Sudska praksa

Zakon o radu ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu, već poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu - tužitelj radničkom vijeću nije niti mogao dostaviti odluku o otkazu kako to pogrešno ističe prvostupanjski sud jer tužitelj kao poslodavac to može tek nakon što pribavi suglasnost radničkog vijeća. Zakon o radu obvezuje poslodavca da pribavi suglasnost da bi mogao donijeti odluku o otkazu, a pri tome ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu (što je i logično jer bi bilo sporno radi li se o odluci ili o nacrtu odluke). Prema tome, u postupku traženja suglasnosti za namjeravani otkaz, poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu, a u ovom konkretnom slučaju te činjenice su vidljive i proizlaze iz Odluke o razrješenju od 18.siječnja 2018.

Članak 150. i članak 151. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17)

            Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za nadomještanjem suglasnosti Radničkog vijeća K.B.C.Z., na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L., za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, sadržan u Odluci o razrješenju radnika sa radnog mjesta v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, a koja je suglasnost uskraćena očitovanjem tuženika od 08. ožujka 2018. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2020. do isplate dok je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi umješaču troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana. Isto tako, pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev umješača za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kuna, a pod točkom V. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

Žalba tužitelja je osnovana i Županijski sud ukida presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke te se predmet vraća istome sudu na ponovno suđenje.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se nadomjesti suglasnost Radničkog vijeća K.B.C.Z., Zagreb, na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L. za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine.

Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj sa radnikom K.L. 15. lipnja 2015. zaključio Ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto v.d. Rukovoditelj službe do izbora po natječaju, u Službi zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine kod tužitelja,

- da je tužitelj 18. siječnja 2018. donio Odluku o razrješenju radnika s radnog mjesta kojom je radnika K.L. razriješio dužnosti poslova v.d. rukovoditelja službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine s danom 19. siječnja 2018. dok je u točki 2. navedeno da će se sukladno toj odluci provest postupak otkaza Ugovora o radu, klasa:4.5.1.-15/2305-1 od 15. lipnja 2015. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu prema stručnoj spremi, znanju i sposobnostima K.L.,

- da iz Odluke o razrješenju od 18. siječnja 2018. proizlazi da se protiv radnika K.L. u 2016. i 2017. vodilo više prekršajnih postupaka koji su iz područja sigurnosti zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine, da postupci javne nabave koje je bilo potrebno provesti s područja zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine nisu provedeni unatoč upozorenju i požurivanju od strane Službe nabave te da ne postoji sposobnost Rukovoditelja službe za uspostavom primjerene organizacije procesa rada i rješavanja svakodnevnih radnih zadataka neophodnih za redovno i kvalitetno funkcioniranje službe,

- da je kod radnika K.L. Rješenjem HZMO-a od 11. siječnja 2000. utvrđena invalidska mirovina zbog profesionalne bolesti,

- da iz Dopisa od 21. veljače 2018. (list 32-36 spisa), proizlazi da je tužitelj tuženika obavijestio i zatražio suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. sukladno odredbama čl. 150. i 151 Zakona o radu te da iz dopisa proizlazi da je tijekom obavljanja poslova rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine, a posebno u 2017., radnik K.L. učinio niz propusta, kako stručnih, tako i u organiziranju i rukovođenju poslova navedene službe, koji su detaljno navedeni. Također, proizlazi da je temeljem takvih povreda tužitelj donio Odluku o razrješenju radnika s radnog mjesta v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite osoba i imovine te mu je ponuđen novi Ugovor o radu dana 14. veljače 2018. kojeg je radnik odbio potpisati,

- da se tuženik Očitovanjem od 8. ožujka 2018. (list 37-39 spisa), protivio namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. te iz obrazloženja navedenog očitovanja proizlazi da temeljem čl. 150 i čl. 151 Zakona o radu, Radničko vijeće nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju u zakonski predviđenom roku na sjednici 8. ožujka 2018 provodi postupak savjetovanja i suodlučivanja s predstavnikom poslodavca te donosi odluku o protivljenju namjeri poslodavca o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L..

Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da Odluka o razrješenju ne predstavlja odluku o otkazu kojeg ima u vidu članak 151. st. 1. toč. 3. Zakona o radu, („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje ZR) jer da u Odluci o otkazu treba jasno i decidirano navesti da se radniku otkazuje ugovor o radu, kojom vrstom otkaza se ugovor o radu otkazuje i iz kojih razloga. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da iz Odluke o razrješenju nije razvidno da se radniku K.L. otkazuje ugovor o radu (već se isti razrješava s radnog mjesta), niti je razvidno kojom vrstom otkaza mu se ugovor o radu otkazuje te da je tuženik opravdano uskratio predmetnu suglasnost, a isto tako da Odluka o razrješenju ne može biti predmetom preispitivanja u smislu čl. 151. st. 3. ZR.

Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti te po mišljenju ovoga suda pravni pristup suda prvog stupnja nije pravilan.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbom tražio nadomještaj suglasnosti Radničkog vijeća K.B.C.Z. na otkaz Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu klasa: 4.5.1-15-2305-1, broj:02/22(BJ) od 15. lipnja 2015. zaključenog između tužitelja kao poslodavca i radnika K.L., za rad na poslovima v.d. rukovoditelja Službe zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite osoba i imovine, a nije tražio suglasnost na Odluku o razrješenju, a navedeno jasno proizlazi iz Dopisa tužitelja od 21. veljače 2018. (list 32-36 spisa) kojom traži suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L. sukladno odredbama čl. 150. i 151 Zakona o radu, kao i odgovora Radničkog vijeća koje se protivilo namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L..

Odredbom čl. 151. st.1.ZR, propisano je da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu određenim kategorijama radnika pa tako između ostalog i radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom kao što je radnik K.L..

Navedena odredba nalaže poslodavcu obvezu pribavljanja suglasnosti prije donošenja odluke o otkazu jer kad bi poslodavac donio odluku o otkazu pa tek potom tražio suglasnost Radničkog vijeća tad bi odluka bila nezakonita jer nije prethodno pribavio suglasnost za otkaz.

U tom kontekstu nije jasan zaključak prvostupanjskog suda „da Odluka o razrješenju ne predstavlja odluku o otkazu kojeg ima u vidu članak 151.st.1.toč.3. ZR-a jer da u odluci o otkazu treba jasno i decidirano navesti da se radniku otkazuje ugovor o radu, kojom vrstom otkaza i iz kojih razloga.“

Naime, tužitelj radničkom vijeću nije niti mogao dostaviti odluku o otkazu kako to pogrešno ističe prvostupanjski sud jer tužitelj kao poslodavac to može tek nakon što pribavi suglasnost radničkog vijeća. Zakon o radu obvezuje poslodavca da pribavi suglasnost da bi mogao donijeti odluku o otkazu, a pri tome ne nameće obvezu poslodavcu da se prilikom traženja suglasnosti dostavi nacrt odluke o otkazu (što je i logično jer bi bilo sporno radi li se o odluci ili o nacrtu odluke). Prema tome, u postupku traženja suglasnosti za namjeravani otkaz, poslodavac treba dostaviti radničkom vijeću činjenice (činjeničnu građu) na kojima temelji odluku o otkazu, a u ovom konkretnom slučaju te činjenice su vidljive i proizlaze iz Odluke o razrješenju od 18.siječnja 2018.

Sukladno obvezi prethodnog pribavljanja suglasnosti i potom (naknadnog) donošenja odluke, tužitelj je u Odluci o razrješenju u toč.2. naveo da će sukladno odluci o razrješenju (toč.1.) provesti postupak otkaza ugovora o radu i zatražio suglasnost za namjeravani otkaz. U tom je smislu Radničkom vijeću u dopisu od 21. veljače 2018. zatražio suglasnost o namjeri redovnog otkazivanja ugovora o radu pri čemu je već iz samo sadržaja Odluke o razrješenju od 18. siječnja 2018. vidljiv razlog otkazivanja.

Radničko vijeće je Očitovanjem od 8. ožujka 2018. (list 37-39 spisa), odgovorilo da se protivi namjeri tužitelja o pokretanju redovnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu radniku K.L.. Upravo zbog navedenog je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kojom je razmatrao Odluku o razrješenju kao odluku o otkazu budući da poslodavac nije ni mogao donijeti odluku o otkazu prije nego dobije suglasnost za otkaz.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelj nije tražio nadomještaj suglasnosti na otkaz, sud prvog stupnja odbio provođenje dokaza predloženih po strankama, te nije u potpunosti utvrdio sve odlučne činjenice bitne za donošenje odluke o nadomještaju odluke na namjeravani otkaz, to ovaj sud nije mogao preinačiti pobijanu odluku, jer je činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP trebalo riješiti kao u izreci, a u svezi s tim ukinuta je i odluka o parničnom trošku koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. (166. st. 3. ZPP-a)

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će provesti dokaze koje predlažu parnične stranke, ocijeniti će provedene dokaze u skladu s člankom 8. ZPP-a, raspraviti će i sve ostale žalbene navode ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka, te će donijeti novu i zakonitu odluku.

Tužitelj smatra da nesavjetovanje zbog nepostojanja radničkog vijeća i sindikalnog povjerenika povlači negativne posljedice za odluku poslodavca i da je čini ništavom u smislu odredbe čl. 145. st. 11. ZR. Prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR postupak utemeljenja radničkog vijeća pokreće se na prijedlog radnika, a ne na prijedlog poslodavca. Time što kod tuženika nije bilo izabrano radničko vijeće, a ni sindikalni povjerenik, radnici su sebe onemogućili u sudjelovanju kod donošenja odluka kao i u zastupanju interesa i prava radnika kod poslodavca.

Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda Radničko vijeće "ne može" biti u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirano, jer prema odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 137/04 - pročišćeni tekst; dalje ZR) radničko vijeće "može biti tuženo" samo u vezi obveza utvrđenih ZR, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, a prema činjeničnom supstratu tužbe i iskazu drugotužiteljice nepravilnosti pri provođenju spornih izbora za radničko vijeće učinjene su u radu Izbornog i biračkih odbora. Glede tužbe drugotužiteljice, stajalište je prvostupanjskog suda da je ona prema konačnim rezultatima izbora za radničko vijeće od 18. ožujka 2005. godine izabrana u Radničko vijeće KBO, zbog čega da nema pravni interes za podnošenje tužbe.
U žalbi nije posebno obrazložen svaki od istaknutih žalbenih razloga, nego se ukazuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom sporu nije pasivno legitimiran, jer njegova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe čl. 158. ZR, budući je upravo radničko vijeće donijelo odluku o raspisivanju izbora dana 9. ožujka 2005. godine, a drugotužiteljica da je ovlaštena na podnošenje tužbe na temelju čl. 165. ZR.
U odgovoru na žalbu tuženik ističe da tužitelji nisu dokazali da je u provođenju izbora došlo do teškog kršenja odredaba zakona koje je utjecalo na rezultat izbora., zbog čega smatraju da je tužbeni zahtjev neosnovan.
U žalbi tužitelji nisu određeno naveli koje bitne povrede postupka je učinio prvostupanjski sud, međutim na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP) drugostupanjski sud po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP. Na temelju ovlasti iz citirane zakonske odredbe ovaj sud nalazi da je u prvostupanjskom postupku učinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude nije jasno smatra li prvostupanjski sud da tuženik ne može biti stranka u sporu radi poništenja izbora za radničko vijeće, jer mu u smislu odredbe čl. 77. st. 2. ZPP zakonom (čl. ZR čl. 158. st. 1.) nije priznato to svojstvo ili tuženik nije pasivno legitimiran, jer, kako se to navodi u obrazloženju pobijane presude, iz činjeničnih navoda u tužbi ne proizlazi da je tuženik postupao nezakonito pri provođenju spornih izbora za radničko vijeće.
Prema odredbi čl. 165 st. 1. ZR radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca ili kandidat može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teškog kršenja odredaba tog zakona o provođenju izbora za radničko vijeće, koja je utjecala na rezultate izbora, poništi provedene izbore, što znači da je ovom odredbom radničkom vijeću omogućeno da kao stranka u svojstvu tužitelja pokrene parnicu radi poništenja izbora za radničko vijeće. Odredba čl. 158. st. 1. ZR sadrži opće pravilo o nastupanju radničkog vijeća pred sudom, tako što je određeno da radničko vijeće može tužiti ili biti tuženo samo na temelju ovlaštenja, odnosno obveza utvrđenih tim ili drugim zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Temeljna ovlaštenja, ali i obveze radničkog vijeća propisana su u odredbi čl. 150. ZR u kojoj se u st. 2. određuje da radničko vijeće pazi na poštivanje toga zakona, pravilnika o radu, kolektivnih ugovora te drugih propisa koji su doneseni u korist radnika. Ova odredba ne znači samo pravo radničkog vijeća da pazi na poštivanje propisa koji su doneseni u korist radnika, nego je to i njegova obveza, pa propuštanje njezina ispunjavanja može rezultirati sporom protiv radničkog vijeća, kao tuženika u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZR.
Sudjelovanje radnika u odlučivanju kod poslodavca o pitanjima u svezi s njihovim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima ostvaruje se i putem prava na izbor radničkog vijeća. Odredbom čl. 140. st. 1. ZR predviđeno je da radnici imaju pravo izabrati na slobodnim i neposrednim izborima, tajnim glasovanjem, radničko vijeće koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti i promicanju njihovih prava i interesa, pa dosljedno tome ZR sadrži odredbe obvezujuće naravi o provođenju izbora. Budući se prava radnika štite i zakonitim provođenjem izbora u radničko vijeće, po pravnom shvaćanju ovoga suda radničko je vijeće na temelju čl. 150. st. 2. ZR dužno paziti da izbori budu provedeni u skladu s odredbama ZR i Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće (Narodne novine 12/02), zbog čega tuženik, u ovom sporu u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZR, ima stranačku sposobnost.
Suprotno tvrdnji u obrazloženju prvostupanjske presude da se činjenični navodi u tužbi ne odnose na nezakonito postupanje radničkog vijeća pri provođenju izbora, u tužbi se ističe da je član Izbornog odbora dr. med. L. D. A. bila istovremeno i kandidatkinja za člana radničkog vijeća, zbog čega da su odluke koje je donio Izborni odbor nezakonite.
Prema odredbi čl. 146. st. 5. ZR član izbornog odbora ne može biti radnik koji je kandidat za člana radničkog vijeća, dok prema st. 6. istog članka radničko vijeće imenuje izborni odbor prilikom raspisivanja izbora, pa s obzirom na rečeni navod u tužbi proizlazi da tužitelji ukazuju i na nezakoniti rad radničkog vijeća pri provođenju spornih izbora.
Uz navedenu bitnu povredu postupka, prvostupanjski sud je i zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi relevantne činjenice i ocijeniti zakonitost provedenih spornih izbora za Radničko vijeće Kliničke bolnice O., pa je u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZR valjalo ukinuti pobijanu presudu na temelju čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP.
Rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na drugotužiteljicu nije zakonito iz razloga što za podnošenje konstitutivne tužbe nije procesna pretpostavka postojanje pravnog interesa, a uz to pravo tužiteljice na podnošenje ove tužbe proizlazi i iz odredbe čl. 165. st. 1. ZR u kojemu je određeno da i kandidat za člana radničkog vijeća može od nadležnog suda zahtijevati da poništi provedene izbore za radničko vijeće, pri čemu ovlast za podnošenje tužbe nije uvjetovana neizborom kandidata u radničko vijeće. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba drugotužiteljice i predmet je vraćen i u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Prema odredbi čl. 124. st. 6. i 7. ZR radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti Pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglase nevažećim, a ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, pravo traženja utvrđenja nezakonitim pravilnika o radu ima sindikalni povjerenik. Budući da tuženik nije utemeljio radničko vijeće, tužbu je podnio sindikalni povjerenik. Tužbeni zahtjev je osnovan, jer je tuženik Pravilnik o radu donio 28. rujna 2001., a uputio ga tužitelju radi savjetovanja 3. listopada 2001. godine, a koji je dostavljen sindikalnom povjereniku tek 09. studenog 2001. godine i to nepotpun, bez njegovog sastavnog dijela, tj. bez Tarifnog priloga. Odredba čl. 126. ZR, koji ističe revident, ne može se primijeniti na ovaj spor. Zakon o radu ne propisuje rok u kojem se može tražiti od suda da nezakoniti Pravilnik o radu oglasi nevažećim odnosno ništavim.
Prema odredbi čl. 124. st. 6. i 7. ZR radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti Pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglase nevažećim, a ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, pravo traženja nezakonitim pravilnika o radu ima sindikalni povjerenik. Budući da tuženik nije utemeljio radničko vijeće, tužbu je podnio sindikalni povjerenik. Tužbeni zahtjev je osnovan, jer je tuženik Pravilnik o radu donio 28. rujna 2001., a uputio ga tužitelju radi savjetovanja 3. listopada 2001. godine, a koji je dostavljen sindikalnom povjereniku tek 9. studenog 2001. godine i to nepotpun, bez njegovog sastavnog dijela, tj. bez Tarifnog priloga. Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZR o donošenju Pravilnika o radu poslodavac se mora savjetovati sa sindikalnim vijećem (odnosno sa sindikalnim povjerenikom), u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom, što je tuženik propustio učiniti, kako su to i nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili. Prema odredbi čl. 145. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne je za položaj radnika, poslodavac se mora sa radničkim vijećem (odnosno sa sindikalnim povjerenikom) savjetovati o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U st. 2. tog članka važnom odlukom smatra se osobito odluka o donošenju Pravilnika o radu (koja je stavljena na prvo mjesto). Prema odredbi čl. 145. st. 11. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama ZR-a o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom) ništava je, a što su sudovi pravilno zaključili u ovom sporu glede predmetnog Pravilnika. Sindikalnom povjereniku dostavljen je Pravilnik 9. listopada 2001., a on je očitovanje o namjeravanoj odluci donošenja Pravilnika o radu uputio tuženiku 11. listopada 2001. godine, odnosno preporučenom pošiljkom 12. listopada 2001. godine. Tužba u ovom sporu podnesena je 8. studenog 2001., pa nije osnovan prigovor tuženika da nije održan rok za podnošenje tužbe. Odredba čl. 126. ZR, koji ističe revident, ne može se primijeniti na ovaj spor. Zakon o radu ne propisuje rok u kojem se može tražiti od suda da nezakoniti Pravilnik o radu oglasi nevažećim odnosno ništavim.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ni među strankama nije sporno, sud je mišljenja da je za postavljanje i spornih kamera bila potrebna suglasnost Zaposleničkog vijeća, tj. tužitelja, jer se radi o odluci važnoj za položaj radnika u smislu odredbe čl. 145 st. 1 i 2 ZR-a, pa kako takva suglasnost nije dana, udovoljeno je tužbenom zahtjevu pozivom na čl. 145 st. 11 ZR-a, smatrajući da su poduzete radnje oko postavljanja video nadzora nedopuštene, te da je slijedom toga potrebno kamere ukloniti.

Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja da se raspusti tuženik, temeljem odredbe čl. 161. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 149/09- dalje: ZR).
Naime, tužitelji tvrde da postoje razlozi za raspuštanje Radničkog vijeća zbog toga što tuženik ne obavještava o svom radu radnike niti sindikate, ne poziva na sjednice Radničkog vijeća tužitelje, zbog toga što raspravljanje i zaključci tuženika, na XII. sjednici održanoj 25. siječnja 2012. predstavljaju tešku povredu obveza te zlouporabu funkcije Radničkog vijeća, zbog toga što tuženik ne štiti sindikalnu povjerenicu 1. tužitelja, M. M. K., već predlaže njeno disciplinsko kažnjavanje, kao i zbog toga što je tuženik članici sindikata 2. tužitelja M. Š. povrijedio privatnost, jer je na oglasnu ploču stavljen zapisnik u kojem se raspravlja o dužini njenog bolovanja, te navedena šifra bolesti.
Tužitelji također navode da su M. M. K. oduzeti neki poslovi, od strane poslodavca, te tvrde da je predsjednik Radničkog vijeća prijetio radnici A. Č..
Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije pozivao tužitelje na sjednice niti ih je obavještavao o svom radu, dakle, da je povrijedio zakonsku obvezu iz čl. 151. ZR prema kojoj je Radničko vijeće obvezno redovito obavješćivati radnike i sindikat o svom radu, te primati njihove poticaje i prijedloge.
Prvostupanjski sud je također utvrdio da je tuženik kršio obveze iz Zakona o radu na sjednici od 25. siječnja 2012. zbog toga što se Radničko vijeće upuštalo u procjenu je li M. Š. opravdano na bolovanju, iako Radničko vijeće nema ovlasti tražiti da disciplinsko tijelo raspravi navode poslodavca odnosno da provjerava stanje i razloge bolovanja pojedinog radnika.
Međutim, po ocjeni ovog suda opravdano je prvostupanjski sud ocijenio da se ne radi o teškim povredama obveza Radničkog vijeća, jer zbog navedenih propusta nije došlo do nastupanja konkretnih štetnih posljedica koje bi se, da bi se radilo o teškim povredama obveza Radničkog vijeća, trebale sastojati u ugrožavanju radničkih prava tj. učinjene povrede trebale bi imati za posljedicu reduciranje ili uskraćivanje konkretnih prava radnika.
Naime, kao što se navodi u razlozima prvostupanjske presude, Radničko vijeće biraju radnici zaposleni kod određenog poslodavca, a svrha postojanja Radničkog vijeća je djelovanje na zaštiti i promicanju prava i interesa radnika od strane osoba koje biraju sami radnici. Zato u situaciji kada sindikati traže raspuštanje Radničkog vijeća treba imati u vidu potrebu da se poštuje volja radnika u pogledu sastava Radničkog vijeća, kao i potrebu da se bez ozbiljnih razloga ne narušava (raspuštanjem Radničkog vijeća) potrebni kontinuitet rada tog tijela.
S obzirom na navedeno opravdano je prvostupanjski sud ocijenio da navedene povrede obveza Radničkog vijeća nisu teške naravi, te da zbog tih povreda ne postoje razlozi za raspuštanje Radničkog vijeća u smislu odredbe čl. 161. st. 2. ZR.
Što se tiče odnosa Radničkog vijeća prema sindikalnoj povjerenici 1. tužitelja, M. M. K., opravdano je prvostupanjski sud ocijenio da u radnopravnom statusu te osobe nije bilo nikakvih promjena (to je utvrđeno njenim iskazom), a prihvatljivi su i razlozi prvostupanjske presude koji se odnose na navodno ugrožavanje privatnosti radnice M. Š.. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da se objavljivanjem podataka o razlozima bolovanja radnice M. Š. (ozljeda stopala) nije povrijeđeno neko pravo osobnosti navedene radnice.
Što se tiče navodnog oduzimanja određenih poslova M. M. K. treba reći da nije utvrđeno da bi njen radnopravni status bio promijenjen na njenu štetu zbog djelovanja Radničkog vijeća, a prijetnje predsjednika Radničkog vijeća radnici A. Č. od strane predsjednika Radničkog vijeća F. M., nisu ocijenjene kao teška povreda obveza Radničkog vijeća zbog kojeg bi u konkretnom slučaju trebalo raspustiti Radničko vijeće.
Naime, očito je da prvostupanjski sud smatra da je zbog ovog razloga bilo moguće eventualno isključiti F. M. u smislu odredbe čl. 161. st. 2. ZR.
Prema tome, zaključeno je da neki od razloga zbog kojih se traži raspuštanje Radničkog vijeća nisu činjenično utemeljeni (nisu počinjene nikakve povrede), a u pogledu onih povreda koje su utvrđene ocijenjeno je da nisu teške naravi, pa je zbog toga tužbeni zahtjev odbijen.
Žalbe 1. i 2. tužitelja sadrže razloge kojim oni pokušavaju obrazložiti zbog čega počinjene povrede obveza Radničkog vijeća smatraju dostatnim za odluku o raspuštanju Radničkog vijeća, međutim, kao što proizlazi iz izloženog, takva shvaćanja žalitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu prihvatljiva.
Dakle, potpuno i pravilno su utvrđene odlučne činjenice, pravilno je primijenjeno materijalno pravo (pravilno je ocijenjeno da ne postoje razlozi za raspuštanje Radničkog vijeća u smislu odredbi čl. 161. st. 2. ZR), a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno kao u izreci.

Okolnost da su članovi radničkog vijeća tuženiku dostavili faksom svoju suglasnost sa izvanrednim otkazom ugovora o radu tužitelju, a da se nisu sastali na sjednici ne utječe na zakonitost pobijane odluke. Uloga radničkog vijeća u donošenju odluke, koja je važna za položaj radnika, je savjetodavna te se to vijeće ne mora ni očitovati o namjeravanoj odluci poslodavca jer se u tom slučaju smatra da nema primjedbi ni prijedloga u svezi namjeravane odluke. Činjenica da se radničko vijeće pismeno suglasilo sa donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja ukazuje da su bili na vrijeme upoznati sa povredom radnih obveza koju je počinio tužitelj i da su ju smatrali valjanim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu. Stoga činjenica što se radničko vijeće za konkretan slučaj nije sastalo na sjednici, ne utječe na valjanost odluke tuženika niti ta činjenica ukazuje da bi za tužitelja bila donesena povoljnija odluka da su se oni sastali na sjednici.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za raspuštanje Radničkog vijeća, odnosno I. G. kao jedinog člana Radničkog vijeća u trgovačkom društvu „B. p." d.o.o. S. B., a taj zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da je Radničko vijeće (odnosno I. G.) prilikom razrješenja (opoziva) predstavnika radnika u Nadzornom odboru postupalo protivno interesima radnika te uz pogodovanje samoga I. G..

U provedenom postupku, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tuženik I. G. u ožujku 2014. izabran za jedinog člana Radničkog vijeća u trgovačkom društvu „B. p." d.o.o.,

- da je Odlukom od 31. ožujka 2014. tuženik kao član Radničkog vijeća razriješio tužitelja S. C. iz Nadzornog odbora trgovačkog društva „B. p." s danom 14. travnja 2014., te je na to mjesto imenovao sebe s danom 15. travnja 2014.

Prvostupanjski sud je ocijenio da za predmetni opoziv (razrješenje) predstavnika radnika u Nadzornom odboru nema nikakvih ograničenja u podzakonskim aktima poslodavca, kao ni u Zakonu o radu - čl. 163. („Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) i u Zakonu o trgovačkim društvima - čl. 259. st. 2. u svezi s čl. 439. („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03, 146/08, 137/09, 152/11- proč. tekst, 111/12, 68/13 - dalje: ZTD), te da tuženik svojim postupanjem nije teško povrijedio zakonske odredbe koje uređuju opoziv i imenovanje člana Nadzornog odbora. Stoga je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 161. st. 2. ZR za raspuštanje Radničkog vijeća.

Ovaj sud slaže se s takvom ocjenom prvostupanjskog suda.

Odredbom čl. 161. st. 2. ZR propisano je da ako radničko vijeće ili neki njegov član teško povrijedi obveze dane mu tim Zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, najmanje dvadeset pet posto radnika zaposlenih kod poslodavca može zatražiti od suda da raspusti radničko vijeće ili da isključi određenog člana.

Prema odredbi čl. 163. st. 2. i 4. ZR predstavnika radnika u Nadzorni odbor imenuje i opoziva Radničko vijeće. Član Nadzornog odbora imenovan na ovaj način ima isti pravni položaj kao i drugi imenovani članovi Nadzornog odbora.

Odredbom pak čl. 259. st. 2. ZTD propisano je da imenovanog člana Nadzornog odbora može u svako doba opozvati onaj tko ga je imenovao i zamijeniti ga drugom osobom.

Suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak i ocjena prvostupanjskog suda da za opoziv člana Nadzornog odbora nisu propisani nikakvi posebni razlozi, slijedom čega ni u ovdje spornoj odluci o razrješenju (pravilno: opozivu) nije bilo potrebno obrazložiti razloge, pa utoliko Radničko vijeće nije prekršilo niti zakonsku obvezu obavješćivanja radnika o toj odluci (čl. 151. ZR). Člana Nadzornog odbora može u svako doba opozvati onaj tko ga je imenovao i zamijeniti drugom osobom. Pritom i po ocjeni ovoga suda nije odlučno što je I. G. sam sebe imenovao u Nadzorni odbor poslodavca (umjesto opozvanog S. C.), jer za to nema nikakvih zakonskih zapreka, a tužitelji pak u provedenom postupku nisu dokazali da bi se on na ovaj način stavio u povoljniji pravni položaj u odnosu na druge radnike (čl. 157. ZR).

Prema tome, tuženik kao član radničkog vijeća nije teško povrijedio obveze dane mu Zakonom o radu i drugim propisima ili Kolektivnim ugovorom, a kako se to navodi u pobijanoj presudi, pa utoliko suprotna razlaganja u žalbi nisu osnovana.

Okolnost da se u Odluci od 31. ožujka 2014. navodi da se S. C. razrješuje dužnosti predstavnika u Nadzornom odboru poslodavca, umjesto da ga se opoziva, ne utječe na zakonitost te Odluke.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 163. st. 2. ZR za raspuštanje radničkog vijeća, tj. ovdje tuženika kao jedinog člana radničkog vijeća.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 2. ZPP, čl. 166. st. 1. ZPP).

Prema kogentnoj odredbi čl. 141. st. 1. ZR-a broj članova radničkog vijeća utvrđuje se prema broju radnika zaposlenih kod određenog poslodavca - tako da je kod poslodavca koji je zapošljavao od 751 do 1000 radnika u radničkom vijeću moglo biti 9 predstavnika, a za svakih sljedećih započetih tisuću radnika broj članova radničkog vijeća se prema odredbi st. 2. istog članka imao povećati za dva.

Radničko vijeće je prema tome moglo imati 11 članova.

Slijedom toga, a obzirom da je osporenim izborima za Radničko vijeće izabrano 13 članova, dakle više od broja propisanog navedenim odredbama čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a, pravilan je i zaključak iz pobijane presude da su time „teško prekršene" odredbe ZR-a o provođenju izbora - od utjecaja na rezultate izbora, te da se provedeni izbori zbog toga imaju poništiti.

Pravilno je pritom shvaćanje tuženika da je i pored navedenih odredbi čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a, a na temelju odredbe čl. 164. st. 1. ZR-a, sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća moguće povećati broj članova radničkog vijeća.

Međutim, obzirom da je taj sporazum bilo moguće postići samo sa radničkim vijećem koje bi bilo izabrano - i to u postupku izbora koji bi stvarao učinke, u konkretnom slučaju, kada prije izbora (prvog) radničkog vijeća nije ni moglo doći do tog sporazuma, nije nastao slučaj iz odredbe čl. 164. st. 1. ZR-a: radničko vijeće u izostanku toga sporazuma nije moglo imati broj članova veći od broja propisanog navedenim odredbama čl. 141. st. 1. i 2. ZR-a.

Naime, prema odredbi čl. 145. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U smislu odredbe čl. 2. podstav 2. navedene zakonske odluke važnim odlukama iz st. 1. toga čl. smatraju se osobito odluke o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu. Odredbom čl. 145. st. 4. ZR propisano je - ako sporazumom poslodavca sa radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od tri dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca. U konkretnom slučaju tuženik je tu osporenu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja donio prije isteka roka iz navedene zakonske odredbe, no samo zbog toga ista odluka ne može se smatrati nezakonitom. Tuženik je o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelja obavijestio Sindikat grafičara Hrvatske u Zagrebu koji je bio ovlašten zastupati članove toga Sindikata zaposlene kod tuženika, kako su utvrdili nižestupanjski sudovi, no kako nije utvrđeno da bi se isti Sindikat izjasnio o namjeravanoj odluci tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja, okolnost što je tuženik odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja donio prije isteka roka iz čl. 145. st. 4. ZR nema za posljedicu nedopuštenost datog otkaza ugovora o radu.

Zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2001. g. u postupku nije u potpunosti utvrđeno. Naime, nije utvrđeno da li postoji krivnja na strani tuženika za to što tužitelj u 2001. g. nije iskoristio godišnji odmor za tu godinu. Naknada štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora može se na teret poslodavca dosuditi, ako na poslodavcu leži krivnja za neiskorištenje godišnjeg odmora.
Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora tužitelja za 2001. g. kao i u odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).
U nastavku postupka prvostupanjski će sud utvrditi postoji li krivnja na strani tuženika zbog neiskorištenja godišnjeg odmora tužitelja u 2001. g., a zatim će donijeti novu presudu.
Tuženik u reviziji niti ne iznosi da tužitelju u 2001. g. ne bi pripadalo pravo na godišnji odmor u trajanju od 27 radnih dana, a kako je u postupku utvrđeno da tužitelju doista je u 2001. g. pripadalo pravo na godišnji odmor u trajanju od 27 radnih dana pravilnom primjenom materijalnog prava je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužitelj ima pravo na godišnji odmor za 2001. g. u trajanju od 27 radnih dana. Stoga je reviziju u dijelu kojim se pobija prihvaćanje toga dijela tužbenog zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno da je između radničkog vijeća i radnika postojala komunikacija putem oglasnih ploča i dostupnih telefona, a nakon podnošenja tužbe i održanih više skupova radnika, a da se od trenutka konstituiranja radničkog vijeća dana 07. prosinca 2004. godine pa do podnošenja tužbe 15. travnja 2005. godine, u tom razdoblju nije dešavalo ništa od posebnog značaja, kako na razini trgovačkog društva, tako i u vezi rada radničkog vijeća. Zbog toga prvostupanjski sud smatra, da iako obavješćivanje radnika nije bilo u skladu s preuzetom obvezom o jednomjesečnom pisanom izvještavanju uz platne liste (uz izuzetak prvog obavješćivanja), da radničko vijeće nije prekršilo zakonsku obvezu obavješćivanja iz čl. 147. ZR, zbog čega da ne postoje razlozi da bi se ponašanje radničkog vijeća u razmatranom razdoblju imalo podvesti pod kvalifikaciju teškog kršenja obveza koje zakon predviđa za njegovo raspuštanje.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno i da je predsjednik radničkog vijeća zapisnike sa sjednica radničkog vijeća dostavljao direktoru trgovačkog društva, kao i da je radničko vijeće u vezi izbora za članove radničkog vijeća uputilo tijelu javne vlasti upit u svezi izbora za radničko vijeće, kao što je utvrdio i da se predsjednik radničkog vijeća obraćao poslodavcu. No, prvostupanjski sud smatra da takvo postupanje isto tako nema obilježja teškog kršenja obveza propisanih zakonom, drugim propisom ili Kolektivnim ugovorom.
Niti činjenica eventualnog osnivanja novih sindikata, poteklog inicijativom članova radničkog vijeća, ne bi predstavljala razlog za raspuštanje radničkog vijeća kraj činjenice da je Ustavom radnicima zajamčeno pravo na slobodno sindikalno udruživanje i slobodno istupanje, a ZR-om je propisano načelo dobrovoljnosti članstva, te zabrana diskriminacije bilo članova, bilo nečlanova udruge.
Okolnost pak da je od 311 zaposlenika, 140 radnika podnijelo tužbu za raspuštanje radničkog vijeća, prvostupanjski sud smatra da nije sama po sebi dovoljan razlog da bi se radničko vijeće raspustilo, kada zakon predviđa druge pretpostavke koje trebaju biti ispunjene da bi se takvom zahtjevu moglo udovoljiti.
U svemu se prihvaćaju pravni zaključci prvostupanjskog suda.
Naime, ZR-om propisana je pretpostavka za raspuštanje radničkog vijeća, a to je teško kršenje obveza danih radničkom vijeću ZR-om, drugim propisom ili Kolektivnim ugovorom. Temeljna ovlaštenja radničkog vijeća propisana su odredbom iz čl. 143. ZR, pa je tako st. 1. propisano da radničko vijeće štiti i promiče interese radnika zaposlenih kod određenog poslodavca, savjetovanjem suodlučivanjem ili pregovorima s poslodavcem ili od njega opunomoćenom osobom, o pitanjima važnim za položaj radnika.
Stavkom 2. propisano je da radničko vijeće pazi na poštivanje ovog zakona, pravilnika o radu, Kolektivnih ugovora, te drugih propisa koji su doneseni u korist radnika.
Stavkom 3. propisano je da radničko vijeće pazi da li poslodavac uredno i točno ispunjava obveze glede obračunavanja i uplaćivanja doprinosa za socijalno osiguranje, te u tu svrhu ima pravo uvida u odgovarajuću dokumentaciju.
Stavkom 4. propisano je da radničko vijeće ne smije sudjelovati u pripremanju ili ostvarenju štrajka, isključenja s rada ili druge industrijske akcije, niti se smije na bilo koji način miješati u kolektivni radni spor koji može dovesti do takve akcije. Člankom 147. ZR-a propisano je, da je radničko vijeće obvezno redovito obavješćivati radnike i sindikat o svom radu, te primati njihove poticaje i prijedloge.
Člankom 150. ZR propisano je, između ostalih, stavkom 1., da s ciljem sveobuhvatnog obavješćivanja i rasprave o stanju i razvoju trgovačkog društva, odnosno ustanove, odnosno drugog oblika organiziranja poslodavca, te o radu radničkog vijeća, da se moraju dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima, održati skupovi radnika zaposlenih kod određenog poslodavca, dok je stavkom 3. iste zakonske odredbe propisano da takav skup radnika saziva radničko vijeće, uz prethodno savjetovanje s poslodavcem, vodeći pritom računa da se odabirom vremena i mjesta održavanja skupa radnika ne šteti djelotvornosti poslovanja poslodavca.
Člankom 154. ZR, propisano je da u svojoj djelatnosti radničko vijeće ne smije ni pojedinačnog radnika, niti određenu skupinu radnika, povlašćivati, a niti stavljati u nepovoljniji položaj od drugih radnika, dok je čl. 155. ZR propisano da je član radničkog vijeća dužan čuvati poslovnu tajnu koju je saznao u obavljanju ovlaštenja danih mu ovim zakonom, s time da takva obveza postoji i nakon isteka izbornog razdoblja.
Člankom 156. ZR, propisano je da radničko vijeće može s poslodavcem sklopiti pisani sporazum, koji može sadržavati pravna pravila kojima se uređuju pitanja iz radnog odnosa sa učincima propisanim tom zakonskom odredbom, a uz ograničenja isto tako propisana tom odredbom zakona.
Razmatrajući stoga iznesene razloge po tužiteljima, zbog kojih oni smatraju da postoji pravna osnova za raspuštanje radničkog vijeća, nalazi se da oni razlozi koje tužitelji iznose u svojoj tužbi, ponavljanjem ovih i u izjavljenoj žalbi, ne sadrže obilježja teških kršenja obveza propisanih za radničko vijeće, a niti se mogu podvesti pod kršenja onih obveza i ovlaštenja radničkog vijeća propisanih prije navedenim zakonskim odredbama.
Utoliko je prvostupanjski sud u svemu donio na zakonu osnovanu odluku, koja žalbenim navodima ničim nije dovedena u sumnju.
Valjalo je zato u svemu žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako prvostupanjsku presudu potvrditi, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U postupku je utvrđeno slijedeće:

- da je dana 22. prosinca 2005. imenovan Izborni odbor u sastavu M. J. kao predsjednik, te A. D. i D. V. kao članovi za provođenje izbora za novo radničko vijeće,

- da je Izborni odbor odlučio da će se glasovanje za izbor radničkog vijeća obaviti 17. siječnja 2006. na jednom biračkom mjestu u Z. G. u školskoj prostoriji u vremenu od 7,00 do 20,00 sati,

- da radnik koji na dan glasovanja neće biti na radu ili je njegovo mjesto rada udaljeno od biračkog mjesta može biračkom odboru najmanje 5 radnih dana prije glasovanja podnijeti pisani zahtjev da mu se uruči glasački listić i omotnica s poštanskom markom za obično rukovanje radi glasovanja putem pošte,

- da prema konačnim rezultatima izbora koje je i utvrdio Izborni odbor su sudjelovale svaki sa svojim listom Sindikata željezničara Hrvatske koji je dobio 193 glasa i lista Sindikata hrvatskih željezničara sa 72 glasa, tako da u radničko vijeće od 5 članova su izabrani prva četiri kandidata sa liste Sindikata željezničara Hrvatske, te jedan kandidat sa liste Sindikata hrvatskih željezničara.

Kao sporno u postupku je valjalo raspraviti:

- jesu li izbori provedeni na zakonit i transparentan način

- je li kršenje odredaba o provođenju izbora utjecalo na rezultate izbora.

Detaljno provedenim dokaznim postupkom (saslušanjem svjedoka i ocjenom isprava), sud je utvrdio da Izborni odbor nije postupio prema čl. 5. st. 4. Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće ("Narodne novine", broj: 12/02), budući da radnicima - njih 27 članovima tužitelja, koji su zahtijevali dopisno glasovanje nije uručen glasački listić s omotnicom i poštanskom markom radi glasovanja putem pošte, niti na zahtijevanu adresu stanovanja, niti na mjesto rada (u čemu prilože spisu pismene izjave tih radnika - list spisa 183 do 110) uslijed čega su ti radnici bili onemogućeni u glasovanju.

Stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da provedeni izbori nisu bili pošteni, a niti provedeni na način koji osigurava rezultate izbora sukladno stvarnoj i slobodno iskazanoj volji radnika (čl. 141. st. 1. i 5. Zakona o radu - "Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR).

Da je navedeno kršenje odredaba o provođenju izbora utjecalo na rezultate izbora proizlazi iz utvrđene činjenice da bi pravilno provedenim izborima s liste tužitelja u radničko vijeće bila izabrana 2 kandidata - prema D'hontovoj metodi u smislu čl. 142. st. 3. ZR, a ne 1 kandidat kako je utvrdio Izborni odbor prema konačnim rezultatima.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je po osnovi čl. 158. st. 1. ZR prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio provedene izbore utvrdivši da je riječ o teškom kršenju odredaba ZR o provođenju izbora za radničko vijeće koje je imalo utjecaja na rezultate samog izbora.

Predmet spora je zahtjev za poništenje izbora za radničko vijeće D. d.o.o. K. održanih dana 26. ožujka 2014., te zahtjev za ukidanje svih provedenih radnji i odluka donesenih u provedenom izbornom postupku, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

- da je na dan provođenja izbora biralište trebalo biti otvoreno u vremenu od 6,00 do 16,00 sati, a da je zatvoreno u 15,30 sati, čime je određeni broj radnika onemogućen u ostvarenju aktivnog biračkog prava;

- da je protivno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o izborima za radničko vijeće tuženik Izborni odbor zanemario glasove radnika koji su pristigli putem pošte, te te listiće proglasio nevažećima;

- da je odlukom tuženika Izbornog odbora glasačka kutija premještena s biračkog mjesta na drugo mjesto (tvornicu K.);

- da je predsjednik sindikata PPDIV u nekoliko navrata dolazio na biračko mjesto i nezakonito provjeravao izlaznost radnika na izbore,

a koje nepravilnosti da su utjecale na rezultate izbora.

Prvostupanjski sud nije našao dokazanim tvrdnje tužitelja o prerano zatvorenom biralištu i o onemogućavanju ostvarenja aktivnog biračkog prava određenom broju radnika.
Nasuprot tome utvrdio je da je glasačka kutija tijekom dnevnog odmora bila premještena u restoran društvene prehrane u pogonu K., kako bi se radnicima koji rade u tom pogonu omogućilo glasovanje, a ujedno izbjeglo kretanje radnika tvorničkim krugom, koje nije bilo poželjno zbog inspekcije koja je tog dana provođena u društvu. Daljnje je utvrđenje suda da je D. T., predsjednik sindikata PPDIV, jednom došao do biračkog odbora i raspitivao se o izlaznosti radnika na izbore.

Neovisno o dokazanosti navedenih činjenica, prvostupanjski sud ocjenjuje da opisano postupanje Izbornog odbora i D. T. ne predstavlja tešku povredu izborne procedure koja je utjecala na rezultate izbora.

Međutim, prvostupanjski sud, izlazeći pri tome i izvan činjenične osnove tužbe, zaključuje da je Izborni odbor nepravilno postupio kada je protivno odredbi čl. 5. st. 4. Pravilnika o izborima za radničko vijeće ("Narodne novine" 81/10 - dalje: Pravilnik) kod utvrđivanja rezultata izbora uzeo u obzir glasačke listiće koji mu nisu upućeni putem Hrvatske pošte, već internom poštom i putem davatelja poštanskih usluga Fedex.

Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca ili kandidat za radničko vijeće, može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teške povrede odredbe iz tog Zakona o provođenju izbora za radničko vijeće, koja je utjecala na rezultate izbora, poništi provedene izbore.

O odlučnoj činjenici - utjecaju utvrđene nepravilnosti u postupanju na rezultate izbora prvostupanjski sud dao je nejasne, nedostane i proturječne razloge, a zbog kojeg nedostatka se pobijana presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a kako to osnovano ističu žalitelji.

Naime, u prvostupanjskoj presudi se s jedne strane navodi da je Izborni odbor pogrešno, protivno odredbi čl. 5. st. 4. Pravilnika, pri utvrđivanju rezultata glasovanja uzeo u obzir glasačke listiće koji su pristigli internom poštom, a ne putem Hrvatske pošte koja dostava bi garantirala istinitost i tajnost glasovanja. Međutim, da taj propust Izbornog odbora ne bi utjecao na rezultate izbora da je Izborni odbor na dan provođenja izbora provjerio u skladištima u koja je obično dolazila interna pošta, je li stigla kakva pošta za izborni odbor, te i te pristigle listiće uzeo u obzir.

Iz navedenog obrazloženja ne može se razabrati predstavlja li tešku povredu odredbe o provođenju izbora za radničko vijeće koja je utjecala na rezultate izbora, uzimanje u obzir glasačkih listića koji nisu dostavljeni putem Hrvatske pošte već internom poštom, odnosno predstavlja li takvu povredu propust Izbornog odbora da na dan glasovanja provjeri jesu li internom poštom dostavljeni i daljnji glasački listići.

U pogledu odlučne činjenice, mogućeg drugačijeg izbornog rezultata u slučaju da nisu bili uzeti u obzir glasački listići koji su do dana održavanja izbora stigli Izbornom odboru internom poštom i putem Fedexa, odnosno da su bili uzeti u obzir i glasački listići pristigli u prostorije poslodavca internom poštom prije održavanja izbora, a koji nisu bili dostavljeni Izbornom odboru do zatvaranja birališta, pobijana presuda nema nikakvih razloga.

Budući da je slijedom navedenog, zbog učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da je radničko vijeće tuženika 28. siječnja 2005. godine donijelo odluku o raspisivanju redovitih izbora za radničko vijeće,
- da je izborni odbor 14. veljače 2005. godine donio odluku o provođenju izbora za radničko vijeća, kojom je između ostaloga određeno, da će radničko vijeće imati tri člana i tri zamjenika, da će se izbori održati 23. ožujka 2005. godine u vremenu od 8 - 22 sata, u mjestima P., Ž., P., Š., V. i na P.,
- da je tužiteljica bila nositelj liste koju je predložila skupina radnika,
- da je u sastavu izbornog odbora koji ima tri člana i tri zamjenika, kao član imenovan I. Č.,
- da je izborni odbor donio odluku o imenovanju biračkog odbora koji će provoditi izbore za radničko vijeće na svim biračkim mjestima,
- da je u sastavu biračkog odbora imenovan kao član I. Č., koji je ujedno imenovan za člana izbornog odbora,
- da je nakon završetka glasovanja za radničko vijeće sačinjen zapisnik o rezultatima predmetnih izbora, te je tada nakon što je glasačka kutija otvorena u prostorijama Uprave tuženika, utvrđeno da je od 229 radnika glasovalo 166 radnika, da je važećih glasačkih listića bilo 161, nevažećih 5, neupotrijebljenih 84, da je N. K. dobila 113 glasova, a tužiteljica 48,
- da su prilikom prebrojavanja glasova i sastavljanja zapisnika o rezultatima izbora za radničko vijeće od strane izbornog odbora sudjelovali S. K., M. D. i I. Č., a od strane biračkog odbora B. M., G. K. i I. Č., a kao zapisničar sudjelovala je M. M.,
- da je tužiteljica u roku od tri dana podnijela prigovor na nepravilnost izbornog postupka o kojem su odlučivali predsjednik izbornog odbora, član izbornog odbora i predsjednik biračkog odbora.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Pogrešno je međutim prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 52/01, 114/03 - dalje ZR) zaključio da je poslodavac pasivno legitimiran u parnici radi poništenja izbora radničkog vijeća. Naime, prema toj zakonskoj odredbi, sada odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o radu (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04.), radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca ili kandidat može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teškog kršenja odredaba toga Zakona o provođenju izbora za radničko vijeće, koje je utjecalo na rezultate izbora, poništiti provedene izbore. S obzirom da poslodavac nema nikakvog utjecaja niti sudjeluje u provođenju izbora za radničko vijeće, on ne može niti odgovarati za kršenje odredaba Zakona o radu (pročišćeni tekst „Narodne novine", br. 137/04) i Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće ("Narodne novine", broj 12/2002) u postupku izbora za radničko vijeće.
Prema odredbi čl. 150. st. 2. ZR (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04) radničko vijeće pazi na poštivanje Zakona o radu, kolektivnih ugovora, te drugih propisa koji su doneseni u korist radnika, pa stoga ako je pri provođenju izbora za radničko vijeće došlo do kršenja odredaba Zakona o radu, radničko vijeće može biti tužena stranka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o radu (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 137/04). U konkretnom slučaju poslodavac nema pasivnu legitimaciju, jer on nije sudjelovao u provođenju izbora za radničko vijeće, pa ne može biti niti odgovoran za kršenje odredaba Zakona o radu i Pravilnika o provođenju izbora za radničko vijeće u provedenom postupku izbora za radničko vijeće. Kako tuženik u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana stranka, tužbeni zahtjev prema njemu nije osnovan.
S obzirom na izvedene dokaze nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložila tužiteljica, pa odbijanjem toga dokaznog prijedloga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka.
S obzirom na predmet spora, nije bilo potrebno niti izvršiti uvid u odluku tuženika o organizaciji radnih mjesta, a niti u odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za tužiteljicu.
Nije odlučno što je predsjednica vijeća prvostupanjskog suda eventualno prije donošenja pobijane presude rekla da se neće uvažiti zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, jer o tom zahtjevu odlučuje vijeće prvostupanjskog suda.
Pravilna je i odluka o parničnim troškovima donesena temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 - dalje ZPP).
Kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. 8., 9. i 11. ZPP, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZR Radničko vijeće, izborni odbor, poslodavac, sindikati koji imaju svoje članove zaposlene kod određenog poslodavca, ili kandidat može od nadležnog suda zahtijevati da u slučaju teškog kršenja odredaba ovog zakona o provođenju izbora za Radničko vijeće, koje su utjecale na rezultate izbora, poništi provedene izbore.
Na temelju procesne građe (zapisnika o konačnom rezultatu izbora za RV, odluku o provođenju izbora za RV (list 107 spisa), odluku o provođenju izbora za RV u dijelovima H. - H. t. d.d. (list 108 spisa), odluku o imenovanju biračkih odbora (list 110 spisa), naputka za glasovanje (list 132 - 136 spisa), zapisnike biračkih odbora za izbor RV (list 138 do 191 spisa) i druge dokumentacije), kao i saslušanih svjedoka B. K., A. F., M. N., I. M., F. J., V. M. i M. Š., prvostupanjski sud je s osnovom utvrdio da je prilikom izbora za Radničko vijeće došlo do teškog kršenja Zakona o radu u pogledu provođenja izbora, a koji se odnosi na postupak glasovanja radnika koji nisu bili na radu na dan glasovanja ili čije mjesto rada je udaljeno od biračkog odbora, a koji su trebali glasovati preko pošte.
Način provođenja glasovanja tih radnika predviđen je odredbom čl. 5. st. 4. i 5. Pravilnika o provođenju izbora za Radničko vijeće ("Narodne novine", broj: 12/02 - dalje: Pravilnik).
Prema tim odredbama izborni odbor može odlučiti da se navedenim radnicima koji neće biti na radu na dan glasovanja ili čije je mjesto rada udaljeno od biračkog odbora omogući glasovanje na način da im se uruči glasački listić i omotnica s poštanskom markom radi glasovanja poštom. Takav se glasački listić uzima u obzir kod utvrđivanja rezultata izbora ako je u zatvorenoj omotnici, upućenoj najmanje tri radna dana prije dana glasovanja upućen na adresu sjedišta poslodavca s naznakom "ne otvarati - za izborni odbor", te ako je izbornom odboru stigao do dana glasovanja, i ako je omotnicu otvorio izborni odbor.
Prema odredbi čl. 147. st. 2. ZR izborni se odbor brine o zakonitosti izbora i objavljuje rezultate izbora, a prije objave rezultata izbora može odlučiti da se zbog utvrđenih nepravilnosti dio ili cijeli izborni postupak poništi.
Prema odredbi čl. 148. st. 1. ZR izbori za Radničko vijeće, kandidacijski postupak moraju biti otvoreni, slobodni i pošteni, bez ometanja i pritisaka i provedeni na način koji osigurava rezultate izbora sukladno stvarnoj i slobodno iskazanoj volji radnika, te postupanje protivno stavku 1. ovog članka može imati za posljedicu ništavost izbora (st. 2. čl. 148. ZR).
U konkretnom slučaju postupljeno je suprotno gore navedenim odredbama Zakona o radu te Pravilniku o provođenju izbora za Radničko vijeće - jer je izborni odbor odlučio da radnicima koji su trebali glasovati putem pošte budu glasački listići dostavljani putem njihovih voditelja, da listići po glasovanju budu dostavljeni biračkim odborima ovisno o mjestu gdje su ti radnici trebali glasovati, te su birački odbori otvarali omotnice i prebrojavali ih zajedno s drugima koji su zatim bili ubačeni u kutiju.
Kako je Pravilnikom isključivo uređeno da je jedino izborni odbor ovlašten otvarati koverte, prebrojavati glasove i sastaviti zapisnik o rezultatima izbora nakon što zaprimi poštom zatvorene koverte glasača koji su obavili izbore putem pošte sa adresom poslodavca s posebnom naznakom "za izborni odbor - ne otvarati", a izborni odbor je svoje ovlasti u odnosu na te radnike prenio na biračke odbore i na taj način teško povrijedio citirane odredbe Zakona o radu i Pravilnika o izboru Radničkog vijeća, jer je time doveo u pitanje načelo tajnosti i načelo zabrane višestrukog glasovanja, jer nije vođena nikakva evidencija.
Utvrđeno je, da su već tijekom provođenja izbora izborna tijela upozoravana na nepravilnost i nezakonitost takvog načina glasovanja, a osim toga kako društvo ima velik broj izdvojenih jedinica i terenskih radnika, te da je na takav način glasovalo do 10% radnika, s obzirom na činjenicu, da je u popis birača upisano 5211 radnika (list 55 spisa), a da je razlika u glasovima između dvije liste iznosila svega 265 glasova, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je grubo kršenje odredaba ZR i Pravilnika utjecalo i na rezultat izbora.
Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju čl. 165. st. 1. ZR (ranije čl. 158. st. 1. ZR) poništio izbore.
Kako u postupku nisu počinjene ni bitne povrede na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.