Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Kolektivni ugovori

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 195 Zakona o radu

PRAVNO VAŽENJE KOLEKTIVNOG UGOVORA

Gzz 93/04-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gzz 93/04-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 195 Zakona o radu
Članak zakona (stari):
0
Naime predmet spora predstavlja novčanu tražbinu tužitelja iz 2001. godine i to s osnova dijela neisplaćene božićnice i uskrsnice, te neisplaćenih iznosa s osnova usklađenja plaće iz osnove regresa za godišnji odmor, a utemeljenima na Kolektivnom ugovoru za Hrvatsku elektroprivredu d.d. od 12. prosinca 1999. godine.

U postupku nije prijeporna visina tražbine tužitelja, niti činjenica da je tuženik tužitelju isplatio samo dio pripadajućeg iznosa božićnice i uskrsnice, temeljem ranije zaključenog Ugovora o radu.

Nije sporno niti to da je predmetni Kolektivni ugovor na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev sklopljen 22. prosinca 1999. godine između Nezavisnog sindikata radnika hrvatske elektroprivrede iz Zagreba, Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata HEP-a "HES" i Nezavisnog sindikata operativnih radnika HEP-a "Tehnos", s trajanjem na godinu dana.

Nije sporno niti to da je Kolektivnim ugovorom ugovorena njegova primjena od 01. siječnja 2000. godine.

Isto tako, u postupku nije prijeporno da je dana 27. prosinca 2000. godine došlo do otkaza ovog Kolektivnog ugovora od strane tuženika, te da je u trenutku podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u postupku vođenom po tužbi Nezavisnog sindikata radnika hrvatske elektroprivrede iz Zagreba protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1734/02 od 18. veljače 2003. godine potvrđena presuda Općinskog suda u zagrebu broj Pr-845/01 od 06. svibnja 2002. godine, prema kojoj je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za poništaj otkaza Kolektivnog ugovora za HEP d.d. od 27. prosinca 2000. godine.

Nije prijeporno niti to da je novi Kolektivni ugovor donesen 23. svibnja 2002. godine.

Prvostupanjski je sud udovoljavajući tužbenom zahtjevu pošao od odredbi čl. 195. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95 i 65/95 - dalje ZR) i čl. 139. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, te zaključio da odredbe Kolektivnog ugovora nisu prestale vrijediti unatoč otkaza jer da one vrijede i nakon prestanka važenja Kolektivnog ugovora sve dok se ne sklopi novi Kolektivni ugovor. Kako je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor sklopljen 23. svibnja 2002. godine, a tražbina tužitelja datira iz 2001. godine, ovaj prvostupanjski sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Drugostupanjski sud preinačavajući prvostupanjsku presudu odbija tužbeni zahtjev jer smatra da je Kolektivni ugovor od 22. prosinca 2000. godine prestao otkazom 27. prosinca 2000. godine dakle prije nego li je isteklo vrijeme na koje je Kolektivni ugovor bio sklopljen (očito računajući vrijeme od jedne godine od početka primjene 01. siječnja 2000. godine a ne njegovo sklapanje od 22. prosinca 2000. godine), pa kako tužiteljeva tražbina datira iz 2001. godine to ovaj sud smatra da više ne postoji osnova za isplatu zatraženih iznosa tužitelju temeljem predmetnog Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 2000. godine.

Cijeneći suštinu ove pravne stvari ne nalazi se odlučnim za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrđene zakonitosti ili nezakonitosti otkaza Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2000. godine.

Ovo stoga što je predmetni Kolektivni ugovor sklopljen 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana a smatra se sklopljenim danom potpisivanja ovlaštenih predstavnika stranaka kako je to propisano čl. 134. Kolektivnog ugovora.

Utoliko se osnovano u zahtjevu za zaštitu zakonitosti upire na činjenicu da je predmetni Kolektivni ugovor prestao istekom roka na koji je sklopljen, što znači sa danom 22. prosinca 2000. godine.

Otkaz predmetnog Kolektivnog ugovora uslijedio je 27. prosinca 2000. godine što znači u vrijeme kada je već isteklo vrijeme na koje je predmetni Kolektivni ugovor bio sklopljen.

Utoliko taj otkaz, pa slijedom toga niti presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2000. godine broj Pr-845/01, potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine broj Gžr-1735/02, kojima je odlučeno o tom otkazu, nisu od utjecaja na odluku o ovoj pravnoj stvari. Naime, nakon isteka roka na koji je sklopljen Kolektivni ugovor, taj se ugovor više nije mogao otkazivati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen.

Nadalje, čl. 195. ZR propisano je da ako Kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno da se u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje primjenjuju nakon isteka roka na koji je Kolektivni ugovor sklopljen, a sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih Ugovora o radu.

Predmetnim Kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, već je dapače čl. 139. st. 2. tog Kolektivnog ugovora prihvaćeno i propisano da će se sve odredbe tog Kolektivnog ugovora primjenjivati i nakon proteka roka na koji je Kolektivni ugovor sklopljen, a to sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora.

Utoliko na konkretni slučaj treba primijeniti pravna pravila sadržana u odredbama Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, a sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora, sa kojim pravnim pravilima tužitelj ima pravo na isplatu dosuđenog iznosa (čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine).

Utoliko je prvostupanjskom presudom pravilno udovoljeno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je drugostupanjskom presudom kojom je ta prvostupanjska presuda preinačena, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen.

Valjalo je zato prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku presudu temeljem čl. 408. st. 2. ZPP-a, a u svezi s čl. 395. st. 1. ZPP i tako odlučiti kao u izreci ove presude.

Troškovi odgovora na žalbu tužitelju nisu priznati a isto tako niti tuženiku trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti, jer je ocijenjeno u smislu čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP da ovi troškovi nisu bili potrebni u postupku po žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

0

PRIMJENA I TUMAČENJA KOLEKTIVNOG UGOVORA

Revr 1323/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1323/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0
Članak zakona (stari):
0
Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će pri usklađivanju prijedloga proračuna za sljedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka."

Ovaj sud je u cijelosti suglasan sa stajalištem nižestupanjskih sudova da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka, a sve sukladno čl. 48. st. 4. KU.

Da su potpisnici KU htjeli primijeniti čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj jasno navode da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice koji ističe tijekom cijelog postupka pa tako i u reviziji da i Kolektivni ugovor od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži identičnu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da u trenutku potpisivanja KU/99. se primjenjuje odredba čl. 48. st. 2. istog KU.

Kada se sklapao KU/97. na isti način treba tumačiti spornu odredbu, a to znači da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99. jer nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 48. st. 4. KU/97.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje niti u trenutku potpisa KU/97., a niti u trenutku potpisa sklapanja KU/99. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99. (odnosno čl. 47. st. 4. KU/97.), predviđeno prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu pregovaranje o usklađivanju osnovice iz dodatka na plaću. Činjenica da do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

U kontekstu izraženog pravnog pitanja tužitelja, zaključno treba reći da je svrha interpretiranja pojedinog propisa pa tako i kolektivnog ugovora utvrđenje pravnog sadržaja određene norme, koja nije u potpunosti na prvi pogled jasna, a sudovi su u konkretnom slučaju pravilnom interpretacijom utvrdili sadržaj i značenje čl. 48. KU. Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovice plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo počev od 01. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika je prijeporno je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) na način da se stavlja izvan snage odredba između ostalog i čl. 48. st. 2. KU.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i tumačenje nižestupanjskih sudova i u svezi navedenog zaključka, jer je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice u smislu čl. 48. st. 4. KU, a ne izmjena cijele odredbe čl. 48. KU. Iz navedenog zaključka ne može se zaključiti drugo nego da je samo došlo do usklađivanja osnovice i dodatka na plaću, a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU, slijedom čega je tuženik bio dužan između ostalog tužiteljici u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću isplaćivati plaću po osnovici najmanje 55% mjesečne prosječne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. Kolektivnog ugovora, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 186. Zakona o radu

ERGA OMNES DJELOVANJE KOLEKTIVNOG UGOVORA

Revr-846/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-846/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 186. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev polazeći od toga da i u slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, primjena kolektivnog ugovora na sve radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana, a sve u smislu čl. 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR).
Prema toj zakonskoj odredbi propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima koji pored ostalih osnova ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu.
Dakle, na temelju pravila o zabrani diskriminacije iz navedene zakonske odredbe, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora može ostvariti ona prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor.
Za istaknuti je da pitanje navedeno pod 1. nije dovoljno određeno, a niti se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije niti izjašnjavao treba li u slučaju dvojbe prilikom tumačenja izvora prava kojima su uređena prava radnika prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili u njegovu korist, a niti se izjašnjavao da li su odredbe ZR-a u vezi pregovaranja i donošenja kolektivnih ugovora kogentne ili dispozitivne naravi.
Pitanja navedena pod 2., 3. i 4. polaze od toga da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nisu prethodili pregovori sukladno čl. 186. st. 1.-6. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje u tekstu: ZR), jer da nije formiran pregovarački odbor, iako u osnovnom školstvu djeluju četiri sindikata, ne mogu se u ovom slučaju prihvatiti kao pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer nižestupanjske presude ne sadrže utvrđenja da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nije prethodio postupak predviđen odredbama čl. 186. ZR-a.
Tužiteljica se u reviziji pozvala i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009., no shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije protivno pravnom shvaćanju zastupljenom u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Naime, u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske između ostaloga je navedeno:
„U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira - te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti potpisan. Dakle, osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZR-a.
S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 2. ZR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja... članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZR-a".
Međutim, valja uzeti u obzir da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske tiče slučaja u kojima je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor potpisao samo jedan od više sindikata koji djeluju na određenom području, a da su prethodno zakonito provedeni pregovori u smislu čl. 186. ZR-a, a u predmetnom slučaju nema utvrđenja da li su takvi pregovori zakonito provedeni ili nisu.
Stoga se u ovom slučaju istaknuta pravna pitanja ne mogu smatrati važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa stoga podnesena revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Stoga je valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. st. 2. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 257. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

(Članak 189.(199.) ranijeg Zakona o radu)

 

OSOBE KOJE OBVEZUJE KOLEKTIVNI UGOVOR -TEMELJNI KOLEKTIVNI UGOVOR - DA LI SE PRIMJENJUJE U DJEČJIM VRTIĆIMA

Revr 1682/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1682/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 257. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

(Članak 189.(199.) ranijeg Zakona o radu)

 

Članak zakona (stari):
Tužiteljice u reviziji u bitnome u smislu čl. 382. st. 2. ZPP ističu pravno pitanje: je li se prilikom utvrđivanja visine i plaće odgojiteljima zaposlenim u dječjim vrtićima u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave, primjenjuju odredbe Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 3/02 - dalje: TKU 3/02) i odredbe Kolektivnog ugovora za plaće i materijalna prava službenika i namještenika u osnovnom školstvu, visokom obrazovanju i znanosti ("Narodne novine" broj 183/03 - dalje: KU 183/03), u slučaju kada dječji vrtići nisu pristupili tim kolektivnim ugovorima odnosno kad na njih nije proširena primjena citiranih kolektivnih ugovora. Tužiteljice smatraju da se radi o pravnom pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, zbog čega smatraju da je navedeno pravno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su upravo pošli od pravnog shvaćanja da navedeni kolektivni ugovori TKU 3/02 i KU 183/03, se ne mogu primjenjivati prilikom utvrđivanja visine plaća zaposlenih u dječjim vrtićima u vlasništvu jedinca lokalne uprave i samouprave, ako ti dječji vrtići nisu pristupili tim kolektivnim ugovorima i to sukladno čl. 189. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, pročišćeni tekst - dalje: ZR), odnosno ako na njih nije proširena primjena citiranih kolektivnih ugovora sukladno čl. 201. st. 1. ZR. Zbog toga nižestupanjski sudovi smatraju da (sukladno citiranim kolektivnim ugovorima) tužiteljicama u spornom razdoblju ne pripada plaća, radi čega su odbili tužbene zahtjeve tužiteljica.

Ovakvo pravno shvaćanje u pobijanoj odluci je u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem ovog suda izraženom u odluci Rev-167/09-2 od 14. srpnja 2009. kao i zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. ožujka 2009. (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Jpzg-29/06). Naime, prema tom shvaćanju, prilikom utvrđivanja visine plaće odgajateljima zaposlenim u dječjim vrtićima u vlasništvu jedinca lokalne uprave i samouprave ne primjenjuju se odredbe TKU 3/02 i KU 183/03, ukoliko dječji vrtići nisu pristupili tim kolektivnim ugovorima ili ako na njih nije proširena primjena istih.

Dakle, drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi zauzeo upravo isto pravno shvaćanje kao i ovaj sud, zbog čega se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim materijalnopravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP.

Kod toga treba napomenuti da tužiteljice u reviziji pokušavaju na drugačiji način tumačiti zauzeto pravno stajalište ovoga suda pa tako i postaviti materijalnopravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 4. i 42. Kolektivnog ugovora zaključenog između Grada Splita i Sindikata radnika u predškolskom odgoju koji je važio u spornom razdoblju, iako se materijalnopravno pitanje koje postavljaju tužiteljice suštinski svodi upravo na ono o kojemu je ovaj sud već jasno i decidirano zauzeo pravno shvaćanje te se u konkretnom slučaju radi o činjenično i pravno identičnom slučaju kao primjerice u odluci ovoga suda broj Revr-167/09-2 od 14. srpnja 2009.

Sukladno tome, u biti materijalnopravno pitanje tužiteljica svodi se na ono pitanje o kojem je već revizijski sud zauzeo jasno i decidirano pravno shvaćanje, a koje je potvrđeno i u odluci ovoga suda posl. br. Revr-167/09 od 14. srpnja 2009., u kojoj se radi o činjenično i pravnom istom slučaju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 255. Zakona o radu

PRIMJENA KOLEKTIVNOG UGOVORA ? VEZANOST SUDA TUMAČENJEM KOMISIJE ZA TUMAČENJE ISTOG KOLEKTIVNOG UGOVORA

Revr 369/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 369/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 255. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
187.
Materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena - je li sud u primjeni KU vezan tumačenjem Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenja primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike - o rješenju kojeg ovisi odluka u ovom sporu doista je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Međutim, o ovom je pitanju ovaj revizijski sud već zauzeo shvaćanje, da je za pravilnu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora mjerodavno tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, izrazivši to kroz stav da su se ugovorne strane KU dužne pridržavati tumačenja odredaba KU Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU, jer su se na to obvezale člankom 127. KU (Revr-501/05 od 3. svibnja 2005., Revr-443/07 od 3. srpnja 2007. i Revr-446/07 od 5. rujna 2007.).

Kako je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s zauzetim shvaćanjem, a ne radi se o tome da bi iz bilo kojeg drugog razloga zauzeto shvaćanje i na njemu utemeljenu sudsku praksu trebalo preispitati, to se revizija ukazuje nedopuštenom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Zakon o radu

PRODUŽENA PRIMJENA KOLEKTIVNOG UGOVORA

Gzz 124/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gzz 124/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Zakon o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je novčana tražbina tužitelja kao radnika tuženika s osnova djelomično neisplaćene mu božićnice, uskrsnice, naknade na ime razlike neisplaćene plaće zbog porasta troškova života, regresa za godišnji odmor i dara za djecu, sve temeljem odredbi Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu od 22. prosinca 1999. godine (dalje: Kolektivni ugovor).
U ovom revizijskom stadiju postupka nije sporno među strankama:
- da je dana 22. prosinca 1999. godine između tuženika i sindikata (Hrvatski elektrogospodarski sindikat HEP-a d.d. - HES i Nezavisni sindikat radnika Hrvatske elektroprivrede) sklopljen Kolektivni ugovor za Hrvatsku elektroprivredu d.d. na vrijeme od godinu dana, a primjenjuje se od 01. siječnja 2000. godine (čl. 134. i 135. Kolektivnog ugovora), a kojim ugovorom
- da su uz ostalo ugovorena prava radnika tuženika na božićnicu, uskrsnicu, usklađenje plaća s troškovima života, regresa za godišnji odmor i dara za djecu (čl. 57., 63., 64. i 84. Kolektivnog ugovora) od čega daje tuženik samo dijelom isplatio tužitelja, a odbio daljnju isplatu ugovorenih prava tužitelju,
- da je uz ostalo tim Kolektivnim ugovorom predviđeno primjenjivanje svih njegovih odredbi nakon proteka vremena na koji je sklopljen, sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora (čl. 139. st. 1. Kolektivnog ugovora), a
- da je dana 27. prosinca 2000. godine tuženik otkazao Kolektivni ugovor (nakon isteka vremena na koji je Kolektivni ugovor bio sklopljen).
Polazeći od prednjih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je zahtjev tužitelja smatrajući da i neovisno od činjenice što je tuženik otkazao ugovor, pravna pravila sadržana u njemu, a kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, imaju i dalje primjenjivati sve do sklapanja novog Kolektivnog ugovora.
Drugostupanjski sud smatrajući da "produžena" primjena pravnih pravila iz Kolektivnog ugovora dolazi u obzir samo u situaciji kada je Kolektivni ugovor prestao protekom vremena na koji je sklopljen, a ne i u slučaju otkaza Kolektivnog ugovora, odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući ga neosnovanim.
Kako je prethodno rečeno Kolektivni ugovor sklopljen dana 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme (na jednu godinu), a smatra se prema čl. 134. Kolektivnog ugovora sklopljenim danom potpisivanja ovlaštenih predstavnika stranaka, dakle 22. prosinca 1999. godine. Pošto je Kolektivni ugovor sklopljen nakon jedne godine, isti je istekao dana 22. prosinca 2000. godine.
Tuženik je otkazao ovaj Kolektivni ugovor dana 27. prosinca 2000. godine, dakle nakon isteka roka na koji je taj Kolektivni ugovor bio sklopljen (istekao je 22. prosinca 2000. godine), zbog čega taj otkaz i nije od značaja za ovaj spor (a time niti presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pr-845/01 potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-1734/02 od 18. veljače 2003. godine, kojom je odlučeno o tom otkazu), posebno što nakon isteka roka na koji je ugovor sklopljen se isti više i ne može otkazati.
Odredbom čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora predviđena je produžena primjena odredbi Kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je taj Kolektivni ugovor sklopljen, a koja odredba je sadržajno jednaka odredbi čl. 195. (čl. 205.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/03, 82/01, 14/03, 30/04 - dalje: ZR). Prema toj odredbi ako Kolektivnim ugovorom drugačije nije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen Kolektivni ugovor u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog Kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.
U smislu prednje navedenog u konkretnom slučaju trebaju se primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, kao pravna pravila, a do sklapanja novog Kolektivnog ugovora, a po kojim odredbama tužitelj ima pravo na isplatu utuženih iznosa s osnova božićnice, uskrsnice, usklađenja plaća s porastom troškova života, regresa za godišnji odmor i dara za djecu, visina kojih iznosa nije sporna.
Kako je dakle drugostupanjski sud pogrešno smatrajući da je odlučna činjenica za ostvarivanje prava tužitelja na isplatu utuženih potraživanja iz Kolektivnog ugovora to što je ugovor otkazan 27. prosinca 2000. godine, a o čemu je odlučeno pravomoćnom presudom, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to je zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tuženika, a sve temeljem odredbe čl. 408. st. 2. u svezi s odredbom čl. 395. st. 1. ZPP-a.
Trošak odgovora na žalbu nije dosuđen tužitelju pošto isti nije bio potreban za vođenje parnice.

Ustavni sud Republike Hrvatske

Ćl.12.

PRIMJENA ZA RADNIKA NAJPOVOLJNIJEG PRAVA

U-III-3978/2006
Pregledaj
Naziv suda:
Ustavni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
U-III-3978/2006
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Ćl.12.
Članak zakona (stari):
7a.
1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2940/06-2 od 12. listopada 2006., kojom je odbijena podnositeljičina žalba podnesena protiv presude Općinskog suda u Đakovu broj: P-324/06 od 3. srpnja 2006. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je od tuženika Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu tražila isplatu iznosa od 14.772,03 kune na ime razlike naknade putnih troškova.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica je istaknula povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 14., člankom 29. stavkom 1., člankom 48., člankom 49. stavkom 4. i člankom 54. Ustava. Smatra da joj je tuženik nezakonito isplaćivao naknadu za korištenje osobnog automobila u službene svrhe u visini određenoj Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz državnog proračuna ("Narodne novine" broj 83/94. i 55/04.) u iznosu od 1,20 kuna po prijeđenom kilometru. Smatra da ima pravo na primjenu članka 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 13. prosinca 2001. godine ("Narodne novine" broj 3/02., u daljnjem tekstu: TKU), prema kojem se nadoknađuju troškovi u visini 30% litre benzina (Euro-super) po prijeđenom kilometru.

Smatra da se TKU primjenjuje i na nju, te da sukladno članku 12. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 30/04. i 137/04.) ima pravo na primjenu povoljnijeg prava.

3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositeljici ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

5. U postupku je utvrđeno da je podnositeljica zaposlena kao djelatnica tuženika, te da je u obavljanju svog posla u 2002., 2003. i 2004. godini po odobrenju tuženika koristila u službene svrhe svoj privatni automobil i da joj je tuženik po prijeđenom kilometru isplaćivao naknadu u iznosu od 1,20 kuna.

Podnositeljica je službenica u javnim službama zaposlena kod tuženika koji je javna ustanova koju je osnovala Vlada Republike Hrvatske na temelju Zakona o poljoprivredi ("Narodne novine" broj 6/97. i 48/00.).

Prema članku 3. stavku 1. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01.) na pitanja plaća i drugih naknada na osnovu rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori, dok prema stavku 2. te zakonske odredbe kolektivne ugovore na temelju tog Zakona sklapaju Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska i koji se financira isključivo iz sredstava državnog proračuna. Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2002. godinu ("Narodne novine" broj 116/01.), Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2003. godinu ("Narodne novine" broj 154/02.) i Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2004. godinu ("Narodne novine" broj 31/04.) propisano je da se sredstva za ostala materijalna prava radnika isplaćuju korisnicima proračuna prema kolektivnim ugovorima i sporazumima u visini i opsegu utvrđenima između Vlade Republike Hrvatske i sindikata u dijelu za koji tim zakonima nije drugačije određeno. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske je ovlaštena donositi odluke o visini dnevnice za službena putovanja u zemlji, o visini naknada za terenski dodatak i za korištenje osobnog automobila u službene svrhe i to za sve one kojima se ta naknada isplaćuje iz državnog proračuna. Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o visini dnevnice za službena putovanja i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna ("Narodne novine" broj 55/04.) tek 23. travnja 2004. godine. Stoga se za utuženo razdoblje primjenjuje ranija Odluka, prema kojoj je propisana naknada troškova od 1,20 kuna po prijeđenom kilometru, te je tužbeni zahtjev odbijen. Takvu presudu potvrdio je u cijelosti drugostupanjski sud.

6. Ocjena je Ustavnog suda da se pravna stajališta navedena u osporenoj drugostupanjskoj presudi ne zasnivaju na mjerodavnom materijalnom pravu i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Naime, visina naknade troškova korištenja privatnog automobila u službene svrhe u 2002., 2003. i 2004. godini propisana je odredbom članka 67. TKU, a prema njoj zaposleniku kojemu je odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe nadoknadit će se troškovi u visini 30% cijene litre benzina (Euro-super) po prijeđenom kilometru.

Odredba točke III. Odluke iz 1994., kojom je određeno da se naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe plaća u iznosu po 1,20 kuna po prijeđenom kilometru nije mjerodavna u ovom predmetu, jer je ta Odluka donesena na temelju članka 23. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu ("Narodne novine" broj 28/94.). Taj Zakon je uređivao način izvršavanja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu. To znači da je Odluka Vlade Republike Hrvatske iz 1994. bila u primjeni samo za 1994. godinu, odnosno u godini na koju se odnosi zakon na temelju kojega je ta Odluka donesena. Dakle, protekom tog roka ona ne proizvodi pravne učinke.

U 2002. i 2003. godini na temelju Zakona o izvršavanju državnog proračuna za te godine nisu donesene odluke o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna, tako da se u tim godinama primjenjivao članak 67. TKU.

U 2004. godini donesena je Odluka o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknada za korisnike koji se financiraju iz sredstava Državnog proračuna ("Narodne novine" broj 55/04.), koja u točci III. stavku 1. propisuje da je naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe 30% cijene litre benzina Euro-super 95 po prijeđenom kilometru, dakle u istoj visini koju određuje i Temeljni kolektivni ugovor.

Dakle, podnositeljica ima pravo na naknadu za korištenje privatnog automobila u službene svrhe u razdoblju od 2002. do 2004. sukladno članku 67. Temeljnog kolektivnog ugovora, odnosno 30% cijene litre benzina Euro-super 95 po prijeđenom kilometru.

7. Stoga Ustavni sud utvrđuje da je drugostupanjski sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložio svoja stajališta vezana za uvjete za isplatu naknade za prijevoz osobnim vozilom u službene svrhe, za koja stajališta se može utvrditi da su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Iz navedenih razloga Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljici u konkretnom slučaju stajalištima sudova povrijeđeno ustavno pravo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 382. Zakona o parničnom postupku

PRODUŽENA PRIMJENA KOLEKTIVNOG UGOVORA

Revr-815/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-815/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 382. Zakona o parničnom postupku
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika, kao poslodavca, za isplatu iznosa od 4.200,00 kn povodom Uskrsa 2005. i 2006. te regresa za godišnji odmor u 2004. i 2005. i to razlike između iznosa koji su isplaćeni temeljem Kolektivnog ugovora iz 2002. i iznosa koji bi tužitelju pripao temeljem Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. (dalje: KU/99.).
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio radnik tuženika,
- da je tužitelj član Nezavisnog sindikata HEP-a, koji nije potpisnik Kolektivnog ugovora iz 23. svibnja 2002.,
- da je 22. prosinca 1999. sklopljen Kolektivni ugovor između tri sindikata organizirana kod tuženika kao poslodavca (KU/99.),
- da je čl. 64. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu d.d. Zagreb, od 22. prosinca 1999. (dalje: KU/99.) utvrdio da će poslodavac zaposlenicima jednokratno isplatiti najmanje 1.000,00 kn neto po zaposleniku povodom Uskrsa, a st. 2. istog članka poslodavac će zaposlenicima jednokratno isplatiti najmanje 1.500,00 kn neto po zaposleniku povodom Božića,
- da je odredbom čl. 63. st. 1. KU/99. utvrđeno da zaposlenik ima pravo kao sastavni dio plaće na dohodak za godišnji odmor u iznosu najmanje 3.000,00 kn neto, isplaćene u 10 jednakih dijelova,
- da je odredbom čl. 66. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu d.d. Zagreb od 23. svibnja 2002. (dalje: KU/02.) utvrdio da radnik ima pravo kao sastavni dio plaće na dohodak za godišnji odmor u iznosu 1.000,00 kn neto, dakle manje nego je to određeno u KU/99.
- da člankom 67. st. 1. KU/02. je utvrđeno da će poslodavac radnicima za Uskrs isplatiti u naravi iznos 400,00 kn po radniku, dakle manje nego je to određeno KU/99.
- da je 1. siječnja 2001. isteklo određeno vrijeme (jedna godina) na koje je KU/99. bio sklopljen pa su se nakon isteka tog roka u smislu čl. 195. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 38/05., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03. - dalje: ZR) odredbe tog ugovora primjenjivale kao pravna pravila,
- da je 23. svibnja 2002. sklopljen novi Kolektivni ugovor (dalje: KU/02.) između tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. i jednog sindikata (Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata HEP-a d.d. - HES),
Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da je sklapanjem KU/02. prestala produžena primjena odredaba KU/99. kao pravnih pravila sukladno odredbi čl. 195. ZR pa da se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe KU/02. kao novog Kolektivnog ugovora.
Pravno pitanje, važno za jedinstvenu primjenu zakona u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a zbog kojeg je podnesena revizija je:
- kad kod istog poslodavca postoji više sindikata s kojima je poslodavac sklopio kolektivni ugovor, čiji se sadržaj nakon isteka roka produženo primjenjuje kao pravna pravila pa jedan od sindikata sklopi novi kolektivni ugovor nepovoljnijeg sadržaja za radnike na čijoj strani su sindikati ugovorna stranka, prestaje li produžena primjena ranijeg kolektivnog ugovora za sve radnike?
Revident smatra da na naprijed navedeni način ne prestaje produžena primjena pravnih pravila ranijeg kolektivnog ugovora za radnike članove sindikata koji nisu potpisali novi kolektivni ugovor. Zbog toga revident smatra da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova i da se na predmetni slučaj treba primijeniti KU/99.
O tom pravnom pitanju izjasnio se Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-1458/08 od 30. lipnja 2009. ("Narodne novine", broj 88/09.) u istovrsnom predmetu u kojem je razmatran odnos navedena dva Kolektivna ugovora i izrazio svoje stajalište da u konkretnom slučaju valja primijeniti KU/02. sa slijedećim obrazloženjem:
- da primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 2. ZR propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja, članstva ili ne članstva u sindikatu i dr.), što znači da upravo na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZR. Kako je odredbom čl. 3. st. 2. KU/99. kojeg je sklopio tužiteljev sindikat propisano, među ostalim, da se taj kolektivni ugovor primjenjuje na radnike koji nisu bili članovi sindikata potpisnika KU/99., niti su naknadno postali njihovi članovi, a ista odredba sadržana je i u čl. 3. st. 2. KU/02., to Ustavni sud imajući u vidu navedene odredbe oba kolektivna ugovora i ZR zaključuje da u konkretnom slučaju valja primijeniti KU/02., a ne KU/99.
Međutim, prema pravnom stajalištu ovog suda sklapanjem Kolektivnog ugovora iz 2002. između Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb i Hrvatsko elektrogospodarskog sindikata HEP-a d.d. HES, odredbe ranijeg KU/99. mogu se primjenjivati samo do sklapanja ovog novog KU/02., budući nema uvjeta za produženu primjenu ranijeg KU/99.
Naime, sklapanjem KU/02., prestala je primjena ranijeg KU/99. na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 195. sada 205. ZR ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuje do sklapanja novog kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.
I prema odredbi čl. 139. st. 2. KU/99., stranke su suglasne da će se sve odredbe tog Kolektivnog ugovora primjenjivati nakon proteka roka na koji je sklopljen, sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.
Stoga sukladno citiranim odredbama Zakona o radu i KU/99., nakon sklapanja novog KU/02. prestao je važiti raniji KU/99., dakle, tuženika više ne obvezuje ranije sklopljeni KU/99.
Slijedom navedenog, okolnost da pri sklapanju KU/02. nije sudjelovao sindikat čijeg je tužitelj član, ne isključuje primjenu tog KU, jer bez obzira na činjenicu je li se predmetni KU može primijeniti u odnosu na tužitelja, taj se KU/02. primjenjuje u odnosu na tuženika kao poslodavca. Pored toga, i prema odredbi čl. 3. st. 2. KU/02. proizlazi da se taj Kolektivni ugovor primjenjuje na radnike koji su u vrijeme sklapanja Kolektivnog ugovora bili ili su naknadno postali članovi sindikata, potpisnika ovog Kolektivnog ugovora, te na sve ostale radnike kod poslodavca.
Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Iz gore navedenih razloga valjalo je reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 199. ZR

PRIMJENA KOLEKTIVNOG UGOVORA NA SVE RADNIKE

Revr-256/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-256/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 199. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu 3.600,00 kn sa zateznim kamatama koji tužiteljica temelji na tvrdnji da je radnica tuženika, da joj je temeljem kolektivnogugovora koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 2000. pripadalo pravo na isplatu naknade u vezi Uskrsa 1.000,00 kn, te dodatak za godišnji odmor od najmanje 3.000,00 kn neto, da joj je tuženik u 2004. na ime regresa za godišnji odmor isplatio 1.200,00 kn i ostao dužan 1.800,00 kn, a da joj je tuženik u 2005. povodom Uskrsa isplatio 400,00 kn te ostao dužan 600,00 kn, a na ime regresa za godišnji odmor joj je isplatio 1.800,00 kn, te joj ostao dužan 1.200,00 kn, tako da dug iznosi ukupno 3.600,00 kn.

Nije sporno u ovom predmetu da je tuženik otkazao Kolektivni ugovor koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 2000., a da je presudom ovoga suda posl. br. Revr-17/04 od 31. ožujka 2004. isti otkaz poništen, da je tuženik u 2004. i 2005. isplaćivao tužiteljici naknade iz navedenih osnova prema Kolektivnom ugovoru sklopljenom 23. svibnja 2002. između tuženika te Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata HEP-a „HES", da taj Kolektivni ugovor nisu potpisala ostala tri sindikata koja djeluju u okviru tuženika, da je tužiteljica član Nezavisnog sindikata radnika HEP-a.

Sporno je pravno pitanje u ovom predmetu, primjenjuje li se Kolektivni ugovor od 22. prosinca 1999. što su ga potpisali tuženik, Hrvatski elektrogospodarski sindikat HEP-a d.d. - HES, Nezavisni sindikat radnika Hrvatske u elektroprivredi (dalje: KU 1999.) iliKolektivni ugovor od 23. svibnja 2002. što su ga potpisali tuženik i Hrvatski elektrogospodarski sindikat HEP-a HES (dalje: KU 2002.).

Uzevši u obzir odredbu čl. 199. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04, pročišćeni tekst - dalje u tekstu: ZR) prema kojoj kolektivni ugovor obvezuje sveosobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnogugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, da KU 2002. nije potpisao Nezavisni sindikat radnika HEP-a čiji član je tužiteljica, prvostupanjski je sud zaključio da se u ovom slučaju primjenjuje KU 1999., te je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, pa ga je prihvatio.

Drugostupanjski sud je međutim pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 139. st. 2. KU 1999. stranke toga Kolektivnog ugovora suglasne su da će se sve njegove odredbe primjenjivati nakon proteka vremena na koje je sklopljen sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora, koja odredba je u skladu s čl. 205. ZR, slijedom čega je sklapanjem KU 2002. prestala primjena ranije sklopljenog Kolektivnog ugovora, pa nakon sklapanja novog Kolektivnog ugovora tuženika više neobvezuje ranije sklopljeni Kolektivni ugovor.

Ovaj sud naglašava da valja razlikovati obvezatnost kolektivnog ugovora od njegove primjene.

U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, obvezatnost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira, - te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ako je isti propisan. Dakle osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i njima obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZR-a.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime odredbom čl. 2. ZR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja... članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava, koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZR-a.

Ovaj sud primjećuje da je odredbom čl. 3. st. 2. KU 1999. kojeg je sklopio tužiteljičin sindikat propisano, među ostalim, da se taj KU primjenjuje i na radnike koji nisu bili članovi sindikata potpisnika toga Kolektivnog ugovora, niti su naknadno postali njihovi članovi, a ista odredba sadržana je u čl. 3. st. 2. KU 2002.

Imajući u vidu navedene odredbe oba kolektivna ugovora i ZR-a zaključuje se da u konkretnom slučaju valja primijeniti KU 2002., a ne KU 1999.

Navedeno pravno shvaćanje zastupljeno je i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009 ("Narodne novine", broj 88/09).