Sudska praksa

- neosnovani su navodi tuženika da je tuženik konkludentnim radnjama iskazao svoj stav da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja. Naime, odredbom čl. 97. st. 1. ZR jasno je propisano da obavijest kojom se poslodavac može osloboditi obveze plaćanja naknade iz čl. 95. ZR mora biti u pisanom obliku. Stoga izražavanje volje za odustankom od plaćanja naknade iz čl. 95. ZR se ne može učiniti konkludentnim radnjama, a niti iste mogu za imati bilo kakav pravni učinak,

- razlozi za otkaz i financijske poteškoće tuženika, jednako kao i radnikovo pobijanje odluke o otkazu ne predstavljaju okolnosti zbog kojih bi tužbeni zahtjev tužitelja bio neosnovan i zbog kojih bi tuženik bio oslobođen obveze plaćanja ugovorne naknade iz čl. 95. ZR. Također, bez utjecaja na osnovanost tužiteljeva zahtjeva je i okolnost što se tužitelj nije obraćao tuženiku sa zahtjevom za isplatom ugovorene naknade.

 

Članak 95. Zakon o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11)

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom bruto iznosa od 59.983,23 kn s osnove naknade plaće zbog ugovorne zabrane utakmice za razdoblje od 14. veljače 2013. do 28. siječnja 2014. sa pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (točka II. izreke).

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, te Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 59.983,23 kn, dok je ista preinačena u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 59.983,23 kn bruto sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 59.983,23 kn, tekućim na pojedinačne iznose kao u izreci presude, te u odluci o troškovima parničnog postupka sadržanoj u točki I. II. izreke, tako da je usvojen tužbeni zahtjev u tom dijelu , te je 

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kn.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.200,00 kn.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio : 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 13. veljače 2012. ,

- da je tužitelju radni odnos kod tuženik prestao temeljem Odluke o otkazu Ugovora o radu od 30. siječnja 2013. poslovno uvjetovanim otkazom, 

- da je tužitelj pobijao Odluku o otkazu, ali da je sa tužbenim zahtjevom odbijen pravomoćnom presudom donijetom u postupku koji se pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Pr-7740/13,

- da su čl. 12. Ugovora o radu od 13. veljače 2012. tužitelj i tuženik ugovorili zabranu natjecanja radnika sa poslodavcem u razdoblju od 12 mjeseci nakon prestanka ugovora o radu, te da se za vrijeme trajanje iste tuženik obvezao tužitelju isplaćivati naknadu u visini polovice njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, 

- da tužitelj nakon otkaza zasnovano novi radni odnos dana 1. travnja 2014. kod poslodavca E d.o.o.

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da nisu nastupile okolnosti koje dovode do nastupa zabrane natjecanja radnika sa poslodavcem, te da stoga nije nastupila niti obveza tuženika na isplatu naknade. Iz obrazloženja pobijane presude može se zaključiti da su okolnosti zbog kojih prvostupanjski sud smatra da nisu nastupile okolnosti koje dovode do nastupa zabrane natjecanja: okolnost što je tuženik tužitelju otkaz dao zbog financijskih razloga, okolnost da se generalno smanjivao broj radnika kod tuženika, te okolnost da je tužitelju trebalo biti jasno da tuženik nije spreman isplaćivati ugovorenu naknadu obzirom na razloge koji su doveli do prestanka radnog odnosa, smanjivanja plaće radnicima i otkazivanju ugovora o radu. Međutim, iz pobijane presude potpuno je nejasno zašto bi navedene okolnosti uopće bile od značaja za primjenu odredbe čl. 12. Ugovora o radu i odredbi Zakon o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11 – dalje: ZR) koje reguliraju institut zabrane natjecanja radnika s poslodavcem. Kako su razlozi koji se navode u pobijanoj presudi nejasni, to se presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Međutim, iako je u sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

Naime, nije sporno da je čl. 12.1. Ugovora o radu kojeg su tužitelj i tuženik sklopili dana 13. veljače 2012. tužitelj obvezao da se u razdoblju od 12 mjeseci nakon prestanka ugovora o radu iz bilo kojeg razloga neće zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s tuženikom. Nadalje, nije sporno niti da se čl. 12.2. Ugovora o radu tuženik obvezao da će tužitelju za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja isplaćivati polovicu njegove prosječne mjesečne plaće koja je tužitelju isplaćena u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Na kraju, nije sporno da se tužitelj razdoblju od 12 mjeseci nakon prestanka ugovora o radu s tuženikom nije zaposlio kod neke druge osobe koja je u tržišnom natjecanju sa poslodavcem.

Tužitelj je dakle, u potpunosti ispunio svoju obvezu iz čl. 12.1. Ugovora o radu, što uostalom tuženik niti ne spori. Člankom 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 6. st. 4. ZR, propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i da je odgovoran za njezino ispunjenje, dok je člankom 342. st. 1. ZOO propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kako je tužitelj ispunio svoju obvezu iz čl. 12.1. Ugovora  radu, a tuženik svoju iz čl. 12.2. Ugovora o radu nije ispunio, to  tužitelj osnovano, temeljem čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO u svezi s čl. 6. st. 4. ZR, kao vjerovnik u obveznopravnom odnosu od tuženika zahtijeva da mu isplati naknadu čija je visina ugovorena čl. 12.2 Ugovora o radu.    

Pritom treba napomenuti da u postupku nije utvrđeno da bi ugovorna zabrana natjecanja prestala temeljem čl. 96. st. 2. ZR, a niti je utvrđeno da bi tuženik kao poslodavac odustao od ugovorne zabrane utakmice u smislu odredbe čl. 97. st. 1. ZR na način da je pisano obavijestio tužitelja o odustanku od iste. Neosnovani su navodi tuženika da je tuženik konkludentnim radnjama iskazao svoj stav da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja. Naime, odredbom čl. 97. st. 1. ZR jasno je propisano da obavijest kojom se poslodavac može osloboditi obveze plaćanja naknade iz čl. 95. ZR mora biti u pisanom obliku. Stoga izražavanje volje za odustankom od plaćanja naknade iz čl. 95. ZR se ne može učiniti konkludentnim radnjama, a niti iste mogu za imati bilo kakav pravni učinak. To pogotovo kada se ima u vidu da (pisani) odustanak od ugovorne zabrane natjecanja oslobađa poslodavca obveze plaćanja naknade nakon što prođu tri mjeseca od dana dostave radniku izjave o odustanku.    

Na osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva bez utjecaja je i okolnost što je tuženik tužitelju ugovor o radu otkazao zbog gospodarskih i organizacijskih razloga i što je tužitelj neuspješno pobijao odluku o otkazu u parničnom postupku koji je pravomoćno izgubio. Naime, razlozi za otkaz i financijske poteškoće tuženika, jednako kao i radnikovo pobijanje odluke o otkazu ne predstavljaju okolnosti zbog kojih bi tužbeni zahtjev tužitelja bio neosnovan i zbog kojih bi tuženik bio oslobođen obveze plaćanja ugovorne naknade iz čl. 95. ZR. Također, bez utjecaja na osnovanost tužiteljeva zahtjeva je i okolnost što se tužitelj nije obraćao tuženiku sa zahtjevom za isplatom ugovorene naknade. Naime, niti zakonom, a niti ugovorom o radu, nije predviđena obveza radnika da se tuženiku prethodno obraća sa zahtjevom za isplatom naknade, a niti je predviđeno da bi izostanak takvog prethodnog obraćanja imao za posljedicu neosnovanost tužiteljeva zahtjeva za isplatu ili prekluziju prava kako to tuženik neosnovano tvrdi u postupku. 

U odnosu na visinu tužiteljeva tužbenog zahtjeva, na temelju obračunskih isprava za isplatu plaće (list 25-28 spisa), utvrđeno je da je tužiteljeva bruto plaća u tri mjeseca prije otkazivanja iznosila 10.490,72 kn, što nadalje znači da polovica iste, u smislu odredbe čl. 12.2. Ugovora o radu, iznosi 5.245,36 kn. Stoga je tužitelju u utuženom razdoblju od 14. veljače 2013. do 28. siječnja 2014. valjalo dosuditi bruto iznos od 59.983,23 kn koliko tužitelj tužbeni zahtjevom i potražuje. 

U odnosu na tuženikove navode da tužitelj nema osnova potraživati naknadu iz 95. ZR u bruto iznosu treba navesti da potraživanje naknade iz čl. 95. ZR, sukladno čl. 433.a st. 1. ZPP, predstavlja tražbinu iz radnog odnosa koja se utvrđuje i dosuđuje u bruto iznosa jer ista, sukladno čl. 14. st. 1. toč. 1.5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15 – dalje: ZOPD) odnosno čl. 21. st. 1. toč. f. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 115/16) koji je trenutno na snazi, predstavlja primitak koji poslodavac daje ili isplaćuje radniku vezano uz radni odnos i odnos poslodavca i radnika.

Neosnovano tuženik osporava i način izračuna naknade. Naime, kako je čl. 84. st. 4. ZR propisano da se pod plaćom podrazumijeva plaća u bruto iznosu, to je kao parametar za utvrđivanje visine naknade tužitelju zbog poštivanja ugovorene zabrane natjecanja, ako drugačije nije ugovoreno, potrebno uzeti upravo plaću izraženu u bruto, a ne u neto iznosu, kako to pogrešno smatra tuženik. Naime, činjenica da se radi o naknadi zbog nemogućnosti radnika da se zaposli kod poslodavca koji je u tržišnoj utakmici s poslodavcem, ne odriče zakonom propisanom parametru za utvrđivanje visine te naknade (polovica prosječne plaće isplaćene tužitelju tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu) sadržaj koji zakon propisuje u čl. 84. st. 4. ZR tj. da su plaća i naknada plaće, u smislu toga Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

Slijedom iznijetog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 59.983,23 kn bruto temeljem čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO u svezi s čl. 6. st. 4. i čl. 95. ZR, prihvatiti, te u odnosu na isplatu glavnice temeljem čl. 373.a st. 1. i st. 5. ZPP, pobijanu presudu preinačiti.

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, dok se odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11) i čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 78/15). Pritom su tužitelju do 31. srpnja 2015. zatezne kamate dosuđene po stopi u visini koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 59.983,23 kn.

Naime, sukladno čl. 45. st. 1. i 2. ZOPD predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. tog Zakona i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i st. 9. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, 137/15 - dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14.  Zakona odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2.  Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istoga Zakona (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1. Pravilnika).  S obzirom na navedeno,  porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće (što se analogno primijenjuje i na isplate naknade iz čl. 95. ZR po sudskoj presudi) nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju.

Slijedom iznijetih razloga, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 59.983,23 kn, pa je stoga u tom dijelu valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a kako je to navedeno u točki I. izreke.

Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici i okolnosti da tužitelj u parnici nije uspio samo u neznatnom dijelu zahtjeva, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

Tužitelju je tako sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim dana 7. srpnja 2015. i 13. rujna 2016. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, te trošak zastupanja na ročištu održanom dana 28. siječnja 2016. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9.5. OT), što sveukupno iznosi 3.250,00 kn. 

Obzirom da tužitelj sa žalbom nije uspio samo u neznatnom dijelu, tužitelju su, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP, dosuđeni troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT).

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tužitelj sa žalbom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 3. u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP)

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 192.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate te naknaditi parnični trošak u iznosu od 25.170,00 kuna u roku od 15 dana, dok je pod točkom II. izreke odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 188.000,00 kuna. Pod točkom III. je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.262,50 kuna u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom preinačio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i u dijelu u kojem tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška te je pod točkom 1. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 192.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, pod točkom 2. je odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, a pod točkom 3. je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.112,50 kuna u roku od 15 dana. Nadalje, pod točkom II. je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu pod točkama II. i III. izreke, a pod točkom III. izreke je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak povodom žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna u roku od 15 dana.

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora je isplata ugovorne kazne zbog povrede zabrane tržišne utakmice.

Među strankama je sporno je li tuženik dužan platiti tužitelju ugovornu kaznu zbog povrede zabrane tržišne utakmice.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik na temelju Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem kao poslodavcem obavljao poslove komercijalista od 29. kolovoza 2007.,

- da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2010. sporazumno raskinuli Ugovor o radu od 29. kolovoza 2007.,

- da je točkom XVIII. Ugovora o radu ugovorena zabrana tržišne utakmice s tužiteljem u roku od 2 godine s time da je ugovoreno da tuženik u slučaju da prekrši zabranu mora platiti tužitelju ugovornu kaznu u iznosu od 380.000,00 kuna,

- da je tuženik nakon raskida ugovora o radu s tužiteljem tri mjeseca radio u društvu W.T.P. d.o.o., a 1. svibnja 2010. zaposlio se u društvu S.M. d.o.o. na poslovima voditelja proizvodnje, displeja od metala i drveta,

- da se društvo S.M. d.o.o. djelomično bavi istim poslovima kao i tužitelj- proizvodnjom proizvoda od plexiglasa,

- da tužitelj nije preuzeo obvezu naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane utakmice.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 100. st. 1. (odnosno čl. 94. st. 1. Zakona o radu, Narodne novine broj: 149/09) Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003, 137/04-pročišćeni tekst, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR) zaključivši da se tuženikovi poslodavci nalaze u tržišnoj utakmici s obzirom da oboje uz ostale djelatnosti proizvode od plexiglasa te je odredio ugovornu kaznu u visini 24 mjesečne plaće tuženika od 8.000,00 kuna bruto što iznosi 192.000,00 kuna, a odbio je za iznos od 188.000,00 kuna primjenom odredbe čl. 354. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 100. st. 1. ZR zaključujući da tužitelj nije u tržišnoj utakmici s novim poslodavcem te primjenom odredbe čl. 352. st. 1. ZOO prema kojoj s obzirom da ne postoji glavna obveza, ne postoji niti obveza plaćanja ugovorne kazne.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da se tužitelju ne ograničava nerazmjerno rad i napredovanje kao i da je tužitelj imao opravdani interes ugovoriti zabranu utakmice tuženiku.

Odredbom čl. 100. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003, 137/04-pročišćeni tekst, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem (ugovorna zabrana utakmice), dok je stavkom 5. istog članka propisano da Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

Iz navedenih odredbi proizlazi da je osnovna pretpostavka za dosuđenje ugovorne kazne postojanje tržišne utakmice između novog i starog tuženikovog poslodavca. Tek ako bi se utvrdilo da se poslodavci nalaze u tržišnoj utakmici bilo bi potrebno utvrditi ograničava li takva zabrana nerazmjerno rad i napredovanje radnika.

Iz utvrđenja drugostupanjskog suda proizlazi da tužitelj i novi tuženikov poslodavac nisu u tržišnoj utakmici pri čemu činjenica da samo dijelom obavljaju istu djelatnost ne znači da se nalaze u tržišnoj utakmici.

Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da sama činjenica da tužitelj i novi tuženikov poslodavac samo dijelom obavljaju istu djelatnost ne znači da se nalaze u tržišnoj utakmici.

Stoga kod utvrđenja drugostupanjskog suda da se tužitelj i novi tuženikov poslodavac ne nalaze u tržišnoj utakmici, nisu odlučni revizijski navodi da se tužitelju ne ograničava nerazmjerno rad i napredovanje.

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da tužitelj i novi tuženikov poslodavac obavljaju iste poslove i prijavljuju se na iste natječaje kao i da se nalaze u tržišnoj utakmici, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno reviziju podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

Zbog navedenog, pravilno je zaključio drugostupanjski sud da ugovor o zabrani tržišne utakmice u konkretnom slučaju ne obvezuje tuženika.

Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZOO sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi.

U konkretnom slučaju ugovorna kazna odnosi se na tuženikovu obvezu da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu neće zaposliti kod osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem pa budući da ta glavna tuženikova obveza ne postoji iz naprijed navedenog razloga (jer tuženikovi poslodavci nisu u tržišnoj utakmici), ne postoji niti obveza plaćanja ugovorne kazne.

Slijedom navedenog, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorne kazne odbijen kao neosnovan.

Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj kao bivši poslodavac tuženika traži da mu tuženik isplati ugovornu kaznu zbog nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice od strane tuženika, te protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se utvrdi ništavom odredba čl. 15. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 30. ožujka 1996. o ugovornoj zabrani utakmice.

U postupku je utvrđeno da su stranke bile u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 1995. i 30. ožujka 1996., da je ugovor o radu sklopljen za obavljanje poslova voditelja instalacijskih, montažnih i servisnih poslova, da je u čl. 15. potonjeg Ugovora ugovoreno da se dvije godine nakon prestanka ugovora tuženik ne smije zaposliti kod druge osoba koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem i da je u slučaju nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice tuženik dužan isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u iznosu kunske protuvrijednosti 50.000,00 eura, da tuženik nije preuzeo obvezu naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane utakmice i da je ugovor o radu prestao na temelju tužiteljeve odluke o poslovno-uvjetovanom otkazu od 19. veljače 2004. te da je nakon prestanka radnog odnosa stranaka tuženik zasnovao radni odnos s Trgovačkim društvom T. j.t.d. iz Z., za koje sudovi utvrđuju da nije u tržišnoj utakmici s tužiteljem.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim, a protutužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim, s obrazloženjem da uglavak o ugovornoj zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad i napredovanje tuženika jer da tuženik ima srednju stručnu spremu - elektrotehničar telekomunikacija, pa da s obzirom na ugovornu zabranu utakmice u svojoj struci tuženik ne bi smio raditi dvije godine bez ikakove naknade plaće i da je stoga sporni ugovor suprotan prisilnim propisima i kao takav ništav na temelju odredbe čl. 100. st. 5. Zakona o radu (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 137/04 - dalje: ZR) i odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 100. st. 1. ZR-a poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem (ugovorna zabrana utakmice), a prema odredbi st. 5. istog članka takav ugovor ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

S obzirom na vrstu poslova za koje su stranke sklopile ugovor o radu, te stručnu spremu tuženika, koja mu u uvjetima velike nezaposlenosti ne daje mogućnost lakog zapošljavanja kod drugog poslodavca, ugovaranjem zabrane utakmice za najduže zakonom dopušteno razdoblje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa bez tužiteljevog preuzimanja obveze plaćanja naknade plaće tuženiku u tom razdoblju opravdano je zaključiti da se u odnosu na opravdane poslovne interese tužitelja predmetnim ugovorom o zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad tuženika i da stoga taj ugovor ne obvezuje tuženika.

Sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje on odnosi.

U konkretnom slučaju ugovorna kazna odnosi se na tuženikovu obvezu da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu neće zaposliti kod osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem, pa budući da ta glavna tuženikova obveza ne postoji iz naprijed navedenog razloga, to ne postoji niti obveza plaćanja ugovorne kazne.

Sukladno tome materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene kazne odbijen kao neosnovan.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tuženika za utvrđenje ništavosti ugovora o zabrani utakmice i o ugovornoj kazni.

Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, na koju se pozivaju sudovi, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Zakon o radu propisuje ništavost ugovora o zabrani utakmice samo u slučaju ako takav ugovor sklopi malodobni radnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora ima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 100. st. 6. ZR).

Za slučaj naveden u čl. 100. st. 5. ZR,o kojem je ovdje riječ, zakon ne propisuje sankciju ništavosti ugovora, već određuje drugo - da ugovor ne obvezuje radnika, pa je neosnovano zaključivanje sudova o postojanju ništavosti sporne ugovorne odredbe.

Proizlazi dakle da je u dijelu pobijane presude kojim je protutužbenim zahtjev ocijenjen osnovanim ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija izjavljena.

Slijedom izloženog u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP, a u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o protutužbenom  zahtjevu, uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo je ukinuti i protutužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno je o troškovima cijelog postupka, prema uspjehu stranaka u sporu (čl. 154. ZPP).

Tuženiku je dosuđena naknada troškova nastalih do podnošenja protutužbe, jer je do tada raspravljano samo o tužbi, a u odnosu na tužbu on je uspio u sporu u cijelosti, dok je nakon podnošenja protutužbe u kojoj je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 375.000,00 kn, koliko iznosi i vrijednost predmeta spora tužbe, uspjeh stranaka u sporu jednak.

Tuženiku dosuđeni troškovi odnose se na troškove zastupanja na ročištima od 31. kolovoza 2004., 4. listopada 2004., 26. listopada 2004., 3. veljače 2005., 4. ožujka 2005. i na trošak sastava odgovora na tužbu, a obračunati su u skladu s odvjetničkom tarifom.

U postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu 28. veljače 2003.,

- da su istog dana sklopili i ugovor o obavljanju poslova direktora kozmetike (dalje: ugovor), kojim

- da je u čl. 16. ugovora ugovorena zabrana tržišne utakmice i naknada za vrijeme trajanja te zabrane,

- da su navedeni ugovori prestali otkazom ugovora o radu od 9. ožujka 2005. zbog poslovnih, organizacijskih i gospodarskih razloga,

- da je tužiteljica sklopila ugovor o radu 1. svibnja 2005. s trgovačkim društvom „I." d.o.o.,

- da je trgovačko društvo „I." d.o.o. registrirano za obavljanje djelatnosti promidžbe, te obavlja usluge promidžbe, reklamiranja i promocije,

- da je tuženik između ostalog, registriran za poslove promidžbe, ali da tu djelatnost tuženik obavlja isključivo za svoje potrebe, tj. za promociju vlastitih proizvoda,

- da tuženik nije isplatio ugovorenu naknadu po čl. 16. ugovora.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno je pobijanom presudom primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 100. st. 1. i 2. i čl. 101. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) kada je djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dosuđen iznos iz izreke drugostupanjske presude. Odredbom čl. 100. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem, te da ne smije za svoj ili račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem (ugovorna zabrana utakmice).

Stranke su sklopile ugovor kojim su u čl. 16. ugovorile zabranu utakmice na rok od 12 mjeseci.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno da li je sklapanjem ugovora o radu s trgovačkim društvom „I." d.o.o. tužiteljica povrijedila ugovornu zabranu utakmice.

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je za postojanje tržišne utakmice bitno je li trgovačko društvo kod kojeg je radnik prije radio i trgovačko društvo s kojim je radnik sklopio novi ugovor o radu na tržištu nude iste proizvode i usluge i na taj način se takmiče na tržištu.

S obzirom na tu utvrđenu činjenicu da tuženik i trgovačko društvo „I." d.o.o. ne nude na tržištu iste proizvode i usluge, jer tuženik se promidžbom bavi samo radi reklamiranja svojih proizvoda dok trgovačko društvo „I." d.o.o. nudi na tržištu i obavlja usluge promidžbe za druge osobe, ne može se smatrati da se oni takmiče na tržištu.

Pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da tuženik nije dokazao da bi tužiteljica znanja, informacije i poslovne kontakte vezane uz posao kojeg je obavljala kod tuženika koristila za vrijeme rada u I. d.o.o.

Time što je tužiteljica sklopila ugovor o radu sa trgovačkim društvom ugovor o radu sa trgovačkim društvom „I." d.o.o. tužiteljica nije prekršila zabranu ugovorne utakmice.

Odredbom čl. 16. st. 2. ugovora ugovorena je visina naknade koju je tuženik dužan isplaćivati tužiteljici za vrijeme trajanja ugovorne zabrane utakmice.

Iznos od 144.797,40 kn odnosno mjesečno, iznos od 12.066,45 kn dosuđen je na temelju odredbe čl. 16. st. 2. ugovora, a tuženik revizijom visinu naknade nije osporio.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Naime, prema odredbi čl. 92. st. 1. ZR-a zaposlenik odnosno radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice).

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu 19. ožujka 1998. kojeg su sklopile stranke 27. lipnja 1997. za poslove skladištara u L.,

- da se u odluci o otkazu kao razlog navodi, da tužitelj ima registriranu tvrtku P. a. d.o.o. - te obavlja samostalnu trgovačku djelatnost za svoje potrebe, bez posebne izričite suglasnosti poslodavca tj. tuženika, tj. da tužitelj obavlja privatne poslove koji su nespojeni s poslovima u društvu i kojima se nanosi šteta društvu.

Tuženik se pritom u svojoj odluci o otkazu pozvao na čl. 24. Pravilnika o radu E. d.d., čl. 52. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine na koji upućuje Pravilnik o radu, te čl. 14. Ugovora o radu.

Prema čl. 52. st. 1. KU za djelatnost trgovine zaposlenik nema pravo obavljati samostalnu trgovačku djelatnost za svoje potrebe, kao ni za račun drugog trgovačkog društva bez posebne izričite suglasnosti poslodavca, a prema čl. 24. alineja dvanaest Pravilnika o radu tuženika kao teža povreda radne obveze utvrđuje se "obavljanje privatnih poslova koji su nespojeni s poslovima u društvu i kojima se nanosi šteta društvu u skladu s KU" (list spisa 20).

Čl. 14. sklopljenog ugovora o radu i aneksa tom ugovoru (list 62 do 64 spisa) stranke su ugovorile da zaposlenik ne smije bez suglasnosti E. d.d. započeti rad u dopunskom ili ugovornom odnosu s drugim poduzećem odnosno kod drugog poslodavca, niti znanja vezana za radno mjesto koristiti protivno interesima E. d.d. za vrijeme trajanja radnog odnosa, kao i u roku od dvije godine nakon prestanka radnog odnosa.

Dakle, čl. 14. Ugovora o radu odnosi se kako na zakonsku zabranu utakmice (čl. 92. ZR-a), tako i ugovornu zabranu utakmice - nakon prestanka radnog odnosa reguliranom čl. 93. ZR-a.

Zakonska zabrana utakmice u smislu čl. 92. st. 1. ZR-a počinje zasnivanjem radnog odnosa što znači sklapanjem ugovora o radu, a zakon nije izričito propisao formu davanja tog odobrenja što znači da ona može biti i usmena, a takvo odobrenje može biti i prešutno. Naime, ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa odnosno sklapanja ugovora o radu poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se s tim prestane baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za obavljanje takvih poslova (čl. 92. st. 4. ZR-a).

Prema utvrđenjima sudova proizlazi da je tužitelj u kolovozu 1996. registrirao svoju tvrtku P. a. d.o.o. za trgovinu, zastupanje i proizvodnju - a kao predmet poslovanja između ostalog navedena je prerada čaja i kave (izvod iz sudskog registra - list 28 spisa), tuženik je pak registriran za trgovinu, usluge i proizvodnju (izvod iz sudskog registra - list 53) sa širokim dijapazonom djelatnosti (oko 60-ak) od proizvodnje drvene građe do prodaje na veliko i malo namještaja i raznoraznih predmeta do pružanja raznoraznih usluga među ostalim i trgovina živežnim namirnicama u specijaliziranim prodavaonicama.

Sudovi su nadalje utvrdili da je tužitelj neposredno od nadređenog K. Š. tijekom 1997. dobio odobrenje da postavi svoj aparat za kavu u robnoj kući A. u Z. i istovremeno prodaje kavu tuženiku iz automata, a za te usluge je uspostavljao račune tuženiku koje je tuženik i plaćao.

Prema tome kako je tuženik znao da se tužitelj bavi prodajom kave preko svog automata i nakon sklopljenog ugovora u 1997., a nije mu to izričito zabranio na konkretni slučaj primjenjuje se zakonska presumpcija iz st. 4. čl. 92. ZR-a, budući se smatra da je radniku dano odobrenje za obavljanje takvog posla.

U tom slučaju, a u smislu čl. 92. st. 5. ZR-a poslodavac je prije otkazivanja ugovora o radu trebao opozvati odobrenje (iz čl. 92. st. 1. ili 4. ZR-a) poštujući pritom propisani ili ugovoreni rok za otkaz ugovora o radu, a tek ako radnik postupi protivno izričitoj zabrani poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ovisno o svim okolnostima slučaja bilo redovitim ili izvanrednim otkazom.

Prijeporno je u ovom stadiju postupka je li revident za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužitelja prekršio ugovornu i zakonsku zabranu utakmice. Odredbom čl. 92. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR) je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, tj. (zakonska zabrana utakmice). Nižestupanjski sudovi zaključuju da su se u ponašanju revidenta ostvarile pretpostavke iz citirane odredbe čl. 92. st. 1. ZR, jer da je revident u vrijeme dok je bio s tužiteljem u radnom odnosu tj. dana 27. kolovoza 2002. dobio punomoć od M. M. da poduzima sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. - pomorske agencije d.o.o. sa sjedištem u D., koje će upisati u registar Trgovačkog suda u D., a u kojem će on tj. M. M. biti jedini osnivač. Revident da je obavio i sve radnje istina u ime i za račun gospodina M. M. glede osnivanja društva P. d.o.o. koje je i upisano u sudski registar Trgovačkog suda u D. dana 10. rujna 2002., pod brojem: ... to s osnovnom djelatnošću koja je identična osnovnoj djelatnosti tužitelja, te da taj akt - citirana punomoć predstavlja pravni posao koji je štetan za tužitelja, radi čega da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 92. st. 1. ZR, pa i bez obzira što je revident, poslije osnivanja (P. d.o.o.) umirovljen, a kasnije sklapanjem pravnih poslova s M. M. postao član uprave i direktor društva. Navedenim ponašanjem da je revident povrijedio i ugovornu odredbu iz čl. 7. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i revidenta kojom je ugovoreno da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Dakle, zaključuju da je revident sklapao i sklopio istina u tuđe ime i za tuđi račun posao tj. osnovao društvo koje ima istu djelatnost kao tužitelj, to da je time prekršena navedena zakonska odredba, a i ugovorna zabrana utakmice, što je imalo za posljedicu da je C. c. s.p.o. istina u siječnju 2003. otkazala dugogodišnju poslovnu suradnju tužitelju, time što je za svoga agenta uzela P. d.o.o., čime je tužitelju pričinjena šteta, pa da je revident odgovoran za istu tužitelju. Odredbom čl. 92. st. 1. ZR je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. U postupku je utvrđeno da su predmet poslovanja - djelatnost tužitelja i firme P. d.o.o. iste. Međutim, predmet poslovanja istih ne predstavljaju i pravni poslovi koje je revident dobio od M. M., po navedenoj punomoći tj. poduzimanje svih pravnih radnji i potpisivanja svih pravno odlučnih pismena radi osnivanja trgovačkog društva, a to znači da okolnost što je revident dobio punomoć od M. M. da poduzme sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. ne predstavlja posao iz djelatnosti koju obavlja poslodavac - djelatnosti dioničkog društva ili društva ograničene odgovornosti su samo one koje su upisane u sudski registar trgovačkog suda.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica 1. srpnja 2005. prisustvovala sastanku na kojem je društvo I. prezentiralo svoju verziju informatičkog programa koji se koristi u osiguravajućim društvima. Utvrđeno je da su bili prisutni i bivši zaposlenici Atlas osiguranja, među kojima i bivši članovi uprave. To među strankama nije sporno. U odluci o otkazu tuženik je naveo da je sastanak održan kao dio pripreme za početak rada novog osiguravatelja Centar osiguranja. Tuženik iz toga izvodi zaključak (kojeg navodi u obrazloženju odluke) da je tužiteljica «aktivno radila na poslovnom projektu druge tvrtke iz iste branše» Time je tužiteljica prema mišljenju tuženiku učinila osobito tešku povredu radne obveze u smislu čl. 40. st. 1. tuženikovog Pravilnika o radu iz prosinca 2003., a koja se sastoji u povredi odredbi o zabrani tržišne utakmice. U odluci o otkazu tuženik se pozvao i na odredbu čl. 34. svoga Pravilnika o radu.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja postupili kada su prihvatili tužbeni zahtjev. U smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu («Narodne novine» broj 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR) poslodavac može radniku izvanredno otkazati ugovor o radu ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog nije moguć. Postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac (čl. 119. st. 1. ZR), a utvrđeno je da tuženik to nije dokazao. Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZR radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, a za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice). Odredbom čl. 34. tuženikovog Pravilnika određeno je da radnik zasnivanjem radnog odnosa preuzima obvezu da neće tijekom trajanja radnog odnosa obavljati poslove iz djelatnosti društva (poslodavca) «za tvrtke s kojima je Društvo u tržišnoj utakmici». Tuženik nije dokazao da je tužiteljica na sastanku održanom dana 1. srpnja 2005. sklopila bilo kakav posao za neko drugo društvo za osiguranje, a to nije ni naveo kao razlog u odluci o otkazu ugovora o radu. Tuženik nije dokazao ni da je tužiteljica «aktivno radila na poslovnom projektu druge tvrtke iz iste branše» kako je naveo u obrazloženju otkaza, a što bi trebalo shvatiti da je sudjelovala u poduzimanju pripremnih radnji osnivanja trgovačkog društva koje će se baviti (kada bude osnovano) djelatnošću osiguravanja imovine i osoba kao i tuženik. Pritom treba reći, da se zakonska zabrana utakmice odnosi na sklapanje poslova (za svoj ili tuđi račun) iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, a ne zabranjuje radniku da sam ili s drugim osobama poduzima pripremne radnje sa svrhom osnivanja trgovačkog društva.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a koje prihvaća i sud drugog stupnja, nije dokazano da bi tužiteljica na sastanku od 1. srpnja 2005. iznosila bilo kakve podatke o radu tuženika, o kojima ona ima saznanja, i da bi time stvorila mogućnost nastanka imovinske ili druge štete za tuženika.

Postupak tužiteljice (sudjelovanje na sastanku ili prisustvovanje prezentaciji informatičkog programa za rad osiguravajućih društava, pa čak i pod pretpostavkom da se na tom sastanku razgovaralo o osnivanju novog osiguravajućeg društva) ne predstavlja ni prema ocjeni ovog suda osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a ni drugu osobito važnu činjenicu u smislu odredbe čl. 114. st. 1. ZR zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U postupku je utvrđeno da su stranke bile u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 1995. godine i 30. ožujka 1996. godine, da je ugovor o radu sklopljen za obavljanje poslova voditelja instalacijskih, montažnih i servisnih poslova, da je u čl. 15. potonjeg Ugovora ugovoreno da se dvije godine nakon prestanka ugovora tuženik ne smije zaposliti kod druge osoba koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem i da je u slučaju nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice tuženik dužan isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u iznosu kunske protuvrijednosti 50.000,00 eura, da tuženik nije preuzeo obvezu naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane utakmice i da je ugovor o radu prestao na temelju tužiteljeve odluke o poslovno-uvjetovanom otkazu od 19. veljače 2004. godine te da je nakon prestanka radnog odnosa stranaka tuženik zasnovao radni odnos s Trgovačkim društvom T. j.t.d. iz Z., za koje sudovi utvrđuju da nije u tržišnoj utakmici s tužiteljem.
Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim, a protutužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim, s obrazloženjem da uglavak o ugovornoj zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad i napredovanje tuženika jer da tuženik ima srednju stručnu spremu - elektrotehničar telekomunikacija, pa da s obzirom na ugovornu zabranu utakmice u svojoj struci tuženik ne bi smio raditi dvije godine bez ikakove naknade plaće i da je stoga sporni ugovor suprotan prisilnim propisima i kao takav ništav na temelju odredbe čl. 100. st. 5. Zakona o radu (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 137/04 - dalje: ZR) i odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).
S obzirom na vrstu poslova za koje su stranke sklopile ugovor o radu, te stručnu spremu tuženika, koja mu u uvjetima velike nezaposlenosti ne daje mogućnost lakog zapošljavanja kod drugog poslodavca, ugovaranjem zabrane utakmice za najduže zakonom dopušteno razdoblje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa bez tužiteljevog preuzimanja obveze plaćanja naknade plaće tuženiku u tom razdoblju opravdano je zaključiti da se u odnosu na opravdane poslovne interese tužitelja predmetnim ugovorom o zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad tuženika i da stoga taj ugovor ne obvezuje tuženika.
Sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje on odnosi. U konkretnom slučaju ugovorna kazna odnosi se na tuženikovu obvezu da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu neće zaposliti kod osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem, pa budući da ta glavna tuženikova obveza ne postoji iz naprijed navedenog razloga, to ne postoji niti obveza plaćanja ugovorne kazne.Sukladno tome materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene kazne odbijen kao neosnovan.
Međutim, u reviziji se osnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tuženika za utvrđenje ništavosti ugovora o zabrani utakmice i o ugovornoj kazni.
Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, na koju se pozivaju sudovi, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Zakon o radu propisuje ništavost ugovora o zabrani utakmice samo u slučaju ako takav ugovor sklopi malodobni radnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora ima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 100. st. 6. ZR).
Za slučaj naveden u čl. 100. st. 5. ZR,o kojem je ovdje riječ, zakon ne propisuje sankciju ništavosti ugovora, već određuje drugo - da ugovor ne obvezuje radnika, pa je neosnovano zaključivanje sudova o postojanju ništavosti sporne ugovorne odredbe.

Prijeporno je u ovom stadiju postupka je li revident za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužitelja prekršio ugovornu i zakonsku zabranu utakmice. Odredbom čl. 92. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR) je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, tj. (zakonska zabrana utakmice). Nižestupanjski sudovi zaključuju da su se u ponašanju revidenta ostvarile pretpostavke iz citirane odredbe čl. 92. st. 1. ZR, jer da je revident u vrijeme dok je bio s tužiteljem u radnom odnosu tj. dana 27. kolovoza 2002. dobio punomoć od M. M. da poduzima sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. - pomorske agencije d.o.o. sa sjedištem u D., koje će upisati u registar Trgovačkog suda u D., a u kojem će on tj. M. M. biti jedini osnivač. Revident da je obavio i sve radnje istina u ime i za račun gospodina M. M. glede osnivanja društva P. d.o.o. koje je i upisano u sudski registar Trgovačkog suda u D. dana 10. rujna 2002., pod brojem: ... to s osnovnom djelatnošću koja je identična osnovnoj djelatnosti tužitelja, te da taj akt - citirana punomoć predstavlja pravni posao koji je štetan za tužitelja, radi čega da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 92. st. 1. ZR, pa i bez obzira što je revident, poslije osnivanja (P. d.o.o.) umirovljen, a kasnije sklapanjem pravnih poslova s M. M. postao član uprave i direktor društva. Navedenim ponašanjem da je revident povrijedio i ugovornu odredbu iz čl. 7. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i revidenta kojom je ugovoreno da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Dakle, zaključuju da je revident sklapao i sklopio istina u tuđe ime i za tuđi račun posao tj. osnovao društvo koje ima istu djelatnost kao tužitelj, to da je time prekršena navedena zakonska odredba, a i ugovorna zabrana utakmice, što je imalo za posljedicu da je C. c. s.p.o. istina u siječnju 2003. otkazala dugogodišnju poslovnu suradnju tužitelju, time što je za svoga agenta uzela P. d.o.o., čime je tužitelju pričinjena šteta, pa da je revident odgovoran za istu tužitelju. Odredbom čl. 92. st. 1. ZR je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. U postupku je utvrđeno da su predmet poslovanja - djelatnost tužitelja i firme P. d.o.o. iste. Međutim, predmet poslovanja istih ne predstavljaju i pravni poslovi koje je revident dobio od M. M., po navedenoj punomoći tj. poduzimanje svih pravnih radnji i potpisivanja svih pravno odlučnih pismena radi osnivanja trgovačkog društva, a to znači da okolnost što je revident dobio punomoć od M. M. da poduzme sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. ne predstavlja posao iz djelatnosti koju obavlja poslodavac - djelatnosti dioničkog društva ili društva ograničene odgovornosti su samo one koje su upisane u sudski registar trgovačkog suda.

Odredbom čl. 92. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR) je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, tj. (zakonska zabrana utakmice).

Nižestupanjski sudovi zaključuju da su se u ponašanju revidenta ostvarile pretpostavke iz citirane odredbe čl. 92. st. 1. ZR, jer da je revident u vrijeme dok je bio s tužiteljem u radnom odnosu tj. dana 27. kolovoza 2002. dobio punomoć od M. M. da poduzima sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. - pomorske agencije d.o.o. sa sjedištem u D., koje će upisati u registar Trgovačkog suda u Dubrovniku, a u kojem će on tj. M. M. biti jedini osnivač. Revident da je obavio i sve radnje istina u ime i za račun gospodina M. M. glede osnivanja društva P. d.o.o. koje je i upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Dubrovniku dana 10. rujna 2002., pod brojem: ... to s osnovnom djelatnošću koja je identična osnovnoj djelatnosti tužitelja, te da taj akt - citirana punomoć predstavlja pravni posao koji je štetan za tužitelja, radi čega da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 92. st. 1. ZR, pa i bez obzira što je revident, poslije osnivanja (P. d.o.o.) umirovljen, a kasnije sklapanjem pravnih poslova s M. M. postao član uprave i direktor društva. Navedenim ponašanjem da je revident povrijedio i ugovornu odredbu iz čl. 7. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i revidenta kojom je ugovoreno da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.

Dakle, zaključuju da je revident sklapao i sklopio istina u tuđe ime i za tuđi račun posao tj. osnovao društvo koje ima istu djelatnost kao tužitelj, to da je time prekršena navedena zakonska odredba, a i ugovorna zabrana utakmice, što je imalo za posljedicu da je C. c. s.p.o. istina u siječnju 2003. otkazala dugogodišnju poslovnu suradnju tužitelju, time što je za svoga agenta uzela P. d.o.o., čime je tužitelju pričinjena šteta, pa da je revident odgovoran za istu tužitelju.

Odredbom čl. 92. st. 1. ZR je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. U postupku je utvrđeno da su predmet poslovanja - djelatnost tužitelja i firme P. d.o.o. iste. Međutim, predmet poslovanja istih ne predstavljaju i pravni poslovi koje je revident dobio od M. M., po navedenoj punomoći tj. poduzimanje svih pravnih radnji i potpisivanja svih pravno odlučnih pismena radi osnivanja trgovačkog društva, a to znači da okolnost što je revident dobio punomoć od M. M. da poduzme sve pravne radnje i potpisuje sva pravno odlučna pismena radi osnivanja trgovačkog društva P. d.o.o. ne predstavlja posao iz djelatnosti koju obavlja poslodavac - djelatnosti dioničkog društva ili društva ograničene odgovornosti su samo one koje su upisane u sudski registar trgovačkog suda. 

Pozivanje nižestupanjskih sudova na okolnosti da se obojici tuženika "žurilo" napustiti firmu, da tuženik pod I. u mirovini provodi samo 19 dana i da ustaje sa zahtjevom da mu se izračuna prava i mirovina zaključi s danom 19. studenog 2002. i drugo, nemaju značenje utvrđenja iz kojeg bi proizlazio zaključak da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 92. st. 1. ZR, tj. da bi se u radnjama revidenta steklo obilježje nelojalne utakmice.

Naime, kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je C. c. tužitelju otkazala dugogodišnju poslovnu suradnju u siječnju 2003. time što je za agenta po provedenom natječaju na koji se prijavio i tužitelj i revident uzela firmu revidenta P. d.o.o. s kojim je i potpisala ugovor u ožujku 2003., dakle nekoliko mjeseci nakon što je prestao radni odnos revidenta kod tužitelja, to je očito da revident u vrijeme dok je bio u radnom odnosu s tužiteljem nije ugovarao nikakav pravni posao za svoju firmu P. d.o.o. sa navedenom firmom - C. c., jer se sve to dogodilo nakon prestanka radnog odnosa revidenta s tužiteljem.

Iz iznijetih razloga, ovaj sud zaključuje da se nisu ispunile pretpostavke zakonske zabrane utakmice propisane odredbom čl. 92. st. 1. kao ni one propisane čl. 7. među strankama zaključenog ugovora, a to znači da se nisu ispunile ni pretpostavke iz odredbe čl. 92. st. 2. ZR po kojima bi revident bio u obvezi tužitelju naknaditi štetu. Radi iznijetog se i tužbeno traženje tužitelja pokazuje neosnovanim u odnosu na revidenta, radi čega je u odnosu na njega tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

Iznijeto je razlog zbog kojeg je pobijanu presudu trebalo preinačiti i odlučiti kao u izreci ove presude, jer su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo.