka 2013., opisani posebni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova na visokim učilištima i javnim institutima, te je tužitelju na radnom mjestu III. vrste - ekonom utvrđen koeficijent za obračun plaće od 0,824.

Čl. 6. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine, broj: 27/2001. - dalje: ZPJS) utvrđena su radna mjesta za službenike i namještenike i određeno je da se pojedina radna mjesta i stručni uvjeti za raspored na rad na ta radna mjesta utvrđuju posebnim propisom i Uredbom Vlade RH, a koji Zakon (ZPJS) predstavlja lex specialis u odnosu na druge opće propise i ZR, i obvezujući je za tuženika u pogledu visine plaće njegovih zaposlenika.

Dakle, ZPJS predstavlja posebni prisilni propis koji ima prednost pred općim propisom kao što je Zakon o radu, što znači da se visina plaće ne može ugovarati, te su odredbe ZPJS-a obvezujuće za tuženika u pogledu visine plaće njegovih radnika. Pritom iz tužiteljevog ugovora o radu sklopljenog između stranaka 9. travnja 1997. proizlazi da je čl. 6. st. 2. ugovoreno da će se u slučaju promjene platnog razreda, koeficijenta ili dodatka na plaću zaposleniku radniku izdati posebno rješenje koje ne mijenja odredbe navedenog ugovora, pa je s obzirom na sadržaj te odredbe poslodavac bio ovlašten pobijanom odlukom o plaći promijeniti odnosno uskladiti koeficijent s Uredbom.

Slijedom navedenog valjalo je uz preinačenje prvostupanjske presude odbiti tužbeni zahtjev iz stavka I., II. i III. izreke (čl. 373. toč. 3. ZPP-a).

Budući da je u upravnom postupku odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova prijevoza, rješenjima koja su postala konačna i pravomoćna (tužitelj protiv istih nije u tom postupku podnosio pravne lijekove), to se ne mogu sada u parničnom postupku sudovi upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti rješenja donesenih u upravnom postupku (čl. 12. ZPP-a), pa stoga niti odlučivati pripada li tužitelju pravo na isplatu naknade troškova prijevoza u nekoj drugoj visini od one određene takvim odlukama, pa tako niti u visini pojedinačne dnevne karte iz odredbe čl. 3. Pravilnika/04.

Članak 3. stavak 1. Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (''Narodne novine'', broj 141/04 i 22/05)

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 25.935,79 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose na način pobliže naznačen u izreci.

Presudom Županijskog suda preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa 25.935,79 kn sa zateznim kamatama.

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla, dospjelih u razdoblju od lipnja 2011. do svibnja 2014.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je rješenjem MORH od 4. veljače 2004. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla autobusom na relaciji R.-Z. i obratno, te da je rješenjem MORH od 14. svibnja 2012. tužitelju priznata naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji R.-Z. i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A.P. d.d.

Prvostupanjski je sud, pošavši od utvrđenja da tužitelj u utuženom razdoblju, zbog rada u turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanima, nije bio u mogućnosti koristiti javni prijevoz, odnosno da mu kupnja mjesečne karte prijevoznika A.P. d.d. ne bi pokrila stvarne troškove prijevoza na posao i s posla, sukladno odredbi čl. 59. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 93/08) i 59. st. 5. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 89/12), a u vezi sa čl. 3. st. 1. Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (''Narodne novine'', broj 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik/04), ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza prema cijeni dnevne, odnosno pojedinačne karte autobusnog prijevoznika na predmetnoj relaciji, za svaki dolazak i odlazak s posla.

Drugostupanjski je sud, polazeći od činjenice da je konačnim rješenjima, dakle upravnim aktima tuženika od 4. veljače 2004. i 14. svibnja 2012. odlučeno o pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza u visini najjeftinije mjesečne autobusne karte, ocijenio da je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a vezan za iste, pa da stoga tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade u nekoj drugoj visini, pa tako niti u visini pojedinačne dnevne autobusne karte kako je to potraživao u ovom postupku.

Osporavajući pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda, tužitelj je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

''Da li propust radnika u vidu nepokretanja upravnog spora protiv rješenja MO kojim je odlučeno o pravu na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika koji prometuju na relaciji međumjesnog prijevoza isključuje pravo radnika da potražuje razliku troškova prijevoza (novčana potraživanja proizašla iz radnog odnosa) u parničnom postupku (čl. 1. Zakona o parničnom postupku) ukoliko radnik zbog voznog reda ugovorenog prijevoznika i načina rada u turnusima nije imao mogućnost korištenja organiziranog prijevoza samo jednog autoprijevoznika s kojim poslodavac ima zaključen ugovor na njegovim redovnim međumjesnim linijama, uslijed čega su tužitelju nastali dodatni troškovi međumjesnog prijevoza na posao i s posla?

Primjenjuje li se na djelatnu vojnu osobu kojoj je radno vrijeme organizirano kao rad u turnusima 12-24-12-48 (slijedom čega nužno mjesečno ostvaruje sate prekovremenog rada) čl. 3. st. 1. odredba Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05): 'Djelatnoj vojnoj osobi koja zbog potrebe službe bude angažirana na poslu izvan svog redovnog radnog vremena i pri tome ne može koristiti organizirani prijevoz iz članka 2. stavka 1. ovoga pravilnika, isplatiti će se naknada troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza'.''

Obrazlažući važnost navedenih pitanja tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci poslovni broj Revr-1099/2010 od 21. prosinca 2011., na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9721/99 od 31. listopada 2000., te na presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-49/15 od 10. veljače 2016., Gž-1833/13 od 26. kolovoza 2015., Gž-2169/13 od 13. studenog 2013., Gž-1176/14 od 13. siječnja 2016., Gž-666/11 od 12. listopada 2011., i Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-22/12 od 16. srpnja 2014., a u kojima tvrdi da je o navedenim pitanjima zauzeto drugačije shvaćanje od onoga na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka.

Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj Revr-1099/2010 od 21. prosinca 2011., utvrđeno je da je predmet odlučivanja u tom postupku bio zahtjev državnog službenika, djelatnika MUP, za naknadu troškova mjesnog prijevoza na temelju važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Budući da iz navedenog proizlazi da se ne radi o istovjetnim predmetima, ne može se govoriti o pravnom shvaćanju izraženom u pobijanoj presudi koje bi bilo suprotno shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci na koju se poziva revident.

Nadalje, u odluci Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9721/99 od 31. listopada 2000. izraženo je shvaćanje da se o pravu na isplatu jubilarne nagrade, naknade za prekovremeni rad i razlike putnih troškova djelatnika MUP ne odlučuje u upravnom postupku, pa stoga niti u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje nema značaj razloga važnosti za postavljena pitanja u predmetnom postupku, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Međutim, u presudi Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-49/15-2 od 10. veljače 2016., donesenoj u postupku vođenom povodom zahtjeva tužitelja-djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla (kojem je konačnim rješenjem nadležnog tijela tuženika-MO odbijen zahtjev za naknadu tih troškova prijevoza) izraženo je shvaćanje da akti tuženika kojima se odlučuje o naknadi troškova prijevoza djelatne vojne osobe nemaju značenje upravnog akta protiv kojih bi bilo dopušteno voditi upravni spor, pa je u tom parničnom postupku, primjenom odredbe čl. 3. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu zatraženih troškova prijevoza.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na ta pravna pitanja o kojem postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova, i da je stoga revizija dopuštena, te je ovaj sud pobijanu odluku ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog postavljenih pravnih pitanja sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika/04, donesenog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02 i 175/03) propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen.

Odredbom čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika/04 određeno je da je za djelatnike MO rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u Oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika/04 određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave.

Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika/13, donesenog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 73/13) određeno je da djelatna vojna osoba zahtjev za ostvarivanje prava na prijevoz podnosi čelniku ustrojstvene jedinice MO u koju je raspoređen, odnosno nadređenom zapovjedniku bojne, njemu ravne ili više razine.

Prema odredbi čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donijetima na temelju tog Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, dok je odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 i 49/11) propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar.

Iz navedenoga proizlazi da odlučivanje o pravu tužitelja-djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza, predstavlja upravnu stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da je odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, rješenjem MORH od 4. veljače 2004. tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla autobusom na relaciji R.-Z. i obratno, te da je rješenjem MORH od 14. svibnja 2012. tužitelju priznata naknada za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji R.-Z. i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A.P. d.d.

Slijedom navedenoga, a budući da je u upravnom postupku odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova prijevoza, rješenjima koja su postala konačna i pravomoćna (tužitelj protiv istih nije u tom postupku podnosio pravne lijekove), to se ne mogu sada u parničnom postupku sudovi upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti rješenja donesenih u upravnom postupku (čl. 12. ZPP-a), pa stoga niti odlučivati pripada li tužitelju pravo na isplatu naknade troškova prijevoza u nekoj drugoj visini od one određene takvim odlukama, pa tako niti u visini pojedinačne dnevne karte iz odredbe čl. 3. Pravilnika/04.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.778,11 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2015. pa do isplate, po stopi određenoj kao u izreci.

Žalba tuženika je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu otpremnine (čl. 126. Zakona o radu /„Narodne novine“ broj 93/14, u daljnjem tekstu: ZR-a/) te zatezne kamate radi kašnjenja u njenoj isplati (čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 I 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO-a/).

Bez pravnog uporišta su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja, usvojivši tužbeni zahtjev na isplatu razlike u otpremnini, pogrešno primijenio odredbu čl. 126. st. 2. ZR-a, to stoga što tužitelj ima pravo na otpremninu u visini 1/3 prosječne plaće, koju je ostvario u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, a budući da je između stranaka nesporno da je kroz to vrijeme tužitelj bio na bolovanju i primao naknadu plaće u manjem iznosu no što mu je iznosila plaća, za izračun otpremnine se ima uzeti prosjek tri plaće prije no što je tužitelj počeo koristiti bolovanje (visina istih nije sporna između stranaka) pa su stoga žalbeni navodi tuženika o suprotnome bez pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama.
Presudom Županijskog suda preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama.
Revizija tužitelja nije osnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće s osnove prekovremenog rada u razdoblju od kolovoza 2006. do veljače 2008. godine.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je temeljem Ugovora o rasporedu ugovornog diplomata na određeno vrijeme od 14. srpnja 2006. (dalje: Ugovor), sklopljenom između stranaka, tužitelj u utuženom razdoblju kao ugovorni diplomat bio raspoređen na rad na određeno vrijeme u Generalni konzulat u S.R.Nj. sa sjedištem u D. na konzularno mjesto konzul prvog razreda.
Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u istom razdoblju radio prekovremeno, subotom i nedjeljom, i to djelomično uz nalog generalne konzulice, a dijelom i bez naloga, što je evidentirano najavama i predviđenim trajanjem rada, i stoga je tužitelju dosudio zatraženu naknadu za prekovremeni rad primjenom čl. 4. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, dalje – Zakon o državnim službenicima), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 92/04) i čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 137/04).
Drugostupanjski je sud, odlučujući povodom žalbe tuženika ocijenio da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 352. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da u istoj nisu navedeni razlozi o istaknutom prigovoru zastare tuženika, kao niti o odlučnim činjenicama koje se odnose na opseg prekovremenog rada tužitelja po svakom pojedinom danu za koji se traži naknada, odnosno na visinu zahtjeva.
Stoga je u odnosu na dio potraživanja dospjelog tijekom 2006. godine, vezano za istaknuti prigovor zastare, a polazeći od nespornih činjenica u pogledu dospijeća predmetnog dijela potraživanja te danu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u predmetnom postupku, sukladno odredbi čl. 135. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09), čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i čl. 186.a st. 3. ZPP-a, te primjenom ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a st. 1. i 3. ZPP-a, drugostupanjski sud ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na predmetno potraživanje za 2006. godinu, i u tom je dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
U odnosu na sporno razdoblje 2007. i 2008. godine drugostupanjski je sud, polazeći od pojma prekovremenog rada određenog odredbom čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), temeljem isprava koje se nalaze u spisu i izvedenih dokaza, utvrdio da je u utuženom razdoblju zbog povećanog opsega poslova, na zahtjev poslodavca, u smislu odredbe čl. 92. ZR-a, bio određen prekovremeni rad isključivo za dane od 7. do 10. studenoga 2007., a da je prema evidenciji tužitelja isti radio prekovremeno 8. studenoga 2007.
Za ostale isprave koje je tužitelj priložio (najave prekovremenog rada) drugostupanjski je sud ocijenio da iste ne sadrže potpis ovlaštene osobe, niti predstavljaju nalog poslodavca za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i neradnim danima, odnosno da to nisu isprave iz kojih bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je tužitelj po nalogu poslodavca radio prekovremeno, dok je evidenciju koju je tužitelj vodio o prekovremenom radu drugostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim dokazom o prekovremenom radu, a na kojem bi sud mogao isključivo temeljiti svoju odluku o osnovanosti zahtjeva (budući da iz te evidencije proizlazi da brojni poslovi za koje je tužitelj u toj evidenciji naveo da ih je radio izvan radnog vremena, zapravo predstavljaju redovne konzularne poslovima koji su obavljani, a kako iz te iste evidencije proizlazi, radnim danima u redovnom vremenu konzulata).
Polazeći od tako utvrđenih činjenica, te uzimajući nadalje u obzir specifičnost konzularnih poslova koje je tužitelj obavljao, u smislu kako ga definira Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu od 2. veljače 2006. (dalje: Pravilnik o unutarnjem redu), a koji podrazumijevaju određeni rad, pa i protokolarne obveze izvan uobičajenog radnog vremena, drugostupanjski je sud ocijenio da iz svih provedenih dokaza, proizlazi da tužitelj nije dokazao opseg prekovremenog rada za koji tvrdi da ga je ostvario, kao niti da je imao nalog generalnog konzula za takav rad, odnosno da nije dokazao da se doista radilo o prekovremenom radu u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, pa je zahtjev tužitelja našao neosnovanim.
Revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza (u pogledu načina evidentiranja prekovremenog rada, i sadržaja dostavljene dokumentacije), te vrši njihova preocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi, i kao takvi su neodlučni u revizijskom stupnju postupka, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega ovaj sud takve revizijske navode nije posebno razmatrao.
Neutemeljeno tužitelj nadalje revizijskim navodima osporava pravilnost drugostupanjske odluke u dijelu u kojem se sud pozvao na Pravilnik o unutarnjem redu, tvrdeći da je osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo prosuditi sukladno propisima višeg ranga od navedenog Pravilnika, i to Zakona o vanjskim poslovima, Zakona o državnim službenicima i kolektivnom ugovoru za državne službenike. Naime, drugostupanjski je sud odluku o neosnovanosti tuženog zahtjeva utemeljio na činjenici da tužitelj (u smislu odredbe 8. ZPP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a) nije dokazao opseg prekovremenog rada, pa time niti visinu naknade za isti, kao niti da sati rada izvan redovnog radnog vremena za koje je tvrdio da je ostvario, predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, a na primjenu kojeg zakona kao općeg propisa upućuju upravo odredbe čl. 50. i 36. Zakona o vanjskim poslovima (''Narodne novine'', broj 48/96), i odredba čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima.
Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a određeno je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše do 10 sati tjedno. Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u utuženom razdoblju (osim za dan 8. studenoga 2007.) nije postojao nalog ovlaštene osobe poslodavca, odnosno zahtjev za prekovremeni rad, to i ovaj sud prihvaća pravilnom ocjenu drugostupanjskog suda da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da sati rada za koje tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju ostvario predstavljaju upravo prekovremeni rad u smislu citirane odredbe čl. 41. st. 1. ZR-a, a  za  koji bi mu pripadalo pravo na povećanu plaću predviđenu odredbom čl. 92. ZR-a, dok u odnosu na prekovremeni rad za dan 8. studenog 2007. pravilno ni u tom dijelu zahtjev tužitelja nije prihvaćen s obzirom da nije dokazan opseg, odnosno visina pripadajuće naknade za isti.
Slijedom navedenoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
 

Prema stajalištu Županijskog suda tužiteljica, koja je premještena te privremeno raspoređena na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta poslove kojeg je stvarno privremeno obavljao, dok ne ishodi rješenje o premještaju, u upravnom postupku (čl. 63. st. 1. ZDS), u kojem će biti utvrđeno pravo na isplatu plaće tog radnog mjesta, kao i visina i dospijeće iste, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. 
Članak 63. stavak 1. Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 32/12, 49/12,)
Članak 218. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96)  
Članak 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00, 41/08)

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 78.183,57 kn sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose.
Žalba tužiteljice je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 78.183,57 kn sa zateznim kamatama, za razdoblje od prosinca 2009. do siječnja 2014., na ime razlike plaće između radnog mjesta stručnog referenta za evidencije na koje je tužiteljica raspoređena rješenjem tuženice, a za koje joj je izdano rješenje o plaći i radnog mjesta detektiva za kriminalističke evidencije, na koje je prema tvrdnji tužiteljice raspoređena po usmenom nalogu nadređenog, za koje je radno mjesto propisan viši koeficijent složenosti poslova, visina kojeg zahtjeva nije sporna.
Među strankama je nesporno da je tužiteljica primala plaću prema rješenjima o rasporedu na radno mjesto stručnog referenta za evidencije, dok je sporno je i u žalbenoj fazi postupka pripada li tužiteljici pravo na isplatu razlike plaće između one koju je primala temeljem rješenja o plaći za radno mjesta stručni referent za evidencije i one koju bi primala za radno mjesto detektiva za kriminalističke evidencije, prema obavljanom poslu. 
Prvostupanjski sud po provedenom postupku u bitnom utvrđuje da je tužiteljica u spornom razdoblju, a temeljem tuženičina rješenja o rasporedu od 3. svibnja 2001. bila raspoređena u PUZ, Odjel kriminalističke tehnike, na radno mjesto stručni referent za evidencije, te joj je rješenjem od 3. svibnja 2001. određena plaća za to radno mjesto, prema kojem rješenju je tužiteljica i primala plaću. Vršenjem uvida u Pravilnik o unutarnjem redu MUP RH od 3. svibnja 2001. te 28. srpnja 2012. utvrđuje opis poslova radnog mjesta stručnog referenta za evidencije i radnog mjesta detektiva za kriminalističke evidencije te je stajališta da poslovi koje je tužiteljica stvarno obavljala – unos kaznenih djela i unos oštećenih kaznenim djelom, predstavljaju samo jedan manji dio segmenta opisa poslova detektiva za kriminalističke evidencije pa zaključuje da se ne može smatrati da je tužiteljica stvarno obavljala poslove detektiva za kriminalističke evidencije, već da ti poslovi – unos podataka u aplikacije, zapravo predstavljaju administrativne poslove sukladno utvrđenim zadacima, koji kao takvi ulaze u poslove stručnog referenta za evidencije. Stoga ne prihvaća tvrdnje tužiteljice da je u utuženom razdoblju stvarno obavljala poslove radnog mjesta detektiva za kriminalističke evidencije, koje je  više složenosti, te za koje je određena i viša plaća. Nadalje, citira odredbe čl. 85., čl.  63.,  čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05,142/06, 77/07,107/07 i 27/08, dalje ZDS), u svezi sa čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00, dalje ZP) te zaključuje da  policijski službenik koji je privremeno raspoređen na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga određenog službenika nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavljaju na temelju usmenog naloga nadređenog službenika dok ne ishodi rješenje o premještaju, u kojem bi bila utvrđena visina plaće koja mu pripada za poslove koje stvarno privremeno obavlja. Uz nespornu činjenicu da tužiteljica nije ishodila takvo rješenje, stajališta je da tužiteljica nije stekla pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta više složenosti za koje tvrdi da je obavljala temeljem usmenog naloga pa zahtjev tužiteljice drži neosnovanim. 
Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u pitanje pa se radi suvišnosti ponavljanja tužiteljica upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.
Žalbenim navodima osporava se zaključak suda da iako se tužiteljica nije žalila na rješenje o premještaju na radno mjesto detektiva za obradu kriminaliteta, da ista ne ostvaruje pravo na isplatu plaće tog radnog mjesta jer o istom nije doneseno posebno rješenje.   
Tužiteljica je državni službenik, kako je to navedeno u rješenju o rasporedu pa se u konkretnom slučaju primjenjuju propisi o državnim službenicima. Isto tako, prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00, 41/08) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim Zakonom i propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno.
Iz stanja spisa, izjave tužiteljice od 19. studenog 2007. (list 89  spisa) proizlazi da se tužiteljica suglasila sa premještajem sa radnog mjesta stručnog referenta za evidencije u Odjelu kriminalističke tehnike u PUZ na radno mjesto detektiva za obradu kriminaliteta u II PUZ, koja je izjava o suglasnosti dostavljena Odjelu kadrovskih i pravnih poslova (list 90 spisa), međutim posebno rješenje o rasporedu tužiteljice na novo radno mjesto nije doneseno. Također iz stanja spisa proizlazi i da je tužiteljica 9. listopada 2007. podnijela zamolbu (list 9-10 spisa) Odjelu kriminalističke tehnike PUZ za priznanje joj statusa ovlaštene osobe, koji je dopisom od 19. prosinca 2008. izvijestio tužiteljicu da je uputio prijedlog MUP-u RH za premještaj tužiteljice na radno mjesto detektiva za obradu kriminaliteta u II. PP Zagreb. Kako takvo konkretno rješenje nije doneseno, tužiteljica je u takvim okolnostima, sukladno odredbi čl.218. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96),  imala mogućnost ishoditi donošenje takvog rješenja, odnosno  podnijeti  žalbu drugostupanjskom tijelu, a što je izostalo, što je kao pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
Naime, u razdoblju od 1. siječnja 2006. pa nadalje prava državnih službenika uređena su  Zakonom o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 32/12, 49/12, pročišćeni tekst – dalje ZDS). Prema odredbi čl. 52. ZDS o primanju u državnu službu odlučuje se rješenjem, a po konačnosti tog rješenja donosi se rješenje o rasporedu na radno mjesto. S obzirom da se temeljem odredbe čl. 63. ZDS o rasporedu na radno mjesto, te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i o prestanku državne službe odlučuje rješenjem, takvo rješenje potrebno je donijeti i u slučaju privremenog premještaja u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s odredbom čl. 80. ZDS. Radnika se naime, može privremeno za potrebe službe premjestiti na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetom utvrđenim zakonom i u tom slučaju službenik ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija. 
U skladu sa gore navedenim odredbama, i prema stajalištu ovoga suda tužiteljica, koja je premještena te privremeno raspoređena na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta poslove kojeg je stvarno privremeno obavljao, dok ne ishodi rješenje o premještaju, u upravnom postupku (čl. 63. st. 1. ZDS), u kojem će biti utvrđeno pravo na isplatu plaće tog radnog mjesta, kao i visina i dospijeće iste, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga se žalba, ukazuje neosnovanom.
U konkretnom slučaju postojali su nalozi za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, međutim, čelnik tijela nije donio predmetno rješenje o plaći, a samo temeljem tog rješenja službeniku se može isplaćivati plaća, pa kada je službenik temeljem usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o povremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja. 
Kako je pravo na isplatu plaće državnog službenika osobno imovinsko pravo, koje rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, dakle to pravo se ne stječe po samom zakonu, pa dospijeće iznosa plaće nastupa donošenjem rješenja o pravu na plaću i visinu plaće, koje je u konkretnim okolnostima doneseno 3. svibnja 2001.
S obzirom da tužiteljica nije ishodila potrebno rješenje kojim se utvrđuje njeno pravo na povoljniju plaću, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev za isplatu tužiteljici razlike plaće do visine povoljnije plaće radnog mjesta koje je prema njenim tvrdnjama stvarno obavljala u odnosu na plaću koju prima prema rješenju o rasporedu iz 2001. godine, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije riješio pitanje postoji li obveza isplata plaće prema većem koeficijentu u slučaju nepostojanja rješenja o rasporedu državnog službenika. 
Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. studenoga 2005. i odluka tuženika od 27. prosinca 2005., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, dok je pod točkom II izreke naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto zaštitar pratitelj novčanih vrijednosti. Pod točkom III./1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 229.084,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom III./1. izreke prvostupanjske presude, dok je pod točkom III./2. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 12.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno pod točkom III./2. izreke. Pod točkom IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sklopljen 1. travnja 2005. između tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja dana 2. prosinca 2012. kao neosnovan, pod točkom V. izreke je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 87.529,32 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2005. do isplate, dok je pod točkom VI. izreke naloženo tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.991,21 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u točkama I, II, III/1., IV i V izreke
Revizija tuženika-protutužitelja je djelomično neosnovana u odnosu na  presudu Županijskog suda u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je
-  utvrđeno da izvanredni otkaz tuženika od 30. studenoga 2005. kao i odluka tuženika od 27. prosinca 2005. nisu dopušteni, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, 
-  naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto zaštitar pratitelj novčanih vrijednosti,
- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 10.572,61 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 16. svibnja 2006. do 16. prosinca 2006., tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te 
- u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika da se sudski raskine ugovor o radu s danom 2. prosinca 2005.
a djelomično je osnovana, te se ukidaju presude suda prvog i drugog stupnja u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju za razdoblje od 3. prosinca 2005. pa do 31. ožujka 2006., te od 1. prosinca 2006. pa do 27. srpnja 2010. isplati iznos 218.512,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Pobijanom presudom tužitelju je za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 27. srpnja 2010., kao i za kolovoz i studeni 2010., dosuđena naknada plaće za vrijeme prekida rada u ukupnom iznosu 229.084,61 kn. 
Naime, pozivom na odredbu čl. 93. st. 3. ZR, tužitelju je za vrijeme dok je obavljao posao kod drugih poslodavaca dosuđena razlika između potencijalnih bruto plaća koje bi ostvario kod tuženika i ostvarenih bruto plaća kod drugog poslodavca (za razdoblje od 1. travnja 2006. do 30. studenoga 2006., te za kolovoz i studeni 2010.) u ukupnom iznosu 10.572,61 kn, dok mu je za preostalo razdoblje (od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., te od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010.) u kojem nije bio zaposlen kod drugih poslodavaca u cijelosti dosuđena naknada plaće u ukupnom iznosu 218.512,00 kn. 
Odredbom čl. 93. st. 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. 
S obzirom da je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu, pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 93. st. 3. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća koje bi tužitelj ostvario kod tuženika i ostvarenih bruto plaća kod drugih poslodavca u ukupnom iznosu 10.572,61 kn za razdoblje od 1. travnja 2006. do 30. studenoga 2006., te za kolovoz i studeni 2010. 
Međutim, osnovano tuženik navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju u cijelosti dosudili naknadu plaće za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., kao i od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010. u ukupnom iznosu 218.512,00 kn.
Naime, nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su za razdoblje od 3. prosinca 2005. do 31. ožujka 2006., kao i od 1. prosinca 2006. do 27. srpnja 2010., tužitelju dosudili u cijelosti naknadu plaće u ukupnom iznosu 218.512,00 kn, zaključujući da bi tužitelj, neovisno o ostvarenom dohotku od obavljanja obrta ostvario pravo na isplatu plaće sa svim doprinosima od strane tuženika da nije došlo do nezakonitog otkazivanja ugovora o radu tužitelju, kako je to isti ostvarivao i u periodu dok je radio kod tuženika i paralelno imao otvoren obrt.
Takav pravni stav sudova u postupku koji je prethodio reviziji je pogrešan. 
Naime, prema odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07 i 79/07.) radom u obrtu obrtnik ostvaruje prava u svezi s radnim odnosom ako ta prava ne ostvaruje po drugoj osnovi.
Slijedom navedenog, a s obzirom da je prema pravnom shvaćanju ovog suda rad obrtnika u vlastitom obrtu izjednačen s pravima iz radnog odnosa, to bi tužitelju (koji ta prava za navedeno razdoblje u konkretnom slučaju nije ostvarivao po drugoj osnovi) pripadala samo razlika plaće za navedeno razdoblje ukoliko je kao obrtnik ostvario manje od onog što bi na ime plaće dobio kod tuženika (tako i u odluci ovog suda broj Revr-290/2007 od 23. svibnja 2007.).
Stoga je valjalo u tom dijelu nižestupanjske presude ukinuti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni tužitelju, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava iz odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o obrtu, sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice, zbog čega nije bilo moguće preinačiti pobijanu odluku.
Na temelju izloženog valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom I rješenja.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 23.605,40 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa i sa naknadom parničnog troška od 12.187,50 kn.
Revizija tuženika je djelomično osnovana i Vrhovni sud potvrđuje presudu Županijskog suda u odluci kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor 2.407,80 kn s pripadajućom zateznom kamatom u roku od 8 dana, dok preinačuje presudu Županijskog suda tako što se prihvaća žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu u odluci o zahtjevu tužitelja za isplatu regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice - te u odluci o parničnom trošku, tako da preinačena u tome dijelu glasi:
a) Odbija se zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 4.400,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
b) Tuženiku se nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak od 10.000,00 kn zajedno s zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude - 30. svibnja 2017. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 23.605,40 kn, od čega:
- 16.797,60 kn na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za 2012.,
- 2.407,80 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2011. i 2012.,
- 3.000,00 kn na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012.,
- 1.000,00 kn na ime božićnice za 2011. i 400,00 kn na ime uskrsnice za 2012.,
sve sa pripadajućim zateznim kamatama (obzirom na dospijeće tih iznosa na isplatu u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 1. listopada 2012.).
Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada kao radniku tuženika, agencije za privremeno zapošljavanje - nakon što je od 2. lipnja 2010. do 1. listopada 2012. radio u Z.H. d.o.o., Podružnica Č., kao ustupljeni komunalni radnik - a sve obzirom da su ta (ovdje prijeporna) materijalna prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Z.H. d.o.o. primali i drugi radnici toga društva. Zahtjev temelji na odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:
- na odredbi čl. 24. stavak 1., prema kojoj: "Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika ustupa radnika (u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za obavljanje privremenih poslova.",
- na odredbama čl. 26., prema kojima: (stavak 5.) "Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.", (stavak 6.) "Ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika."
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da prema "Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu G.Z., Dodatkom II. i Dodacima I. do V.", svi radnici zaposleni kod Z.H. d.o.o. Č. imaju pravo na: naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni korištenja mjesečne karte; regres za godišnji odmor u iznosu od 1.500,00 kn; prigodnu isplatu za Božić i prigodnu isplatu za Uskrs - pa su to pravo ostvarivali i u ovdje prijepornom razdoblju, na koje se utuženi iznos odnosi,
- da to pravo nije pruženo i tužitelju, i to iako je u tome razdoblju i on radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika Z.H. d.o.o. Č.
Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da je odredbom čl. 26. st. 5. ZR-a izmijenjeno dotadašnje zakonsko rješenje jer je njome određeno "da ugovorena plaća i drugi uvjeti ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem ili nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom": "na taj način su radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora",
- da je "u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, jer se odnosi na dospijeća tražbina tužitelja nakon stupanja na snagu ZR/09, a u visini koju je utvrdio na osnovi priloženih očitovanja Z.H. d.o.o. Podružnica Č., isplatnih lista i očitovanja Č.N. d.o.o.",
- da "žalbeni navodi tuženika da se prigodne nagrade i naknade troškova prijevoza ne mogu smatrati drugim uvjetima rada i plaćom iz čl. 26. st. 5. ZR/09, nego da predstavljaju druga materijalna prava, slijedom čega ne pripadaju tužitelju, ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude": ovo iz razloga jer je Direktiva Europske unije 2008/104 EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19. studenoga 2008. (dalje: Direktiva), a kojom je "...u točki 5. st. 1. uređeno da će osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika agencija za privremeno zapošljavanje biti za vrijeme koje su ustupljeni kod korisnika najmanje oni koji bi se primijenili kad bi radnici bili zaposleni neposredno kod korisnika na istom radnom mjestu...", "...ugrađena u ZR/09, a smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a je izjednačavanje uvjeta rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod korisnika i ustupljenih radnika. Pri tome se prigodne nagrade i troškovi prijevoza ne mogu izdvajati u samostalnu kategoriju koja bi bila izvan primjene zakonske odredbe o jednakom postupanju..."
Tuženik je protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju; reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio pitanja:
"Predstavljaju li "druga materijalna prava radnika" (odnosno druga primanja) i to:
- regres za korištenje godišnjeg odmora,
- božićnica,
- naknada za neiskorišteni godišnji odmor,
"druge uvjete rada" ili "plaću" u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.)? te
Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova
- regresa za korištenje godišnjeg odmora,
- božićnica i uskrsnica,
- naknada za korištenje godišnjeg odmora,
a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. ZR/09?",
te istakao da su ta "pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog velike brojnosti parničnih postupaka u kojima se javlja isto materijalnopravno pitanje".
Podnesenu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor i odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i (kumulativno potrebno, a ovdje odlučno, obzirom da se revident poziva na različitu sudsku praksu glede koje je pitanja postavio - koju bi po njemu trebalo ujednačavati) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda - iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je zaista „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).
U konkretnom slučaju po revidentu postavljena pitanja važna su za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - zbog različite i nesigurne sudske prakse u odgovoru na njih, odnosno jer o tim pravnim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (revident se pozvao na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-1801/14 i odluku Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžr-499/17 od 10. kolovoza 2017).
Predmet spora valja raspraviti (uz primjenu navedene odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a):
A/ u smislu Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća (od 19. studenoga 2008.) o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktive), a koja je na snagu stupila 5. prosinca 2008., donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima "koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne") uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla, i to:
- odredbe čl. 3. st. 1.f, prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",
- odredbe čl. 5. stavka 1., "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.",
- odredbe čl. 6. stavka 4., prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."
B/ imajući kod toga na umu i odredbe čl. 46. sada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14), prema kojima: (stavak 5.) "Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.", (stavak 6.) "Drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.", (stavak 7.) "Iznimno od stavka 5. ovoga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik.", (stavak 8.) "Ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, utvrđuju se ugovorom o ustupanju radnika.",
C/ polazeći i od shvaćanja da odredbe ZR-a, važeće u ovdje prijeporno vrijeme, uz koje tužitelj ostvaruje utuženo pravo - ali i sada važeće, treba promatrati u istaknutom smislu Direktive i njezina značaja (obzirom da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive): da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje - opet poštujući raznolikosti  (specifičnosti) pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na "druge uvjete rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.: drugostupanjski sud je shvaćanja da radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve ostale uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora - dakle i glede svih ovdje utuženih prava.
Međutim, kako revizijski sud (zbog ograničenja u ovlastima razmatranja podnesene revizije u smislu navedene odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a: o njoj može odlučivati samo u okviru u njoj formuliranih pitanja, na kojima revident temelji reviziju - i kojima je sam ograničio mogućnost preispitivanja osporene presude) o podnesenoj reviziji ne može odlučivati izvan njezinih granica i (time) postavljenih pitanja - u ovome slučaju ne može odlučivati niti o pravu tužitelja (koje revident nije uključio u postavljena pitanja) na naknadu troškova od 16.797,60 kn za mjesni i međumjesni prijevoz za svo prijeporno razdoblje, odnosno o tome - je li i naknada troškova prijevoza uključena u pojam "drugi uvjeti rada", i to sve u smislu navedene odredbe čl. 6. stavka 4. Direktive - kojom je predviđeno da "radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno..." i za (ovdje relevantno) i "usluge prijevoza", k tome "uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima."
Ovdje je stoga za odgovoriti na ono što se u reviziji postavljenim pitanjima jedino čini spornim: obuhvaća li pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i pravo na utužene božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora - i primjenjuje li se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z.H. d.o.o. koji priznaje ta prava radnicima tog društva, na ustupljene radnike - kakav je i tužitelj.
Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na ta pitanja, a na kojemu se osporena presuda temelji, nije pravilno.
Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard "drugih uvjeta rada"), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: "najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.
Gledano u tome svijetlu, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor: ti se instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada ("druge uvjete rada").
Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09), se ipak odnose na radnike korisnika - što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac - pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.
To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.
S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.
S time u svezi, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava - kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u "druge uvjete rada", ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.
Kako to nižestupanjskim presudama nije učinjeno - zbog pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešnog pravnog shvaćanja), valjalo je (primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a) prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tome zahtjevu - i preinačenjem nižestupanjskih presuda, odlukom iz stavka II. izreke ove presude, ovog odbiti.
Takva situacija nije i u svezi zahtjeva za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor.
Taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku: uz pravo koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada", priznato takvim i navedenom odredbom čl. 3. st. 1.f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na "odmore").
Tako gledano, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika - valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže: ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti - pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.
Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava.
Stoga je reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na tu odluku valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom iz stavka I. izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Revizijski sud kod toga tek primjećuje da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedenih odredaba Direktive glede sadržaja ili dosega pravnog standarda "drugih uvjeta rada" prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14) - što samo ukazuje na pravilnost toga shvaćanja.
Konačno, obzirom na uspjeh stranaka u postupku, valjalo je (primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a) preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude - i odlučiti kao u izreci ove presude, u stavku II.b).

Sukladno odredbi čl. 220.c (233.) st. 5. ZR/04 zakonodavac je izjednačio ustupljenog radnika s radnikom zaposlenim kod korisnika samo u pogledu plaće. Dakle, radnik zaposlen kod agencije za privremeno zapošljavanje za vrijeme trajanja njihova ustupanja kod korisnika, ima pravo na plaću za obavljeni rad koje odgovara plaći koji bi za obavljeni rad dobio radnik zaposlen kod korisnika sukladno propisima koji obvezuju korisnika, a koji se odnose na plaću. Međutim, ustupljeni radnik nema pravo na isplate materijalnih prava – prigodnih nagrada na koje na temelju kolektivnog ugovora imaju pravo radnici zaposleni kod korisnika. Na ta materijalna prava u svezi radnog odnosa ustupljeni radnici imaju pravo samo ako im je to  priznato ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji obvezuje njihovog poslodavca (agenciju za privremeno zapošljavanje).

Prvostupanjskom presudom, suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.300,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
II. Nalaže se drugotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.900,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
III. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe".
II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženicima na ime troška parničnog postupka 8.900,00 kn u roku od 8 dana.“ 
Drugostupanjskom presudom, suđeno je:
„I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana u dijelu kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom u odnosu na I. tuženika C.P. d.o.o., za iznos od 9.800,00 kn sa pripadajućom kamatom (točka I.) kao i u dijelu kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom u odnosu na II. tuženika E..D. d.o.o. (u točki II.) – potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
II. Preinačuje se ista presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika C.P. d.o.o. za iznos od 4.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i sudi:
Tuženik C.P. d.o.o. dužan je tužitelju isplatiti iznos od 4.500,00 kn sa zateznom kamatom:
- na iznos od 3.500,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos od 400,00 kn od 5. travnja 2010. do isplate i
- na iznos od 600,00 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.“
Drugostupanjskim rješenjem, odlučeno je:
„I. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u točki II. izreke iste presude i rješava:
1. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u odnosu na II. tuženika.
2. Tužitelj dužan je II. tuženiku naknaditi trošak u iznosu od 4.450,00 kn u roku od 8 dana.
II. I. tuženik dužan je naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.350,00 kn u roku od 8 dana.
III. Tužitelj dužan je I. tuženiku naknaditi trošak u iznosu od 2.314,00 kn u roku od 8 dana.
IV. I. tuženik dužan je tužitelju naknaditi trošak žalbe u iznosu od 453,12 kn u roku od 8 dana.
Revizija I. tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuje presudu u st. II. izreke i rješenje Županijskog suda  i sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu u stavku I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika C.P. d.o.o. za iznos od 4.500,00 kn sa zateznom kamatom te u stavku II. izreke.
2. Nalaže se tužitelju naknaditi I. tuženiku trošak revizije u iznosu od 937,50 kn, u roku od 8 dana.
Također, revizija tužitelja u odnosu na prvo pitanje je neosnovana, a u odnosu na drugo pitanje je nedopuštena. 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
U reviziji I. tuženik C.P. d.o.o. postavlja pitanje koje glasi:
"Da li materijalna prava radnika (regres, uskrsnica, božićnica i sl.) ugovorena Kolektivnim ugovorom korisnika predstavljaju druge uvjete rada ustupljenog radnika u smislu čl. 26. st. 5. ZOR/09 te postoji li sukladno tome obveza agencije kao poslodavca ustupljenog radnika da ustupljenom radniku isplati potraživanja, obzirom na činjenicu da niti agencija niti ustupljeni radnik nisu osobe koje obvezuje Kolektivni ugovor korisnika?"
U obrazloženju razloga važnosti postavljenog pitanja 1. tuženik C.P. d.o.o. navodi da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pri čemu ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu – Stalna službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1801/14 od 25. kolovoza 2014.
Ispitujući pobijani dio presude u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja i da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika da mu tuženici kao poslodavci (agencije za privremeno zapošljavanje) isplate davanja (regres za godišnji odmor, božićnica, uskrsnica, jednokratna isplata za rođenje djeteta, prigodan poklon djetetu), na koja su, prema Kolektivnom ugovoru H.T. d.d., imali pravo radnici zaposleni kod drugog poslodavca – korisnika za vrijeme za koje je tužitelj, kao ustupljeni radnik, bio ustupljen korisniku od strane tuženika.
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje da tužitelj kao ustupljeni radnik nema jednaka prava na navedena davanja kao i radnik korisnika jer su oni izjednačeni samo u pogledu osnovnih uvjeta rada i zapošljavanja: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanka, odmor, noćni rad, državni blagdani i plaće, a da u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ne ulaze navedena davanja priznata kolektivnim ugovorom korisnika.
Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu davanja koja se odnose na razdoblje od 1. siječnja 2010. do 30. studenog 2010., kada je bio mjerodavan Zakon o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR/09).
Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, zakonodavac je odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, pa će ustupljeni radnik ostvariti pravo i na prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika.
Odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 određeno je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenih kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.
Prema čl. 2. Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje (SL, L 327, 5. 12. 2008. - dalje: Direktiva) svrha te Direktive je osigurati zaštitu radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje i poboljšati kvalitetu zapošljavanja preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguravanjem primjene načela jednakog postupanja, kako je utvrđeno u članku 5., na radnike zaposlene kod agencija za privremeno zapošljavanje i prepoznavanjem agencija za privremeno zapošljavanje kao poslodavaca, uz istodobno uvažavanje potrebe uspostavljanja odgovarajućeg okvira za primjenu zapošljavanja preko agencija za privremeno zapošljavanje s ciljem učinkovitog pridonošenja stvaranju radnih mjesta i razvoju fleksibilnih oblika rada.
Odredbom čl. 5. st. 1. Direktive određeno je da su osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje za vrijeme trajanja njihova ustupanja kod korisnika, najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi da ih na isto radno mjesto izravno zaposlio korisnik.
Odredbom čl. 3. st. 1. toč. f) Direktive, propisano je da "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" znače uvjete rada i zapošljavanja koji su određeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugih obvezujućim općim odredbama koje su na snazi kod korisnika, a koji se odnose na: i.) trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane; i.) plaću.
Uspoređujući odredbu čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedene odredbe Direktive razvidno je da je naš zakonodavac prilikom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom, prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, prilikom donošenja ZR/09 implementirao Direktivu.
Prema ocjeni drugostupanjskog suda, zakonodavac je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, odnosno zakonodavac je izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, pa će ustupljeni radnik ostvariti pravo i na prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika.
Suprotno tome, prvostupanjski sud smatra da zakonodavac nije podignuo tu razinu zaštite na neka druga, veća prava, već je regulatorni cilj navedene Direktive postigao na način da je Zakonom o radu propisao osnovne, odnosno minimalne uvjeta rada ustupljenog radnika kakve propisuje i Direktiva.
Odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 zakonodavac nije odredio da ustupljeni radnik ima ista prava kao i radnik zaposlen kod korisnika. Stoga se ne može prihvatiti tumačenje drugostupanjskog suda da je zakonodavac izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada. Tako tumačenje drugostupanjskog suda je zapravo gramatičko usporedno tumačenje izraza iz Direktive "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" i izraza iz ZR/09 "ugovorena plaća i drugi uvjeti rada" iz čega bi se pogrešno moglo zaključiti da je zakonodavac izjednačio ustupljene radnike u pogledu svih, a ne osnovanih uvjeta rada. Suprotno tome, zakonski izraz "drugi uvjeti rada" treba tumačiti sukladno Direktivi tako da taj izraz obuhvaća uvjete rada radnika zaposlenih kod korisnika koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane.
Stupanjem na snagu Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) otklonjena je pravna praznina na način da je zakonodavac u čl. 46. st. 6. tog Zakona propisao da su drugi uvjeti rada ustupljenog radnika radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije. Iz navedenog je vidljivo da namjera zakonodavca nije bila izjednačavanje ustupljenih radnika s radnicima korisnika u pogledu svih uvjeta rada.
Stoga materijalna prava radnika (regres, uskrsnica, božićnica i sl.) ugovorena kolektivnim ugovorom korisnika ne predstavljaju druge uvjete rada ustupljenog radnika u smislu čl. 26. st. 5. ZOR/09. 
Okolnost da tuženici kao agencije za privremeno zapošljavanje ne ulaze u krug osoba koje obvezuje kolektivni ugovor korisnika, ovdje nije odlučna. Pravo na isplate jednake plaće i pravo na jednake uvjete rada ne proizlazi neposredno iz kolektivnog ugovora korisnika, već iz zakonske obveze jednakog postupanja prema ustupljenim radnicima i radnicima korisnika, dakle obveze agencije za privremeno zapošljavanje da ustupljenom radniku isplati plaću koja je jednaka plaći na koju ima pravo radnika zaposlen kod korisnika, odnosno da na ustupljene radnike primjenjuje jednake uvjete rada radnika zaposlenih kod korisnika, a koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane.
Zbog navedenog odlučeno je kao u točki 1. izreke presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
I. tuženik C.P. d.o.o. je u cijelosti uspio s revizijom pa mu je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen trošak revizije u ukupnom iznosu od 937,50 kn, a koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14) u iznosu od 750,00 kn po Tbr. 10. toč. 6. (sastavljanje revizije), zajedno s PDV-om u iznosu od 187,50 kn. Stoga je odlučeno kao u točki 2. izreke presude.
U odnosu na reviziju tužitelja:
U reviziji tužitelj postavlja pitanja koja glase:
"Imaju li radnici koji su ustupljeni na rad kod korisnika, pravo na isplate materijalnih prava – prigodnih nagrada, a na koje prigodne nagrade temeljem kolektivnog ugovora imaju pravo radnici zaposleni kod korisnika, do 31. prosinca 2009., odnosno do stupanja na snagu ZOR/09?
Imaju li radnici, kojima ističe ugovor o radu na određeno vrijeme zaključno s 30. lipnja, pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora ili na cijeli godišnji odmor?"
U odnosu na prvo pitanje tužitelja:
Ispitujući pobijani dio presude u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju prvog pitanja i da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu davanja koja se odnose na razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. prosinca 2009., kada je bio mjerodavan Zakon o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR/95).
Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda ustupljeni radnik nema pravo na prigodne nagrade koje su isplaćivane radnicima korisnika prema kolektivnom ugovoru zaključno sa 31. prosincem 2009. obzirom da je čl. 220.c (233.) st. 5. ZR/04, koji je prestao važiti s danom stupanja na snagu ZR/09, tj. 1. siječnja 2010., bilo propisano da samo ugovorena plaća ustupljenog radnika ne smije biti utvrđena u manjem iznosu od plaće radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima.
Odredbom čl. 220.c (233.) st. 5. ZR/95 određeno je da ugovorena plaća ustupljenog radnika ne smije biti utvrđena u manjem iznosu od plaće radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, a ako takvog radnika nema, plaće radnika na sličnim poslovima.
ZR/95 u odredbi čl. 82. (89.) st. 3. sadrži značenje pojma plaća: "Plaća iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad." 
Iako ta odredba ZR/95 daje definicija plaće za potrebe čl. 82. (89.) st. 1. ZR/95 koji glasi: "Poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.", odnosno za provedbu načela jednakosti plaća žena i muškaraca (čl. 82. (89.) ZR/95), izraz "ugovorena plaća" iz odredbe čl. 220.c (233.) st. 5. ZR/95 treba tumačiti u skladu s tom odredbom tako da taj izraz obuhvaća samo primanja koja radnik primi za obavljeni rad, a ne i sva primanja na koja ima pravo u svezi s radnim odnosom. 
Utužene tražbine (regres za godišnji odmor, božićnica, uskrsnica, jednokratna isplata za rođenje djeteta, prigodan poklon djetetu) ne mogu se podvesti pod pojam plaće jer pod plaćom smatra naknada koja se radniku isplaćuje za obavljeni rad, dok se utužena davanja isplaćuju radniku u svezi s radnim odnosom, ali se ne isplaćuju za obavljeni rad.
Sukladno odredbi čl. 220.c (233.) st. 5. ZR/04 zakonodavac je izjednačio ustupljenog radnika s radnikom zaposlenim kod korisnika samo u pogledu plaće. Dakle, radnik zaposlen kod agencije za privremeno zapošljavanje za vrijeme trajanja njihova ustupanja kod korisnika, ima pravo na plaću za obavljeni rad koje odgovara plaći koji bi za obavljeni rad dobio radnik zaposlen kod korisnika sukladno propisima koji obvezuju korisnika, a koji se odnose na plaću. Međutim, ustupljeni radnik nema pravo na isplate materijalnih prava – prigodnih nagrada na koje na temelju kolektivnog ugovora imaju pravo radnici zaposleni kod korisnika. Na ta materijalna prava u svezi radnog odnosa ustupljeni radnici imaju pravo samo ako im je to  priznato ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji obvezuje njihovog poslodavca (agenciju za privremeno zapošljavanje).
Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužitelja djelomično odbiti i odlučiti kao u točki 3. izreke presude.
U odnosu na drugo pitanje tužitelja:
Drugo pitanje ne može se smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, već zbog toga što odgovor na njega proizlazi iz odredbe čl. 59. st. 1. toč. 3. ZR/09, koji jasno određuje da radnik ima pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora, određenog na način propisan odredbama čl. 55. i 56. ovoga Zakona, za svaki mjesec rada, ako radni odnos prestane prije 1. srpnja. Iz navedenog proizlazi da radnik ima pravo razmjerni dio godišnjeg odmora, a ne na cijeli godišnji odmor, ako mu radni odnos prestane 30. lipnja.
Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 392.b st. 3. i 5. ZPP reviziju tužitelja djelomično odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja.

Tužiteljica je Ugovorom od 10. svibnja 2004. i Sporazumom od 25. srpnja 2005. na nedvosmislen način uredila (ugovorila) svoja prava iz odnosa sa tuženikom - i iz određenog i jasnog pisanog sadržaja ovih drugostupanjski sud pravilno je zaključio da je tuženik ispunio svoju obvezu kada je od navedenog iznosa ugovorene bruto otpremnine od 680.055,38 kn isplatio tužiteljici 361.317,85 kn, a preostalu razliku uplatio na ime poreza, prireza i doprinosa nadležnim tijelima.

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan platiti tužiteljici - 318.737,53 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, te - 18.450,00 kn na ime parničnog troška.
Drugostupanjskom presudom je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je odbijen zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 318.737,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama i za plaćanje troškova postupka u iznosu od 18.450,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je naloženo tužiteljici tuženiku platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 26.386,00 kn u roku od 15 dana.
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 318.737,53 kn sa pripadajućim kamatama, sve to na ime razlike između otpremnine utvrđene odredbom čl. 6. Sporazuma o raskidu - Ugovora o pravima i obvezama predsjednika uprave tuženika, konkretno - iznosa od 680.055,38 kn (89.294,15 EUR-a) i tužiteljici već isplaćene otpremnine u neto iznosu od 361.317,85 kn (48.695,13 EUR-a).
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to navedeno i u prethodno donesenoj odluci ovoga suda posl. br. Revr-247/13-2 od 28. lipnja 2016.):
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 1. veljače 2009. i odlukom nadzornog odbora tuženika od 10. svibnja 2004. imenovana Predsjednicom uprave tuženika,
- da su 10. svibnja 2004. stranke sklopile Ugovor o pravima i obvezama Predsjednika uprave (dalje: Ugovor), a kojim je (u članku 5.) određeno da tužiteljici pripada plaća u bruto iznosu od 8.117,65 EUR-a, odnosno u neto iznosu od 4.000,00 EUR-a, plativo u protuvrijednosti u kunama na dan isplate,
- da je člankom 13. Ugovora određeno da tužiteljici u slučaju raskida Ugovora, otkaza ili prestanka Ugovora po bilo kojoj osnovi prije isteka roka na koji je sklopljen, pripada otpremnina u visini od 12 mjesečnih plaća iz navedenog članka 5. Ugovora, te da pri isplati otpremnine sva zakonska davanja snosi isplatitelj,
- da su 25. srpnja 2005. stranke sklopile Sporazum o raskidu Ugovora (dalje: Sporazum), a kojim je u članku 6. određeno: „Gđa. H dobiva unutar 30 dana nakon okončanja Ugovornog odnosa s Društvom dana 31. kolovoza 2005. paušalnu otpremninu u visini od 11 mjesečnih bruto plaća prema paragrafu 5. st. 1. Ugovora o zaposlenju.“, a koja otpremnina iznosi 680,055,38 kn bruto,
- da je 7. listopada 2005. tuženik isplatio tužiteljici otpremninu u neto iznosu iz čl. 5. Ugovora od 361.317,85 kn, dok je razliku do bruto iznosa od 680,055,38 kn isplatio „nadležnim tijelima“.
Tužiteljica drži da je tuženik učinjenom isplatom povrijedio ono što su ugovorili i postupio suprotno članku 6. Sporazuma: da je njoj trebao isplatiti 680.055,38 kn te snositi sva zakonska davanja na taj iznos - tako da od tog iznosa nije trebao podmiriti porez i prirez od 263.332,77 kn i MIO stup I i II od 54.404,76 kn (i isplatiti joj samo 361.317,85 kn).
Sukladno tome, sporno je u revizijskom stupnju: "predstavlja li utvrđeni iznos otpremnine od 680.055,38 kn bruto iznos kako smatra tuženik ili neto iznos kako smatra tužiteljica, odnosno je li tuženik ispunio svoju obvezu kada je od navedenog iznosa isplatio tužiteljici 361.317,85 kn, a preostalu razliku uplatio na ime poreza, prireza i doprinosa nadležnim tijelima - ili je obveza tuženika isplatiti tužiteljici 680.055,38 kn kao neto iznos pa na taj iznos obračunati i isplatiti sva potrebna davanja."
Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da je "cijeneći sadržaj odredbe čl. 6. Sporazuma sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak da su tim Sporazumom stranke ugovorile isplatu u neto iznosu",
- da "u konkretnom slučaju treba imati u vidu da se radi o isplati ugovorene otpremnine koja predstavlja novčanu tražbinu po osnovi radnog odnosa i koje se potraživanje (iz radnog odnosa) u pravilu utvrđuje u bruto iznosima. Obzirom na poslove koje je tužiteljica obavljala kod tuženika (predsjednik uprave) njoj to nije moglo biti nepoznato",
- da (stoga) "u situaciji kada stranke u Sporazumu posebno nisu naznačile da bi se radilo o neto iznosu otpremnine, one su ugovorile isplatu otpremnine u bruto iznosu",
- da "valja navesti i da u trenutku ugovaranja prava na isplatu otpremnine (25. srpnja 2005.) od strane tuženika nisu bili isplaćeni porezi, prirezi i doprinosi na navedenu obvezu te se ne može raditi ni o izuzetku opisanom u čl. 433.a st. 3. ZPP-a prema kojoj bi odredbi ugovoreni iznos otpremnine mogao biti ugovoren u neto iznosu",
- da time, "kako između stranaka i nije sporno da je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 361.317,85 kn te s osnove poreza, prireza i doprinosa na navedenu obvezu platio iznos od 318.737,53 kn, dakle sveukupno iznos ugovorene bruto otpremnine u iznosu od 680.055,38 kn, zahtjev tužiteljice na isplatu navedenog iznosa od 318.737,53 kn, nije osnovan".
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
Prema odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase: jasne (nedvosmislene) odredbe ugovora primjenjuju se i izvršavaju onako kako glase (teorija izjave) i nije ih potrebno tumačiti, a samo nejasne i sporne odredbe treba tumačiti i izvršavati u skladu s pravom voljom ugovornih strana (teorija volje) odgovarajuće načelima obveznog prava.
U ovome slučaju riječ je o ovome prvome: tužiteljica je Ugovorom od 10. svibnja 2004. i Sporazumom od 25. srpnja 2005. na nedvosmislen način uredila (ugovorila) svoja prava iz odnosa sa tuženikom - i iz određenog i jasnog pisanog sadržaja ovih drugostupanjski sud pravilno je zaključio da je tuženik ispunio svoju obvezu kada je od navedenog iznosa ugovorene bruto otpremnine od 680.055,38 kn isplatio tužiteljici 361.317,85 kn, a preostalu razliku uplatio na ime poreza, prireza i doprinosa nadležnim tijelima.
Tužiteljica je, obzirom na pisani sadržaj Ugovora i Sporazuma - određen i dovoljno jasan da ga ne treba još i tumačiti, a kojim tuženik dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini njegove obveze, da bi uspjela u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebala dokazati postojanje činjenica na koje se i u reviziji poziva: da iznos otpremnine od 680.055,38 kn predstavlja neto iznos - koji se njoj trebao isplatiti (u biti) "na ruke" - a da je tuženik tek računato na taj (neto) iznos trebao obračunati i isplatiti sva potrebna davanja (poreze, prireze i doprinose).
Konkretno, trebala je dokazati da tek ono što ona tvrdi odgovara volji stranaka (onome što je stvarno ugovoreno).
Budući da je drugostupanjski sud ocjenom predloženih i provedenih dokaza - jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužiteljica nije dokazala istaknute činjenice - niti za njihovo utvrđenje ponudila ijedan dokaz, pravilno je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i odbio.
Kod toga pravilno je primijenio materijalno pravo, i to:
- odredbu čl. 148. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,
- odredbe čl. 17. ZOO-a , a kojima je propisano: (u stavku I.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, (u stavku II.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“,
- odredbe čl. 71. ZOO-a, prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“,
- odredbu čl. 262. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.
U svezi prethodno navedenih odredaba ZOO-a i obzirom na utvrđenje da su Ugovor i Sporazum sklopljeni u pisanom obliku - i ničime nije utvrđeno da u tome pisanome sadržaju (prema kojemu iznos otpremnine od 680.055,38 kn predstavlja bruto iznos) ne odgovaraju volji stranaka - ili da je volja stranaka bila drugačija, različita od onog što su izrazili u navedenim odredbama Ugovora i Sporazuma (sadržaj čega proizlazi već i iz samo razumnog povezivanja tih odredaba), drugostupanjski sud nije imao razloga prihvatiti zahtjev kojeg tužiteljica (i pored toga) na njima temelji.
Revidentica se pritom pogrešno poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-110/2003, nalazeći da je u istovjetnoj stvari temeljena na drugome činjeničnom shvaćanju i drugačije primijenjenom materijalnom pravu.
Ta se odluka ne može uspoređivati s ovdje osporenom:
- prvenstveno obzirom da je donesena prije nego su stranke sklopile (25. srpnja 2005.) ovdje prijeporni Sporazum i prije 8. srpnja 2005., kada je Hrvatski sabor donio na svojoj sjednici Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 88/05), objavljen u tiskanom izdanju 20. srpnja 2005., a kojim je (odredbom čl. 129.) propisano da se „u Zakonu o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) iza članka 433. dodaje članak 433.a koji glasi: Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu“, odnosno u vrijeme kada se u smislu navedene zakonske odredbe novčane tražbine po osnovi radnog odnosa (pa tako i tražbina otpremnine) nisu uobičajeno izražavale u bruto iznosu, dakle onome koji uključuje doprinose, poreze i prireze,
- ali i, ništa manje bitno, jer ocjena sadržaja odnosa stranaka (sadržaja ugovora ili sporazuma) iz drugog predmeta, sa značajem ocjene činjenice prema okolnostima konkretnog slučaja, ne vezuje sud u slobodi ocjenjivanja dokaza prema odredbi čl. 8. ZPP-a u suđenju u drugome predmetu, u sporu između drugih stranaka - toliko da bi (za drugi ugovor ili sporazum) morao prihvatiti tu (ipak samo činjeničnu) ocjenu.
Revidentica, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu i utvrđeno činjenično stanje - a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.
Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Presudom Županijskog suda preinačena je presuda prvostupanjskog suda na način da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Žalba tuženika se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pr-3021/16-24 od 27. kolovoza 2018. godine preinačuje u točkama I i III izreke pa se sudi:

1.) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

"Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 19.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2014. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

"- Mogu li odredbe Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (NN broj 81/02, 116/02 i 55/05), odnosno može li odredba članka 4. Pravilnika "derogirati" odredbu članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", 89/12., dalje: Kolektivni ugovor) o pravu na dnevnicu službenika i namještenika, za vrijeme izobrazbe izvan mjesta rada ili boravka, koji službenik za vrijeme izobrazbe nema status vježbenik, i kojem službeniku su nastali povećani troškovi prehrane, u odnosu na troškove prehrane u stalnom mjestu rad, a koje troškove poslodavac nije niti osigurao, niti platio?"

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja ukazuje na različita pravna shvaćanja (u pogledu prava na isplatu dnevnica) izražena u odlukama drugostupanjskih sudova i to: presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž R-424/17-2 od 7. rujna 2018. i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-487/2017-2 od 23. ožujka 2018.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona  u svemu ispunjava pretpostavke dopuštenosti pa je prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 19.500,00 kn na ime 130 dnevnica za razdoblje od 16. rujna 2013. do 23. siječnja 2014., u kojem razdoblju se tužitelj nalazio na tečaju za izobrazbu pravosudne policije u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici Lepoglava, koji tužitelj temelji na uvjerenju "(…) da se izobrazba ima smatrati službenim putovanjem te da, kao i svaki službenik i namještenik upućen od poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl., ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe, sve u smislu odredbe članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike."

Na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda - da se tužitelj u spornom razdoblju nalazio na izobrazbi po programu temeljnog tečaja za vježbenike pravosudne policije, a "(…) pohađanje  kojeg je tečaj sukladno Zakonu o izvršavanju  kazne zatvora ("Narodne Novine" 128/99 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 153/13) i Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa ("Narodne Novine" broj 81/02 i 55/05) neuporno za službenike pravosudne policije kako bi se oni, s obzirom na specifičnost i zahtjevnost poslova  osiguranja zatvorskog sustava osposobili za samostalno obavljanje istih poslova, odnosno položili stručni ispit" - drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

Drugostupanjski sud, uzimajući u obzir navedeno, kao i da je odredbom članka 34. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik Odjela za osiguranje za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje i položiti ispit za zvanje jer mu u protivnom prestaje državna služba, iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe pravosudne policije je shvaćanja da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 55. KU.

Postavljeno pitanje, u bitnom, svodi se na pitanje imaju li državni službenici koji su upućeni na tečaj za izobrazbu pravosudne policije, a nisu vježbenici, pravo na puni iznos dnevnice za vrijeme izobrazbe. Naime, tužitelj smatra da bi – slijedom činjenice da on nije vježbenik, nego "zatečeni službenik" - njegovo pravo na isplatu dnevnica trebalo tretirati na drugi način.

U odgovoru na postavljeno pitanje treba poći od toga da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već u većem broju odluka izrazio pravno shvaćanje o pravu državnih službenika (pravosudnih policajaca, vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme trajanja temeljne izobrazbe obvezne za stjecanje zvanja u koja su postavljeni.

O pravu službenika (i vježbenika) na isplatu dnevnice za vrijeme trajanja obvezne izobrazbe za zvanja pravosudnog policajca i konkurenciji pravila KU i Zakona o izvršavanju kazne zatvora ovaj sud je izrazio u brojnim odlukama. pa polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj pohađao temeljnu izobrazbu za vježbenike (kao osoba koja je prvi put primljena u službu) sukladno rješenju (za koje nije ni tvrdio da je osporavano), a da je ovaj sud izrazio jasno shvaćanje o pravu polaznika (službenika-vježbenika) ove obuke na isplatu dnevnice (primjerice u Rev 1854/2019-2 od 21. svibnja 2019.) treba uputiti na obrazloženje ove odluke u kojem je navedeno "(….) ovaj je sud predmetnu problematiku sagledao u svjetlu (prvenstveno) sljedećih pravnih propisa:

- odredbe čl. 55. st. 1. KU-a koja određuje da kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje, pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknade punog iznosa hotelskog računa za spavanje;

- odredbe čl. 55. st. 6. KU-a koja određuje da službenik i namještenik upućen od strane poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl. ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava iz ovoga članka za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe;

- odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojom je predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije, slijedom čega je za zaključiti da pohađanje takve izobrazbe (…), ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja kojeg bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice. Ovakvo je pravno shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci br. Revr 626/18 od 25. rujna 2018."

Također, ovaj sud je u svojim odlukama (primjerice, Revr 627/2018-2 od 11. prosinca 2019., Rev-686/2014 od 23. ožujka 2016., Revr-626/2018 od 25. rujna 2018. i dr.) izrazio shvaćanje prema kojem kako pohađanje predmetne (temeljne) izobrazbe "(…) ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja koje bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice, a to s obzirom je odredbom čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba, a iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije".

Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj, sukladno Sporazumu o trajnom premještaju službenika između Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa od 20. svibnja 2013., trajno premješten u Ministarstvo pravosuđa, uprava za zatvorski sustav (list 9); da je rješenjem o rasporedu na radno mjesto od 31. srpnja 2013. (toč. I.) raspoređen na radno mjesto službenika na poslovima sprovođenja u Odsjeku vanjskog osiguranja i sprovođenja u Odjelu osiguranja (list 11-12); da je tim rješenjem (toč. II) određeno kako je on u roku od dvanaest mjeseci dužan izvršiti izobrazbu sukladno Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa ("Narodne novine", broj 81/02 i 55/05 - dalje: Pravilnik o izobrazbi), kao i položiti stručni ispit za zvanje stručne spreme u koji je postavljen, te da je upućen na temeljnu izobrazbu koja se izvodi po programu za vježbenike. Iz spisa, također, proizlazi da tužitelj nije osporavao ni jednu od navedenih odluka.

Nadalje, za odgovor na predmetno pitanje važno je navesti kako je odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o zvanjima, znakovlju i uvjetima stjecanja zvanja državnih službenika odjela osiguranja u kaznionicama i zatvorima ("Narodne novine", broj 79/02 - dalje: Uredba o zvanjima) propisano da je osoba koja se prvi put prima u službu pravosudne policije (kao što je to tužitelj) vježbenik za službenika pravosudne policije te da je odredbom st. 2. ove odredbe propisano da "(…) vježbenik za službenika pravosudne policije stječe zvanje nakon što položi ispit za najniže zvanje svoje stručne spreme, nakon završene izobrazbe sukladno Pravilniku o programima izobrazbe zaposlenika Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i državni stručni ispit". Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Uredbe o zvanjima, propisano je da će se državnom službeniku koji se trajno premješta iz drugog državnog tijela i raspoređuje se za službenika pravosudne policije priznat kao vrijeme propisano za stjecanje zvanja službenika pravosudne policije radni staž ostvaren u drugom državnom tijelu, ali da je taj službenik (st. 2.) obvezan završiti izobrazbu „sukladno Pravilniku iz članka 3. stavka 2. ove Uredbe i položiti ispit za zvanje".

Dakle, polazeći od toga da je status tužitelja utvrđen rješenjem u kojem je on u pogledu izobrazbe izjednačen s vježbenikom, a da je ovaj sud o pravu policijskih službenika (vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme pohađanja temeljne izobrazbe pravosudnih policajaca već izrazio shvaćanje te da pobijana odluka nije u suprotnosti s izraženim shvaćanjem ovoga suda, valja zaključiti  kako je policijski službenik (neovisno o prethodnom stažu u drugim tijelima) - koji je prvi put primljen u službu pravosudne policije i kao takav upućen na temeljnu izobrazbu potrebnu za obavljanje poslova – u pravu na isplatu dnevnice za vrijeme pohađanja takve izobrazbe izjednačen s vježbenicima. Odnosno, tužitelju u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu zahtijevanih dnevnica jer upućivanje i pohađanje takve (temeljne) izobrazbe ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU (tako i ovaj sud u Rev 3993/19-2).

Zbog toga revizija tužitelja nije osnovana, pa je valjalo njegovu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP).

- tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno kada je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu s osnova radnog odnosa zahtijevao isplatu neisplaćene plaće, dok je u novo postavljenom tužbenom zahtjevu s osnova rada po ugovoru o djelu zahtijevao isplatu neplaćene naknade za obavljeni rad u istom periodu - po ocjeni revizijskog suda radi se o promjeni pravne osnove, zbog koje ne postoji preinačenje tužbe, jer sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora koju je naznačio tužitelj tako da je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava ocijenio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja koja se odnosi na tražbinu, te na temelju odredbe čl. 225. ZOO, a u smislu odredbe čl. 214. st. 1. ZOO, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Pri tome nije ispitao ostale relevantne žalbene navode.

 

Članak 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19)

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.201,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koja teče na iznos od:

-5.063,62 kn od 16.11.2010. godine pa do isplate,

-3.138,34 kn od 16.12.2010. godine pa do isplate,

u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Revizija tužitelja je osnovana te Vrhovni sud ukida presudu Županijskog suda i predmet vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3414/21 od 18. kolovoza 2021. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije zbog sljedećeg pravnog pitanja:

»Smatra li se preinakom tužbe nastale promjenom istovjetnosti zahtjeva kada je riječ o novčanom tužbenom zahtjevu (na isplatu za određene dane – mjesece rada na temelju ugovora o radu u situaciji kada je postojanje radnog odnosa sporno), pa se nakon utvrđenja da radnog odnosa nema isplata dalje u postupku potražuje na temelju ugovora o djelu (odnosno faktičnog rada)?«

Tužitelj je podnio reviziju upravo na temelju navedenog rješenja o dopuštenju izjavljivanja revizije i radi pitanja navedenog u rješenju o dopuštenju za izjavljivanje revizije.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.201,96 kn, koji potražuje na ime naknade za obavljeni rad po ugovorima o djelu za mjesece listopad 2010. i studeni 2010. s kamatama.

Među strankama je sporno je li tužitelj tijekom postupka preinačio tužbu podneskom od 4. svibnja 2017., te je li predmetna tražbina tužitelja zastarjela.

Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je nastupila zastara te da se radi o preinačenju tužbe.

Prema odredbi čl. 191. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnovne drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

U prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je s osnova radnog odnosa zahtijevao isplatu neisplaćene plaće, dok je u novo postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj s osnova rada po ugovoru o djelu zahtijevao isplatu neplaćene naknade za obavljeni rad u istom periodu.

Po ocjeni ovog revizijskog suda radi se o promjeni pravne osnove, zbog koje ne postoji preinačenje tužbe, jer sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora koju je naznačio tužitelj.

Drugostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog stava ocijenio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja koja se odnosi na tražbinu, te na temelju odredbe čl. 225. ZOO, a u smislu odredbe čl. 214. st. 1. ZOO, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Pri tome nije ispitao ostale relevantne žalbene navode.

Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve relevantne žalbene navode, potrebno je vratiti predmet drugostupanjskom sudu kako bi donio novu odluku, stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. toč. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i riješiti kao u točki I. izreke.

Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik jer izreka presude nije proturječna razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, već se u odnosu na zaključak suda da u efektivno radno vrijeme ne ulazi rad blagdanom radi o primjeni materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvo stupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na odjelu hitne internističke službe - dnevne bolnice te da radi u smjenama - turnusima i da ostvaruje višak radnih sati koje joj tuženik nije plaćao već joj je omogućavao korištenje slobodnih dana.

Nadalje, temeljem provedenog dokaznog postupka i to nalaza i mišljenja vještaka koji prihvaća u cijelosti, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljici za period od 01. ožujka 2006. godine do 30. travnja 2015. godine manje isplaćena plaća u bruto iznosu od 31.896,91 kn s osnove ostvarenih 509,40 prekovremenih sati i 152 sata za rad blagdanom.

Cijeneći sadržaj odredbe čl. 59. st. 1., 2., i 4. KU/05 prvostupanjski sud zaključuje da je isplatom plaće za rad blagdanom u visini od 250% te dodatnim uvećanjem za rad u noćnoj smjeni, subotom ili nedjeljom u potpunosti poštivana odredba čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine11 broj 149 09. 61 11. 82 12. 73 13. 93 14.dalie. ZR), pri čemu je st. 3. istoga članka isključena mogućnost primjene dodataka iz čl. 58. KU/05 pa zbog činjenice da rad blagdanom ulazi u redovan mjesečni fond sati stajališta je da tužiteljici istovremeno ne pripada pravo na dodatak za prekovremeni rad.

Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da tuženik nije dokazao da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime ostvarenih prekovremenih sati sukladno odredbi čl. 58. st. 9. KU/05 jer da to nije razvidno iz priložene evidencije o radu, zaključuje da se ostvareni višak sati u utuženom razdoblju ima smatrati prekovremenim radom u smislu navedene zakonske odredbe te odredbe čl. 45. st. 1. i čl. 46. st.5 ZR-a, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,i 107/15, dalje: Tarifa).

Neosnovano se tuženik žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka glede utvrđenja o ostvarenim prekovremenim satima od strane tužiteljice u utuženom razdoblju, budući da i prema stavu ovog suda prekovremeni rad predstavlja ostvareni rad iznad efektivnog mjesečnog fonda sati u koji ne ulaze dan blagdana. Takav stav ima uporište u odredbi čl. 58. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05, dalje: KU/05), odnosno čl. 51. st. 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine broj 143/13, dalje: KL 13), prema kojima je prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu, odnosno na bazi 40-satnog radnog tjedna, s time da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Dakle, redovni mjesečni fond sati predstavlja umnožak radnih dana u mjesecu sa 8, iz čega slijedi da se u taj fond sati ne ubrajaju dan blagdana, jer to nisu radni dani u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33 96. 96.01. 13/02. 112/05. 59 06. 55,08. 74/11. 130 11. dalje: ZBSNRH) pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka da prekovremeni rad tužiteljice predstavlja rad ostvaren iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koji ne ulaze dani blagdana.

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva na odredbu čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13 jer iako je tim odredbama definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentira se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 smatraju prekovremenim radom. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na Zaključak br. 21. Komisije za praćenje KU-a budući da istim prekovremeni rad nije definiran drugačije od KU-a, već je samo pojašnjeno pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom, odnosno pravo na naknadu plaće za dan blagdana radnika koji radi u smjenama, odnosno turnusu.

Također, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom i neradnim danom za 150% odnosno da joj pripada plaća od ukupno 250% uz eventualna uvećanja od 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću. Naime, prema odredbi čl. 53. KU/05 odnosno čl. 47. KU/13 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, s time da je dodatak na osnovnu plaću, između ostalog, uvećanje plaće. Prema odredbi čl. 59. KU/05 odnosno čl. 51. KU/13 za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene Zakonom o blagdanima i neradnim danima te za rad na Uskrs radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%, te dodatnih 10% ako radi u smjenskom radu u drugoj smjeni odnosno dodatnih 40% ako radi noću. Dakle, sukladno navedenim odredbama tužiteljici za rad na dane blagdana i neradne dane odnosno Uskrs pripada uvećanje za 150% na osnovnu plaću tj. ukupno 250% uz eventualno uvećanje za daljnjih 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

S obzirom da je prvostupanjski sud iznos neisplaćene plaće tužiteljice u utuženom razdoblju od ukupno 31.896,91 kn bruto utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je obračun neisplaćene plaće izvršio sukladno prethodno navedenim odredbama KU-a, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 58. i 59 KU/05 i čl. 51 KU/13 kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće do isplate, a koje tužiteljici pripadaju pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'* broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

Pri tome neosnovani su žalbeni navodi kako je tuženik dokazao korištenje slobodnih dana od strane tužiteljice umjesto uvećanja plaće za prekovremeni rad u skladu sa odredbom čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 10. KU/13 jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza na temelju pravila o teretu dokazivanja ispravno zaključio da tuženik navedenu činjenicu u odnosu na cjelokupno ostvarene prekovremene sate nije dokazao.

Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud ispravno odmjerio trošak tužiteljice u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 368. ZPP-a potvrditi, kao u izreci.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u visini razlike između isplaćene otpremnine i dvostruke otpremnine zbog profesionalne bolesti nastale na radu kod tuženog.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj bio radnik tuženika i da mu je odlukom od 7. studenoga 2003. otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, potpisao izjavo o visini otpremnine od 42.681,00 kn i odricanju od bilo kakvih potraživanja od tuženika nakon prestanka radnog odnosa,
- da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu kao niti sporazum o otpremnini sadržan u Odluci od 7. studenoga 2003.,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 112.681,00 kn prema postignutom sporazumu,
- da izjava o odricanju bilo kakvih potraživanja prema tuženiku s tog osnova prije donošenja odluke o otkazu i dospjelosti te tražbine, ne proizvodi pravne učinke,
- da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog nastupa invalidnosti utvrđene rješenjem HZMO br. 8891 od 25. svibnja 2000., a poslodavac nije imao mogućnosti zaposliti tužitelja prema preostaloj sposobnosti,
- da je tužitelj i nakon što mu je utvrđena invalidnost nastavio raditi i dalje sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.
Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR). Tom odredbom je propisano da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao.
Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da sporazum o visini otpremnine i izjava o odricanju daljnjih potraživanja od 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije dospijeća tužiteljeve tražbine s osnova otpremnine ne proizvodi pravne učinke.
Odluku od 7. studenoga 2003. u dijelu u kojem je odlučeno o iznosu otpremnine tužitelj nije pobijao, a tuženik je tužitelju u skladu s istom isplatio otpremninu.
Tužitelju je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova invalidnost utvrđena rješenjem HZMO 25. svibnja 2000. te je nakon toga radio kod tuženika sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu 7. studenoga 2003., pa upravo zbog te činjenice nema mjesta primjeni odredbe čl. 86. st. ZR, jer je uvjet za isplatu dvostruke otpremnine prema toj odredbi da radnik nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, a što ovdje nije slučaj.
Zbog toga nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dvostruki iznos otpremnine.
Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP.

"U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, a da je tužitelj zaposlenik tuženika na poslovima pravosudne policije te da tuženik nije tužitelju isplaćivao dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada za razdoblje od 01. svibnja 2002. do 21. lipnja 2002. Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01), plaću službenika, odnosno namještenika, čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik raspoređen i osnovica za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Odredbom st. 2. istog zakonskog članka, osnovica za izračun plaće utvrđuje se Kolektivnim ugovorom. Odredbom čl. 109. st. 1. istog Zakona propisano je da vrijednost koeficijenta složenosti poslova radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada, dok je odredbom čl. 112. istog zakona propisano da Vlada uredbom utvrđuje poslove s posebnim uvjetima rada, te pravo na posebne dodatke za službenike i namještenike koji rade na tim poslovima. Odredbom čl. 129. istog zakona propisano je da danom stupanja na snagu Uredbe iz čl. 109. st. 1. tog zakona, prestaje važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" broj 90/94 i 6/00). Uredba iz čl. 109. st. 1. istog zakona donesena je pod nazivom "Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj upravi" ("Narodne novine" broj 37/01), a stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama" 25. travnja 2001. Tim je danom prestala važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" broj 90/94 i 6/00), prema kojoj je u ranijem vremenu utvrđivana visina dodatka za određene poslove, s obzirom na njihovu težinu i specifičnost uvjeta u kojima se isti obavljaju. Naknadno donesena Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi ("Narodne novine" broj 74/02) stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama" 21. lipnja 2002. Ona je uredila pitanje dodatka na plaću zbog otežanih uvjeta rada te je u smislu te Uredbe tužitelju od toga dana ponovno isplaćivan dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada. Pravilan je zato zaključak drugostupanjskog suda da je zakonodavac, donoseći novi Zakon o državnim službenicima i namještenicima, kojim je uredio i plaće, imao namjeru na drukčiji način urediti poslove s posebnim uvjetima rada i visinu dodatka za pojedine poslove, a što je trebalo uslijediti nakon donošenja Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi. Do toga, međutim, nije došlo jer je Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi donesena tek 21. lipnja 2002. Međutim, pravilan je zaključak da sudovi nisu ovlašteni odrediti koji poslovi u državnoj službi imaju otežane uvjete rada, a zbog čega bi službenicima i namještenicima koji ih obavljaju pripadalo eventualno pravo na dodatak na plaću. Pogrešno revident smatra da mu pravo na dodatak na plaću u navedenom razdoblju pripada temeljem čl. 84. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje ZR) koji je predvidio pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Ovo stoga jer se radi o zakonskoj odredbi općeg značenja koja se ne može neposredno primijeniti kada je u pitanju pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada, koje je pitanje za područje radnih odnosa državnih službenika i namještenika uredio poseban Zakon o državnim službenicima i namještenicima, a s tim u svezi i podzakonski akti doneseni temeljem tog zakona koje je donijela Vlada Republike Hrvatske. Isto tako, revident pogrešno smatra da mu utužena tražbina pripada i temeljem Zakona o izvršenju kazne zatvora. Naime, odredbom čl. 16. Zakona o izmjenama Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 59/01), koji je stupio na snagu 01. srpnja 2001., dopunjen je čl. 30. tog zakona tako što su dodani stavci 2, 3, 4, 5, 6, i 7, koji su u pogledu sastava plaće i dodatka na plaću suglasni sa čl. 108. i 109. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. U st. 5. posebno je naglašeno da poslove s posebnim uvjetima rada i pravo na posebne dodatke iz st. 1. i 2. tog članka zakona, utvrđuje uredbom Vlada Republike Hrvatske. Nadalje, odredbom čl. 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora, izmijenjen je čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora, tako da je Vlada Republike Hrvatske obvezna u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona, pored drugih propisa, donijeti i Uredbu o posebnim uvjetima rada i pravu na posebne dodatke (čl. 30. st. 5.), a ta pitanja uređena su odredbama čl. 30. i čl. 175. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 150/03 - pročišćeni tekst). Zato drugostupanjski sud pravilno smatra da tužitelju za navedeno razdoblje ne pripada pravo na dodatak na plaću, jer za to vrijeme Vlada Republike Hrvatske nije uredbom uredila radna mjesta u državnoj službi s posebnim uvjetima rada, za koje pripada pravo na dodatak, niti visinu tog dodatka, a takve propise ne može namjestiti sud svojom odlukom."

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu prigodne nagrade za 2004. u ukupnom iznosu od 800,00 kn na temelju odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika koji je sklopljen 9. rujna 2004. (dalje: KU 2004.).
Sporno je i revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj pravo i na isplatu preostalog iznosa od 400,00 kn do iznosa od 1.600,00 kn na ime prigodnih nagrada za 2004. u skladu s odredbom čl. 61. st. 1. KU 2004. ili tužitelj ima pravo na isplatu u iznosu od 800,00 kn do iznosa od 2.000,00 kn u skladu s Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak od 29. studenoga 2004., koji je stupio na snagu 3. prosinca 2004. („Narodne novine" broj 169/04, dalje: Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004.).
Ovaj sud smatra prije svega da je navedeno pravno pitanje zbog kojeg je revident izjavio reviziju važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona iz razloga, jer je ovaj sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje, a pobijana odluka temelji se na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. O navedenom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno stajalište u odlukama, primjerice poslovni broj Revr-58/09 od 5. svibnja 2009. i Revr-297/09 od 27. svibnja 2009.
U postupku je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju ukupan iznos od 1.200,00 kn na ime prigodnih nagrada za 2004. i to 1.000,00kn na ime regresa za godišnji odmor i 200,00 kn na ime božićnice.
Prema odredbi čl. 61. KU 2004. radniku pripada regres za godišnji odmor (ukupni godišnji iznos božićnice, uskrsnice, naknade za godišnji odmor od 1.600,00 kn - neoporezivi dio).
Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004. člankom 1. izmijenjen je čl. 12. st. 2. t. 11. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/03 i 198/03) tako da se riječi „do 1.600,00 kn" zamjenjuju riječima „do 2.000,00 kn".
Člankom 12. Pravilnika o porezu na dohodak, odnosno Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004., navedeni su iznosi do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što iz poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima kao prigodne nagrade - naknada za godišnji odmor, božićnice do 2.000,00 kn.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda, ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, odnosno plaćati prireze i poreze. Međutim, navedena zakonska odredba ne znači da je poslodavac na temelju iste u obvezi radniku isplatiti neoporezivi iznos (2.000,00 kn), budući daje odredbom čl. 61. KU 2004. radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004. i to za božićnice, uskrsnice, naknadu za godišnji odmor u ukupnom godišnjem iznosu od 1.600,00 kn.
Zbog toga je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada za 2004., ukupni iznos 1.600.00 kn, a ne 2.000,00 kn, kako su to pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi.
Kako je tužitelju na ime naknada za 2004. (regres za godišnji odmor i božićnica) isplaćeno ukupno 1.200.0 kn, u skladu s odredbom čl. 61. KU 2004. tužitelju pripada naknada s tog osnova još u iznosu od 400.0 kn, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su za taj iznos prihvatili tužbeni zahtjev. Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP u odnosu na taj iznos revizija tuženika odbijena kao neosnovana.
Međutim, s obzirom na izneseno, za ostali iznos od 400,00 kn (do iznosa od 2.000,00 kn) sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP za taj iznos revizija tuženika prihvaćena i preinačene su nižestupanjske presude i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, jer su u odnosu na isplatu tog iznosa zauzeta stajališta nižestupanjskih sudova suprotna zauzetom pravnom shvaćanju ovoga suda.
U odnosu na drugo pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija, a odnosi se na odlučivanje o naknadi troškova postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP treba reći daje u odnosu na to pitanje revizijski' sud već zauzeo pravno shvaćanje prema kojem kod odlučivanja o troškovima postupka treba u pravilu uzeti u obzir kako tužiteljev tako i tuženikov uspjeh u sporu. Pritom kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh" i „razmjerni dio troškova" ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.
Odluka sudova o troškovima postupka u ovoj pravnoj stvari suprotna je navedenom stajalištu revizijskog suda, a osim toga i s obzirom da su nižestupanjske presude djelomično preinačene na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. odlučeno je o troškovima cijelog postupka.
Prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzet je u obzir uspjeh stranaka u parnici.
Tužitelju su priznati potrebni troškovi zastupanja putem odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 182,50 kn, za zastupanje na šest ročišta ukupno
730,0 kn, za sastav četiri podneska 638,75 kn, sve uvećano za PDV, što ukupno iznosi 1.892,52 kn. U skladu s njegovim uspjehom u parnici (36%), tužitelju je utvrđen trošak u iznosu od 681,30 kn.
Tuženiku su prema kriteriju uspjeha u parnici priznati troškovi zastupanja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu 250,00 kn, zastupanje na šest ročišta 1.250,00 kn (koliko je za ta zastupanja tuženik postavio zahtjev) i za sastavljanje tri podneska po 250,00 kn, što ukupno iznosi 2.250 kn, uvećano za PDV pa su tuženiku troškovi odmjereni u ukupnom iznosu od 2.745,00 kn, a prema uspjehu u parnici (64%) ti troškovi su mu utvrđeni u iznosu od 1.756,80 kn. Tuženiku su prema uspjehu (50%) dosuđeni i troškovi revizije u iznosu od 192,18 kn.
Sud je tako utvrđene troškove prebio i naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 1.267,68 kn.

Prijeporno je i u ovom stadiju postupka da li tužitelju pristoji pravo na isplatu regresa za godišnji odmor i božićnicu za 2004. u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn kako to smatra Županijski sud u Koprivnici, ili mu pristoji pravo na isplatu po traženim osnovama u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn kako to smatra Županijski sud u Rijeci.

Županijski sud u Rijeci na temelju prihvaćenih utvrđenja prvostupanjskog suda zaključuje da je čl. 61. Kolektivnog ugovora od 9. rujna 2004., radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004., božićnica, uskrsnica, naknada za godišnji odmor i dr., u visini od 1.600,00 kn, te da je taj iznos naknade tuženik u obvezi isplatiti tužitelju.

Pravilan je zaključak Županijskog suda u Rijeci da iznos naknade koju potražuje tužitelj nije određen odredbom o neoporezivom dijelu dohotka propisanom izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 169/04), već da tužitelju pripada pravo s naprijed navedenih osnova naknada u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn, jer je tako propisano odredbom čl. 61. navedenog Kolektivnog ugovora, a ne u iznosu od 2.000,00 kn kao neoporezivom dijelu dohotka propisanom čl. 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak.

Navedeno stoga što u odredbi čl. 12. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 140/2003), te čl. 1. njegovih izmjena i dopuna naveden je iznos do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primitcima po osnovu nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima, kao prigodne nagrade - božićnica, naknada za godišnji odmor od 2.000,00 kn. Ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos od 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, tj. plaćati prireze i poreze. Navedena zakonska odredba dakle ne znači da je poslodavac temeljem istih odmah u obvezi zaposleniku isplatiti neoporezivi iznos. To stoga što je čl. 61. Kolektivnog ugovora na kojeg se pozivaju stranke propisano da će se zaposlenicima po osnovu prigodne nagrade regresa za godišnji odmor i božićnicu isplatiti ukupan iznos od 1.600,00 kn. Upravo je navedeno razlog zbog kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada za 2004. ukupni iznos od 1.600,00 a ne 2.000,00 kn, pa je to i razlog zbog kojeg je Županijski sud u Rijeci pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da je tužbeno traženje tužitelja preko iznosa od 1.600,00 kn, tj. za iznos od 800,00 kn neosnovan.

Županijski sud u Rijeci a zbog naprijed iznijetog je odluku donio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora, što znači da pri donošenju iste nije povrijedio odredbe čl. 134. st. 2. Kolektivnog ugovora, čl. 12. Zakona o radu, te čl. 100. Zakona o obveznim odnosima na koje se poziva revident.

S iznijetih razloga ovaj revizijski sud smatra da je pravilno pravno stajalište Županijskog suda u Rijeci, a ne Županijskog suda u Koprivnici radi čega je reviziju tužitelja trebalo odbiti.

Smatra se da je poslodavac isplatio plaću radnici, iako ista
nije dospjela u vrijeme prestanka radnog odnosa radnice niti je
poslodavac sastavio pisani obračun plaće, ukoliko je isti dokazao
da je neto iznos plaće radnici isplatio na ruke iz razloga što mu je
žiro račun bio blokiran, dok je na tu plaću obračunao i izvršio
uplatu poreza i doprinosa.

„Bilo je sporno između stranaka, što je ujedno predmet tužbenog
zahtjeva, da li je tuženik tužiteljici isplatio plaću za prvu polovicu rujna
2008.g., u vezi čega tužiteljica tvrdi da joj tuženik tu plaću nije isplatio, jer
plaća za rujan 2008.g. nije bila dospjela u vrijeme prestanka tužiteljičinog
radnog odnosa kod tuženika i njenog potpisivanja izjave da nema nikakvih
potraživanja prema tuženiku, dok tuženik tvrdi da je tu plaću tužiteljici
isplatio na ruke što se tiče neto iznosa, a da je na tu plaću obračunao
poreze i doprinose. Tužiteljica se u prilog tvrdnji da nije primila plaću za 15
dana rujna mjeseca 2008.g. poziva na činjenicu da je uplata plaće trebala
biti izvršena na njezin tekući račun, a takva isplata nije izvršena, te da se
plaća redovito obračunava na kraju mjeseca, zbog čega je potpisom na
izjavi potvrdila samo primitak dokumentacije od tuženika, ali ne i namirenje
novčanih potraživanja prema tuženiku. U navedenom smislu tužiteljica je
dala svoj stranački iskaz. Tuženik je tijekom postupka potvrdio da nije
sastavio pisani obračun predmetne plaće tužiteljici, koji je bio dužan
sastaviti i uručiti ga tužiteljici, time da je naveo da je isplatu izvršio u
gotovini iz razloga što je njegov račun bio blokiran, no, naveo je da je
izvršio isplatu na ruke neto plaće tužiteljici, a izvršio je i uplatu poreza i
doprinosa, ističući da je tužiteljica to potvrdila i svojom pisanom izjavom,
odnosno da je uopćeno potvrdila da (što uključuje i predmetno
potraživanje) prema tuženiku nema nikakvih potraživanja - ta izjava
sastavljena je na dan prestanka radnog odnosa. Tuženik se pozvao i na
iskaz svjedokinje I.P. koja je u bitnim elementima potvrdila tuženikove
navode. Dakle, u navedenim procesnim i činjeničnim okolnostima pravilno
je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik ispunio sve svoje obveze iz
ugovora o radu, koji je egzistirao između stranaka, a koji je prestao, radi
čega tužiteljica nema pravo ni na kakvo novčano potraživanje prema
tuženiku s naslova dugovanja za neisplaćenu plaću (u smislu odredbe čl. 83
(90) st. 1., 2. i 5. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,
114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 48/05)."

U tužbi se navodi da je tužiteljica zaposlenica tužene te da joj pripada plaća sukladno Zakonu o plaćama u javnim službama i podzakonskim aktima donesenim u skladu sa Zakonom, kao i dodaci na plaću prema važećem Kolektivnom ugovoru. Nezavisni Sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Vlada RH da su 21. prosinca 2010. god. potpisali KU za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 7/11. dalje: KU). koji je potpisan na rok od četiri godine i kojim je tužiteljici sa naslova jubilarne nagrade za navršene godine rada priznato pravo na isplatu iste. Jubilarna nagrada da se obračunava pod uvjetima utvrđenim čl. 69. Temeljnog KU-a za službenike i namještenike u javnim službama (NN 115/10. dalje: TKU) u visini osnovice koja temeljem čl. 2. KU-a iznosi 1.800.00 kn neto. Kako je tužiteljici na ime jubilarne nagrade obračunat iznos od 750.00 kn to ista potražuje tužbom bruto iznos od 3.000.00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i troškom postupka.
Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je isplatila tužiteljici jubilarnu nagradu sukladno važećim propisima.
Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako isti glasi u izreci presude, uvažavajući obračun sastavljen od strane tužene za jubilarnu nagradu po osnovici od 1.800.00 kn.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom preslike radne knjižice za tužiteljicu, zbrojnog naloga za prijenos od 13.3.2013.. popis zaposlenika koji su u mjesecu siječnju i veljači ostvarili pravo na isplatu jubilarne nagrade od 2013.. obračuna jubilarne nagrade za 2013.
Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Između stranaka je nesporno daje tužiteljica zaposlenica tužene te da je sa danom 16. veljače 2013. stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade za 15 godina staža kao i da je tuženik obračunao jubilarnu nagradu u iznosu od 750.00 kuna. odnosno po osnovici od 500.00 kn. Sporna je. međutim, visina osnovice za obračun jubilarne nagrade te da lije tuženik za izračun visine jubilarne nagrade trebao uzeti osnovicu od 1.800.00 kn.
Odredbama čl. 35. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN. 7/11. dalje: granski KU 11) je propisano kako će o visini osnovice za isplatu jubilarne nagrade Vlada RH i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga državnog proračuna s tune da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800.00 kuna.

Predmet spora je isplata iznosa od 6.718,05 kn što predstavlja obračunatu razliku plaće za vrijeme od 1. travnja 2005. do 21. svibnja 2006. i to za radno mjesto vođe ophodnje na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto detektiv za obradu kriminaliteta na koje je tužitelj premješten usmenim nalogom nadređenog službenika.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj rješenjem tuženice od 3. rujna 2002. raspoređen na radno mjesto vođa ophodnje, a za koje radno mjesto da je tužitelju isplaćivana pripadajuća plaća, da je u spornom vremenu od 1. travnja 2005. do 21. svibnja 2006. obavljao poslove detektiva za obradu kriminaliteta - radnog mjesta višeg stupnja složenosti poslova od onog na koje je formalno raspoređen te da na iste nije bio raspoređen pisanim rješenjem tuženice već je navedene poslove obavljao na temelju usmenog naloga.
Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 26. st. 1. u svezi čl. 102. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01) i čl. 7. a. odnosno čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR). Tuženik je u reviziji naznačio pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona, a zbog kojeg je izjavljena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP koje se svodi na:
Pripada li državnom policijskom službeniku pravo na isplatu plaće prema rješenju o rasporedu na radno mjesto ili pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika?
Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00 - dalje: ZP), na položaj, prava i obveze i odgovornost policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drugačije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).
U razdoblju od 1. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005. prava državnih službenika uređivao je Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01 - dalje: ZDSN), a od 1. siječnja 2006. nadalje Zakon o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 - dalje: ZDS). Prema odredbi čl. 17. ZDSN o prijemu u državnu službu odlučuje se rješenjem, a po konačnosti rješenja donosi se rješenje iz čl. 20. ZDSN o rasporedu na radno mjesto kojim se između ostalih pitanja utvrđuje plaća službenika. S obzirom na to da se u smislu odredbe čl. 23. st. 1. ZDSN o svim pravima i obvezana iz službe odlučuje rješenjem, takvo rješenje potrebno je donijeti i u slučaju privremenog premještaja u smislu odredbe čl. 102. u vezi sa čl. 96. ZDSN. Radnika se, naime, može privremeno za potrebe službe premjestiti na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili u drugom mjestu rada, pod uvjetima uređenim zakonom i u tom slučaju službenik ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija (čl. 102. st. 1. i 4. ZDSN).
Zakon o državnim službenicima na identičan način uređuje pitanje rasporeda službenika na radno mjesto i njegovo pravo na povoljniju plaću za slučaj premještaja. Naime, i po odredbama tog Zakona o prijemu u državnu službu, kao i o rasporedu na radno mjesto kojim se između ostalih pitanja utvrđuje plaća službenika, odlučuje se rješenjem koje je upravni akt.
Državni službenik, dakle može, u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi sa čl. 80. st. 1. i 2. ZDS, te u smislu odredbe čl. 96. u vezi sa čl. 102. ZDSN po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u drugom ili istom mjestu rada, pod uvjetima uređenim tim zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija, ali se o njegovim pravima mora odlučiti rješenjem.
Ovo zato, što se pravo na isplatu plaće državnog službenika ne stječe po samom zakonom. To je osobno imovinsko pravo državnog službenika koje rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, dospijeće iznosa plaće nastupa donošenjem rješenja o pravu na plaću i visini plaće, a tim se rješenjem određuje i dan početka isplate plaće na temelju priznatog prava. Imajući u vidu navedene razloge odgovor na postavljeno pitanje glasi: Državni (policijski) službenik koji je privremeno raspoređen na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za koje stvarno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, dok ne ishodi rješenje o premještaju u kojem će se utvrditi visina plaće koja mu pripada za poslove koje stvarno privremeno obavlja.
S obzirom na to da tužitelj nije ishodio potrebno rješenje kojim se utvrđuje pravo na povoljniju plaću i iznos te plaće, nižestupanjski sudovi su nepravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće do visine povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja u odnosu na plaću koju prima po osnovi rješenja o rasporedu prihvatili.
Kako je, dakle, ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

U postupku je utvrđeno da je tužena tužiteljici prema obračunskim listama u rubrici pod oznakom "55" smanjivala plaću za 10 do 35% mjesečno. Utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavlja sve postavljene radne zadatke tako da je radila u normalnim uvjetima i ostvarila uobičajeni radni učinak. Tužena je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva, umanjivala plaću za isti postotak, iako tužena nije imala razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.

Slijedom prednjih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da je tužena suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. (sada čl. 88.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 427/03., 30/04. i 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR), čl. 28. i čl. 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98. - dalje: KU), Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98.), Odluke o proširenju Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98.), i Odluke o najnižoj osnovi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje ("Narodne novine", broj 9/98., 14/98. i 20/00.), tužiteljici isplatila manju plaću u ukupnom iznosu 5.053,11 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do kolovoza 2000. mjesečno (kao u izreci prvostupanjske presude) i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog "neostvarenog plana".

Prema čl. 81. st. 1. i 2. ZR poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom. Ako osnovi mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi Pravilnikom o radu.

Prema čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Stavkom 2. istog članka "normalnim učinkom" smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova, time da je odredbom čl. 70. KU utvrđeno da se odredbe citiranog Ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredbi nije potrebna odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.

Citiranim odredbama KU određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno, tj. određena je osnovana plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i "normalni učinak". "Normalni učinak" predstavlja doprinos radnika u radu - ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršavanju preuzetih ugovornih obveza.

Stoga se "normalni učinak" ne može dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tužena, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Naime, temeljna obveza poslodavca (čl. 7. st. 1. ZR) je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, prema citiranom čl. 28. st. 2. KU, koji prema navedenom uređuje osnovnu plaću, tuženik je bio ovlašten općim aktom utvrditi "normalni učinak" za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", a potom ovisno o odnosu ostvarenog rezultata i rezultata koji je tražen kao "normalni učinak", odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tom odnosu, može biti jednak, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđenog citiranim KU.

Kako prema naprijed navedenom tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno KU umanjivala plaće zbog "neostvarenog plana prometa na razini društva".

Umanjenje plaće po osnovi "neostvarenog plana" odnosi se na neostvareni plan prometa na razini društva - tužene kao cjeline.

Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravilno pravno stajalište da je za umanjenje plaće po osnovu "ostvarenja plana prometa na razini društva" nezakonito.

Naime, ni jedan propis niti odredba naprijed citiranih Kolektivnih ugovora ne daje osnova za takvo umanjenje plaće.

Okolnost što tužena nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbe čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine. Naime, ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva - tužene kao poslodavca, kojeg tužena ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njegovu osnovnu plaću. Naime, radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću, on ne sudjeluje u dobiti, pa nije dužan sudjelovati ni u poslovnom gubitku poslodavca.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

U ovom žalbenom stadiju postupka, obzirom da se tužiteljica žalila samo protiv presude prvostupanjskog suda, a ne i protiv rješenja, sporno je pitanje je li pravilna odluka prvostupanjskog suda o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva, kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da tužiteljici donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Viši stručni referent, u vrijednosti od 0,970 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža koji iznosi trideset i pet godina, te odluka prvostupanjskog suda o odbijanju podređenog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da za tužiteljicu donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent 1, u vrijednosti od 0,920 i osnovice za izračun plaće, uvećano za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.
Prvostupanjski sud je smatrao da ne postoji zakonska obveza tuženika da donosi posebnu odluku o plaći tužiteljice koja je javni (a ne državni) službenik, a radi čega da tužiteljica uopće nema pravo tražiti da se u njenu korist donese bilo kakva odluka o plaći. Naime, Zakon o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01, 39/09 - dalje: ZPJS) ne predviđa da se o plaći zaposlenika u javnim službama donosi posebna odluka, već u tom dijelu upućuje na opće propise o radu (članak 3. stavak 1. ZPJS), a niti da Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR) kao opći propis o radu predviđa dužnost poslodavca da o plaći radnika donosi posebnu odluku. Isto tako, da niti iz tuženikovog Pravilnika o radu ne proizlazi da je tuženik vlastitim internim aktom ustanovio svoju dužnost da o plaći svojih radnika donosi posebna rješenja.
Kako je odredbom članka 90. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, sukladno citiranoj odredbi, tuženik da je kao poslodavac svojim radnicima dužan isplaćivati plaću sukladno onim aktima koji ga obvezuju, bez dužnosti i potrebe da se o plaćama radnika donose posebna rješenja. Iz navedenog razloga, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji pravni temelj da se tuženiku naloži da donese bilo kakvo rješenje o plaći tužiteljice. U prilici kada je tuženik donio posebnu odluku o plaći tužiteljice, po ocjeni prvostupanjskog suda, tužiteljica, ukoliko je bila nezadovoljna takvom odlukom, mogla je zahtijevati utvrđenje njene nedopuštenosti i isplatu razlike plaće, a ne donošenje posebne (nove) odluke o plaći. Stoga je odbijen kao neosnovan glavni i podredni tužbeni zahtjev upravljen na nalaganje tuženiku da donese rješenje o plaći za tužiteljicu.
Izneseni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, jer kad ne postoji zakonska obveza da tuženik donosi posebnu odluku o plaćama svojih službenika, a niti je takva obveza tuženika propisana njegovim internim aktima, ne postoji pravni temelj da sud naloži tuženiku da donosi rješenje o plaći tužiteljice, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
Ujedno je za navesti da je tužiteljica potpisala Ugovor o radu od 30. srpnja 2014. godine za radno mjesto Stručni referent II (redni broj u aktu o sistematizaciji radnih mjesta 178) u Odjelu za ekonomsko- financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu (članak 3. stavak 1. Ugovora o radu), te da se obvezala osim poslova navedenog radnog mjesta iz stavka 1. članka 3., ovisno o poslovnim potrebama poslodavca, obavljati i slične poslove, druge poslove koji po vrsti spadaju u njegov djelokrug ih su srodni tim poslovima te poslove potrebne za uspješno obavljanje navedenih poslova (članak 3. stavak 2. Ugovora o radu).
U članku 7. stavak 1. Ugovora o raduje navedeno da će poslodavac tužiteljici za obavljene poslove isplatiti plaću utvrđenu zakonom i drugim propisom, kolektivnim ugovorom i općim aktom poslodavca.
Rješenjem o plaći od 30. rujna 2014. godine tužiteljici je za radno mjesto Stručni referent II, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu, utvrđena osnovna plaća koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent II, u vrijednosti od 0,873 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.
Stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da u situaciji kada su stranke zaključile ugovor o radu za točno određeno radno mjesto, a kojim je tužiteljica prihvatila mogućnost da se visina plaće odredi općim aktom tuženika, time je ista pristala da visina njene plaće bude određena Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta koji za radno mjesto Stručni referent II, Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu, predviđa koeficijent složenosti poslova tog radnog mjesta u vrijednosti od 0,873, kako je to navedeno u rješenju o plaći tužiteljice od 30. rujna 2014. godine. Prema tome, nema osnove da tužiteljici, koja je ugovor o radu sa tuženikom zaključila za radno mjesto Stručni referent II, u Odjelu za ekonomsko-financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu, plaća bude obračunata za radno mjesto Viši stručni referent za koji je propisan koeficijent složenosti poslova od 0,970 ili za radno mjesto Stručni referent I, za koji je propisan koeficijent složenosti poslova u vrijednosti od 0,920.
U žalbi tužiteljice je navedeno da je "jasno da je tužiteljica ustala ovom tužbom da bi pobijala odluku poslodavca - rješenje o plaći od 30. rujna 2014. godine, a ne da bi od poslodavca tražila da joj donese rješenje o plaći, kao što to navodi prvostupanjski sud".
U odnosu na ovaj žalbeni navod za odgovoriti je da je i ovom drugostupanjskom sudu jasno da je tužba tužiteljice podnesena radi pobijanja odluke o plaći. Međutim, to nije učinjeno na ispravan način (deklaratornim zahtjevom radi utvrđenja prava za koje tužiteljica smatra da je povrijeđeno), već onako kako to stoji u podnesku od 8. prosinca 2014. godine, što znači zahtjevom da se naloži tuženiku da donese rješenje o plaći tužiteljice s koeficijentom za kojeg tužiteljica smatra da joj pripada.
Radi izloženog, temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Toč. 1) izreke pobijane presude

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazilo bi da prvostupanjski sud smatra utvrđenim da iznos od 549.478,18 kn (73.793,64 EUR) nije uplaćen u deviznu blagajnu tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., te 63 računa koji se odnose na „tu prodaju" nisu ni predani na knjiženje, no, prvostupanjski sud istovremeno zaključuje da nije dokazano da je taj iznos novca opt. K. M., kao direktor tvrtke „K. d." d.o.o. zadržao za sebe, već je utvrđeno, prema prvostupanjskom sudu, da je „navedeni novac trošio u druge svrhe i to za troškove održavanja strojeva, popravke strojeva te za isplatu plaća radnicima" (str. 8., odl. 5. pobijane presude), zbog čega je prvostupanjski sud opt. K. M. oslobodio od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a.

Takvo utvrđenje činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda je pogrešno.

Prije svega, iz iskaza svjedokinje V. H. M. (čijem iskazu prvostupanjski sud posebno vjeruje) proizlazi da je ona u izvršenoj reviziji poslovanja tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., odmah primijetila uvidom u dokumentaciju, da stvari u toj tvrtci „nisu dobro ustrojeni". Opt. K. M., kao direktor tvrtke „...bio je iskren prema njoj pa joj je odmah donio na ruke 63 računa u vidu uplatnica naplaćene gotovine od inozemnih kupaca, i kada je račune zbrojila utvrdila je da je uplaćen iznos od 73.793,64 EUR, a kada je opt. K. M. upitala gdje se nalazi taj novac, opt. K. M. je odgovorio da je novac utrošen za potrebe tvrtke, pogonsko gorivo te tekući materijal za održavanje".

Isto tako, vještak za financije i knjigovodstvo V. P. utvrdila je prema knjigovodstvenom stanju tvrtke „K. d." d.o.o. iz T. ukupno prodano robe od 8.524.578,31 kn, a da iznos od 549.478,18 kn (73.793,64 EUR) je naplaćen od kupaca, ali nije položen na devizni račun tvrtke već je knjiženje 63 uplatnice (računa) provedeno naknadno, a tek 01. listopada 2005. godine pozajmicom je „zatvoreno potraživanje" dok je opt. K. M. vratio tvrtci „K. d." d.o.o. iznos od 545.415,73 kn putem kompenzacije izvršene 31. prosinca 2004. godine" (str. 7., odl. 2. pobijane presude).

Dakle, za prvostupanjski sud nije sporno da iznos od 549.478,18 kn nije bio uplaćen na devizni račun tvrtke „K. d." d.o.o., već je sporno da li je opt. K. M. kao direktor te tvrtke, taj novac prisvojio za sebe ili je novac utrošen u druge svrhe, kako to u svoju obranu ističe sam opt. K. M..

Iz iskaza svjedoka M. C. koji je radio na radnom mjestu pomoćnog administratora u tvrtci „K. d." d.o.o. i čiji se posao sastojao u zaprimanju novca, tj. deviza, izričito je iskazao da od ukupnog novca kojeg su mu donosili kupci on je na traženje opt. K. M. (ali i drugih osoba: K., H. i Š.) opt. K. M. predavao „onoliko novca koliko je on tražio" - no razlog podizanja novca na takav način „nije bio praćen adekvatnom dokumentacijom zbog čega je došlo do problema..." (str. 4., odl. 2. pobijane presude).

Zaključci prvostupanjskog suda o tome da sredstva koja je opt. K. M. preuzeo od M. C., opt. K. M. nije „koristio za osobne potrebe, već ga je trošio u druge svrhe i to za održavanje strojeva i isplatu plaća radnicima" je preuranjen, a samim time i pogrešan, jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je opt. K. M. preuzeti novac trošio „u druge svrhe".

Bez nedvojbenog utvrđenja u koje svrhe je opt. K. M. utrošio uplaćeni novac na račun tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., te u kojem je točno vremenskom razdoblju opt. K. M. imao svojstvo odgovorne osobe (u smislu bića kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ-a), s obzirom na okolnost da su i druge osobe, u pojedinim dijelovima inkriminiranog razdoblja bili „voditelji tvrtke", te da je N. F., ali i M. C. i tim osobama predavali dio novca od prodaje robe inozemnim partnerima, koje sve okolnosti ukazuju, barem za sada, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i donio nezakonitu odluku.

Naime, kada je u pitanju relativno veliki iznos novca za koji je oštećena tvrtka „K. d." d.o.o. (barem prema optužnom aktu), tada nije dovoljno da svrha trošenja novca bude utvrđena samo posrednim personalnim dokazima, tj. iskazima M. C. i V. H. M., već je nužno, tu odlučnu okolnost utvrditi neposrednim dokazima: vještačenjem uloženih sredstava za popravak i uređenje strojeva tvrtke „K. d." d.o.o. ili barem na temelju iskaza svjedoka koji o takvom ulaganju imaju neposrednih saznanja (bilo u smislu da su bili prisutni popravcima tih strojeva ili da se radi o osobama koje su same popravljale te strojeve i naplaćivale sredstva za obavljanje poslova).

Kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu u tom dijelu trebalo je ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Toč. 2) izreke pobijane presude

Isto tako, is iskaza svjedokinje V. H. M. proizlazi da je radnicima tvrtke „K. d." d.o.o. isplaćeno 340.210,27 kn za korištenje božićnica, jubilarnih nagrada i korištenja automobila od strane opt. K. M. - iako za takvu isplatu nije pronađen niti jedan obračun, tj. ne postoji niti jedan dokaz o tome.

Prema nalazu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke V. P. radi se o iznosu 304.877,47 kn, a isplata tog iznosa vršena je na temelju nevjerodostojne dokumentacije.

Kako iz iskaza svjedokinje V. H. M. proizlazi da je opt. K. M. sâm iskazivao da je taj novac ustvari utrošio na plaće radnika, a ne u svrhe koje su navedene u mjesečnim blagajničkim izvješćima tvrtke „K. d." d.o.o., prvostupanjski sud bio je dužan s većom pažnjom utvrditi one činjenice koje se odnose na samu isplatu plaća radnicima te tvrtke, jer je očigledno da plaće radnicima nisu isplaćivane na isti način (u gotovini, preko žiro računa...), a niti u razdobljima kada je u tvrtci kao odgovorna osoba djelovao isključivo opt. K. M.. Kako je i u pogledu toč. 2) izreke pobijane presude prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i u tom dijelu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, točno će razgraničiti u kojem inkriminiranom razdoblju je opt. K. M. bio direktor (dakle, odgovorna osoba) tvrtke „K. d." d.o.o., na adekvatan način će utvrditi da li je novac uplaćen u inkriminiranom razdoblju korišten za druge svrhe, a ne osobno prisvajanje od strane opt. K. M., voditi će računa o tome da je većina radnji koje je revizorica V. H. M. predlagala opt. K. M. predstavljala u svojoj suštini „usklađivanje knjigovodstvene dokumentacije", a ne konstatiranje stvarnog stanja u pogledu korištenja sredstava tvrtke „K. d." d.o.o. i da su ti savjeti išli za „zatvaranjem potraživanja od strane kupaca", a to nije sadržaj radnje zbog kojeg se tereti opt. K. M. od strane državnog odvjetnika, te će nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje na kojem će temeljiti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti, u smislu odredbe iz čl. 359. st. 7. ZKP.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je temeljem čl. 388. st. 1. i 3. ZKP, kao u izreci ovog rješenja.

Presudom suda prvog stupnja koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 35.077,21 kunu s pripadajućim kamatama i troškovima postupka na ime razlike otpremnine.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju na temelju čl. 282. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) podnosi tuženik ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa županijskih sudova i stoga jer se osporena odluka suda drugog stupnja temelji na stavu koji je različit od već zauzetog stava ovog suda o istom pitanju. Pitanje koje revident postavlja svodi se na dilemu može li se radnik valjano odreći buduće tražbine na ime otpremnine prije nego što su nastupile posljedice otkazivanja ugovora o radu.

U ovom predmetu sudovi utvrđuju:

- da je tuženik dana ... donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog osobno uvjetovanih razloga, s tim da joj radni odnos prestaje dana ..., a tuženik se obvezao isplatiti joj otpremninu u iznosu od 39.922,79 kn u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa,

- da je dana ... tužiteljica potpisala izjavu kojom se između ostalog odriče potraživati od tuženika otpremninu osim one iz toč. 2. Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu,

- da je dana ... tužiteljica potpisala izjavu da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu i da to svoje pravo želi realizirati sa danom ...,

- da je u vrijeme donošenja Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici bio na snazi Kolektivni ugovor - Aneks od ... kojim je (čl. 76.) regulirano pravo na otpremninu u slučaju redovitog otkaza, a prema kojem tužiteljici u slučaju osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 3.000,00 kn za svaku godinu radnog staža kod tuženika, s tim da sveukupno utvrđen iznos otpremnine može iznositi najviše 75.000,00 kn,

- da je tužiteljica kod tuženika ostvarila ukupno 35 godina staža.

O postavljenom materijalnopravnom pitanju a glede primjene čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR) ovaj sud je zauzeo shvaćanje u presudi posl. broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011. u kojoj je rečeno:

"Obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa to jest istekom otkaznog roka."

Stoga kako se odluka suda drugog stupnja temelji na stavu koji je sukladan stavu ovog suda izraženom u gore citiranoj presudi ovog suda to je revizija tuženika nedopuštena jer se ne radi o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Glede drugog spornog pitanja također postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (npr. presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-567/06 od 5. rujna 2007.).

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da stranka koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku samo u slučaju ako se radi o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje u smislu odredbe čl. 186.a. ZPP bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Prethodno je navedeno da je odredbom čl. 186. st. 6. ZPP takav zahtjev procesna pretpostavka za podnošenje tužbe te u slučaju da se ne radi o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom tada podnošenje takvog zahtjeva nije potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku.

U ovome predmetu neosporno je da tužitelj potražuje naknadu od 915,00 kn za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora sačinjenog po odvjetniku 11. svibnja 2007. radi uplate poreza, prireza i obveznih doprinosa (razlike neto do bruto iznosa plaće) na odgovarajuće račune predviđene u tu namjenu, a neosporno je i da je prethodno sudskom nagodbom sklopljenom kod Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1540/04 od 26. studenoga 2004. tuženoj naloženo da tužitelju isplati neto plaću koja mu prethodno nije isplaćena.

U takvim okolnostima, kada tužitelj naknadno, nakon što je ostvario pravo na isplatu neto plaće, potražuje razliku između bruto i neto plaće - i to na način da u zahtjevu za mirno rješenje spora traži uplatu iznosa poreza, prireza i obveznih doprinosa na račune nadležnih tijela, ne radi se o potraživanju i o sporu koji bi u smislu odredbi čl. 1. i 16. ZPP-a bio u sudskoj nadležnosti.

Naime, sukladno čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04 - dalje: Zakon o doprinosima) naplata u slučaju neplaćanja doprinosa u propisanim rokovima, postupak povrata iznosa doprinosa plaćenih bez pravne osnove, jamstva, nadzor zakonitosti obračunavanja i plaćanja, žalbeni postupak, otpis nenaplaćenih doprinosa i odgoda plaćanja, provodi se na način propisan Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 150/02 - dalje: OPZ). Prema čl. 83. st. 1. Zakona o doprinosima rješenje o mjesečnom iznosu osnovice i doprinosa donosi porezna uprava na temelju podataka o stjecanju svojstva osiguranika što ga utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). OPZ u čl. 1. regulira da se tim Zakonom uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i javnim davanjima, a u čl. 2. st. 1. određuje da su javna davanja, između ostalih, porezi i doprinosi.

Dakle, porezna uprava je nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uključujući i doprinosa za individualnu kapitaliziranu štednju, poreza i prireza.

Pritom nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 - dalje: ZIDZR), kada je odredbom čl. 22. toga Zakona dodan čl. 83. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR-a) st. 5. - po kojemu je plaća u smislu ZR-a plaća u bruto iznosu, svako potraživanje doprinosa, poreza i prireza u sudskoj nadležnosti. Navedenom izmjenom ZR-a, kao i kasnije odredbom čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 85/05) - kojim je ZPP dopunjen odredbama čl. 433.a., propisano je da je radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dakle i tražbine plaće, ako ih utužuje, dužan utužiti u bruto iznosu, ali ne i da nakon što je ostvario potraživanje plaće u neto iznosu (kao što je slučaj u ovom postupku) radnik može u zasebnom postupku tražiti uplatu poreza, prireza i doprinosa od poslodavca na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovoga suda, a obzirom na spomenute odredbe Zakona o doprinosima i OPZ-a, u nadležnosti upravnih tijela - koji su nadležni za njihovo utvrđivanje i naplatu, a putem toga i za zaštitu prava kojeg je tužitelj ostvario svojim zahtjevom upućenim tuženoj.

Nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja pošto zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari nije bio potreban s obzirom na to da se tako postavljen zahtjev ne bi mogao ostvarivati u parnici.

Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 395. st. 1 ZPP prihvatiti reviziju tužene, preinačiti nižestupanjske presude - i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

S obzirom na činjenicu da je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim sudovi zaključuju da se time uspostavlja tužiteljev radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja, sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR, i da mu zbog toga pripadaju i sva prava koje bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostavljanja prijašnjeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo na naknadu plaće, s tim da zbog ukidanja radnog mjesta na kojem je tužitelj radio u trenutku otkaza više ne postoji obveza tuženika vratiti ga na ukinuto radno mjesto i isplatiti mu plaću tog radnog mjesta, već da je tuženik bio dužan rasporediti tužitelja na drugo radno mjesto uvažavajući njegovu naobrazbu, stručne sposobnosti i radno iskustvo i da mu pripada pravo na naknadu plaće koju bi primao na tom radnom mjestu.
U odnosu na pitanje visine plaće radnog mjesta na koje bi tužitelj mogao biti raspoređen, sudovi su tu plaću utvrdili u visini prosjeka plaće koju su u utuženom razdoblju primali radnici tuženika na radnim mjestima "najbližim" onom radnom mjestu na kojem je tužitelj bio zaposlen u vrijeme donošenja odluke o otkazu i to tri usporedna radna mjesta - direktora Direkcije proizvoda i indirektnih kanala, te šefa Odjela razvoja proizvoda za fizičke poslove i Odjela razvoja proizvoda za mala poduzeća i obrtnike, na koja radna mjesta su preneseni poslovi ukinutog radnog mjesta na kojem je tužitelj radio prije otkazivanja ugovora o radu.
Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim u visini razlike između tako izračunate plaće i plaće koju je tužitelj ostvarivao kod drugih poslodavaca, što za utuženo razdoblje iznosi ukupno 265.423,06 kn.
Drugostupanjski sud je djelomično uvažio žalbu tuženika te je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada plaće za razdoblje od 1. rujna 2004. i zahtjev za plaćanje te naknade odbio kao neosnovan navodeći da je tužitelj neosnovano odbio raditi kod tuženika od 1. rujna 2004. na temelju privremene mjere, pa da se "njegov tužbeni zahtjev za isplatom naknade plaće ne bi od tog datuma mogao opravdati".
U reviziji se osnovano ističe da okolnost što je tužitelj odbio raditi kod tuženika na temelju privremene mjere kojom je određeno njegovo privremeno vraćanje na posao kod tuženika i što je ostvarivao plaću kod drugih poslodavaca ne može utjecati na njegovo pravo na naknadu razlike između plaće koju bi primao da nije bilo otkaza ugovora o radu i plaće koju je ostvarivao kod drugih poslodavaca.
Odluku o vraćanju radnika na posao do okončanja spora sud donosi na traženje i u interesu radnika, pa je vraćanje radnika na posao na temelju te odluke pravo, a ne i obveza radnika. Stoga suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda okolnost da tužitelj nije prihvatio ostati na poslu kod tuženika prema privremenoj mjeri i da se zaposlio kod drugog poslodavca na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ne može imati za posljedicu potpuni gubitak prava na naknadu plaće za spomenuto razdoblje od 1. rujna 2004. kada je odbio raditi na radnom mjestu na koje ga je tuženik rasporedio na temelju privremene mjere.
Pravomoćnost presude kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju uspostavlja se njegov radnopravni status kakav bi imao da otkaza nije bilo, pa mu za razdoblje od prestanka radnog odnosa do uspostavljanja tog statusa pripada pravo na naknadu plaće u visini razlike između plaće koju bi ostvarivao kod tuženika i plaće ostvarene kod drugih poslodavaca.
Budući da je radno mjesto za koje je sklopljen otkazani ugovor o radu ukinuto i da više nije postojala mogućnost vraćanja tužitelja na poslove tog radnog mjesta, postojala je obveza tuženika rasporediti ga na drugo odgovarajuće radno mjesto. Stoga je neosnovano zaključivanje sudova da tužitelju pripada plaća u visini prosjeka plaće koju je u spornom razdoblju tuženik isplaćivao komparativnim radnicima - direktoru Direkcije proizvoda i indirektnih kanala te šefovima Odjela razvoja proizvoda za fizičke osobe i Odjela razvoja proizvoda za mala poduzeća i obrtnike.
Tužitelju je mogla biti isplaćivana plaća odgovarajućeg radnog mjesta na koje bi ga trebalo rasporediti s obzirom na stručnu spremu, znanje i sposobnosti, a to ne može biti više radnih mjesta.
Slijedom izloženog proizlazi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da je zbog toga činjenično ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije raspravljano i utvrđeno na koje bi odgovarajuće poslove tužitelj mogao biti raspoređen, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude valjalo ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 400,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 24. prosinca 2004. do isplate i trošak parničnog postupka u iznosu 915,00 kn.

Pod točkom 2. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u visini 400,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama od 24. prosinca 2004. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 2. izreke.

Protiv presude drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen s tužbenim zahtjevom (točka 2. izreke prvostupanjske presude) tužitelj je izjavio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj navodi da postoje različita tumačenja drugostupanjskih sudova glede odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora, sklopljenog između tuženika i sindikata tuženika od 9. rujna 2004. u vezi čl. 134. st. 2. istog tog Kolektivnog ugovora, čl. 12. Zakona o radu u vezi čl. 100. Zakona o obveznim odnosima, čime je ugrožena jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana.

Budući da se radi o različitoj praksi drugostupanjskih sudova, revizijski sud o tom materijalnopravnom pitanju treba zauzeti pravni stav radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga revident predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači i o pobijanom dijelu prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema čl. 392.a/ st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog kojeg je revizija i podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor za 2004. u ukupnom iznosu 800,00 kn na temelju odredbe 61. Kolektivnog ugovora tuženika, sklopljenog 9. rujna 2004. (dalje: Kolektivni ugovor 2004).

Sporno je i u revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj pravo i na isplatu preostalog iznosa 400,00 kn, do iznosa 1.600,00 kn po osnovi prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor za 2004., u skladu s Kolektivnim ugovorom 2004., ili tužitelj ima pravo na isplatu prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor u iznosu 800,00 kn, do iznosa 2.000,00 kn, sukladno Pravilniku o izmjenama Pravilnika o porezu na dohodak od 29. studenog 2004. - stupio na snagu 3. prosinca 2004. („Narodne novine" broj 169/04 - dalje: Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004.).

U postupku je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju ukupan iznos 1.200,00 kn po osnovi prigodne nagrade za godišnji odmor za 2004. (u kom dijelu je tužba povučena). Utvrđeno je da je čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. regulirano pravo da radniku pripada regres za godišnji odmor, a pravo na regres imaju radnici koji su stekli pravo na godišnji odmor, time da isplata regresa za godišnji odmor slijedi po konačnoj isplati plaće za mjesec u kojem je radnik započeo s korištenjem godišnjeg odmora.

Utvrđeno je da se preostali neisplaćeni dio regresa za godišnji odmor tužitelj poziva na Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004., kojom je utvrđen neoporezivi dio dohotka u visini 2.000,00 kn.

Prema čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. radniku pripada regres za godišnji odmor (ukupni godišnji iznos naknade za godišnji odmor 1.600,00 kn - neoporezivi dio), time da se valjanost istog Kolektivnog ugovora utvrđuje do 31. prosinca 2004. (čl. 129. st. 1.).

Prema Pravilniku o izmjenama Pravilnika 2004. člankom 1. izmijenjen je čl. 12. st. 2. toč. 11. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/03 i 198/03) riječi „do 1.600,00 kn" zamjenjuju se riječima „do 2.000,00 kn".

Iz navedenih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je člankom 61. Kolektivnog ugovora 2004. radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004., božićnica, uskrsnica, naknada za godišnji odmor i dr. u visini 1.600,00 kn, slijedom čega tužitelju pripada pravo po osnovi naprijed navedenih osnova naknada u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn (a ne u iznosu 2.000,00 kn).

Naime, pravilno sudovi zaključuju da iznos naknade koju potražuje tužitelj nije određen odredbom o neoporezivom dijelu dohotka, propisanom Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004. u iznosu 2.000,00 kn.

Člankom 12. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/2003), odnosno Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004., navedeni su iznosi do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primcima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što iz poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima kao prigodne nagrade - naknada za godišnji odmor, božićnice do 2.000,00 kn.

Prema pravnom shvaćanju i ovog suda, ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, odnosno plaćati prireze i poreze. Međutim, navedena zakonska odredba, ne znači da je poslodavac temeljem iste odmah u obvezi zaposleniku isplatiti neoporezivi iznos (2.000,00 kn), budući da je odredbom čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. (na koju se obje stranke pozivaju) izričito propisano da će se radnicima po osnovi prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor i božićnicu isplatiti ukupan iznos 1.600,00 kn.

Zbog toga, upravo je navedeno, razlog zbog kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada - regresa za godišnji odmor za 2004., ukupni iznos 1.600,00 kn, a ne 2.000,00 kn, slijedom čega su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa 1.600,00 kn do iznosa 2.000,00 kn (iznos 400,00 kn) neosnovan.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva za preostali iznos 400,00 kn sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora 2004., slijedom čega nisu povrijedili odredbe čl. 134. st. 2. Kolektivnog ugovora 2004., čl. 12. Zakona o radu, te čl. 100. Zakona o obveznim odnosima.

Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Slijedom iznijetog, revizijski sud smatra da je pravno stajalište nižestupanjskih sudova pravilno, pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

 

Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario ukupno 1121 prekovremeni sat rada, time da je 152 prekovremena sata tuženik tužitelju nadoknadio putem slobodnih dana koje je tuženik u svom obračunu tretirao kao redovan rad, dok tužitelju nije plaćena naknada za ostvarenih 699 prekovremenih sati rada, niti mu je izvršena preraspodjela radnog vremena za taj rad. Navedena utvrđenja sud prvog stupnja temelji na tuženikovoj evidenciji korištenja radnog vremena te nalazu i mišljenju sudske vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke M. D. dipl. oecc.
Obzirom na prednja utvrđenja, te obzirom na među strankama nespornu činjenicu visine tužbenog zahtjeva u matematičkom smislu, sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 33 st. 1 Zakona o radu (skraćeno: ZR) smatra da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad, budući da je taj rad izvršen poslije isteka punog radnog vremena.
Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik ustraje u stajalištu da u onim razdobljima gdje je stvarno izvršena preraspodjela korištenjem slobodnih dana unutar kalendarske godine, a najkasnije do 30. lipnja naredne godine, istu treba kao takvu i utvrditi, primjenjujući zakonsku regulativu i regulativu iz akata tuženika kojom je izričito zabranjeno preraspodijeljeno radno vrijeme tretirati kao prekovremeni rad.
Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tuženika. Naime, prvostupanjski je sud tijekom postupka provođenjem svih predloženih dokaza u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
Žalba tuženika svodi se isključivo na osporavanje pravnog stajališta suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o prekovremenom radu, nasuprot pravnog stajališta tuženika da se radi o preraspodjeli radnog vremena.
I prema stajalištu ovog suda tuženik neosnovano osporava zaključak suda prvog stupnja tvrdnjom da se u konkretnom slučaju ne radi o prekovremenom radu.
Naime, nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio duže od punog radnog vremena kako je ono definirano u odredbi čl. 30 st. 1 ZR-a. Međutim, u smislu odredbe čl. 35 st. 10 ZR-a o preraspodijeli radnog vremena ne može se govoriti ukoliko preraspodjela radnog vremena nije bila predviđena Kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, ili pak poslodavac nije zatražio suglasnost Inspektora rada za preraspodjelu radnog vremena. U provedenom postupku nije utvrđeno da su postojale pretpostavke za preraspodjelu radnog vremena u smislu navedenih zakonskih odredbi, zbog čega se prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanima, pa i ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja da rad koji je tužitelj u konkretnom slučaju obavljao na zahtjev poslodavca ima obilježja prekovremenog rada, bez obzira što tuženik o tome nije donio posebnu pisanu odluku.
Kako razmatrajući nadalje pobijanu presudu i stanje spisa ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč. 2, 4, 8, 9 i 11 ZPP, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365 st. 2 istog zakona, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a presudu suda prvog stupnja u cijelosti potvrditi.
U odnosu na tuženikov podnesak nazvan dopuna žalbe, podnesen prvostupanjskom sudu dana 25. ožujka 2008.g., valja kratko reći da je isti podnesen nakon proteka roka od 8 dana određenog za podnošenje žalbe, budući da je tuženik prvostupanjsku presudu primio dana 10. svibnja 2007.g., pa je rok za žalbu istekao 18. svibnja 2007. godine. Obzirom na navedeno valjalo je podnesak tuženika nazvan dopuna žalbe odbaciti kao nepravovremen temeljem odredbe čl. 380 toč. 1 u vezi čl. 358 st. 1 i 2 ZPP-a.

U tumačenju važećih spornih odredaba KU/04 valja poći od općeg pravila iz čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05-dalje: ZR), koje pravilo se primjenjuje na temelju odredbe čl. 2. st. 2. ZDS i glasi: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno."
S obzirom da je tužitelj državni službenik na njegov radnopravni status valja primijeniti odredbe čl. 108. i čl. 112. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine" broj 27/01), koje su u spornom razdoblju ostale na snazi na temelju prijelaznih i završnih odredaba čl. 144. st. 1. i st. 2. ZDS i to sve do donošenja posebnog zakona kojim će se urediti plaće i druga materijalna prava državnih službenika i do donošenja uredaba kojima će se urediti klasifikacija radnih mjesta i namještenika. Uz navedene zakonske odredbe na snazi su ostali i provedbeni propisi doneseni na temelju tih odredaba pa tako i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine" broj 74/02, 81/06 i 58/08-dalje: Uredba) koja u čl. 4. poslovima u posebnim uvjetima rada smatra i „poslove ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u Upravi za zatvorski sustav".
Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.
Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika, između ostalog, uvećati i za prekovremeni rad 50% te je izričito određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.

Kolektivnim ugovorom nije bilo izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredbe Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi. Takva odredba unesena je tek u Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine", broj 93/08 - dalje: KU/08) čijom odredbom čl. 44. st. 3. je propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz tog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.
Iz sadržaja citiranih odredbi Zakona i KU/04 proizlazi da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju osim u slučaju dodatka za rad u turnusu u drugoj smjeni (čl. 39. KU/04).
Dakle, ako tužitelj po KU/04 ima pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanom mu rješenju ima pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad.
Iako je takav način obračuna proizlazio i iz propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu K./08, dilema oko takvog načina obračuna konačno je razriješena donošenjem novog KU/08: njime je samo izričito određen takav (već postojeći) način obračuna dodatka na plaću.
Prema tome, polazeći od činjenice da je tužitelju, osim prava na uvećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Puli, u tom smislu priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 25 % po osnovi rada na poslovima sa posebnim uvjetima rada, proizlazi da je tužitelj kao državni službenik imao pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.
Državni službenici i namještenici imaju, dakle, pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.
S obzirom da tuženica nije vršila obračun plaće tužitelju na opisani način, a da visina neisplaćene plaće nije sporna, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.
Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, o reviziji tuženice odlučeno je kao u izreci.

U podnesenoj reviziji revident je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP određeno naznačio jedno pravno pitanje, a koje glasi: „Je li je odricanje od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?"
U reviziji se poziva na odredbu čl. 153. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), a kao razlog važnosti postavljenog pitanja sa aspekta potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Revr 6/07 od 31. siječnja 2007. i Revr 326/08 od 28. travnja 2009., a prema kojem se "tužiteljica mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, što znači i onih potraživanja koja nisu dosjela u trenutku sklapanja sporazuma, „tužiteljica je u trenutku sklapanja sporazuma znala da ima pravo u neto dobiti tuženika u određenom postupku, bez obzira što nije određeno znala visinu te dobiti..." (presuda Revr 326/08). „tužiteljica se mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, znači i onih potraživanja koja nisu dospjela do trenutka sklapanja sporazuma" (Revr 6/07), smatrajući ga suprotnom onom iz pobijane presude.
Već sama formulacija ovako naznačenog pitanja, čini ga nevažnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a čime nema ni pretpostavki za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kod činjenice da je predmet spora iz pobijane presude otpremnina, kao specifična tražbina iz radnog odnosa, koja se izvjesno ne može podvesti pod uopćen pojam „sve eventualne tražbine po zakonu", a kako se to čini u reviziji postavljenom pitanju.
Kada se ovome doda da je o pravnoj sudbini izjave o odricanju od otpremnine učinjene prije dospijeća obveze na njezino plaćanje - u smislu da je takva izjava bez pravnog učinka (otpremnina dospijeva danom prestanka radnog odnosa) Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje u brojnim presudama (npr. presuda Revr 228/11 od 20. travnja 2011.), proizlazi da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi je istovjetno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa samim tim nema ni potrebe za ponovnim izražavanjem pravnog shvaćanja o tome od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u pravcu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Pritom treba reći i to da presude Revr 6/07 i Revr 326/08, a na koje se revizija poziva pokušavajući obrazložiti razloge dopuštenosti izjavljene revizije, su neodlučne za ovaj spor, kod činjenice da je predmet spora u tim presudama bilo potraživanje radnika s osnova udjela u neto dobiti poslodavca, utemeljeno na ugovoru sklopljenom između njih te mogućnosti odricanja od tog prava, a prije njegovog dospijeća, dok je predmet spora pobijane presude otpremnina kao zakonsko pravo radnika utemeljeno na odredbama Zakona o radu i Kolektivnom ugovoru. Dakle, radi se o potpuno različitom činjeničnom a time i pravnom supstratu u tim presudama od onog u pobijanoj presudi, te se pravna shvaćanja izražena u njima ne mogu međusobno uspoređivati niti dovoditi u svezu.
U ostalom dijelu revizije kojim revident i dalje problematizira pravilnost pobijane presude, a kod činjenice da je u tom dijelu izostalo određeno navođenje pravnog pitanja zbog kojeg se revizija izjavljuje, nužno je ocijeniti kako u tom dijelu revizija ne sadržava sve odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost. Pritom treba podsjetiti da ovaj sud niti može niti smije umjesto revidenta iznalaziti pravna pitanja koja je on moguće imao na umu kada ju je izjavljivao, jer bi to ozbiljno dovodilo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jednog od temeljnih načela (načelo nepristranosti), a kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja sudskog postupka pa tako i ovog revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske.
Stoga je reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. i 3. ZPP.

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dijela otpremnine u iznosu od 31.107.55 kn. Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužitelju to pravo ne pripada, jer tužitelju radni odnos nije prestao otkazom, već na drugi način, pa mu radi toga niti ne pripada pravo na otpremninu kao u slučaju otkaza ugovora o radu iz razloga koji nisu uvjetovani ponašanjem radnika.
Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
„1. Prestaje li radni odnos dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad?
2. Je li odluka poslodavca o prestanku ugovora o radu koja je donijeta zbog odlaska radnika u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad otkaz u smislu odredbe iz članka 104. stavak 1. točka 6. Zakona o radu?"
Tužitelj kao razlog važnosti ukazuje na odluku revizijskog suda Revr-255/07 od 12. lipnja 2007. i odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1964/05 od 28. prosinca 2005. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Županijskog suda u Varaždinu izraženog u navedenim odlukama.
Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao otkazom, već temeljem odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, a koja je donesena na inicijativu samog tužitelja radi odlaska istog u invalidsku mirovinu. Obzirom tužitelj protiv takve odluke tuženika nije tražio zaštitu kod poslodavca, a niti pred sudom, takva odluka je postala konačna. Stoga prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa slijedom toga navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Osim toga tužitelj nije pravilno naveo razloge važnosti, budući se u odluci ovog suda Revr-255/07 nije radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku. Naime, predmet spora u odluci broj Revr-255/07 je bio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti odluke tuženice i prestanak ugovora o radu s tužiteljicom, dok je predmet ovog spora isplata otpremnine.
Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Odredbom čl. 53. st. 1. odjeljak 5. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama propisano je da se osnovna plaća zaposlenika u javnim službama uvećava za 10% za smjenski rad, a odredbom st. 2. istog članka propisano je da je smjena (smjenski rad) svakodnevni rad zaposlenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji zaposlenik obavlja u prijepodnevnom (prva smjena), poslijepodnevnom (druga smjena) ili noćnom dijelu dana (treća smjena) tijekom radnog tjedna.

Prema odredbi st. 3. istog članka rad u smjenama je rad zaposlenika koji mijenja smjene ili naizmjenično obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni tijekom jednog mjeseca, kao i rad zaposlenika koji naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni ( st. 4., čl. 53. tog Kolektivnog ugovora).

Odredbom st. 5. istog članka propisano je da se naknada za rad u smjenama iz st. 3. i 4. toga članka isplaćuje za obavljanje poslova u drugoj smjeni.

Navedena pitanja na jednak način su uređena odredbama čl. 15. st. 2.odjeljka e, st. 3., 4., 5. i 6. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske.

Člankom 59. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje - ZR) propisano je samo da se noćnim radom smatra rad od 22 do 6 sati ujutro što znači da trajanje smjena nije propisano u smislu određivanja od kojeg sata bi trajala prijepodnevna, a od kojeg do kojeg sata poslijepodnevna smjena.

Prema stajalištu ovoga suda rad koji se obavlja u kontinuitetu od 11 do 19 sati pet radnih dana u tjednu kao redoviti rad u trajanju od osam sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno, u smislu navedenih odredbi Kolektivnog ugovora ne može se smatrati smjenskim radom, jer je za definiciju rada u smjenama odlučna činjenica mijenjanje smjena, odnosno obavljanje rada naizmjenično u različitim smjenama unutar tjedna, odnosno mjeseca, neovisno od toga je li poslodavac odredio početak druge smjene sa 14 sati. Tužitelj u konkretnom slučaju ne mijenja smjene već svaki radni dan radi od 11 do 19 sati.

Stoga revizijski navodi da tužitelj radeći od 11 do 19 sati prelazi u drugu smjenu, što bi mu trebalo dodatno uvećati plaću za 10% nema podlogu u navedenim odredbama kolektivnih ugovora jer se njegov rad ne može smatrati radom u smjenama.

Suprotno reviziji, tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama u vremenu od 2002. do početka 2006. te zapisnicima sa 24. i 40. sjenice navedene komisije, prema kojima rad u drugoj smjeni počinje u 14 sati, nije u suprotnosti s onim odredbama prije navedenih Kolektivnih ugovora koji određuju što se smatra smjenskim radom.

Naime, tužitelj ne traži plaću za rad u drugoj smjeni, već on traži uvećanje plaće s osnove rada u smjenama. Na strani tužitelja nije utvrđeno da bi se njegov rad mogao smatrati radom u smjenama. To što se vremenski prva i druga smjena preklapaju, ako bi se uzelo da prva smjena prestaje u 14 sati kada počinje druga smjena, ne daje radu u vremenu od 11 do 19 sati, kako ga tužitelj obavlja, karakteristiku smjenskog rada kojeg imaju u vidu odredbe Kolektivnih ugovora koje govore o smjenskom radu i pravu na uvećanje plaće s osnova rada u smjenama.

Neosnovano se revident poziva na odredbu čl. 53. st. 5. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i čl. 15. st. 6. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske, jer iste ne propisuju što se smatra smjenskim radom već način obračuna uvećanja plaća za rad u smjenama tako da se naknada za rad u smjenama isplaćuje kao postotno uvećanje dnevne zarade za obavljanje poslova u drugoj smjeni. Neosnovani su navodi revizije da bi rad u drugoj smjeni bio temelj za isplatu uvećanja plaća za smjenski rad jer rad tužitelja u konkretnom slučaju, kako je to ranije već navedeno ne može se smatrati radom u smjenama

Suprotno revizijskim navodima tu tvrdnju sudovi su pravilno ocijenili neosnovanom pozivajući se na pravno shvaćanje ovoga suda o tom pitanju iznesenu u ukidnom rješenju broj Revr-56/08-2 od 19. ožujka 2008., donijetom u ovoj parnici, da se u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku uspostavlja njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja i da mu stoga pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostave ranijeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo za naknadu plaće.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji se tiču pitanja zastare dosuđene naknade plaće za razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu, te da je pogrešno ocijenio tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće.

Na temelju činjenica da je presuda kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju postala pravomoćna 12. studenog 2003., da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio na ročištu od 30. rujna 2004., te da je na ročištu od 3. prosinca 2008. tužbeni zahtjev povisio postavivši zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, drugostupanjski sud je zaključio da je zastara naknade plaće počela teći od dana pravomoćnosti odluke suda o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, pa budući da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio unutar zastarnog roka od tri godine da zastara nije nastupila.

U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika, koja se ponavlja i u reviziji, da je zastara nastupila za dio plaće za koji je 3. prosinca 2008. povišen tužbeni zahtjev, u obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je tužitelj sukladno odredbi čl. 85. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZR) postavio zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, pa budući da je zahtjev postavio prema određenju iz te odredbe, da to znači da „svakako u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće nije nastupila zastara".

Navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

Istina da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće u brutto iznosu u skladu sa spomenutom odredbom ZR, te da je naknadu plaće tužitelj bio dužan i utužiti u tom iznosu, sukladno odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP.

Međutim, prema navedenoj odredbi ZPP, koja se primjenjuje na ovaj postupak na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), ako radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa ne navodeći da zahtjeva brutto iznos, smatra se da je utužio taj iznos.

S obzirom na tu odredbu u vrijeme postavljanja zahtjeva za isplatu brutto iznosa naknade plaće (3. prosinca 2008.) postojala je zakonska presumpcija da je naknada plaće utužena u brutto iznosu ranije postavljenim tužbenim zahtjevom, pa zahtjevom od 3. prosinca 2008. predmetna tužba nije ispravljena, već je došlo do preinake tužbe.

U slučaju preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, a to je u konkretnom slučaju 3. prosinca 2008.

Budući da se povišenje tužbenog zahtjeva odnosi na tražbinu za koju je zastara počela teći nakon pravomoćnosti presude kojom je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu (2004.), te da je taj dio tražbine utužen 2008., dakle po proteku zastarnog roka od tri godine u kojem prema odredbi čl. 138. ZR zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa u reviziji se osnovano ističe da je za dio naknade plaće za koju je tužitelj povisio tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Isto tako, u reviziji se osnovano ističe da je zastara nastupila i za iznos naknade plaće koji se odnosi na razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu jer je za tu tražbinu zastara počela teći 1996., a tražbina je utužena 2004.

Slijedom izloženog proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojim je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa budući da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije raspravljeno pitanje visine tražbine koja je zastarjela, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odredbom čl. 2. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (ovdje tužiteljice) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

Izravna diskriminacija znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. članka 2. ZR-a kojim se radnik stavlja ili je bio stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Stavkom 4. članka 2. ZR-a posebno se određuje da je zabranjena diskriminacija između ostalog i u odnosu na uvjete rada uključujući i jednakost plaća.
Nadalje temeljem odredbe čl. 89. ZR-a poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.

U smislu stavka 1. ovoga članka dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i jednake vrijednosti ako:

- ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju,

- rad koji jedna od njih obavlja slične je naravi kao rad koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- rad koji jedna od njih obavlja je jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga ako se uzmu u obzir kriteriji kao što su stručna sprema, vještine, je li rad fizički ili ne, odgovornosti i uvjeti u kojima se rad obavlja.

Plaća iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna stavku 1. ovoga članka, ništava je.

Prema tome, prilikom ocjene je li poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od nekih direktora u društvu treba utvrditi koje su odgovornosti, obveze i ovlasti ostalih direktora i, koji su bili razlozi da se s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na radnom mjestu direktora ljudskih resursa imajući u vidu poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca ostalih radnih mjesta direktora.

Poslodavac slobodno s radnikom koji je u tom smislu također slobodan zaključuje ugovor o radu kojeg je dio i plaća radnika.

U ovoj fazi postupka nije sporno da tužiteljica prima plaću sukladno Ugovoru o radu.

Uzimajući u obzir da je plaća rezultat Ugovora o radu, da svi radnici tužitelja s položajem direktora sektora ili odjela nisu imali plaću na koju pretendira tužiteljica (23.000,00 kn), da je radnica koja je radila na radnom mjestu tužiteljice imala istu plaću kao i tužiteljica (13.000,00 kn) a da je druga radnica koja je imala veću plaću imala i višu kvalifikaciju od tužiteljice, da se rad tužiteljice ne može uspoređivati s radom, obvezama i značajem drugih direktora za poslovanje tuženika pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da tužiteljica nije diskriminirana po osnovi spola zbog toga što joj je isplaćivana plaća predviđena Ugovorom o radu u iznosu od 13.000,00 kn.

Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika.

Stoga razlika u plaći između radnika tuženika u takvim okolnostima ne predstavlja diskriminaciju u smislu čl. 2. i čl. 89. ZR.

 

Na temelju odluke generalnog direktora tuženika od 7. lipnja 1994. godine, br. 224/94 i to odluke o "određivanju stimulativnog dijela plaće djelatnicima poduzeća od 14. siječnja 1991. godine djelatnici poduzeća tuženika, koji su sudjelovali u aktivnostima privatizacije S. i sklopili ugovor s Hrvatskim fondom za privatizaciju i to ugovor o prodaji dionica... imaju pravo na stimulativni dio plaće u iznosu od po 250,00 kn mjesečno, a simulativni dio plaće "služit će isključivo za otplatu dionica u prvoj godini otplate".

Na temelju citirane odluke, kako je utvrđeno u postupku nižestupanjskih sudova i nije sporno među strankama, djelatnici tužene koji su kupili dionice dobivali su navedeni netto iznos od po 250,00 kn (brutto je bio veći) kojim su otplaćivali kupljene dionice.

Djelatnici koji nisu kupili dionice - među njima je i tužitelj - nisu dobivali navedenih 250,00 kn kao stimualtivni dio plaće.

Tužitelj je ustao tužbom tražeći da mu se prizna i dosudi utuženi iznos - mjesečno po 250,00 kn - kao i ostalim djelatnicima, kupcima dionica, jer smatra da je odluka direktora nezakonita, protivna odredbama i načelima Ustava i zakona koji određuju način plaćanja osobnog dohotka i stimulacije, da stavlja u neravnomjerni položaj djelatnike koji nisu kupili dionice s onima koji su to učinili i da se ne može pravdati valjanost i zakonitost takove odluke "u svjetlu novih gospodarskih uvjeta na tržištu" - kako je to u obrazloženju svoje odluke naveo prvostupanjski sud.

Sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev jer smatraju da je tužena plaćala djelatnike - kupce dionica sa po 250,00 kn, na temelju valjano donesene odluke direktora.

Odluka direktora tuženika o izmjeni odluke o određivanju simulativnog dijela je, podzakonski akt, donesen na temelju Zakona o radnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke) i Pravilnika o plaćanju i ostalim materijalnim pravima radnika tužene od 28. studenog 1990. godine. Odluka direktora se poziva na odredbu čl. 18. tog Pravilnika.

Sud može ispitivati zakonitost odredbe - podzakonskog akta - koja je temelj isplate radnicima tužene koji su kupili dionice, a koja očigledno favorizira te djelatnike u odnosu na ostale koji nisu kupili dionice.

U odredbi čl. 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (koji je također bio na snazi - "Narodne novine", broj 34/91) radniku pripada osobni dohodak za rad u skladu s općim aktom usklađenim s kolektivnim ugovorom i zakonom. Radniku pripada osobni dohodak kao dio dohotka, odnosno dobiti koji je razmjeran doprinosu radnika u stvaranju tog dohotka odnosno dobiti.

Odredba čl. 61. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92) upućuje da se plaće određuju kolektivnim ugovorom i općim aktima.

U čl. 18. Pravilnika tužene, na koji se poziva odluka direktora, navedeno je da "..za izvršenje posebnih zadataka i ostvarenja posebnih rezultata rada, kao i za ulaganje posebnih napora prilikom izvršenja zadatka, radniku se može utvrditi stimulativni dio plaće. Uvjete za izvršenje zadataka, ocjenu uloženog napora i vrijednost takvog rezultata rada, te iznos i način isplate stimulativnog dijela plaće određuje generalni direktor".

U čl. 12. Pravilnika određuje se kako se ostvaruje stimulativni dio plaće - a u svim slučajevima se govori ". .radnom doprinosu".

Kupnja dionica - koje su u predmetnom slučaju predstavljale osnov za plaćanje stimulativnog dijela plaće - ne predstavlja izvršenje posebnih zadataka niti proizvodi rezultate rada, niti predstavlja ulaganje posebnih napora prilikom izvršenja zadataka.

S pravom tužitelj ukazuje da su kupci dionica, iz ukupnog prihoda (dohotka) tužene dobili novčana sredstva na ime stimulacije, kojima su otplaćivali dionice jer je netto iznos (od 250,00 kn - kako tvrdi tužitelj) izvorno uplaćen u Fond koji je prodao dionice radnicima.

Ovakav način raspolaganja sa novčanim sredstvima tuženika, namijenjenih za osobne dohotke (plaću) nije zakonit, i tužitelj koji nije dobivao taj dio stimulacije je oštećen u svojim pravima.

U kojem iznosu mjesečno, za sada se ne može ustanoviti niti ocijeniti, jer treba ispitati koliko bi tužitelj (sa ostalim djelatnicima koji nisu dobivali tu stimulaciju) dobivao veću plaću - osobni dohodak od onog dijela koji je plaćan kao stimulacija radnicima koji su kupili dionice.

Donošenje odluke koja nije u skladu sa zakonom niti općim aktom tužene i način isplate po toj odluci ne predstavlja "pravo tužene kojim raspolaže, a u svijetlu novih gospodarskih uvjeta na tržištu" kako to pogrešno cijeni i navodi drugostupanjski sud.

Ako je tuženik u vrijeme kada je plaćao stimulaciju kupcima dionica bio trgovačko (dioničko) društvo, onda bi kupci - dioničari imali pravo na dobit društva, koja se dobit utvrđuje obračunom krajem poslovne godine, a srazmjerno njegovom udjelu u društvu. Ali je to nešto sasvim drugo, jer u ovom slučaju su djelatnici tužene dio svog dohotka dali za uplatu dionice kupcima istih, a kupci nisu bili svi djelatnici, pa ni tužitelj.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog čega nisu utvrdili sve pravno relevantne činjenice (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku), trebalo je prihvatiti reviziju izjavljenu protiv presude, te ukinuti obje nižestupanjske presude i riješiti kao u izreci.

U nastavku postupka sudovi će utvrditi da li je tužitelj imao pravo i u kojem iznosu na dio ostvarenog dohotka koji je plaćen radnicima - kupcima dionica, a ne i ostalim radnicima, pa će donijeti novu i zakonitu odluku.

Revizija protiv rješenja o izricanju novčane kazne tužitelju (zbog sadržaja u pismenom podnesku) nije dopuštena, jer tim rješenjem nije postupak pravomoćno dovršen (čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku), pa ju je trebalo odbaciti po odredbi čl. 392. u vezi čl. 400. st. 4. Zakona o parničnom postupku.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u visini razlike između isplaćene otpremnine i dvostruke otpremnine zbog profesionalne bolesti nastale na radu kod tuženog.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj bio radnik tuženika i da mu je odlukom od 7. studenoga 2003. otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, potpisao izjavo o visini otpremnine od 42.681,00 kn i odricanju od bilo kakvih potraživanja od tuženika nakon prestanka radnog odnosa,
- da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu kao niti sporazum o otpremnini sadržan u Odluci od 7. studenoga 2003.,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 112.681,00 kn prema postignutom sporazumu,
- da izjava o odricanju bilo kakvih potraživanja prema tuženiku s tog osnova prije donošenja odluke o otkazu i dospjelosti te tražbine, ne proizvodi pravne učinke,
- da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog nastupa invalidnosti utvrđene rješenjem HZMO br. 8891 od 25. svibnja 2000., a poslodavac nije imao mogućnosti zaposliti tužitelja prema preostaloj sposobnosti,
- da je tužitelj i nakon što mu je utvrđena invalidnost nastavio raditi i dalje sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.
Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR). Tom odredbom je propisano da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao.
Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da sporazum o visini otpremnine i izjava o odricanju daljnjih potraživanja od 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije dospijeća tužiteljeve tražbine s osnova otpremnine ne proizvodi pravne učinke.
Odluku od 7. studenoga 2003. u dijelu u kojem je odlučeno o iznosu otpremnine tužitelj nije pobijao, a tuženik je tužitelju u skladu s istom isplatio otpremninu.
Tužitelju je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova invalidnost utvrđena rješenjem HZMO 25. svibnja 2000. te je nakon toga radio kod tuženika sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu 7. studenoga 2003., pa upravo zbog te činjenice nema mjesta primjeni odredbe čl. 86. st. ZR, jer je uvjet za isplatu dvostruke otpremnine prema toj odredbi da radnik nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, a što ovdje nije slučaj.
Zbog toga nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dvostruki iznos otpremnine.
Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP.

U tijeku prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja pravilno je utvrdio kako su stranke zaključile ugovor o međusobnim pravima i obvezama s osnova upućivanja na užu specijalizaciju iz uroginekologije, solemniziran po javnom bilježniku. Tuženik nije tužitelju ponudio zaključenje izmijenjenog ugovora po stupanju na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne Novine br. 62/16), već je upravno vijeće tuženika odlukom od 02. rujna 2016. odgodilo primjenu Pravilnika u čl. 17. i 18. Prema zaključenom ugovoru stranaka pri raskidu ugovora voljom ili krivnjom tužitelja ovaj ima vratiti bruto plaće, naknade plaće, regresa, božićnice, troškove prijevoza, mentorstva, zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja usavršavanje i druge troškove razmjerno izvršenoj obvezi rada u bruto iznosu uvećanom za doprinose i kamatu od primitka iznosa do isplate, kao i svu štetu, izmaklu zaradu i sl. zbog neispunjenja ugovornih odredbi.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da je izmjenom navedenog pravilnika promijenjen i čl. 12. na način da je propisano kako isti troškovi obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, a da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja.

Također, pravilan je i stav suda prvog stupnja kako je u čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 62/16) propisano da su zdravstvene ustanove iz članka 11. stavka 1. Pravilnika obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. ovoga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika. Ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu za izvršenje obveze iz stavka 1. ovog članka te je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora u roku od 15 dana od dana isteka roka iz stavka 1. čl. 17. Pravilnika. Prema čl. 18. zdravstvene ustanove iz članka 11. stavka 1. Pravilnika obvezne su na zahtjev specijaliste kojem su ugovorom o međusobnim pravima i obvezama utvrđeni obveza rada i naknada štete, ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. Pravilnika, u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Obveza zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovog članka ne primjenjuje se na ugovore o međusobnim pravima i obvezama temeljem kojih je izdana ovršna sudska odluka, ovršna sudska nagodba, ovršna javnobilježnička odluka ili ovršna javnobilježnička isprava. Ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu za izvršenje obveze iz stavka 1. ovog članka te je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora o međusobnim pravima i obvezama, u roku od 15 dana od dana sklapanja izmijenjenog ugovora.

Dakle, kao posljedica nepostupanja prema navedenoj odredbi utvrđena je tek odgovornost ravnatelja, pa ne postoji ovlaštenje tužitelja na podnošenje tužbe za sklapanja dodatka ugovora, jer takva obveza tuženika nije propisana niti jednim općim aktom, a također nisu osnovani niti zahtjevi na utvrđenje ništetnosti ili nevaljanosti ugovornih odredbi, odnosno da iste nisu u skladu sa Pravilnikom.

Stoga posljedica nepridržavanja i nepostupanja po navedenoj odredbi nije u stjecanju ovlaštenja jedne ugovorne strane da u slučaju odbijanja zahtjeva na sklapanje izmijenjenog ugovora od strane druge ugovorne strane, ona strana koja želi ostvariti izmjenu postojećeg ugovora stječe pravo da takav (izmijenjeni) ugovor zamijeni sudska presuda, već je propisano nešto drugo (u konkretnom slučaju odgovornost ravnatelja nadležnom ministarstvu, što niti je predmet spora, niti može biti predmetom spora u parničnom postupku), a obveza nije propisana zakonom, već izrijekom tek podzakonskim aktom, u smislu čl. 248. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), dok st. 2. iste odredbe razlikuje situaciju u kojoj bi sadržaj ugovora bio propisan nekim propisom, što znači da obveza na sklapanje ugovora treba biti propisana zakonom da bi obveza bila utuživa.

K tome, izmjena odredbi podzakonskog akta ne povlači niti po jednom propisu kao posljedicu ništetnost ugovora koji bi bio sklopljen, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja u tom pravcu. Isto tako, neosnovan je navod tužitelja da je predmetna tužba znak ostvarivanja zaštite nekog povrijeđenog prava, jer tek kada bi kakvo konkretno pravo iz radnog odnosa bilo povrijeđeno, tužitelj bi mogao tražiti sudsku zaštitu, dok se u ovom slučaju radi tek o zaključenju odnosno izmjeni pojedinačnog pravnog akta sukladno općem propisu koji je donijet, i za koji je slučaj izostanka nadomještanja propisana drugačija sankcija (odgovornost ravnatelja, kako je već naprijed rečeno).

Također, pravilan je i zaključak suda prvog stupnja o tome da je neosnovan zahtjev na utvrđenje da određene odredbe pravilnika kao općeg akta nisu u skladu sa odredbama ugovora stranaka, jer doista primjena pravnih pravila (bila ona opća ili pojedinačna) nije obuhvaćena odredbom 51. 187. ZPP-a kojom je propisan dopušten predmet spora po deklaratomoj tužbi u parnici, a to je tek utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stoga predmet takvog zahtjeva ne može biti utvrđenje sadržaja domašaja i smisla pravnih pravila, već samo postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa koji bi iz toga proizlazi (postojao ili ne).

Iz opisanih razloga pobijana odluka je pravilna i zakonita, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a na isto je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, te je istu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo potvrditi i odbiti žalbu tužitelja.

Ukoliko kolektivnim ugovorom za djelatnost socijalne
skrbi nije predviđen rad u turnusu niti poslovi koji bi se obavljali u
turnusu, tada se smatra da tužiteljica obavlja rad u smjenama
zbog čega ista ima pravo na uvećanje plaće neovisno o odrađenim
satima u drugoj smjeni.

Prvostupanjski sud temeljem iznesenog zaključuje, obzirom KU
za djelatnost socijalne skrbi nije predvidio ni rad u turnusu, niti poslove koji
se obavljaju u turnusu, da tužiteljica obavlja rad u smjenama zbog čega joj
pripada uvećanje plaće od 10% (a ne 5% kako to pogrešno smatra
tuženik) i to neovisno o odrađenim satima u drugoj smjeni sukladno čl. 35.
st. 5. KU za djelatnost socijalne skrbi, zbog čega je u cijelosti usvojio
tužbeni zahtjev. Ovaj sud u potpunosti prihvaća materijalno-pravno
stajalište prvostupanjskog suda izraženo kroz pobijanu prvostupanjsku
presudu jer je isto utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava konkretno odredbama TKU i KU koje su ranije u ovom obrazloženju
izložene, pa isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Tek
kratko valja istaći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio - pozivom na
odredbu čl. 199. Zakona o radu- da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe
koje su ga sklopile, a kako je tužiteljica nesporno u utuženom periodu
radila u smjenama, da je rad kod tuženika organiziran u smjenama bez
prekida radnog vremena (u utuženom periodu A smjena od 8,00 do 12,30
sati, a B smjena od 12,30 do 17/18,00 sati) te kako Kolektivnim ugovorom
za djelatnost socijalne skrbi uopće nisu određeni poslovi koji bi se u
konkretnoj djelatnost obavljali u tzv. turnusima (a sukladno odredbi čl. 53.
st. 12. TKU poslovi koji se smatraju radom u turnusu utvrđuju se
kolektivnim ugovorom za pojedinu javnu službu) to je pravilno
prvostupanjski sud primijenio obračunsku metodologiju za uvećanje plaće
za smjenski rad - dakle za obavljanje poslova u drugoj smjeni, a ne za
efektivno odrađene sate kako to pogrešno smatra tuženik jer za takvo što
ne postoji uporište u izloženim odredbama kako TKU, tako i KU."

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike plaće za period od srpnja 2000. do srpnja 2003. isplati iznos od 1,189.570,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je odlukom glavnog direktora tuženika tužitelj raspoređen na radno mjesto pomoćnika glavnog direktora za pravne, personalne, financijske poslove i poslove nabave, te da su Ugovorima od 18. lipnja 1997., te od 2. rujna 1999. stranke ugovorile međusobna prava i obveze;

- da je dodatkom Ugovora od 2. rujna 1999. produženo trajanje osnovnog ugovora na rok od četiri godine, počevši od 1. kolovoza 1999., te da je tim Ugovorom izmijenjen čl. 18. st. 1. Ugovora o radu od 18. lipnja 1997. koji se odnosi na plaću, tako da se tuženik obvezao isplaćivati tužitelju mjesečnu plaću u vrijednosti od pet prosječnih mjesečnih plaća društva u proteklom mjesecu i mjesečni dodatak za obavljanje funkcije zamjenike direktora, koji iznosi 15% na obračunatu plaću;

- da je ugovorni odnos između stranaka prestao istekom vremena (31. srpnja 2003.);

- da je u razdoblju od 1. srpnja 2000. do 31. srpnja 2003. tužitelju isplaćena manja bruto plaća u odnosu na ugovorenu u ukupnom iznosu od 1,189.570,25 kn;

- da tužitelj nije potpisao aneks ugovora kojim bi pristao na smanjenje plaće koja je ugovorena prethodnim ugovorima o radu;

- da kod tuženika ne postoji pisano odricanje tužitelja od predmetnog potraživanja, kao ni pisani pristanak na sniženje plaće, te da tuženik nije donosio posebnu odluku kojom bi odredio sniženje plaće tužitelju.

S obzirom na tako utvrđene činjenice nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između smanjene plaće koja mu je isplaćivana i plaće koja je ugovorena ugovorom o radu, a sve u skladu s odredbom čl. 17. i 90. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Nadalje, suprotno navodima revidenta, nižestupanjski sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju nije došlo do otpusta duga u smislu odredbe čl. 344. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) s obzirom da je prilikom postupka utvrđeno kako nije postojala suglasnost obiju stranaka za otpust duga (u konkretnom slučaju tužitelja).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Prema ocjeni ovog revizijskog suda navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

Jedan od bitnih sastojaka ugovora o radu je i uglavak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću, te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, a u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZR (čl. 88. st. 1. ranije važećeg ZR) poslodavac mora radniku isplatiti takvu plaću nakon obavljenog rada. Ukoliko plaća nije dostatno određena ugovorom o radu poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću, sukladno odredbi čl. 82. st. 3. ZR (čl. 88. st. 3. ranije važećeg ZR).
Poslodavac nije ovlašten jednostrano i samovoljno mijenjati bitnu ugovornu odredbu (uglavak), pa ga na to ne ovlašćuje niti stanje recesije, odnosno kroničnog nedostatka novca na tržištu. Jedini mehanizam jednostrane izmjene ugovornih odredbi predstavlja otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu odredbe čl. 115. ZR (čl. 121. ranije važećeg ZR), koji institut omogućuje radniku njegovu dispoziciju prihvatljivosti izvršavanja rada za smanjenu plaću.
Prema tome, tuženik nije imao ovlast jednostranom odlukom smanjiti plaću pozivajući se na prilike na tržištu, budući da se odredbe ugovora o radu mogu mijenjati samo suglasnom voljom stranaka.
Slijedom navedenog, tužiteljica je ovlaštena zahtijevati isplatu razlike neisplaćene plaće u utuženom razdoblju (od kolovoza 2009. g. do studenog 2010. g.), pa je prvostupanjski sud, odbivši zahtjev tužiteljice, pogrešno primijenio materijalno pravo.
Kako je visina potraživanja tužiteljice nesporna, što je punomoćnik tuženika izričito potvrdio na ročištu održanom 03. listopada 2012. g., valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti odluku o glavnoj stvari u toč. I. izreke, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07; 84/08; 96/08; 123/08; 57/11; 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) i udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice na način kako je to navedeno u izreci.

Sadržaj izvješća Hrvatskog zavoda za zdravstveno
osiguranje nakon što je isti obavio nadzor poslovanja
zdravstvenih ustanova ne može biti osnova za obračun plaće
tužiteljice, iz razloga što je tužena dužna obračunavati i isplaćivati
plaću tužiteljici isključivo temeljem Zakona o plaćama u javnim
službama.

Obzirom na sadržaj žalbenih navoda tužiteljice valja navesti
sljedeće: Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01), koji je stupio
na snagu danom objave u „Narodnim novinama", odnosno 30. ožujka
2001.g., utvrnena su načela za odrenivanje plaće službenika i namještenika
u javnim službama, a navedeni zakon primjenjuje se i na pitanja plaća
službenika i namještenika tužene, obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. istog
zakona. Prema odredbi čl. 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću
službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova
radnog mjesta na koje je službenik i namještenik rasporenen i osnovice za
izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.
Vrijednosti koeficijenata radnih mjesta, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. istog
Zakona, utvrnuje Uredbom Vlada RH, a navedenu Uredbu Vlada RH je,
prema odredbi čl. 11. st. 1. istog Zakona, bila dužna donijeti u roku od 30
dana od dana stupanja na snagu Zakona o plaćama u javnim službama.
Uredba Vlade RH o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti
poslova u javnim službama (NN 38/01) stupila je na snagu danom objave u
„Narodnim novinama", odnosno 27. travnja 2001.g. Navedenom Uredbom
utvrneni su jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova
u javnim službama. Prema odredbi čl. 12. Zakona o plaćama u javnim
službama službenici i namještenici zatečeni na radu u javnim službama na
dan stupanja na snagu navedenog zakona, nastavljaju s radom na svojim
dosadašnjim radnim mjestima i zadržavaju plaće prema propisima koji su
bili na snazi do stupanja na snagu navedenog zakona, do rasporeda na
radna mjesta i utvrnivanja plaća prema pravilniku o unutarnjem redu i
propisima o plaćama sukladno odredbama tog zakona, a prema odredbi čl.
11. st. 3. istog zakona nadležna tijela javnih službi dužna su uskladiti
pravilnike o unutarnjem redu javnih službi u roku od 60 dana od dana
donošenja Uredbe Vlade RH iz čl. 7. st. 1. Zakona o plaćama u javnim
službama. Sukladno odredbi čl. 11. st. 3. Zakona o plaćama u javnim
službama na sjednici Upravnog vijeća tužene održanoj 27. prosinca 2001.
g., nakon obavljenog savjetovanja s Radničkim vijećem, donesen je
Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, koji je stupio na
snagu 25. siječnja 2002.g., dok je Pravilnik tužene o plaćama, naknadama
plaća i drugim materijalnim pravima radnika koji je donesen na sjednici
Upravnog vijeća tužene održanoj 12. srpnja 2001.g., stupio na snagu 08.
kolovoza 2001.g. Dakle, nakon donošenja navedenih Pravilnika tužena je
bila dužna tužiteljici, kao službeniku zatečenom na radu kod tužene,
isplaćivati plaću isključivo u skladu s odredbama Zakona o plaćama u
javnim službama. Budući da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji
isključivo na sadržaju izvješća HZZO o izvršenoj kontroli kod tužene od 10.
svibnja 2004. g. i 26. siječnja 2006. g., ponavljajući iste tvrdnje i u žalbi,
valja navesti da bez obzira na činjenicu da je u smislu odredbe čl. 94.
Zakona o zdravstvenom osiguranju HZZO ovlašten u provedbi osnovnog
zdravstvenog osiguranja, pored ostalih poslova, obavljati i nadzor
poslovanja zdravstvenih ustanova, sadržaj izvješća HZZO o izvršenoj
kontroli kod tužene ne može biti osnova za obračun plaće tužiteljice, budući
da je u utuženom razdoblju tužena bila dužna obračunavati i isplaćivati
tužiteljici plaću isključivo u skladu s odredbama Zakona o plaćama u javnim
službama, pa je prvostupanjski sud, odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice
pravilno primijenio materijalno pravo.

Poslodavac koji prije nego što je umanjio plaću radniku,
nije razradio kriterije i utvrdio ispunjenost istih nastupom
konkretnih, prema kriterijima predviđenih okolnosti temeljem
kojih može umanjiti radnicima plaću, nije ovlašten umanjiti plaću
radnika temeljem Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama iz
razloga što umanjenje plaće na takav način predstavlja
nedopuštenu arbitrarnost poslodavca na štetu radnika, a koja se
ne može tumačiti sadržajem ugovorne odredbe Ugovora o radu,
mogućnosti primjene pozitivnog i negativnog stimulativnog dijela
plaće.

Budući je radnik dužan utužiti novčane tražbine po osnovi
radnog odnosa u bruto iznosu, to je sud dužan, nakon primitka
prijedloga za ovrhu, od nadležne porezne uprave zatražiti da izvrši
obračun svih doprinosa i poreza koji se plaćaju iz bruto plaće
radnika prilikom isplate plaće, te nakon toga odrediti isplatu plaće
ovrhovoditelju, umanjenu za obračunati iznos svih doprinosa i
poreza.

„Odredbom čl. 433. a. st. 1. ZPP-a propisano je da kada radnik
utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u
bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu, zbog čega je ovršnom
ispravom, pravomoćnom i ovršnom presudom suda prvog stupnja br. P.
__/09 i naloženo ovdje ovršeniku da ovrhovoditelju isplati bruto iznos plaće
u ukupnom iznosu od 7.962,75 kn bruto, s time da se ista ovršna isprava
sukladno istom zakonskom članku st. 3. po pravomoćnosti trebala dostaviti
i Poreznoj upravi. Kako Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja (NN br.
147/02, 175/03, 177/04) propisuje obveze plaćanja doprinosa za
financiranje obveznih osiguranja, vrste doprinosa, obveznike doprinosa,
obveznike obračunavanja doprinosa, obveznike plaćanja doprinosa,
osnovice, stope za obračun, način utvrđivanja obveze i rokove za uplatu te
druga pitanja vezana uz plaćanje doprinosa za obvezna osiguranja, a
Zakon o porezu na dohodak (NN 177/04 i 73/08) propisuje tko je porezni
obveznik, poreznu osnovicu, stope poreza, tko i kada (prilikom svake
isplate) obračunava, obustavlja i uplaćuje porez, to je prvostupanjski sud
bio dužan od nadležne Porezne uprave zatražiti da izvrši sukladno
navedenim materijalnopravnim propisima, obračun svih doprinosa i poreza
koji se plaćaju iz bruto plaće radnika (jer je u ovom ovršnom postupku
tražbina ovrhovoditelja u visini 7.962,75 kn upravo njegova bruto plaća)
kod same isplate, a sve temeljem pravomoćne presude koja u ovom
postupku predstavlja ovršnu ispravu, te tek tada i sukladno dostavljenom
obračunu odrediti ovrhu (dakle isplatu plaće ovrhovoditelju) a temeljem
odredbe čl. 208. OZ-a. Sud prvog stupnja dužan je temeljem Zakona o
doprinosima za obvezna osiguranja te Zakona o porezu na dohodak, na
koje je upozoren u ovom rješenju, zatražiti izračun obveznih poreza i
doprinosa koji se plaćaju iz bruto plaće ovršenika prilikom isplate, od
nadležne Porezne uprave, te nakon dostave obračuna."

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s naslova prekovremenog rada i rada subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom za vremensko razdoblje od 1999. do 31. prosinca 2003.

Sporno je u ovom postupku da li se rad kroz navedeno razdoblje ima smatrati prekovremenim radom za koji bi tužitelj imao pravo na uvećanje plaće.

Prvostupanjski sud polazi od toga da tužitelj ima pravo uvećane plaće s osnove prekovremenog rada kroz navedeno razdoblje, za sate prikazane obračunom tuženice pod rubrikom „izvanredni sati", za rad od 24 sata dnevno, jer da nijedan propis važeći kroz navedeno vrijeme, a ni Kolektivni ugovor, ne isključuje pravo na uvećanu plaću za osobe s radnim mjestom kao što je tužiteljevo i po navedenim osnovama.

Drugostupanjski sud, kada odbija žalbu tuženice, prihvaća u svemu zaključke prvostupanjskog suda.

I ovaj revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da osobe na radnom mjestu ovlaštene službene osobe koje su pripadnici službene policije, kao što je to bio tužitelj, imaju pravo na ostvarenje prava na povećanu plaću za prekovremeni rad, te rad subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom.

Da je tome tako proizlazi iz odredbi zakona i Kolektivnih ugovora koji su bili u primjeni kroz razdoblje za koje tužitelj traži isplatu, a to su odredbe Zakona o radu (čl. 33. - ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 - dalje ZR) , Zakon o unutarnjim poslovima (čl. 59. st. 1. i čl. 100. - "Narodne novine" broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98 i 53/00), Zakona o policiji (čl. 92. st. 3. - "Narodne novine" broj 129/00), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u primjeni od 1. travnja 1998. ("Narodne novine" broj 25/96 i 46/96 - dalje KU/98 - čl. 65. st. 1.), kao i onog u primjeni od 1. travnja 2000. (čl. 66. st. 3. i 4. - ("Narodne novine" broj 42/00 - dalje KU/00), kao i Kolektivnog ugovora u primjeni od 1. siječnja 2002. (čl. 39. st. 1. - "Narodne novine" broj 3/02 i 45/02 - dalje KU/02).

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu raspravili činjenicu je li rad tužitelja kroz navedeno razdoblje imao karakter prekovremenog rada, a slijedom određenja gore navedenih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora kojima se propisuje što se smatra prekovremenim radom.

Naime, za definiranje pojma prekovremenog rada prema navedenim odredbama zakona i propisa prethodno spomenutih, proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Suprotno tome, prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad.

Naime, prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud, osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove prekovremenog rada vezuje uz izvještaj tuženice o vođenju evidencije o „izvanrednim satima" za tužitelja, prikazanih kao rad od 24 sata dnevno, dok je tužitelj radio na terenu kroz utuženo razdoblje. Sudovi utvrđuju da je kroz to razdoblje tužitelj primao i dnevnicu u punom, tj. 100%-tnom iznosu.

S tim u svezi valja reći da primitak dnevnice, sam po sebi, ne potvrđuje ali niti isključuje pravo na isplatu s osnove prekovremenog rada. Pravo na isplatu dnevnice osoba ima za službeni put, a njezina se visina određuje prema vremenu provedenim izvan mjesta rada. To međutim može, pored ostalog, samo pomoći u prosudbi karaktera rada kojeg je tužitelj obavljao za tuženicu kroz utuženo razdoblje. Niti izvješće iz Registra službenih poslova glede pisanih „izvanrednih sati" od 24 sata dnevno za tužitelja, ne može biti potvrda da se na strani tužitelja radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno, što nije niti životno prihvatljivo.

Potrebno je stoga da sud utvrdi činjenice koje su nužne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova. O tome ovisi da li i po kojoj osnovi, te u kojoj visini bi tužitelj imao pravo na uvećanu plaću za rad kroz navedeno razdoblje.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.