Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Sudska zaštita

Županijski sud u Rijeci

čl. 93. st. 1. ZR

NEDOPUŠTENOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU I VRAĆANJU NA RAD

GžR 484/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
GžR 484/2017-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 93. st. 1. ZR

Članak zakona (stari):

Tužitelj smatra da u situaciji kada je o pitanju nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja pravomoćno odlučeno u postupku vođenim pred prvostupanjskim sudom pod posl.br. P-629/00 na način da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja od 20. listopada 1999. utvrđena nedopuštenom te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, tim više kada je donesena i odluka o podnesenoj reviziji tuženika u tom sporu, da prijedlog tuženika ne može predstavljati razlog za prekid već da predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koje sud mora spriječiti.

Osnovano tužitelj navodi u žalbi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 213. st. l. ZPP-a da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari, te da značaj podnesenog prijedloga za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-629/00 ne predstavlja razlog za prekid ovoga postupka.

Odredbom čl. 213. st. 1. ZPP-a propisano je da će sud prekinuti postupak ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a je utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa o kojemu nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, a o toj odluci ovisi odluka suda.

Naime, u konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je ništav otkaz Ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine, te je naloženo vraćanje tužitelja na rad presudom pod poslovnim brojem P-629. 00 od 11. ožujka 2003. te u ovom postupku tužitelj traži isplatu plaće za razdoblje od otkaza ugovora o radu tj. od prosinca 1999. godine do ponovnog povratka na posao.

O radnopravnom statusu tužitelja i o njegovom povratku na rad, kao i o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine pravomoćno je odlučeno, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti isplatu plaće od otkaza ugovora o radu do povratka na posao.

Iz prijedloga za ponavljanje postupka proizlazi da je tuženik za činjenicu tužiteljeva zaposlenja kod novog poslodavca, u Italiji, saznao nakon zaključenog raspravljanja u tom postupku, u kojem se odlučivalo o nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanju na rad. S tim u vezi ističe se da prema stajalištu ovoga suda, u slučaju kada se radnik za vrijeme trajanja parničnog postupka radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu zaposli kod drugog poslodavca, ta činjenica ne isključuje njegovo pravo da zahtijeva vraćanje na posao kod prvotnog poslodavca, a što proizlazi iz odredbe čl. 115. st. 1. Zakona o radu (NN 38 95. 54/95- 65, 95 i 102/98, dalje ZR 95) pa postojanje podnesenog prijedloga za ponavljanje postupka ne može biti razlog za prekidom ovoga postupka radi isplate plaće zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

K tome se ističe i da je odredbom čl. 93. st. 1. i 3. ZR 95 propisano da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće te da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Zato odluka o prijedlogu tuženika za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, u situaciji kada ugovor o radu na kojeg se tužitelj poziva zahtijevajući pravo na plaću samo na temelju njegova sadržaja, egzistira i vezuje svojim sadržajem, jer nije raskinut, utvrđen ništavim ili poništen - niti je na drugi način izgubio učinke, ne može biti od prethodne važnosti za prekidom ovoga postupka budući da je otkaz toga ugovora utvrđen nedopuštenim. Stoga tužitelju pripada zaštita u odnosu na činjenicu na koju se poziva - što tuženik nije ispunjavao ugovorene obveze i plaćao sve što je ugovorio, dakle i pravo tražiti ispunjenje ugovora i isplatu utužene plaće prema tome ugovoru, pa nije bilo osnove primjenom odredbe čl. 213. st. 1. ZPP-a pobijanim rješenjem odrediti prekid ovoga parničnog postupka do odluke suda o prijedlogu tuženika za ponavljanje predmetnog pravomoćno okončanog postupka.

Iz tih je razloga valjalo uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje preinačiti i odlučiti kao u toč. 1. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je o žalbenom trošku odlučiti u konačnoj odluci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 129. Zakona o radu

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA- računanje prekluzivnog roka

Revr 370/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 370/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 129. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
126. (133.)
Pobijano rješenje o odbacivanju predmetne tužbe u odnosu na zahtjev za poništenje odluke tuženice od 23. lipnja 2003., kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu i za vraćanje na rad, temelji se na činjeničnom utvrđenju da je odluka o otkazu donijeta 23. lipnja 2003., da je tužitelj istu zaprimio 26. lipnja 2003., da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za zaštitu prava 10. srpnja 2003., da se 26. srpnja 2003. obratio mirovnom vijeću tuženika sa zahtjevom za postupkom mirenja, da je 12. kolovoza 2003. podnio zahtjev za provedbu postupka pred žalbenim vijećem te da je 3. rujna 2003. primio obavijest mirovnog vijeća da se mirenje ne može provesti.

Sudovi smatraju da je tužba podnijeta izvan prekluzivnog roka od 15 dana iz čl. 126. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 - dalje: ZR) ističući da je taj rok počeo teći od dana tužiteljevog primitka obavijesti tajnika mirovnog i žalbenog vijeća da se mirenje ne može provesti (3. rujna 2003.), a ne nakon isteka roka od 30 dana od dana kad je tužitelj podnio zahtjev za pokretanje postupka pred žalbenim vijećem (12. kolovoza 2003.), kako to smatra tužitelj, jer da je zahtjev za zaštitu prava pred žalbenim vijećem tužitelj mogao istaknuti tek nakon što je zaprimio obavijest da se mirenje ne može provesti pred mirovnim vijećem i da je stoga podneseni zahtjev za pokretanje postupka pred žalbenim vijećem preuranjen te da kao takav ne proizvodi pravne učinke.

Prema odredbi čl. 126. st. 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Prema odredbi st. 2. istog članka ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a prema odredbi st. 5. istog članka ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva sudu teče od dana okončanja toga postupka.

U konkretnom slučaju predviđen je postupak mirnog rješenja nastalog spora.

Taj postupak uređen je kolektivnim ugovorom na način da radnik može zahtijevati mirenje pred mirovnim vijećem u roku 15 dana nakon bezuspješnog obraćanja poslodavcu sa zahtjevom za ostvarenje povrijeđenog prava, a ako mirenje ne uspije može u daljem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred žalbenim vijećem koje je dužno donijeti odluku u roku 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva (čl. 152. Kolektivnog ugovora).

Prema odredbi čl. 182. st. 1., kao i odredbi čl. 185. Kolektivnog ugovora, tajnik žalbenog vijeća može odbaciti zahtjev kad nije podnesen u roku ili kad je podnesen od neovlaštene osobe.

Sukladno odredbi čl. 178. Kolektivnog ugovora postupak pred žalbenim vijećem je preduvjet za eventualno pokretanje postupka pred arbitražnim vijećem ili sudom.

Suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda okolnost da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava pred žalbenim vijećem prije nego je o neuspjehu mirenja bio pismeno obaviješten, nije isključivala obvezu žalbenog vijeća da o tom zahtjevu donese odluku u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.

To je mogla biti i odluka o odbacivanju zahtjeva kao nepravovremenog, koju donosi tajnik žalbenog vijeća.

Međutim, budući da takva odluka nije donesena treba smatrati da je postupak mirenja okončan po proteku roka od 30 dana od dana pokretanja postupka pred žalbenim vijećem.

Sukladno tome rok za podnošenje predmetne tužbe počeo je teći od tada, a ne od dana dostave tuženičine pisane obavijesti da nije uspjelo mirenje pred mirovnim vijećem.

Nije sporno da u slučaju takvog računanja roka za podnošenje tužbe tužba nije podnesena izvan prekluzivnog roka iz čl. 126. st. 2. ZR-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 110 ZOR

OSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA ZA SUDSKIM RASKIDOM UGOVORA O RADU

Revr-518/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-518/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 110 ZOR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je pobijanje odluke o otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2007. i sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave u ovom premetu, te isplata neisplaćenih plaća do sudskog raskida ugovora o radu u mjesečnom iznosu 9.841,38 kn i naknada štete u iznosu 49.206,90 kn.
U postupku je utvrđeno:
- da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu 30. listopada 2007.,
- da je tužiteljica 1. travnja 2008. direktorici tuženog predala pisani zahtjev kojim traži sporazumni raskid ugovora o radu s danom 30. travnja 2008,
- da je direktorica tuženika odmah prihvatila zahtjev tužiteljice te je na zahtjev stavila potpis i pečat,
- da je tuženik odjavio tužiteljicu kod HZMO i HZZ s danom 30. travnja 2008.,
- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava 12. lipnja 2008., a tuženik je zahtjev odbio odlukom donesenom 16. lipnja 2008.
Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev jer su zaključili da su stranke 1. travnja 2008. sklopile sporazum o raskidu ugovora o radu s danom 30. travnja 2008., a ne postoje razlozi zbog kojim bi taj sporazum bio nedopušten, pa je slijedom toga odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, isplatu plaće i naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.
U postupku je i dalje sporno je li ugovor o radu prestao nedopuštenim sporazumom stranaka i pripada li tužiteljici pravo na sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave i isplata neisplaćenih plaća od 30. travnja 2008. do dana sudskog raskida ugovora o radu i naknada štete zbog nezakonitog prestanka ugovora o radu.
Prema odredbi čl. 110. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZR) ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca.
S obzirom da je tužiteljica 1. travnja 2008. predala zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu s danom 30. travnja 2008. neposredno na ruke direktorici tuženika i da je direktorica tuženika istog trenutka prihvatila taj zahtjev tako što je rekla „u redu" i na zahtjev stavila svoj potpis i pečat tuženika i prema shvaćanju ovog revizijskog suda u tom trenutku je sklopljen sporazum o prestanku ugovora o radu u svemu prema zahtjevu tužiteljice.
Tužiteljica nije dokazala da je na zakonom propisani način opozvala svoj zahtjev za sporazumni prestanak ugovora o radu, pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da sporazum o prestanku ugovora o radu nije nezakonit i nedopušten, pa je slijedom toga neosnovan tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu koji se može tražiti samo u slučaju kada sud presudom utvrdi da je prestanak ugovora o radu nedopušten (čl. 123. ZR) kao i zahtjevi za isplatu plaće od 30. travnja 2008. do sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.
Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

129.

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNIH ODNOSA

Revr 816/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 816/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
129.
Članak zakona (stari):
126.
U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtijevajući da se utvrdi nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu danog joj tuženikovom odlukom o otkazu od 3. studenog 2005., da se odredi sudski raskid ugovora o radu s danom 2. studeni 2006. uz dosudu naknade štete u visini šest plaća, u ukupnom iznosu od 16.390,50 kn, te da se tužiteljici priznaju sva prava iz radnog odnosa za razdoblje od 4. studenog 2005. do 2. srpnja 2006. i naloži tuženiku isplatiti joj naknadu brutto mjesečne plaće za to razdoblje u iznosu od 2.731,75 kn.

Tužiteljici je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), a zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa za koju se u odluci o otkazu navodi da 3. studenog 2005. tužiteljica nije došla raditi u 11,00 sati kako je dogovoreno, već u 13,00 sati, te da je na upit poslodavčeva brata tužiteljica vrijeđala poslodavca nazivajući ga glupanom i da je blesav.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza u odnosu na tvrdnju tužiteljice da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz, sudovi su utvrdili da je tužiteljica prekovremeno radila od svibnja do studenog 2005., da je tuženik obećao tužiteljici da će na istim poslovima zaposliti još jednog radnika kako bi prestala potreba za njezinim prekovremenim radom, ali da to nije učinio, niti je u tom pravcu bilo što poduzimao, da je tužiteljica revoltirana takvim ponašanjem tuženika 2. studenog 2005. doista došla raditi u pekaru tuženika u D. g. u 13,00 sati, a ne u 11,00 sati kako je ranije dogovoreno, dok je radnica J. H. radila u prijepodnevnoj smjeni do 10,30 sati, pa je pekara bila zatvorena dva i pol sata, da je tužiteljica tako postupila nakon što je upozorila tuženika da neće raditi prekovremeno, da je prekovremeni rad koji je naređen tužiteljici bio nezakonit i da tužiteljica nije vrijeđala tuženika već je u svezi njezinog prekovremenog rada došlo do verbalnog sukoba između tužiteljice i tuženikovog brata koji joj je fizički prijetio, a zbog čega je tužiteljica tražila policijsku zaštitu, te su na temelju tih utvrđenja zaključili da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da je stoga otkaz nedopušten.

U svezi zaključivanja i ocjene sudova da je prekovremeni rad tužiteljice bio nezakonit i da je otkaz nedopušten u reviziji se ističe da je između stranaka postojao usmeni dogovor o prekovremenom radu, pa da je takav dogovor mogao prestati samo otkazom i da je stoga tužiteljica morala najaviti da se taj dogovor otkazuje s određenim danom.

Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZR u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše 10 sati tjedno, a prema odredbi st. 2. toga članka, ako prekovremeni rad određenoga radnika traje duže od četiri tjedna neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, o prekovremenom radu mora se obavijestiti inspektor rada.

Prema odredbi st. 4. istog članka inspektor rada će zabraniti prekovremeni rad ako on štetno utječe na zdravlje i radnu sposobnost radnika ili ako se njegovim prekomjernim korištenjem onemogućuje zapošljavanje nezaposlenih osoba.

Prekovremeni rad tužiteljice trajao je od 5. do 11. mjeseca 2005., a određen je iako za to nije bilo prijeke potrebe, jer se u pekari tuženika radilo od 06,30 do 20,00 sati, a budući da su u pekari radile samo tužiteljica i radnica J. H., koja je obavljala rad s nepunim radnim vremenom (4 sata), postojala je potreba zapošljavanja još jednog radnika.

Prekomjernim korištenjem prekovremenog rada tužiteljice onemogućeno je zapošljavanje nezaposlenih osoba, pa u slučaju da je o prekovremenom radu tužiteljice bio obaviješten inspektor rada bi zabranio takav prekovremeni rad kao nezakonit.

Stoga nedolaskom na posao prije početka redovnog radnog vremena tužiteljica nije niti mogla počiniti povredu radne obveze.

Prekovremeni rad tužiteljice bio je nezakonit i u slučaju njezinog pristanka jer se prekovremeni rad ne može ugovoriti u trajanju dužem od propisanog, pa se u reviziji neosnovano ističe da je prekovremeni rad tužiteljice mogao prestati samo otkazom sporazuma.

S obzirom na nezakonitost prekovremenog rada, tužiteljica je mogla odbiti njegovo obavljanje u svako doba, pa nedolaskom na posao prije početka redovnog radnog vremena nije počinila povredu radne obveze.

Slijedom navedenog proizlazi da u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na dio presude kojim je odlučeno o ostalim zahtjevima na pogrešnu primjenu materijalnog prava u reviziji se posebno ne ukazuje, a pazeći na taj revizijski razlog po službenoj dužnosti na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud nije utvrdio njegovo postojanje.

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se ističe da pobijana drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer „da izreka presude proturječi razlozima o odlučnim činjenicama u spisu", a to da je dan kada je tužiteljica zaprimila odluku o izvanrednom otkazu.

Obrazlažući tu tvrdnju tuženik ističe da je tužiteljica saznala za otkaz 3. studenog 2005. te da se to i navodi u obrazloženju prvostupanjske presude, pa da je od tada počeo teći rok od 15 dana u kojem je na temelju odredbe čl. 133. ZR trebala zahtijevati ostvarivanje prava od poslodavca, a da sudovi taj rok računaju od 22. studenog 2005. kada je tužiteljici dostavljena pisana odluka o otkazu i tako „toleriraju kao zakonit dan 1. prosinca 2005. kao dan uredno predanog zahtjeva za zaštitu prava".

Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Dakle, u slučaju kada radnik smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa odlukom koja je dostavljena radniku, rok od 15 dana u kojem radnik može zahtijevati ostvarenje tog prava počinje teći od dostave odluke.

U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je „tužiteljica primila odluku o izvanrednom otkazu tuženika od 3. studenog 2005. godine (list 5 spisa) dana 20. studenog 2006.".

Iz citiranih navoda proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je odluka o otkazu koju je poslodavac donio 3. studenog 2005. dostavljena tužiteljici 26. studenog 2005., a ne da je tužiteljica saznala za otkaz 3. studenog 2005. kako se to neosnovano ističe u reviziji, pa je zahtjev za ostvarivanje povrijeđenog prava kojeg je tužiteljica podnijela tuženiku 1. prosinca 2006. podnijet u propisanom roku od 15 dana.

Budući da u roku od 15 dana od dostave tog zahtjeva tuženik nije udovoljio zahtjevu te da je predmetna tužba podnijeta 31. prosinca 2005., dakle u daljnjem roku od 15 dana iz čl. 133. st. 2. ZR sudovi su osnovano zaključili da je tužba pravovremena.

Županijski sud u Splitu

Čl. 111. ZoR

PISANO UPOZORENJE O OBVEZAMA IZ RADNOG ODNOSA

Gžr-568/2015-1
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gžr-568/2015-1
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 111. ZoR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje zaštite jer je kao radnik od tuženika poslodavca dobio pisano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa.
Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.
U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju kao svom radniku dao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede opisanih obveza, a sve sukladno odredbi članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 dalje ZR). Opisano postupanje poslodavca koji se sastoji u postupku upozoravanja radnika o propustu pri obavljanju poslova, nikako ne bi kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja potpadao pod režim koji propisuje članak 129. ZR znači odluku poslodavca na koju radnik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu.
Naime, pogrešno tužitelj misli da kad mu je poslodavac dao pisano upozorenje da je s tim poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa te da može zahtijevati pružanje sudske zaštite.
Naime, samo upozorenje, koji propisuje u članku 111. ZR, samo pod nazivom upućuje da se radi o izjavi koja nema neposredno pravni učinak i kojim još uvijek nije povrijeđeno pravo radnik u konkretnom slučaju tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava zapravo je odraz zakonske obveze poslodavca ako radnik krši obveze iz radnog odnosa jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika.
S obzirom na iznijeto pravilno je postupio sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, jer je pravilno zaključio da upozorenje iz članka 111. Zakona o radu nikako ne potpada pod režim sudske zaštite iz radnog odnosa na koju ima pravo radnik sukladno članku 129. ZR-a.
Radi iznijetog, odlučeno je kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

Županijski sud u Varaždinu

Članak 25. Zakona o odvjetništvu

PASIVNA LEGITIMACIJA - radni odnos odvjetničke vježbenice

Gž.1271/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž.1271/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 25. Zakona o odvjetništvu
Članak zakona (stari):
0
Odvjetnička vježbenica ne može biti u radnom odnosu kod
Zajedničkog odvjetničkog ureda iz razloga što isti ne može biti
poslodavac jer nije ni pravna ni fizička osoba.

„Naime, odredbom čl. 26. Zakona o odvjetništvu propisano je da
odvjetnici u zajedničkom uredu solidarno odgovaraju za obveze odvjetnika
nastale u obavljanju poslova zajedničkog ureda. Osim toga prvostupanjski
sud u nastavku postupka treba imati u vidu da je čl. 8. st. 2. ZR-a
propisano da je poslodavac u smislu tog zakona fizička ili pravna osoba za
koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove. Nadalje, da je čl.
61. Zakona o odvjetništvu propisano da odvjetnički vježbenik zasniva s
odvjetnikom odnosno odvjetničkim društvom radni odnos, a čl. 62. da je
odvjetnički vježbenik dužan za vrijeme vježbe raditi na svim odvjetničkim
poslovima koji mu budu povjereni od strane odvjetnika, a i Kolektivnim
ugovorom i to u čl. 1. istog također navedeno da se radni odnos između
odvjetnika poslodavca i odvjetničkog vježbenika zasniva na temelju
Ugovora o radu koji stupa na snagu upisom odvjetničkog vježbenika u
imenik odvjetničkih vježbenika pri Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Zajednički
odvjetnički ured kako to ispravno sud konstatira u prvostupanjskoj presudi
nema pravnu osobnost već pravnu osobnost ima svaki odvjetnik u tom
uredu kao zasebna fizička osoba a pravnu osobnost ima i odvjetničko
društvo koje je pravna osoba za razliku od Zajedničkog odvjetničkog ureda
koje to nije. Prema tome samo zbog činjenice što je II tužena svoj rad
udružila sa radom I tuženog u Zajedničkom odvjetničkom uredu nikako ne
znači da je kako to prvostupanjski sud potpuno pogrešno konstatira
tužiteljica imala radni odnos u ZOU jer kako je prethodno navedeno
poslodavac u smislu Zakona o radu može biti samo pravna ili fizička osoba,
ili suprotnom argumentacijom radni odnos zaposlenik može zasnovati samo
51
kod pravne i fizičke osobe a nikako kod udruženja koje nema pravnu
osobnost. Prema tome da li I tuženi tužiteljici solidarno odgovara sa II
tuženom koja je jedina bila poslodavac tužiteljici tj. da li je sporni ugovor o
radu pravni posao koji je nastao u obavljanju zajedničkog ureda i za
obveze iz kojeg su solidarno odgovorni svi odvjetnici u tom zajedničkom
uredu u smislu čl. 26. Zakona o odvjetništvu treba procijeniti sukladno
pisanom ugovoru o njihovim međusobnim pravima i obvezama koji su
obavezni zaključiti temeljem odredbe čl. 25. st. 1. istog Zakona, a o
zaključenju kojeg su tuženici i morali prema čl. 25. st. 2. podnijeti prijavu
Odvjetničkoj komori. Tvrdnja koju ističe prvostupanjski sud tj. da sva
prateća dokumentacija obračunske liste plaće, odjava sa zdravstvenog
osiguranja, pečat i zaglavlje zajedničkog odvjetničkog ureda na Ugovoru o
radu upućuje na to da je tužiteljica bila u radnom odnosu u zajedničkom
odvjetničkom uredu je potpuno pogrešna jer prema čl. 12. Zakona o
odvjetništvu svaku ispravu koju sastavi odvjetnik mora potpisati i staviti
pečat odvjetničkog ureda a kako II tužena svoju odvjetničku djelatnost
obavlja u ZOU logično je da je stavljala pečat tog ureda jer drugi nije ni
mogla, a osim toga, prema već prethodno rečenom tužiteljica nije mogla
biti u radnom odnosu u ZOU koji ne može biti poslodavac jer nije ni pravna
ni fizička osoba. Ista je bila u radnom odnosu kod II tužene, no ostalo je
neraspravljeno pitanje da li za obveze II tužene a prema ugovoru o
međusobnim pravima i obavezama I i II tuženog tužiteljici solidarno sa II
tuženom odgovara i I tuženi."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

129.

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNIH ODNOSA - ZAKON O RADU

Revr 1470/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1470/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
129.
Članak zakona (stari):
126.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a slijedom toga da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na prijašnje radno mjesto uz naknadu izgubljene plaće za vremensko razdoblje u kojem nije radio.

U revizijskoj fazi postupka sporno je da li je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u roku iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 -pročišćeni tekst, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR).

U postupku je utvrđeno:

-da je tužitelj bio radnik tuženika te je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu dana 18. lipnja 2008.,

-da je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelj zaprimio dana 8. srpnja 2008.,

-da je zahtjev za zaštitu prava tužitelj izjavio putem pošte preporučenom pošiljkom dana 17. srpnja 2008.,

-da je tuženik taj zahtjev zaprimio dana 22. srpnja 2008. te da na isti nije odgovorio,

-da je tužitelj podnio tužbu dana 20. kolovoza 2008.


Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan roka iz čl. 133. st. 2. ZR obzirom da je posljednji dan za podnošenje iste bio 18. kolovoza 2008., a tužitelj je tužbu podnio 20. kolovoza 2008. Stoga tužba tužitelja u odnosu na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu nije izjavljena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR, pa je ista u tom dijelu odbačena. Obzirom da je utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu prethodno pitanje za odluku o vraćanju na rad i isplatu plaće, u tom dijelu sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Tužitelj je izjavio reviziju iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iako iz samih navoda revizije proizlazi da tužitelj smatra kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno ocijenili da je tužba podnesena izvan roka iz čl. 133. st. 2. ZR, odnosno da nije bilo mjesta da se tužba u tom dijelu odbaci obzirom da je ista podnesena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR. Radi se zapravo o revizijskom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 282. st. 1. ZPP jer tužitelj smatra da nije bilo mjesta odbacivanju tužbe obzirom da je ista podnesena pravovremeno, a sukladno posebnim propisima iz ZR gdje je određen rok za podnošenje tužbe.

U smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. U ovom postupku tužitelj je postupio u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR i podnio je zahtjev za zaštitu prava unutar roka od 15 dana od kada je zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno istu je zaprimio dana 8. srpnja 2008. a zahtjev za zaštitu prava izjavio je putem pošte preporučeno dana 17. srpnja 2008. U smislu čl. 133. st. 2. ZR ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz čl. 133. st. 1. ZR ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Kod toga se prema pravnom stajalištu ovoga suda kao dan dostave zahtjeva poslodavcu ima uzeti dan kada je takav zahtjev predan pošti i poslan preporučenom pošiljkom, a što je u konkretnom slučaju dana 17. srpnja 2008. Pogrešno smatra tužitelj da se kao dan dostave zahtjeva treba uzeti dan kada je faktički tuženik zaprimio zahtjev, a što bi u konkretnom slučaju bilo 22. srpnja 2008. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 133. st. 2. ZR kada su kao dan dostave zahtjeva za zaštitu prava tuženiku uzeli dan predaje takvog zahtjeva pošti preporučenom pošiljkom, odnosno uzeli kao relevantan dan dostave 17. srpnja 2008., slijedom čega tužba tužitelja nije podnesena u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva tuženiku, jer je taj rok istekao dana 18. kolovoza 2008. (ponedjeljak).

Stoga nije osnovana revizija tužitelja u odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je u tom dijelu odbačena tužba tužitelja, a slijedom toga nije osnovana niti revizija u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate naknade plaće i vraćanje na prijašnje radno mjesto, jer je odluka o nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu prethodno pitanje za donošenje odluke o tom tužbenom zahtjevu.


Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja u odnosu na pobijani dio presude te u odnosu na pobijano rješenje ukupno odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

129.

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNIH ODNOSA - ZAKON O RADU

Revr 816/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 816/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
129.
Članak zakona (stari):
126.
U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtijevajući da se utvrdi nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu danog joj tuženikovom odlukom o otkazu od 3. studenog 2005., da se odredi sudski raskid ugovora o radu s danom 2. studeni 2006. uz dosudu naknade štete u visini šest plaća, u ukupnom iznosu od 16.390,50 kn, te da se tužiteljici priznaju sva prava iz radnog odnosa za razdoblje od 4. studenog 2005. do 2. srpnja 2006. i naloži tuženiku isplatiti joj naknadu brutto mjesečne plaće za to razdoblje u iznosu od 2.731,75 kn.

Tužiteljici je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), a zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa za koju se u odluci o otkazu navodi da 3. studenog 2005. tužiteljica nije došla raditi u 11,00 sati kako je dogovoreno, već u 13,00 sati, te da je na upit poslodavčeva brata tužiteljica vrijeđala poslodavca nazivajući ga glupanom i da je blesav.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza u odnosu na tvrdnju tužiteljice da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz, sudovi su utvrdili da je tužiteljica prekovremeno radila od svibnja do studenog 2005., da je tuženik obećao tužiteljici da će na istim poslovima zaposliti još jednog radnika kako bi prestala potreba za njezinim prekovremenim radom, ali da to nije učinio, niti je u tom pravcu bilo što poduzimao, da je tužiteljica revoltirana takvim ponašanjem tuženika 2. studenog 2005. doista došla raditi u pekaru tuženika u D. g. u 13,00 sati, a ne u 11,00 sati kako je ranije dogovoreno, dok je radnica J. H. radila u prijepodnevnoj smjeni do 10,30 sati, pa je pekara bila zatvorena dva i pol sata, da je tužiteljica tako postupila nakon što je upozorila tuženika da neće raditi prekovremeno, da je prekovremeni rad koji je naređen tužiteljici bio nezakonit i da tužiteljica nije vrijeđala tuženika već je u svezi njezinog prekovremenog rada došlo do verbalnog sukoba između tužiteljice i tuženikovog brata koji joj je fizički prijetio, a zbog čega je tužiteljica tražila policijsku zaštitu, te su na temelju tih utvrđenja zaključili da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da je stoga otkaz nedopušten.

U svezi zaključivanja i ocjene sudova da je prekovremeni rad tužiteljice bio nezakonit i da je otkaz nedopušten u reviziji se ističe da je između stranaka postojao usmeni dogovor o prekovremenom radu, pa da je takav dogovor mogao prestati samo otkazom i da je stoga tužiteljica morala najaviti da se taj dogovor otkazuje s određenim danom.

Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZR u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše 10 sati tjedno, a prema odredbi st. 2. toga članka, ako prekovremeni rad određenoga radnika traje duže od četiri tjedna neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, o prekovremenom radu mora se obavijestiti inspektor rada.

Prema odredbi st. 4. istog članka inspektor rada će zabraniti prekovremeni rad ako on štetno utječe na zdravlje i radnu sposobnost radnika ili ako se njegovim prekomjernim korištenjem onemogućuje zapošljavanje nezaposlenih osoba.

Prekovremeni rad tužiteljice trajao je od 5. do 11. mjeseca 2005., a određen je iako za to nije bilo prijeke potrebe, jer se u pekari tuženika radilo od 06,30 do 20,00 sati, a budući da su u pekari radile samo tužiteljica i radnica J. H., koja je obavljala rad s nepunim radnim vremenom (4 sata), postojala je potreba zapošljavanja još jednog radnika.

Prekomjernim korištenjem prekovremenog rada tužiteljice onemogućeno je zapošljavanje nezaposlenih osoba, pa u slučaju da je o prekovremenom radu tužiteljice bio obaviješten inspektor rada bi zabranio takav prekovremeni rad kao nezakonit.

Stoga nedolaskom na posao prije početka redovnog radnog vremena tužiteljica nije niti mogla počiniti povredu radne obveze.

Prekovremeni rad tužiteljice bio je nezakonit i u slučaju njezinog pristanka jer se prekovremeni rad ne može ugovoriti u trajanju dužem od propisanog, pa se u reviziji neosnovano ističe da je prekovremeni rad tužiteljice mogao prestati samo otkazom sporazuma.

S obzirom na nezakonitost prekovremenog rada, tužiteljica je mogla odbiti njegovo obavljanje u svako doba, pa nedolaskom na posao prije početka redovnog radnog vremena nije počinila povredu radne obveze.

Slijedom navedenog proizlazi da u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na dio presude kojim je odlučeno o ostalim zahtjevima na pogrešnu primjenu materijalnog prava u reviziji se posebno ne ukazuje, a pazeći na taj revizijski razlog po službenoj dužnosti na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud nije utvrdio njegovo postojanje.

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se ističe da pobijana drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer „da izreka presude proturječi razlozima o odlučnim činjenicama u spisu", a to da je dan kada je tužiteljica zaprimila odluku o izvanrednom otkazu.

Obrazlažući tu tvrdnju tuženik ističe da je tužiteljica saznala za otkaz 3. studenog 2005. te da se to i navodi u obrazloženju prvostupanjske presude, pa da je od tada počeo teći rok od 15 dana u kojem je na temelju odredbe čl. 133. ZR trebala zahtijevati ostvarivanje prava od poslodavca, a da sudovi taj rok računaju od 22. studenog 2005. kada je tužiteljici dostavljena pisana odluka o otkazu i tako „toleriraju kao zakonit dan 1. prosinca 2005. kao dan uredno predanog zahtjeva za zaštitu prava".

Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

Dakle, u slučaju kada radnik smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa odlukom koja je dostavljena radniku, rok od 15 dana u kojem radnik može zahtijevati ostvarenje tog prava počinje teći od dostave odluke.

U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je „tužiteljica primila odluku o izvanrednom otkazu tuženika od 3. studenog 2005. godine (list 5 spisa) dana 20. studenog 2006.".

Iz citiranih navoda proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je odluka o otkazu koju je poslodavac donio 3. studenog 2005. dostavljena tužiteljici 26. studenog 2005., a ne da je tužiteljica saznala za otkaz 3. studenog 2005. kako se to neosnovano ističe u reviziji, pa je zahtjev za ostvarivanje povrijeđenog prava kojeg je tužiteljica podnijela tuženiku 1. prosinca 2006. podnijet u propisanom roku od 15 dana.

Budući da u roku od 15 dana od dostave tog zahtjeva tuženik nije udovoljio zahtjevu te da je predmetna tužba podnijeta 31. prosinca 2005., dakle u daljnjem roku od 15 dana iz čl. 133. st. 2. ZR sudovi su osnovano zaključili da je tužba pravovremena.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.123.

SUDSKI RASKID UGOVORA O RADU

Revr-652/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-652/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.123.
Članak zakona (stari):
116.
Presudom suda prvog stupnja pod toč. I-1 izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su nedopuštene i nezakonite tuženikova odluka o razrješenju tužitelja s radnog mjesta rukovoditelja i o otkazu ugovora o radu od 24. siječnja 2001. godine. Pod toč. I-2 izreke suđeno je da se ugovor o radu raskida s danom 27. travnja 2001. godine, a pod toč. I-3 izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju naknadu štete u visini tri prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca u ukupnom iznosu od 30.622,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 6.173,00 kn. U ostalom dijelu pod toč. II. izreke tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Presudom suda drugog stupnja (žalio se samo tužitelj) djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I-3, tako da je tuženik dužan platiti tužitelju pored dosuđene tri mjesečne plaće od ukupno 30.622,00 kn još šest mjesečnih plaća tj. još daljnjih 61.244,00 kn (ukupno devet prosječnih mjesečnih plaća) i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 21.266,00 kn. U ostalom dijelu potraživanja za isplatu naknade štete u iznosu od daljnjih 91.866,00 kn tužbeni zahtjev je odbijen, kao i u dijelu kojim sud određuje dan prestanka radnog odnosa s 27. travnja 2001. godine, te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje stranke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se presuda preinači ili ukine u smislu njihovih revizijskih navoda.

Tužitelj predlaže u reviziji da sud odredi prestanak njegovog radnog odnosa kod tuženika s danom donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da naloži tuženiku isplatu naknade štete za još daljnji iznos od 91.866,00 kn, koliko iznosi još devet prosječnih mjesečnih plaća (ukupno traži isplatu 18 prosječnih mjesečnih plaća).

Nakon provedenog postupka u ovom radnom sporu utvrđeno je, da su nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu i o razrješenju tužitelja i taj dio prvostupanjske presude nije u žalbenom postupku pobijan i nije predmet ovog revizijskog postupka.

Međutim, revizije stranaka protiv drugostupanjske presude su dopuštene, jer zahtjevi za sudski raskid radnog odnosa i isplatu naknade štete proizlaze iz tužbenog zahtjeva radnika protiv odluke o otkazu ugovora o radu, a sudski raskid ugovora o radu je isto odluka o prestanku radnog odnosa s onim danom koji je određen sudskom odlukom (čl. 103. toč. 7. i čl. 116. Zakona o radu "Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR) odnosno čl. 123. ZR (pročišćeni tekst - „Narodne novine", broj 137/04), pa je u takvim sporovima iz radnog odnosa revizija uvijek dopuštena u smislu tada važeće odredbe čl. 382. st. 4. toč. 2. ZPP-a.

U razlozima sadržanim u presudama nižih sudova jasno se navodi, da je sud odluku o danu sudskog raskida ugovora o radu vezao za nespornu činjenicu upisa tužitelja u imenik odvjetnika s danom 28. travnja 2001. godine, pa trajanje paralelnog radnog odnosa, nakon tog dana, bilo bi u suprotnosti s odredbama Zakona o odvjetništvu (čl. 48. toč. 9 i toč. 11. "Narodne novine", broj 9/94), prema kojima odvjetnik ne može biti u radnom odnosu i istovremeno obavljati poslove odvjetništva.

Drugačija odluka suda mogla bi stoga dovesti do posljedica neovlaštene zaštite prava i pravnih interesa stranaka kao i sve oblike pravne pomoći koje je pružio tužitelj kao odvjetnik nakon upisa u imenik odvjetnika.

Niži sudovi pravilno su stoga primijenili materijalno pravo kad su odredili dan prestanka radnog odnosa 27. travnja 2001. godine i za svoju odluku dali su jasne i logične razloge.

Prema odredbi čl. 116. ZR odnosno čl. 123. ZR (pročišćeni tekst) sudski raskid radnog odnosa na zahtjev radnika je prestanak ugovora o radu isključivom voljom tog radnika, a ne po otkazu poslodavca, a sud određuje samo dan prestanka radnog odnosa prema utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja. Stoga taj dan ne mora biti dan zaključenja glavne rasprave ili dan pravomoćnosti presude, kako to zahtjeva tužitelj, odnosno dan donošenja odluke o reviziji.

Pri odlučivanju o visini naknade štete prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 116. st. 1. ZR odnosno čl. 123. ZR (pročišćeni tekst) uzeo u obzir visinu tužiteljeve prosječne plaće u prethodna tri mjeseca, radni odnos kod tuženika u trajanju od četiri godine, starost tužitelja (42 godine) i obvezu uzdržavanja dvoje djece zajedno sa zaposlenom suprugom, te dosudio tužitelju štetu u iznosu od 30.622,00 kn, koliko iznose tri njegove prosječne mjesečne plaće. Utvrđeno je da je tužitelju isplaćena otpremnina u visini od dvije mjesečne plaće.

Drugostupanjski sud preinačio je presudu prvostupanjskog suda i dosuđuje tužitelju još daljnji iznos naknade štete od 61.244,00 kn, opravdavajući to činjenicom, da je tužitelj odmah nakon isteka otkaznog roka i prestanka radnog odnosa kod tuženika postao odvjetnik. Sama ta činjenica na koju se poziva drugostupanjski sud, što tužitelj nije ni jednog dana spadao u kategoriju nezaposlenog radnika, ne ide u prilog, kako to opravdano tuženik ističe u svojoj reviziji, dosuđivanju trostruko veće naknade štete nego što je to utvrdio prvostupanjski sud, već obrnuto.

Zbog toga je u odnosu na dosuđenu visinu naknade štete revizija tuženika osnovana, a revizija tužitelja neosnovana, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu, a reviziju tužitelja odbiti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 133. ZR

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA

Revr-61/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-61/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 133. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Sporno je u revizijskoj fazi postupka ima li tužiteljica pravo tražiti sudsku zaštitu protiv odluke tuženice o otkazu ugovora o radu od 24. studenog 2000. kojim je tužiteljici dat izvanredni otkaz ugovora o radu.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je odlukom o privremenom udaljavanju s posla od 10. studenog 2000. tužiteljica udaljena s radnog mjesta do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza,
- da je protiv te odluke tužiteljica u roku podnijela prigovor, koji prigovor je odbijen,
- da je tužiteljici Odlukom od 24. studenog 2000. otkazan ugovor o radu,

- da protiv te odluke tužiteljica nije zatražila zaštitu kod poslodavca.
Na temelju takovog utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu na utvrđenje da je nezakonita odluka tuženika od 20. studenog 2000. o otkazu ugovora o radu, smatrajući da je tužiteljica propustila prethodno poslodavcu podnijeti zahtjev iz čl. 133. st. 4. ZR.
U reviziji tužiteljica osporava tako stajalište drugostupanjskog suda ističući da Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme otkaza ugovora o radu nije propisao naziv podneska kojim se tužiteljica treba obratiti poslodavcu te da je putem prigovora sudjelovala u postupku pred poslodavcem odnosno pred tuženikom.
Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 71/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZR) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Prema st. 2. istog članka ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Prema odredbi čl. 133. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za ostvarenje povrijeđenog prava.
Spomenute zakonske odredbe treba tumačiti tako da zaštitu pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji nije prethodno zatražio zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nesporno je utvrđeno da protiv odluke tuženika od 24. studenoga 2000. o otkazu ugovora o radu tužiteljica nije zatražila zaštitu kod poslodavca, pa prema shvaćanju ovog suda tada nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu iz čl. 133. st. 4. ZR.
Neosnovano se tužiteljica poziva na odredbu Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja otkaza i činjenicu da nije bio definiran naziv podneska kojim se zaposlenik koji smatra da mu je povrijeđeno neko njegovo pravo trebao obratiti poslodavcu jer je nesporno tijekom postupka utvrđeno da tu zaštitu prava protiv odluke o otkazu ugovora o radu od 24. studenog 2000. tužiteljica nije zatražila. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je tužiteljica prigovorom pobijala samo odluku o privremenom udaljenju s posla od 10. studenog 2000. a ne odluku o otkazu ugovora o radu od 24. studenog 2000.
S obzirom da tužiteljica prije podnošenja tužbe u ovom predmetu nije pravovremeno zahtijevala od poslodavca ostvarenje prava za koje smatra da mu je pobijanom odlukom tuženika povrijeđeno to je izgubila pravo na sudsku zaštitu, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 133. st. 4. ZR.
Nije u pravu tužiteljica kada se poziva na Ustav Republike Hrvatske (čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1.) i na Konvenciju iz čl. 6. st. 1. i na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 6. st. 1.) jer se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o radu kojim je reguliran postupak prestanka radnog odnosa na temelju otkaza ugovora o radu pa tako i citirana zakonska odredba po kojoj radnik nema pravo na sudsku zaštitu kada prethodno nije od poslodavca zahtijevao ostvarenje povrijeđenog prava koje mu je povrijeđeno odlukom poslodavca - u konkretnom slučaju odlukom o prestanku ugovora o radu.
Stoga revidentica neosnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Kako tužiteljica nije pravovremeno zahtijevala zaštitu svog prava iz radnog odnosa u svezi otkaza od 20. prosinca 2000. to ovaj sud nije ocjenjivao revizijske navode koji osporavaju pravilnost odluke o otkazu jer propust radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca ima za posljedicu gubitak prava radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu plaće za razdoblje nakon otkaznog roka 20. prosinca 2000. do ožujka 2001. Zbog propusta da pravodobno od poslodavca zahtjeva zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljica je izgubila pravo na sudsku zaštitu glede odluke o otkazu ugovora o radu od 20. prosinca 2000. koji je tuženica dala tužiteljici pa joj je spomenuta odluka postala konačna. Stoga je neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu plaće i naknadu štete jer joj je odlukom tuženice prestao radni odnos pa tužiteljica nema pravo na isplatu plaće za razdoblje nakon istekla otkaznog roka.
Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka pa je reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti pozivom na odredbu čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

129.

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNIH ODNOSA

Revr 1470/10-
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1470/10-
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
129.
Članak zakona (stari):
126.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a slijedom toga da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na prijašnje radno mjesto uz naknadu izgubljene plaće za vremensko razdoblje u kojem nije radio.

U revizijskoj fazi postupka sporno je da li je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u roku iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 -pročišćeni tekst, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR).

U postupku je utvrđeno:

-da je tužitelj bio radnik tuženika te je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu dana 18. lipnja 2008.,

-da je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelj zaprimio dana 8. srpnja 2008.,

-da je zahtjev za zaštitu prava tužitelj izjavio putem pošte preporučenom pošiljkom dana 17. srpnja 2008.,

-da je tuženik taj zahtjev zaprimio dana 22. srpnja 2008. te da na isti nije odgovorio,

-da je tužitelj podnio tužbu dana 20. kolovoza 2008.


Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan roka iz čl. 133. st. 2. ZR obzirom da je posljednji dan za podnošenje iste bio 18. kolovoza 2008., a tužitelj je tužbu podnio 20. kolovoza 2008. Stoga tužba tužitelja u odnosu na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu nije izjavljena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR, pa je ista u tom dijelu odbačena. Obzirom da je utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu prethodno pitanje za odluku o vraćanju na rad i isplatu plaće, u tom dijelu sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Tužitelj je izjavio reviziju iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iako iz samih navoda revizije proizlazi da tužitelj smatra kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno ocijenili da je tužba podnesena izvan roka iz čl. 133. st. 2. ZR, odnosno da nije bilo mjesta da se tužba u tom dijelu odbaci obzirom da je ista podnesena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR. Radi se zapravo o revizijskom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 282. st. 1. ZPP jer tužitelj smatra da nije bilo mjesta odbacivanju tužbe obzirom da je ista podnesena pravovremeno, a sukladno posebnim propisima iz ZR gdje je određen rok za podnošenje tužbe.

U smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. U ovom postupku tužitelj je postupio u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR i podnio je zahtjev za zaštitu prava unutar roka od 15 dana od kada je zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno istu je zaprimio dana 8. srpnja 2008. a zahtjev za zaštitu prava izjavio je putem pošte preporučeno dana 17. srpnja 2008. U smislu čl. 133. st. 2. ZR ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz čl. 133. st. 1. ZR ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Kod toga se prema pravnom stajalištu ovoga suda kao dan dostave zahtjeva poslodavcu ima uzeti dan kada je takav zahtjev predan pošti i poslan preporučenom pošiljkom, a što je u konkretnom slučaju dana 17. srpnja 2008. Pogrešno smatra tužitelj da se kao dan dostave zahtjeva treba uzeti dan kada je faktički tuženik zaprimio zahtjev, a što bi u konkretnom slučaju bilo 22. srpnja 2008. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 133. st. 2. ZR kada su kao dan dostave zahtjeva za zaštitu prava tuženiku uzeli dan predaje takvog zahtjeva pošti preporučenom pošiljkom, odnosno uzeli kao relevantan dan dostave 17. srpnja 2008., slijedom čega tužba tužitelja nije podnesena u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva tuženiku, jer je taj rok istekao dana 18. kolovoza 2008. (ponedjeljak).

Stoga nije osnovana revizija tužitelja u odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je u tom dijelu odbačena tužba tužitelja, a slijedom toga nije osnovana niti revizija u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate naknade plaće i vraćanje na prijašnje radno mjesto, jer je odluka o nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu prethodno pitanje za donošenje odluke o tom tužbenom zahtjevu.


Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja u odnosu na pobijani dio presude te u odnosu na pobijano rješenje ukupno odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP.