Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Plaće i naknade

Županijski sud u Rijeci

RAČUNANJE BLAGDANA U RADNO VRIJEME

Gžr 71/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gžr 71/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak zakona (stari):

Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik jer izreka presude nije proturječna razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, već se u odnosu na zaključak suda da u efektivno radno vrijeme ne ulazi rad blagdanom radi o primjeni materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvo stupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na odjelu hitne internističke službe - dnevne bolnice te da radi u smjenama - turnusima i da ostvaruje višak radnih sati koje joj tuženik nije plaćao već joj je omogućavao korištenje slobodnih dana.

Nadalje, temeljem provedenog dokaznog postupka i to nalaza i mišljenja vještaka koji prihvaća u cijelosti, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljici za period od 01. ožujka 2006. godine do 30. travnja 2015. godine manje isplaćena plaća u bruto iznosu od 31.896,91 kn s osnove ostvarenih 509,40 prekovremenih sati i 152 sata za rad blagdanom.

Cijeneći sadržaj odredbe čl. 59. st. 1., 2., i 4. KU/05 prvostupanjski sud zaključuje da je isplatom plaće za rad blagdanom u visini od 250% te dodatnim uvećanjem za rad u noćnoj smjeni, subotom ili nedjeljom u potpunosti poštivana odredba čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine11 broj 149 09. 61 11. 82 12. 73 13. 93 14.dalie. ZR), pri čemu je st. 3. istoga članka isključena mogućnost primjene dodataka iz čl. 58. KU/05 pa zbog činjenice da rad blagdanom ulazi u redovan mjesečni fond sati stajališta je da tužiteljici istovremeno ne pripada pravo na dodatak za prekovremeni rad.

Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da tuženik nije dokazao da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime ostvarenih prekovremenih sati sukladno odredbi čl. 58. st. 9. KU/05 jer da to nije razvidno iz priložene evidencije o radu, zaključuje da se ostvareni višak sati u utuženom razdoblju ima smatrati prekovremenim radom u smislu navedene zakonske odredbe te odredbe čl. 45. st. 1. i čl. 46. st.5 ZR-a, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,i 107/15, dalje: Tarifa).

Neosnovano se tuženik žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka glede utvrđenja o ostvarenim prekovremenim satima od strane tužiteljice u utuženom razdoblju, budući da i prema stavu ovog suda prekovremeni rad predstavlja ostvareni rad iznad efektivnog mjesečnog fonda sati u koji ne ulaze dan blagdana. Takav stav ima uporište u odredbi čl. 58. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05, dalje: KU/05), odnosno čl. 51. st. 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine broj 143/13, dalje: KL 13), prema kojima je prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu, odnosno na bazi 40-satnog radnog tjedna, s time da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Dakle, redovni mjesečni fond sati predstavlja umnožak radnih dana u mjesecu sa 8, iz čega slijedi da se u taj fond sati ne ubrajaju dan blagdana, jer to nisu radni dani u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33 96. 96.01. 13/02. 112/05. 59 06. 55,08. 74/11. 130 11. dalje: ZBSNRH) pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka da prekovremeni rad tužiteljice predstavlja rad ostvaren iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koji ne ulaze dani blagdana.

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva na odredbu čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13 jer iako je tim odredbama definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentira se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 smatraju prekovremenim radom. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na Zaključak br. 21. Komisije za praćenje KU-a budući da istim prekovremeni rad nije definiran drugačije od KU-a, već je samo pojašnjeno pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom, odnosno pravo na naknadu plaće za dan blagdana radnika koji radi u smjenama, odnosno turnusu.

Također, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom i neradnim danom za 150% odnosno da joj pripada plaća od ukupno 250% uz eventualna uvećanja od 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću. Naime, prema odredbi čl. 53. KU/05 odnosno čl. 47. KU/13 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, s time da je dodatak na osnovnu plaću, između ostalog, uvećanje plaće. Prema odredbi čl. 59. KU/05 odnosno čl. 51. KU/13 za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene Zakonom o blagdanima i neradnim danima te za rad na Uskrs radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%, te dodatnih 10% ako radi u smjenskom radu u drugoj smjeni odnosno dodatnih 40% ako radi noću. Dakle, sukladno navedenim odredbama tužiteljici za rad na dane blagdana i neradne dane odnosno Uskrs pripada uvećanje za 150% na osnovnu plaću tj. ukupno 250% uz eventualno uvećanje za daljnjih 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

S obzirom da je prvostupanjski sud iznos neisplaćene plaće tužiteljice u utuženom razdoblju od ukupno 31.896,91 kn bruto utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je obračun neisplaćene plaće izvršio sukladno prethodno navedenim odredbama KU-a, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 58. i 59 KU/05 i čl. 51 KU/13 kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće do isplate, a koje tužiteljici pripadaju pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'* broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

Pri tome neosnovani su žalbeni navodi kako je tuženik dokazao korištenje slobodnih dana od strane tužiteljice umjesto uvećanja plaće za prekovremeni rad u skladu sa odredbom čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 10. KU/13 jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza na temelju pravila o teretu dokazivanja ispravno zaključio da tuženik navedenu činjenicu u odnosu na cjelokupno ostvarene prekovremene sate nije dokazao.

Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud ispravno odmjerio trošak tužiteljice u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 368. ZPP-a potvrditi, kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

80.

OTPREMNINA U SLUČAJU NESREĆE NA RADU ILI PROFESIONALNE BOLESTI

Revr 1153/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1153/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
80.
Članak zakona (stari):
79.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u visini razlike između isplaćene otpremnine i dvostruke otpremnine zbog profesionalne bolesti nastale na radu kod tuženog.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj bio radnik tuženika i da mu je odlukom od 7. studenoga 2003. otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, potpisao izjavo o visini otpremnine od 42.681,00 kn i odricanju od bilo kakvih potraživanja od tuženika nakon prestanka radnog odnosa,
- da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu kao niti sporazum o otpremnini sadržan u Odluci od 7. studenoga 2003.,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 112.681,00 kn prema postignutom sporazumu,
- da izjava o odricanju bilo kakvih potraživanja prema tuženiku s tog osnova prije donošenja odluke o otkazu i dospjelosti te tražbine, ne proizvodi pravne učinke,
- da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog nastupa invalidnosti utvrđene rješenjem HZMO br. 8891 od 25. svibnja 2000., a poslodavac nije imao mogućnosti zaposliti tužitelja prema preostaloj sposobnosti,
- da je tužitelj i nakon što mu je utvrđena invalidnost nastavio raditi i dalje sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.
Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR). Tom odredbom je propisano da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao.
Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da sporazum o visini otpremnine i izjava o odricanju daljnjih potraživanja od 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije dospijeća tužiteljeve tražbine s osnova otpremnine ne proizvodi pravne učinke.
Odluku od 7. studenoga 2003. u dijelu u kojem je odlučeno o iznosu otpremnine tužitelj nije pobijao, a tuženik je tužitelju u skladu s istom isplatio otpremninu.
Tužitelju je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova invalidnost utvrđena rješenjem HZMO 25. svibnja 2000. te je nakon toga radio kod tuženika sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu 7. studenoga 2003., pa upravo zbog te činjenice nema mjesta primjeni odredbe čl. 86. st. ZR, jer je uvjet za isplatu dvostruke otpremnine prema toj odredbi da radnik nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, a što ovdje nije slučaj.
Zbog toga nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dvostruki iznos otpremnine.
Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 86. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(članak 84.(92.) ranijeg Zakona o radu)

PRAVO NA POVEĆANU PLAĆU

Revr 171/2007-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 171/2007-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 86. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(članak 84.(92.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
"U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, a da je tužitelj zaposlenik tuženika na poslovima pravosudne policije te da tuženik nije tužitelju isplaćivao dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada za razdoblje od 01. svibnja 2002. do 21. lipnja 2002. Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01), plaću službenika, odnosno namještenika, čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik raspoređen i osnovica za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Odredbom st. 2. istog zakonskog članka, osnovica za izračun plaće utvrđuje se Kolektivnim ugovorom. Odredbom čl. 109. st. 1. istog Zakona propisano je da vrijednost koeficijenta složenosti poslova radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada, dok je odredbom čl. 112. istog zakona propisano da Vlada uredbom utvrđuje poslove s posebnim uvjetima rada, te pravo na posebne dodatke za službenike i namještenike koji rade na tim poslovima. Odredbom čl. 129. istog zakona propisano je da danom stupanja na snagu Uredbe iz čl. 109. st. 1. tog zakona, prestaje važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" broj 90/94 i 6/00). Uredba iz čl. 109. st. 1. istog zakona donesena je pod nazivom "Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj upravi" ("Narodne novine" broj 37/01), a stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama" 25. travnja 2001. Tim je danom prestala važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" broj 90/94 i 6/00), prema kojoj je u ranijem vremenu utvrđivana visina dodatka za određene poslove, s obzirom na njihovu težinu i specifičnost uvjeta u kojima se isti obavljaju. Naknadno donesena Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi ("Narodne novine" broj 74/02) stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama" 21. lipnja 2002. Ona je uredila pitanje dodatka na plaću zbog otežanih uvjeta rada te je u smislu te Uredbe tužitelju od toga dana ponovno isplaćivan dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada. Pravilan je zato zaključak drugostupanjskog suda da je zakonodavac, donoseći novi Zakon o državnim službenicima i namještenicima, kojim je uredio i plaće, imao namjeru na drukčiji način urediti poslove s posebnim uvjetima rada i visinu dodatka za pojedine poslove, a što je trebalo uslijediti nakon donošenja Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi. Do toga, međutim, nije došlo jer je Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi donesena tek 21. lipnja 2002. Međutim, pravilan je zaključak da sudovi nisu ovlašteni odrediti koji poslovi u državnoj službi imaju otežane uvjete rada, a zbog čega bi službenicima i namještenicima koji ih obavljaju pripadalo eventualno pravo na dodatak na plaću. Pogrešno revident smatra da mu pravo na dodatak na plaću u navedenom razdoblju pripada temeljem čl. 84. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje ZR) koji je predvidio pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Ovo stoga jer se radi o zakonskoj odredbi općeg značenja koja se ne može neposredno primijeniti kada je u pitanju pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada, koje je pitanje za područje radnih odnosa državnih službenika i namještenika uredio poseban Zakon o državnim službenicima i namještenicima, a s tim u svezi i podzakonski akti doneseni temeljem tog zakona koje je donijela Vlada Republike Hrvatske. Isto tako, revident pogrešno smatra da mu utužena tražbina pripada i temeljem Zakona o izvršenju kazne zatvora. Naime, odredbom čl. 16. Zakona o izmjenama Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 59/01), koji je stupio na snagu 01. srpnja 2001., dopunjen je čl. 30. tog zakona tako što su dodani stavci 2, 3, 4, 5, 6, i 7, koji su u pogledu sastava plaće i dodatka na plaću suglasni sa čl. 108. i 109. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. U st. 5. posebno je naglašeno da poslove s posebnim uvjetima rada i pravo na posebne dodatke iz st. 1. i 2. tog članka zakona, utvrđuje uredbom Vlada Republike Hrvatske. Nadalje, odredbom čl. 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora, izmijenjen je čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora, tako da je Vlada Republike Hrvatske obvezna u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona, pored drugih propisa, donijeti i Uredbu o posebnim uvjetima rada i pravu na posebne dodatke (čl. 30. st. 5.), a ta pitanja uređena su odredbama čl. 30. i čl. 175. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 150/03 - pročišćeni tekst). Zato drugostupanjski sud pravilno smatra da tužitelju za navedeno razdoblje ne pripada pravo na dodatak na plaću, jer za to vrijeme Vlada Republike Hrvatske nije uredbom uredila radna mjesta u državnoj službi s posebnim uvjetima rada, za koje pripada pravo na dodatak, niti visinu tog dodatka, a takve propise ne može namjestiti sud svojom odlukom."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

154. ZPP

PRAVO NA ISPLATU PREOSTALOG IZNOSA PRIGODNE NAGRADE

Revr 444/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 444/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
154. ZPP
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu prigodne nagrade za 2004. u ukupnom iznosu od 800,00 kn na temelju odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika koji je sklopljen 9. rujna 2004. (dalje: KU 2004.).
Sporno je i revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj pravo i na isplatu preostalog iznosa od 400,00 kn do iznosa od 1.600,00 kn na ime prigodnih nagrada za 2004. u skladu s odredbom čl. 61. st. 1. KU 2004. ili tužitelj ima pravo na isplatu u iznosu od 800,00 kn do iznosa od 2.000,00 kn u skladu s Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak od 29. studenoga 2004., koji je stupio na snagu 3. prosinca 2004. („Narodne novine" broj 169/04, dalje: Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004.).
Ovaj sud smatra prije svega da je navedeno pravno pitanje zbog kojeg je revident izjavio reviziju važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona iz razloga, jer je ovaj sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje, a pobijana odluka temelji se na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. O navedenom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno stajalište u odlukama, primjerice poslovni broj Revr-58/09 od 5. svibnja 2009. i Revr-297/09 od 27. svibnja 2009.
U postupku je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju ukupan iznos od 1.200,00 kn na ime prigodnih nagrada za 2004. i to 1.000,00kn na ime regresa za godišnji odmor i 200,00 kn na ime božićnice.
Prema odredbi čl. 61. KU 2004. radniku pripada regres za godišnji odmor (ukupni godišnji iznos božićnice, uskrsnice, naknade za godišnji odmor od 1.600,00 kn - neoporezivi dio).
Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004. člankom 1. izmijenjen je čl. 12. st. 2. t. 11. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/03 i 198/03) tako da se riječi „do 1.600,00 kn" zamjenjuju riječima „do 2.000,00 kn".
Člankom 12. Pravilnika o porezu na dohodak, odnosno Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004., navedeni su iznosi do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što iz poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima kao prigodne nagrade - naknada za godišnji odmor, božićnice do 2.000,00 kn.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda, ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, odnosno plaćati prireze i poreze. Međutim, navedena zakonska odredba ne znači da je poslodavac na temelju iste u obvezi radniku isplatiti neoporezivi iznos (2.000,00 kn), budući daje odredbom čl. 61. KU 2004. radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004. i to za božićnice, uskrsnice, naknadu za godišnji odmor u ukupnom godišnjem iznosu od 1.600,00 kn.
Zbog toga je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada za 2004., ukupni iznos 1.600.00 kn, a ne 2.000,00 kn, kako su to pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi.
Kako je tužitelju na ime naknada za 2004. (regres za godišnji odmor i božićnica) isplaćeno ukupno 1.200.0 kn, u skladu s odredbom čl. 61. KU 2004. tužitelju pripada naknada s tog osnova još u iznosu od 400.0 kn, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su za taj iznos prihvatili tužbeni zahtjev. Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP u odnosu na taj iznos revizija tuženika odbijena kao neosnovana.
Međutim, s obzirom na izneseno, za ostali iznos od 400,00 kn (do iznosa od 2.000,00 kn) sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP za taj iznos revizija tuženika prihvaćena i preinačene su nižestupanjske presude i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, jer su u odnosu na isplatu tog iznosa zauzeta stajališta nižestupanjskih sudova suprotna zauzetom pravnom shvaćanju ovoga suda.
U odnosu na drugo pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija, a odnosi se na odlučivanje o naknadi troškova postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP treba reći daje u odnosu na to pitanje revizijski' sud već zauzeo pravno shvaćanje prema kojem kod odlučivanja o troškovima postupka treba u pravilu uzeti u obzir kako tužiteljev tako i tuženikov uspjeh u sporu. Pritom kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh" i „razmjerni dio troškova" ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.
Odluka sudova o troškovima postupka u ovoj pravnoj stvari suprotna je navedenom stajalištu revizijskog suda, a osim toga i s obzirom da su nižestupanjske presude djelomično preinačene na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. odlučeno je o troškovima cijelog postupka.
Prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzet je u obzir uspjeh stranaka u parnici.
Tužitelju su priznati potrebni troškovi zastupanja putem odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 182,50 kn, za zastupanje na šest ročišta ukupno
730,0 kn, za sastav četiri podneska 638,75 kn, sve uvećano za PDV, što ukupno iznosi 1.892,52 kn. U skladu s njegovim uspjehom u parnici (36%), tužitelju je utvrđen trošak u iznosu od 681,30 kn.
Tuženiku su prema kriteriju uspjeha u parnici priznati troškovi zastupanja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu 250,00 kn, zastupanje na šest ročišta 1.250,00 kn (koliko je za ta zastupanja tuženik postavio zahtjev) i za sastavljanje tri podneska po 250,00 kn, što ukupno iznosi 2.250 kn, uvećano za PDV pa su tuženiku troškovi odmjereni u ukupnom iznosu od 2.745,00 kn, a prema uspjehu u parnici (64%) ti troškovi su mu utvrđeni u iznosu od 1.756,80 kn. Tuženiku su prema uspjehu (50%) dosuđeni i troškovi revizije u iznosu od 192,18 kn.
Sud je tako utvrđene troškove prebio i naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 1.267,68 kn.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

12

BOŽIĆNICA

Revr 298/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 298/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
12
Članak zakona (stari):
13
Prijeporno je i u ovom stadiju postupka da li tužitelju pristoji pravo na isplatu regresa za godišnji odmor i božićnicu za 2004. u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn kako to smatra Županijski sud u Koprivnici, ili mu pristoji pravo na isplatu po traženim osnovama u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn kako to smatra Županijski sud u Rijeci.

Županijski sud u Rijeci na temelju prihvaćenih utvrđenja prvostupanjskog suda zaključuje da je čl. 61. Kolektivnog ugovora od 9. rujna 2004., radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004., božićnica, uskrsnica, naknada za godišnji odmor i dr., u visini od 1.600,00 kn, te da je taj iznos naknade tuženik u obvezi isplatiti tužitelju.

Pravilan je zaključak Županijskog suda u Rijeci da iznos naknade koju potražuje tužitelj nije određen odredbom o neoporezivom dijelu dohotka propisanom izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 169/04), već da tužitelju pripada pravo s naprijed navedenih osnova naknada u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn, jer je tako propisano odredbom čl. 61. navedenog Kolektivnog ugovora, a ne u iznosu od 2.000,00 kn kao neoporezivom dijelu dohotka propisanom čl. 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak.

Navedeno stoga što u odredbi čl. 12. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 140/2003), te čl. 1. njegovih izmjena i dopuna naveden je iznos do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primitcima po osnovu nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima, kao prigodne nagrade - božićnica, naknada za godišnji odmor od 2.000,00 kn. Ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos od 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, tj. plaćati prireze i poreze. Navedena zakonska odredba dakle ne znači da je poslodavac temeljem istih odmah u obvezi zaposleniku isplatiti neoporezivi iznos. To stoga što je čl. 61. Kolektivnog ugovora na kojeg se pozivaju stranke propisano da će se zaposlenicima po osnovu prigodne nagrade regresa za godišnji odmor i božićnicu isplatiti ukupan iznos od 1.600,00 kn. Upravo je navedeno razlog zbog kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada za 2004. ukupni iznos od 1.600,00 a ne 2.000,00 kn, pa je to i razlog zbog kojeg je Županijski sud u Rijeci pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da je tužbeno traženje tužitelja preko iznosa od 1.600,00 kn, tj. za iznos od 800,00 kn neosnovan.

Županijski sud u Rijeci a zbog naprijed iznijetog je odluku donio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora, što znači da pri donošenju iste nije povrijedio odredbe čl. 134. st. 2. Kolektivnog ugovora, čl. 12. Zakona o radu, te čl. 100. Zakona o obveznim odnosima na koje se poziva revident.

S iznijetih razloga ovaj revizijski sud smatra da je pravilno pravno stajalište Županijskog suda u Rijeci, a ne Županijskog suda u Koprivnici radi čega je reviziju tužitelja trebalo odbiti.

Županijski sud u Varaždinu

Članak 84. Zakona o radu

ISPLATA PLAĆE Isplata neto plaće na ruke

Gž. 274/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 274/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 84. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
83. (90.)
Smatra se da je poslodavac isplatio plaću radnici, iako ista
nije dospjela u vrijeme prestanka radnog odnosa radnice niti je
poslodavac sastavio pisani obračun plaće, ukoliko je isti dokazao
da je neto iznos plaće radnici isplatio na ruke iz razloga što mu je
žiro račun bio blokiran, dok je na tu plaću obračunao i izvršio
uplatu poreza i doprinosa.

„Bilo je sporno između stranaka, što je ujedno predmet tužbenog
zahtjeva, da li je tuženik tužiteljici isplatio plaću za prvu polovicu rujna
2008.g., u vezi čega tužiteljica tvrdi da joj tuženik tu plaću nije isplatio, jer
plaća za rujan 2008.g. nije bila dospjela u vrijeme prestanka tužiteljičinog
radnog odnosa kod tuženika i njenog potpisivanja izjave da nema nikakvih
potraživanja prema tuženiku, dok tuženik tvrdi da je tu plaću tužiteljici
isplatio na ruke što se tiče neto iznosa, a da je na tu plaću obračunao
poreze i doprinose. Tužiteljica se u prilog tvrdnji da nije primila plaću za 15
dana rujna mjeseca 2008.g. poziva na činjenicu da je uplata plaće trebala
biti izvršena na njezin tekući račun, a takva isplata nije izvršena, te da se
plaća redovito obračunava na kraju mjeseca, zbog čega je potpisom na
izjavi potvrdila samo primitak dokumentacije od tuženika, ali ne i namirenje
novčanih potraživanja prema tuženiku. U navedenom smislu tužiteljica je
dala svoj stranački iskaz. Tuženik je tijekom postupka potvrdio da nije
sastavio pisani obračun predmetne plaće tužiteljici, koji je bio dužan
sastaviti i uručiti ga tužiteljici, time da je naveo da je isplatu izvršio u
gotovini iz razloga što je njegov račun bio blokiran, no, naveo je da je
izvršio isplatu na ruke neto plaće tužiteljici, a izvršio je i uplatu poreza i
doprinosa, ističući da je tužiteljica to potvrdila i svojom pisanom izjavom,
odnosno da je uopćeno potvrdila da (što uključuje i predmetno
potraživanje) prema tuženiku nema nikakvih potraživanja - ta izjava
sastavljena je na dan prestanka radnog odnosa. Tuženik se pozvao i na
iskaz svjedokinje I.P. koja je u bitnim elementima potvrdila tuženikove
navode. Dakle, u navedenim procesnim i činjeničnim okolnostima pravilno
je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik ispunio sve svoje obveze iz
ugovora o radu, koji je egzistirao između stranaka, a koji je prestao, radi
čega tužiteljica nema pravo ni na kakvo novčano potraživanje prema
tuženiku s naslova dugovanja za neisplaćenu plaću (u smislu odredbe čl. 83
(90) st. 1., 2. i 5. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,
114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 48/05)."

Općinski sud u Splitu

čl. 90. ZR

ISPLATA JUBILARNE NAGRADE U JAVNIM SLUŽBAMA

Pr 73/2016-8
Pregledaj
Naziv suda:
Općinski sud u Splitu
Broj presude:
Pr 73/2016-8
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 90. ZR
Članak zakona (stari):
1.
U tužbi se navodi da je tužiteljica zaposlenica tužene te da joj pripada plaća sukladno Zakonu o plaćama u javnim službama i podzakonskim aktima donesenim u skladu sa Zakonom, kao i dodaci na plaću prema važećem Kolektivnom ugovoru. Nezavisni Sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Vlada RH da su 21. prosinca 2010. god. potpisali KU za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 7/11. dalje: KU). koji je potpisan na rok od četiri godine i kojim je tužiteljici sa naslova jubilarne nagrade za navršene godine rada priznato pravo na isplatu iste. Jubilarna nagrada da se obračunava pod uvjetima utvrđenim čl. 69. Temeljnog KU-a za službenike i namještenike u javnim službama (NN 115/10. dalje: TKU) u visini osnovice koja temeljem čl. 2. KU-a iznosi 1.800.00 kn neto. Kako je tužiteljici na ime jubilarne nagrade obračunat iznos od 750.00 kn to ista potražuje tužbom bruto iznos od 3.000.00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i troškom postupka.
Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je isplatila tužiteljici jubilarnu nagradu sukladno važećim propisima.
Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako isti glasi u izreci presude, uvažavajući obračun sastavljen od strane tužene za jubilarnu nagradu po osnovici od 1.800.00 kn.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom preslike radne knjižice za tužiteljicu, zbrojnog naloga za prijenos od 13.3.2013.. popis zaposlenika koji su u mjesecu siječnju i veljači ostvarili pravo na isplatu jubilarne nagrade od 2013.. obračuna jubilarne nagrade za 2013.
Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Između stranaka je nesporno daje tužiteljica zaposlenica tužene te da je sa danom 16. veljače 2013. stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade za 15 godina staža kao i da je tuženik obračunao jubilarnu nagradu u iznosu od 750.00 kuna. odnosno po osnovici od 500.00 kn. Sporna je. međutim, visina osnovice za obračun jubilarne nagrade te da lije tuženik za izračun visine jubilarne nagrade trebao uzeti osnovicu od 1.800.00 kn.
Odredbama čl. 35. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN. 7/11. dalje: granski KU 11) je propisano kako će o visini osnovice za isplatu jubilarne nagrade Vlada RH i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga državnog proračuna s tune da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800.00 kuna.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 102 ZR

PRAVNI TEMELJ ZA ISPLATU POVOLJNIJE PLAĆE

Revr-1041/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1041/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 102 ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je isplata iznosa od 6.718,05 kn što predstavlja obračunatu razliku plaće za vrijeme od 1. travnja 2005. do 21. svibnja 2006. i to za radno mjesto vođe ophodnje na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto detektiv za obradu kriminaliteta na koje je tužitelj premješten usmenim nalogom nadređenog službenika.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj rješenjem tuženice od 3. rujna 2002. raspoređen na radno mjesto vođa ophodnje, a za koje radno mjesto da je tužitelju isplaćivana pripadajuća plaća, da je u spornom vremenu od 1. travnja 2005. do 21. svibnja 2006. obavljao poslove detektiva za obradu kriminaliteta - radnog mjesta višeg stupnja složenosti poslova od onog na koje je formalno raspoređen te da na iste nije bio raspoređen pisanim rješenjem tuženice već je navedene poslove obavljao na temelju usmenog naloga.
Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 26. st. 1. u svezi čl. 102. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01) i čl. 7. a. odnosno čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR). Tuženik je u reviziji naznačio pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona, a zbog kojeg je izjavljena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP koje se svodi na:
Pripada li državnom policijskom službeniku pravo na isplatu plaće prema rješenju o rasporedu na radno mjesto ili pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika?
Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00 - dalje: ZP), na položaj, prava i obveze i odgovornost policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drugačije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).
U razdoblju od 1. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005. prava državnih službenika uređivao je Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01 - dalje: ZDSN), a od 1. siječnja 2006. nadalje Zakon o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 - dalje: ZDS). Prema odredbi čl. 17. ZDSN o prijemu u državnu službu odlučuje se rješenjem, a po konačnosti rješenja donosi se rješenje iz čl. 20. ZDSN o rasporedu na radno mjesto kojim se između ostalih pitanja utvrđuje plaća službenika. S obzirom na to da se u smislu odredbe čl. 23. st. 1. ZDSN o svim pravima i obvezana iz službe odlučuje rješenjem, takvo rješenje potrebno je donijeti i u slučaju privremenog premještaja u smislu odredbe čl. 102. u vezi sa čl. 96. ZDSN. Radnika se, naime, može privremeno za potrebe službe premjestiti na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili u drugom mjestu rada, pod uvjetima uređenim zakonom i u tom slučaju službenik ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija (čl. 102. st. 1. i 4. ZDSN).
Zakon o državnim službenicima na identičan način uređuje pitanje rasporeda službenika na radno mjesto i njegovo pravo na povoljniju plaću za slučaj premještaja. Naime, i po odredbama tog Zakona o prijemu u državnu službu, kao i o rasporedu na radno mjesto kojim se između ostalih pitanja utvrđuje plaća službenika, odlučuje se rješenjem koje je upravni akt.
Državni službenik, dakle može, u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi sa čl. 80. st. 1. i 2. ZDS, te u smislu odredbe čl. 96. u vezi sa čl. 102. ZDSN po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u drugom ili istom mjestu rada, pod uvjetima uređenim tim zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija, ali se o njegovim pravima mora odlučiti rješenjem.
Ovo zato, što se pravo na isplatu plaće državnog službenika ne stječe po samom zakonom. To je osobno imovinsko pravo državnog službenika koje rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, dospijeće iznosa plaće nastupa donošenjem rješenja o pravu na plaću i visini plaće, a tim se rješenjem određuje i dan početka isplate plaće na temelju priznatog prava. Imajući u vidu navedene razloge odgovor na postavljeno pitanje glasi: Državni (policijski) službenik koji je privremeno raspoređen na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za koje stvarno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, dok ne ishodi rješenje o premještaju u kojem će se utvrditi visina plaće koja mu pripada za poslove koje stvarno privremeno obavlja.
S obzirom na to da tužitelj nije ishodio potrebno rješenje kojim se utvrđuje pravo na povoljniju plaću i iznos te plaće, nižestupanjski sudovi su nepravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće do visine povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja u odnosu na plaću koju prima po osnovi rješenja o rasporedu prihvatili.
Kako je, dakle, ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.88.

ODREĐIVANJE PLAĆE

Revr 662/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 662/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.88.
Članak zakona (stari):
81.
U postupku je utvrđeno da je tužena tužiteljici prema obračunskim listama u rubrici pod oznakom "55" smanjivala plaću za 10 do 35% mjesečno. Utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavlja sve postavljene radne zadatke tako da je radila u normalnim uvjetima i ostvarila uobičajeni radni učinak. Tužena je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva, umanjivala plaću za isti postotak, iako tužena nije imala razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.

Slijedom prednjih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da je tužena suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. (sada čl. 88.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 427/03., 30/04. i 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR), čl. 28. i čl. 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98. - dalje: KU), Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98.), Odluke o proširenju Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98.), i Odluke o najnižoj osnovi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje ("Narodne novine", broj 9/98., 14/98. i 20/00.), tužiteljici isplatila manju plaću u ukupnom iznosu 5.053,11 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do kolovoza 2000. mjesečno (kao u izreci prvostupanjske presude) i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog "neostvarenog plana".

Prema čl. 81. st. 1. i 2. ZR poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom. Ako osnovi mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi Pravilnikom o radu.

Prema čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Stavkom 2. istog članka "normalnim učinkom" smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova, time da je odredbom čl. 70. KU utvrđeno da se odredbe citiranog Ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredbi nije potrebna odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.

Citiranim odredbama KU određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno, tj. određena je osnovana plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i "normalni učinak". "Normalni učinak" predstavlja doprinos radnika u radu - ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršavanju preuzetih ugovornih obveza.

Stoga se "normalni učinak" ne može dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tužena, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Naime, temeljna obveza poslodavca (čl. 7. st. 1. ZR) je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, prema citiranom čl. 28. st. 2. KU, koji prema navedenom uređuje osnovnu plaću, tuženik je bio ovlašten općim aktom utvrditi "normalni učinak" za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", a potom ovisno o odnosu ostvarenog rezultata i rezultata koji je tražen kao "normalni učinak", odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tom odnosu, može biti jednak, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđenog citiranim KU.

Kako prema naprijed navedenom tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno KU umanjivala plaće zbog "neostvarenog plana prometa na razini društva".

Umanjenje plaće po osnovi "neostvarenog plana" odnosi se na neostvareni plan prometa na razini društva - tužene kao cjeline.

Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravilno pravno stajalište da je za umanjenje plaće po osnovu "ostvarenja plana prometa na razini društva" nezakonito.

Naime, ni jedan propis niti odredba naprijed citiranih Kolektivnih ugovora ne daje osnova za takvo umanjenje plaće.

Okolnost što tužena nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbe čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine. Naime, ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva - tužene kao poslodavca, kojeg tužena ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njegovu osnovnu plaću. Naime, radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću, on ne sudjeluje u dobiti, pa nije dužan sudjelovati ni u poslovnom gubitku poslodavca.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Županijski sud u Splitu

čl. 90. ZR

OBVEZA DONOŠENJA RJEŠENJA O PLAĆI

GžR 403/2015-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
GžR 403/2015-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 90. ZR
Članak zakona (stari):
1.
U ovom žalbenom stadiju postupka, obzirom da se tužiteljica žalila samo protiv presude prvostupanjskog suda, a ne i protiv rješenja, sporno je pitanje je li pravilna odluka prvostupanjskog suda o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva, kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da tužiteljici donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Viši stručni referent, u vrijednosti od 0,970 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža koji iznosi trideset i pet godina, te odluka prvostupanjskog suda o odbijanju podređenog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da za tužiteljicu donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent 1, u vrijednosti od 0,920 i osnovice za izračun plaće, uvećano za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.
Prvostupanjski sud je smatrao da ne postoji zakonska obveza tuženika da donosi posebnu odluku o plaći tužiteljice koja je javni (a ne državni) službenik, a radi čega da tužiteljica uopće nema pravo tražiti da se u njenu korist donese bilo kakva odluka o plaći. Naime, Zakon o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01, 39/09 - dalje: ZPJS) ne predviđa da se o plaći zaposlenika u javnim službama donosi posebna odluka, već u tom dijelu upućuje na opće propise o radu (članak 3. stavak 1. ZPJS), a niti da Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR) kao opći propis o radu predviđa dužnost poslodavca da o plaći radnika donosi posebnu odluku. Isto tako, da niti iz tuženikovog Pravilnika o radu ne proizlazi da je tuženik vlastitim internim aktom ustanovio svoju dužnost da o plaći svojih radnika donosi posebna rješenja.
Kako je odredbom članka 90. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, sukladno citiranoj odredbi, tuženik da je kao poslodavac svojim radnicima dužan isplaćivati plaću sukladno onim aktima koji ga obvezuju, bez dužnosti i potrebe da se o plaćama radnika donose posebna rješenja. Iz navedenog razloga, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji pravni temelj da se tuženiku naloži da donese bilo kakvo rješenje o plaći tužiteljice. U prilici kada je tuženik donio posebnu odluku o plaći tužiteljice, po ocjeni prvostupanjskog suda, tužiteljica, ukoliko je bila nezadovoljna takvom odlukom, mogla je zahtijevati utvrđenje njene nedopuštenosti i isplatu razlike plaće, a ne donošenje posebne (nove) odluke o plaći. Stoga je odbijen kao neosnovan glavni i podredni tužbeni zahtjev upravljen na nalaganje tuženiku da donese rješenje o plaći za tužiteljicu.
Izneseni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, jer kad ne postoji zakonska obveza da tuženik donosi posebnu odluku o plaćama svojih službenika, a niti je takva obveza tuženika propisana njegovim internim aktima, ne postoji pravni temelj da sud naloži tuženiku da donosi rješenje o plaći tužiteljice, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
Ujedno je za navesti da je tužiteljica potpisala Ugovor o radu od 30. srpnja 2014. godine za radno mjesto Stručni referent II (redni broj u aktu o sistematizaciji radnih mjesta 178) u Odjelu za ekonomsko- financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu (članak 3. stavak 1. Ugovora o radu), te da se obvezala osim poslova navedenog radnog mjesta iz stavka 1. članka 3., ovisno o poslovnim potrebama poslodavca, obavljati i slične poslove, druge poslove koji po vrsti spadaju u njegov djelokrug ih su srodni tim poslovima te poslove potrebne za uspješno obavljanje navedenih poslova (članak 3. stavak 2. Ugovora o radu).
U članku 7. stavak 1. Ugovora o raduje navedeno da će poslodavac tužiteljici za obavljene poslove isplatiti plaću utvrđenu zakonom i drugim propisom, kolektivnim ugovorom i općim aktom poslodavca.
Rješenjem o plaći od 30. rujna 2014. godine tužiteljici je za radno mjesto Stručni referent II, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu, utvrđena osnovna plaća koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent II, u vrijednosti od 0,873 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.
Stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da u situaciji kada su stranke zaključile ugovor o radu za točno određeno radno mjesto, a kojim je tužiteljica prihvatila mogućnost da se visina plaće odredi općim aktom tuženika, time je ista pristala da visina njene plaće bude određena Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta koji za radno mjesto Stručni referent II, Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu, predviđa koeficijent složenosti poslova tog radnog mjesta u vrijednosti od 0,873, kako je to navedeno u rješenju o plaći tužiteljice od 30. rujna 2014. godine. Prema tome, nema osnove da tužiteljici, koja je ugovor o radu sa tuženikom zaključila za radno mjesto Stručni referent II, u Odjelu za ekonomsko-financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu, plaća bude obračunata za radno mjesto Viši stručni referent za koji je propisan koeficijent složenosti poslova od 0,970 ili za radno mjesto Stručni referent I, za koji je propisan koeficijent složenosti poslova u vrijednosti od 0,920.
U žalbi tužiteljice je navedeno da je "jasno da je tužiteljica ustala ovom tužbom da bi pobijala odluku poslodavca - rješenje o plaći od 30. rujna 2014. godine, a ne da bi od poslodavca tražila da joj donese rješenje o plaći, kao što to navodi prvostupanjski sud".
U odnosu na ovaj žalbeni navod za odgovoriti je da je i ovom drugostupanjskom sudu jasno da je tužba tužiteljice podnesena radi pobijanja odluke o plaći. Međutim, to nije učinjeno na ispravan način (deklaratornim zahtjevom radi utvrđenja prava za koje tužiteljica smatra da je povrijeđeno), već onako kako to stoji u podnesku od 8. prosinca 2014. godine, što znači zahtjevom da se naloži tuženiku da donese rješenje o plaći tužiteljice s koeficijentom za kojeg tužiteljica smatra da joj pripada.
Radi izloženog, temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

0.

BOŽIĆNICA

I Kž 839/08-5
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
I Kž 839/08-5
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0.
Članak zakona (stari):
0.
U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Toč. 1) izreke pobijane presude

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazilo bi da prvostupanjski sud smatra utvrđenim da iznos od 549.478,18 kn (73.793,64 EUR) nije uplaćen u deviznu blagajnu tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., te 63 računa koji se odnose na „tu prodaju" nisu ni predani na knjiženje, no, prvostupanjski sud istovremeno zaključuje da nije dokazano da je taj iznos novca opt. K. M., kao direktor tvrtke „K. d." d.o.o. zadržao za sebe, već je utvrđeno, prema prvostupanjskom sudu, da je „navedeni novac trošio u druge svrhe i to za troškove održavanja strojeva, popravke strojeva te za isplatu plaća radnicima" (str. 8., odl. 5. pobijane presude), zbog čega je prvostupanjski sud opt. K. M. oslobodio od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a.

Takvo utvrđenje činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda je pogrešno.

Prije svega, iz iskaza svjedokinje V. H. M. (čijem iskazu prvostupanjski sud posebno vjeruje) proizlazi da je ona u izvršenoj reviziji poslovanja tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., odmah primijetila uvidom u dokumentaciju, da stvari u toj tvrtci „nisu dobro ustrojeni". Opt. K. M., kao direktor tvrtke „...bio je iskren prema njoj pa joj je odmah donio na ruke 63 računa u vidu uplatnica naplaćene gotovine od inozemnih kupaca, i kada je račune zbrojila utvrdila je da je uplaćen iznos od 73.793,64 EUR, a kada je opt. K. M. upitala gdje se nalazi taj novac, opt. K. M. je odgovorio da je novac utrošen za potrebe tvrtke, pogonsko gorivo te tekući materijal za održavanje".

Isto tako, vještak za financije i knjigovodstvo V. P. utvrdila je prema knjigovodstvenom stanju tvrtke „K. d." d.o.o. iz T. ukupno prodano robe od 8.524.578,31 kn, a da iznos od 549.478,18 kn (73.793,64 EUR) je naplaćen od kupaca, ali nije položen na devizni račun tvrtke već je knjiženje 63 uplatnice (računa) provedeno naknadno, a tek 01. listopada 2005. godine pozajmicom je „zatvoreno potraživanje" dok je opt. K. M. vratio tvrtci „K. d." d.o.o. iznos od 545.415,73 kn putem kompenzacije izvršene 31. prosinca 2004. godine" (str. 7., odl. 2. pobijane presude).

Dakle, za prvostupanjski sud nije sporno da iznos od 549.478,18 kn nije bio uplaćen na devizni račun tvrtke „K. d." d.o.o., već je sporno da li je opt. K. M. kao direktor te tvrtke, taj novac prisvojio za sebe ili je novac utrošen u druge svrhe, kako to u svoju obranu ističe sam opt. K. M..

Iz iskaza svjedoka M. C. koji je radio na radnom mjestu pomoćnog administratora u tvrtci „K. d." d.o.o. i čiji se posao sastojao u zaprimanju novca, tj. deviza, izričito je iskazao da od ukupnog novca kojeg su mu donosili kupci on je na traženje opt. K. M. (ali i drugih osoba: K., H. i Š.) opt. K. M. predavao „onoliko novca koliko je on tražio" - no razlog podizanja novca na takav način „nije bio praćen adekvatnom dokumentacijom zbog čega je došlo do problema..." (str. 4., odl. 2. pobijane presude).

Zaključci prvostupanjskog suda o tome da sredstva koja je opt. K. M. preuzeo od M. C., opt. K. M. nije „koristio za osobne potrebe, već ga je trošio u druge svrhe i to za održavanje strojeva i isplatu plaća radnicima" je preuranjen, a samim time i pogrešan, jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je opt. K. M. preuzeti novac trošio „u druge svrhe".

Bez nedvojbenog utvrđenja u koje svrhe je opt. K. M. utrošio uplaćeni novac na račun tvrtke „K. d." d.o.o. iz T., te u kojem je točno vremenskom razdoblju opt. K. M. imao svojstvo odgovorne osobe (u smislu bića kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ-a), s obzirom na okolnost da su i druge osobe, u pojedinim dijelovima inkriminiranog razdoblja bili „voditelji tvrtke", te da je N. F., ali i M. C. i tim osobama predavali dio novca od prodaje robe inozemnim partnerima, koje sve okolnosti ukazuju, barem za sada, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i donio nezakonitu odluku.

Naime, kada je u pitanju relativno veliki iznos novca za koji je oštećena tvrtka „K. d." d.o.o. (barem prema optužnom aktu), tada nije dovoljno da svrha trošenja novca bude utvrđena samo posrednim personalnim dokazima, tj. iskazima M. C. i V. H. M., već je nužno, tu odlučnu okolnost utvrditi neposrednim dokazima: vještačenjem uloženih sredstava za popravak i uređenje strojeva tvrtke „K. d." d.o.o. ili barem na temelju iskaza svjedoka koji o takvom ulaganju imaju neposrednih saznanja (bilo u smislu da su bili prisutni popravcima tih strojeva ili da se radi o osobama koje su same popravljale te strojeve i naplaćivale sredstva za obavljanje poslova).

Kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu u tom dijelu trebalo je ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Toč. 2) izreke pobijane presude

Isto tako, is iskaza svjedokinje V. H. M. proizlazi da je radnicima tvrtke „K. d." d.o.o. isplaćeno 340.210,27 kn za korištenje božićnica, jubilarnih nagrada i korištenja automobila od strane opt. K. M. - iako za takvu isplatu nije pronađen niti jedan obračun, tj. ne postoji niti jedan dokaz o tome.

Prema nalazu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke V. P. radi se o iznosu 304.877,47 kn, a isplata tog iznosa vršena je na temelju nevjerodostojne dokumentacije.

Kako iz iskaza svjedokinje V. H. M. proizlazi da je opt. K. M. sâm iskazivao da je taj novac ustvari utrošio na plaće radnika, a ne u svrhe koje su navedene u mjesečnim blagajničkim izvješćima tvrtke „K. d." d.o.o., prvostupanjski sud bio je dužan s većom pažnjom utvrditi one činjenice koje se odnose na samu isplatu plaća radnicima te tvrtke, jer je očigledno da plaće radnicima nisu isplaćivane na isti način (u gotovini, preko žiro računa...), a niti u razdobljima kada je u tvrtci kao odgovorna osoba djelovao isključivo opt. K. M.. Kako je i u pogledu toč. 2) izreke pobijane presude prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i u tom dijelu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, točno će razgraničiti u kojem inkriminiranom razdoblju je opt. K. M. bio direktor (dakle, odgovorna osoba) tvrtke „K. d." d.o.o., na adekvatan način će utvrditi da li je novac uplaćen u inkriminiranom razdoblju korišten za druge svrhe, a ne osobno prisvajanje od strane opt. K. M., voditi će računa o tome da je većina radnji koje je revizorica V. H. M. predlagala opt. K. M. predstavljala u svojoj suštini „usklađivanje knjigovodstvene dokumentacije", a ne konstatiranje stvarnog stanja u pogledu korištenja sredstava tvrtke „K. d." d.o.o. i da su ti savjeti išli za „zatvaranjem potraživanja od strane kupaca", a to nije sadržaj radnje zbog kojeg se tereti opt. K. M. od strane državnog odvjetnika, te će nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje na kojem će temeljiti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti, u smislu odredbe iz čl. 359. st. 7. ZKP.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je temeljem čl. 388. st. 1. i 3. ZKP, kao u izreci ovog rješenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 119. Zakona o radu

ISPLATA OTPREMNINE

Revr-819/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-819/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 119. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
118. (125.)
Presudom suda prvog stupnja koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 35.077,21 kunu s pripadajućim kamatama i troškovima postupka na ime razlike otpremnine.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju na temelju čl. 282. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) podnosi tuženik ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa županijskih sudova i stoga jer se osporena odluka suda drugog stupnja temelji na stavu koji je različit od već zauzetog stava ovog suda o istom pitanju. Pitanje koje revident postavlja svodi se na dilemu može li se radnik valjano odreći buduće tražbine na ime otpremnine prije nego što su nastupile posljedice otkazivanja ugovora o radu.

U ovom predmetu sudovi utvrđuju:

- da je tuženik dana ... donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog osobno uvjetovanih razloga, s tim da joj radni odnos prestaje dana ..., a tuženik se obvezao isplatiti joj otpremninu u iznosu od 39.922,79 kn u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa,

- da je dana ... tužiteljica potpisala izjavu kojom se između ostalog odriče potraživati od tuženika otpremninu osim one iz toč. 2. Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu,

- da je dana ... tužiteljica potpisala izjavu da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu i da to svoje pravo želi realizirati sa danom ...,

- da je u vrijeme donošenja Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici bio na snazi Kolektivni ugovor - Aneks od ... kojim je (čl. 76.) regulirano pravo na otpremninu u slučaju redovitog otkaza, a prema kojem tužiteljici u slučaju osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 3.000,00 kn za svaku godinu radnog staža kod tuženika, s tim da sveukupno utvrđen iznos otpremnine može iznositi najviše 75.000,00 kn,

- da je tužiteljica kod tuženika ostvarila ukupno 35 godina staža.

O postavljenom materijalnopravnom pitanju a glede primjene čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR) ovaj sud je zauzeo shvaćanje u presudi posl. broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011. u kojoj je rečeno:

"Obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa to jest istekom otkaznog roka."

Stoga kako se odluka suda drugog stupnja temelji na stavu koji je sukladan stavu ovog suda izraženom u gore citiranoj presudi ovog suda to je revizija tuženika nedopuštena jer se ne radi o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

84.

PLAĆA U BRUTO IZNOSU

Revr 1638/09-
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1638/09-
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
84.
Članak zakona (stari):
83.

Glede drugog spornog pitanja također postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (npr. presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-567/06 od 5. rujna 2007.).

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da stranka koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku samo u slučaju ako se radi o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje u smislu odredbe čl. 186.a. ZPP bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Prethodno je navedeno da je odredbom čl. 186. st. 6. ZPP takav zahtjev procesna pretpostavka za podnošenje tužbe te u slučaju da se ne radi o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom tada podnošenje takvog zahtjeva nije potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku.

U ovome predmetu neosporno je da tužitelj potražuje naknadu od 915,00 kn za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora sačinjenog po odvjetniku 11. svibnja 2007. radi uplate poreza, prireza i obveznih doprinosa (razlike neto do bruto iznosa plaće) na odgovarajuće račune predviđene u tu namjenu, a neosporno je i da je prethodno sudskom nagodbom sklopljenom kod Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1540/04 od 26. studenoga 2004. tuženoj naloženo da tužitelju isplati neto plaću koja mu prethodno nije isplaćena.

U takvim okolnostima, kada tužitelj naknadno, nakon što je ostvario pravo na isplatu neto plaće, potražuje razliku između bruto i neto plaće - i to na način da u zahtjevu za mirno rješenje spora traži uplatu iznosa poreza, prireza i obveznih doprinosa na račune nadležnih tijela, ne radi se o potraživanju i o sporu koji bi u smislu odredbi čl. 1. i 16. ZPP-a bio u sudskoj nadležnosti.

Naime, sukladno čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04 - dalje: Zakon o doprinosima) naplata u slučaju neplaćanja doprinosa u propisanim rokovima, postupak povrata iznosa doprinosa plaćenih bez pravne osnove, jamstva, nadzor zakonitosti obračunavanja i plaćanja, žalbeni postupak, otpis nenaplaćenih doprinosa i odgoda plaćanja, provodi se na način propisan Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 150/02 - dalje: OPZ). Prema čl. 83. st. 1. Zakona o doprinosima rješenje o mjesečnom iznosu osnovice i doprinosa donosi porezna uprava na temelju podataka o stjecanju svojstva osiguranika što ga utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). OPZ u čl. 1. regulira da se tim Zakonom uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i javnim davanjima, a u čl. 2. st. 1. određuje da su javna davanja, između ostalih, porezi i doprinosi.

Dakle, porezna uprava je nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uključujući i doprinosa za individualnu kapitaliziranu štednju, poreza i prireza.

Pritom nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 - dalje: ZIDZR), kada je odredbom čl. 22. toga Zakona dodan čl. 83. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR-a) st. 5. - po kojemu je plaća u smislu ZR-a plaća u bruto iznosu, svako potraživanje doprinosa, poreza i prireza u sudskoj nadležnosti. Navedenom izmjenom ZR-a, kao i kasnije odredbom čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 85/05) - kojim je ZPP dopunjen odredbama čl. 433.a., propisano je da je radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dakle i tražbine plaće, ako ih utužuje, dužan utužiti u bruto iznosu, ali ne i da nakon što je ostvario potraživanje plaće u neto iznosu (kao što je slučaj u ovom postupku) radnik može u zasebnom postupku tražiti uplatu poreza, prireza i doprinosa od poslodavca na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovoga suda, a obzirom na spomenute odredbe Zakona o doprinosima i OPZ-a, u nadležnosti upravnih tijela - koji su nadležni za njihovo utvrđivanje i naplatu, a putem toga i za zaštitu prava kojeg je tužitelj ostvario svojim zahtjevom upućenim tuženoj.

Nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja pošto zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari nije bio potreban s obzirom na to da se tako postavljen zahtjev ne bi mogao ostvarivati u parnici.

Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 395. st. 1 ZPP prihvatiti reviziju tužene, preinačiti nižestupanjske presude - i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 116. ZR

NAKNADA PLAĆE U POSTUPKU VRAĆANJA RADNIKA NA POSAO ZBOG NEDOPUŠTENOG OTKAZA

Revr-352/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-352/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 116. ZR
Članak zakona (stari):
1.
S obzirom na činjenicu da je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim sudovi zaključuju da se time uspostavlja tužiteljev radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja, sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR, i da mu zbog toga pripadaju i sva prava koje bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostavljanja prijašnjeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo na naknadu plaće, s tim da zbog ukidanja radnog mjesta na kojem je tužitelj radio u trenutku otkaza više ne postoji obveza tuženika vratiti ga na ukinuto radno mjesto i isplatiti mu plaću tog radnog mjesta, već da je tuženik bio dužan rasporediti tužitelja na drugo radno mjesto uvažavajući njegovu naobrazbu, stručne sposobnosti i radno iskustvo i da mu pripada pravo na naknadu plaće koju bi primao na tom radnom mjestu.
U odnosu na pitanje visine plaće radnog mjesta na koje bi tužitelj mogao biti raspoređen, sudovi su tu plaću utvrdili u visini prosjeka plaće koju su u utuženom razdoblju primali radnici tuženika na radnim mjestima "najbližim" onom radnom mjestu na kojem je tužitelj bio zaposlen u vrijeme donošenja odluke o otkazu i to tri usporedna radna mjesta - direktora Direkcije proizvoda i indirektnih kanala, te šefa Odjela razvoja proizvoda za fizičke poslove i Odjela razvoja proizvoda za mala poduzeća i obrtnike, na koja radna mjesta su preneseni poslovi ukinutog radnog mjesta na kojem je tužitelj radio prije otkazivanja ugovora o radu.
Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim u visini razlike između tako izračunate plaće i plaće koju je tužitelj ostvarivao kod drugih poslodavaca, što za utuženo razdoblje iznosi ukupno 265.423,06 kn.
Drugostupanjski sud je djelomično uvažio žalbu tuženika te je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada plaće za razdoblje od 1. rujna 2004. i zahtjev za plaćanje te naknade odbio kao neosnovan navodeći da je tužitelj neosnovano odbio raditi kod tuženika od 1. rujna 2004. na temelju privremene mjere, pa da se "njegov tužbeni zahtjev za isplatom naknade plaće ne bi od tog datuma mogao opravdati".
U reviziji se osnovano ističe da okolnost što je tužitelj odbio raditi kod tuženika na temelju privremene mjere kojom je određeno njegovo privremeno vraćanje na posao kod tuženika i što je ostvarivao plaću kod drugih poslodavaca ne može utjecati na njegovo pravo na naknadu razlike između plaće koju bi primao da nije bilo otkaza ugovora o radu i plaće koju je ostvarivao kod drugih poslodavaca.
Odluku o vraćanju radnika na posao do okončanja spora sud donosi na traženje i u interesu radnika, pa je vraćanje radnika na posao na temelju te odluke pravo, a ne i obveza radnika. Stoga suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda okolnost da tužitelj nije prihvatio ostati na poslu kod tuženika prema privremenoj mjeri i da se zaposlio kod drugog poslodavca na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ne može imati za posljedicu potpuni gubitak prava na naknadu plaće za spomenuto razdoblje od 1. rujna 2004. kada je odbio raditi na radnom mjestu na koje ga je tuženik rasporedio na temelju privremene mjere.
Pravomoćnost presude kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju uspostavlja se njegov radnopravni status kakav bi imao da otkaza nije bilo, pa mu za razdoblje od prestanka radnog odnosa do uspostavljanja tog statusa pripada pravo na naknadu plaće u visini razlike između plaće koju bi ostvarivao kod tuženika i plaće ostvarene kod drugih poslodavaca.
Budući da je radno mjesto za koje je sklopljen otkazani ugovor o radu ukinuto i da više nije postojala mogućnost vraćanja tužitelja na poslove tog radnog mjesta, postojala je obveza tuženika rasporediti ga na drugo odgovarajuće radno mjesto. Stoga je neosnovano zaključivanje sudova da tužitelju pripada plaća u visini prosjeka plaće koju je u spornom razdoblju tuženik isplaćivao komparativnim radnicima - direktoru Direkcije proizvoda i indirektnih kanala te šefovima Odjela razvoja proizvoda za fizičke osobe i Odjela razvoja proizvoda za mala poduzeća i obrtnike.
Tužitelju je mogla biti isplaćivana plaća odgovarajućeg radnog mjesta na koje bi ga trebalo rasporediti s obzirom na stručnu spremu, znanje i sposobnosti, a to ne može biti više radnih mjesta.
Slijedom izloženog proizlazi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da je zbog toga činjenično ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije raspravljano i utvrđeno na koje bi odgovarajuće poslove tužitelj mogao biti raspoređen, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude valjalo ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

13.

REGRES ZA GODIŠNJI ODMOR, BOŽIĆNICA

Revr 297/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 297/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
13.
Članak zakona (stari):
12.
Prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 400,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 24. prosinca 2004. do isplate i trošak parničnog postupka u iznosu 915,00 kn.

Pod točkom 2. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u visini 400,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama od 24. prosinca 2004. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 2. izreke.

Protiv presude drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen s tužbenim zahtjevom (točka 2. izreke prvostupanjske presude) tužitelj je izjavio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj navodi da postoje različita tumačenja drugostupanjskih sudova glede odredbe čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora, sklopljenog između tuženika i sindikata tuženika od 9. rujna 2004. u vezi čl. 134. st. 2. istog tog Kolektivnog ugovora, čl. 12. Zakona o radu u vezi čl. 100. Zakona o obveznim odnosima, čime je ugrožena jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana.

Budući da se radi o različitoj praksi drugostupanjskih sudova, revizijski sud o tom materijalnopravnom pitanju treba zauzeti pravni stav radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga revident predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači i o pobijanom dijelu prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema čl. 392.a/ st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog kojeg je revizija i podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor za 2004. u ukupnom iznosu 800,00 kn na temelju odredbe 61. Kolektivnog ugovora tuženika, sklopljenog 9. rujna 2004. (dalje: Kolektivni ugovor 2004).

Sporno je i u revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj pravo i na isplatu preostalog iznosa 400,00 kn, do iznosa 1.600,00 kn po osnovi prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor za 2004., u skladu s Kolektivnim ugovorom 2004., ili tužitelj ima pravo na isplatu prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor u iznosu 800,00 kn, do iznosa 2.000,00 kn, sukladno Pravilniku o izmjenama Pravilnika o porezu na dohodak od 29. studenog 2004. - stupio na snagu 3. prosinca 2004. („Narodne novine" broj 169/04 - dalje: Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004.).

U postupku je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju ukupan iznos 1.200,00 kn po osnovi prigodne nagrade za godišnji odmor za 2004. (u kom dijelu je tužba povučena). Utvrđeno je da je čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. regulirano pravo da radniku pripada regres za godišnji odmor, a pravo na regres imaju radnici koji su stekli pravo na godišnji odmor, time da isplata regresa za godišnji odmor slijedi po konačnoj isplati plaće za mjesec u kojem je radnik započeo s korištenjem godišnjeg odmora.

Utvrđeno je da se preostali neisplaćeni dio regresa za godišnji odmor tužitelj poziva na Pravilnik o izmjenama Pravilnika 2004., kojom je utvrđen neoporezivi dio dohotka u visini 2.000,00 kn.

Prema čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. radniku pripada regres za godišnji odmor (ukupni godišnji iznos naknade za godišnji odmor 1.600,00 kn - neoporezivi dio), time da se valjanost istog Kolektivnog ugovora utvrđuje do 31. prosinca 2004. (čl. 129. st. 1.).

Prema Pravilniku o izmjenama Pravilnika 2004. člankom 1. izmijenjen je čl. 12. st. 2. toč. 11. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/03 i 198/03) riječi „do 1.600,00 kn" zamjenjuju se riječima „do 2.000,00 kn".

Iz navedenih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je člankom 61. Kolektivnog ugovora 2004. radnicima tuženika priznato pravo na isplatu prigodne naknade za 2004., božićnica, uskrsnica, naknada za godišnji odmor i dr. u visini 1.600,00 kn, slijedom čega tužitelju pripada pravo po osnovi naprijed navedenih osnova naknada u ukupnom iznosu od 1.600,00 kn (a ne u iznosu 2.000,00 kn).

Naime, pravilno sudovi zaključuju da iznos naknade koju potražuje tužitelj nije određen odredbom o neoporezivom dijelu dohotka, propisanom Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004. u iznosu 2.000,00 kn.

Člankom 12. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine" broj 140/2003), odnosno Pravilnikom o izmjenama Pravilnika 2004., navedeni su iznosi do kojih se ne obračunavaju porezi i prirezi, tj. da se oporezivim primcima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što iz poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima kao prigodne nagrade - naknada za godišnji odmor, božićnice do 2.000,00 kn.

Prema pravnom shvaćanju i ovog suda, ta odredba znači da bi poslodavac za iznose koji bi prelazili iznos 2.000,00 kn bio u obvezi po navedenim odredbama izmirivati obveze, odnosno plaćati prireze i poreze. Međutim, navedena zakonska odredba, ne znači da je poslodavac temeljem iste odmah u obvezi zaposleniku isplatiti neoporezivi iznos (2.000,00 kn), budući da je odredbom čl. 61. Kolektivnog ugovora 2004. (na koju se obje stranke pozivaju) izričito propisano da će se radnicima po osnovi prigodne nagrade - regresa za godišnji odmor i božićnicu isplatiti ukupan iznos 1.600,00 kn.

Zbog toga, upravo je navedeno, razlog zbog kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime navedenih naknada - regresa za godišnji odmor za 2004., ukupni iznos 1.600,00 kn, a ne 2.000,00 kn, slijedom čega su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa 1.600,00 kn do iznosa 2.000,00 kn (iznos 400,00 kn) neosnovan.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva za preostali iznos 400,00 kn sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 61. st. 1. Kolektivnog ugovora 2004., slijedom čega nisu povrijedili odredbe čl. 134. st. 2. Kolektivnog ugovora 2004., čl. 12. Zakona o radu, te čl. 100. Zakona o obveznim odnosima.

Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Slijedom iznijetog, revizijski sud smatra da je pravno stajalište nižestupanjskih sudova pravilno, pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

 

Županijski sud u Varaždinu

čl. 33 ZR

ISPLATA S OSNOVE NEISPLAĆENOG PREKOVREMENOG RADA

Gž 595/08-3
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž 595/08-3
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 33 ZR
Članak zakona (stari):
1.
Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario ukupno 1121 prekovremeni sat rada, time da je 152 prekovremena sata tuženik tužitelju nadoknadio putem slobodnih dana koje je tuženik u svom obračunu tretirao kao redovan rad, dok tužitelju nije plaćena naknada za ostvarenih 699 prekovremenih sati rada, niti mu je izvršena preraspodjela radnog vremena za taj rad. Navedena utvrđenja sud prvog stupnja temelji na tuženikovoj evidenciji korištenja radnog vremena te nalazu i mišljenju sudske vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke M. D. dipl. oecc.
Obzirom na prednja utvrđenja, te obzirom na među strankama nespornu činjenicu visine tužbenog zahtjeva u matematičkom smislu, sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 33 st. 1 Zakona o radu (skraćeno: ZR) smatra da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad, budući da je taj rad izvršen poslije isteka punog radnog vremena.
Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik ustraje u stajalištu da u onim razdobljima gdje je stvarno izvršena preraspodjela korištenjem slobodnih dana unutar kalendarske godine, a najkasnije do 30. lipnja naredne godine, istu treba kao takvu i utvrditi, primjenjujući zakonsku regulativu i regulativu iz akata tuženika kojom je izričito zabranjeno preraspodijeljeno radno vrijeme tretirati kao prekovremeni rad.
Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tuženika. Naime, prvostupanjski je sud tijekom postupka provođenjem svih predloženih dokaza u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
Žalba tuženika svodi se isključivo na osporavanje pravnog stajališta suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o prekovremenom radu, nasuprot pravnog stajališta tuženika da se radi o preraspodjeli radnog vremena.
I prema stajalištu ovog suda tuženik neosnovano osporava zaključak suda prvog stupnja tvrdnjom da se u konkretnom slučaju ne radi o prekovremenom radu.
Naime, nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio duže od punog radnog vremena kako je ono definirano u odredbi čl. 30 st. 1 ZR-a. Međutim, u smislu odredbe čl. 35 st. 10 ZR-a o preraspodijeli radnog vremena ne može se govoriti ukoliko preraspodjela radnog vremena nije bila predviđena Kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, ili pak poslodavac nije zatražio suglasnost Inspektora rada za preraspodjelu radnog vremena. U provedenom postupku nije utvrđeno da su postojale pretpostavke za preraspodjelu radnog vremena u smislu navedenih zakonskih odredbi, zbog čega se prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanima, pa i ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja da rad koji je tužitelj u konkretnom slučaju obavljao na zahtjev poslodavca ima obilježja prekovremenog rada, bez obzira što tuženik o tome nije donio posebnu pisanu odluku.
Kako razmatrajući nadalje pobijanu presudu i stanje spisa ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč. 2, 4, 8, 9 i 11 ZPP, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365 st. 2 istog zakona, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a presudu suda prvog stupnja u cijelosti potvrditi.
U odnosu na tuženikov podnesak nazvan dopuna žalbe, podnesen prvostupanjskom sudu dana 25. ožujka 2008.g., valja kratko reći da je isti podnesen nakon proteka roka od 8 dana određenog za podnošenje žalbe, budući da je tuženik prvostupanjsku presudu primio dana 10. svibnja 2007.g., pa je rok za žalbu istekao 18. svibnja 2007. godine. Obzirom na navedeno valjalo je podnesak tuženika nazvan dopuna žalbe odbaciti kao nepravovremen temeljem odredbe čl. 380 toč. 1 u vezi čl. 358 st. 1 i 2 ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike

ISPLATA DODATAKA NA POSEBNE UVJETE RADA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Revr 1519/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1519/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike
Članak zakona (stari):
1.
U tumačenju važećih spornih odredaba KU/04 valja poći od općeg pravila iz čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05-dalje: ZR), koje pravilo se primjenjuje na temelju odredbe čl. 2. st. 2. ZDS i glasi: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno."
S obzirom da je tužitelj državni službenik na njegov radnopravni status valja primijeniti odredbe čl. 108. i čl. 112. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine" broj 27/01), koje su u spornom razdoblju ostale na snazi na temelju prijelaznih i završnih odredaba čl. 144. st. 1. i st. 2. ZDS i to sve do donošenja posebnog zakona kojim će se urediti plaće i druga materijalna prava državnih službenika i do donošenja uredaba kojima će se urediti klasifikacija radnih mjesta i namještenika. Uz navedene zakonske odredbe na snazi su ostali i provedbeni propisi doneseni na temelju tih odredaba pa tako i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine" broj 74/02, 81/06 i 58/08-dalje: Uredba) koja u čl. 4. poslovima u posebnim uvjetima rada smatra i „poslove ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u Upravi za zatvorski sustav".
Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.
Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika, između ostalog, uvećati i za prekovremeni rad 50% te je izričito određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.

Kolektivnim ugovorom nije bilo izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredbe Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi. Takva odredba unesena je tek u Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine", broj 93/08 - dalje: KU/08) čijom odredbom čl. 44. st. 3. je propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz tog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.
Iz sadržaja citiranih odredbi Zakona i KU/04 proizlazi da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju osim u slučaju dodatka za rad u turnusu u drugoj smjeni (čl. 39. KU/04).
Dakle, ako tužitelj po KU/04 ima pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanom mu rješenju ima pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad.
Iako je takav način obračuna proizlazio i iz propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu K./08, dilema oko takvog načina obračuna konačno je razriješena donošenjem novog KU/08: njime je samo izričito određen takav (već postojeći) način obračuna dodatka na plaću.
Prema tome, polazeći od činjenice da je tužitelju, osim prava na uvećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Puli, u tom smislu priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 25 % po osnovi rada na poslovima sa posebnim uvjetima rada, proizlazi da je tužitelj kao državni službenik imao pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.
Državni službenici i namještenici imaju, dakle, pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.
S obzirom da tuženica nije vršila obračun plaće tužitelju na opisani način, a da visina neisplaćene plaće nije sporna, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.
Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, o reviziji tuženice odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 133. ZR

ODRICANJE OD PRAVA NA OTPREMNINU

Revr-1285/2014-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1285/2014-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 133. ZR
Članak zakona (stari):
1.
U podnesenoj reviziji revident je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP određeno naznačio jedno pravno pitanje, a koje glasi: „Je li je odricanje od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?"
U reviziji se poziva na odredbu čl. 153. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), a kao razlog važnosti postavljenog pitanja sa aspekta potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Revr 6/07 od 31. siječnja 2007. i Revr 326/08 od 28. travnja 2009., a prema kojem se "tužiteljica mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, što znači i onih potraživanja koja nisu dosjela u trenutku sklapanja sporazuma, „tužiteljica je u trenutku sklapanja sporazuma znala da ima pravo u neto dobiti tuženika u određenom postupku, bez obzira što nije određeno znala visinu te dobiti..." (presuda Revr 326/08). „tužiteljica se mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, znači i onih potraživanja koja nisu dospjela do trenutka sklapanja sporazuma" (Revr 6/07), smatrajući ga suprotnom onom iz pobijane presude.
Već sama formulacija ovako naznačenog pitanja, čini ga nevažnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a čime nema ni pretpostavki za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kod činjenice da je predmet spora iz pobijane presude otpremnina, kao specifična tražbina iz radnog odnosa, koja se izvjesno ne može podvesti pod uopćen pojam „sve eventualne tražbine po zakonu", a kako se to čini u reviziji postavljenom pitanju.
Kada se ovome doda da je o pravnoj sudbini izjave o odricanju od otpremnine učinjene prije dospijeća obveze na njezino plaćanje - u smislu da je takva izjava bez pravnog učinka (otpremnina dospijeva danom prestanka radnog odnosa) Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje u brojnim presudama (npr. presuda Revr 228/11 od 20. travnja 2011.), proizlazi da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi je istovjetno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa samim tim nema ni potrebe za ponovnim izražavanjem pravnog shvaćanja o tome od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u pravcu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Pritom treba reći i to da presude Revr 6/07 i Revr 326/08, a na koje se revizija poziva pokušavajući obrazložiti razloge dopuštenosti izjavljene revizije, su neodlučne za ovaj spor, kod činjenice da je predmet spora u tim presudama bilo potraživanje radnika s osnova udjela u neto dobiti poslodavca, utemeljeno na ugovoru sklopljenom između njih te mogućnosti odricanja od tog prava, a prije njegovog dospijeća, dok je predmet spora pobijane presude otpremnina kao zakonsko pravo radnika utemeljeno na odredbama Zakona o radu i Kolektivnom ugovoru. Dakle, radi se o potpuno različitom činjeničnom a time i pravnom supstratu u tim presudama od onog u pobijanoj presudi, te se pravna shvaćanja izražena u njima ne mogu međusobno uspoređivati niti dovoditi u svezu.
U ostalom dijelu revizije kojim revident i dalje problematizira pravilnost pobijane presude, a kod činjenice da je u tom dijelu izostalo određeno navođenje pravnog pitanja zbog kojeg se revizija izjavljuje, nužno je ocijeniti kako u tom dijelu revizija ne sadržava sve odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost. Pritom treba podsjetiti da ovaj sud niti može niti smije umjesto revidenta iznalaziti pravna pitanja koja je on moguće imao na umu kada ju je izjavljivao, jer bi to ozbiljno dovodilo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jednog od temeljnih načela (načelo nepristranosti), a kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja sudskog postupka pa tako i ovog revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske.
Stoga je reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. i 3. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

1.

ZAHTJEV ZA ISPLATU OTPREMNINE

Revr-1234/15-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1234/15-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
1.
Članak zakona (stari):
1.
Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dijela otpremnine u iznosu od 31.107.55 kn. Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužitelju to pravo ne pripada, jer tužitelju radni odnos nije prestao otkazom, već na drugi način, pa mu radi toga niti ne pripada pravo na otpremninu kao u slučaju otkaza ugovora o radu iz razloga koji nisu uvjetovani ponašanjem radnika.
Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
„1. Prestaje li radni odnos dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad?
2. Je li odluka poslodavca o prestanku ugovora o radu koja je donijeta zbog odlaska radnika u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad otkaz u smislu odredbe iz članka 104. stavak 1. točka 6. Zakona o radu?"
Tužitelj kao razlog važnosti ukazuje na odluku revizijskog suda Revr-255/07 od 12. lipnja 2007. i odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1964/05 od 28. prosinca 2005. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Županijskog suda u Varaždinu izraženog u navedenim odlukama.
Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao otkazom, već temeljem odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, a koja je donesena na inicijativu samog tužitelja radi odlaska istog u invalidsku mirovinu. Obzirom tužitelj protiv takve odluke tuženika nije tražio zaštitu kod poslodavca, a niti pred sudom, takva odluka je postala konačna. Stoga prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa slijedom toga navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Osim toga tužitelj nije pravilno naveo razloge važnosti, budući se u odluci ovog suda Revr-255/07 nije radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku. Naime, predmet spora u odluci broj Revr-255/07 je bio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti odluke tuženice i prestanak ugovora o radu s tužiteljicom, dok je predmet ovog spora isplata otpremnine.
Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 82. i 84. Zakona o radu

UVEĆENJA PLAĆE ZA RAD U SMJENAMA

Revr 98/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 98/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 82. i 84. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
81.
Odredbom čl. 53. st. 1. odjeljak 5. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama propisano je da se osnovna plaća zaposlenika u javnim službama uvećava za 10% za smjenski rad, a odredbom st. 2. istog članka propisano je da je smjena (smjenski rad) svakodnevni rad zaposlenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji zaposlenik obavlja u prijepodnevnom (prva smjena), poslijepodnevnom (druga smjena) ili noćnom dijelu dana (treća smjena) tijekom radnog tjedna.

Prema odredbi st. 3. istog članka rad u smjenama je rad zaposlenika koji mijenja smjene ili naizmjenično obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni tijekom jednog mjeseca, kao i rad zaposlenika koji naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni ( st. 4., čl. 53. tog Kolektivnog ugovora).

Odredbom st. 5. istog članka propisano je da se naknada za rad u smjenama iz st. 3. i 4. toga članka isplaćuje za obavljanje poslova u drugoj smjeni.

Navedena pitanja na jednak način su uređena odredbama čl. 15. st. 2.odjeljka e, st. 3., 4., 5. i 6. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske.

Člankom 59. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje - ZR) propisano je samo da se noćnim radom smatra rad od 22 do 6 sati ujutro što znači da trajanje smjena nije propisano u smislu određivanja od kojeg sata bi trajala prijepodnevna, a od kojeg do kojeg sata poslijepodnevna smjena.

Prema stajalištu ovoga suda rad koji se obavlja u kontinuitetu od 11 do 19 sati pet radnih dana u tjednu kao redoviti rad u trajanju od osam sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno, u smislu navedenih odredbi Kolektivnog ugovora ne može se smatrati smjenskim radom, jer je za definiciju rada u smjenama odlučna činjenica mijenjanje smjena, odnosno obavljanje rada naizmjenično u različitim smjenama unutar tjedna, odnosno mjeseca, neovisno od toga je li poslodavac odredio početak druge smjene sa 14 sati. Tužitelj u konkretnom slučaju ne mijenja smjene već svaki radni dan radi od 11 do 19 sati.

Stoga revizijski navodi da tužitelj radeći od 11 do 19 sati prelazi u drugu smjenu, što bi mu trebalo dodatno uvećati plaću za 10% nema podlogu u navedenim odredbama kolektivnih ugovora jer se njegov rad ne može smatrati radom u smjenama.

Suprotno reviziji, tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama u vremenu od 2002. do početka 2006. te zapisnicima sa 24. i 40. sjenice navedene komisije, prema kojima rad u drugoj smjeni počinje u 14 sati, nije u suprotnosti s onim odredbama prije navedenih Kolektivnih ugovora koji određuju što se smatra smjenskim radom.

Naime, tužitelj ne traži plaću za rad u drugoj smjeni, već on traži uvećanje plaće s osnove rada u smjenama. Na strani tužitelja nije utvrđeno da bi se njegov rad mogao smatrati radom u smjenama. To što se vremenski prva i druga smjena preklapaju, ako bi se uzelo da prva smjena prestaje u 14 sati kada počinje druga smjena, ne daje radu u vremenu od 11 do 19 sati, kako ga tužitelj obavlja, karakteristiku smjenskog rada kojeg imaju u vidu odredbe Kolektivnih ugovora koje govore o smjenskom radu i pravu na uvećanje plaće s osnova rada u smjenama.

Neosnovano se revident poziva na odredbu čl. 53. st. 5. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i čl. 15. st. 6. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske, jer iste ne propisuju što se smatra smjenskim radom već način obračuna uvećanja plaća za rad u smjenama tako da se naknada za rad u smjenama isplaćuje kao postotno uvećanje dnevne zarade za obavljanje poslova u drugoj smjeni. Neosnovani su navodi revizije da bi rad u drugoj smjeni bio temelj za isplatu uvećanja plaća za smjenski rad jer rad tužitelja u konkretnom slučaju, kako je to ranije već navedeno ne može se smatrati radom u smjenama

Vrhovni sud Republike Hrvatske

84.

PLAĆA U BRUTO IZNOSU - ZAKON O RADU

Revr 1638/09
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1638/09
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
84.
Članak zakona (stari):
83.


Suprotno revizijskim navodima tu tvrdnju sudovi su pravilno ocijenili neosnovanom pozivajući se na pravno shvaćanje ovoga suda o tom pitanju iznesenu u ukidnom rješenju broj Revr-56/08-2 od 19. ožujka 2008., donijetom u ovoj parnici, da se u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku uspostavlja njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja i da mu stoga pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostave ranijeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo za naknadu plaće.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji se tiču pitanja zastare dosuđene naknade plaće za razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu, te da je pogrešno ocijenio tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće.

Na temelju činjenica da je presuda kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju postala pravomoćna 12. studenog 2003., da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio na ročištu od 30. rujna 2004., te da je na ročištu od 3. prosinca 2008. tužbeni zahtjev povisio postavivši zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, drugostupanjski sud je zaključio da je zastara naknade plaće počela teći od dana pravomoćnosti odluke suda o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, pa budući da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio unutar zastarnog roka od tri godine da zastara nije nastupila.

U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika, koja se ponavlja i u reviziji, da je zastara nastupila za dio plaće za koji je 3. prosinca 2008. povišen tužbeni zahtjev, u obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je tužitelj sukladno odredbi čl. 85. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZR) postavio zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, pa budući da je zahtjev postavio prema određenju iz te odredbe, da to znači da „svakako u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće nije nastupila zastara".

Navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

Istina da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće u brutto iznosu u skladu sa spomenutom odredbom ZR, te da je naknadu plaće tužitelj bio dužan i utužiti u tom iznosu, sukladno odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP.

Međutim, prema navedenoj odredbi ZPP, koja se primjenjuje na ovaj postupak na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), ako radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa ne navodeći da zahtjeva brutto iznos, smatra se da je utužio taj iznos.

S obzirom na tu odredbu u vrijeme postavljanja zahtjeva za isplatu brutto iznosa naknade plaće (3. prosinca 2008.) postojala je zakonska presumpcija da je naknada plaće utužena u brutto iznosu ranije postavljenim tužbenim zahtjevom, pa zahtjevom od 3. prosinca 2008. predmetna tužba nije ispravljena, već je došlo do preinake tužbe.

U slučaju preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, a to je u konkretnom slučaju 3. prosinca 2008.

Budući da se povišenje tužbenog zahtjeva odnosi na tražbinu za koju je zastara počela teći nakon pravomoćnosti presude kojom je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu (2004.), te da je taj dio tražbine utužen 2008., dakle po proteku zastarnog roka od tri godine u kojem prema odredbi čl. 138. ZR zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa u reviziji se osnovano ističe da je za dio naknade plaće za koju je tužitelj povisio tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Isto tako, u reviziji se osnovano ističe da je zastara nastupila i za iznos naknade plaće koji se odnosi na razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu jer je za tu tražbinu zastara počela teći 1996., a tražbina je utužena 2004.

Slijedom izloženog proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojim je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa budući da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije raspravljeno pitanje visine tražbine koja je zastarjela, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 83. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 82.(90.) ranijeg Zakona o radu)

JEDNAKOST PLAĆA MUŠKARACA I ŽENA

Revr 135/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 135/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 83. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 82.(90.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):

Odredbom čl. 2. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (ovdje tužiteljice) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

Izravna diskriminacija znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. članka 2. ZR-a kojim se radnik stavlja ili je bio stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Stavkom 4. članka 2. ZR-a posebno se određuje da je zabranjena diskriminacija između ostalog i u odnosu na uvjete rada uključujući i jednakost plaća.
Nadalje temeljem odredbe čl. 89. ZR-a poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.

U smislu stavka 1. ovoga članka dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i jednake vrijednosti ako:

- ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju,

- rad koji jedna od njih obavlja slične je naravi kao rad koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- rad koji jedna od njih obavlja je jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga ako se uzmu u obzir kriteriji kao što su stručna sprema, vještine, je li rad fizički ili ne, odgovornosti i uvjeti u kojima se rad obavlja.

Plaća iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna stavku 1. ovoga članka, ništava je.

Prema tome, prilikom ocjene je li poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od nekih direktora u društvu treba utvrditi koje su odgovornosti, obveze i ovlasti ostalih direktora i, koji su bili razlozi da se s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na radnom mjestu direktora ljudskih resursa imajući u vidu poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca ostalih radnih mjesta direktora.

Poslodavac slobodno s radnikom koji je u tom smislu također slobodan zaključuje ugovor o radu kojeg je dio i plaća radnika.

U ovoj fazi postupka nije sporno da tužiteljica prima plaću sukladno Ugovoru o radu.

Uzimajući u obzir da je plaća rezultat Ugovora o radu, da svi radnici tužitelja s položajem direktora sektora ili odjela nisu imali plaću na koju pretendira tužiteljica (23.000,00 kn), da je radnica koja je radila na radnom mjestu tužiteljice imala istu plaću kao i tužiteljica (13.000,00 kn) a da je druga radnica koja je imala veću plaću imala i višu kvalifikaciju od tužiteljice, da se rad tužiteljice ne može uspoređivati s radom, obvezama i značajem drugih direktora za poslovanje tuženika pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da tužiteljica nije diskriminirana po osnovi spola zbog toga što joj je isplaćivana plaća predviđena Ugovorom o radu u iznosu od 13.000,00 kn.

Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika.

Stoga razlika u plaći između radnika tuženika u takvim okolnostima ne predstavlja diskriminaciju u smislu čl. 2. i čl. 89. ZR.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 395 ZPP

KUPNJA DIONICA KAO UVJET ZA OSTVARENJE STIMULATIVNOG DIJELA PLAĆE

Rev 3512/1999-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev 3512/1999-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 395 ZPP
Članak zakona (stari):
1.
Na temelju odluke generalnog direktora tuženika od 7. lipnja 1994. godine, br. 224/94 i to odluke o "određivanju stimulativnog dijela plaće djelatnicima poduzeća od 14. siječnja 1991. godine djelatnici poduzeća tuženika, koji su sudjelovali u aktivnostima privatizacije S. i sklopili ugovor s Hrvatskim fondom za privatizaciju i to ugovor o prodaji dionica... imaju pravo na stimulativni dio plaće u iznosu od po 250,00 kn mjesečno, a simulativni dio plaće "služit će isključivo za otplatu dionica u prvoj godini otplate".

Na temelju citirane odluke, kako je utvrđeno u postupku nižestupanjskih sudova i nije sporno među strankama, djelatnici tužene koji su kupili dionice dobivali su navedeni netto iznos od po 250,00 kn (brutto je bio veći) kojim su otplaćivali kupljene dionice.

Djelatnici koji nisu kupili dionice - među njima je i tužitelj - nisu dobivali navedenih 250,00 kn kao stimualtivni dio plaće.

Tužitelj je ustao tužbom tražeći da mu se prizna i dosudi utuženi iznos - mjesečno po 250,00 kn - kao i ostalim djelatnicima, kupcima dionica, jer smatra da je odluka direktora nezakonita, protivna odredbama i načelima Ustava i zakona koji određuju način plaćanja osobnog dohotka i stimulacije, da stavlja u neravnomjerni položaj djelatnike koji nisu kupili dionice s onima koji su to učinili i da se ne može pravdati valjanost i zakonitost takove odluke "u svjetlu novih gospodarskih uvjeta na tržištu" - kako je to u obrazloženju svoje odluke naveo prvostupanjski sud.

Sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev jer smatraju da je tužena plaćala djelatnike - kupce dionica sa po 250,00 kn, na temelju valjano donesene odluke direktora.

Odluka direktora tuženika o izmjeni odluke o određivanju simulativnog dijela je, podzakonski akt, donesen na temelju Zakona o radnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke) i Pravilnika o plaćanju i ostalim materijalnim pravima radnika tužene od 28. studenog 1990. godine. Odluka direktora se poziva na odredbu čl. 18. tog Pravilnika.

Sud može ispitivati zakonitost odredbe - podzakonskog akta - koja je temelj isplate radnicima tužene koji su kupili dionice, a koja očigledno favorizira te djelatnike u odnosu na ostale koji nisu kupili dionice.

U odredbi čl. 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (koji je također bio na snazi - "Narodne novine", broj 34/91) radniku pripada osobni dohodak za rad u skladu s općim aktom usklađenim s kolektivnim ugovorom i zakonom. Radniku pripada osobni dohodak kao dio dohotka, odnosno dobiti koji je razmjeran doprinosu radnika u stvaranju tog dohotka odnosno dobiti.

Odredba čl. 61. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92) upućuje da se plaće određuju kolektivnim ugovorom i općim aktima.

U čl. 18. Pravilnika tužene, na koji se poziva odluka direktora, navedeno je da "..za izvršenje posebnih zadataka i ostvarenja posebnih rezultata rada, kao i za ulaganje posebnih napora prilikom izvršenja zadatka, radniku se može utvrditi stimulativni dio plaće. Uvjete za izvršenje zadataka, ocjenu uloženog napora i vrijednost takvog rezultata rada, te iznos i način isplate stimulativnog dijela plaće određuje generalni direktor".

U čl. 12. Pravilnika određuje se kako se ostvaruje stimulativni dio plaće - a u svim slučajevima se govori ". .radnom doprinosu".

Kupnja dionica - koje su u predmetnom slučaju predstavljale osnov za plaćanje stimulativnog dijela plaće - ne predstavlja izvršenje posebnih zadataka niti proizvodi rezultate rada, niti predstavlja ulaganje posebnih napora prilikom izvršenja zadataka.

S pravom tužitelj ukazuje da su kupci dionica, iz ukupnog prihoda (dohotka) tužene dobili novčana sredstva na ime stimulacije, kojima su otplaćivali dionice jer je netto iznos (od 250,00 kn - kako tvrdi tužitelj) izvorno uplaćen u Fond koji je prodao dionice radnicima.

Ovakav način raspolaganja sa novčanim sredstvima tuženika, namijenjenih za osobne dohotke (plaću) nije zakonit, i tužitelj koji nije dobivao taj dio stimulacije je oštećen u svojim pravima.

U kojem iznosu mjesečno, za sada se ne može ustanoviti niti ocijeniti, jer treba ispitati koliko bi tužitelj (sa ostalim djelatnicima koji nisu dobivali tu stimulaciju) dobivao veću plaću - osobni dohodak od onog dijela koji je plaćan kao stimulacija radnicima koji su kupili dionice.

Donošenje odluke koja nije u skladu sa zakonom niti općim aktom tužene i način isplate po toj odluci ne predstavlja "pravo tužene kojim raspolaže, a u svijetlu novih gospodarskih uvjeta na tržištu" kako to pogrešno cijeni i navodi drugostupanjski sud.

Ako je tuženik u vrijeme kada je plaćao stimulaciju kupcima dionica bio trgovačko (dioničko) društvo, onda bi kupci - dioničari imali pravo na dobit društva, koja se dobit utvrđuje obračunom krajem poslovne godine, a srazmjerno njegovom udjelu u društvu. Ali je to nešto sasvim drugo, jer u ovom slučaju su djelatnici tužene dio svog dohotka dali za uplatu dionice kupcima istih, a kupci nisu bili svi djelatnici, pa ni tužitelj.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog čega nisu utvrdili sve pravno relevantne činjenice (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku), trebalo je prihvatiti reviziju izjavljenu protiv presude, te ukinuti obje nižestupanjske presude i riješiti kao u izreci.

U nastavku postupka sudovi će utvrditi da li je tužitelj imao pravo i u kojem iznosu na dio ostvarenog dohotka koji je plaćen radnicima - kupcima dionica, a ne i ostalim radnicima, pa će donijeti novu i zakonitu odluku.

Revizija protiv rješenja o izricanju novčane kazne tužitelju (zbog sadržaja u pismenom podnesku) nije dopuštena, jer tim rješenjem nije postupak pravomoćno dovršen (čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku), pa ju je trebalo odbaciti po odredbi čl. 392. u vezi čl. 400. st. 4. Zakona o parničnom postupku.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

80.

OTPREMNINA U SLUČAJU NESREĆE NA RADU ILI PROFESIONALNE BOLESTI - ZAKON O RADU

Revr 1153/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1153/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
80.
Članak zakona (stari):
79.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u visini razlike između isplaćene otpremnine i dvostruke otpremnine zbog profesionalne bolesti nastale na radu kod tuženog.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj bio radnik tuženika i da mu je odlukom od 7. studenoga 2003. otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, potpisao izjavo o visini otpremnine od 42.681,00 kn i odricanju od bilo kakvih potraživanja od tuženika nakon prestanka radnog odnosa,
- da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu kao niti sporazum o otpremnini sadržan u Odluci od 7. studenoga 2003.,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 112.681,00 kn prema postignutom sporazumu,
- da izjava o odricanju bilo kakvih potraživanja prema tuženiku s tog osnova prije donošenja odluke o otkazu i dospjelosti te tražbine, ne proizvodi pravne učinke,
- da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog nastupa invalidnosti utvrđene rješenjem HZMO br. 8891 od 25. svibnja 2000., a poslodavac nije imao mogućnosti zaposliti tužitelja prema preostaloj sposobnosti,
- da je tužitelj i nakon što mu je utvrđena invalidnost nastavio raditi i dalje sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.
Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR). Tom odredbom je propisano da radniku koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao.
Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da sporazum o visini otpremnine i izjava o odricanju daljnjih potraživanja od 7. studenoga 2003., prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije dospijeća tužiteljeve tražbine s osnova otpremnine ne proizvodi pravne učinke.
Odluku od 7. studenoga 2003. u dijelu u kojem je odlučeno o iznosu otpremnine tužitelj nije pobijao, a tuženik je tužitelju u skladu s istom isplatio otpremninu.
Tužitelju je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova invalidnost utvrđena rješenjem HZMO 25. svibnja 2000. te je nakon toga radio kod tuženika sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu 7. studenoga 2003., pa upravo zbog te činjenice nema mjesta primjeni odredbe čl. 86. st. ZR, jer je uvjet za isplatu dvostruke otpremnine prema toj odredbi da radnik nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, a što ovdje nije slučaj.
Zbog toga nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dvostruki iznos otpremnine.
Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP.

Županijski sud u Zagrebu

NADOKNADA TROŠKOVA VEZANIH UZ SPECIJALISTIČKO USAVRŠAVANJE DOKTORA MEDICINE

Gžr-603/17-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gžr-603/17-2
Zakon:
Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne Novine br. 62/16)
Članak zakona:
Članak zakona (stari):

U tijeku prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja pravilno je utvrdio kako su stranke zaključile ugovor o međusobnim pravima i obvezama s osnova upućivanja na užu specijalizaciju iz uroginekologije, solemniziran po javnom bilježniku. Tuženik nije tužitelju ponudio zaključenje izmijenjenog ugovora po stupanju na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne Novine br. 62/16), već je upravno vijeće tuženika odlukom od 02. rujna 2016. odgodilo primjenu Pravilnika u čl. 17. i 18. Prema zaključenom ugovoru stranaka pri raskidu ugovora voljom ili krivnjom tužitelja ovaj ima vratiti bruto plaće, naknade plaće, regresa, božićnice, troškove prijevoza, mentorstva, zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja usavršavanje i druge troškove razmjerno izvršenoj obvezi rada u bruto iznosu uvećanom za doprinose i kamatu od primitka iznosa do isplate, kao i svu štetu, izmaklu zaradu i sl. zbog neispunjenja ugovornih odredbi.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da je izmjenom navedenog pravilnika promijenjen i čl. 12. na način da je propisano kako isti troškovi obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, a da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja.

Također, pravilan je i stav suda prvog stupnja kako je u čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 62/16) propisano da su zdravstvene ustanove iz članka 11. stavka 1. Pravilnika obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. ovoga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika. Ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu za izvršenje obveze iz stavka 1. ovog članka te je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora u roku od 15 dana od dana isteka roka iz stavka 1. čl. 17. Pravilnika. Prema čl. 18. zdravstvene ustanove iz članka 11. stavka 1. Pravilnika obvezne su na zahtjev specijaliste kojem su ugovorom o međusobnim pravima i obvezama utvrđeni obveza rada i naknada štete, ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. Pravilnika, u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Obveza zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovog članka ne primjenjuje se na ugovore o međusobnim pravima i obvezama temeljem kojih je izdana ovršna sudska odluka, ovršna sudska nagodba, ovršna javnobilježnička odluka ili ovršna javnobilježnička isprava. Ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu za izvršenje obveze iz stavka 1. ovog članka te je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora o međusobnim pravima i obvezama, u roku od 15 dana od dana sklapanja izmijenjenog ugovora.

Dakle, kao posljedica nepostupanja prema navedenoj odredbi utvrđena je tek odgovornost ravnatelja, pa ne postoji ovlaštenje tužitelja na podnošenje tužbe za sklapanja dodatka ugovora, jer takva obveza tuženika nije propisana niti jednim općim aktom, a također nisu osnovani niti zahtjevi na utvrđenje ništetnosti ili nevaljanosti ugovornih odredbi, odnosno da iste nisu u skladu sa Pravilnikom.

Stoga posljedica nepridržavanja i nepostupanja po navedenoj odredbi nije u stjecanju ovlaštenja jedne ugovorne strane da u slučaju odbijanja zahtjeva na sklapanje izmijenjenog ugovora od strane druge ugovorne strane, ona strana koja želi ostvariti izmjenu postojećeg ugovora stječe pravo da takav (izmijenjeni) ugovor zamijeni sudska presuda, već je propisano nešto drugo (u konkretnom slučaju odgovornost ravnatelja nadležnom ministarstvu, što niti je predmet spora, niti može biti predmetom spora u parničnom postupku), a obveza nije propisana zakonom, već izrijekom tek podzakonskim aktom, u smislu čl. 248. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), dok st. 2. iste odredbe razlikuje situaciju u kojoj bi sadržaj ugovora bio propisan nekim propisom, što znači da obveza na sklapanje ugovora treba biti propisana zakonom da bi obveza bila utuživa.

K tome, izmjena odredbi podzakonskog akta ne povlači niti po jednom propisu kao posljedicu ništetnost ugovora koji bi bio sklopljen, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja u tom pravcu. Isto tako, neosnovan je navod tužitelja da je predmetna tužba znak ostvarivanja zaštite nekog povrijeđenog prava, jer tek kada bi kakvo konkretno pravo iz radnog odnosa bilo povrijeđeno, tužitelj bi mogao tražiti sudsku zaštitu, dok se u ovom slučaju radi tek o zaključenju odnosno izmjeni pojedinačnog pravnog akta sukladno općem propisu koji je donijet, i za koji je slučaj izostanka nadomještanja propisana drugačija sankcija (odgovornost ravnatelja, kako je već naprijed rečeno).

Također, pravilan je i zaključak suda prvog stupnja o tome da je neosnovan zahtjev na utvrđenje da određene odredbe pravilnika kao općeg akta nisu u skladu sa odredbama ugovora stranaka, jer doista primjena pravnih pravila (bila ona opća ili pojedinačna) nije obuhvaćena odredbom 51. 187. ZPP-a kojom je propisan dopušten predmet spora po deklaratomoj tužbi u parnici, a to je tek utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stoga predmet takvog zahtjeva ne može biti utvrđenje sadržaja domašaja i smisla pravnih pravila, već samo postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa koji bi iz toga proizlazi (postojao ili ne).

Iz opisanih razloga pobijana odluka je pravilna i zakonita, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a na isto je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, te je istu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo potvrditi i odbiti žalbu tužitelja.

Županijski sud u Varaždinu

Čl. 82. i 86. Zakona o radu

UVEĆANJE PLAĆE ZA RAD U SMJENAMA

Gž. 433/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 433/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 82. i 86. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
81.
Ukoliko kolektivnim ugovorom za djelatnost socijalne
skrbi nije predviđen rad u turnusu niti poslovi koji bi se obavljali u
turnusu, tada se smatra da tužiteljica obavlja rad u smjenama
zbog čega ista ima pravo na uvećanje plaće neovisno o odrađenim
satima u drugoj smjeni.

Prvostupanjski sud temeljem iznesenog zaključuje, obzirom KU
za djelatnost socijalne skrbi nije predvidio ni rad u turnusu, niti poslove koji
se obavljaju u turnusu, da tužiteljica obavlja rad u smjenama zbog čega joj
pripada uvećanje plaće od 10% (a ne 5% kako to pogrešno smatra
tuženik) i to neovisno o odrađenim satima u drugoj smjeni sukladno čl. 35.
st. 5. KU za djelatnost socijalne skrbi, zbog čega je u cijelosti usvojio
tužbeni zahtjev. Ovaj sud u potpunosti prihvaća materijalno-pravno
stajalište prvostupanjskog suda izraženo kroz pobijanu prvostupanjsku
presudu jer je isto utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava konkretno odredbama TKU i KU koje su ranije u ovom obrazloženju
izložene, pa isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Tek
kratko valja istaći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio - pozivom na
odredbu čl. 199. Zakona o radu- da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe
koje su ga sklopile, a kako je tužiteljica nesporno u utuženom periodu
radila u smjenama, da je rad kod tuženika organiziran u smjenama bez
prekida radnog vremena (u utuženom periodu A smjena od 8,00 do 12,30
sati, a B smjena od 12,30 do 17/18,00 sati) te kako Kolektivnim ugovorom
za djelatnost socijalne skrbi uopće nisu određeni poslovi koji bi se u
konkretnoj djelatnost obavljali u tzv. turnusima (a sukladno odredbi čl. 53.
st. 12. TKU poslovi koji se smatraju radom u turnusu utvrđuju se
kolektivnim ugovorom za pojedinu javnu službu) to je pravilno
prvostupanjski sud primijenio obračunsku metodologiju za uvećanje plaće
za smjenski rad - dakle za obavljanje poslova u drugoj smjeni, a ne za
efektivno odrađene sate kako to pogrešno smatra tuženik jer za takvo što
ne postoji uporište u izloženim odredbama kako TKU, tako i KU."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 13. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 12.(17.) ranijeg Zakona o radu)

UGOVORENA PLAĆA ? UGOVORNA OBVEZA

Revr 1582/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1582/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 13. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 12.(17.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike plaće za period od srpnja 2000. do srpnja 2003. isplati iznos od 1,189.570,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je odlukom glavnog direktora tuženika tužitelj raspoređen na radno mjesto pomoćnika glavnog direktora za pravne, personalne, financijske poslove i poslove nabave, te da su Ugovorima od 18. lipnja 1997., te od 2. rujna 1999. stranke ugovorile međusobna prava i obveze;

- da je dodatkom Ugovora od 2. rujna 1999. produženo trajanje osnovnog ugovora na rok od četiri godine, počevši od 1. kolovoza 1999., te da je tim Ugovorom izmijenjen čl. 18. st. 1. Ugovora o radu od 18. lipnja 1997. koji se odnosi na plaću, tako da se tuženik obvezao isplaćivati tužitelju mjesečnu plaću u vrijednosti od pet prosječnih mjesečnih plaća društva u proteklom mjesecu i mjesečni dodatak za obavljanje funkcije zamjenike direktora, koji iznosi 15% na obračunatu plaću;

- da je ugovorni odnos između stranaka prestao istekom vremena (31. srpnja 2003.);

- da je u razdoblju od 1. srpnja 2000. do 31. srpnja 2003. tužitelju isplaćena manja bruto plaća u odnosu na ugovorenu u ukupnom iznosu od 1,189.570,25 kn;

- da tužitelj nije potpisao aneks ugovora kojim bi pristao na smanjenje plaće koja je ugovorena prethodnim ugovorima o radu;

- da kod tuženika ne postoji pisano odricanje tužitelja od predmetnog potraživanja, kao ni pisani pristanak na sniženje plaće, te da tuženik nije donosio posebnu odluku kojom bi odredio sniženje plaće tužitelju.

S obzirom na tako utvrđene činjenice nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između smanjene plaće koja mu je isplaćivana i plaće koja je ugovorena ugovorom o radu, a sve u skladu s odredbom čl. 17. i 90. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Nadalje, suprotno navodima revidenta, nižestupanjski sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju nije došlo do otpusta duga u smislu odredbe čl. 344. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) s obzirom da je prilikom postupka utvrđeno kako nije postojala suglasnost obiju stranaka za otpust duga (u konkretnom slučaju tužitelja).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Prema ocjeni ovog revizijskog suda navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

Županijski sud u Zagrebu

Čl. 82. ZR

ODREĐIVANJE PLAĆE - BITNI SASTOJAK UGOVORA O RADU

Gž-1420/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gž-1420/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 82. ZR
Članak zakona (stari):
88.
Jedan od bitnih sastojaka ugovora o radu je i uglavak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću, te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, a u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZR (čl. 88. st. 1. ranije važećeg ZR) poslodavac mora radniku isplatiti takvu plaću nakon obavljenog rada. Ukoliko plaća nije dostatno određena ugovorom o radu poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću, sukladno odredbi čl. 82. st. 3. ZR (čl. 88. st. 3. ranije važećeg ZR).
Poslodavac nije ovlašten jednostrano i samovoljno mijenjati bitnu ugovornu odredbu (uglavak), pa ga na to ne ovlašćuje niti stanje recesije, odnosno kroničnog nedostatka novca na tržištu. Jedini mehanizam jednostrane izmjene ugovornih odredbi predstavlja otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu odredbe čl. 115. ZR (čl. 121. ranije važećeg ZR), koji institut omogućuje radniku njegovu dispoziciju prihvatljivosti izvršavanja rada za smanjenu plaću.
Prema tome, tuženik nije imao ovlast jednostranom odlukom smanjiti plaću pozivajući se na prilike na tržištu, budući da se odredbe ugovora o radu mogu mijenjati samo suglasnom voljom stranaka.
Slijedom navedenog, tužiteljica je ovlaštena zahtijevati isplatu razlike neisplaćene plaće u utuženom razdoblju (od kolovoza 2009. g. do studenog 2010. g.), pa je prvostupanjski sud, odbivši zahtjev tužiteljice, pogrešno primijenio materijalno pravo.
Kako je visina potraživanja tužiteljice nesporna, što je punomoćnik tuženika izričito potvrdio na ročištu održanom 03. listopada 2012. g., valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti odluku o glavnoj stvari u toč. I. izreke, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07; 84/08; 96/08; 123/08; 57/11; 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) i udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice na način kako je to navedeno u izreci.

Županijski sud u Varaždinu

2.Zakona o plaćama u javnim službama

ODREĐIVANJE PLAĆE U JAVNIM SLUŽBAMA

Gž. 1681/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 1681/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
2.Zakona o plaćama u javnim službama
Članak zakona (stari):
2.
Sadržaj izvješća Hrvatskog zavoda za zdravstveno
osiguranje nakon što je isti obavio nadzor poslovanja
zdravstvenih ustanova ne može biti osnova za obračun plaće
tužiteljice, iz razloga što je tužena dužna obračunavati i isplaćivati
plaću tužiteljici isključivo temeljem Zakona o plaćama u javnim
službama.

Obzirom na sadržaj žalbenih navoda tužiteljice valja navesti
sljedeće: Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01), koji je stupio
na snagu danom objave u „Narodnim novinama", odnosno 30. ožujka
2001.g., utvrnena su načela za odrenivanje plaće službenika i namještenika
u javnim službama, a navedeni zakon primjenjuje se i na pitanja plaća
službenika i namještenika tužene, obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. istog
zakona. Prema odredbi čl. 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću
službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova
radnog mjesta na koje je službenik i namještenik rasporenen i osnovice za
izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.
Vrijednosti koeficijenata radnih mjesta, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. istog
Zakona, utvrnuje Uredbom Vlada RH, a navedenu Uredbu Vlada RH je,
prema odredbi čl. 11. st. 1. istog Zakona, bila dužna donijeti u roku od 30
dana od dana stupanja na snagu Zakona o plaćama u javnim službama.
Uredba Vlade RH o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti
poslova u javnim službama (NN 38/01) stupila je na snagu danom objave u
„Narodnim novinama", odnosno 27. travnja 2001.g. Navedenom Uredbom
utvrneni su jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova
u javnim službama. Prema odredbi čl. 12. Zakona o plaćama u javnim
službama službenici i namještenici zatečeni na radu u javnim službama na
dan stupanja na snagu navedenog zakona, nastavljaju s radom na svojim
dosadašnjim radnim mjestima i zadržavaju plaće prema propisima koji su
bili na snazi do stupanja na snagu navedenog zakona, do rasporeda na
radna mjesta i utvrnivanja plaća prema pravilniku o unutarnjem redu i
propisima o plaćama sukladno odredbama tog zakona, a prema odredbi čl.
11. st. 3. istog zakona nadležna tijela javnih službi dužna su uskladiti
pravilnike o unutarnjem redu javnih službi u roku od 60 dana od dana
donošenja Uredbe Vlade RH iz čl. 7. st. 1. Zakona o plaćama u javnim
službama. Sukladno odredbi čl. 11. st. 3. Zakona o plaćama u javnim
službama na sjednici Upravnog vijeća tužene održanoj 27. prosinca 2001.
g., nakon obavljenog savjetovanja s Radničkim vijećem, donesen je
Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, koji je stupio na
snagu 25. siječnja 2002.g., dok je Pravilnik tužene o plaćama, naknadama
plaća i drugim materijalnim pravima radnika koji je donesen na sjednici
Upravnog vijeća tužene održanoj 12. srpnja 2001.g., stupio na snagu 08.
kolovoza 2001.g. Dakle, nakon donošenja navedenih Pravilnika tužena je
bila dužna tužiteljici, kao službeniku zatečenom na radu kod tužene,
isplaćivati plaću isključivo u skladu s odredbama Zakona o plaćama u
javnim službama. Budući da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji
isključivo na sadržaju izvješća HZZO o izvršenoj kontroli kod tužene od 10.
svibnja 2004. g. i 26. siječnja 2006. g., ponavljajući iste tvrdnje i u žalbi,
valja navesti da bez obzira na činjenicu da je u smislu odredbe čl. 94.
Zakona o zdravstvenom osiguranju HZZO ovlašten u provedbi osnovnog
zdravstvenog osiguranja, pored ostalih poslova, obavljati i nadzor
poslovanja zdravstvenih ustanova, sadržaj izvješća HZZO o izvršenoj
kontroli kod tužene ne može biti osnova za obračun plaće tužiteljice, budući
da je u utuženom razdoblju tužena bila dužna obračunavati i isplaćivati
tužiteljici plaću isključivo u skladu s odredbama Zakona o plaćama u javnim
službama, pa je prvostupanjski sud, odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice
pravilno primijenio materijalno pravo.

Županijski sud u Varaždinu

13.

PRETPOSTAVKE ZA UMANJENJE PLAĆE RADNIKU

Gž. 577/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 577/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
13.
Članak zakona (stari):
12.

Poslodavac koji prije nego što je umanjio plaću radniku,
nije razradio kriterije i utvrdio ispunjenost istih nastupom
konkretnih, prema kriterijima predviđenih okolnosti temeljem
kojih može umanjiti radnicima plaću, nije ovlašten umanjiti plaću
radnika temeljem Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama iz
razloga što umanjenje plaće na takav način predstavlja
nedopuštenu arbitrarnost poslodavca na štetu radnika, a koja se
ne može tumačiti sadržajem ugovorne odredbe Ugovora o radu,
mogućnosti primjene pozitivnog i negativnog stimulativnog dijela
plaće.

Županijski sud u Varaždinu

Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja

Zakon o porezu na dohodak 

PLAĆA Obračun doprinosa i poreza koji se plaćaju iz bruto plaće radnika prilikom isplate plaće

Gž. 463/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 463/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja

Zakon o porezu na dohodak 

Članak zakona (stari):
0
Budući je radnik dužan utužiti novčane tražbine po osnovi
radnog odnosa u bruto iznosu, to je sud dužan, nakon primitka
prijedloga za ovrhu, od nadležne porezne uprave zatražiti da izvrši
obračun svih doprinosa i poreza koji se plaćaju iz bruto plaće
radnika prilikom isplate plaće, te nakon toga odrediti isplatu plaće
ovrhovoditelju, umanjenu za obračunati iznos svih doprinosa i
poreza.

„Odredbom čl. 433. a. st. 1. ZPP-a propisano je da kada radnik
utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u
bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu, zbog čega je ovršnom
ispravom, pravomoćnom i ovršnom presudom suda prvog stupnja br. P.
__/09 i naloženo ovdje ovršeniku da ovrhovoditelju isplati bruto iznos plaće
u ukupnom iznosu od 7.962,75 kn bruto, s time da se ista ovršna isprava
sukladno istom zakonskom članku st. 3. po pravomoćnosti trebala dostaviti
i Poreznoj upravi. Kako Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja (NN br.
147/02, 175/03, 177/04) propisuje obveze plaćanja doprinosa za
financiranje obveznih osiguranja, vrste doprinosa, obveznike doprinosa,
obveznike obračunavanja doprinosa, obveznike plaćanja doprinosa,
osnovice, stope za obračun, način utvrđivanja obveze i rokove za uplatu te
druga pitanja vezana uz plaćanje doprinosa za obvezna osiguranja, a
Zakon o porezu na dohodak (NN 177/04 i 73/08) propisuje tko je porezni
obveznik, poreznu osnovicu, stope poreza, tko i kada (prilikom svake
isplate) obračunava, obustavlja i uplaćuje porez, to je prvostupanjski sud
bio dužan od nadležne Porezne uprave zatražiti da izvrši sukladno
navedenim materijalnopravnim propisima, obračun svih doprinosa i poreza
koji se plaćaju iz bruto plaće radnika (jer je u ovom ovršnom postupku
tražbina ovrhovoditelja u visini 7.962,75 kn upravo njegova bruto plaća)
kod same isplate, a sve temeljem pravomoćne presude koja u ovom
postupku predstavlja ovršnu ispravu, te tek tada i sukladno dostavljenom
obračunu odrediti ovrhu (dakle isplatu plaće ovrhovoditelju) a temeljem
odredbe čl. 208. OZ-a. Sud prvog stupnja dužan je temeljem Zakona o
doprinosima za obvezna osiguranja te Zakona o porezu na dohodak, na
koje je upozoren u ovom rješenju, zatražiti izračun obveznih poreza i
doprinosa koji se plaćaju iz bruto plaće ovršenika prilikom isplate, od
nadležne Porezne uprave, te nakon dostave obračuna."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 45. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 33.(41.) ranijeg Zakona o radu)

ISPLATA UVEĆANE PLAĆE ZA PREKOVREMENI RAD

Revr 753/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 753/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 45. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 33.(41.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s naslova prekovremenog rada i rada subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom za vremensko razdoblje od 1999. do 31. prosinca 2003.

Sporno je u ovom postupku da li se rad kroz navedeno razdoblje ima smatrati prekovremenim radom za koji bi tužitelj imao pravo na uvećanje plaće.

Prvostupanjski sud polazi od toga da tužitelj ima pravo uvećane plaće s osnove prekovremenog rada kroz navedeno razdoblje, za sate prikazane obračunom tuženice pod rubrikom „izvanredni sati", za rad od 24 sata dnevno, jer da nijedan propis važeći kroz navedeno vrijeme, a ni Kolektivni ugovor, ne isključuje pravo na uvećanu plaću za osobe s radnim mjestom kao što je tužiteljevo i po navedenim osnovama.

Drugostupanjski sud, kada odbija žalbu tuženice, prihvaća u svemu zaključke prvostupanjskog suda.

I ovaj revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da osobe na radnom mjestu ovlaštene službene osobe koje su pripadnici službene policije, kao što je to bio tužitelj, imaju pravo na ostvarenje prava na povećanu plaću za prekovremeni rad, te rad subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom.

Da je tome tako proizlazi iz odredbi zakona i Kolektivnih ugovora koji su bili u primjeni kroz razdoblje za koje tužitelj traži isplatu, a to su odredbe Zakona o radu (čl. 33. - ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 - dalje ZR) , Zakon o unutarnjim poslovima (čl. 59. st. 1. i čl. 100. - "Narodne novine" broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98 i 53/00), Zakona o policiji (čl. 92. st. 3. - "Narodne novine" broj 129/00), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u primjeni od 1. travnja 1998. ("Narodne novine" broj 25/96 i 46/96 - dalje KU/98 - čl. 65. st. 1.), kao i onog u primjeni od 1. travnja 2000. (čl. 66. st. 3. i 4. - ("Narodne novine" broj 42/00 - dalje KU/00), kao i Kolektivnog ugovora u primjeni od 1. siječnja 2002. (čl. 39. st. 1. - "Narodne novine" broj 3/02 i 45/02 - dalje KU/02).

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu raspravili činjenicu je li rad tužitelja kroz navedeno razdoblje imao karakter prekovremenog rada, a slijedom određenja gore navedenih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora kojima se propisuje što se smatra prekovremenim radom.

Naime, za definiranje pojma prekovremenog rada prema navedenim odredbama zakona i propisa prethodno spomenutih, proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Suprotno tome, prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad.

Naime, prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud, osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove prekovremenog rada vezuje uz izvještaj tuženice o vođenju evidencije o „izvanrednim satima" za tužitelja, prikazanih kao rad od 24 sata dnevno, dok je tužitelj radio na terenu kroz utuženo razdoblje. Sudovi utvrđuju da je kroz to razdoblje tužitelj primao i dnevnicu u punom, tj. 100%-tnom iznosu.

S tim u svezi valja reći da primitak dnevnice, sam po sebi, ne potvrđuje ali niti isključuje pravo na isplatu s osnove prekovremenog rada. Pravo na isplatu dnevnice osoba ima za službeni put, a njezina se visina određuje prema vremenu provedenim izvan mjesta rada. To međutim može, pored ostalog, samo pomoći u prosudbi karaktera rada kojeg je tužitelj obavljao za tuženicu kroz utuženo razdoblje. Niti izvješće iz Registra službenih poslova glede pisanih „izvanrednih sati" od 24 sata dnevno za tužitelja, ne može biti potvrda da se na strani tužitelja radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno, što nije niti životno prihvatljivo.

Potrebno je stoga da sud utvrdi činjenice koje su nužne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova. O tome ovisi da li i po kojoj osnovi, te u kojoj visini bi tužitelj imao pravo na uvećanu plaću za rad kroz navedeno razdoblje.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.