Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Ugovori o radu

Županijski sud u Rijeci

RAČUNANJE BLAGDANA U RADNO VRIJEME

Gžr 71/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gžr 71/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak zakona (stari):

Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik jer izreka presude nije proturječna razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, već se u odnosu na zaključak suda da u efektivno radno vrijeme ne ulazi rad blagdanom radi o primjeni materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvo stupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na odjelu hitne internističke službe - dnevne bolnice te da radi u smjenama - turnusima i da ostvaruje višak radnih sati koje joj tuženik nije plaćao već joj je omogućavao korištenje slobodnih dana.

Nadalje, temeljem provedenog dokaznog postupka i to nalaza i mišljenja vještaka koji prihvaća u cijelosti, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljici za period od 01. ožujka 2006. godine do 30. travnja 2015. godine manje isplaćena plaća u bruto iznosu od 31.896,91 kn s osnove ostvarenih 509,40 prekovremenih sati i 152 sata za rad blagdanom.

Cijeneći sadržaj odredbe čl. 59. st. 1., 2., i 4. KU/05 prvostupanjski sud zaključuje da je isplatom plaće za rad blagdanom u visini od 250% te dodatnim uvećanjem za rad u noćnoj smjeni, subotom ili nedjeljom u potpunosti poštivana odredba čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine11 broj 149 09. 61 11. 82 12. 73 13. 93 14.dalie. ZR), pri čemu je st. 3. istoga članka isključena mogućnost primjene dodataka iz čl. 58. KU/05 pa zbog činjenice da rad blagdanom ulazi u redovan mjesečni fond sati stajališta je da tužiteljici istovremeno ne pripada pravo na dodatak za prekovremeni rad.

Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da tuženik nije dokazao da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime ostvarenih prekovremenih sati sukladno odredbi čl. 58. st. 9. KU/05 jer da to nije razvidno iz priložene evidencije o radu, zaključuje da se ostvareni višak sati u utuženom razdoblju ima smatrati prekovremenim radom u smislu navedene zakonske odredbe te odredbe čl. 45. st. 1. i čl. 46. st.5 ZR-a, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,i 107/15, dalje: Tarifa).

Neosnovano se tuženik žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka glede utvrđenja o ostvarenim prekovremenim satima od strane tužiteljice u utuženom razdoblju, budući da i prema stavu ovog suda prekovremeni rad predstavlja ostvareni rad iznad efektivnog mjesečnog fonda sati u koji ne ulaze dan blagdana. Takav stav ima uporište u odredbi čl. 58. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05, dalje: KU/05), odnosno čl. 51. st. 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine broj 143/13, dalje: KL 13), prema kojima je prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu, odnosno na bazi 40-satnog radnog tjedna, s time da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Dakle, redovni mjesečni fond sati predstavlja umnožak radnih dana u mjesecu sa 8, iz čega slijedi da se u taj fond sati ne ubrajaju dan blagdana, jer to nisu radni dani u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33 96. 96.01. 13/02. 112/05. 59 06. 55,08. 74/11. 130 11. dalje: ZBSNRH) pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka da prekovremeni rad tužiteljice predstavlja rad ostvaren iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koji ne ulaze dani blagdana.

Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva na odredbu čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13 jer iako je tim odredbama definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentira se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl.59 KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51. st. 8. KU/13 smatraju prekovremenim radom. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na Zaključak br. 21. Komisije za praćenje KU-a budući da istim prekovremeni rad nije definiran drugačije od KU-a, već je samo pojašnjeno pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom, odnosno pravo na naknadu plaće za dan blagdana radnika koji radi u smjenama, odnosno turnusu.

Također, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom i neradnim danom za 150% odnosno da joj pripada plaća od ukupno 250% uz eventualna uvećanja od 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću. Naime, prema odredbi čl. 53. KU/05 odnosno čl. 47. KU/13 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, s time da je dodatak na osnovnu plaću, između ostalog, uvećanje plaće. Prema odredbi čl. 59. KU/05 odnosno čl. 51. KU/13 za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene Zakonom o blagdanima i neradnim danima te za rad na Uskrs radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%, te dodatnih 10% ako radi u smjenskom radu u drugoj smjeni odnosno dodatnih 40% ako radi noću. Dakle, sukladno navedenim odredbama tužiteljici za rad na dane blagdana i neradne dane odnosno Uskrs pripada uvećanje za 150% na osnovnu plaću tj. ukupno 250% uz eventualno uvećanje za daljnjih 10% odnosno 40% za rad u drugoj smjeni odnosno noću, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

S obzirom da je prvostupanjski sud iznos neisplaćene plaće tužiteljice u utuženom razdoblju od ukupno 31.896,91 kn bruto utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je obračun neisplaćene plaće izvršio sukladno prethodno navedenim odredbama KU-a, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 58. i 59 KU/05 i čl. 51 KU/13 kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće do isplate, a koje tužiteljici pripadaju pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'* broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

Pri tome neosnovani su žalbeni navodi kako je tuženik dokazao korištenje slobodnih dana od strane tužiteljice umjesto uvećanja plaće za prekovremeni rad u skladu sa odredbom čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 10. KU/13 jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza na temelju pravila o teretu dokazivanja ispravno zaključio da tuženik navedenu činjenicu u odnosu na cjelokupno ostvarene prekovremene sate nije dokazao.

Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud ispravno odmjerio trošak tužiteljice u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 368. ZPP-a potvrditi, kao u izreci.

Županijski sud u Rijeci

čl. 93.

NEDOPUŠTENOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU I VRAĆANJU NA RAD

Gž R 484/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gž R 484/2017-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 93.

Članak zakona (stari):

Tužitelj smatra da u situaciji kada je o pitanju nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja pravomoćno odlučeno u postupku vođenim pred prvostupanjskim sudom pod posl.br. P-629/00 na način da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja od 20. listopada 1999. utvrđena nedopuštenom te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača, tim više kada je donesena i odluka o podnesenoj reviziji tuženika u tom sporu, da prijedlog tuženika ne može predstavljati razlog za prekid već da predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koje sud mora spriječiti.
Osnovano tužitelj navodi u žalbi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.213. st.1. ZPP-a da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari, te da značaj podnesenog prijedloga za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka koji se vodi pod poslovnim borjem P-629/00 ne predstavlja razlog za prekid ovoga postupka.
Odredbom čl. 213. st. 1. ZPP-a propisano je da će sud prekinuti postupak ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a je utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa o kojemu nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, a o toj odluci ovisi odluka suda.
Naime, u konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je ništav otkaz Ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine, te je naloženo vraćanje tužitelja na rad presudom pod poslovnim brojem P-629. 00 od 11. ožujka 2003. te u ovom postupku tužitelj traži isplatu plaće za razdoblje od otkaza ugovora o radu tj. od prosinca 1999. godine do ponovnog povratka na posao.
O radnopravnom statusu tužitelja i o njegovom povratku na rad, kao i o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine pravomoćno je odlučeno, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti isplatu plaće od otkaza ugovora o radu do povratka na posao.
Iz prijedloga za ponavljanje postupka proizlazi da je tuženik za činjenicu tužiteljeva zaposlenja kod novog poslodavca, u Italiji, saznao nakon zaključenog raspravljanja u tom postupku, u kojem se odlučivalo o nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanju na rad. S tim u vezi ističe se da prema stajalištu ovoga suda, u slučaju kada se radnik za vrijeme trajanja parničnog postupka radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu zaposli kod drugog poslodavca, ta činjenica ne isključuje njegovo pravo da zahtijeva vraćanje na posao kod prvotnog poslodavca, a što proizlazi iz odredbe čl. 115. st. 1. Zakona o radu (NN 38 95. 54 95. 65 95 i 102/98, dalje ZR 95) pa postojanje podnesenog prijedloga za ponavljanje postupka ne može biti razlog za prekidom ovoga postupka radi isplate plaće zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.
K tome se ističe i da je odredbom čl. 93. st. 1. i 3. ZR 95 propisano da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće te da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
Zato odluka o prijedlogu tuženika za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad; u situaciji kada ugovor o radu na kojeg se tužitelj poziva zahtijevajući pravo na plaću samo na temelju njegova sadržaja, egzistira i vezuje svojim sadržajem, jer nije raskinut, utvrđen ništavim ili poništen - niti je na drugi način izgubio učinke, ne može biti od prethodne važnosti za prekidom ovoga postupka budući da je otkaz toga ugovora utvrđen nedopuštenim. Stoga tužitelju pripada zaštita u odnosu na činjenicu na koju se poziva - što tuženik nije ispunjavao ugovorene obveze i plaćao sve što je ugovorio, dakle i pravo tražiti ispunjenje ugovora i isplatu utužene plaće prema tome ugovoru, pa nije bilo osnove primjenom odredbe čl. 213. st. 1. ZPP-a pobijanim rješenjem odrediti prekid ovoga parničnog postupka do odluke suda o prijedlogu tuženika za ponavljanje predmetnog pravomoćno okončanog postupka.
Iz tih je razloga valjalo uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje preinačiti i odlučiti kao u toč. 1. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.
Sukladno odredbi čl. 166. st.3. ZPP-a ostavljeno je o žalbenom trošku odlučiti u konačnoj odluci.
 

Županijski sud u Osijeku

čl. 113

RAZLOG ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ZBOG GOSPODARSKIH I ORGANIZACIJSKIH RAZLOGA

Gž R 417/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Osijeku
Broj presude:
Gž R 417/2017-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 113

Članak zakona (stari):
1.

Tužitelj u ovom radnom sporu traži da sud utvrdi da je odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 6. srpnja 2001., odnosno aneksa od 1. ožujka 2004. za poslove master masterplac, nepravilna i nezakonita, te traži povrat u radni odnos, izgubljenu zaradu, a alternativnim zahtjevom uz utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu sudski raskid uz naknadu štete, kao i izgubljenu zaradu.
Tužitelju je otkazano na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1., tada važećeg Zakona o radu (Narodne novine broj 137/04- pročišćeni tekst, dalje:ZR), jer je prestala potreba za obavljanje njegovih ugovorenih poslova master. masterplac, zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Dakle riječ je o poslovno uvjetovanom otkazu, što je navedeno i u samom naslovu Odluke o otkazu.
U tome smjeru radi utvrđenja opravdanosti razloga za otkaz, izvedeni su brojni dokazi, pribavljena pisana dokumentacija, opći akt tuženika, saslušani svjedoci i stranke, te je provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost poslovanja tuženika u 2008.-2010., posebno u svezi izgubljene zarade tužitelja za koju je odbijen, te je prvostupanjski sud na temelju tako provedenih dokaza da je tuženik, prema obvezi propisanoj čl. 119. ZR-a dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz tužitelju uz propisani otkazni rok i otpremninu i posljedično tome je odbijen u cijelosti prvopostavljeni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev, iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da je otkaz tužitelju zakonit.
Tužitelj u podnesenoj žalbi ne dovodi u pitanje socijalni odabir izvršen od strane tuženika, u smislu zašto je izbor pao baš na tužitelja, odnosno da je netko drugi u skladištu trebao dobiti otkaz, već samo, kao i tijekom cijeloga spora, ponavlja činjenicu da je pisana Odluka o ukidanju radnog mjesta tužitelja od 14. srpnja 2009. donesena nakon što je tužitelju već otkazano, ukazujući na činjenicu da bi inače ta Odluka bila navedena u Odluci o redovitom otkazu, te da bi to tuženik popratio i u Pravilniku, odnosno sistematizaciji, pa smatra da je iz tog razloga redoviti otkaz tužitelju nezakonit. Tužitelj pri tome uspoređuje sadržaje njegove Odluke o redovitom otkazu s takvim Odlukama drugih radnika tuženika, kada je o tome tuženik vodio računa, te smatra da je otkaz nezakonit iz razloga jer se poslovi tužitelja i dalje obavljaju i bez obzira što su preraspoređeni na druge radnike tuženika, pa da potreba obavljanja poslova tužitelja kod tuženika nije prestala.
Ovako stajalište tužitelja nije održivo, već je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da nije bitno jesu li prestali svi poslovi određenog radnog mjesta, već je bitno je li prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, odnosno konkretno da se poslovi master masterplac obavljaju u okviru drugih radnih mjesta.
Tako je utvrđeno što tužitelj žalbom i ne dovodi u pitanje da je dio poslova ukinutog radnog mjesta tužitelja preraspoređen na radno mjesto komercijalni referent u prodaji, te referent - asistent u prodaji, dok su neki radni zadaci koje je ranije radio tužitelj ukinuti kao nepotrebni zbog drugačije organizacije posla (npr. interno usuglašavanje između prodaje i skladišta zbog direktne komunikacije voditelja skladišta s komercijalnim referentom prodaje, izrada računa prešla je u automatizirani proces, zadaća podrške voditelju skladišta je nepotrebna jer je smanjen obim prodaje i asortimana, te direktnom komunikacijom između komercijalnih referenata i referenata asistenata u prodaji izvanredne i problematične situacije su izbjegnute).
Dakle, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da je u postupku utvrđeno da je u vrijeme otkaza tužitelju u 2009. poslovanje tuženika bilježilo slabije rezultate u odnosu na proteklu godinu, odnosno da je tuženik ostvario gubitak, kao i u 2010., kako to slijedi iz nalaza nepristranog vještaka Z. R. iz Z., stoga različiti iskazi svjedoka o istoj temi koji bez predočenih pokazatelja procjenjuju obim poslova tuženika u razdoblju 2008. - 2010., ne mogu dovest u pitanje, pouzdano utvrđenu činjenicu da je tuženik u 2009. i 2010. poslovao s gubitkom. Naime, saslušani svjedoci radnici u skladištu M. B., H. P. i D. M., koji je prvi dobio otkaz, govore o smanjenju obima poslova u skladištu (D. T. o tome ništa nije iskazivao), dok Z. B. govori da se od 2006. povećao obim poslova, no i taj svjedok govori o tome da su se neophodni poslovi tužitelja podijelili, ali da je danas drugačija organizacija (iskaz dan 2011.).
Iz iskaza upućenih osoba D. H. voditelja prodaje (2007. - 2010.) i svjedoka voditelja računovodstva M. M., je razvidno da se zbog opće postojeće krize u niskogradnji i s tim u svezi zatvaranja pogona tuženika u R. (CEI program) za proizvodnju takvog građevinskog materijala kojeg prodaje tuženik obim poslova smanjio.
Zbog svega toga nastavno je otkazano i drugim radnicima, pa se broj radnika tuženika u godini dana smanjio za 10, odnosno za 35 %.
Svemu tome govori u prilog i kasniji razvoj situacije kod tuženika (u ovom sporu koji je trajao 9 godina), da je tuženik osim što je razdijelio poslove tužitelja i izvršio automatizaciju poslovnih procesa je na koncu odustao od skladištenja robe, pa su baš svim skladištarima uručeni redoviti otkazi, kako slijedi iz iskaza saslušanih svjedoka u 2015. K. P. i N. I., te da je tome tako vidljivo je iz priloženih Odluka o otkazu tim radnicima od 15. rujna 2015. na listovima 553. do 557 spisa.
Tuženik stisnut ekonomskim teškoćama, padom poslovanja, odnosno prodaje, imao je pravo organizirati poslovanje na način za koji smatra da je najbolji, jer sam snosi rizik pogrešne procjene, pa ukida radno mjesto u skladištu koje mu je najmanje bitno, a to je radno mjesto tužitelja master masterplac (kako je to i izričito i navedeno u Odluci o redovitom otkazu tužitelju), te preraspodjeljuje poslove tog radnog mjesta na postojeće radnike, sve u cilju postizanja boljih poslovnih rezultata, pa je sukladno tome i po ocjeni žalbenog suda tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz tužitelju.
Pri tome potpuno je nebitna činjenica kada je tuženik o ukidanju radnog mjesta tužitelja donio pisanu odluku, imajući u vidu da su poslovi tužitelja nedvojbeno razdijeljeni preostalim radnicima, pa je upravo to slučaj iz čl. 113. st. 1. ZR-a, podstavak 1., da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanje posla tužitelja radnoga mjesta master masterplac, pa mu je tuženik zakonito otkazao Ugovor o radu za to radno mjesto, uz zakonito određen otkazni rok i otpremninu, čija visina nije osporena.
Tužitelj u žalbi ne osporava da bi tuženik prekršio odredbu čl. 113. st. 4. ZR-a, da je tužitelja mogao obrazovati i osposobiti za drugo radno mjesto, a kako je već rečeno tužitelj također u žalbi ne tvrdi da je izvršen odabir tužitelja za otkaz protivno odredbi st. 3. toga članka. Kod toga treba imati u vidu da tuženik kada je otkazao tužitelju, nije mogao otkazati nekom drugom radniku jer je prestala potreba za obavljanje posla radnoga mjesta tužitelja.
Sukladno izloženom neodlučni su navodi žalbe kako je postupao tuženik kod otkaza drugim radnicima u skladištu, da se pozivao na Odluku o ukidanju skladišta koja je objavljena na oglasnoj ploči tuženika, te su neodlučni razlozi o vođenju ili nevođenju pregovora s tužiteljem prije donošenja Odluke o otkazu. Tuženik je očito prethodno nudio odluke o otkazu tužitelju s različitim iznosima otpremnine samo da bi izbjegao vođenje sudskog postupka, međutim to nema nikakvog utjecaja na suštinu spora.
Iz navedenih razloga žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točki I i II izreke.
Međutim, osnovano tuženik ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio troškove tuženiku. Naime, predmetni radni spor je bio neprocjenjiv (nije naznačen TS i nije specificirana izgubljena zarada), sve do podneska tužitelja od 29. kolovoza 2016. (listovi sudskog spisa 635 - 639) kada je tužitelj zahtijevao isplatu 840.560,00 kn i štetu u iznosu od 82.056,00 kn, što je ukupno 922.261,60 kn, nakon čega tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na troškove za poduzete parnične radnje sukladno OT-a, a ne više u paušalnom iznosu iz čl. Tbr. 7. toč. 2. podstavak 6. OT-a.
Stoga tuženiku pored dosuđenih po prvostupanjskom sudu 5.875,04 kn pripada pravo na trošak sastava podnesaka (16. rujna 2016., 7. studenog 2016. i 4. siječnja 2017.), prema Tbr. 8. toč. 3. OT-a 25 % od nagrade, ali ne više od 500,00 kn, dakle 3 x 500,00 kn, trošak pristupa ročištu od 8. studenog 2016. zatraženih 500,00 kn, te za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2017. i za zastupanje na ročištu od 12. srpnja 2015. u punom iznosu (2 x 9.230,00 kn) i uvećano za PDV 25 %, je dosuđenih tuženiku 25.575,00 kn.
Tuženiku ne pripada pravo na trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je iz zapisnika vidljivo da tom ročištu nije nazočio.
Iz navedenih razloga na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je odluka o parničnom trošku i tuženiku dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 25.575,00 kn.
Tuženik je odbijen s troškom sastava odgovora na žalbu jer to nije nužan trošak.

 

Županijski sud u Osijeku

čl. 53. ZOR

PROVJERA RADNIH SPOSOBNOSTI TIJEKOM PROBNOG RADA

Gž R 194/2017-7
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Osijeku
Broj presude:
Gž R 194/2017-7
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 53. ZOR

Članak zakona (stari):
1.

U čl. 53. Zakona o radu (NN br. 93/14. - dalje: ZR) propisano je da se prilikom sklapanja Ugovora o radu može ugovoriti probni rad koji ne smije trajati duže od 6 mjeseci. Nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz Ugovora o radu. Na otkaz Ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu ne primjenjuju se odredbe toga Zakona o otkazu Ugovora o radu osim čl. 120., čl. 121. st. 1. i čl. 125. tog Zakona.
Prema navedenim zakonskim odredbama otkaz mora biti u pisanom obliku i obrazložen te se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza Ugovora o radu, a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete s tim da poslodavac i radnik zahtjev za prestanak Ugovora o radu raskidom mogu podnijeti sve do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.
Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je bio dužan odlučiti o preinačenom tužbenom zahtjevu pa se ukazuje da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u dijelu da se utvrdi da radni odnos tužiteljice S. B. nije prestao te da se naloži tuženiku tužiteljicu vratiti na radno mjesto "analitičar nabave i prodaje" u skladu sa Ugovorom o radu od 11. lipnja 2015. godine počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku (NN br. broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje: ZPP).
Uvažavajući žalbeni prigovor kojim se ukazuje na ovu bitnu povredu valjalo je u tom dijelu primjenom čl. 369. st. 5. ZPP prvostupanjsku presudu ukinuti.
Nadalje, žalbeni prigovor tužiteljice da sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zatražen raskid Ugovora o radu smatra se prijedlogom za donošenje dopunske presude o kojoj je ovlašten odlučiti prvostupanjski sud.
Pri donošenju prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije proturječna razlozima presude. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama između kojih nema proturječnosti niti postoji proturječnost između onoga što se o sadržaju zapisnika navodi u obrazloženju presude i samih tih zapisnika.
Odluka o tužbenom zahtjevu utemeljena je na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u skladu s čl. 8. ZPP. Prvostupanjski sud je o tužbenom zahtjevu odlučio pravilnom primjenom materijalnog prava.
Nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o radu 11. lipnja 2015. godine na neodređeno vrijeme s probnim rokom od 4 mjeseca za radno mjesto "analitičar nabave i prodaje" i da je počela raditi 6. srpnja 2014. godine. Nakon sklapanja Ugovora o radu formirana je komisija za ocjenu probnog rada u sastavu D. C.: B. V. i D. B.
Prema zapažanju Komisije za ocjenu probnog rada tužiteljice, ista je upoznata s organizacijskom šemom društva i usluge trgovačke djelatnosti. Tužiteljica je dobivala konkretne zadatke, no međutim, pokazala je da teško može povjerene zadatke obaviti samostalno, stručno i na vrijeme, da je često koristila radno vrijeme za obavljanje privatnih stvari, da je tijekom radnog vremena vodila dugačke privatne razgovore na radnom mjestu ili u kompanijskom kafiću, te je za radnog vremena čitala materijale ne vezane za radno mjesto. U predviđenom probnom roku od 4 mjeseca nije uspjela na zadovoljavajući način svladati korištenje sustava ERP koji je vitalan u obavljanju poslova u trgovačkoj djelatnosti pogotovo na radnom mjestu tužiteljice. Tužiteljica je tijekom probnog rada pokazala i određene pozitivne osobine kao što je poznavanje rada na računalu i zadovoljavajuće znanje engleskog jezika. Međutim, prema mišljenju Komisije nije zadovoljila u ključnim područjima za konkretan posao zbog neizvršenja određenih zadataka u uobičajenoj formi i roku, zbog slabog upravljanja vremenom potrebnim za obavljanje poslova iz djelokruga rada i poteškoća prilikom određivanja prioriteta rada. Prema zapažanju Komisije poslovna komunikacija sa suradnicima bila je ispod profesionalne razine, a u poslovnoj komunikaciji tužiteljica iskazuje značajnu razinu ležernosti, neozbiljnosti i olakog shvaćanja radnih zadataka. Zaključak je Komisije da nije pokazala potrebne poslovne i druge kvalitete kojima bi doprinijela boljem poslovanju tvrtke te da ne odgovara zahtjevima konkretnog radnog mjesta.
U konkretnom slučaju stav Komisije koja je pratila probni rad tužiteljice je od presudnog značenja za ocjenu njezinog rada. Pri tome je neodlučno što je samo jedan član Komisije - D. C. direktno surađivao sa tužiteljicom, pa je samo on mogao iznijeti konkretna zapažanja o načinu obavljanja radnih zadataka na radnom mjestu na kome je zaposlena, dok su ostala dva člana Komisije pri formiranju ocjene zadovoljavanja na probnom radu koristila njegove opaske i primjedbe, ali isto tako i primjedbe ostalih zaposlenika te tužiteljici nadređenih.
Smisao probnog rada jeste da se poslodavcu za vrijeme ugovorenog trajanja probnog rada omogući provjera radnih sposobnosti radnika nakon što je radniku omogućeno obavljanje poslova za koje je sklopljen Ugovor o radu. Tijekom probnog rada ne provjeravaju se samo radnikove stručne sposobnosti, tehničke osobine i umješnost u radu, nego i druge sposobnosti i kvalitete koje ukazuju na odnos prema radu, sredstvima rada, odnos prema drugim zaposlenicima, prema korisnicima usluga i poslodavcu, te napose radnikova radna disciplina.
Zapažanjima Komisije utvrđeno je da je tužiteljica dobro poznavala rad na računalu i da je imala zadovoljavajuće znanje engleskog jezika, ali isto tako da je neke radne zadatke odrađivala sporo, da se nije snalazila u svom osnovnom alatu u programu ERP zbog čega je neposredno nadređeni tužiteljici direktor G. taj zadatak dodijelio drugim zaposlenicima, a ocjenjujući ukupno odnos prema radu kao i druge osobine, tuženik kao poslodavac je zaključio da tužiteljica nije opravdala očekivanja te stručnim, radnim i drugim sposobnostima na zadovoljavajući način odgovorila zahtjevima radnog mjesta za koje je zasnovala radni odnos.
Slijedom navedenoga donijeta je odluka kao u izreci temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 5. ZPP.

 

Županijski sud u Splitu

članak 87. stavak 3. ZR 

NEOPRAVDANOST RAZLOGA ZA OTKAZ I VRAĆANJE RADNIKA NA RAD

Gž R 1348/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gž R 1348/2016-2
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

članak 87. stavak 3. ZR 

Članak zakona (stari):
1.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-4401/11 od 11. rujna 2013. (potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5338/13 od 10. rujna 2014.) utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz Ugovora o radu od 28. studenog 2011., i utvrđen je sudski raskid ugovora o radu s danom 11. rujna 2013.;

- da je tužiteljica u razdoblju od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu povremeno radila kod drugih poslodavaca te su utvrđeni bruto iznosi plaće koje je kod istih primala, kao i iznosi plaće koje bi primala kod tuženika;

- da je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku I. M. izvršen izračun naknade plaće utemeljen na razlici plaće koja bi tužiteljici pripala daje radila kod tuženika za utuženo razdoblje i plaće koju je stvarno primala kod drugih poslodavaca.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je, kod činjenice daje pravomoćno utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici, te kod činjenice da je pravomoćno sudski raskinut ugovor o radu, ista stekla pravo na naknadu plaće za sve vrijeme od dana primitka odluke o otkazu ugovora o radu do dana sudskog raskida ugovora o radu u iznosima utvrđenim po vještaku financijske struke.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava jer je zaključak suda prvog stupnja sukladan rezultatima provedenog postupka i jer je pravilna ocjena istog svih provedenih dokaza.

Naime, odredbom članka 87. stavak 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a što je upravo ovdje slučaj.

U odnosu na žalbene navode koji predstavljaju navode koji su isticani i tijekom prvostupanjskog postupka, za odgovoriti je da je sud prvog stupnja doista dao iscrpne, jasne i argumentirane razloge glede osnova isplate na koje se dodatno prednjem, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje. Činjenica da bi tuženik podnio ustavnu tužbu protiv pravomoćne presude o otkazu ugovora o radu ne predstavlja valjani argument neosnovanosti tužbenog traženja tužiteljice, kao ni žalbeni navodi kojima se odluke suda s tim u vezi ocjenjuju arbitrarnim.

Pitanje visine tužbenog zahtjeva pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjeno kao razlika bruto iznosa plaće koju bi tužiteljica ostvarivala kod tuženika i bruto iznosa plaće koju je povremeno ostvarivala kod drugih poslodavaca, sve sukladno općim načelima obveznog prava koja se primjenjuju i na ugovor o radu.

Neosnovan je i žalbeni navod o dosudi tražene isplate u bruto iznosu kojim tuženik smatra da su se trebali dosuditi neto iznosi naknade plaće. Ovo stoga jer je odredbom članka 84. stavak 4. ZR propisano da su plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu što podrazumijeva da su pravilno dosuđeni iznosi naknade plaće u brutu, a kako je to propisano i odredbom članka 433.a. ZPP.

Konačno, žalbeni navodi o tome da je ambulanta tuženika otočna ambulanta, da on ima obitelj koju uzdržava, da ne može platiti dosuđeni bruto iznos već eventualno samo neto iznos, ne predstavljaju žalbene razloge koji bi utjecali na pravilnost presuđenja u konkretnoj situaciji u koju se tuženik sam doveo dajući tužiteljici otkaz ugovora o radu koji je otkaz utvrđen nedopuštenim.

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine41, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13 03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke u smislu Konvencije. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Zaključiti je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

Iz odluke o trošku postupka proizlazi da se ista temelji na priloženom troškovniku za zastupanja po odvjetniku u skladu s Odvjetničkom tarifom i pripadajućih 25% PDV u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna.

Iako potpuno obrazloženje odluke suda podrazumijeva da se u dijelu odluke o parničnom trošku specificiraju pojedine radnje koje je sud prvog stupnja imao u vidu kod dosude parničnog troška, a kako se radi o primjeni materijalnog prava na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je daje materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ovo stoga jer Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine11 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: OT) određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Tužiteljici u skladu s poduzetim parničnim radnjama, valjalo je priznati trošak sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime zastupanja na ročištu od 15. listopada i 10. prosinca 2014., 4. svibnja 2015. i 9. rujna 2016. po 100 bodova prema Tbr. 9. točka 1,. a od 4. ožujka 2016. 50 bodova prema Tbr. 9. točka 2. te na ime sastava podnesaka od 14. listopada 2014. i 19. lipnja 2015. po 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 7.500,00 kn, na ime PDV-a iznos od 1.875,00 kuna te trošak vještačenja od 2.500,00 kuna tj. ukupno 11.875,00 kuna.

Tuženik je u svakom trenutku imao pravo uvida u predmet spisa pa tako i u specifikaciju parničnog troška koja je dostavljena na ročištu od 9. rujna 2016. na kojoj je bio nazočan i punomoćnik tuženika.

Zaključiti je stoga, pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je isti ispravno obračunat.

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Konačno, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 9. stavak 3.  Zakona o radu 

TUMAČENJE KOLEKTIVNOG UGOVORA - POSLOVI ISTOG RADNOG MJESTA ALI U DRUGOM MJESTU RADA

Revr-401/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-401/17
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 9. stavak 3.  Zakona o radu 

Članak zakona (stari):
1.

Članak 9. stavak 3.  Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Članak 299. Kolektivnog ugovora HŽ Putnički prijevoz d.o.o. (Službeni vjesnik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. broj 17 od 11. studenoga 2013)

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nedopuštenom odluka - "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015., te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođa I u jedinici Kolodvor V.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenom odluka "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015. dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođa I u jedinici Kolodvor V. i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuje presudu drugostupanjskog suda kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda i sudi:

Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda te se odbija zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopuštena odluka - "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Osporavajući pravilnost nižestupanjskih presuda kojima je prihvaćen zahtjev tužitelja te kojima je utvrđeno da je nedopuštena odluka tuženika – "rješenje" broj 2692-12/15 od 19. lipnja 2015. kojom je tužitelju privremeno određeno da umjesto u V. obavlja poslove radnog mjesta strojovođa I u Ogulinu u razdoblju od 28. lipnja do 31. srpnja 2015., tuženik pitanjem postavljenim u reviziji izjavljene na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) problematizira pravilnost izraženog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, a prema kojem tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora od strane Povjerenstva tuženika za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene nije odlučno, ocjenjujući odredbe ugovora o radu povoljnijim za tužitelja od onih iz Kolektivnog ugovora, u smislu odredbe čl. 9. st. 3.  Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) zbog čega odluku tuženika od 19. lipnja 2015. utvrđuju nedopuštenom.

Takvom pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik u reviziji suprotstavlja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u konkretnim odlukama Revr 501/2005, Revr 443/07, Revr 446/07, Revr 369/09, u čemu i nalazi razlog za dopuštenost podnesene revizije, a sve u cilju ujednačavanja sudske prakse, a radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje da su ugovorne strane Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike dužne pridržavati se tumačenja zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer su se na to obvezale odredbom čl. 127. tog Kolektivnog ugovora.

Odredbom čl. 299. Kolektivnog ugovora HŽ Putnički prijevoz d.o.o. (Službeni vjesnik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. broj 17 od 11. studenoga 2013. – dalje: KU) propisano je da poslodavac i sindikat imenuje Povjerenstvo za tumačenje odredbi tog ugovora i praćenje njihove primjene.

Povjerenstvo za tumačenje odredbi tog ugovora i praćenje njihove primjene čini paritetni broj predstavnika sindikata i predstavnika poslodavca i to tri člana sindikata i tri člana poslodavca.

Povjerenstvo svoje odluke donosi većinom glasova.

Stranke ugovora dužne su se pridržavati danog tumačenja.

Ukoliko Povjerenstvo ne bude moglo donijeti odluku zbog podijeljenosti glasova, tumačenje će se povjeriti arbitraži.

Nije sporno da je Povjerenstvo za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene tumačeći odredbu čl. 17. KU (a kojom je propisana mogućnost da ako izvanredne potrebe rada to zahtijevaju, poslodavac može bez izmjene ugovora o radu radnika privremeno uputiti i obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi) protumačilo ju na način da se institut privremenog obavljanja drugih poslova odnosi i na obavljanje poslova istog radnog mjesta ali u drugom mjestu rada. To pravno tumačenje objavljeno je u Službenom vjesniku tuženika u listu od 16. lipnja 2015.

Prema odredbi čl. 192. st. 2. KU propisano je da se pravna pravila sadržana u Kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se u skladu s odredbama Zakona o radu primjenjuje Kolektivni ugovor.

Prema odredbi čl. 194. st. 1. KU propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su se u vrijeme sklapanja Kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruga koje su sklopile Kolektivni ugovor.

Polazeći od tih odredbi Kolektivnog ugovora te odredbe čl. 299. KU, a čijim stavkom 4. su se stranke tog KU obvezale pridržavati se tumačenja odredbi KU danog od Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njegove primjene, nameće se zaključak kako je tumačenje odredbe čl. 17. KU od strane Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene bilo obvezujuće za stranke tog KU, dakle dužne ga se pridržavati, a što ima učinak i glede rješavanja spornog odnosa stranaka, dakle i tužitelja na kojeg se primjenjuju odredbe KU u smislu čl. 192. st. 2. i čl. 194. st. 1. KU u ovom sporu.

Kako je međutim u pobijanoj presudi o značaju i obvezatnosti tumačenja odredbe čl. 17. KU od strane Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene izraženo oprečno pravno shvaćanje, koje je protivno već o tom pitanju izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je ocijeniti da je rješenje pitanja zbog kojeg je ova revizija izjavljena važno kako za odluku u toj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je ovako izjavljena revizija dopuštena te osnovana.

U skladu s prethodno navedenim, a kod činjenice da je odredbom čl. 299. KU Povjerenstvo za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene imenovano i ovlašteno za tumačenje odredbi KU, a strane KU dužne pridržavati se tumačenja kojeg Povjerenstvo dade, te kako je Povjerenstvo u skladu s odredbom čl. 299. KU i dalo zatraženo tumačenje odredbe čl. 17. KU, izrazivši pravno shvaćanje da se pravo privremenog upućivanja radnika na obavljanje poslova drugog radnog mjesta odnosi i na privremeno obavljanje poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada, onda je odgovoriti na pitanje zbog kojeg je revizija podnesena da je za pravilnu primjenu odredbi predmetnog KU mjerodavno tumačenje Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene.

Ocjenu o nedopuštenosti odluke tuženika o privremenom upućivanju tužitelja na obavljanje poslova strojovođa I iz V. u Ogulin, nižestupanjski sudovi temelje na sadržaju odredbi ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, čijom odredbom čl. 3. je mjesto rada određeno u Varaždinu. Pritom međutim gube iz vida i odredbu čl. 5. tog ugovora kojom je propisano da će iznimno po potrebi privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine tužitelj obavljati i druge poslove u okviru njegove stručne spreme u kojem slučaju ima pravo na plaću ....

Odluka kojom je tužitelj privremeno raspoređen obavljati poslove strojovođa I u Ogulinu u razdoblju nešto više od 30 dana donesena je na temelju odredbe čl. 17. KU i čl. 5. ugovora o radu, a kojom je dakle ili samim ugovorom o radu, a koji uređuje radnopravni odnos tužitelja kod tuženika, predviđena mogućnost privremenog upućivanja tužitelja na rad na drugo mjesto rada, a vezano za potrebe posla, a dodatno uređeno i odredbom čl. 17. KU. U takvim okolnostima ne može se prihvatiti pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova da bi pravo iz radnog odnosa tužitelja ugovorom o radu bilo povoljnije određeno od prava koje je uređeno KU, zbog čega u takvim okolnostima nema ni pretpostavki za primjenom odredbe čl. 9. ZR i odredbu KU ocijeniti nepovoljnijim pravom od odredbi ugovora o radu. Naprotiv kako je ugovorom o radu predviđena mogućnost privremenog upućivanja tužitelja na obavljanje poslova na drugo mjesto rada baš kao i odredbom KU, u skladu s čim je tuženik i donio spornu odluku, to se zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom te odluke ukazuje neosnovanim, zbog čega je preinačenje pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12)

UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME

Revr-101/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-101/17
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

Članak 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12)

Članak zakona (stari):
1.

Članak 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12)

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 6. ožujka 2013. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove i radne zadatke "prodavač" s mjestom rada u poslovnoj jedinici Požega s radnim vremenom od 30 sati tjedno, sve kako je utvrđeno Ugovorom o radu od 6. ožujka 2013., te da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao do 1. prosinca 2013., te nalaganje tuženiku isplatiti tužiteljici bruto plaću u ukupnom iznosu 13.000,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 30. studenoga 2013. s pripadajućim zateznim kamatama, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos 9.687,50 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda potvrđena je prvostupanjska presuda.

Revizija tužiteljice je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 6. ožujka 2013. sadržajno bio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a na temelju kojeg da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do 1. prosinca 2013. u skladu s čim i potražuje naknadu plaće.

Obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i baš:

- da je u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 6. ožujka 2013. tužiteljica kao radnica sklopila sa tuženikom kao poslodavcem pet ugovora o radu na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom, ukupno radeći kod tuženika jednu godinu i jedanaest mjeseci,

- da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 6. ožujka 2013. s ugovorenim radom do 30. lipnja 2013. u skladu s čim

- da je 29. lipnja 2013. tuženik izvijestio tužiteljicu da joj sa 30. lipnja 2013. po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje radni odnos te tim danom i odjavio tužiteljicu kao bivšu radnicu, nakon čega

- da je tužiteljica polazeći od odredbe čl. 129. st. 4. ZR-a podnijela tužbu i pokrenula ovaj spor, a radi utvrđenja da je između stranaka zadnjim ugovorom o radu od 6. ožujka 2013. sadržajno sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

a polazeći od sadržaja odredbi ugovora o radu od 6. ožujka 2013. te odredbe čl. 10. ZR-a, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da taj ugovor nije bio a niti je ispunjavao pretpostavke za ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega je zahtjev tužiteljice upravljen na takvo utvrđenje pravilno ocijenjen neosnovanim te odbijen.

Kako je to već obrazloženo u ovoj presudi u vrijeme sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme 6. ožujka 2013. nije bila na snazi odredba kasnije izmijenjenog čl. 10. ZR-a, a kojom je uz ostalo i propisano da poslodavac smije sklopiti svaki slijedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoje objektivni razlozi koji u tom ugovoru moraju biti navedeni u protivnom se smatra da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega činjenica da ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 6. ožujka 2013., a bez da su u njemu naznačeni objektivni razlozi zbog čega taj ugovor nije sklopljen na neodređeno vrijeme, nema za posljedicu presumpciju da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Stoga, a kako je ugovorom o radu od 6. ožujka 2013. među strankama ugovoren rad tužiteljice za razdoblje zaključno sa 30. lipnja 2013., a pravilnost tog ugovora tužiteljica nije osporavala niti u odnosu na njega zatražila zakonom propisanu zaštitu, to je očito da je takav ugovor čiji sadržaj su stranke u potpunosti izvršile, proizveo pravni učinak uključujući i onaj o danu prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, zaključno sa 30. lipnja 2013. Stoga je zahtjev tužiteljice neosnovan, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju trebalo odbiti.

                                                                                             

Vrhovni sud RH u odluci br.: Revr-101/17 od 27. lipnja 2017.

Županijski sud u Osijeku

Članak 12. stavak. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14)

Ugovor o radu na određeno vrijeme

GžR-2/18
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Osijeku
Broj presude:
GžR-2/18
Zakon:
Zakon o radu (Narodne novine broj 93/14)
Članak zakona:

Članak 12. stavak. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14)

Članak zakona (stari):
1.

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I.    Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika temeljem ugovora o radu od 11. svibnja  2016., te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto prodavač, odnosno ukoliko takvog radnog mjesta nema na drugo odgovarajuće radno mjesto.

2. Utvrđuje se nedopuštenim Obavijest o prestanku radnog odnosa od 08.kolovoza 2016. donesena od strane tuženika te odjava tužiteljice Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje od 16.kolovoza 2016.g. podneseni od strane tuženika.

Žalba tužiteljice je neosnovana te Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika ukupno 35 godina, od toga, od kada je nad tuženikom otvoren stečaj počam od 11. kolovoza 2000. do 10. kolovoza 2016. bila je u radnom odnosu na određeno vrijeme, a posljednji ugovor od 11. svibnja 2016. sklopljen je na rok od tri mjeseca do 10. kolovoza 2016., te je tuženik obavijestio tužiteljicu (list 8 sudskog spisa) da je s tim danom odjavljena kod tijela HZZO i HZMO.

Iako je tužiteljici radni odnos prestao istekom roka na koji je sklopljen Ugovor o radu sukladno čl. 112. toč. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14 – dalje ZR), tužiteljica traži utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, te da se utvrdi nedopuštenom Obavijest o prestanku radnog odnosa od 8. kolovoza 2016. Ovo zato što je prema čl. 12. st. 3. ZR-a uzastopno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme ograničeno na rok od tri godine, pa kako je tužiteljica u takvom statusu kod tuženika neprekidno 16 godina, prema čl. 12. st. 3. ZR-a smatra da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme.

Tužiteljica tvrdi da se ne primjenjuju odredbe čl. 191. Stečajnog zakona (Narodne novine 71/15 i 104/17, dalje SZ/15), već Direktiva Vijeća EU 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. (Službeni list Europske zajednice EL 175/43) koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju pred općim odredbama radnog prava  prednost ima Stečajni zakon kao lex specialis.

Prema odredbi čl. 120. st. 1.  Stečajnog zakona (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 dalje:SZ/96) otvaranje stečajnog postupka je dovoljan razlog za otkaz ugovora o radu.

Nakon što je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog stečaja, prema čl. 120. st. 5. SZ/96 sklopljen je novi ugovor o radu s tužiteljicom na određeno vrijeme i niz takvih ugovora u periodu od 16 godina radi dovršenja poslova i u cilju otklanjanja moguće štete. Ta pravna materija jednako je regulirana i odredbama SZ/15.

Sama odredba čl. 12. st. 3. ZR-a propisuje iznimke u odnosu na osnovno pravilo o nemogućnosti dužeg od tri godine uzastopnog zasnivanja radnog odnosa sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, između ostaloga i u slučaju nekih drugih objektivnih razloga određenih zakonom. Upravo je takav objektivni razlog propisan SZ/96 i SZ/15, pa se u konkretnom slučaju zabrana (limit) iz čl. 12. st. 3. ZR-a ne primjenjuje.

Neosnovani su navodi žalbe da nije SZ/15 usklađen s citiranom Direktivom, čija je svrha povećanje kvalitete rada na određeno vrijeme putem osiguranja primjene načela nediskriminacije takvih radnika i uspostavljanje okvira za sprječavanje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopne primjene ugovora o radu na određeno vrijeme.

Temeljni zakonski cilj stečaja po oba SZ je skupno namirenje vjerovnika stečajnog dužnika unovčenjem stečajne imovine i diobom prikupljenih sredstava uz što manje troškove i što veći postotak namirenja vjerovnika. Stoga sve suprotno tome cilju, što konkretno znači  i zadržavanje u radnom odnosu radnika koji ne trebaju, bi bilo protivno načelu efikasnosti i svrhovitosti toga postupka.

Stečajni upravitelja ocjenjuje koji su mu radnici potrebni u stečajnom postupku otvorenim nad stečajnim dužnikom, a saslušan stečajni upravitelj D.M. se tako i očitovao da je tuženik prije stečaja imao oko 2000 radnika, a za trajanje postupka ovisno o potrebama i sezoni je varirao broj radnika od oko 340, te se radnicima po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme dostavljala obavijest da ne dolaze na posao jer za njihovim radom više nema potrebe.

Kad bi se prihvatilo stajalište tužiteljice o primjeni Direktive kako ona to tumači, niti jednom radniku od 340 zadržanih radnika kojima je produžavan radni odnos na neodređeno vrijeme nakon tri godine, više ne bi mogao prestati radni odnos, kao da je tuženik i dalje uspješan i da redovito namiruje svoje dospjele obveze, što nedvojbeno nije slučaj.

Citirana Direktiva je integrirana u hrvatsko zakonodavstvo, te se u konkretnom slučaju poštuju njezini pravni standardi, a kako tužiteljica nije dokazala da se u njenom slučaju postupalo diskriminatorno zaključivanjem niza ugovora o radu na određeno vrijeme i izvan trogodišnjeg limita, mimo potreba posla, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

Iz navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu zajedno s odlukom o parničnom trošku koja je pravilna i na zakonu osnovana.

Županijski sud u Zagrebu

Članak 137. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14)
Direktiva Vijeća EU 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001.

Prijenos tužiteljevog ugovora o radu na novog poslodavca

GžR-208/17
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
GžR-208/17
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

Članak 137. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14)
Direktiva Vijeća EU 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001.

Članak zakona (stari):
1.

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tuženik H.T. d.d., nezakonito prenio Ugovor o radu tužitelja na E.N.T.S. d.o.o., te da prijenos tužiteljeva Ugovora o radu, o kojem je tuženik obavijestio tužitelja Obaviješću broj H3-H3-2522784-276/2014/2014 od 19. kolovoza 2014. nije dopušten, kao i radi vraćanja tužitelja na rad na poslove nadzora odnosno druge poslove odgovarajuće kvalifikacijama i radnom iskustvu tužitelja, sadržaj kojih je u skladu sa naravi i vrstom posla za koje je zasnovan radni odnos.

Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje kako je tuženik nezakonito i nedopušteno prenio ugovor o radu s tužiteljem na drugog poslodavca, vraćanje tužitelja na rad kod tuženika i naknada troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:

-tužitelj, kao radnik, i tuženik, kao poslodavac, zaključili su 1. listopada 2013. ugovor o radu prema kojem je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta pod nazivom Viši suradnik za upravljanje mrežom, Radna jedinica centra za nadzor i upravljanje mreža i servisa, Odjel za upravljanje mrežom i NT/IT aktivnom infrastrukturom, Sektor za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima;

-dana 23. srpnja 2014. stupio je na snagu Pravilnik o organizaciji H.T. d.d.  i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta H.T. d.d. kojim je formirana „Tehnološka jedinica izgradnje i održavanja telekomunikacijske infrastrukture“ s oko 650 radnika koji rade na poslovima izgradnje i održavanja telekomunikacijske infrastrukture unutar tuženika, među njima i tužitelj, a dotična jedinica nastala je od više različitih ranijih sektora i odsjeka, uključujući i Odsjeka za nadzor i upravljanje mreža i servisa u okviru Sektora za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima, a po shemi na listu 306 sudskog spisa;

-ugovorom o prijenosu dijela poduzeća sklopljenim između tuženika i E.N.T.S. d.o.o. 18. kolovoza 2014. tuženik je prenio jedan svoj dio pod nazvan „Tehnološka jedinica za izgradnju i održavanje telekomunikacijske infrastrukture“;

-povodom prijenosa ugovora o radu kao i donošenja Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika provedeno savjetovanje s radničkim vijećem tuženika;

-dana 28. kolovoza 2014. tužitelj je zaprimio obavijest tuženika od 19. kolovoza 2014. kojom ga tuženik obavještava kako je njegov ugovor o radu prenesen na novog poslodavca;

-tuženik je 2. rujna 2014. izjavio zahtjev za zaštitom prava u kojem se protivi prijenosu njegovog ugovora o radu na novog poslodavca, a kojem tuženik nije udovoljio;

-prijenos je izvršen pa su se poslovi koji su bili predmetom prijenosa nastavili obavljati u novom trgovačkom društvu E.N.T.S. d.o.o., pa tako i poslovi nazora IMS platformom;

-poslovi nadzora BAS platforme još se uvijek obavljaju kod tuženika jer oni nisu bili predmet prijenosa.

Na ove utvrđene bitne činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 133., čl. 137. i čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, dalje ZR) te Direktivu Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstva država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (dalje: Direktiva 2001/23/EZ). Sud je zaključio kako su se ostvarile pretpostavke iz čl. 137. st. 1. ZR te je po slili zakona došlo do prijenosa tužiteljevog ugovora o radu na novog poslodavca. Zaključio je kako je prijenos tužiteljevog ugovora o radu zakonit i odbio tužbeni zahtjev.

Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo.

Prema čl. 137. st. 1. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja. Dakle, da bi prijenos bio zakonit nije nužno da obuhvati čitavu gospodarsku djelatnost ranijeg poslodavca već je dovoljno da obuhvati i samo dio gospodarske djelatnosti. Koji će to dio biti, stvar je sporazuma, pravnog posla, zaključenog između starog i novog poslodavca na kog radnik ne može utjecati. Taj dio gospodarske djelatnosti može biti veći ili manji, definiran na ovaj ili onaj način. Pa ako su se novi i stari poslodavac u predmetnom slučaju dogovorili da prijenos obuhvati nadzor IMS platforme (Internet Protocol Multimedia SubSystem, telekomunikacijska platforma koja omogućava sinergiju govornih usluga, podatkovnog pristupa Internetu i uslugu IP televizije) ali ne i nadzor BAS platforme, takav sporazum nije protivan zakonu.

Tvrdnja iz žalbe kako preneseni dio gospodarske djelatnosti ne ispunjava zakonski uvjet „gospodarske cjelovitosti“ nije osnovana. Naime, već je iz navoda tužitelja razvidno kako nadzor na IMS platformi i nadzor na BAS platformi nisu ista stvar i kako svaki od ovih poslova predstavlja zasebnu djelatnost, a time i zasebnu gospodarsku cjelovitost u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZR. Već je rečeno kako je stvar sporazuma starog i novog poslodavca koji će dio svoje gospodarske djelatnosti stari poslodavac izdvojiti. Tako i namjera tužitelja da izdvoji samo nadzor na IMS platformi, ali ne i nadzor na BAS platformi, odnosno takav sporazum starog i novog poslodavca, nije protivno zakonu. Sam tužitelj pripovijeda u svom iskazu kako je E.N.T.S. d.o.o. želio steći sve poslove nadzora ali ih nije dobio. Dakle, sporazum da se nadzor podijeli je rezultat proračunate poslovne odluke starog i novog poslodavca iz čega slijedi daljnji zaključak kako je svaki od ova dva nadzora zasebna gospodarska cjelovitost.

Tužitelj tvrdi kako je on radio na nadzoru IMS platforme, ali i na nadzoru BAS platforme, zbog čega mu nije jasno zašto je baš on izdvojen (outsource). Međutim, prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta tuženika koji je stupio na snagu 23. srpnja 2014., a kojim je formirana Tehnološka jedinica izgradnje i održavanja telekomunikacijske infrastrukture tuženika koja je poslije bila predmet prijenosa, tužiteljevo radno mjesto je sistematizirano u ovu jedinicu, a u toj jedinici nije predviđen rad na nadzoru BAS platforme već samo IMS platforme. Njegov kolega E.N., kog spominje u žalbi, očito nije sistematiziran u ovu tehnološku jedinicu jer je ostao raditi kod tuženika na nadzoru BAS platforme. Da je sistematiziran u novu jedinicu, i on bi bio izdvojen.

Žalbeni razlog kako sud nije saslušao svjedoka Z.K. nije osnovan. Po čl. 220. st. 2. ZPP sud je prvog stupnja ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Pa kako je odlučne činjenice utvrdio na temelju drugih dokaza, time što nije saslušao dotičnog svjedoka nije povrijedio pravila postupka niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

I odluka o parničnim troškovima je zakonita, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine troškova dosuđenih tuženiku, sukladno čl. 154. stavak 1., u vezi s člankom 155. ZPP, i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje OT).

Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1.  ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107

RAZLOZI ZA IZVANREDNI OTKAZ

Revr-1465/13
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1465/13
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 107

Članak zakona (stari):
1.

Tužitelj nije imao pravo, niti iz razloga pripadnosti vjerskoj zajednici koja svetkuje subotu, samovoljno izostati iz posla u sporne dane jer kada je tužitelj slobodno očitovao volju, te sa tuženikom sklopio predmetni Ugovor o radu kojim je prihvatio odredbe KU i odredbe Pravilnika tuženika o tjednom rasporedu obavljanja posla, onda je bio u obvezi obavljati posao kroz tjedan prema rasporedu koji je odlukom odredio ravnatelj tuženika.

 

Čl.107. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05)

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2001., za utvrđenje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao te za nalaganje tuženiku vraćanje tužitelja na posao (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (st. II. izreke).

Drugostupanjski sud, prihvaćajući žalbu tužitelja preinačuje prvostupanjsku presudu u dijelu pod. st. I. izreke na način da je utvrdio nedopuštenim izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2003., te na način da je utvrdio da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao. K tome, drugostupanjski sud je naložio tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na posao te nadoknaditi mu parnični trošak od 10.781,25 kn.

Revizija tuženika je osnovana te se preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu na način da se sudi da se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. broj Pr-4450/05-62 od 28. ožujka 2013. u dijelu pod st. I. izreke.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2003., za utvrđenje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, te za nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na posao, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kao radnik sa tuženikom kao poslodavcem 1. ožujka 2001. sklopio Ugovor o radu za poslove rukovatelja krana,

- da tim Ugovorom o radu nije određen raspored rada tokom tjedna već da taj Ugovor o radu upućuje na prava i obveze stranaka utvrđene Kolektivnim Ugovorom i drugom aktima poslodavca,

- da je Kolektivnim ugovorom za zaposlenike tuženika od 27. listopada 1999. (dalje: KU) određeno da je kod tuženika svaki dan u tjednu radni dan uz osiguranje zaposleniku prava na korištenje tjednog odmora,

- da je Pravilnikom o radu tuženika (Pročišćeni tekst od 11. srpnja 2002. – dalje: Pravilnik) određeno da raspored radnog vremena koji se odnosi na tjedno radno vrijeme, dnevno radno vrijeme i početak i završetak radnog vremena, se utvrđuje po organizacijskim jedinicama posebno odlukom ravnatelja tuženika,

- da je tužitelj tuženiku uputio pisanu molbu da mu zbog njegovog vjerskog opredjeljenja omogući korištenje tjednog odmora od sumraka u petak do sumraka u subotu,

- da je tuženik dopisom od 29. studenog 2002. odgovorio na molbu tužitelja ukazavši mu da ne može udovoljiti njegovoj molbi, te upozorivši ga da je u obvezi obavljati posao kroz tjedan sukladno rasporedu tjednog obavljanja posla uz daljnje upozorenje da u protivnom tužitelju prijeti otkaz Ugovora o radu,

- da je tužitelj unatoč navedenim upozorenjima izostao s posla 29. studenog 2002., 6. prosinca 2002., 13. prosinca 2002., 20. prosinca 2002. i 21. prosinca 2002.,

- da je Pravilnikom tuženika određeno da se osobito teškom povredom radne obveze smatra neopravdan izostanak s posla dulje od 3 dana uzastopce odnosno 5 dana godišnje,

- da je tuženik radi tih izostanaka s posla tužitelju otkazao Ugovor o radu izvanrednim otkazom od 3. siječnja 2003. i to u roku od 15 dana od saznanja za te izostanke,

- da je tužitelj protiv odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu, tuženiku izjavio zahtjev za zaštitu prava, te

- da tuženik nije udovoljio takvom zahtjevu za zaštitu prava tužitelja.

 

Prvostupanjski sud odbija predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je otkaz Ugovora o radu od 3. siječnja 2003. dopušten, jer da je tužitelj neopravdano izostao s posla prije navedenih 5 dana.

Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tužitelja i preinačuje prvostupanjsku presudu na način da prihvaća predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da je tužitelj imao opravdan razlog za izostanak s posla u sporne dane. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljevo svetkovanje subote, s obzirom na njegovo vjersko opredjeljenje, predstavlja njegov identitet kao vjernika i njegovo shvaćanje života, a što je tuženik bio dužan poštivati i to imajući u vidu odredbu čl. 40. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01) i odredbu čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovor br. 18/97).

 

Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno, a radi čega je drugostupanjski sud ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZR temeljna obveza radnika iz radnog odnosa je prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

 

Kada je tužitelj slobodno očitovao volju, te sa tuženikom sklopio predmetni Ugovor o radu kojim je prihvatio odredbe KU i odredbe Pravilnika tuženika o tjednom rasporedu obavljanja posla, onda je bio u obvezi obavljati posao kroz tjedan prema rasporedu koji je odlukom odredio ravnatelj tuženika. Dakle, tužitelj nije imao pravo, niti iz razloga pripadnosti vjerskoj zajednici koja svetkuje subotu, samovoljno izostati iz posla u sporne dane. To mu pravo, suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, ne daje niti Ustav, a niti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. K tomu, to mu pravo ne daje niti Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima ("Narodne novine", broj 136/02).

 

Člankom 40. Ustava jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i sloboda javnog očitovanja vjere ili drugo uvjerenje.

Prema odredbi čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, to pravo uključuje slobodu da se promjeni vjeroispovijest ili uvjerenje i sloboda da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

Suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda niti odredba čl. 40. Ustava, a niti odredba čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne daju pravo pripadniku određene ljudske zajednice na odgovarajući neradni dan tokom tjedna.

Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima određuje neradne dane, ali tim Zakonom nije određeno da bi subota u svakom tjednu bila neradni dan za pripadnike vjerskih zajednica koji toga dana svetkuju.

 

Tek je Ugovorom o pitanjima od zajedničkog interesa sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske s jedne strane i Evanđeoske (pentekostne) crkve u Republici Hrvatskoj, Kršćanske adventističke crkve i Republici Hrvatskoj i Saveza baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj (s druge strane) određeno da je za Kršćansku adventističku crkvu biblijski dan odmora u tjednu subota u skladu s čime vjerniku pripadniku te crkve se priznaje pravo izostanka s posla i to od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu (čl. 22. st. 1.) (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-862/13-2 od 26. veljače 2014.)

 

No, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se odredbe netom navedenog Ugovora ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom postupku, jer je taj Ugovor sklopljen 4. srpnja 2003., dakle, nakon što je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan otkaz Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema st. 2. istog zakonskog članka Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na koje se izvanredni otkaz temelji.

 

Kada je tužitelj, unatoč upozorenju tuženika da je u obvezi obavljati posao prema tjednom rasporedu određenom odlukom ravnatelja, jer da mu u protivnom prijeti otkaz ugovora o radu, neopravdano izostao iz posla 5 dana u jednoj godini, te kada je tuženik poštivao petnaestodnevni rok za otkazivanje ugovora o radu iz čl. 107. st. 2. ZR, onda pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni otkaz ugovora o radu dopušten.

 

Priroda djelatnosti tuženika (koji djelatnost obavlja kroz cijeli tjedan) te okolnost da je tužitelj izostao s posla unatoč prije navedenim upozorenjima tuženika, opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

S obzirom na izneseno, te kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a da pri tome nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13 i 14. ZPP, na koje povrede sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbija žalba tužitelja, te potvrđuje prvostupanjska presuda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 115. st. 2. ZOR

RAZLOZI ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ UGOVORA O RADU ? UKIDANJE PODRUŽNICE KAO RAZLOG ZA OPRAVDANI OTKAZ

Revr-1425/16
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1425/16
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

čl. 115. st. 2. ZOR

Članak zakona (stari):
1.

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je traženo utvrđenje da su odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 29. rujna 2014. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 21. listopada 2014. nedopušteni tako da radni odnos tužiteljici nije prestao te je zatraženo naložiti tuženiku vratiti tužiteljicu na posao na radno mjesto „dealer auditor“ na kojem je radila do otkazivanja ugovora o radu i isplatiti joj iznos 222.955,22 kn sa zateznim kamatama na ime naknade plaće. Ujedno je tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos 2.500,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda preinačena je prvostupanjska presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Revizija je osnovana te Vrhovni sud preinačava presudu Županijskog suda tako da se odbija žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 29. rujna 2014. sa odgovorom na zahtjev za zaštitu prava od 21. listopada 2014. te za vraćanje tužiteljice na rad, kao i za isplatu joj iznosa 222.955,22 kn sa zateznim kamatama na ime naknade plaće.

 

Iz obrazloženja odluke revizijskog suda:

Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik – poslodavac dao tužiteljici – njegovoj radnici odlukom od 29. rujna 2014., a time i osnovanost zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad te naknadu joj plaće.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja te u postupku nespornih činjenica:

- da je 1. kolovoza 2013. tužiteljica sklopila ugovor o radu sa tuženikom za obavljanje poslova radnog mjesta „dealer auditor“ u podružnici tuženika u Zagrebu,

- da je tuženik sa sjedištem u Mađarskoj poslovao na području više država jugoistočne Europe, te uz podružnicu u Hrvatskoj imao i podružnicu u Slovačkoj,

- da je u obavljanju poslova radnog mjesta „dealer auditor“ tuženik predvidio tri izvršitelja od čega je jedan bila tužiteljica koja je obavljala te poslove u podružnici u Zagrebu za područje Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske i Albanije, dok su druga dva izvršitelja tog radnog mjesta bili u Mađarskoj i Slovačkoj,

- da je zbog ekonomskih problema u automobilskoj industriji koja je znatno utjecala na poslovanje tuženika, on odlučio ukinuti radno mjesto „dealer auditor“ u Hrvatskoj, na kojem je radila tužiteljica, zbog čega

- da je odlukom od 29. rujna 2014. tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga,

prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ocijenivši da je otkaz a koji je uzrokovan opravdanim gospodarskim razlozima zakonit, pri čemu je ocijenio da na strani tuženika, a koji u podružnici u Zagrebu je zapošljavao manje od 20 radnika nije postojala obveza postupanja primjenom odredbe čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) u smislu da prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužiteljice preinačio je prvostupanjsku presudu te prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenivši otkaz ugovora o radu nedopuštenim i nezakonitim. Pritom izražava pravno shvaćanje da tuženik sa sjedištem u Mađarskoj te podružnicom u Hrvatskoj i drugim državama Europe u kojima posluje, zapošljava više od 20 radnika, zbog čega da je u donošenju odluke o otkazu ugovora o radu morao postupiti prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR-a, te voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete kako tužiteljicu tako i ostala dva radnika tuženika zaposlena na tom radnom mjestu ali izvan Republike Hrvatske.

Kako je to prethodno rečeno tuženik je u organizaciji svog poslovanja na području kojem je poslovao imao tri izvršitelja radnog mjesta „dealer auditor“: tužiteljicu koja je poslove tog radnog mjesta obavljala u podružnici u Hrvatskoj u Zagrebu, dok su ostala dva izvršitelja tog radnog mjesta bila u Mađarskoj, odnosno Slovačkoj.

Tuženik kao trgovačko društvo je pravna osoba sa sjedištem u Mađarskoj, koja u Hrvatskoj posluje putem registrirane podružnice, u kojoj je tužiteljica i obavljala poslove svog radnog mjesta, dok je bila u radnom odnosu kod tuženika. U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 1. ZR-a za rješavanje radnopravnog odnosa tužiteljice kod tuženika su mjerodavne odredbe ZR-a, uključujući i one koje uređuju pitanje otkazivanja ugovora o radu.

Svrha svakog zakona, pa tako i ZR-a je urediti odnose među subjektima određenog pravnog područja. Da bi se to uspješno postiglo, zakonske odredbe treba tumačiti smisleno iznalazeći smisao i svrhu koja se njihovom primjenom treba postići. U skladu s tim zakonske odredbe se ne smije tumačiti doslovno – gramatički, zanemarujući ratio njihovog donošenja.

Odredbom čl. 115. ZR-a uređeno je pitanje redovitog otkaza ugovora o radu uključujući i poslovno uvjetovani otkaz (st. I. toč. 1. tog članka) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

Odredbom st. 2. tog članka ZR-a propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a koja odredba se prema st. III. tog članka ZR-a ne primjenjuje na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od 20 radnika.

U ovom postupku nije sporno da je tuženik – poslodavac, a zbog gospodarskih razloga odlučio smanjiti broj izvršitelja radnog mjesta „dealer auditor“ sa tri na dva i baš ukidajući ono u podružnici u Republici Hrvatskoj, na kojem je tužiteljica radila.

Hoće li poslodavac ukinuti određeno radno mjesto odnosno smanjiti broj izvršitelja određenog radnog mjesta, autonomno je pravo poslodavca i rezultat njegovih poslovnih procjena u koje sud ne može ulaziti niti utjecati na njih. Dakle, tuženik je bio ovlašten odlučiti o smanjenju broja izvršitelja radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila.

Uvažavajući gospodarske razloge zbog kojih se poslodavac odlučuje na otkazivanje ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom radniku, zakonodavac je, sve nastojeći zaštititi socijalno slabije radnike, nametnuo poslodavcu, a koji zapošljava više od 20 radnika obvezu da pri odlučivanju kojem će od radnika otkazati ugovor o radu, vodi računa o njegovoj starosnoj i socijalnoj strukturi, te trajanju radnog odnosa. Kod poslodavca koji zapošljava veći broj radnika (preko 20) i gdje dakle postoji mogućnost da ima više izvršitelja jednog radnog mjesta, primjenom odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a dana je mogućnost da se od otkazivanja zaštite socijalno ugroženiji ili najranjiviji radnici.

U situaciji kao što je konkretna, a kada je tuženik zbog gospodarskih razloga odlučio smanjiti broj izvršitelja radnog mjesta „dealer auditor“ sa tri na dva, ukidajući ono podružnice u Hrvatskoj, a zadržavajući ono u Mađarskoj i Slovačkoj, onda je potpuno izvjesno da tuženik, sve i ako zapošljava preko 20 radnika, nije bio u obvezi primijeniti odredbu čl. 115. st. 2. ZR-a prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, pošto je takva odredba u okolnostima konkretnog slučaja neprimjenjiva. Naime, ne bi trebalo biti sporno da u rješavanju radnopravnog odnosa ovih stranaka primjenom odredbi ZR-a, se njihova primjena ne može protegnuti i na radnike tuženika koji su državljani drugih država, a izvršitelji su radnog mjesta „dealer auditor“ kod tuženika u Mađarskoj, odnosno Slovačkoj. To bi naime imalo za posljedicu apsurdnu pravnu situaciju u smislu univerzalne primjene Hrvatskog zakona o radu na radnike tuženika u drugim državama, a što niti je bila namjera zakonodavca, niti je to pravno moguće odnosno dopušteno.

Stoga je smislenim tumačenjem odredbe čl. 115. st. 2. u vezi s st. 3. tog članka ZR-a ocijeniti da u okolnostima konkretnog slučaja nema primjene st. 2. čl. 115. ZR-a.

Proizlazi dakle da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten u smislu odredbe čl. 115. ZR-a, zbog čega je odbijanjem njezinog tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je uvažavajući reviziju tuženika pobijanu presudu trebalo preinačiti, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Županijski sud u Splitu

Članak 215. b. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. i 89/14.).

Članak 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.)

Smrt radnika - Prekid postupka u dijelu zahtjeva za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu, a obustava postupka u dijelu kojim traži vraćanje na rad

Gž R-133/18
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gž R-133/18
Zakon:
Zakon o parničnom postupku (
Članak zakona:

Članak 215. b. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. i 89/14.).

Članak 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskim rješenjem utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, budući je tužitelj preminuo (točka I. izreke) te će se postupak nastaviti kad nasljednik ili staratelj ostavštine preuzme postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine (točka II. izreke).

Žalba tuženice je djelomično osnovana, te Županijski sud djelomično potvrđuje rješenje suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno o prekidu postupka koji se vodi povodom tužbe i dijela tužbenog zahtjeva tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu sadržan u odluci tuženice od 25. travnja 2017. te da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženice od 17. svibnja 2017. kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za zaštitom prava, a djelomično preinačuje rješenje suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno o prekidu postupka koji se vodi povodom tužbe i dijela tužbenog zahtjeva tužitelja da ga tuženica vrati na rad, na način da se u ovom dijelu predmetni postupak obustavlja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet razmatranja drugostupanjskog suda jest pravno pitanje je li u konkretnom slučaju zbog smrti tužitelja, trebalo prekinuti postupak, kao što je učinio prvostupanjski sud ili je trebalo obustaviti postupak kao što tvrdi žaliteljica.

Odredbom članka 215. b. stavak 1. ZPP-a  propisano je kako se postupak obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koje ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne slijednike. Nadalje, odredbom članka 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.), dalje ZN, određeno je da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegov smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Konačno za navesti je kako je odredbom članka 95. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.), dalje ZR, propisano kako za razdoblje u kojemu ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće. Odredbom stavka 3. istog članka određeno je kako radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.        

Kao što je već navedeno u predmetnom je postupku sada pok. tužitelj zahtijevao utvrđenje otkaza ugovora o radu nedopuštenim te s tim u svezi i utvrđenje nedopuštenim odluke tuženice kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitom prava, te vraćanje na rad.

Plaća, odnosno naknada plaće novčana je tražbina proizašla iz radnog odnosa. Radnik od poslodavca ima pravo na naknadu za izgubljenu plaću za razdoblje u kojem plaću nije ostvarivao zbog nedopuštenog otkaza, a ovo u suglasju sa označenim odredbama članka 95. ZR-a. S tim u svezi za navesti je kako radnik koji nije radio zbog nezakonite odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu, može tražiti naknadu neisplaćenih plaća do zaključenja glavne rasprave u parnici u kojem je zahtijevao utvrđenje otkaza nedopuštenim kao i unutar zastarnog roka koji započinje teći prvog idućeg dana nakon pravomoćnosti presude kojom je odluka poslodavca o otkazu utvrđena nezakonitom. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju te navedenim odredbama ZR-a, ZN-a i ZPP-a. zahtjev sada pok. tužitelja za utvrđenjem otkaza nedopuštenim ne predstavlja osobno pravo u smislu odredbe članka 215. b. stavak 1. ZPP-a., pa shodno tome u odnosu na ovaj dio tužbe i tužbenog zahtjeva nije trebalo obustaviti postupak kako to predlaže tuženica u žalbi. Naime, tužiteljev zahtjev za utvrđenjem predmetnog otkaza nedopuštenim predstavlja prethodno pitanje da bi se uopće moglo odlučivati o eventualnom zahtjevu za naknadu plaće radi nedopuštenog otkaza, koji se zahtjev, razvidno je iz ovog obrazloženja, ne mora postaviti istovremeno sa zahtjevom da se otkaz utvrdi nedopuštenim. Uostalom, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, eventualnom obustavom postupka u onom dijelu koji se vodi povodom tužbe i dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje otkaza tužitelju nedopuštenim, nasljednicima pok. tužitelja onemogućilo bi se pravo na pristup sudu radi eventualnog podnošenja zahtjeva za naknadom plaće koju bi moguće ostvario njihov pravni prednik da otkaza nije bilo, budući je pravo na pristup sudu zaštićeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - dodatak- Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.). Slijedom navedenog žalbu tuženice trebalo je djelomično odbiti kao neosnovanu te pobijano rješenje djelomično potvrditi odnosno odlučiti kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U odnosu na žalbu tuženice koja se odnosi na odluku o prekidu postupka u dijelu koji se odnosi na postupak povodom tužbe i dijela tužbenog zahtjeva za vraćanjem tužitelja na rad, treba reći kako je ista osnovana. Naime ovo pravo (vraćanje na rad) ne prelazi nakon smrti radnika – stranke, na nasljednike stranke, pa je prvostupanjski sud u ovom dijelu trebao obustaviti postupak u suglasju sa odredbom članka 215. b. stavak 1. ZPP-a., a ne ga prekinuti. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.                 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 115. stavak 1. podstavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Članak 53. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Otkaz zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu

Revr-889/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-889/17
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 115. stavak 1. podstavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Članak 53. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Članak zakona (stari):
1.

Poslodavac, koji donese odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu tijekom parničnog postupka koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti takvog redovitog otkaza nije dužan dokazivati iz kojih razloga je ocijenio da radnica nije zadovoljila na probnom radu.

 

Članak 115. stavak 1. podstavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

Članak 53. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14)

                                                                      

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da tuženikov otkaz ugovora o radu od 16.02.2015. godine, potvrđen odlukom tuženika od 09.03.2015. nije dopušten.

II/ Ugovor o radu od 15. veljače 2013.g. sklopljen između tužiteljice i tuženika raskida se odlukom suda s danom donošenja ove prvostupanjske presude.

III/ Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva da sud utvrdi da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao.

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a u roku od 8 dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuje presudu suda prvog i drugog stupnja i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da tuženikov otkaz ugovora o radu od 16. veljače 2015. godine potvrđen odlukom tuženika od 09. ožujka 2015. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Ugovor o radu od 15. veljače 2013. godine sklopljen između tužiteljice i tuženika raskida se odlukom suda s danom donošenja ove prvostupanjske odluke.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u roku od 8 dana."

Nalaže se tužiteljici tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 16. veljače 2015., kao i odluke od 9. ožujka 2015., utvrđenje da joj radni odnos kod tuženika nije prestao te sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je tužiteljica, kao radnica,15. veljače 2013. s tuženikom, kao poslodavcem, sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto djelatnik u praonici radne odjeće,

- da su čl. 3. Ugovora o radu stranke ugovorile probni rad u trajanju od 6 mjeseci s otkaznim rokom od 7 dana,

- da je tužiteljica upućena na bolovanje zbog čuvanja trudnoće s danom 1. srpnja 2013. te da joj je s danom 27. siječnja 2015. završio rodiljni dopust,

- da je tužiteljica nakon završetka rodiljnog dopusta bila upućena na korištenje godišnjeg odmora,

- da je tuženik 16. veljače 2015. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici jer tužiteljica nije zadovoljila na probnom radu,

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu ugovora o radu 2. ožujka 2015. tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava te da je tuženik odlukom od 9. ožujka 2015. odbio tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu jer su ocijenili da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici sukladno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR). Budući da su utvrdili nedopuštenom tuženikovu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, sudovi su primjenom odredbe čl. 125. ZR prihvatili tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 20. prosinca 2016.

Neosnovano tuženik u reviziji navodi da bi mu sudovi nezakonitim postupanjem onemogućili raspravljanje pred sudom te time počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tuženika uredno pozivao na ročišta, dostavljao mu podneske tužiteljice, da mu je tijekom postupka predlagao izvođenje dokaza te da je imao mogućnost očitovati se o svim navodima protivne strane, omogućeno mu je da predlaže dokaze i da se očituje o svim navodima tužiteljice. Budući da je prvostupanjski sud, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten odlučivati o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, to prema ocjeni ovoga suda tuženik neosnovano smatra da mu je prvostupanjski sud, koji je koristeći ovlaštenje iz čl. 220. st. 2. ZPP, odbio tuženikov dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka M.B. onemogućio raspravljanje pred sudom.

Suprotno navodima tuženika iznesenima u reviziji sud drugog stupnja, niti sud prvog stupnja tijekom postupka nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava niti  zapisnika.

Osnovano tuženik u reviziji navodi da sud prvog stupnja pogrešno smatra kako se nakon ukidne odluke postupak vraća prvostupanjskom sudu u stadij glavne rasprave pa nije potrebno ponovno provoditi prethodni postupak. Međutim, pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o primjeni odredbe čl. 377. st. 1. ZPP nije rezultiralo počinjenjem relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na pravilnost donesene odluke.

U odnosu na tuženikove revizijske navode, iznesene u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja treba ovdje navesti da takve, činjenične navode, ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje niti ispitivati njihovu osnovanost jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti  zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog proizlazi da nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kojeg je tuženik iznio u reviziji.

Tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u bitnom navodi da sudovi pogrešno ocjenjuju kako je tuženik tijekom postupka morao dokazati postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Ističe da kod donošenja odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na radnom mjestu isključivo poslodavac ima pravo procijeniti posjeduje li radnik sposobnosti i osobine koje su potrebne radi obavljanja poslova u okviru radnog mjesta na kojem je radnik zaposlen.

U revizijskom stadiju postupka u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporno je pravno pitanje mora li poslodavac, koji donese odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu, tijekom parničnog postupka koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti takvog otkaza, dokazivati postojanje opravdanog razloga za donošenje te odluke, kako to smatraju sudovi ili opravdani razlog za donošenje takvog otkaza predstavlja sama ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu, kako je to tijekom postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima i sada u reviziji tvrdi tuženik.

Svrha ugovaranja probnog rada prilikom sklapanja ugovora o radu između radnika i poslodavca jest omogućiti poslodavcu provjeru radnikovih stručnih i drugih sposobnosti za uspješno obavljanje određenoga posla za koji se sklapa ugovor o radu.

Ugovaranje i trajanje probnog rada uređeno je odredbom čl. 53. ZR koja glasi:

"(1) Prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.

(2) Probni rad iz stavka 1. Ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci.

(3) Nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovor o radu.

(4) Na otkaz iz stavka 3. Ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o otkazu ugovora o radu, osim članka 120., članka 121. i članka 125. ovoga Zakona.

(5) Otkazni rok kod ugovorenog probnog rada je najmanje sedam dana."

Otkazivanje ugovora o radu s ugovorenim probnim rokom uređuje odredba čl. 115. st. 1. točka 4. ZR kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu).

Tuženik u reviziji osnovano navodi da sukladno naprijed citiranoj odredbi čl. 53. st. 3. ZR ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovor o radu na temelju odredbe čl. 114. st. 1. točka 4. ZR.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda poslodavac, koji donese odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu tijekom parničnog postupka koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti takvog redovitog otkaza nije dužan dokazivati iz kojih razloga je ocijenio da radnica nije zadovoljila na probnom radu.

Budući da je odredbom čl. 53. st. 3. ZR propisano da ocjena poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu sama po sebi predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovor o radu sukladno odredbi čl. 115. st. 1. točka 4. ZR to sud nije ovlašten tijekom parničnom postupka ispitivati pravilnost poslodavčeve ocjene o nezadovoljavanju radnika na probnom radu. Dakle, autonomno je pravo poslodavca ocijeniti ostvaruje li radnik za vrijeme probnog rada rezultate koji su dostatni za nastavak radnog odnosa ili ne ostvaruje pa nezadovoljstvo poslodavca radnikovim ostvarenim rezultatima rada koje rezultira donošenjem ocjene o nezadovoljavanju na probnom radu predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu.

Zbog navedenog je kao osnovana prihvaćena revizija tuženika pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Tuženiku je, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, dosuđen zatraženi parnični trošak i to: parnični trošak za prvostupanjski postupak sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12 – dalje: Tarifa) od 200 bodova te trošak sastava žalbe na temelju Tbr. 10. točka 2. Tarife od 60 bodova što uz vrijednost 1 boda od 10,00 kuna i uvećano za 25% PDV u skladu s Tbr. 42. Tarife iznosi 3.250,00 kuna.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13)

Rok za davanje izvanrednog otkaza

Revr-26/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-26/17
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 108. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13)

Članak zakona (stari):
1.

Dani provedeni na godišnjem odmoru u kojima je direktor elektroničkim putem dobio određena saznanja o radnjama tužiteljice ne mogu se uzeti u obzir zato što njegovo saznanje nije bilo definitivno;

 

Članak 108. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13)

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje da odluka tuženika od 15. srpnja 2014. o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena, zatim zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s 23. studenoga 2014., zahtjev za isplatu  142.500,00 kn i 38.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Revizija tužiteljice je neosnovana.

 

Iz obrazloženja odluke revizijskog suda:

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te polazeći i od razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi koji su u drugostupanjskoj presudi prihvaćeni, drugostupanjska presuda ima navedene razloge o jedinom prigovoru kojeg iznosi podnositeljica revizije, a riječ je o tome da su u presudi izostali jasni razlozi je li propušten prekluzivni rok od 15 dana za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici iz čl. 108. st. 2. mjerodavnog Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR).

U prvostupanjskoj presudi vrlo jasno je obrazloženo da je saznanje o tome da je tužiteljica počinila povrede obveze iz radnog odnosa (kojima je pridan značaj osobito teških povreda obveze iz radnog odnosa, što nije sporno), osoba ovlaštena za otkazivanje ugovora o radu – direktor definitivno stekla tek nakon povratka s godišnjeg odmora.

Dani provedeni na odmoru u kojima je direktor elektroničkim putem dobio određena saznanja o radnjama tužiteljice ne mogu se uzeti u obzir zato što njegovo saznanje nije bilo definitivno, imajući pritom na umu da je direktora tuženika upravo tužiteljica, dok je bio na godišnjem odmoru, u svojoj elektroničkoj komunikaciji uvjeravala da je postupala sukladno prijašnjoj poslovnoj praksi.

Na osnovu izloženog u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva podnositeljica revizije.

Tuženiku je dakle subjektivni rok za izvanredno otkazivanje svakako počeo teći tek prvog dana nakon povratka s godišnjeg odmora, kada se (po ovlaštenoj osobi) definitivno i u cijelosti uvjerio o postojanju odlučnih činjenica kojima je pridan značaj osobito teških povreda obveze iz radnog odnosa pa je u tom pravcu ujedno i neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU - NEDOLAZAK NA POSAO

Revr 890/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 890/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da odluka tužene od 24. srpnja 2006. o otkazu ugovora o radu tužitelju nije dopuštena.

U revizijskom stadiju postupka sporan je način prestanka radnog odnosa tužitelja kod tužene, odnosno predstavlja li izjava koju su 31. srpnja 2006. potpisali tužitelj i tužena odluku o otkazu ugovora o radu ili ne. Također je sporno je li donesena odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena ili nije.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tužene na poslovima pomoćnog vulkanizerskog radnika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenog 1. svibnja 2004., s ugovorenim trajanjem od 6 mjeseci, ali da je tužitelj i nakon toga kod tužene nastavio raditi na istim poslovima;

- da je tužena 31. srpnja 2006. sačinila izjavu o prekidu radnog odnosa s tužiteljem, u kojoj je navedeno da je tužitelj bez ikakve obavijesti prestao dolaziti na radno mjesto 24. srpnja 2006., da mu je 27. srpnja 2006. poslano upozorenje o mogućnosti prekida radnog odnosa, da je u međuvremenu 29. srpnja 2006. tužitelj sam dao otkaz, da će za period do 24. srpnja 2006. tužitelju plaća biti isplaćena do 15. kolovoza 2006. na tekući račun umanjena za kredit te da tog dana prestaju sve obaveze prema radniku;

- da je su navedenu izjavu potpisali tužitelj i tužena, ali je tužena tu izjavu sačinila;

- da je tužitelj bez opravdanog razloga prestao dolaziti na posao 24. srpnja 2006., nakon čega nije došao raditi niti 25. srpnja 2006. niti 26. srpnja 2006. niti 27. srpnja 2006..

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da izjava od 31. srpnja 2006. predstavlja odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da tužiteljev neopravdani, višednevni izostanak s posla počev od 24. srpnja 2006. i nadalje sve do 27. srpnja 2006. predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu pa su na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 - dalje: ZR), odnosno čl. 114. st. 1. pročišćenog teksta ZR tužbeni zahtjev odbili.

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident navodima kojima iznosi da mu je tužena, kao poslodavac bila dužna omogućiti obranu, što nije učinila, niti to sud nije utvrdio, zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Kako se u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revidentovi navodi kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja, kada su, imajući u vidu tako utvrđene činjenice, odbili tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 107. st. 1. (odnosno čl. 114. st. 1. pročišćenog teksta) ZR propisano je da poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Ovaj sud prihvaća zaključak sudova nižeg stupnja da je tužena, na kojoj je bio teret dokazivanja u smislu čl. 112. st. 1. ZR odnosno 119. st. 1. pročišćenog teksta ZR, tijekom postupka dokazala da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa time što je više dana neopravdano izostao s posla i to počev od 24. srpnja 2006. do 27. srpnja 2007. i nadalje.

Osim toga, revidentovi navodi kojima se ističe da sporna izjava od 31. srpnja 2006. ne predstavlja odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nego „jednostrani akt poslodavca" suprotni su činjeničnim navodima koje je sam tužitelj iznio u tužbi, ali i tužbenom zahtjevu kojim se zahtijeva utvrđenje da odluka tužene o otkazu ugovora o radu tužitelju nije dopuštena.

Zbog navedenog, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

 

Županijski sud u Varaždinu

Članak 432. Zakona

MENADŽERSKI UGOVOR Istek mandata članu uprave

Gž. 1245/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 1245/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 432. Zakona
Članak zakona (stari):
0

Nakon isteka mandata članu uprave koji ima zaključen
menadžerski ugovor, prestaju važiti odredbe zaključenog ugovora
o radu koje imaju karakteristike menadžerskog ugovora odnosno
odredbe koje se odnose na primanja člana uprave time da ostale
odredbe ugovora o radu i nadalje ostaju na snazi a dužnost je
uprave da istom ponudi zaključivanje novog ugovora o radu za
određeno radno mjesto.

„Naime, uvidom u Ugovor o radu koji je zaključen dana 25.
veljače 2005.g. i to u ime tuženoga po predsjedniku Nadzornog odbora i
tužiteljici, a u kojem se u čl. 2. navodi da će zaposlenik obavljati poslove
direktora društva, te čl. 10. da će poslodavac za te obavljene poslove
zaposleniku isplaćivati osnovnu plaću uvećanu za 10% i naknade plaće
sukladno Pravilniku o radu kao i dodatke na plaću sukladno Pravilniku o
radu mora se zaključiti da s obzirom da je ovaj ugovor sklopljen po
predsjedniku Nadzornog odbora i s obzirom na obavljanje funkcije
direktora da isti ima značaj pored Ugovora o radu zaključenog temeljem
ZR-a i tzv. menadžerskog ugovora iz čl. 432. u svezi čl. 247. ZTD-a, a
menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama ZR-a već na odredbama
Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), pa zbog navedenog ovaj sud
ne prihvaća stav prvostupanjskog suda da je predmetni Ugovor o radu
djelomice protuzakonit. Nakon što je tužiteljici prestao mandat člana
uprave tuženog i prestale su se primjenjivati odredbe Ugovora o radu koji
je između parničnih stranaka sklopljen 25. veljače 2005.g. i to one odredbe
tog ugovora koje imaju karakter menadžerskog ugovora znači odredbe o
tome da tužiteljica obavlja poslove direktora društva, te odredbe čl. 10.
koje propisuje plaću za poslove direktora društva, dok su i nadalje ostale
na snazi odredbe tog Ugovora u dijelu koje imaju karakter Ugovora o radu
prema Zakonu o radu, pa između ostalog i odredba o tome da se ugovor
zaključuje na neodređeno vrijeme. Naime, već je rečeno da odredba čl.
247. ZTD-a a u svezi čl. 432. ZTD-a regulira načela primanja članova
uprave trgovačkih društava te da zaključeni Ugovor o radu između
parničnih stranaka u pogledu poslova koje će tužiteljica obavljati i primanja
za te poslove ima upravo takav karakter - karakter menadžerskog ugovora
na koji se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu. Obzirom da je već
spomenutom odredbom čl. 424. st. 1. ZTD-a propisano da se članovi
uprave Društva s ograničenom odgovornošću mogu u svako doba opozvati
Odlukom članova tog društva, odnosno odlukom Skupštine tog društva, no
da navedeni opoziv nema utjecaja na pravo članova uprave iz Ugovora koje
su oni sklopili s društvom to je potpuno jasno da nakon 30. rujna 2006.g.
tj. nakon isteka mandata na koji je tužiteljica bila imenovana su prestale
važiti odredbe zaključenog Ugovora o radu koje imaju karakteristike
menadžerskog Ugovora odnosno one koje se odnose na njezina primanja
kao direktora dok su ostale odredbe tog Ugovora o radu ostale i dalje na
snazi. Nije bilo sporno među strankama ni to da tužiteljici nije prestao radni
odnos nakon što joj je prestao mandat jedinog člana uprave tuženog i da
je druga osoba imenovana za direktora tuženog, što znači da se tuženi
pridržavao odredaba Ugovora o radu zaključenog između stranaka 25.
veljače 2005.g. u onom dijelu koji se odnosi na radnopravni status
tužiteljice sukladno ZR-a, a kojim je tužiteljica primljena u radni odnos na
neodređeno vrijeme. Iz same izjave tužiteljice tijekom prvostupanjskog
54
postupka razvidno je da je njoj ponuđeno zaključivanje Ugovora o radu za
konkretno radno mjesto, no da je ono navedeno odbila, ali je bez obzira na
navedeno zaista obavljala poslove kako tog radnog mjesta tako i ostale
poslove koje joj je povjerio da radi po Skupštini imenovani direktor društva
I.M.„

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 309. st. 2. ZU 

PONIŠTENJE NATJEČAJA ZA IZBOR PRIPRAVNIKA

Revr 178/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 178/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 309. st. 2. ZU 
Članak zakona (stari):
1.
U postupku je utvrđeno da je Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba raspisalo natječaj za izbor pripravnika - diplomiranog ekonomiste za rad u Gradskom uredu za gospodarstvo, te je po provedenom natječaju izabran kandidat diplomirani ekonomist T. D..
Natječaj je proveden u smislu tada važećih odredaba Zakona o upravi ("Narodne novine", broj: 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53a/91 - dalje: ZU), a u vezi s čl. 56. c) tada važećeg Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj: 90/92, 94/93, 117/93 i 5/97).
Prema odredbi propisa čl. 309. st. 2. ZU kandidati koji nisu izabrani mogu osporavati izbor kandidata koji ne ispunjava objavljene uvjete natječaja, koji se nije javio u objavljenom roku ili u odnosu na kojeg je na drugi način povrijeđen postupak - i to prigovorom koji se podnosi nadležnom tijelu.
Rješenjem pročelnika Gradskog ureda za gospodarstvo, Klasa: 112-06/99-01/4, Urbroj: 251-04-01-99-3 od 16. kolovoza 1999. odbijen je prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja pročelnika Gradskog ureda za gospodarstvo pod oznakom Klasa: 112-06/99-01/4, Urbroj: 251-04-01-99/01 od 14. srpnja 1999. o izboru kandidata T. D., diplomiranog ekonomiste kao neosnovana.
Protiv tog drugostupanjskog konačnog rješenja tužiteljica je prema uputi o pravnom lijeku mogla podnijeti tužbu redovnom sudu prema važećoj odredbi čl. 56. c) Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi.
Tužiteljica ni tijekom postupka niti u reviziji ne tvrdi da izabrani kandidat nije ispunjavao uvjete natječaja ili da se nije javio u objavljenom roku, a suprotno tvrdnji tužiteljice sudovi su utvrdili da natječaj nije sadržavao posebne uvjete (ocjene, znanje jezika i računala) koja bi natječajna komisija trebala provjeravati, pa je tuženik bio u mogućnosti izabrati između kandidata koji ispunjavaju propisane uvjete natječaja onog kandidata i to za rad na određeno vrijeme koji mu je najviše odgovarao (diskrecijska ocjena).
Tužbenim zahtjevom tužiteljica traži poništenje natječaja objavljenog temeljem zaključka Gradskog poglavarstva Grada Zagreba u V. l. i Biltenu za zapošljavanje od ..., ali ne i konačnog rješenja kojim je odbijen njen prigovor protiv rješenja o izboru kandidata.
Slijedom izloženog nižestupanjski sudovi su s osnovom zaključili da je natječaj raspisan i proveden sukladno propisima, te da tužiteljici nije onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u provedenom natječajnom postupku, pa s obzirom na sam sadržaj tužbenog zahtjeva sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kad su odbili takav zahtjev, jer tužiteljica nije dokazala koje bi i njezino konkretno subjektivno pravo bilo povrijeđeno, budući da i nije pobijala konačno rješenje o izboru kandidata.
Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.123

Vrste ugovora o radu

1222/08

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 114 ZR

IZVANREDNI OTKAZ ZBOG ZLOUPOTREBE BOLOVANJA

Revr-1471/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1471/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 114 ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik ... uz nalog tuženiku da vrati tužitelja na posao voditelja ili drugo odgovarajuće radno mjesto prema radnom stažu i stručnoj spremi i u revizijskoj fazi postupka je sporno je li pobijana odluka zakonita.
Nakon provedenog postupka utvrđeno je:
- da je tužitelj radio na poslovima voditelj P. ... u P. V. temeljem ugovora o radu od ... sklopljenim sa tuženikom, te da mu je ... tuženik otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, kojeg tužitelj nije potpisao već je izjavio zahtjev za zaštitu prava te pokrenuo sudski postupak radi zaštite povrijeđenih prava koji postupak se vodi pod brojem P-611/05 i u prekidu je do pravomoćnog rješenja ovog postupka,
- da je tužitelj ... tuženiku donio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad zbog akutnog lumbalnog ishijasa zbog čega mu je preporučeno mirovanje, ravno ležanje, određeni položaj nogu sa očekivanim trajanjem nesposobnosti oko 10 dana, a bolovanje je trajalo do ...,
- da je direktor tuženika ... saznao da tužitelj od donošenja odluke o privremenoj nespornosti za rad sudjeluje u pripremanju otvorenja trgovine svoje supruge koju po potrebi mijenja, slaže robu te izdaje račune za prodanu robu, a u okviru kojih poslova se tužitelj kretao po dućanu i sjedio,
- da je radničko vijeće dalo suglasnost o namjeravanom otkazu ugovora o radu te je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu ... sa prestankom radnog odnosa ...
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer su se i po ocjeni ovog suda ispunile pretpostavke propisane odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03 - dalje: ZR) za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Tužitelj je za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog akutnog lumbalnog ishijasa redovito dolazio u trgovinu supruge koju je mijenjao sat, dva dok je vodila djecu liječniku, kuhala ručak te je razgovarao sa kupcima, izdavao račune za prodanu robu. U okviru tih poslova tužitelj se kretao po dućanu i sjedio iako je prema potvrdi o privremenoj nesposobnosti za rad na radnom mjestu komercijaliste odnosno voditelja P. ..., bio na bolovanju zbog ukočenosti zbog koje nije moguće dulje sjedenje ili stajanje te mu je preporučena fizikalna terapija, specijalistički pregledi, jer priroda bolesti iziskuje mirovanje i ravno ležanje.
Zloupotreba bolovanja na način kako je to učinio tužitelj predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje daljnji nastavak radnog odnosa između stranaka više nije moguć. Svrha bolovanja je da se radnik, zbog bolesti, u kraćem ili dužem razdoblju oslobodi obveza i to ne samo na radnom mjestu već i drugih aktivnosti, osim onih preporučenih po liječniku, koje ometaju ozdravljenje, kako bi čim prije ozdravio i vratio se na svoje radno mjesto.
Tužitelj je zloupotrijebio bolovanje, jer je svjesno kršio nalog liječnika koji je morao poštovati za vrijeme bolovanja, a to je bilo mirovanje, ravno ležanje, određeni položaj nogu (W. položaj), a priroda posla koji je obavljao u trgovini svoje supruge ne može se smatrati dijelom terapije za bolest zbog koje mu je utvrđeno bolovanje kako to pravilno smatraju nižestupanjski sudovi.
Tužitelj je za vrijeme bolovanja, kada je radi izlječenja trebao mirovati, sudjelovao u pripremanja otvorenja trgovine svoje supruge, u prodaji robe, obavljanju poslova vlasnika u odsutnosti supruge, sve to u neposrednoj blizini poslodavca iako je mogao znati da će biti viđen, a to je imalo negativne posljedice u gubitku povjerenja poslodavca prema tužitelju kao radniku.
Na revizijske navode se ističe da činjenica da kod tužitelja zbog zloupotrebe položaja nije došlo do pogoršanja zdravlja nije od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelj je bio na bolovanju radi izlječenja odnosno ublažavanja zdravstvenih tegoba kako bi se osposobio za rad na radnom mjestu pa činjenica da je tužitelj za vrijeme bolovanja obavljao poslove koje, prema potvrdi o privremenoj nesposobnosti za rad od ... nije mogao obavljati na svom radnom mjestu pa prema tome ni u trgovini svoje supruge ukazuje na zloupotrebu bolovanja pa je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da se radi o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa te da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 114. st. 1. ZR za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Odluka o tome, postoji li zloupotreba bolovanja te je li time počinjena teška povreda obveza iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, donosi se obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja pa se revident neosnovano poziva na odluke ovog suda u kojima je utvrđeno da radnici nisu zloupotrijebili bolovanje, time što je jedan od njih prodavao robu na tržnici za vrijeme bolovanja, drugi odigrao dvije nogometne utakmice. Pravilno je utvrđenje nižestupanjskih sudova da je tužitelj zloupotrijebio svoje bolovanje i da je to u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, radi koje daljnji rad kod tuženika više nije moguć.
Ispitujući reviziju tužitelja u granicama razloga određeno navedenih u reviziji utvrđeno je da ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
S obzirom da ne postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni razlozi na koje ukazuje revident, to ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

119.

OTPREMNINA - ZAKON O RADU

Revr 1544/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1544/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
119.
Članak zakona (stari):
118.
Tuženik je postavio materijalnopravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 125. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZR), odnosno na pitanje visine i načina obračuna otpremnine u slučaju kada radnik zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije radio i nije primao plaću već naknadu plaće, odnosno da li se u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, treba kod obračuna osnovice za isplatu otpremnine uzeti u obzir posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio ili naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je navedeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da su stoga ispunjeni uvjeti za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

Prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje u svezi primjene čl. 125. st. 2. ZR u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, da je upravo primljena naknada plaće u bruto iznosu primljena za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu relevantna za isplatu otpremnine, a ne posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio.

Drugostupanjski sud zauzeo je suprotno pravno stajalište da je upravo prema odredbi čl. 125. st. 2. ZR potrebno kod obračuna otpremnine radniku koji za vrijeme otkaznog roka nije radio i primao je naknadu plaće, otpremninu obračunati prema tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a ne naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka.

Odredbom čl. 125. st. 2. ZR otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. U čl. 90. st. 1. ZR određeno je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, dok je u čl. 93. st. 1. ZR određeno da se za razdoblja u kojima radnik ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće. Dakle, ZR jasno razlikuje plaću od naknade plaće, a iz čl. 125. st. 2. ZR prema pravnom shvaćanju ovog suda proizlazi da se otpremnina ne smije ugovoriti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu a ne u odnosu na 1/3 prosječne isplaćene naknade plaće.

Slijedom navedenog, ovaj sud zauzima pravno shvaćanje da u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, kao osnovica za isplatu otpremnine uzima se u obzir bruto plaća koja bi radniku prema ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu bila isplaćivana tri posljednja mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, relevantna je plaća koja radniku pripada temeljem ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a nikako ne može biti relevantna za obračun otpremnine naknada plaće. Smisao otpremnine koja pripada radniku temeljem čl. 125. st. 1. ZR je da se kao osnovica za obračun visine i iznosa te otpremnine uzima u obzir bruto plaća koja pripada radniku temeljem ugovora o radu odnosno kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a ne u odnosu na primljenu naknadu plaće u slučaju da radnik za vrijeme otkaznog roka i to posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije primao plaću već naknadu plaće.

Drugostupanjski sud je u ovom konkretnom slučaju kao osnovicu za obračun otpremnine uzeo u obzir isplaćenu bruto plaću za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a koja plaća u cijelosti odgovara onoj koja bi tužiteljici bila isplaćivana i posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno tužiteljici priznao i daljnji iznos na ime razlike otpremnine u iznosu 34.489,00 kuna jer tužiteljici pripada otpremnina u visini bruto plaće ostvarene sukladno ugovoru o radu, a ne u visini naknade plaće za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu kada tužiteljica nije radila.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu i donijeti odluku kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU - NEDOLAZAK NA POSAO

Revr 617/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 617/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu samostalnog inženjera II;
- da od 09. siječnja 2002. tužitelj nije radio, niti nakon tog dana uopće nije dolazio na posao;
- da je 11. siječnja 2002. zvala tužiteljeva majka i rekla da je tužitelj bolestan;
- da se tužitelj uopće nije obratio svojoj liječnici;
- da tužitelj svoj izostanak s posla nije opravdao doznakama;
- da se je sindikalni povjerenik suglasio sa izvanrednim otkazom ugovora o radu tužitelju;
- da je tužitelju 11. veljače 2002. izvanredno otkazan ugovor o radu,
- da je tužitelj protiv izvanrednog otkaza ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio.

Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana sudovi su pravilno utvrdili da tužiteljev neopravdani izostanak s posla nakon 9. siječnja 2002. predstavlja grubo kršenje obveza iz radnog odnosa koja ima obilježja osobito teške povrede radne obveze iz čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 - dalje: ZR).

U revizijskoj fazi postupka sporno je među strankama je li odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 107. st. 1. i 2. ZR-a.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, ističe da je u konkretnom slučaju tuženik, kao poslodavac trebao eventualno donijeti redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja. Ujedno ističe da je izvanredni otkaz tužitelju dat nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR-a.

U odnosu na prvi prigovor tužitelja treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Na drugi prigovor tužitelja iznesen u reviziji treba odgovoriti da su pravilno postupili sudovi nižeg stupnja kada su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje ocijenili da tužiteljev neopravdani izostanak s posla nakon 9. siječnja 2002. u dužem vremenskom razdoblju predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja u konkretnom slučaju onemogućava daljnji radni odnos, pa su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu čl. 107. st. 1. ZR. To je odlučno pitanje u ovom sporu, pa drugačiji navodi tužitelja ne utječu na zakonitost odluke suda drugog stupnja.

Neosnovan je i treći prigovor tužitelja da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju dat nakon proteka roka od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji. Povreda obveze iz radnog odnosa i to neopravdani izostanak tužitelja s posla trajala je sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Naime, među strankama nije sporno da tužitelj nakon 09. siječnja 2002. nije dolazio na posao, pa tuženik nije prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer odluku je mogao donijeti sve dok povreda radne obveze traje i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka povrede obveze iz radnog odnosa.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107. stavak 3. Zakona o radu 

NEPRIDRŽAVANJE ?SOCIJALNIH? KRITERIJA PRILIKOM POSLOVNO UVJETOVANOG OTKAZA

Revr-1133/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1133/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107. stavak 3. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
1.

Naime, obzirom da je za ocjenu dopuštenosti prijeporne Odluke o otkazu jedino mjerodavno činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme otkazivanja prijepornog Ugovora, odnosno obzirom da se u postupku kakav je ovaj odlučuje samo o dopuštenosti donesene odluke poslodavca - prema razlozima na kojima je takva temeljena (a ne drugim, novim razlozima - koji nisu bili predmetom radnopravne zaštite u postupku koji je prethodio ovome i vođenom kod poslodavca), u ovome je postupku trebalo raspraviti i ocijeniti je li tuženik vodio računa o socijalnim razlozima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika) kakvi su postojali u vrijeme kada je donio osporenu Odluku, te je s time u svezi drugostupanjski sud trebao dati razloge: kojim je dokazom (iz čega) utvrdio činjenicu da je supruga tužitelja u ovdje mjerodavnom trenutku bila zaposlena i da tužitelj u istome trenutku nije bio u obvezi njezina uzdržavanja i uzdržavanja djece - i pored njihove punoljetnosti.

Pritom valja imati na umu:

- da u sudskom postupku u kojemu radnik ostvaruje zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim odlukom poslodavca o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, poslodavac ne može s uspjehom pozivati se na razloge koje ne sadrži ta odluka o otkazu ili na kojima nije temeljena, ali se (u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, prema kojoj poslodavac mora dokazati opravdane razloge za otkaz) niti radnik (tužitelj) ne može dovoditi u situaciju da u takvome postupku istražuje na temelju kojeg je to razloga njemu otkazan Ugovor - jer bi (da bi uspio u sporu) odluku o otkazu imao osporavati samo u odnosu na razloge iz njezina sadržaja (one razloge postojanje kojih bi se po zahtjevu radnika trebale preispitati),

- da razlog na kojeg se drugostupanjski sud pozvao obrazlažući osporenu presudu (da tužitelj „ima odraslu punoljetnu djecu koja se ne školuju redovno i supruga mu je zaposlena, pa ga ne terete obveze uzdržavanja") nije i onaj na kojemu je temeljena osporena Odluka tuženika o otkazu s tužiteljem sklopljenog Ugovora o radu u njezinom pisanom sadržaju i (što je ovdje odlučno) ne proizlazi niti iz podataka i sadržaja isprava u spisu: sve obzirom na navod tužitelja da mu je supruga u vrijeme otkazivanja Ugovora bila nezaposlena i da je i iz isprava priloženih spisu za zaključiti da je u vrijeme otkazivanja Ugovora tužitelj imao nezaposleno dijete - ali i obzirom na podatak na kojeg se sam tuženik pozvao navodeći da je na njemu temeljio donesenu Odluku, a prema kojemu je tužitelj u odnosu na obvezu uzdržavanja bio evidentiran s „koeficijentom osobnog odbitka" od 1,5 i (time) s ipak boljim uvjetima prema kriteriju „obveze uzdržavanja" (kojeg drugostupanjski sud drži odlučnim) za ostanak na radu od drugih radnika s kojima je uspoređivan,

- da (obzirom na sadržaj odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a) u slučaju kada se ne može s sigurnošću utvrditi postoje li razlozi koji opravdavaju dani otkaz, ne može se smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz,

- da sud ima pravo na ocjenu dokaza te prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali je u slobodi ocjene dokaza ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti,

- da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio takav zaključak.

S prethodno navedenim u svezi, budući da osporena presuda ne sadrži određene razloge odlučne za ocjenu je li tuženik prilikom otkazivanja Ugovora o radu postupio sukladno odredbi čl. 107. stavak 3. ZR-a i razloge o dokazima kojima je stvoren zaključak o činjeničnom utvrđenju da je tužitelj istom prilikom „imao odraslu punoljetnu djecu koja se ne školuju redovno i supruga mu je zaposlena, pa ga ne terete obveze uzdržavanja" - jer takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog dokaza navedenog u osporenoj presudi, odnosno budući da su dani razlozi u odnosu na to pitanje u proturječju (na što nedvosmisleno i revident upućuje) s sadržajem iskaza tužitelja i podacima (iz isprava) u spisu, takva se ne može ispitati - i njezinim donošenjem bez tih razloga počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Stoga je uz prihvaćanje revizije valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u svezi odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i razmotriti u ovoj odluci iznijete okolnosti - te navode revidenta glede takvih, te ovisno o rezultatu ocjene svih činjenica relevantnih za odluku o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl.166. st. 3. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 814/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 814/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
107. ranijeg Zakona o radu

U postupku je utvrđeno:

- da je odlukom tužene od 10. rujna 2003., tužitelju dat izvanredni otkaz ugovora o radu,
- da je odlukom tuženika od 1. listopada 2003., odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava,
- da je prema odluci o otkazu, otkaz dat zbog toga što je tužitelj samovoljno prestao izvršavati obveze preuzete ugovorom o radu (izraditi rješenja o tjednim zaduženjima itd.), te da je samovoljno napustio radno mjesto 3. rujna 2003., a u svom uredu ostavio bez nadzora servisere fotokopirnog aparata, a da nije poduze to mjere radi osiguranja matičnih knjiga škole i osobnih dosjea djelatnika koji su se nalazili u uredu te što samovoljno odbija dolaziti na posao od 8. rujna 2003. zbog navodne ugroženosti na poslu,
- da je tužitelj dana 2. rujna 2003., tražio zaštitu od uznemiravanja - da je 8. rujna 2003. prekinuo s radom obavijestivši tuženu da na temelju čl. 22. a) Zakona o radu prekida s radom do pravomoćnog okončanja parnice,
- da je u predmetu br. P-1228/03. Općinskog suda u Požegi pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev podnesen protiv ravnatelja škole radi utvrđivanja uznemiravanja, diskriminacije i narušavanja dostojanstva radnika,
- da je sindikalni povjerenik tužene pisano obaviješten o namjeravanoj odluci davanja izvanrednog otkaza 9. rujna 2003., a prethodno 8. rujna 2003., o tome je i usmeno upoznat te da je ravnatelja obavijestio da se nema namjeru pisano očitovati.

Na tako utvrđeno činjenično stanje i po ocjeni ovog suda nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev na poništenje odluke o izvanrednom otkazu (čl. 107. st. 1. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03. - dalje ZR).

Naime, prema odredbi čl. 22. a ZR radnik ima pravo tražiti zaštitu kod poslodavca od uznemiravanja, a poslodavac je dužan najkasnije u roku od 8 dana ispitati pritužbu, te ako poslodavac tako ne postupi radnik ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita.

Ovdje je kako je to u postupku utvrđeno tužitelj bez da je čekao protek roka od 8 dana u kojem se poslodavac mora očitovati o pritužbi prekinuo s radom i to 8. rujna, dakle šest dana nakon podnošenja pritužbe.

Takvo ponašanje tužitelja uz činjenicu da je pisano upozoren na dužnost izvršavanja radnih obaveza i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 107. st. 1. ZR).

Pri tome valja posebno imati na umu i činjenicu da je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio zaštitu od uznemiravanja.

Time što je tuženica u odluci o namjeravanom otkazu obavijestila sindikalnog povjerenika, koji se izjasnio da se odluci ne namjerava očitovati, ispunjena je zakonska obveza savjetovanja s radničkim vijećem. Tuženica, dakle nije povrijedila odredbe Zakona o radu kada je odluku o otkazu donijela prije isteka roka od pet dana unutar kojeg je sindikalni povjerenik mogao dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci. Ovo jer se sindikalni povjerenik još prije isteka roka od pet dana za očitovanje o odluci poslodavca izjasnio da se o odluci nema namjeru pismeno očitovati.

Odluka o izvanrednom otkazu je pak donesena u zakonskom roku od 15 dana računajući od saznanja za učinjene povrede, napuštanja radnog mjesta 3. rujna 2003. te prestanka rada 8. rujna 2003. godine (čl. 107. st. 2. ZR).

Navodima revizije se zapravo pobija utvrđeno činjenično stanje. Revizijom se ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija može izjaviti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 75.

SLOBODA UGOVARANJA ? PRIMJENA POVOLJNIJEG PRAVA

Revr-508/2005-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-508/2005-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 75.
Članak zakona (stari):
1
Tužitelj smatra da mu pripada naknada za odvojeni život na temelju odredbe čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2002. (NN 42/00), odnosno čl. 48. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2000. (NN 3/02. - dalje: Kolektivni ugovor) koji su bili u primjeni u vremenskom razdoblju za koje traži naknadu za odvojeni život. Obje odredbe su sadržajno jednake i glase: "Službeniku i namješteniku pripada naknada za odvojeni život od obitelji ako zbog mjesta stalnog rada, različitog od prebivališta njegove obitelji, živi odvojeno od obitelji". Tužena se poziva na odredbe Zakona o policiji (NN 129/00) iz kojih proizlazi da nije u obvezi platiti tužitelju naknadu za odvojeni život. Odredbom čl. 104. st. 2. Zakona o policiji propisano je da prava koja pripadaju policijskom službeniku koji je privremeno premješten u drugo mjesto (udaljeno više od 50 km od mjesta njegova stanovanja), a što uključuje i mjesečnu naknadu za odvojeni život, nema "policijski službenik premješten na temelju osobnog zahtjeva". Kolektivnim ugovorom mogu se ugovoriti samo uvjeti rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih zakonom. Njime se može predvidjeti za radnika i određeno pravo koje uopće nije predviđeno zakonom, ali ne i pravo koje je zakonom izrijekom isključeno. Kolektivnim ugovorom ne može se predvidjeti određeno pravo ako bi to bilo suprotno prisilnom propisu. Odredba čl. 104. st. 2. Zakona o policiji prisilni je propis koji izričito propisuje da prava iz čl. 103. (što obuhvaća i mjesečnu naknadu za odvojeni život) i ona iz stavka 1. toga članka nema policijski službenik premješten na temelju osobnog zahtjeva i policijski službenik premješten za vrijeme trajanja obveze proistekle iz ugovora o školovanju. Ovakvo isključenje prava na naknadu za odvojeni život za određenu kategoriju policijskih službenika ne može se anulirati Kolektivnim ugovorom. Ako policijski službenik iz svojih osobnih razloga želi raditi baš u određenoj policijskoj postaji, nema razloga priznati mu i naknadu za odvojeni život. Treba još reći da odredba čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora nije u suprotnosti s odredbama Zakona o policiji. Kolektivni ugovor se odnosi na sve državne službenike i namještenike, a ne samo na policijske službenike. Odredbom čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora priznaje se općenito svim službenicima i namještenicima pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji ako zbog mjesta stalnog rada, različitog od prebivališta njegove obitelji, živi odvojeno od obitelji. Odredbom čl. 103. Zakona o policiji priznato je više prava samo policijskim službenicima (među kojima i mjesečna naknada za odvojeni život ako uzdržava obitelj) koji je privremeno premješten u drugo mjesto rada, udaljeno više od 50 km od mjesta njegova stanovanja, s tim da je to pravo isključeno ako je premještaj izvršen na temelju osobnog zahtjeva (čl. 104. st. 2. Zakona o policiji).

Tužitelj smatra da mu pripada naknada za odvojeni život temeljem odredbe čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2002. (NN 42/00), odnosno čl. 48. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2000. (NN 3/02. - dalje: Kolektivni ugovor) koji su bili u primjeni u vremenskom razdoblju za koje traži naknadu za odvojeni život. Obje odredbe su sadržajno jednake i glase: "Službeniku i namješteniku pripada naknada za odvojeni život od obitelji ako zbog mjesta stalnog rada, različitog od prebivališta njegove obitelji, živi odvojeno od obitelji". U konkretnom slučaju u konkurenciji je odredba čl. 103. st. 1. toč. 4. Zakona o policiji i odredba čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora (odnosno čl. 48. st. 1.). Da bi se uopće moglo odgovoriti na pitanje koje je pravo sadržano u tim odredbama za radnika povoljnije morala bi biti ispunjena pretpostavka da i jedna i druga odredba daju radniku određeno pravo. Da bi se izvršila usporedba (komparacija) između dva ili više prava nužno ja da ta prava postoje. U tom smislu moguće su četiri različite situacije: (a) da radnik ima određeno pravo po zakonu, a ne i prema kolektivnom ugovoru, (b) da radnik ima određeno pravo temeljem kolektivnog ugovora, a da je ono izričito isključeno zakonom, (c) da radnik ima određeno pravo po kolektivnom ugovoru, a da o njemu u zakonu nije rečeno ništa, (d) da radnik ima određeno pravo po zakonu i po kolektivnom ugovoru. U prva tri slučaja nije moguće uspoređivati koje je pravo za radnika povoljnije. Usporedba je moguća samo u četvrtom slučaju, tj. kada određeno pravo postoji i prema zakonu i prema kolektivnom ugovoru. Nije moguće u smislu odredbe čl. 12. ZR vršiti usporedbu između odredbe čl. 103. st. 1. toč. 4. Zakona o policiji i odredbe čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora zbog toga što pravo na naknadu za odvojeni život postoji samo prema odredbi čl. 75. st. 1. Kolektivnog ugovora, a nema ga (izričito je isključeno) prema odredbi čl. 104. st. 2. Zakona o policiji. Ocjenjivati koje je pravo za tužitelja povoljnije bilo bi moguće samo kada bi oba propisa sadržavala pravo na naknadu za odvojeni život. Kolektivnim ugovorom mogu se ugovoriti samo uvjeti rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih zakonom. Njime se može predvidjeti za radnika i određeno pravo koje uopće nije predviđeno zakonom, ali ne i pravo koje je zakonom izrijekom isključeno. Kolektivnim ugovorom ne može se predvidjeti određeno pravo ako bi to bilo suprotno prisilnom propisu. Odredba čl. 104. st. 2. Zakona o policiji prisilni je propis koji izričito propisuje da prava iz čl. 103. (što obuhvaća i mjesečnu naknadu za odvojeni život) i ona iz stavka 1. toga članka nema policijski službenik premješten na temelju osobnog zahtjeva i policijski službenik premješten za vrijeme trajanja obveze proistekle iz ugovora o školovanju. Ovakvo isključenje prava na naknadu za odvojeni život za određenu kategoriju policijskih službenika ne može se anulirati Kolektivnim ugovorom. Ako policijski službenik iz svojih osobnih razloga želi raditi baš u određenoj policijskoj postaji, nema razloga priznati mu i naknadu za odvojeni život.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.16.

OBLIK UGOVORA O RADU

Revr-318/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-318/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.16.
Članak zakona (stari):
11.
U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu s B. H., B. d.o.o. s kojim je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme,

- da je nakon povratka tuženika u svoje sjedište poslije mirne reintegracije hrvatskog P. od 19. lipnja 1997. otpočeo faktično obavljati posao za tuženika,

- da ga je tuženik dana 9. travnja 1998. obavijestio da nije u mogućnosti ponuditi mu zasnivanje radnog odnosa i da nije obvezan dolaziti na posao,

- da se tuženik obvezao tužitelju isplatiti plaću do zaključno 31. srpnja 1998.,

- da je tužitelju radni odnos zasnovan kod B. H., B. d.o.o. prestao s danom 31. srpnja 1998. otkazom odluke o zasnivanju radnog odnosa koju je donio B. H. B. d.o.o., a koji je tužitelju i zaključio radnu knjižicu.

Navodima revizije tužitelj ustraje u tome da se na temelju odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o radu ima smatrati da je s njim tuženik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer je kod tuženika radio duže od godinu dana. Također navodi da bi se on trebao smatrati preuzetim radnikom u smislu odredbe čl. 129. Zakona o radu jer je tuženik povratkom u svoje sjedište preuzeo sve pogone i radnike koju su tamo zatečeni.

Revizijski sud prihvaća stajalište pobijane presude da se ne može smatrati da je faktički rad tužitelja kod tuženika rezultirao time da se smatra da je s tužiteljem sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Prema odredbi čl. 11. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95) a koja se ovdje primjenjuje s obzirom na vrijeme kada je tužitelj faktično obavljao rad kod tuženika, poslodavac je bio dužan u roku od 15 dana sklopiti ugovor o radu u pisanom obliku odnosno uručiti pisanu potvrdu da je ugovor sklopljen, time da ako tako ne postupi da se smatra da je sa zaposlenikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, osim ako poslodavac u roku od godinu dana od početka rada ne dokaže suprotno.

Ovdje je pak, kako se to pravilno utvrđuje u pobijanoj presudi, poslodavac u roku od godinu dana od početka rada dokazao da nije sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer to proizlazi iz dopisa poslodavca od 9. travnja 1998. kojim obavještava tužitelja da mu nije u mogućnosti ponuditi sklapanje ugovora o radu i zasnivanje radnog odnosa, te da tužitelj nije obvezan dolaziti na posao.

Ne stoji ni revizijski razlog da se tužitelj na temelju odredbe čl. 129. ZR ima smatrati preuzetim radnikom. Naime, tada važeća odredba čl. 129. st. 1. ZR govori o promjeni osobe ili pravnog položaja poslodavca kada se ugovori o radu prenose na novog poslodavca. Ovdje nije bilo promjene osobe ili pravnog položaja poslodavca, jer je poslodavac kod kojeg je tužitelj radio prestao postojati (faktički se ugasio), time da nije prije toga bio registriran kao trgovačko društvo u registru trgovačkog suda. Tuženik pak nije pravnim poslom preuzeo pogone, pa i radnike koji su u njima radili nego je otpočeo koristiti svoju imovinu koju nije mogao koristiti za vrijeme okupacije hrvatskog Podunavlja.

Kroz jedno prijelazno razdoblje kako to utvrđuju nižestupanjski sudovi, tuženik je preuzimao svoju imovinu tako da su imenovani koordinatori koji su upravljali pogonima i organizirali proizvodnju time da su u tim pogonima nastavili faktični raditi oni koji su tamo zatečeni i kroz taj proces preuzimanja prema potrebi tehnološkog procesa su zasnivani radni odnosi s radnicima koji su bili potrebni za obavljanje rada. Dakle, nije bilo automatizma u preuzimanju radnika samim preuzimanjem pogona, već je na temelju nove organizacije - sistematizacije uzet u radni odnos potreban broj radnika.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU - postupak

Revr 665/11-2

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 108. st. 1. Zakona o radu

OTUĐENJE NOVCA IZ BLAGAJNE KAO RAZLOG IZVANREDNOG OTKAZA

Revr-616/2014-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-616/2014-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 108. st. 1. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 3. listopada 2012. i odluke tuženika iz podneska od 17. listopada 2012. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava i vraćanje tužiteljice na rad a pri čemu su nižestupanjski sudovi utvrdili sljedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. travnja 2005. na radnom mjestu suradnika u općim kadrovskim poslovima i tajništvu, te da je u okviru redovnih zaduženja bila zadužena i za internu blagajnu za potrebe tekućeg poslovanja tuženika,

- da se 18. rujna 2012. direktor tuženika obratio tužiteljici i zatražio da donese blagajnu radi interne kontrole stanja blagajne, budući da tužiteljica nije dolazila direktor tuženika joj je uputio poruku elektroničkom poštom (e-pošta) i ponovio poziv da dođe s blagajnom do njega, na što je tužiteljica u e-poruci odgovorila da je 14.000,00 kn kod nje a ne u blagajni,

- da tužiteljica nije imala odobrenje tuženika za uzimanje novca iz blagajne za svoje osobne potrebe,

- da je 18. rujna 2012. direktor tuženika sačinio zapisnik o kontroli blagajne i utvrdio minus od oko 14.000,00 kn,

- da je 26. rujna 2012. održan sastanak na kojem su bili direktor tuženika, voditeljica kadrovske službe M. B. i tužiteljica (koja zapisnik nije potpisala) na kojem je tužiteljica objasnila da je zbog svoje loše financijske situacije „posudila" 14.000,00 kn iz blagajne tuženika,

- da je 26. rujna 2012. tužiteljica u blagajnu vratila 14.000,00 kn,

- da je tuženik 3. listopada 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da činjenica da je tužiteljica otuđila iznos od 14.000,00 kn iz interne blagajne tuženika predstavlja osobito tešku povredu obveze radnog odnosa te su se ostvarile pretpostavke iz čl. 108. st. 1. ZR-a za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Prema odredbi čl. 108. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Revizijski navod da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu donio izvan prekluzivnog roka od saznanja za činjenicu na kojoj temelji odluku jer je u odluci o izvanrednom otkazu naveo da je za činjenicu na kojoj temelji izvanredni otkaz saznao početkom listopada (a revidentica smatra da se radi o grešci u pisanju te da je tuženik mislio na početak rujna, pa je otkaz izvan roka iz čl. 108. st. 2. ZR-a) je neosnovan jer tuženik je tijekom provedenog postupka sve eventualne nejasnoće iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu dokazao i razjasnio stoga činjenica da u samoj odluci o izvanrednom otkazu piše da je tuženik za činjenicu saznao početkom listopada nije od značaja jer je u provedenom postupku utvrđeno da je za istu saznao 18. rujna 2012. slijedom čega je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. listopada 2012. u roku iz čl. 108. st. 2. ZR-a.

Prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

Neosnovan je revizijski navod da je teret dokaza, suprotno odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a tijekom nižestupanjskog postupka bio na tužiteljici.

Naime tuženik je u provedenom postupku činjenicu da je tužiteljica 18. rujna 2012. otuđila 14.000,00 kn iz interne blagajne dokazao iskazima svjedoka, zapisnikom o kontroli blagajne od 18. rujna 2012., preslikom e-poruka od 18. rujna 2012. koje je direktor tuženika razmijenio s tužiteljicom, te zapisnikom sa sastanka održanog 26. rujna 2012., iz čega proizlazi da je u skladu s odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a, tuženik kao poslodavac dokazao sve okolnosti vezano uz postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu.

Slijedom navedenog revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

Tužiteljica u reviziji iznosi da je tuženik postupio suprotno čl. 111. st. 2. ZR-a, jer joj nije omogućio da iznese svoju obranu. Međutim, sudovi su zaključili da je tužiteljica 26. rujna 2012. bila pozvana iznijeti svoju obranu, pa taj prigovor nije osnovan.

Neosnovani su i revizijski navodi da je zapisnik o kontroli blagajne od 18. rujna 2012. rađen naknadno za potrebe sudskog postupka i revizijski navodi vezani uz način podizanja novca iz blagajne i osobe koje su to mogle učiniti, jer su suprotni dokazima koje su sudovi proveli tijekom postupka.

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

35. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

PROBNI RAD

Revr 466/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 466/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
35. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
23. ranijeg Zakona o radu
Drugostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da joj radni odnos nije prestao te vraćanja na rad.

U smislu čl. 31. ZR prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad, koji ne smije trajati duže od šest mjeseci te je u tom slučaju otkazni rok u trajanju od sedam dana. Dakle, institut probnog rada predviđen je kao mogućnost i ZR u čl. 31. st. 1. predviđa samo krajnji rok trajanja tog instituta, što znači da se probni rad može ugovoriti i na kratke rokove od primjerice 15 dana ili 30 dana.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda probni rad služi poslodavcu da izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla i da po isteku probnog rada, eventualno, u slučaju objektivnog nezadovoljenja na probnom radu, može radniku otkazati sklopljeni ugovor o radu. Takva provjera mora biti objektivna i ona se u svojim bitnim karakteristikama svodi na utvrđenje razloga iz čl. 113. st. 1. alineja 2. ZR (osobno uvjetovani otkaz). Stoga se odluka o tome da li radnik nije zadovoljio na probnom radu može donijeti istekom ugovorenog probnog rada.

Ukoliko se radniku koji s poslodavcem ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom, daje otkaz ugovora o radu prije isteka probnog roka (u konkretnom slučaju četiri mjeseca ranije), tada mu se može dati izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno čl. 114. ZR ili redoviti otkaz ugovora o radu sukladno čl. 113. st. 1. u svezi čl. 117. i 119. ZR.

U konkretnom slučaju proizlazilo bi da je tuženik dao redoviti otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom u trajanju od šesti mjeseci prije isteka ugovorenog probnog rada (manje od dva mjeseca probnog rada), s obrazloženjem da tužiteljica nije zadovoljila uvjetima rada i zahtjevima poslodavca. Međutim, iz utvrđenja u postupku proizlazilo bi da joj se stavlja na teret skrivljeno ponašanje (čl. 113. st. 1. alineja 3. ZR) jer da je tužiteljica znala nekad dolaziti na posao neopeglane odjeće i prljavih cipela kao i da je ponekad kasnila pri čemu je na poslu nosila prsten i piercing-e. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ako se radilo o navedenom ponašanju, tada bi se radilo o okolnostima skrivljenog ponašanja kada je poslodavac trebao tužiteljicu upozoriti na obveze iz radnog odnosa obzirom na radno mjesto na kojem je radila tužiteljica (čl. 117. st. 1. ZR) i u slučaju ponavljanja takvog ponašanja otkazati joj ugovor o radu. To nesporno nije učinjeno, a ne radi se o okolnostima zbog kojih bi se moglo opravdano očekivati od poslodavca da to ne učini. Također tužiteljici u smislu čl. 117. st. 2. ZR nije omogućeno iznošenje obrane, slijedom čega je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici nezakonita, te je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se pobija revizijom.

Slijedom navedenog, obzirom da nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je odbiti reviziju tuženika temeljem čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 114. ZOR

OTUĐENJE IMOVINE POSLODAVCA KAO RAZLOG ZA IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-211/2007-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-211/2007-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 114. ZOR
Članak zakona (stari):
1.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, a ta su:
- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu skladištara i daje bio odgovoran za rad skladišta,
- da opis radnog mjesta skladištara prema Odluci o organizaciji društva, te sistematizaciji poslova i radnih zadataka obuhvaća poslove zapi imanja, izdavanja sve robe u skladištu gotovih proizvoda, vođenje evidencije, brigu o čistoći skladišta, prijevoz robe kupcima te po potrebi i poslove zamjene šefa sortirnice.
- da su iz skladišta robu izdavale i druge osobe kada tužitelj u skladištu ne bi bio prisutan,
- da tužitelj nije vodio urednu evidenciju o stanju i kretanju robe u skladištu i iz skladišta niti je prije odlaska na godišnji odmor 29. i 30. svibnja 1996. sačinio evidenciju stanja robe u skladištu.
- da je 31. svibnja 1996. u odsutnosti tužitelja izvršen popis robe u skladištu kada je utvrđen manjak jaja u količini od 25920 komada u vrijednosti veleprodajne cijene od 2 1.117,00 kuna,
- da počinitelj eventualnog otuđenja ove količine jaja nije pronađen,
- da je tužitelj proglašen krivim u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli pod posl. br. K-184/97 što je kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i svojim potpisom ovjerio takvu ispravu neistinitog sadržaja prema kojoj je trebalo proizlaziti da je iz skladišta za koje je bio zadužen otpremio 25200 komada jaja za kupca ,.P." d.d., čime da je počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave zbog kojega je osuđen na uvjetnu osudu,
- daje tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu izvanrednim otkazom danom 19. lipnja 1996. zbog osobito teških povreda iz radnog odnosa opisanih u čl. 48. toč. 1. (krađa proizvoda), toč. 3. (zbog zlouporabe položaja i prekoračenja ovlaštenja iz koristoljublja na štetu tuženika) i toč. 7. (svaka radnja ili propuštanje radnje za vrijeme rada ih u svezi s radom koja je izazvala materijalnu štetu društvu) Pravilnika o radu tuženika, s time da se povi eda tužitelja u tom dijelu opisuje propustom vršenja radnje kontrole stanja robe na skladištu tuženika s tim u svezi je za tuženika nastala šteta u iznosu od 21.11 7,00 kuna zbog utvrđenog manjka jaja.
Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o opravdanosti razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja.
Naime, odredbom čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/2004 pročišćeni tekst dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razloge za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ih ugovorenog otkaznog loka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Odredbom čl. 48. Pravilnika o radu tuženika propisana je kao osobito teška povreda radne obveze pod toč. 7. svaka radnja ili propuštanje radnje za vrijeme rada, ili u svezi s radom, koja je izazvala materijalnu štetu društva.
Odredbom čl. 49. st. 3. Pravilnika o radu tuženika propisano je da se za osobito teške povrede radne obveze bezuvjetno izriče mjera izvanrednog otkaza ugovora o radu.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj trebao voditi evidenciju o stanju robe na skladištu i o kretanju robe bilo prilikom ulaska ili izlaska iz skladišta, te da je bio jedini skladištar.
Utvrđeno je da tužitelj nije vodio uredno evidenciju u tom smislu zbog čega je došlo do nastanka manjka i štete tuženiku u iznosu od 21.11 7,00 kuna.
Već tako utvrđeni propust tužitelja u obavljanju radnih zadataka predstavlja dovoljan i opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, jer se radi o osobito teškoj povredi iz radnog odnosa.
Suprotno reviziji, a kako je tužitelj utvrđen odgovornom osobom za stanje skladišta, to je nesumnjivo tužitelj trebao voditi urednu evidenciju o kretanju robe i stanju robe u skladištu, a pogotovo prilikom odlaska na godišnji odmor. Tužitelj, suprotno reviziji, ne može svoje propuste pravdati propustima drugih osoba, te činjenicom što su i druge osobe izdavale robu iz skladišta. Upravo takve okolnosti trebale su tužitelja, kao odgovornu osobu za skladište, uputili na pojačani oprez i vođenje uredne evidencije o stanju robe u skladištu. Ako tužiteljeva obveza prema opisu radnog mjesta nije bila nadziranje izdavanja robe od strane drugih osoba, njegova je obveza bila vođenje uredne evidencije o izdavanju robe zbog čega ne može tužiteljevu odgovornost isključivati činjenica da su druge osobe izdavale robu iz skladišta. Upravo obveza vođenja uredne evidencije i propust u vezi s time predstavljaju na strani tužitelja osobito teške povrede iz radnog odnosa. Suprotno reviziji, takvo ponašanje tužitelja uz uvažavanje i ostalih okolnosti slučaja (pokušaja prikrivanja manjka krivotvorenjem isprave) zasigurno govore u prilog lako teškoj povredi obveze iz rada zbog čega nastavak radnog odnosa sa tužiteljem više ni je moguć.
Valjalo je stoga reviziju kao neosnovanu odbiti i u tom dijelu odlučili kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ? teret dokaza na poslodavcu

Revr 807/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 807/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
Prema odredbi čl. 106. st. 1. podstav 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 - dalje u tekstu: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju - ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

U smislu odredbe st. 2. toga članka poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima. U konkretnom slučaju tuženik - poslodavac nije tužitelja mogao zaposliti na nekim drugim odgovarajućim poslovima, kako je tužitelj predložio u svom zahtjevu za zaštitu prava.

Odredbom čl. 145. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, - a odredbom st. 2. podstav 2. istoga zakonskog članka važnim odlukama iz st. 1. toga članka smatraju se osobito odluke o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu. U ovom slučaju tuženik - poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu tužitelja savjetovao se sa radničkim vijećem.

Prema odredbi čl. 112. st. 1. ZR - ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se tim Zakonom traži postojanje opravdanoga razloga, on mora dokazati postojanje opravdanoga razloga za otkaz. Tuženik je u ovom slučaju dokazao postojanje opravdanoga razloga za otkaz ugovora o radu tužitelja zbog poslovno uvjetovanog razloga.

Stoga otkaz predmetnog ugovora o radu nije nedopušten, niti je nakon isteka otkaznog roka tužitelj u radnom odnosu kod tuženika.

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi su odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora utvrdili temeljem savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, te nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 - dalje u tekstu: ZPP).

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a. st. 1. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 113. ZR

RAZLOZI ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ

Revr-992/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-992/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 113. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) „smanji broj radnika" ili ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.
U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje revidenta (na koje se pozvao i u osporenoj odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja ničime određenim tužitelj nije doveo u sumnju) da je korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu zaključen s tužiteljem upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 113. st. 1. podstavak prvi ZR-a.
Tuženik je kao tužiteljev poslodavac prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu morao voditi računa o socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja radnika) kao i drugim koje je propisao i bio ovlašten propisati: onim kriterijima koji se odnose na osobine radnika koje su u svezi s poslom koji obavlja na temelju ugovora o radu - s time što je imao autonomno pravo odlučiti koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija.
Međutim, pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u situaciji kao u predmetnom slučaju, kada je tužitelj iz donesenog Programa zbrinjavanja viška radnika (u kojemu su navedeni kriteriji o kojima se vodilo računa kod utvrđivanja viška radnika) mogao provjeriti prema kojim je kriterijima utvrđen kao višak - i kada je u donesenoj odluci o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu navedeno da se pri otkazu vodilo računa o „trajanju radnog odnosa radnika, njegovoj starosti te obvezama uzdržavanja koje ga terete, kao i kriterijima utvrđenim u čl. 75. Kolektivnog ugovora", na tuženiku (poslodavcu) bio teret dokaza da je vodio brigu o svim propisanim kriterijima.
Naime, prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj je, a da bi se mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a i čl. 75. Kolektivnog ugovora (na kojeg se tužitelj pozivao) uzeti u obzir kod drugih radnika koji su zadržani na radu, a za koje je tuženik ocijenio da su u odnosu na njega (utvrđenog viškom) u prednosti, trebao navesti one za koje drži da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani (u boljem socijalno ekonomskom položaju): o kojim se to radnicima (ili radniku) radi.
Slijedom toga, a obzirom da tužitelj to nije učinio (i pored odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), za prihvatiti je da u ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem postupio protivno navedenim zakonskim odredbama čl. 113. st. 3. i 4. ZR-a ili protivno navedenom Kolektivnom ugovoru.
Valja pritom imati na umu da je tuženik u odluci o otkazu naveo i da ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima ili ga obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima - a obzirom da tužitelj nije dokazao da je tuženik to ipak mogao učiniti, to su kao činjenicu trebali utvrditi i nižestupanjski sudovi - uz shvaćanje da u postojećim uvjetima, kada tužitelj nije naveo niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje ga je tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom u trenutku kada mu je otkazao ugovor, tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu: da tužitelja nije mogao zaposliti na drugim poslovima, odnosno da ga nije mogao obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.
Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - a s time u svezi niti zahtjev na obvezivanje tuženika da tužitelja vrati na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, odnosno budući su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili, valjalo je uz pravilnu primjenu materijalnog prava prihvatiti reviziju tuženika i nižestupanjske presude preinačiti u skladu s revizijskim prijedlogom (prema odredbi čl. 395. st. 1. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 106 ZR

PRAVILNOST ODLUKE O OSOBNO UVJETOVANOM OTKAZU

Revr-12/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-12/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 106 ZR
Članak zakona (stari):
Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 30. travnja 2004. Tim je otkazom tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu na temelju osobno uvjetovanog otkaza uz obrazloženje da nema odgovarajućih sposobnosti za obavljanje poslova za koje je zaposlen.

Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu voditelja nabave pri čemu je učinkovitost druga dva usporedna radnika (I. T. i M. F.) bila znatno veća nego tužiteljeva tako da je tužitelj primjerice u mjesecu travnju imao popisanih 642 artikla, dok su navedena dva voditelja imala 2434, odnosno 1745 artikala; tužitelj je imao 16 dobavljača a ostala (dva) voditelja su imala 23, odnosno 36 dobavljača; da je iz e-pošte vidljivo kako je njihov neposredni rukovoditelj A. v. d. D. u nekoliko navrata morao tužitelja moliti da dostavi podatke (tablice) za koje mu je već prošao rok u kojem je to trebao izvršiti.

Na temelju takvog utvrđenja sudovi su zaključili da je odluka tuženika o osobno uvjetovanom otkazu zakonita, odnosno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 106. st. 1. podst. 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR).

Tužitelj u reviziji osporava da bi bilo provedeno usavršavanje već da se radilo o jednom posjetu razgledavanja trgovine u B. Međutim, kao što je utvrdio sud prvog stupnja, tužitelj je već imao iskustva u nabavi artikala jer je prije radio kod sličnih trgovačkih lanaca (K., B. i B.) a imao je više od 5 mjeseci da se eventualno nauči raditi taj posao. Uostalom, kao što tuženik ističe, niti ostala dva voditelja nisu prošla nikakvo drugo usavršavanje.

Dakle, tuženik nije tužitelju otkazao ugovor o radu unutar probnog roka od 3 mjeseca, već mu je dao više vremena da pokaže svoje radne sposobnosti, a otkazao mu je tek kad je utvrdio da se dinamikom kojom tužitelj radi, neće do mjeseca rujna 2004. ispuniti svi predviđeni zadaci za otvaranje trgovačkog centra. Ostala dva usporedna voditelja čak su se zaposlila kod tuženika nakon tužitelja, dakle imali su manje radnog staža a bolje rezultate.

U odnosu na revizijski prigovor tužitelja da mu „zadovoljavajuća" razina rada nije nikad bila zadana niti je na istu upozoren, za istaknuti je da iz iskaza svjedoka, odnosno voditelja proizlazi da je cilj poslodavca bio popuniti trgovački centar artiklima do njegovog otvaranja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio, na temelju brojčanih pokazatelja usporednih radnika, da učinkovitost izvršavanja radnih zadataka tužitelja nije bila na zadovoljavajućem nivou i da je tužitelj znao u kom pravcu treba raditi da bi razina rada bila zadovoljavajuća.

Tužitelj u reviziji popis manje artikala opravdava različitim asortimanom robe. Međutim, niti preostala dva voditelja nisu imala istovrstan asortiman, a imali su daleko više popisanih artikala od tužitelja (kako su utvrdili nižestupanjski sudovi) tako da ta činjenica tužitelja ne opravdava.

Tužitelj u daljnjem dijelu revizije nastoji prikazati da je nakon otkaza njegov posao obavljao njegov šef A. v. d. D. zajedno s još dva radnika i da je u stvari za njegov posao bilo neophodno troje ljudi. Međutim, sud prvog stupnja je citirao iskaz navedenog svjedoka koji je rekao da je on, pored svog posla, zajedno sa svojim timom obavljao posao koji je tužitelj trebao obaviti te je sud zaključio da to ne govori u prilog količini posla već da je trebalo hitno pojačano raditi i napuniti dućan potrebnim brojem artikala da bi se popunio u predviđenom roku za otvaranje, a što tužitelj nije u zadovoljavajućoj mjeri i zadovoljavajućom dinamikom radio. Dakle, uz svoj posao radili su nadalje i tužiteljev posao kako bi se ostvarilo sve potrebno za otvorenje.

U odnosu na daljnje prigovore prema kojima je tuženik trebao s otkazom pričekati do lipnja 2014. jer su do tad bili zadani planovi, za odgovoriti je da je tuženik nakon tužiteljeva petomjesečnog rada zaključio da on nema potrebne sposobnosti za obavljanje poslova voditelja te da tuženik nakon tog saznanja nije mogao preuzeti daljnji rizik i ostaviti tužitelja u radnom odnosu jer bi doveo u pitanje otvorenje centra, odnosno njegovu popunjenost artiklima.

Revizijske navode kojima tužitelj ističe da je sud pogrešno utvrdio neke činjenice ovaj sud nije ispitivao jer se u skladu sa čl. 385. ZPP-a, prigovori činjenične naravi u revizijskom dijelu postupka ne mogu isticati.

Tužitelj neosnovano u reviziji osporava pravo tuženiku da kao razlog za otkaz uzima i njegov loš odnos prema poslu za vrijeme probnog rada, uz obrazloženje da je postojao, rezultirao bi nezadovoljavanjem na probnom radu. Međutim, time što je tužitelj još za vrijeme probnog rada iskazivao loš odnos prema poslu koji je u kontinuitetu nastavio i nakon isteka probnog rada, ne ograničava poslodavca da razmatra ima li tužitelj potrebne sposobnosti i znanja i uzme u obzir njegov rad od dana zasnivanja radnog odnosa.

Daljnjim revizijskim navodima koji predstavljaju tužiteljevu vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja (uz citiranje odluka ovog suda koje se odnose na drugačije situacije), tužitelj nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je tuženik za otkaz ugovora o radu imao opravdan razlog.

Slijedom navedenog, proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju valjalo je odbiti jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)

IZVANREDNI OTKAZ ? DRUGA OSOBITO VAŽNA OKOLNOST

Revr 128/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 128/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Iz izloženih utvrđenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je tužitelj, kao radnik tuženika, počinio kazneno djelo silovanja nad maloljetnom osobom, kćerkom radnice tuženika, što je u okolnostima konkretnog slučaja - poglavito zbog objave tog čina u javnom glasilu - stvorilo takvu atmosferu, kako među radnicima tuženika tako i među građanima koja okolnost u konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog revizijskog suda, ima značaj osobito važne činjenice zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Cijeneći opravdanost osporene odluke nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su uzeli u obzir prirodu poslovanja tužene. Naime, djelatnost tužene temelji se na povjerenju građana - klijenata pa tužena treba voditi brigu o svom poslovnom ugledu i poduzimati mjere sankcioniranja onih radnji svojih djelatnika zbog kojih bi mogao biti poljuljan njen poslovni ugled.

Nije u pravu revident kada u reviziji ističe da osporena odluka o izvanrednom otkazu nije donesena u roku propisanom odredbom st. 2. čl. 107. ZR-a, naime, prema spomenutoj zakonskoj odredbi ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Tuženik je, nesumnjivo saznao za činjenicu da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak zbog navedenog djela, počinjenog nad maloljetnicom tek kada je o tome dobio obavijest od Županijskog suda u Osijeku, a to je 8. siječnja 2002. godine, a odluka o izvanrednom otkazu donesena je 21. siječnja 2002. godine, dakle u roku od 15 dana.

Činjenica da presuda kojom je tužitelj proglašen krivim zbog navedenog kaznenog djela, nije još postala pravomoćna, nema značaj bitne povrede parničnog postupka, na koju upire tužitelj u reviziji.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 108. ZR

USMENI OTKAZ DAN OD STRANE RADNIKA

Revr-849/13-4
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-849/13-4
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 108. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a (pogrešno je u reviziji pozivanje na odredbu iz toč. 11. tog članka ZPP-a!) u smislu prekoračenja tužbenog zahtjeva pošto su nižestupanjski sudovi odlučujući o tužbi tužitelja odlučivali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te zahtjev za isplatu iznosa 532.500,00 kn), te je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene protiv prvostupanjske presude odlučio u okviru iznesenih žalbenih razloga, sve u smislu odredbe čl. 365. ZPP-a. To što je drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tužene protiv prvostupanjske presude izrazio pravno shvaćanje da utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu ima za posljedicu da radni odnos na temelju takvog nedopuštenog otkaza nije ni mogao prestati, u čemu drugostupanjski sud nalazi temelj i za odbijanje zahtjeva tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa, nema značaj odluke tog suda u pravcu vraćanja tužene na rad kod tužitelja.

Presuda suda kojim je odlučeno o zahtjevu stranaka obvezujuća je u izreci i samo izreka presude je i može biti ovršni naslov, dok obrazloženje presude nema takav učinak. Zato, a kada u izreci pobijane presude nije odlučeno o vraćanju tužene na rad, tj. o tome da je ona i dalje u radnom odnosu kod tužitelja, a što i nije bio predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, ne može se ni govoriti o tome da je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prekoračio tužbeni zahtjev, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a kako je pak drugostupanjski sud odlučio u okviru žalbenih navoda tužene protiv prvostupanjske presude, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 365. ZPP-a.

Odlučujući o zahtjevu tužitelja, drugostupanjski sud je, a polazeći od nespornih te onih u postupku utvrđenih činjenica:

- da je tužena bila u radnom odnosu kod tužitelja, prvo na određeno vrijeme na temelju ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme 1. lipnja 2010., 1. listopada 2010., te 1. siječnja 2011., a potom na određeno vrijeme na temelju ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 1. srpnja 2011., a za radno mjesto doktora stomatologije kod tužitelja, time

- da je ugovorom o edukaciji i obvezama sklopljenom 11. svibnja 2011. između stranaka ugovoreno financiranje edukacije tužene od strane tužitelja za dobivanje certifikata iz kirurške implantologije, a prema kojem je tužena trebala izvršiti ugradnju 81 implantata, a ona međutim ugradila samo 11 implantata, te

- da je tužitelj dopisom od 3. travnja 2012., zaprimljenog od tužene 6. travnja 2012. pozvao tuženu na ispunjenje obveza preuzetih ugovorom o edukaciji i obrazovanju, nakon čega

- da je tužena 30. travnja 2012. dala tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu,

prihvatio je ocjenu iz prvostupanjske presude da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužena dala tužitelju izvan zakonskog roka iz čl. 108. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZR), a zbog čega je isti nedopušten. Polazeći od toga drugostupanjski sud zaključuje da tuženoj na temelju takvog nedopuštenog otkaza ugovora o radu radni odnos nije ni prestao kod tužitelja, zbog čega ocjenjuje da nema ni pretpostavki za potraživanje isplate utuženog iznosa, pa u tom dijelu preinačava prvostupanjsku presudu i odbija taj dio tužbenog zahtjeva.

Pri tome čini se drugostupanjski sud gubi iz vida među strankama nespornu činjenicu:

- da je izvanredni otkaz ugovora o radu dala tužena kao radnica tužitelju kao poslodavcu, te

- da je tužitelj kao poslodavac zatražio utvrđenje nedopuštenosti takvog otkaza ugovora o radu, kao i

- da je tužena, a nakon što je prestala raditi kod tužitelja se zaposlila kod drugog poslodavca (21. svibnja 2012.).

Kod takvih okolnosti konkretnog slučaja, nema pretpostavki za zaključak da radni odnos tuženoj nije prestao, pošto nije bio u pitanju otkaz ugovora o radu kojeg bi dao poslodavac radniku, a time ni posljedice nedopuštenog otkaza ugovora o radu propisanih odredbom čl. 116. st. 2. ZR-a.

Radni odnos je prema ZR-u ugovorni odnos, slijedom čega se, a prema odredbi čl. 6. st. 4. ZR-a i na sklapanje, valjanost, prestanak i druga pitanja u svezi s ugovorom o radu, supsidijarno primjenjuju opći propisi obveznog prava. U skladu s tim, stvarni prestanak rada tužene kod tužitelja ima značaj usmenog otkaza ugovora sa svim pravnim posljedicama koje od tuda proizlaze za stranke, uključujući i pravo na naknadu štete, u kojem svjetlu i treba ocjenjivati zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa.

Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud propustio ocijeniti i raspraviti odlučna sporna pitanja glede osnovanosti ili ne novčanog zahtjeva tužitelja, to je u tom dijelu pobijanu presudu trebalo ukinuti, te predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

133.

PRENOŠENJE UGOVORA O RADU

Revr 810/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 810/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
133.
Članak zakona (stari):
129.
Revizijskim navodima koji ukazuju na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP. Zato ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

U revizijskoj fazi postupka je sporno: a) je li stečajni upravitelj mogao otkazati tužiteljici ugovor o radu, b) je li prije donošenja predmetne odluke na temelju čl. 136. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 - dalje: ZR) došlo do prijenosa ugovora o radu tužiteljice sa 2.tuženika D. - V. d.d. na 1.tuženika D. d.d. S. i c) je li tužiteljica, kao član nezavisnog sindikata D. - H. S., bila šikanirana i diskriminirana od strane 1.tuženika D. d.d. S. i stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužiteljica 4. travnja 1996. sklopila ugovor o radu sa 2.tuženikom D. - V. d.d. nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XIV St-133/03 od 19. studenog 2003. otvoren stečajni postupak,

- da je stečajni upravitelj 31. prosinca 2003. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog otvaranja stečajnog postupka,

- da 2. tuženik D. d.d. S. (osnivač i vlasnik D. - V. d.d.) nije preuzeo radnike 2. tuženika D. - V. d.d.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu koju je donio stečajni upravitelj 2.tuženika D. - V. d.d. 31. prosinca 2003. Iz odredbe čl. 120. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 - dalje: SZ) proizlazi da je otvaranje stečajnog postupka poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, a iz odredbe st. 3. iste zakonske odredbe proizlazi da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i zaposlenik mogu otkazati ugovor o radu bez obzira na trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz te bez obzira na zakonski ugovorene odredbe o zaštiti zaposlenika.

Primijenivši na konkretni slučaj spomenutu zakonsku odredbu nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili zaključivši da je sukladno odredbi čl 120. st. 2. i 3. SZ otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten i zakonit, jer je otvaranje stečajnog postupka poseban razlog za otkaz ugovora o radu pa nije osnovan dio tužbenog zahtjeva da se radi o nedopuštenom otkazu ugovora o radu.

Pravilno je pravno stajalište nižestupanjski sudova da se u ovom predmetnu nisu ispunile pretpostavke propisane odredbom čl. 136. (ranije čl. 129.) st. 1., 3. i 6. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 - dalje: ZR). Tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca bilo preneseno poduzeće ili dio poduzeća (pogon) u kojem slučaju bi bili preneseni i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje bi bilo predmet prenošenja.

Statusne promjene su se zbile prilikom pretvorbe tijekom 1993.-1994. dakle prije nego je stupio na snagu Zakon o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 - dalje ZR) koji je odredbom čl. 129. (sada136.) propisao pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi došlo do prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca.

Prvotuženik D. d.d. S. je 27. svibnja 1994. upisan u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu kao pravni slijednik poslovnog sustava D. - H. S. i kao osnivač (vlasnik) 2.tuženika kao i ostalih 20 poduzeća (tzv. kćeri). Tužiteljici je otkazan ugovor o radu koji je sa 2.tuženikom D. - V. d.d. sklopila 4. travnja 1996., dakle, nakon spomenutih statusnih promjena pa bi upravo taj tuženik, a ne 2.tuženik D. d.d. S., bio pasivno legitimiran u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu.

Prema tome tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi 1.tuženik D. d.d. S. prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća tj. 2. tuženika D. - V. d.d. ili na neki drugi način zlonamjerno izbjegavao ispuniti svoje obveze prema njoj.

Tijekom postupka je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu dat svim radnicima D. V. d.d., a ne samo članovima Nezavisnog sindikata D. - H. S. te tužiteljica nije dokazala niti da bi kao član tog sindikata bila šikanirana ili diskriminirana od strane 1.tuženika D. d.d. S. ili da je stavljena u nepovoljniji i neravnopravniji položaj u odnosu na druge radnike.

Zbog svega navedenog su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili i dio tužbenog zahtjeva u točki. 2. i 3. izreke kojim se nalaže 1.tužitelju D. d.d. S. preuzimanje ugovora o radu tužiteljice upisati i evidentirati u poslovnim knjigama i prijaviti nadležnim tijelima kao i naknaditi joj neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2006. i nadalje.

Iz iznesenog razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi na koje ukazuje revidentica, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP ovaj sud odbio reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 120. Zakona o radu

PROGRAM ZBRINJAVANJA

Revr 452/03

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 21. st. 1. toč. 6. ZPHBDR 

PREDNOST PRI ZAPOŠLJAVANJU BRANITELJA

Revr 127/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 127/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 21. st. 1. toč. 6. ZPHBDR 
Članak zakona (stari):
1.
U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik dana 13. ožujka 2001. oglasio kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba u S., natječaj za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme za tri radna mjesta - inženjera u pogonu;
- da je od 59 kandidata koji su se javili na natječaj za radno mjesto inženjera u pogonu bilo ukupno 12 kandidata sa statusom razvojačenih hrvatskih branitelja;
- da je tužitelj bio jedan od 12 razvojačenih hrvatskih branitelja koji se prijavio na natječaj za zasnivanje radnog odnosa za radno mjesto inženjera pogona;
- da je tuženik u skladu s natječajem sklopio ugovor o radu sa izabranim kandidatima I. M. i I. K., koji nemaju status hrvatskog branitelja i sa M. K., koji ima status hrvatskog branitelja;
- da je Državni inspektorat, Područna jedinica S., 12. 07. 2001. donio rješenje kojim je usvojio zahtjev tužitelja i utvrdio da je ugovor o radu od 04. 06. 2001. sklopljen između tuženika i I. M. iz S. o zasnivanju radnog odnosa na radno mjesto inženjera u pogonu i ugovor o radu od 05. 06. 2001. sklopljen između tuženika i I. K. o zasnivanju radnog odnosa za radno mjesto inženjera u pogonu nemaju pravnog učinka od dana pravomoćnosti tog rješenja;
- da je Prekršajni sud u Splitu, rješenjem od 11. veljače 2003. kaznio za prekršaj iz čl. 65. st. 1. i 2. toč. 3. Zakona o pravim hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96 i 23/01 - u daljnjem tekstu ZPHBDR) tuženika i njegovu odgovornu osobu što nisu dali prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima tužitelju kao nezaposlenom razvojačenom hrvatskom branitelju kod sklapanja ugovora o radu za poslove inženjera u pogonu, već su zaposlili M. I. i K. I., koji nisu osobe iz čl. 21. st. 1. ZPHBDR, što je suprotno s tom zakonskom odredbom.
Tužitelj u ovom sporu zahtjeva naknadu štete po čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO) izmaklu dobit koju je pretrpio zbog prekršaja tuženika što je umjesto s njim sklopio ugovor o radu s I. M. i I. K. koji nisu osobe iz čl. 21. st. 1. ZPHBDR.
Prema odredbi čl. 21. st. 1. toč. 6. ZPHBDR tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne uprave i samouprave, te pravne osobe u njihovu vlasništvu ili u pretežnom državnom vlasništvu obavezni su pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima dati prednost nezaposlenim razvojačenim hrvatskim braniteljima.
Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili navedeni tužbeni zahtjev tužitelja, jer su pravilno zaključili da u ovom slučaju ne postoji uzročna veza između eventualne štete koju je pretrpio tužitelj i radnje tuženika, jer nije dokazano da bi tuženik između 12 nezaposlenih razvojačenih hrvatskih branitelja zasnovao radni odnos upravo s tuženikom.
I prema nalaženju ovog revizijskog suda u smislu čl. 154. ZOO pretpostavka odgovornosti za štete jest postojanja uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Utvrđeno je da nema uzročne veze između radnje tuženika kao poslodavca i činjenica da je tužitelj ostao nezaposlen. To stoga što tužitelj nije dokazao da bi tuženik od 12 nezaposlenih razvojačenih branitelja zasnovao i morao zasnovati radni odnos upravo sa tužiteljem.
Nije dokazano da bi ostali razvojačeni branitelji koji su se natjecali za isto radno mjesto vodili spor protiv tuženika.
Tužitelj se neosnovano poziva na odluku Državnog inspektorata i odluke o prekršajnoj odgovornosti tuženika, jer je on bio jedini pokretač tih postupaka, te se ova tijela nisu ni bavila s ostalim razvojačenim hrvatskim braniteljima.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)

IZVAREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU - Razlozi za izvanredni otkaz - odbijanje rada

Revr 521/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 521/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
U ovoj parnici tužitelji ostvaruju sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa nakon što im je tuženik dao izvanredni otkaz ugovora o radu odlukama o otkazu od 03. studenog 1998., zahtijevajući da se utvrdi nedopuštenost otkaza i da se odredi sudski raskid ugovora o radu te obveže tuženika na naknadu plaće, a zbog sudskog raskida ugovora o radu da im naknadi štetu u visini 15 prosječnih mjesečnih plaća.

Tužiteljima su izvanredno otkazani ugovori o radu iz razloga što su 02. studenog 1998. odbili otići na gradilište izvršiti svoje radne zadatke te su tu svoju obvezu odbili izvršiti i slijedećeg dana unatoč tome što im je tuženik dao pisano upozorenje o mogućnosti izvanrednog otkazivanja ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja radnih obveza, uslijed čega je kod poslodavca došlo do poremećaja u procesu rada.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Tužitelji ne osporavaju da su odbili izvršiti svoje radne obveze i otići na gradilište, no ističu da su za to imali opravdani razlog jer da je tuženik sustavno kršio njihova radnička prava na način da im nije plaćao prekovremeni rad i terenski dodatak te da im nije osiguravao odgovarajuću HTZ opremu.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza, a u svezi tvrdnje tužitelja da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz sudovi su zaključili da su odbijanjem izvršavanja svojih radnih obveza tuženici počinili osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje im je opravdano dat izvanredni otkaz ugovora o radu.

U reviziji se samo ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticana tvrdnja tužitelja da je tuženi godinama kršio njihova prava na plaćeni prekovremeni rad i terenski dodatak i da im nije osiguravao odgovarajuću HTZ opremu i da su zbog toga opravdano odbili otići na gradilište, te da „tuženik ničim nije dokazao da mu je zbog toga prijetila kakva materijalna šteta".

Odbijanje tužitelja da ispunjavaju svoje radne obveze poduzeto sa ciljem ostvarenja određenih prava iz radnog odnosa, za koja smatraju da su im povrijeđena, ne može se smatrati pravno dopuštenom radnjom jer su zaštitu tih prava tužitelji mogli ostvarivati u sudskom postupku, a ne ponašanjem koje u biti predstavlja nezakonitu obustavu rada, a time i osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

I po ocjeni ovoga suda zbog te povrede radne obveze tuženik je imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. ZR.

Na temelju iskaza direktora tuženika J. K. sudovi su utvrdili da je u vrijeme otkazivanja tuženik obavljao radove po ugovoru s HPT-om, da su ti radovi bili vezani za strogi rok, te da je zbog odbijanja tužitelja da odu na gradilište i izvrše svoje radne obveze došlo do problema s kašnjenjem u izvođenju ugovorenih radova. Stoga, suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je osnovano zaključio da je zbog navedenog ponašanja tužitelja kod tuženika došlo do poremećaja u procesu rada.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoji razlog nedopuštenosti otkaza na koji se tužitelji pozivaju, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada su zahtjevi tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, a time i ostali zahtjevi vezani za pitanje dopuštenosti otkaza, odbijeni kao neosnovani.

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se samo iznosi zakonski opis te bitne povrede bez navođenja konkretnog nedostatka pobijane presude zbog kojeg se ona ne bi mogla ispitati, pa je riječ o neobrazloženom revizijskom razlogu kojeg ovaj sud nije dužan, a niti ovlašten ispitivati, jer revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga koji su u reviziji određeno navedeni i obrazloženi (čl. 386. i 392.a. ZPP).

S obzirom na navedeno na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

107.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU - ZAKON O RADU

Revr 1338/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1338/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
107.
Članak zakona (stari):
106.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom tuženikove Odluke od 21. veljače 2008. - kojom je otkazao s njime zaključeni ugovor o radu, s Odgovorom od 19. ožujka 2008. - kojim je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te da njegov radni odnos nije prestao, pa da se tuženiku naloži vratiti ga na rad.

Sporno je u revizijskom stadiju parnice: postoje li opravdani razlozi za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu servisnog inženjera, i to na temelju ugovora o radu zaključenog 2. siječnja 2003. na neodređeno vrijeme, s time što je opisom poslova bio zadužen „za sve poslove servisa, inspekcije, nadzora brodskih uređaja iz programa M., sve prema uputama nadređenog inženjera",

- da je tužitelju zbog ograničene mogućnosti za rad uzrokovane zdravstvenim razlozima, a obzirom je prema nalazu i mišljenju nadležnih liječnika specijaliste medicine rada (od 24. svibnja 2004., 3. lipnja 2005. i 14. lipnja 2006.) utvrđeno da je sposoban za obavljanje poslova servisnog inženjera ali uz „obvezno nošenje optičkih pomagala "i uz „ograničenje rada na visini", tuženik omogućio da od 2003. do 2007. obavlja poslove servisnog inženjera kojima je „većinom bio podrška iz ureda", odnosno koje je „više radio u kancelariji" i koji su se odnosili „na ured", nastojeći ga "što manje upućivati na brodove" kao mjesta izvršenja rada,

- da tužitelj sada više nije u mogućnosti obavljati poslove servisnog inženjera, a sve zbog „zdravstvene nesposobnosti za obavljanje" tih poslova (kako to proizlazi iz sadržaja posljednje izdate svjedodžbe nadležnog liječnika specijaliste medicine rada o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 5. studenog 2007., u odnosu na koju svjedodžbu tužitelj nije tražio zaštitu),

- da je Odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 21. veljače 2008. tužitelju otkazan ugovor o radu „zato što zbog trajne zdravstvene nesposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati poslove servisnog inženjera" - „potvrda čega je i sama okolnost što nije bio u stanju izvršavati niz poslova servisnog inženjera zbog zabrane rada na visini",

- da je protiv te Odluke tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava kojeg tuženik nije prihvatio,

- da kod tuženika ne postoji radničko vijeće i ne djeluje sindikalni povjerenik,

- da tuženik nije imao mogućnosti tužitelja zaposliti na poslovima drugog radnog mjesta, a koje bi poslove prema svojim sposobnostima mogao obavljati, a nije imao ni mogućnosti obrazovati ga ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju parnice ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili, i time su pravilno primijenili materijalno pravo.
Prema odredbi čl. 113. st. 1. podstavak drugi Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/03, 142/03 i 137/04 - dalje: ZR-a) poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, između ostalog i u slučaju „ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz)".

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac, a kod ocjene postoje li razlozi za redoviti osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti radnika relevantan je sadržaj (narav, težina i obim) posla kojeg je radnik morao obavljati prema zaključenom ugovoru o radu.

Prema shvaćanju revizijskog suda i suprotno navodima revidenta, polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu zaključenog s tužiteljem i da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a.

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je zdravstvena nesposobnost tužitelja, zbog koje nije u mogućnosti uredno ili uspješno izvršavati poslove servisnog inženjera, sve prema opisu poslova iz zaključenog ugovora o radu, a sve budući je trajnog karaktera, opravdan razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.

U sadašnjim uvjetima u gospodarstvu, a radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i opstanka na tržištu, poslodavac ima pravo očekivati i tražiti od svakog radnika da izvršava ono na što se ugovorom o radu obvezao, slijedom čega mu valja priznati i pravo da uz pretpostavke iz odredbe čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a otkaže ugovor o radu s radnikom koji zbog trajne zdravstvene nesposobnosti nije u mogućnosti izvršavati ugovorom preuzete obveze.

Slijedom toga, a imajući na umu da je tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo zbog toga što taj ugovor više ne može izvršavati, dakle jer je imao opravdani razlog za osobno uvjetovani redoviti otkaz (bez krivnje radnika), otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a.

Na takav zaključak ne može utjecati okolnost što je tuženik dobrovoljno, sve u nastojanju da tužitelju pomogne u radu i egzistenciji, tužitelju omogućio da za razdoblja ograničene mogućnosti obavljanja poslova servisnog inženjera vrši druge poslove - a ne one iz ugovora o radu, a sve budući tužitelj time nije stekao pravo da te poslove obavlja trajno i protivno volji poslodavca, pa čak i kada su se promijenili uvjeti i više uopće ne može obavljati ugovorene poslove.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a pri odlučivanju o osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obavezama uzdržavanja koje terete radnika, dok je odredbom čl. 113. st. 4. ZR-a propisano da je osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

U ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik postupao protivno navedenim zakonskim odredbama.

Uostalom, tuženik je i u odluci o otkazu naveo da ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima - i to utvrđuju kao činjenicu nižestupanjski sudovi pravilno polazeći od toga da tužitelj nije dokazao da je tuženik to mogao učiniti, a sve imajući na umu da u postojećim uvjetima, kada revident konkretno ne navodi niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje bi ga tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom, tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu da ne može zaposliti tužitelja na drugim poslovima, odnosno da ga ne može obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 106. st. 3 ZR

AUTONOMNI KRITERIJI ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ

Revr-102/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-102/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 106. st. 3 ZR
Članak zakona (stari):
1.
U ovom sporu radi utvrđenja nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, u reviziji je sporno je li odluka o otkazu ništava iz razloga što se tužena ne bi savjetovala sa sindikalnim povjerenikom, odnosno što nadležnoj službi za zapošljavanje nije dostavila program zbrinjavanja viška radnika, te da li je program zbrinjavanja viška radnika zakonit, s obzirom da je višak radnika utvrđen ne samo primjenom zakonskih kriterija, već i onih autonomno određenih od strane tužene, a koje nose 70% od ukupne mase bodova.
Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tužena 28. studenog 2002. donijela Program zbrinjavanja viška radnika za čijim je radom prestala potreba (dalje: Program) i da je prema istom tužiteljica utvrđena viškom; da je Program donesen nakon savjetovanja sa sindikatom; da je Zavod za zapošljavanje, Područna služba u Vukovaru dao suglasnost na Program 6. prosinca 2002. i da je odluka o spornom otkazu donesena 17. ožujka 2003.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da Program nije donesen suprotno odredbi čl. 145. u vezi čl. 148. st. 3. i čl. 119. ZR, te da je otkaz dat u skladu s odredbom čl. 120. st. 5. ZR i da nije ništav u smislu odredbe čl. 145. st. 11. ZR.
Pravilno su, također, sudovi primijenili odredbu čl. 106. st. 3. ZR kada su pri odlučivanju o spornom otkazu, osim zakonom propisanih kriterija (trajanja radnog odnosa, starosti i obveza uzdržavanja koje terete radnika) uzeli u obzir i one koji se tiču odnosa prema radu (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu, urednost).
Ovo iz razloga, što je autonomno pravo poslodavca da osim zakonom propisanih kriterija, koje mora uzeti u obzir, odredi i druge kriterije, kao i da odredi kojim kriterijima će dati prednost.
Zakonom propisane i autonomno određene kriterije tužena je jednako primijenila na sve radnike, tako da tužiteljica nije stavljena u neravnopravan položaj. Tužiteljica, uostalom, i ne tvrdi da je prema određenim i primijenjenim kriterijima trebala ostati na radu.
Neosnovanost se u reviziji ističe da se tužena o Programu nije savjetovala sa nadležnom službom za zapošljavanje, a što je utvrđeno u zapisniku Državnog inspektorata, Područna jedinica O., Odsjek za nadzor u području radnih odnosa od 24. travnja 2003. Sudovi su, na temelju dopisa (izvješća) Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba V. od 6. prosinca 2002. (list spisa 31 i 32) utvrdili da je tužena postupila po odredbama čl. 119. i čl. 120. ZR.
Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo - odredbu čl. 118. ZR i čl. 46. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 3/02 - kada su kao neosnovan odbili „alternativni tužbeni zahtjev" za isplatu iznos od 99.458,54 kn s naslova otpremnine u visini 60% prosječno isplaćene plaće za svaku godinu radnog staža.
Prema čl. 46. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama pravo na otpremninu u navedenom iznosu imaju radnici koji imaju 30 i više godina radnog staža kod istog poslodavca, što tužiteljica nema, budući da je u vremenu od 1. lipnja 1992. do 8. listopada 1997. bila u radnom odnosu u ZC „S. S." V.. To što je tužiteljici propisima o konvalidaciji priznat kontinuitet prava iz radnog odnosa ne znači da se vrijeme provedeno na radu u ZC „S. S." V. smatra vremenom provedenim na radu kod tužene.
Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 382. st. 2. ZPP

(NE)DOPUŠTENOST IZVANREDNE REVIZIJE

Revr-257/15-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-257/15-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 382. st. 2. ZPP
Članak zakona (stari):
1.
Drugostupanjski sud je osporenom odlukom zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da su razlozi zbog kojih se radničko vijeće može protiviti otkazu propisani zakonom, i to konkretno odredbom čl. 149. st. 7. ZR-a, prema kojoj: "Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.", odnosno odredbom čl. 107. st. 3. ZR-a, prema kojoj: "Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",
- da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za udovoljenje zahtjevu tužitelja obzirom da se prema dostupnim podacima još ne može ocijeniti "da radnica ne stanuje na adresi koju je navela" kao svoju adresu i (time) da postoje "zakonski razlozi za izvanredni otkaz".
Međutim, reviziju tužitelja valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:
- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sve s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse") revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni"), s time što predviđaju (ovdje odlučno, obzirom da se revident poziva na različitu sudsku praksu glede koje je pitanje postavio - koju bi po njemu trebalo ujednačavati) i da se u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se različita („npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba") očekuju,
- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava", kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.
Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi:
- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom uopćene tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, ono koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi - kao ovdje) doista mora i postojati,
- da se revident, da bi uspio s izvanrednom revizijom, ne može zadovoljiti samo paušalno iznijetom konstatacijom o postojanju odluka s različitim pravnim shvaćanjima o istom pravnom pitanju: te odluke (upravo s tim različitim pravnim shvaćanjima), kada već govori o njima, mora konkretizirati - kako bi revizijski sud u odnosu na njih mogao ujednačavati sudsku praksu te otklanjati neizvjesnost u primjeni prava i (time) ostvarivati svrhu izvanredne revizije iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a.
U konkretnom slučaju samo time što je konstatirao da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog naznačenog pitanja, revident nije postupio prema navedenim odredbama.
Naime, po tužitelju naznačeno (u reviziji) pitanje, onako kako je formulirano ("što sud treba utvrđivati u postupku..."?, odnosno je li potrebno ispitivati postoje li opravdani razlozi za namjeravani otkaz ugovora..."?), predstavlja u suštini činjenično (a ne potrebno za izvanrednu reviziju: pravno) pitanje - pa kako odgovor na njega zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može mu se dati značaj pitanja (o kojem je riječ u odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a) važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a time niti značaj pitanja postavljenog u svezi s pravnim shvaćanjima drugih sudova koja bi bila u suprotnosti ili proturječju s pravnim shvaćanjem u svezi s kojim je to pitanje postavljeno - tako (ili toliko) da bi ta shvaćanja trebalo ujednačavati i time otklanjati nesigurnost sudske prakse glede sadržaja odgovora na to pitanje.
Prethodno navedeno reviziju tužitelja podnesenu pozivom na to pitanje čini nedopuštenom: takva revizija s tako formuliranim pitanjem ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.
Stoga je reviziju tužitelja protiv osporene presude valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 121. ZR

Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu; Smanjena radna sposobnost; Suglasnost radničkog vijeća ? sindikalnog povjerenika

Revr-645/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-645/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 121. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi otkaz ugovora o radu ništavim, što znači nedopuštenim, a iz razloga jer prije odluke o otkazu tuženik nije ishodio suglasnost radničkog vijeća za namjeravanu odluku o otkazu.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je tužiteljica imala zaključen ugovor o radu sa tuženikom na neodređeno vrijeme od 28. veljače 2001. za obavljanje poslova OR ručno bojanje,

- da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog ugovora koji nosi datum 19. listopad 2004., a iz razloga nastupa invalidnosti po rješenju HZMO od 11. prosinca 2002. uz otkazni rok od tri mjeseca,

- da je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje izmijenjenog ugovora o radu za obavljanje poslova pakiranja okova u PJ P., montaža, pakiranje, počam od 19. listopada 2004. pa nadalje,

- da tužiteljica nije potpisala ponudu izmijenjenog ugovora o radu,

- da je kod tužiteljice temeljem rješenja HZMO O. od 11. prosinca 2002. zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog čega joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu,

- da kod tuženika nema radničkog vijeća pa je tuženik zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika 19. listopada 2004. koji je tuženiku dao suglasnost na otkaz ugovora oradu tužiteljici, a koji je suglasnost tuženik zaprimio 20. listopada 2004. u kojem sindikalni povjerenik potvrđuje da je 19. listopada 2004. dobio na uvid predmet tuženika o namjeri otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tužiteljici,

- da je tužiteljici otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora uručen nakon dostavljanja suglasnosti sindikalnog povjerenika, tj. 22. listopada 2004.

Slijedom takvih utvrđenja proizlazi da je tužiteljici otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora zbog osobno uvjetovanih razloga, a pozivom na odredbu iz čl. 121. u svezi s čl. 113. st. 1. al. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst) jer tužiteljica zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti nije više bila u mogućnosti obavljati dotadašnji posao.

Odredbom iz čl. 121. ZR propisano je da se odredbe toga Zakona, koje se odnose na otkaz, primjenjuju na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Nadalje je propisano da u tom slučaju radnik koji prihvati ponudu poslodavca pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora o radu.

Suprotno reviziji, iz takvih odredbi ovog članka zakona ne proizlazi da bi tužiteljica bila onemogućena osporavati odluku o otkazu ugovora o radu ukoliko nije prihvatila ponudu poslodavca za sklapanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

U konkretnom slučaju međutim s pravom tuženik u reviziji upire na zakonitost donesene odluke o otkazu ugovora o radu.

U konkretnom slučaju na strani tužiteljice radi se o radnici kod koje postoji smanjena radna sposobnost jer je to i bio razlog otkazivanja i razlog ponude za sklapanje novog ugovora o radu za radno mjesto u okviru njezine preostale radne sposobnosti.

U takvoj situaciji, u smislu odredbe iz čl. 153. st. 1. al. 3. ZR poslodavac može takvom radniku otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.

U postupku nije sporno da tuženik nema radničko vijeće zbog čega njegovu funkciju preuzima sindikalni povjerenik.

Iz utvrđenja pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tuženik uredno zatražio suglasnost sindikalnog povjerenika za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici jer je i sindikalni povjerenik svojim očitovanjem (list 6 spisa) potvrdio da je 19. listopada 2004. dobio na uvid predmet o namjeri otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora za tužiteljicu, s time da je u svom očitovanju upućenom tuženiku suglasio se sa namjerom otkazivanja tužiteljici, a tu je suglasnost tuženik primio 20. listopada 2004., dok je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici uručena 22. listopada 2004.

U takvoj situaciji nije odlučno što odluka o otkazu ugovora o radu nosi datum 19. listopada 2004., kada je i sam sindikalni povjerenik potvrdio da je primio predmet s namjerom tek otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, te kada se sindikalni povjerenik suglasio sa namjeravanom odlukom o otkazu.

Slijedom navedenog, a vodeći računa o činjeničnoj osnovi od koje polaze i prvostupanjski i drugostupanjski sud, nalazi se da je tuženik poštivao pretpostavke za otkazivanje uz pribavljanje prethodne suglasnosti za namjeravanu odluku o otkazu koju je i pribavio u smislu odredbe čl. 153. st. 1. al. 3. ZR, zbog čega se otkaz ugovorao radu dat tužiteljici ukazuje dopuštenim.

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tuženika i nižestupanjske presude preinačiti te u pobijanom dijelu kojim se traži da se odluka o otkazu utvrdi nedopuštenom (ništavom) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 113. Zakona o radu

OTKAZNI ROK ? ako radnik nije dužan raditi bolovanje mu ne produžava otkazni rok

Revr 615/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 615/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 113. Zakona o radu

Članak zakona (stari):
Članak 112. (119.) ranijeg Zakona o radu
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika te ujedno zahtjev kojim se traži poništenje obavijesti - pismena tuženika od 18. travnja 2005.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik odlukom od 30. srpnja 2004. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja uz otkazni rok od dva mjeseca s time da otkazni rok počinje teći od dostave odluke tužitelju,

- da je u odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da za vrijeme otkaznog roka tužitelj nije dužan raditi, ali da isti ima pravo na naknadu plaće i na sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka,

- da je odluka o otkazu ugovora o radu uručena tužitelju 31. srpnja 2004., a da je 4. kolovoza 2004. tužitelj započeo koristiti bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad,

- da tužitelj nije osporavao odluku o otkazu ugovora o radu,

- da je tužitelju 4. svibnja 2005. uručena obavijest direktora tuženika od 18. travnja 2005. u prilogu koje obavijesti su tužitelju dostavljene radna knjižica i odjava na osnovno zdravstveno osiguranje,

- da je tužitelju radni odnos kod tuženika zaključen s danom 30. rujna 2004., odnosno protekom otkaznog roka od dva mjeseca od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu,

- da su rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područnog ureda u Splitu od 25. veljače 2005. poništena izviješća o bolovanju kojima je tužitelju kao osiguraniku i radniku tuženika priznato pravo na bolovanje zbog bolesti od 4. kolovoza 2004., a protiv kojeg rješenja je tužitelj uložio žalbu koja žalba je odbijena rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u Zagrebu.

U odnosu na revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji tužitelj ističe u reviziji, prvenstveno je potrebno tužitelju istači da se iz navedenog razloga revizija ne može izjaviti a sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP. Revizija se može izjaviti samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Stoga ovaj revizijski sud nije niti ispitivao istaknuti razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iako u pogledu tog revizijskog razloga ne navodi određeno o kojoj bi se konkretno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radilo. Obzirom na navode u reviziji moglo bi se zaključiti da tužitelj taj revizijski razlog ističe u odnosu na odbacivanje tužbe tužitelja u dijelu gdje je isti postavio tužbeni zahtjev za poništenjem obavijesti - pismena tuženika od 18. travnja 2005. Suprotno navodima tužitelja nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a tužba tužitelja je pravilno odbačena u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu gdje tužitelj traži poništenje obavijesti tuženika od 18. travnja 2005.

Naime, pismeno tuženika od 18. travnja 2005. nema značenje odluke kojom bi poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, a u odnosu na koju bi radnik mogao tražiti sudsku zaštitu sukladno odredbi čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/095, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 i 142/03 - dalje: ZR). Radi se o jednostavnoj obavijesti i vraćanju isprava te izdavanju potvrde o zaposlenju temeljem čl. 122. ZOR, a koja obavijest se ne može pobijati u sudskom postupku niti se radi o povredi prava iz radnog odnosa. Stoga su nižestupanjski sudovi u odnosu na odbacivanje tužbe u pogledu takvog zahtjeva pravilno primijenili odredbe čl. 16. i 301. ZPP. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odbačaj tužbe tužitelja u tom dijelu.

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo i kada su utvrdili da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika. Prema čl. 111. st. 5. ZR otkazni rok ne teče između ostalog za vrijeme trajanja bolovanja. U konkretnom slučaju ne može se primijeniti ta odredba iz razloga što je tužitelju otvoreno bolovanje zbog bolesti za vrijeme otkaznog roka, kada je tužitelj sukladno odluci o otkazu ugovora o radu bio oslobođen obveze dolaska na rad. Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područni uredu u Splitu od 25. veljače 2005. koje je potvrđeno rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Zagreb od 20. travnja 2005., utvrđeno je da nije bilo osnova da se tužitelju utvrdi privremena nesposobnost za rad jer da nije postojala uopće njegova obveza dolaska na rad slijedom čega su poništena izdata izviješća o bolovanju. Stoga su nižestupanjski sudovi ispravno zaključili da kod tužitelja nije bilo pretpostavki iz čl. 111. st. 5. ZR odnosno da nije bilo privremene nesposobnosti za rad za vrijeme koje ne bi mogao teći otkazni rok.

Obzirom na navedeno nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka niti pogrešne primjene materijalnog prava koje je tužitelj istakao u reviziji, pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP u svezi čl. 400. st. 1. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

114. Zakona o radu

BOLOVANJE ZA VRIJEME OTKAZNOG ROKA

Revr 615/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 615/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
114. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
113. (120.) ranijeg Zakona o radu
Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je isti tražio utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika, dok je prvostupanjskim rješenjem odbačena tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev gdje isti traži poništenje obavijesti - pismena tuženika pod posl. br. 04-04-025/05 D.J. od 18. travnja 2005. te je ujedno naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te su potvrđeni prvostupanjska presuda te prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka predlažući prvenstveno da ovaj revizijski sud preinači pobijane nižestupanjske presude i rješenja i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odnosno podredno da ukine nižestupanjske presude i rješenja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 2/07 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu i rješenje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika te ujedno zahtjev kojim se traži poništenje obavijesti - pismena tuženika od 18. travnja 2005.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik odlukom od 30. srpnja 2004. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja uz otkazni rok od dva mjeseca s time da otkazni rok počinje teći od dostave odluke tužitelju,

- da je u odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da za vrijeme otkaznog roka tužitelj nije dužan raditi, ali da isti ima pravo na naknadu plaće i na sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka,

- da je odluka o otkazu ugovora o radu uručena tužitelju 31. srpnja 2004., a da je 4. kolovoza 2004. tužitelj započeo koristiti bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad,

- da tužitelj nije osporavao odluku o otkazu ugovora o radu,

- da je tužitelju 4. svibnja 2005. uručena obavijest direktora tuženika od 18. travnja 2005. u prilogu koje obavijesti su tužitelju dostavljene radna knjižica i odjava na osnovno zdravstveno osiguranje,

- da je tužitelju radni odnos kod tuženika zaključen s danom 30. rujna 2004., odnosno protekom otkaznog roka od dva mjeseca od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu,

- da su rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područnog ureda u Splitu od 25. veljače 2005. poništena izviješća o bolovanju kojima je tužitelju kao osiguraniku i radniku tuženika priznato pravo na bolovanje zbog bolesti od 4. kolovoza 2004., a protiv kojeg rješenja je tužitelj uložio žalbu koja žalba je odbijena rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u Zagrebu.

U odnosu na revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji tužitelj ističe u reviziji, prvenstveno je potrebno tužitelju istači da se iz navedenog razloga revizija ne može izjaviti a sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP. Revizija se može izjaviti samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Stoga ovaj revizijski sud nije niti ispitivao istaknuti razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iako u pogledu tog revizijskog razloga ne navodi određeno o kojoj bi se konkretno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radilo. Obzirom na navode u reviziji moglo bi se zaključiti da tužitelj taj revizijski razlog ističe u odnosu na odbacivanje tužbe tužitelja u dijelu gdje je isti postavio tužbeni zahtjev za poništenjem obavijesti - pismena tuženika od 18. travnja 2005. Suprotno navodima tužitelja nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a tužba tužitelja je pravilno odbačena u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu gdje tužitelj traži poništenje obavijesti tuženika od 18. travnja 2005.

Naime, pismeno tuženika od 18. travnja 2005. nema značenje odluke kojom bi poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, a u odnosu na koju bi radnik mogao tražiti sudsku zaštitu sukladno odredbi čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/095, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 i 142/03 - dalje: ZR). Radi se o jednostavnoj obavijesti i vraćanju isprava te izdavanju potvrde o zaposlenju temeljem čl. 122. ZOR, a koja obavijest se ne može pobijati u sudskom postupku niti se radi o povredi prava iz radnog odnosa. Stoga su nižestupanjski sudovi u odnosu na odbacivanje tužbe u pogledu takvog zahtjeva pravilno primijenili odredbe čl. 16. i 301. ZPP. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odbačaj tužbe tužitelja u tom dijelu.

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo i kada su utvrdili da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika. Prema čl. 111. st. 5. ZR otkazni rok ne teče između ostalog za vrijeme trajanja bolovanja.
U konkretnom slučaju ne može se primijeniti ta odredba iz razloga što je tužitelju otvoreno bolovanje zbog bolesti za vrijeme otkaznog roka, kada je tužitelj sukladno odluci o otkazu ugovora o radu bio oslobođen obveze dolaska na rad. Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područni uredu u Splitu od 25. veljače 2005. koje je potvrđeno rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Zagreb od 20. travnja 2005., utvrđeno je da nije bilo osnova da se tužitelju utvrdi privremena nesposobnost za rad jer da nije postojala uopće njegova obveza dolaska na rad slijedom čega su poništena izdata izviješća o bolovanju. Stoga su nižestupanjski sudovi ispravno zaključili da kod tužitelja nije bilo pretpostavki iz čl. 111. st. 5. ZR odnosno da nije bilo privremene nesposobnosti za rad za vrijeme koje ne bi mogao teći otkazni rok.

Obzirom na navedeno nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka niti pogrešne primjene materijalnog prava koje je tužitelj istakao u reviziji, pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP u svezi čl. 400. st. 1.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 113. ZR

NEDOPUŠENOST ODLUKE O OTKAZU UZ OBVEZU VRAĆANJA NA RAD

Revr-1056/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1056/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 113. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Odredbama čl. 113. (ili 106., prema prvotnom tekstu) Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR-a) propisano je: (u stavku 1. podstavak 1.) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog", između ostalog i u slučaju „ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)" ; (u stavku 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima." ; (u stavku 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika." ; (u stavku 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima."
Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.
Prema shvaćanju i ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta te da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Sukladno izloženom, a kako svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, budući je prema navedenom činjeničnom stanju tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, dakle jer je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu, kada je njegovo poslovanje, u utvrđenim (opisanim) prilikama, moralo rezultirati gospodarskim i organizacijskim promjenama i shvaćanju da je ekonomski opravdano i svrsishodno smanjiti broj radnika ili ukinuti određena radna mjesta, imao opravdani razlog za redoviti - poslovno uvjetovani otkaz, nižestupanjski sudovi su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno zaključili da je tuženik u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a dokazao opravdanost razloga za odluku koju je donio primjenom odredaba čl. 113. stavka 1. podstavak 1. te st. 3. i 4. ZR-a, s time da je pri izradi Programa zbrinjavanja viška radnika i odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa i o svemu što je za taj Program i tu odluku relevantno - pa i o trajanju radnog odnosa, starosti i obavezama uzdržavanja koje su teretile tužitelja.
Valja pritom imati na umu da je tuženik u Odluci o otkazu naveo i da u vrijeme donošenja te Odluke ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima i da je vodio računa o prethodno navedenim okolnostima, a obzirom je za prihvatiti da tuženik nije morao niti mogao dokazivati negativne činjenice u smislu citiranih odredaba čl. 113. st. 3. i 4. ZR-a, na tužitelju je ležao teret dokazivanja suprotnog.
Budući tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) suprotno nije dokazao, navod tuženika iz Odluke o otkazu ugovora o radu nižestupanjski sudovi pravilno su prihvatili i kao činjenicu.
Pravilno je i pravno shvaćanje da je tuženik (prema činjeničnom utvrđenju) postupio u smislu odredaba čl. 152. i 155. st. 3. ZR-a i ispunio obvezu savjetovanja s sindikalnim povjerenikom.
Konačno, prema odredbi čl. 80. st. 1. ZR-a „Dok je radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka, poslodavac mu ne može otkazati".
Međutim, obzirom na utvrđenje da je liječenje tužitelja zbog ozljede zadobivene ... na radu završeno do ..., nakon čega se vratio na posao i do donošenja Odluke o otkazu uz česta bolovanja ipak obavljao poslove radnog mjesta oko 3 godine i 3 mjeseca, činjenica da je tužitelj u vrijeme donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu bio na bolovanju nije za odluku o predmetu spora odlučna činjenica: odredba čl. 80. st. 1. ZR-a podrazumijeva primarnu nesposobnost za rad, onu koja je uslijedila i imala svoj kontinuitet u liječenju ili oporavku neposredno nakon pretrpljene ozljede na radu i do završetka liječenja zbog te ozljede, a ne i svako bolovanje koje bi uslijedilo nakon povratka radnika na rad.
U svezi prethodnog, dakle jer se nakon primarne nesposobnosti za rad i završenoga liječenja i oporavka vratio na rad, pravilno je odbijen i zahtjev kojeg tužitelj temelji na odredbi čl. 86. st. 1. ZR-a prema kojoj: „Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenoga liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao".
Stoga, a kako iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - a s time u svezi niti zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, valjalo je uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbiti reviziju tužitelja (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU ? datum saznanja za povredu ugovornih obveza

Revr 825/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 825/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 108.

Članak zakona (stari):
107. (114.)
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom odluke od 2. kolovoza 2006. kojom je tuženik otkazao s njome zaključeni ugovor o radu na temelju izvanrednog otkaza - pa da se tuženiku naloži vratiti je na rad i omogućiti joj prava i obveze koje je imala prije otkaza ugovora.
U revizijskom stadiju sporno je, a prema jedinom razlogu na kojeg se tuženik određeno pozvao u reviziji: je li ugovor o radu tužiteljici otkazan u roku iz odredaba čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05- dalje: ZR-a) kojima je propisano: (st. 1.)„Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkazugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć", s time što je u st. 2. istog članka propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Tuženik drži da je za činjenice odlučne za dani otkaz ugovora o radu saznao iz „konačnog financijskog izvješća" - kojeg je dobio 28. srpnja 2006., a ne iz „financijskog izvješća", kojeg je odobrio 31. svibnja 2006.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je da je Uprava tuženika 31. svibnja 2006. usvojila financijske izvještaje i odobrila njihovo izdavanje, a da je prijeporna Odluka tuženika o izvanrednom otkazu s tužiteljicom zaključenog ugovora o radu od 2. kolovoza 2006. utemeljena upravo na razlozima navedenim u tim (usvojenim i odobrenim) izvještajima, konkretno na sadržaju stranica 2. i 3. „Izvještaja neovisnog revizora", koje su stranice u obrazloženju Odluke o otkazu ugovora „citirane i prepisane u cijelosti".

Na temelju takvih utvrđenja, koja (prema već spomenutom) u revizijskom stadiju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - uz osnovni i odlučan zaključak da je tuženik za činjenice na kojima je temeljio razloge za otkaz saznao kod usvajanja i odobrenja financijskih izvještaja, dakle već 31. svibnja 2006. - sve budući je razlozima za otkazprihvatio samo ono što je istaknuto već i u tim izvještajima, te da je time taj otkaznedopušten - obzirom je ugovor o radu otkazao tek 2. kolovoza 2006., izvan roka od 15 dana propisanog odredbom čl. 114. st. 2. ZR-a.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

Naime, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da opravdanost takvog shvaćanja, utemeljenog na ocjeni utvrđenih činjenica, nije dovedena u pitanje navodom tuženika, a činjeničnog značaja - usmjerenog na ocjenu dokaza, kako je „uprava društva usvojila i odobrila financijske izvještaje i njihovo izdavanje 31. svibnja 2006., ali da to ne znači da je ista te izvještaje i pročitala ili barem primila sve njihove odredbe na znanje".

S prethodnim u svezi, osporenom presudom i izloženim shvaćanjem da je otkazugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici nedopušten - obzirom je ugovor o radutuženik otkazao izvan materijalnopravnog i prekluzivnog roka propisanog odredbom čl. 114. st. 2. ZR-a, drugostupanjski sud je odlučujući o jedinom spornom pitanju iz revizijskog stadija pravilno primijenio materijalno pravo.

Stoga, a budući ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

1

VIDEO SNIMKA KAO DOKAZNO SREDSTVO U POSTUPKU OTKAZA UGOVORA O RADU

Revr-1803/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1803/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
1
Članak zakona (stari):
1.

Naime, iako odredbe Zakona o parničnom postupku ne sadrže normativnu osnovu o dokazima pribavljenim na nezakoniti način, u čl. 29. st. 4. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se dokazi pribavljeni na nezakoniti način ne mogu upotrijebiti u sudskom postupku.

Međutim, u konkretnom slučaju sporni video snimak odnosi se na snimanje javnog prostora i to dijela autoceste u dužini od oko 150 metara u neposrednoj blizini naplatne kućice gdje je sniman protok motornih vozila tako da sama osoba radnika koja je u naplatnoj kućici obavljala blagajničke poslove i nije bila vidljiva.

Zbog toga, ne može biti riječ o tome da bi takvim snimanjem u bilo čemu bilo povrijeđeno pravo osobnosti radnika na dostojanstvo i privatnost.

Kako dakle opisanim snimanjem nije došlo do zadiranja u privatnost radnika, a snimanje je bilo u izravnoj vezi s postupanjem u procesu rada te nema baš nikakve karakteristike mobinga ili šikaniranja radnika i po shvaćanju revizijskog suda snimanje nije bilo nedopušteno ni u smislu odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR), imajući pored rečenog na umu i to da je ono predviđeno i općim aktima tuženika (čl. 45. st. 4. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom).

Zbog toga, se tako pribavljen dokaz mogao upotrijebiti u parničnom postupku, a okolnost što radnik prethodno nije upozoren na to da će biti izvršen video nadzor u okolnostima konkretnog slučaja ne čini predmetni video zapis nedopuštenim, odnosno nezakonitim dokazom.

Nadalje na revizijske prigovore glede autentičnosti i vjerodostojnosti spornog video snimka, treba reći da iako je izvjesno da moderna audiovizualna digitalna tehnička sredstva omogućuju izmjene raznih postavki, uključujući i one koje se odnose na samo vrijeme i datum snimanja, u predmetnom postupku baš nikakav dokaz ne upućuje na to da bi takvo postupanje bilo korišteno u predmetnom postupku. Riječ je dakle samo o teoretskoj mogućnosti zlouporabe koja ničim nije potvrđena, niti u bilo čemu postoje naznake za pobude, odnosno motive takvog postupanja osoba koje su izvršile snimanje, niti je to tužitelj tijekom sudskog postupka uopće tvrdio, osim što je načelno ukazivao na teoretsku mogućnost izmjene postavki.

Nadalje, glede odstupanja od tri minute između spornog video zapisa i vremena na tzv. „žurnal traci“ treba reći da ni time nije dovedena u sumnju vjerodostojnost video zapisa na kojem je ustanovljen prolaz deset motornih vozila prve skupine koja nisu evidentirana u blagajničkom zapisu, tako da na samoj „žurnal traci“ nisu evidentirana vozila prema sljedećem vremenu: „u 22,44,34; 22,46,37; 22,58,05; 23,01,24; 23,07,05; 23,12,04; 23,14,39; 23,18,06; 23,21,48 i 23,28,27“, dok je prolaz vozila druge, treće i četvrte skupine bio u cijelosti vidljiv na video zapisu onako kako je evidentiran na samoj žurnal traci.

Iz navedenog se može zaključiti da se vrijeme u kojem je evidentirano izostavljanje deset motornih vozila prve skupine ne može odnositi na sporne tri minute već su vozila ravnomjerno izostavljana tijekom svih 50 minuta kontrole, a na autentičnost sporne video snimke upućuje upravo i okolnost da je, na video zapisu u cijelosti evidentiran suglasno blagajničkom zapisu prolaz druge, treće i četvrte skupine motornih vozila.

Prema tome i prema shvaćanju revizijskog suda u konkretnom slučaju je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj 19. srpnja 2002. u vremenu od 22,44 do 23,34 sata počinio predmetnu povredu radne obveze time što je kao blagajnik u naplatnoj kućici propustio u kontrolnu traku blagajne evidentirati deset vozila prve skupine te je novac pribavljen naplatom otuđio čime je prekršio obvezu iz radnog odnosa iz čl. 53. st. 1. podst. 2., 3. i 5. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom zbog čega mu je opravdano redovito otkazan ugovor o radu pozivom na čl. 106. st. 1. podst. 3. ZR.

U takvoj situaciji prije redovitog otkazivanja nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da tužitelja upozori na obveze iz radnog odnosa (čl. 110. st. 1. ZR).

Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

ZLOUPORABA BOLOVANJA

Revr 779/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 779/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se poništi odluka o prestanku radnog odnosa s obvezom tuženika da tužiteljicu vrati na posao, te da se obveže tuženika da tužiteljici isplati određenu novčanu svotu na ime naknade plaće.

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, odredbe kojeg Zakona se u ovom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 117/03).

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja kao pravilna prihvaća i drugostupanjski sud, proizlazi:

- da je tužiteljica kod tuženika bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i obavljala poslove radnog mjesta administratora (pisanje dopisa, poziva na sklapanje ugovora sa strankama, rad sa strankama putem telefona...),

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 2. siječnja do 22. veljače 1995. godine, te od 27. ožujka 1995. godine pa nadalje, zbog toga što se nalazila u stanju psihofizičke dekompenzacije (glavobolje, vrtoglavice, nesvjestice i sl.), a zbog kojeg oboljenja tužiteljici nije bila propisana radna terapija, već medikamentozna,

- da su djelatnici tuženika primijetili da tužiteljica za vrijeme dok se nalazila na bolovanju obavlja određene poslove u mesnici koja se nalazi u D., Z., o čemu su izvijestili mjerodavnu osobu tuženika, nakon čega je tuženik uputio socijalnu radnicu, koju tužiteljica osobno nije poznavala, da izvrši kontrolu da li tužiteljica odista za vrijeme bolovanja obavlja određene poslove, pa je socijalna radnica tuženika utvrdila da tužiteljica, za vrijeme dok se nalazi na bolovanju obavlja poslove u vlastitoj mesnici, pa tako i dana 21., 24. i 25. travnja 1995. godine, da tužiteljica nije prodavala kupcima meso, već je kao vlasnica radnji obavljala određene poslove pišući određene podatke glede poslovanja radnje i kontrolirala robu,

- da je Disciplinska komisija tuženika nakon provedenog postupka dana 2. lipnja 1995. godine donijela odluku kojom je tužiteljicu utvrdila odgovornom što je za vrijeme privremene spriječenosti za rad tj. za vrijeme bolovanja radila u vlastitoj prodavaonici na tržnici D., u dane 21., 24. i 25. travnja 1995. godine, te je temeljem čl. 103. st. 1. toč. 37. Pravilnika o radnim odnosima tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa,

- da prema nalazu liječnika vještaka rad tužiteljice kojeg je obavila u prodavaonici mesa dok je bila na bolovanju nije bio na štetu njenog zdravlja.

Nije u pravu tužiteljica kada u reviziji ističe da nižestupanjski sudovi nisu cijenili sve izvedene dokaze, čime bi bila počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Suprotno takvoj tvrdnji, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nižestupanjski sudovi su cijenili sve izvedene dokaze, pa tako i nalaz liječnika vještaka.

Kraj u postupku utvrđene činjenice da je tužiteljica za vrijeme bolovanja gotovo svakodnevno dolazila u vlastitu prodavaonicu mesa, da je uvijek bila obučena u radnoj odjeći (bijeli ogrtač) i da je obavljala određene poslove tako da je upisivala potrebne podatke vezane za poslovanje radnji i kontrolirala robu, pravilnim se pokazuje pravni zaključak nižestupanjskog suda da je tužiteljica na navedeni način zlouporabila korištenje bolovanja i time počinila težu povredu radne obveze propisane odredbom čl. 58. st. 1. toč. 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZOPRO), koji je u odnosno vrijeme bio u primjeni, kao i u odredbi čl. 103. toč. 37. Pravilnika o radnim odnosima, što, i prema prosudbi ovog suda, opravdava odluku tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Prema odredbi čl. 58. st. 1. toč. 9. ZOPRO-a, mjera prestanka radnog odnosa izriče se za teže povrede dužnosti i radnih obveza, koja se odnosi na zlouporabu prava korištenja bolovanja.

A prema odredbi čl. 103. toč. 37. Pravilnika o radnim odnosima tuženika, kao teža povreda dužnosti radnih obveza za koje se može izreći mjera prestanka radnog odnosa smatra se i zlouporaba prava korištenja bolovanja.

Makar iz nalaza liječnika vještaka proizlazi da s obzirom na prirodu oboljenja zbog kojih se tužiteljica nalazila na bolovanju, poslovi koje je tužiteljica obavljala za vrijeme dok se nalazila na bolovanju, nisu bili na štetu njenog zdravlja, jer da je bilo potrebno da tužiteljica komunicira i kontaktira s okolinom, te šeta po svježem zraku, treba istaći da je tužiteljica kao vlasnica prodavaonice mesa, makar nije posluživala kupce, obavljala dio poslova vezanih za poslovanje radnji - rješavala „papire" i kontrolirala robu i rad osoblja, koji poslovi imaju određenu težinu glede odgovornosti za uspješno poslovanje prodavaonice, a ne mogu se smatrati kao način opuštanja koji bi povoljno djelovalo na njeno psihičko stanje, a iz izloženih utvrđenja proizlazi da priroda posla kojeg je obavljala u vlastitoj prodavaonici mesa nije lakši niti je manje odgovoran od posla kojeg je tužiteljica obavljala na radnom mjestu administratora.

Budući da prema iznesenom nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, niti su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju upire revizija, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to se revizija ne pokazuje osnovanom, pa je istu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Vrhovni sud RH, Revr 779/05-2, u Zagrebu, 16. studenog 2005. godine

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107. Zakona o radu

NEDOLAZAK NA POSAO KAO RAZLOG ZA IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-235/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-235/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
0
Materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a kojim se traži da se utvrdi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštenom te da se tužiteljicu vrati na posao i isplati plaća.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici 18. siječnja 1999. nedopušten,
- da je tužiteljici 5. studenoga 1999. zaključeno bolovanje, s time da se 8. studenoga 1999. trebala javiti na posao,
- da je tužiteljica sama zatražila raskid radnog odnosa s danom 7. studenoga 1999.,
- da je tuženik 15. studenoga 1999. pozvao tužiteljicu da opravda nedolazak na posao u kontinuitetu od 8. studenoga 1999. pa nadalje,
- da je tužiteljica 16. studenoga 1999. iskazala namjeru tuženiku da neće dolaziti na posao navodeći da vodi spor radi redovnog otkaza ugovora o radu, zbog čega da tuženik nije u mogućnosti ponovo joj otkazati radni odnos.
Slijedom tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su se na strani tuženika ostvarili uvjeti slijedom kojih je on otkazao izvanrednim otkazom ugovor o radu tužiteljici.
Naime, nedolazak na rad bez opravdanja, predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe iz čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 64/95 - dalje: ZR). Tužiteljica je bila u obvezi raditi i u vrijeme otkaznog roka koji joj je tekao zbog prethodno dobivenog redovitog otkaza ugovora o radu od 18. siječnja 1999. jer kroz vrijeme otkaznog roka prima plaću za svoj rad, a poslodavac joj na njezin zahtjev mora omogućiti da kroz otkazni rok može izostajati radi traženja zaposlenja. No, u konkretnom slučaju tužiteljica nije s posla izostala iz navedenih razloga.
Suprotno reviziji tužiteljici nije izvanredno otkazan ugovor o radu zbog propuštanja obavješćivanja tuženika kao poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, što ne bi, samo po sebi, bio opravdani razlog za otkaz, već joj je izvanredno otkazan ugovor o radu zbog toga što nije dolazila na posao.
Upravo činjenica da je redoviti otkaz ugovora o radu, a koji je prethodio ovom izvanrednom otkazu ugovora o radu, utvrđen nedopuštenim, upućuje, suprotno reviziji, na zaključak da je tužiteljica trebala dolaziti na rad kako se ne bi izlagala mogućnosti otkazivanja zbog nedolaska na rad.
Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 114. st. 1. Zakona o radu 

NEPRIDRŽAVANJE PROCEDURE PRILIKOM DODJELJIVANJA KREDITA KLIJENTIMA - RAZLOG ZA OTKAZ

Revr-1774/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1774/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 114. st. 1. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je ocjena pravilnosti i zakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju na temelju odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 - pročišćeni tekst, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR) i odluke tuženika od 9. studenoga 2006., kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu sadržajno ukazuje tužitelj u reviziji, jer odluke sudova nižeg stupnja imaju jasne i razumljive razloge koji odgovaraju stanju spisa i sadržaju zapisnika i isprava pa stoga nemaju nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati u granicama navoda revizije.

U ostalom dijelu revizijskih navoda koje revident iznosi u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka koje se tiču činjeničnih utvrđenja sudova, u svojoj suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. ZPP.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donijeta opravdano zbog počinjenih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa jer se tužitelj kao direktor podružnice tuženika, koji je bio odgovoran za ocjenu boniteta i kreditne sposobnosti klijenata i za ocjenu rizičnosti plasmana, nije pridržavao propisane procedure prilikom odobravanja i dodjele kredita klijentima, već je grubo narušavao i kršio proceduru i postupke koji su propisani internim aktima banke (tuženika) koji reguliraju to područje kod odobravanja kredita i takvim je svojim nesavjesnim načinom rada ugrozio sigurno, stabilno i profitabilno poslovanje banke, a koje ponašanje predstavlja gubitak povjerenja u njega kao radnika.

Ocijenivši da je poslodavac u ovom slučaju imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelja, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev te time pravilno primijenili materijalno pravo u ovom predmetu.

Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji u bitnom navodi da je protiv tužitelja u tijeku kazneni postupak u kojem se odlučuje o eventualnoj kaznenoj odgovornosti tužitelja zbog propusta u radu radi kojih je ujedno dobio izvanredni otkaz, pa da zbog pravne sigurnosti ne mogu opstati dvije različite odluke o odgovornosti tužitelja, radnoj odgovornosti i kaznenoj odgovornosti, te navodi da su u kaznenom postupku provedeni razni dokazi i nekoliko vještačenja i da nije utvrđeno da bi u radu tužitelja bilo propusta u razini kaznene odgovornosti.

Treba istaći da se u konkretnom slučaju tužitelju u odluci o otkazu ne stavlja na teret da je počinio kazneno djelo, zbog čega vođenje i rezultat provedenog kaznenog postupka nije odlučno za ocjenu postojanja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu čl. 114. st. 1. ZR, niti je parnični sud vezan oslobađajućom ili odbijajućom presudom kaznenog suda u smislu čl. 12. st. 3. ZPP.

Budući su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 114. st. 1. ZR kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu u smislu odredbe čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ

Revr 860/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 860/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
106. ranijeg Zakona o radu
U smislu čl. 24. ZR prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad, koji ne smije trajati duže od šest mjeseci, te je u tom slučaju otkazni rok u trajanju od sedam dana. Dakle, institut probnog rada predviđen je kao mogućnost i ZR u čl. 24. st. 1. predviđa samo krajnji rok trajanja tok instituta, što znači da se probni rad može ugovoriti i na kratke rokove, primjerice od 15 ili 30 dana.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda probni rad služi poslodavcu da izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla i da po isteku probnog rada, eventualno, u slučaju objektivnog nezadovoljenja na probnom radu, može radniku otkazati sklopljeni ugovor o radu. Takva provjera mora biti objektivna i ona se u svojim bitnim karakteristikama svodi na utvrđenje razloga iz čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR (osobno uvjetovani otkaz). Stoga se odluka o tome da li radnik nije zadovoljio na probnom radu može donijeti istekom ugovorenog probnog rada.

Ukoliko se radniku koji s poslodavcem ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom, daje otkaz ugovora o radu prije isteka probnog roka (u konkretnom slučaju tri i pol mjeseca ranije), tada mu se može dati izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno čl. 107. ZR ili redoviti otkaz ugovora o radu sukladno čl. 106. st. 1. u svezi čl. 110. i čl. 112. st. 1. ZR.

U konkretnom slučaju proizlazilo bi da je tuženik tužiteljici dao otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom u trajanju od šest mjeseci prije isteka ugovorenog probnog rada (nakon dva i pol mjeseca probnog rada), s obrazloženjem da tužiteljica nije zadovoljila prilikom izvršenja radnih zadataka tijekom probnog rada. Međutim, ako tuženik stavlja na teret tužiteljici skrivljeno ponašanje (čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR) jer da je tužiteljica izrazila neslaganje s radnim obvezama, prema pravnom shvaćanju ovog suda tada bi se radilo o okolnostima skrivljenog ponašanja kada je poslodavac trebao tužiteljicu upozoriti na obvezu iz radnog odnosa obzirom na radno mjesto na kojem je radila tužiteljica (čl. 110. st. 1. ZR) i u slučaju ponavljanja takvog ponašanja otkazati ugovor o radu. To u konkretnom slučaju nesporno nije učinjeno, a ne radi se o okolnostima zbog kojih bi se moglo opravdano očekivati od poslodavca da to ne učini. Također tužiteljici u smislu čl. 110. st. 2. ZR nije omogućeno iznošenje obrane, slijedom čega je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici nezakonita, te je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se pobija revizijom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OTKAZ SKRIVLJENIM PONAŠANJEM ? nije bitna pravna kvalifikacija otkaza nego činjenice koje opravdavaju otkaz

Revr 1030/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1030/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
Pogrešno određen otkaz ne utječe na opravdanost otkaza. Naime, nije bitna pravna kvalifikacija navedena po tuženiku zbog kojih donosi odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, već je važno utvrđenje nižestupanjskih sudova da ponašanje tužitelja na poslu predstavlja opravdani razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja tužitelja i da je tužitelj počinio povrede radnih obveza zbog kojih je tuženik i donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom zaključenja novog ugovora o radu.

Ostvarena je pogrešna primjena materijalnog prava. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao i isplata razlike plaće.

Sud prvog stupnja utvrđuje, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja iz kojih proizlazi, da je između stranaka 4. ožujka 2003. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim se tužitelj raspoređuje na poslove radnog mjesta eksperta za geodeziju, Poslovni centar S.. Dana 6. veljače 2006. da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom zaključenja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za obavljanje poslova suradnika u O. zajednički poslovi. Iz obrazloženje pobijane odluke proizlazi da je tužitelj prema ugovoru o radu od 4. ožujka 2003. trebao obavljati svoj posao na terenu. Prilikom terenskog rada da je dolazilo do ozbiljnih primjedbi od strane protutužiteljevih kolega i suradnika i to od glavnih nadzornih inženjera, a u svezi obavljanjeg mjerenja na dionici R.-D. i B. V.-V., jer je tužitelj postupao protivno njihovim nalozima i uputama, te time oštetio poslovni ugled tuženika. Nadalje utvrđuju da je tuženik radi uspješnog okončanja i pravovremenog dovršenja radova za koje je bio zadužen tužitelj tj. za vršenje geodetskih mjerenja bio prisiljen angažirati kooperantsku tvrtku za obavljanje istih. Tužitelj da nije htio vršiti kontrolna geodetska mjerenja na način određen programom rada i stručne službe premda je općim tehničkim uvjetima o izvođenju radova na cestama i sklopljenim ugovorima s izvođačem obveza nadzornog inženjera-tužitelja provođenje kontrolnih mjerenja u opsegu od 30%. Tužitelj da na vrijeme nije potpisivao građevinske dnevnike. Tuženik da je bio upozoren od Europske banke da treba vršiti geodetsko mjerenje, po svojim djelatnicima, a tužitelj da je odbijao vršenje istih na profesionalan način. Investitor da je imao primjedbe na rad tužitelja u svezi geodetskih kontrolnih mjerenja, tražeći da se mjerenja obavljaju od strane tuženika, jer je tako ugovoreno što je tužitelj kao njegov djelatnik odbijao činiti govoreći da dobro prati mjerenja koja provodi izvođač. Takvo izvješće investitor nje prihvaćao, i tražio je od tuženika da vrši svoja mjerenja u opsegu od 30%, što tuženik nije mogao postići, jer se tužitelj, koji je trebao obaviti taj posao tome protivio tvrdeći da on prati mjerenja izvođača. S iznijetog su kršene odredbe ugovora sklopljenog između investitora i tuženika kao izvođača radova.

Tužitelj da je upozoren na promjenu ponašanja u obavljanju posla i pristupu radu, ali isto nije promijenio.

Budući da tuženik nije utemeljio Radničko vijeće to da je proveo postupak savjetovanja s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja, a radi davanja mišljenja.

Iz iznijetih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa zbog kojih mu je tuženik otkazao ugovor o radu s ponudom zaključenja novog ugovora o radu.

Za ovaj prijepor kod naprijed iznijetih utvrđenja nije odlučno to što je tuženik u svojoj odluci naveo da se ugovor tužitelju otkazuje zbog osobnih i poslovno uvjetovanih razloga, kad je u postupku utvrđeno da je tuženik odluku o otkazu temeljio na skrivljenom ponašanju tužitelja i da su se ispunile pretpostavke iz čl. 106. st. 1. redak 3 Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01 i 82/01 - dalje: ZR), jer se otkaz temeljio na skrivljenom ponašanju tužitelja, jer je utvrđeno da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa zbog kojih je dobio otkaz ugovora o radu.

Naime, nije bitna pravna kvalifikacija navedena po tuženiku zbog kojih donosi odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, već je važno utvrđenje nižestupanjskih sudova da ponašanje tužitelja na poslu predstavlja opravdani razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja tužitelja i da je tužitelj počinio povrede radnih obveza zbog kojih je tuženik i donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom zaključenja novog ugovora o radu.

Kako je u ovom prijeporu utvrđeno da su se ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 106. st. 1. redak 3 ZR, tj. da je odluka tuženika donijeta iz razloga kršenja obveza iz radnog odnosa za koje je utvrđeno da ih je tužitelj počinio skrivljenog ponašanja tužitelja, radi čega je pobijana odluka tuženika pravilna, a slijedom iznijetog traženje tužitelja neosnovano.

S iznijetog je pogrešan pravni zaključak drugostupanjskog suda da se nisu ostvarile pretpostavke za otkaz ugovora o radu tužitelju s ponudom zaključenja novog ugovora zbog same činjenice što tuženik u pobijanoj odluci nije naznačio da mu se ugovor otkazuje zbog skrivljenog ponašanja.

Navedeno je razlog zbog kojeg je trebalo uvaženjem revizije tuženika odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Visoki trgovački sud

čl. 373 ZPP

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ

Pž 6402/2007-6
Pregledaj
Naziv suda:
Visoki trgovački sud
Broj presude:
Pž 6402/2007-6
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 373 ZPP
Članak zakona (stari):
1.
Iz spisa je vidljivo da tužitelj, saslušan kao stranka pred prvostupanjskim sudom na ročištu 11. lipnja 2003. godine, ne poriče da je odbio ponuđeno radno mjesto šalterskog djelatnika, no kao razlog navodi činjenicu da mu je za to radno mjesto ponuđena plaća od 1.600,00 kn umjesto 4.500,00 kn, koliko je u to vrijeme bila plaća zapovjednika broda, tj radnog mjesta njegove kvalifikacije. To smatra nekorektnim jer tvrdi da je njegova nesposobnost posljedica nesreće na poslu, zbog čega smatra da ima pravo zadržati svoju plaću. Izričito navodi da nije odbio radno mjesto jer mu nije odgovaralo, nego je tražio da to radno mjesto bude bodovano prema njegovoj kvalifikaciji. Tužitelj tijekom postupka nije naveo da tuženik nije vodio računa o trajanju njegovog radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje ga terete, sukladno članku 106. stavak 3. ZR-a. Kako sam tužitelj u postupku navodi, 2000. godine priznato mu je pravo na invalidsku mirovinu.
Iz navedenog je vidljivo:
- da tužitelj zbog smanjene radne sposobnosti nije bio u mogućnosti trajno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, što predstavlja opravdani razlog za osobno uvjetovani otkaz sukladno odredbi članka 106. stavak 1. ZR-a
- da je tuženik tužitelju ponudio drugi posao za koji je on sposoban, u smislu članka 77. stavak 1. ZR-a, koju ponudu je tužitelj bez opravdanog razloga odbio, čime su ispunjene sve pretpostavke iz članka 106. ZR-a,
- da je zaposleničko vijeće dalo izričitu prethodnu suglasnost za namjeravani otkaz tužitelju čime je ispunjena i pretpostavka iz članka 78. stavak 1. i članka 146. stavak 1. ZR-a.

Pri tom treba naglasiti da tužitelj čitavo vrijeme tvrdi da je njegova nesposobnost za rad posljedica nesreće na poslu, koju tvrdnju nije dokazao, te da je ponuđeni posao odbio zbog nezadovoljavajuće plaće a ne zato što mu ne odgovara. Tužitelj ne spori da je radi osiguranja drugog posla za koji je tužitelj sposoban u skladu s odredbom članka 77. stavak 2. ZR-a tuženik povećao broj izvršitelja na poslovima šalterskih djelatnika. S obzirom da tužitelj ne tvrdi da mu je tuženik mogao i trebao ponuditi neki drugi odgovarajući posao, po ocjeni ovog suda tužitelj je ovim poduzeo sve što je u njegovoj moći da tužitelju osigura odgovarajući posao. Nesporna je činjenica da tužitelj ima srednju stručnu spremu, te da se za obavljanje posla šalterskog djelatnika to i traži.
Detaljno opisavši radne zadaće koje spadaju u odgovoran posao zapovjednika broda kako bi predočio širinu i značaj posla kojeg je obavljao tužitelj te njegovo neprijeporno veliko znanje i radno iskustvo, prvostupanjski sud postavlja pitanje može li tužitelj s ovakvim iskustvom i znanjem obavljati poslove šalterskog radnika prodaje karata. Zakon o radu u članku 77. nalaže poslodavcu da zaposleniku ponudi posao za koji je on sposoban. U konkretnom slučaju nitko ne spori da tužitelj za obavljanje ponuđenog posla nije sposoban, a s obzirom da je nesporna i činjenica da uopće ne može raditi na brodu, za koji je vezano njegovo iskustvo i znanje, te da ne može duže stajati i hodati, imajući u vidu da tužitelj ima upravo stručnu spremu koja se za ponuđeni posao traži, pitanje koje postavlja prvostupanjski sud za odluku da li je ponuđeni posao za tužitelja odgovarajući ukazuje se potpuno irelevantnim. To što tužitelj ima više znanja nego što je potrebno za ponuđeni posao, ne znači da taj posao ne može obavljati. Šteta je što se tužiteljevo znanje i iskustvo ne može iskoristiti, ali za to ne snosi odgovornost tuženik.
Slijedom iznijetog, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, konkretno da nisu postojali uvjeti za otkaz tužiteljevog ugovora o radu, na kojima je utemeljena presuda, iako su uvjeti za otkaz ispunjeni. Zbog toga je valjalo na temelju članka 373. točka 2. ZPP-a sukladno odredbi članka 106. stavak 1., 77., 78. stavak 1. i članka 146. stavak 1. ZR-a pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, kako je odlučeno u izreci.
Sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a te Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 66/93, 87/93, 16/94 i 11/96 i novoj Tarifi objavljenoj u „Narodnim novinama" broj 91/04, 37/05 i 59/07 s primjenom od 5. srpnja 2004. godine; dalje: Odvjetnička tarifa), tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište 11. lipnja i 24. studenoga 2003. godine po 200,00 kn, za ročište 5. listopada 2005., 10. listopada 2006. i 22. ožujka 2007. godine po 500,00 kn, PDV 418,00 kn te za sastav žalbe iznos od 825,00 kn uz PDV u iznosu od 181,50 kn, što iznosi ukupno 1.424,50 kn.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 133. Zakona o radu

PRENOŠENJE UGOVORA O RADU

Revr 1513/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1513/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 133. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
129. (136.)
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je poduzeće „D. S." d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 13. studenoga 1991. podijeljeno na devet novih poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - M. r.", a u kojem je tužiteljica bila zaposlena kao blagajnik-prodavač,

- da je nakon podjele poduzeća „D. S." d.d. u društvenom poduzeću „D." h. s.p.o. ostalo udruženo više dioničkih društava u društvenom vlasništvu s posebnom odgovornošću i društvenih poduzeća,

- da je tuženica „D." d.d. S. kao samostalna pravna osoba i slijednik „D." h. s.p.o. (a ne „D. S." d.d.) osnovana na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj Fi-4480/94 od 27. svibnja 1994.,

- da je tuženica pozivom na Program restrukturiranja i privatizacije od 22. lipnja 1994. osnovala (reorganizacijom te privatizacijom postojećih poduzeća) nova dionička društva - kćeri od kojih i poslodavca tužiteljice „D. - M. r." d.d., te rasporedila radnike u ta društva uz istodoban prijenos (preuzimanjem imovine) cjelokupne imovine tih društava u svoj temeljni kapital,

- da je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila društvima - kćerima, među kojima i D. - M. r. d.d., da prihod od najamnine po svim osnovama distribuiraju na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, dok je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava - kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća društvima - kćerima i isplata redovnih plaća tim društvima,

- da tuženica D. d.d. S. (iako osnivač i vlasnik D. - M. r. d.d.) nije ni u jednom trenutku preuzela radnike D. - M. r. d.d.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XIV St-34/06 od 4. svibnja 2007. nad D. - M. r. d.d. otvoren stečajni postupak.

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Tužiteljica zahtjev za isplatu temelji uz ostalo i na tvrdnji o postupanju tuženice protivno odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona („Narodne novine", broj 34/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 - dalje: ZTD-a).

Međutim, da bi prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a tuženica bila u obvezi učiniti ono što tužiteljica traži, bilo je potrebno utvrditi:

- da je u konkretnom slučaju tuženica svojim radnjama i odlukama zloupotrijebila svoja prava i status,

- da (posljedično s prethodnim) poslodavac tužiteljice nije bio u mogućnosti zbog takve zloupotrebe tuženice ispunjavati svoje obveze prema tužiteljici.

Budući tužiteljica to nije dokazala - i to ne proizlazi iz utvrđenih činjenica, tuženici se ne može staviti na teret da je zloupotrijebila određene okolnosti u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a i (stoga) ne postoji ni obveza tuženice da u smislu te odredbe isplati tužiteljici plaću i razliku plaće za utuženo razdoblje.

Pritom okolnost što je tuženica u postupku pretvorbe preuzela imovinu društava - kćeri, odnosno okolnost što je imala udio u kapitalu i upravljanju poslovima i financijama poslodavca tužiteljice, samo po sebi ne upućuje na zaključak da je prema njoj zloupotrebljavala prava (imajući na umu da zloupotreba postoji kad se članovi društva koriste društvom kako bi postigli ciljeve koji su inače zabranjeni) ili da nije postupala u skladu s odredbama čl. 12., 13., 16., 17. i 18. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se Zakon u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

Na takav zaključak ne upućuje ni činjenica što je odlukom Upravnog odbora od 17. lipnja 1994. tuženica naložila i društvu D. - M. r. d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao ni to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima - kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da tuženica to iz tih novčanih sredstava nije činila.

Tuženica se ne može obvezati na isplatu utuženog iznosa niti u smislu odredaba čl. 136. (ranije čl. 129.) st. 1., 3. i 6. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03 - dalje: ZR-a), a sve obzirom da tužiteljica nije dokazala ono što je bitno za primjenu tih odredaba: da je statusnom promjenom, pretvorbom ili pravnim poslom tuženica postala njezin novi poslodavac ili da je na tuženicu preneseno poduzeće ili dio poduzeća u kojem je radila - te da je time na tuženicu prenesen njezin ugovor o radu s svim pravima i obvezama koje iz njega proizlaze.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 129 ZR

UTVRĐENJE DOPUŠTENOSTI POSLOVNO UVJETOVANOG OTKAZA

Revr-12/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-12/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 129 ZR
Članak zakona (stari):
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te tim osnovom zahtjev u kojem je tuženik obvezan vratiti tužitelja na rad i naknaditi mu plaću.

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj temeljem sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tuženikom od 12. svibnja 2006., te dodatka ovom ugovoru od 1. travnja 2007., obavljao poslove servisera peći kod tuženika,

- da je uslijed promjene organizacije poslovanja tuženik organizirao proces rada na način da je poslove servisiranja peći preraspodijelio radnicima koji su obavljali druge poslove kod tuženika, čime je prestala potreba za tužiteljevim radom,

- da je tuženik 11. siječnja 2012. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj radio,

- da je pri odlučivanju o otkazu tuženik vodio računa o socijalnim kriterijima,

- da je zbog prestanka potrebe za tužiteljevim radom došlo zbog organizacijskih razloga, čime je tuženik imao opravdan razlog za otkaz,

- da s trenutkom kada je donesena odluka o otkazu kod tuženika nije postojalo radno mjesto domara,

- da je riječ o radnom mjestu koje je kod tuženika otvoreno i popunjeno nakon što je tužitelju otkazan ugovor o radu,

- da poslovi domara nisu ponuđeni tužitelju jer je za njihovo obavljanje bio potreban rad na računalu, te

- da je tužitelj u rokovima iz odredbe čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 - u daljnjem tekstu: ZR) podnio zahtjev za zaštitu prava, te zatražio i sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

U naprijed navedeno utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

U konkretnom slučaju uslijed promjene organizacije poslovanja došlo je do viška radnika. Pri tom nižestupanjski sudovi ispravno cijene da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta. Tako se organizacijski razlog može kao u konkretnom slučaju odnositi i na ukidanje pojedinog radnog mjesta jer se u svrhu racionalizacije poslovanja poslovi određenog radnog mjesta raspoređuju na druga postojeća radna mjesta.

Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva da je postupanje tuženika u suprotnosti s obvezama tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 107. st. 7. i 8. ZR-a. To iz razloga što prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nakon poslovno uvjetovanog otkaza tužitelju nije zaposlio drugog radnika na istim poslovima, već na poslovima domara, koji poslovi nisu ponuđeni tužitelju jer je za njihovo obavljanje bio potreban rad na računalu.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)

IZVANREDNI OTKAZ ? ODBIJANJE PREKOVREMENOG RADA

Revr 279/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 279/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu dat tužiteljici odlukom tuženika 22. srpnja 2005. te zahtjev da sud utvrdi raskid ugovora o radu s danom presuđenja i naloži tuženiku isplatu naknade štete, dospjelih plaća i božićnice.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bez opravdanog razloga odbila raditi prekovremeno 7. i 8. srpnja 2005., pa je time odbila postupiti po nalogu poslodavca o obavljanju prekovremenog rada,
- da je tuženik imao prijeku potrebu za uvođenje prekovremenog rada 7. i 8. srpnja 2005. jer je zbog iznenadnih okolnosti (havarije na sistemu električne energije) i nestanka električne energije prethodnog dana došlo do nemogućnosti odvijanja proizvodnje, a tuženik je bio dužan održati rokove isporuke prema inozemnom kupcu,
- da se obveza prekovremenog rada odnosila i na tužiteljicu, koja se ne nalazi u kategoriji radnika kojima je zabranjen prekovremeni rad, a niti je dobila opća dozvolu po osnovu koje bi bila trajno oslobođena prekovremenog rada,
- da direktor tuženika nije trajno oslobodio tužiteljicu obveze prekovremenog rada, obzirom da se oslobođenje odnosilo na konkretni slučaj.

Iz prednjih utvrđenja pravilno su sudovi ocijenili da ponašanje tužiteljice predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR). Naime, tužiteljica ne može samovoljno odbiti nalog tuženika prema kojem je trebala prekovremeno raditi kao i ostali radnici tuženika. Takvo ponašanje tužiteljice pravilno su sudovi ocijenili skrivljenim ponašanjem, koje se smatra osobito teškom povredom iz radnog odnosa, zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema čl. 114. st. 1. ZR, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Odredbom čl. 41. st. 1. ZR je propisano da radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno, u slučaju više sile, izvanrednog povečanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe.

Slijedom navedenog, a pozivom na citiranu odredbu čl. 114. st. 1. u vezi čl. 41. st. 1. ZR, kao i da je radnik obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao (čl. 7. st. 1. ZR) pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, te da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi odbili i tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu štete, isplatu plaće i božićnice (čl. 123. st. 1. ZR).

Ne postoje, dakle ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a, kako to smatra revidentica.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 105. ZR

USMENI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-1913/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1913/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 105. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 21. ožujka 2006. a koju je tuženik donio istog dana te je zatražio isplatu, između ostalog, a što je predmet odlučivanja u ovoj fazi revizijskog postupka, iznosa izgubljene zarade za razdoblje od 22. ožujka 2006. do 7. studenog 2006.

Drugostupanjski je sud, preinačenjem prvostupanjske odluke, udovoljio tom dijelu tužbenog zahtjeva zaključujući da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao s danom 21. ožujka 2006., kako je to u pobijanoj odluci utvrdio tuženik obrazlažući to, u bitnome, time da nema valjane dokazne osnove za zaključak da bi tužitelj dana 21. ožujka 2006. usmeno otkazao ugovor o radu koji je bio sklopljen s tuženikom dana 24. kolovoza 2004.

Suprotno takvom zaključivanju drugostupanjskog suda, ovaj revizijski sud, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj usmeno otkazao ugovor o radu tuženiku temeljem kojeg otkaza radnika je tuženik, kao poslodavac zakonito donio pobijanu odluku o prestanku ugovora o radu tužitelja i to s danom 21. ožujka 2006., čime po ocjeni ovog revizijskog suda nije postupljeno na štetu tužitelja.

Pri tome iskaz svjedoka Ž. D. (direktora tuženika) u njegovoj cjelini, govori o usmenom otkazu ugovora o radu od strane tužitelja u prilog kojih navoda govore i iskazi ostalih preslušanih svjedoka opširno citiranih u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude a izričito ih potvrđuje i iskaz svjedoka Ž. M. koji, također, iskazuje o usmenoj izjavi tužitelja o otkazu ugovora o radu.

Iskaz svjedoka Ž. D. pojasnio je, da je tužitelj izjavu o otkazu dao nekoliko dana (17. ožujka 2006.) prije odlaska u Z. da bi, na njegov nagovor, obavio još jedan posao prijevoza kamionom.

Utvrđeno je, nadalje, da tužitelj, iako je otputovao za Z., taj prijevoz nije obavio (obavio ga je drugi radnik kojeg je poslao tuženik) o čemu je tužitelj telefonom (dana 20. ožujka 2006.) obavijestio tuženika, ponovno izjavljujući ustvari potvrđujući pri tom i svoj usmeni otkaz ugovora o radu, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, ocjenjujući pri tome rezultate svih provedenih dokaza pa tako i iskaza svjedoka Ž. D., te zaključujući s osnovom da je tužitelj dao valjani usmeni otkaz ugovora o radu temeljem kojeg je tuženik donio pobijanu odluku (čl. 105. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: Zakon o radu). Tužitelj se nakon toga dana nije javio tuženiku da bi nastavio s radom, a nije utvrđeno postojanje nekih drugih okolnosti (bolest) koje bi opravdale takvo postupanje tužitelja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

133.

PRENOŠENJE UGOVORA O RADU

Revr 738/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 738/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
133.
Članak zakona (stari):
129.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu stimulativne otpremnine time da je u supsidijarnom, eventualno kumuliranom zahtjevu pored te novčane činidbe istaknut i dio u kojem bi tuženicima bilo naloženo ponuditi tužitelju „prestanak radnog odnosa".

U provedenom postupku sudovi su utvrdili da je I-tuženik HT - Hrvatske telekomunikacije d.d. pravnim poslom dio poduzeća i to (pogon restorana, čišćenja i održavanja objekta) prenio na II-tuženika „E. C." d.o.o. kao novog poslodavca čime su po sili zakona preneseni i svi ugovori o radu radnika koji su radili u tom dijelu poduzeća tako da je ugovor o radu tužitelja koji je radio u tom pogonu na II-tuženika prenijet 1. kolovoza 2002.

Nakon toga, tijekom 2004. I-tuženik je svojim radnicima uputio ponudu radi prestanka radnog odnosa zbog poslovno-uvjetovanih razloga uz isplatu stimulativne otpremnine na koju se javio tužitelj. Prvotuženik je dopisom od 7. siječnja 2005. tužitelju negativno odgovorio uz obrazloženje da je tužitelju radni odnos kod njega kao poslodavca prestao na temelju prenošenja ugovora na novog poslodavca još 31. srpnja 2002.

Na osnovi tih činjenica sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji pravilno odbili oba tužbena zahtjeva istaknuta na činidbu, na temelju odredbe čl. 136. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Prema toj zakonskoj odredbi, radnik čiji je ugovor o radu prenesen pored ostalog i pravnim poslom na novog poslodavca zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prijenosa ugovora o radu.

Budući da pravo na stimulativnu otpremninu nije postojalo u vrijeme prenošenja ugovora o radu, nije riječ o stečenom pravu u smislu navedene zakonske odredbe.

U reviziji tužitelj smatra da je odredba čl. 136. ZR-a ipak pogrešno primijenjena, jer da je postupanjem od strane oba tuženika tužitelj doveden u teži statusni i materijalni položaj. Naime, odmah nakon isteka ugovornog roka u kojem je bilo zabranjeno otkazivanje ugovora o radu, otkazi su dani gotovo svim radnicima pa tako i tužitelju. Time je po mišljenju revidenta šikanozno primijenjena navedena zakonska odredba, a povrijeđena je i odredba čl. 12. ZR o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava.

Tužitelju ne pripada zaštita u smislu odredbe čl. 136. st. 12. ZR prema kojem propisu osobu koja prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća ili na drugi način zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, nadležni će sud na zahtjev radnika obvezati na ispunjenje njenih obveza i u slučaju da ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom.

Naime, u ovom slučaju kako je već rečeno obveza isplate stimulativne otpremnine u vrijeme prenošenja ugovora na strani I-tuženika nije postojala jer je nastala tek dvije godine nakon toga.

Isto tako ne može se primijeniti ni institut zabrane zlouporabe prava u smislu općih propisa obveznog prava jer tužitelj nije dokazao da je prenošenje ugovora o radu tužitelja na novog poslodavca u smislu čl. 136. ZR učinjeno u namjeri stavljanja tužitelja u lošiji pravni položaj.

Kako ni povredu odredbe čl. 12. ZR tužitelj ne obrazlaže, jer ne navodi drugi povoljniji pravni izvor po kojemu bi za tužitelja trebalo donijeti drukčiju presudu, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zato je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? Razlog ? ako se radnik ne želi ponašati kako zahtjeva proces rada

Revr 760/2004-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 760/2004-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Ostvarene su pretpostavke za osobno uvjetovani otkaz, kad radnik, kao svoju trajnu osobinu, pokazuje da se ne želi ponašati onako kako to zahtijeva proces proizvodnje suprotstavljajući se time i odlukama poslodavca o načinu obavljanja rada.
"U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da je tuženik kao poslodavac pružio i izvan roka za probni rad mogućnost tužitelju da pokaže sposobnosti za obavljanje poslova radnika u pekari.
Ni tijekom probnog roka, a niti tijekom daljnjeg radnog odnosa tužitelj nije pokazao da može uredno obavljati svoje obveze iz radnog odnosa, koje su se s obzirom na broj radnika i na način poslovanja tuženika sastojale uz ostalo i u određivanju sirovina, miješanju tijesta i pečenju kruha. Sudovi su ocijenili da tužitelj nije to znao raditi niti je to htio naučiti raditi. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, kad radnik kojem je poslodavac omogućio da nauči raditi ne pokaže, ili ne želi pokazati, svoje znanje i sposobnosti za obavljanje određenog posla, s pravom su sudovi nižeg stupnja ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, jer radnik nije u mogućnosti uredno obavljati svoje obveze iz radnog odnosa zbog svojih trajnih osobina i sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz). U toj činjeničnoj situaciji sudovi su s pravom primijenili odredbu čl. 106. st. 1. podst. 2. (čl. 113. st. 1. podst. 2. - pročišćeni tekst) Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR).
Pogrešno revident smatra da je osobno uvjetovani otkaz moguć samo ako radnik nije u mogućnosti izvršavati radne zadatke zbog osobnih svojstava, a čiji uzrok je ozljeda na radu ili profesionalna bolest. Točno je da bolest ili ozljeda mogu biti jedan od razloga za osobno uvjetovani otkaz. Međutim, to mogu biti i drugi razlozi, koji nisu uvjetovani bolešću ili ozljedom, ali se manifestiraju kao nevoljkost da se radni zadaci obave u skladu s tehnologijom posla. Takvim ponašanjem radnik kao svoju trajnu osobinu pokazuje da ne želi raditi, odnosno ponašati se onako kako to proces proizvodnje od njega zahtijeva. Time se radnik bez ikakvog opravdanog razloga suprotstavlja i poslodavcu koji je na temelju čl. 3. st. 2. ZR ovlašten pobliže odrediti i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika. Tuženik je kao poslodavac upravo na navedeni način postupao dajući šansu tužitelju i nakon isteka probnog roka."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? istovremeni otkaz iz osobno uvjetovanih i poslovno uvjetovanih razloga

Revr 68/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 68/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
106.(113.)
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da tužiteljica radi kod tuženika više godina (VSS s položenim pravosudnim ispitom),
- da je tužiteljici odlukom tuženika broj BZ 15/2008 od 12. veljače 2008. otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu,
- da je tužiteljica prije odluke o otkazu radila kod tuženika na radnom mjestu samostalnog stručnog referenta u Odjelu šteta, a prihvatila je ponudu izmijenjenog ugovora na radno mjesto likvidatora III i pridržala je pravo osporavati dopuštenost otkaza u smislu čl. 121. Zakona o radu („Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZR),

-da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je odbijen odlukom Generalne direkcije tuženika od 10. ožujka 2008.,
- da kod tuženika nije ustanovljeno radničko vijeće pa se tuženik o namjeravanoj odluci o otkazu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom (čl. 152. i 155. st. 3. ZR),
- da iz sadržaja obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da se radi o kumulaciji otkaznih razloga, međutim, da nisu ostvareni razlozi za osobno uvjetovani otkaz, već za poslovno-uvjetovani otkaz,
- da se radi o poslovno-uvjetovanom otkazu proizlazi iz sadržaja odluke o otkazu u kojoj se navodi da je kod tuženika došlo do nove organizacije i ustroja radnih mjesta te da je tužiteljici ponuđeno radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima,
- da je kod tuženika izvršena nova sistematizacija radnih mjesta, budući je Odlukom o ustroju radnih mjesta u C. O. d.d. za grupu malih podružnica došlo do reorganizacije u poslovanju, zbog čega su uvedene promjene u organizaciji radnih mjesta u podružnici.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog ugovora te da radni odnos tužiteljice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2006. nije prestao i da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove koje je radila prije odluke o otkazu, jer su zaključili da je kod tuženika zbog nove sistematizacije prestala potreba za obavljanje poslova samostalnog stručnog referenta u Odjelu šteta koje je radila tužiteljica pa da je pravilno tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu i ponudio tužiteljici novi ugovor o radu na poslovima likvidatora III., a u skladu sa stručnom spremom i radnim iskustvom tužiteljice (čl. 113. st. 1. odjeljak prvi i čl. 121 st. 1.ZR).

Prema odredbi čl. 121. st. 1. ZR odredbe tog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), a st. 2. istog članka propisano je da ako u slučaju iz čl. 1. radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza.

Odredbom čl. 113. st. 1. odjeljak prvi ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ( redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Kako je već ranije navedeno Odlukom tuženika o ustroju radnih mjesta za grupu malih podružnica od 19. prosinca 2007., Filijala K., u kojoj radi tužiteljica, svrstana je u grupu malih podružnica te je došlo do nove reorganizacije radnih mjesta tako da radno mjesto samostalnog stručnog referenta ne postoji kod tuženika pa je tužiteljici ponuđeno radno mjesto likvidatora III. koje obuhvaća i dio poslova samostalnog stručnog referenta (koje poslove je prije otkaza obavljala tužiteljica) i koje odgovara njezinoj stručnoj spremi.

Dakle, kod tuženika je došlo do organizacijskih promjena, a pravo je poslodavca da provodi reorganizaciju unutar društva radi ostvarivanja određenih gospodarskih učinaka te da usvoji i novi ustroj radnih mjesta. U takvoj situaciji, kada zbog nove reorganizacije radnih mjesta ne postoji radno mjesto pod nazivom na kojem je prije otkaza radila tužiteljica, tuženik je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu (čl. 113. st. 1. odjeljak prvi i čl. 121. ZR). Dakle, kada je prema novoj sistematizaciji radnih mjesta tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu i ponudio joj novi ugovor o radu za radno mjesto prema novoj sistematizaciji, radi se o osnovanom poslovno uvjetovanom otkazu.

Otkaz ugovora o radu mora biti u pisanom obliku i obrazložen (čl. 118. ZR).

Revidentica neosnovano upućuje na naziv odluke i sadržaj izreke otkaza ugovora o radu kao razlog za ocjenu da bi otkaz bio nezakonit.

Ovo iz razloga što ZR nije propisao da bi otkaz ugovora o radu morao imati oblik odluke (rješenja ili sl.) koja bi sadržavala uvod, izreku i obrazloženje, već je dovoljno da je otkaz obrazložen tako da je iz istog moguće sa sigurnošću zaključiti zbog kojih razloga poslodavac daje otkaz ugovora o radu.

Pravilno su sudovi ocijenili da odluka o otkazu ugovora o radu, iako nosi naslov odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i u izreci se navodi da je ugovor o radu otkazan zbog osobno uvjetovanih razloga, ista prema obrazloženju i po svom sadržaju predstavlja otkaz ugovora o radu zbog osobno i poslovno uvjetovanih razloga, odnosno da se radi o kumulaciji otkaznih razloga te, s obzirom da su zaključili da je osnovan poslovno uvjetovani otkaz, utvrdili su da je zakonita odluka o otkazu.

Naime, u takvoj pravnoj situaciji, u slučaju da su ostvareni zakonski uvjeti za valjanost otkaza ugovora o radu u odnosu na jedan otkazni razlog, nije niti potrebno ispitivati niti ocjenjivati postojanje drugog otkaznog razloga radi utvrđenja dopuštenosti takvog otkaza. Navođenje još jednog otkaznog razloga, osim onog za koji su ispunjene zakonske pretpostavke, ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107. st. 2 ZR

ROK ZA IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-801/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-801/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107. st. 2 ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 1. lipnja 1999., a s tim u svezi i osnovanost zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu tužitelju, te za naknadu mu štete, odnosno naknadu plaće. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li izvanredni otkaz ugovora o radu dat unutar zakonom propisanog roka, te slijedom toga dopušten ili ne.
Naime, prema odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/97, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR) ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Nije sporno među strankama da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju odlukom od 1. lipnja 1999., a nakon što je ocijenio da nepravilnosti u radu tužitelja zaposlenog na radnom mjestu direktora tuženikove Podružnice D. su imali značaj teških povreda obveze iz radnog odnosa, a zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, a vezano za koje je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, u kojem je on pravomoćno proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Sporno je kada je tuženik imao saznanje o takvom nezakonitom postupanju tužitelja.
Obzirom na rezultate provedenog postupka, a prema kojima proizlazi:
- da je J. K. direktorica Podružnice D. bila osoba koja je bila u obvezi izvijestiti tuženika o nezakonitom postupanju tužitelja, a što
- da je ona učinila 24. svibnja 1999. nakon što je zaprimila zapisnik revizije od 21. svibnja 1999. sastavljen po izvršenoj internoj kontroli tijekom travnja 1999., te od 5. do 7. svibnja 1999., podnijevši prijedlog za otkaz ugovora o radu tužitelju, nakon čega
- da je uprava tuženika 1. lipnja 1999. donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu
pravilna je ocjena iz pobijane presude da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena unutar zakonskog roka od 15 dana i time otkaz dopušten. Naime, kako to pravilno obrazlaže drugostupanjski sud u pobijanoj presudi zakonski rok od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR-a za otkazivanje ugovora o radu počinje teći tek od dana kada je osoba ovlaštena za odlučivanje o otkazu, odnosno koja je zbog svog rukovodećeg položaja u obvezi izvijestiti pretpostavljene o postojanju činjenica koje su razlogom za otkaz, saznala za njihovo postojanje. U konkretnom slučaju te su se pretpostavke ostvarile tek nakon što je direktorici Podružnice D. dostavljen zapisnik o izvršenoj kontroli poslovanja tužitelja, a to je bilo 24. svibnja 1999., nakon čega je ona i predložila upravi tuženika otkaz ugovora o radu tužitelju.
Pošto je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donesena 1. lipnja 1999. proizlazi da je odluka o otkazu dana unutar zakonskog roka iz čl. 107. st. 2. ZR-a.
Kod nesporne činjenice što je razlog otkazu tužitelju bilo njegovo nezakonito poslovanje kao direktora Poslovnice D., a zbog čega je on pravomoćno kazneno i presuđen, jasno je da se radilo o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa i time opravdanim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.
U skladu s tim, a kako je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dopuštena, to je pravilno odbijen kao neosnovan kako tužiteljev prijedlog za sudski raskid ugovora o radu, tako i onaj za naknadu mu štete, te naknadu plaće.
U takvim okolnostima činjenica što je zaposleničko vijeće, pogrešno držeći da je odluka o otkazu ugovora o radu dana izvan roka od 15 dana, nije dalo suglasnost za otkaz tužitelju nije od bilo kakvog značaja za odluku u ovom sporu.
Već kod činjenice neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, bespredmetni su i revizijski navodi kojima se prigovara nedonošenju predložene privremene mjere, pri čemu treba reći da se u revizijskom stupnju postupka zaštita vezano za privremenu mjeru može tražiti samo u vidu izvanredne revizije, što tužitelj međutim nije učinio.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 129. Zakona o radu

UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME

Revr 938/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 938/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 129. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
126. (133.)
Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako je on radnik tuženika od 1. ožujka 2007., da mu nije prekinut radni odnos s danom 15. ožujka 2010., te da se utvrdi da je 15. ožujka 2010. stekao status radnika na neodređeno vrijeme protekom tri godine od uzastopnih obnavljanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Također traži da se naloži tuženiku povratak na posao, da tužitelja vrati na rad kao i da mu naknadi izgubljenu zaradu za vrijeme protupravnog udaljenja s posla i da mu plati sve zaostale plaće u bruto iznosu od udaljenja s radnog mjesta do ponovnog omogućavanja prava na rad.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:

da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno tri godine, u razdoblju od 1. ožujka 2007. pa do 1. ožujka 2010.;

da je nakon isteka te tri godine neprekidnog rada kod tuženika tužitelj s tuženikom 1. ožujka 2010. zaključio novi ugovor o radu na određeno vrijeme, te da je po zaključenju ugovora o radu kod tuženika nastavio raditi kao prodavač na benzinskoj postaji sve do 16. ožujka 2010., kada mu je neposredni rukovoditelj saopćio da mu je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i da više ne treba dolaziti na posao;

da je tuženik s tužiteljem zaključio u periodu od 1. ožujka 2007. do 1. ožujka 2010. godine više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika M. M.;

da se u navedenim ugovorima o radu naznačava da se ugovor o radu sklapa na određeno vrijeme dok je na snazi mjera suspenzije radniku M. M., a najduže šest mjeseci;

da je odlukom o privremenom udaljenju radnika M. M. od 27. lipnja 2002. utvrđeno da se isti privremeno udaljuje s 1. lipnja 2002., te da to udaljenje traje do okončanja pokrenutog sudskog spora o dopuštenosti otkaza ugovora o radu;

da je po prijedlogu rukovoditelja tuženika radniku M. M. dan izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je isti pobijao u postupku pred Općinskim sudom u Kutini poslovni broj P-660/05;

da je presudom toga suda poslovni broj P-660/05 od 1. listopada 2007. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nezakonitosti izvanrednog otkaza;

da je povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Sisku pod poslovnim brojem Gž-2570/07 17. rujna 2009. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu, te potvrdio prvostupanjsku presudu;

da je povodom revizije tužitelja izjavljene protiv navedene presude Vrhovni sud Republike Hrvatske 2. rujna 2010. odbio reviziju tužitelja pod poslovnim brojem Rev-975/10.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u ovom predmetu smatrajući da je okončanjem sudskog spora od strane M. M. o dopuštenosti otkaza prestao razlog za postojanje odluke o privremenom udaljavanju radnika M. M. koja je trajala do okončanja pokrenutog sudskog spora o dopuštenosti otkaza, te da su time prestali razlozi zbog kojih je tuženik zaključivao ugovor na određeno vrijeme s tužiteljem, jer je u istima naznačeno da ugovor traje dok je na snazi mjera suspenzije radnika M. M..

Prema odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 - dalje: ZR) - podredno čl. 15. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst) određeno je da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika, ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.

Stavkom 5. istog članka propisano je ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona, ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Iz dosad utvrđenog činjeničnog stanja proizlazilo bi da je u trenutku zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme 1. ožujka 2010. već bila donesena pravomoćna presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj P-660/05, kojom je stavljena izvan snage odluka o privremenoj suspenziji radnika M. M., a radi kojeg je i zaključen navedeni ugovor o radu.

S obzirom da iz stanja spisa nije vidljivo da li je pravomoćna presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2570/07 od 17. rujna 2009. dostavljena tuženiku, te da li je tuženik o istoj imao saznanja na dan zaključenja ugovora o radu s tužiteljem 1. ožujka 2010., za sada se ne može utvrditi da li je navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, a time i da li se smatra da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Protivno stavu nižestupanjskih sudova, revizijski sud smatra da je sudski spor od strane M. M. o dopuštenosti otkaza okončan donošenjem pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku, te da su dostavom navedene odluke prestali postojati razlozi za postojanje odluke o privremenom udaljenju radnika M. M., kao i razlozi za zaključenje ugovora o radu s tužiteljem zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, u konkretnom slučaju M. M..

S obzirom da zbog pogrešne primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi nisu utvrdili u potpunosti činjenično stanje, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi da li je tuženik u trenutku zaključenja ugovora o radu s tužiteljem 1. ožujka 2010. imao saznanja o tome da je donesena presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2570/07 od 17. rujna 2009., te ovisno o toj činjenici utvrditi da li je navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, te s obzirom na utvrđeno ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da je tužitelj stekao status radnika na neodređeno vrijeme, a time i osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu i plaću.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 113. ZR

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU; SUDSKI RASKID; NAKNADA PLAĆE

Revr-192/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-192/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 113. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je utvrđenje zakonitosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju i utvrđenje prestanka radnog odnosa tužitelja, a time i zahtjev za naknadu plaće i naknade štete tužitelju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o radu 1. rujna 2001. prema kojem je tužitelj obavljao poslove rukovoditelja proizvodnje i sektora kvalitete time da aneksom ugovora o radu od 17. lipnja 2002. tužitelj obavlja samo poslove rukovoditelja sektora kvalitete (čl. 2.),

- da je tuženik tužitelju 20. veljače 2004. otkazao ugovor o radu sklopljen 1. rujna 2001. i aneks sklopljen 17. lipnja 2002., a zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da tužitelj dva radna dana (21. i 22. kolovoza 2003.) nije neopravdano izostao s posla, te mu je zabilježena i obračunata naknada za godišnji odmor,

- da je tužitelj izvršavao formalno sve svoje obveze iz ugovora o radu odnosno aneksa ugovora o radu nabrojene u čl. 2., te da stručnost i kvaliteta rada tužitelja nije bila protivna pravilnima struke,

- da je tužitelj obavljao i više poslova od onih definiranih ugovorom odnosno aneksom ugovora o radu, budući je obavljao poslove i po nalogu direktora,

- da je uprava tuženika bila zadovoljna obavljanjem poslova tužitelja,

- da tužitelj sukladno aneksu ugovora o radu nije bio izrijekom odgovoran za kontrolu kvalitete za vrijeme samog procesa proizvodnje, a što mu se pripisuje, budući je prema aneksu ugovora „odgovoran za implementaciju sustava kvalitete premazahtjevima norme ISO 9000 ff, te poduzimanje svih potrebitih mjera radi osiguranja provođenja i održavanja kvalitete radi čega predlaže i organizacionu strukturu",

- da je tužitelj od travnja 2003. do veljače 2004. zbog obima poslova nabrojenih u aneksu ugovora o radu (čl. 2.) ih je vrlo teško mogao sam izvoditi kvalitetno, budući mu se nije dopustilo da stvori stručni tim ljudi koji bi mu pomagao u obavljanju tih poslova,

- da je tužitelj bio odgovoran na implementaciju sustava kvalitete prema zahtjevima norme ISO 9000 ff, te poduzimanje svih potrebnih mjera radi osiguranja provođenja i održavanja kvalitete, što je prema nalazima i mišljenjima vještaka tužitelj i obavljao,

- da je većina dokumenata za uspostavu ISO 9000 ff sustava uvedena i da se veliki dio nalazi kod tuženika na presnimljenom CD-u, ali većinu dokumenata tuženik ni danas ne koristi,

- da je tuženik pokušao s uvođenjem sustava ISO 9000 ff, ali posao nije mogao sam dovesti do kraja odnosno uvesti novi sustav ISO 9000 ff, budući nije bilo suradnje odnosno namjere da se na tom području uvede sustav kontrole od strane uprave tuženika, iako je tužitelj uradio većinu navedenih dokumenata za ISO kontrolu i presnimio na CD,

- da je tužitelj preuzeo rukovođenje zaštitom i ekologijom po usmenom nalogu direktora tuženika te ustrojio i vodio sve potrebne očevidnike sukladno Zakonu o emisijama, Zakonu o otpadu i Zakonu o vodama te pisao izvještaje,

- da je tužitelj izradio Elaborat za izdavanje vodopravne dozvole te plan investicija ozaštiti okoliša, što je potpisom ovjerio direktor tuženika 18. prosinca 2003.,

- da je tužitelj uz sve svoje poslove po osnovu ugovora odnosno aneksa ugovora obavljao i ostale radne zadatke po usmenom nalogu direktora tuženika, a povremeno obilazio i proizvodnju,

- da tuženik u postupku nije dokazao reklamacije kupaca na ne kvalitetu proizvoda odnosno nedostatke (posebno kupaca iz I.),

- da tuženik nije dokazao je li i koliko robe - proizvoda bilo s nedostacima te je li i koliko proizvoda druge klase bilo u njegovom skladištu.

Iz navedenih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije kršio obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), budući je obveze iz ugovora odnosno aneksa ugovora uredno izvršavao, pa tuženik nije imao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

Kako su pravilno sudovi ocijenili da tuženik nije dokazao da je imao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 113. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 137/04 - dalje: ZR), to su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 20. veljače 2004. nezakonita pravilno primijenili materijalno pravo (toč. I izreke prvostupanjske presude).

Stoga su revizijski razlozi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

Sukladno odredbi čl. 123. st. 1. ZR pravilno su sudovi, kad su utvrdili da otkaz poslodavca nije dopušten, utvrdili da je tužitelju prestao radni odnos s danom 14. veljače 2006. (sudski raskid ugovora o radu - toč. II izreke prvostupanjske presude).

Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZR sudovi su tužitelju dosudili naknadu štete u iznosu 29.626,44 kn (šest prosječnih mjesečnih plaća tužitelja isplaćenih u prethodna tri mjeseca) toč. IV izreke prvostupanjske presude.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj ima pravo i na naknadu plaće u bruto iznosu (116.317,05 kn) od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa do sudskog raskida) sukladno čl. 93. st. 3. i 5. u vezi čl. 90. ZR (toč. III. Izreke prvostupanjske presude).

Prema odredbi čl. 90. ZR, koja je stupila na snagu 19. srpnja 2003. (čl. 86. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, "Narodne novine" broj 114/03) propisano je da je plaća u smislu Zakona o radu plaća u bruto iznosu. Ovaj postupak započet je 5. travnja 2004. (znači, nakon stupanja na snagu Zakona o radu, "Narodne novine" broj 114/03) a tužitelj je podneskom od 11. veljače 2008. specificirao odnosno odredio konačni tužbeni zahtjev na isplatu plaće u bruto iznosima, sukladno važećem Zakonu o radu koji je stupio na snagu prije početka ovog postupka (čl. 90. st. 5. u vezi čl. 93. st. 3. i 5. ZR).

Županijski sud u Splitu

čl. 108. ZR

UTVRĐENJE NEDOPUŠTENOSTI IZVANREDNOG OTKAZA

GžR 844/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
GžR 844/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 108. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženica dala tužiteljici odlukom od 2. listopada 2013. godine, te time i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad.
U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je:
- da je tužiteljica radila kod tuženice temeljem ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine,
- da je tuženica odlukom o redovitom otkazu od 28. rujna 2000. godine tužiteljici otkazala ugovor o radu zbog organizacijskih razloga,
- daje presudom broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine Općinski sud u Rijeci prihvatio tužbeni zahtjev i poništio odluku tuženice o redovitom otkazu od 28. rujna 2000. godine i naložio tuženici da tužiteljicu vrati na radno mjesto koje odgovora njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, nakon čega je tuženica sa tužiteljicom sklopila novi ugovor o radu od 10. ožujka 2011. godine,
- da u ovom ugovoru nije navedeno da se sklapa u svrhu izvršenja pravomoćne sudske presude,
- da su nakon sklapanja tog novog ugovora (10. ožujka 2011. godine), povodom revizije tuženice presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine i vraćanje na rad,
- da je tuženica nakon primitka dana 19. rujna 2013. godine presude Vrhovnog suda RH donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici (dana 2. listopada 2013. godine) zbog nastupa osobito važne činjenice a ta je da je rečenom presudom utvrđena zakonitost odluke tuženice o redovitom otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine.
Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da donošenje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine može imati za posljedicu izvanredno otkazivanje novog ugovora o radu, jer da ta presuda ima značenje osobito važne činjenice zbog koje tuženica kao poslodavac može iz opravdanih razloga izvanredno otkazati ugovor o radu.
Zbog toga je izvanredni otkaz ugovora o radu od 2. listopada 2013. godine ocijenio dopuštenim, te odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
Prema odredbi članka 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a prema odredbi stavka 2. tog zakonskog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Nepravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženica sa tužiteljicom nije sklopila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme 10. ožujka 2011. godine za poslove profesora matematike i fizike u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, te da je ovaj ugovor sklopljen samo u svrhu izvršenja pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine (kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i tužiteljica vraćena na rad), budući da u tom ugovoru nije navedeno da se sklapa u svrhu izvršenja navedene presude.
Naime, radi izvršenja navedene presude nije bilo potrebno sklapanje novog ugovora između stranaka, budući je tada s obzirom na utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu tužiteljice od 28. rujna 2000. godine, ranije sklopljeni ugovor o radu 29. ožujka 1996. godine bio i dalje na snazi, pa je bila obveza tuženice tužiteljicu u smislu navedene presude vratiti na rad prema tada važećem ugovoru o radu odnosno pozvati tužiteljicu da nastavi raditi na dosadašnjem radnom mjestu.
Zbog toga sklapanjem tog novog ugovora o radu između stranaka je zasnovan novi radnopravni odnos, koji se može otkazati samo u slučaju ako tužiteljica počini neku povredu iz radnopravnog odnosa koji opravdava donošenje odluke o otkazu tog ugovora.
Slijedom navedenog, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem Odluke o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine i vraćanje na rad, ne može se smatrati novom osobito važnom činjenicom u smislu članka 108. stavak 1. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog između stranaka 10. ožujka 2011. godine (prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci broj Revr 705/08-2 od 6. listopada 2010. godine).
Kako, dakle, tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, stoga je predmetni otkaz ugovora o radu nedopušten, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbu članka 108. stavak 1. ZR-a).
Stoga je valjalo žalbu tužiteljice prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to odlučeno u izreci (članak 373. ZPP-a).
Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
Tužiteljici je tako sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), te Tbr. 10. točka 2. Tarife na ime cjelokupnog parničnog troška valjalo obistiniti ukupan iznos od 3.250,00 kuna, a koji iznos uključuje i PDV.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? ako nije postojala trajna nesposobnost za obavljanje poslova

Revr 480/2009-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 480/2009-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Kad je utvrđeno da kod radnika nije postojala trajna nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa, za ocjenu nedopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu nije od značaja je li poslodavac mogao radnika zaposliti na drugim poslovima.
"Tužitelju je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 106. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR).
Prema toj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).
Kao otkazni razlog u odluci o otkazu se navodi tužiteljeva trajna nesposobnost za obavljanje bilo kakvih poslova kod tuženika.
Tužitelju je dan otkaz nakon što je na njegov zahtjev odlukom tuženika opozvan dužnosti direktora društva.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza sudovi su utvrdili da kod tužitelja nije postojala trajna nesposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je trebao biti zaposlen u okviru svojih sposobnosti i kvalifikacija, te da je postojala mogućnost tužiteljevog zapošljavanja na radnom mjestu rukovoditelja komercijale.
Slijedom tih činjeničnih utvrđenja sudovi su osnovano zaključili da nisu postojali uvjeti za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju.
Temeljna pretpostavka dopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza je da radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti pa tek ako je ta pretpostavka ispunjena dolazi do primjene odredbe čl. 106. st. 2. ZR, kojom je određeno da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.
S obzirom na utvrđenje da kod tužitelja nije postojala trajna nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa i da nije stoga ostvarena temeljna pretpostavka dopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza, za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza nije od značaja je li tuženik mogao zaposliti tužitelja na drugim poslovima."

Upravni sud Republike Hrvatske

Članak 22. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju

Članak 114. Zakona o radu

OTKAZNI ROK - pravo na nadoknadu plaće zbog bolovanja

Us-5428/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Us-5428/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 22. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju

Članak 114. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
113. (120.) ranijeg Zakona o radu
Za vrijeme trajanja otkaznog roka osiguraniku koji je oslobođen obveze rada ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja.

„Prema podacima spisa predmeta poslodavac tužitelja dana 30. srpnja 2004. donio je odluku o otkazu ugovora o radu prema kojoj tužitelju prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od dva mjeseca od dostave odluke, te je određeno da tužitelj nije dužan raditi za vrijeme otkaznog roka. Izabrani doktor tužitelja otvorio mu je s danom 4. kolovoza 2004. bolovanje, nakon čega je poslodavac zatražio kontrolu bolovanja.
Odredbom članka 22. stavka 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju (NN 94/01, 88/02, 149/02, 117/03, 30/04 i 177/04) propisano je da se pod bolovanjem u smislu ovoga Zakona smatra odsutnost s rada zbog bolesti ili ozljede, odnosno drugih okolnosti. Sukladno odredbi članka 21. stavka 1. podstavka 1. istoga Zakona osiguranici u okviru osnovnog zdravstvenog osiguranja imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja.
Odredbom članka 111. stavka 5. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04) propisano je da za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad ne teče otkazni rok. Pored toga, odredbom članka 113. stavka 2. istog Zakona propisano je da poslodavac može osloboditi radnika obveze rada za vrijeme otkaznog roka.
Imajući u vidu činjenice utvrđene u upravnom postupku, te citirane zakonske odredbe, ovaj Sud je na stajalištu da je u predmetnom upravnom postupku upravna stvar pravilno riješena, tj. da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim. To stoga što je poslodavac tijekom otkaznog roka oslobodio svog zaposlenika (ovdje tužitelja) obveze rada, te stoga nije ni potrebna pošteda od rada zbog bolesti, niti bi se radilo o bolovanju u smislu Zakona o zdravstvenom osiguranju, koje predmnijeva odsutnost s rada, koji tužitelj nije niti bio dužan obavljati u otkaznom roku. Posljedično tome nema niti osnove za refundaciju naknade plaće isplaćene tužitelju s osnove korištenja bolovanja.
Ovakovo stajalište je u suglasnosti s odredbom članka 71. stavka 3. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz osnovnoga zdravstvenog osiguranja (NN 93/03) prema kojoj osiguraniku koji za vrijeme trajanja otkaznog roka nije obvezan raditi prema zahtjevu poslodavca, u skladu s člankom 113. stavkom 3. Zakona o radu, ne pripada naknada plaće ako za to vrijeme nastupi privremena nesposobnost za rad zbog bolesti, ozljede, odnosno drugih okolnosti."

149.

PRIVREMENO UDALJENJE RADNIKA

Revr 92/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Broj presude:
Revr 92/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
149.
Članak zakona (stari):
145.
Utvrđene tužiteljeve povrede obveza iz radnog odnosa su i po ocjeni ovoga suda teške naravi i ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć. Naime već i sama okolnost da je tužitelj neovlašteno, unatoč upozorenju rukovoditelja ustanove, neovlašteno dolazio u radni prostor izvan radnog vremena te obavljao poslove za koje nema ugovor o radu predstavlja tešku povredu radnog odnosa. Ova povreda ima karakteristiku osobito teške povrede radnih obveza utoliko što je tužitelj neovlašteno rukovao uređajima za čije rukovanje se zahtijeva posebna obuka, a poslovi kotlovničara su zbog pojačanih opasnosti poslovi s posebnim uvjetima rada. Pri tome treba posebno imati u vidu da se radi o zgradi u kojoj se zapošljavaju i zbrinjavaju osobe s invaliditetom.

S obzirom na to da je tužiteljeva povreda radne obveze uslijedila nakon ozbiljnih usmenih i pisanih upozorenja ravnatelja ustanove na obvezu poštivanja radne discipline, te s obzirom na karakter i težinu povrede, poslodavac je opravdano zaključio da nastavak radnog odnosa nije moguć.

Okolnost što je raniji ravnatelj tolerirao slična ponašanja nema utjecaja na dopuštenost otkaza, jer je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova novi ravnatelj I. G. odmah po saznanju za kršenje radnih obveza poduzeo mjere za provjeru tih saznanja i u zakonskom roku od petnaest dana od saznanja (čl. 114. st. 2. ZR) izvanredno otkazao ugovor o radu.

Poslodavac je postupak otkazivanja proveo sukladno odredbama ZR, savjetovao se s radničkim vijećem o otkazu (čl. 152. st. 1. ZR) i pružio radniku mogućnost davanja obrane (čl. 117. st. 2. ZOR), te u parnici dokazao opravdane razloge za otkaz. Zato su nižestupanjski sudovi pravilno našli da otkaz nije nedopušten.

Kako sud nije utvrdio da je otkaz poslodavca nedopušten, nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za vraćanje tužitelja na rad zbog nedopuštenog otkaza po čl. 122. st. 1. ZR.

Ako poslodavac izvanredno otkazuje radni odnos zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, može radnika privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće isplaćene tom radniku u posljednja tri mjeseca (čl. 152. st. 10. ZOR). Zakonom nisu propisani uvjeti za privremeno udaljavanje, a okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju takvu odluku o poslodavca.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU ? dostava povjerljivih dokumenata medijima

Revr 545/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 545/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108.
Članak zakona (stari):
107. (114.)
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja poslova analize, Samostalna direkcija izgradnje i investicijskog održavanja na temelju Ugovorao radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 2008. (dalje: Ugovor),

- da je tuženik dana 6. ožujka 2009. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora oradu tužitelja (dalje: Odluka) zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa bez prava na ugovoreni otkazni rok, a dana 10.ožujka 2009., nakon što se tužiteljica izjasnila u odnosu na učinjenu povredu, donio je odluku o udaljenju tužiteljice s radnog mjesta,

- da je kao razlog otkaza navedeno kako je tužiteljica dana 4. ožujka 2009. tijekom radnog vremena sa svoje službene e-mail adrese bez pismenog odobrenja odgovornih osoba poslala elektronsku poruku trećoj osobi s kojom nije uspostavljen poslovni odnos, a sadržaj navedene poruke bio je namijenjen isključivo zaposlenicima tuženika. U odluci o otkazu je navedeno da je tužiteljica opisanim postupanjem postupila suprotno tuženikovom Pravilniku o primjerenom korištenju elektroničke pošte i interneta te Pravilniku o primjerenom korištenju informatičkog sustava, čime da je počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa,

- da je tužiteljica zaista neovlašteno proslijedila pismo predsjednika uprave tuženika na adresu novinarke ..., a što je suprotno navedenim aktima tuženika, jer prema odredbi čl. 10. Pravilnika o primjerenom korištenju elektroničke pošte i interneta korisnik ne smije slati nezahtijevane elektroničke poruke osobama s kojima prethodno nije uspostavljen poslovni odnos, osim u slučaju pisanog odobrenja odgovorne osobe,

- da sporni dopis nije nosio oznaku tajnosti, već je imao svojstvo povjerljivosti, jer je Klasifikacijom informacija tuženika od 30. prosinca 2008. propisano da ukoliko postupak klasifikacije za određeni dokument nije izričito proveden, svaki podatak nastao unutar banke klasificira se kao povjerljiv,

- da je novinska informacija izazvala reakciju medija, poslovnih partnera i klijenata tuženika, koji su banci postavljali upite o stanju u banci što je ocijenjeno kao „reputacijski rizik", ali tuženik nije dokazao da bi zbog objave podatka nastala materijalna šteta,

- da je još 29 tuženikovih radnika postupilo na sličan način kao tužiteljica proslijedivši pismo predsjednika uprave banke elektroničkom poštom na razne adrese, zbog čega su dobili upozorenje poslodavca uz najavu mogućnosti otkaza, a samo tužiteljici je ugovor o radu izvanredno otkazan, jer je ona dopis proslijedila svojoj prijateljici u javnom mediju (...) s namjerom da utječe na napis o tuženiku, odnosno prema njenoj tvrdnji s namjerom da spriječi negativno pisanje o tuženiku,

- da se tuženik prije otkazivanja nije savjetovao sa radničkim vijećem jer vijeće nije uspostavljeno i nije imenovan sindikalni povjerenik,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev poslodavcu za zaštitu prava te u daljnjem zakonskom roku tužbu sudu za sudsku zaštitu.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da opisano ponašanje tužiteljice nema obilježja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć i ne predstavlja opravdani razlog zaizvanredni otkaz ugovora o radu, pogotovo imajući u vidu da je tuženik propisao pravilnikom što se smatra osobito teškom povredom radnih obveza, a objava povjerljivih informacija ne spada u tu kategoriju. Zato je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom.

Drugostupanjski sud je zauzeo suprotno shvaćanje utvrdivši da tužiteljica nije bila obični zaposlenik nego osoba na rukovodećem položaju (jedna od 100) pa je time njezina odgovornost veća, da su joj bila poznata interna pravila koja je svjesno prekršila, da pozivanje na „dobre namjere" ne opravdava postupak. Zato je postupak tužiteljice kojim je dopis internog povjerljivog karaktera proslijedila direktno medijima ocijenjen kao osobito teška povreda radnih obveza koja dovodi do gubitka povjerenja poslodavca zbog kojega nastavak radnog odnosa nije moguć, pa je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.

Tužiteljica revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava temeljeći svoje shvaćanje na tvrdnji o pogrešnom zaključku drugostupanjskog suda o težini povrede radne obveze.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR) jer je tuženik dokazao opravdani razlog za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkazugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U ovom slučaju nije sporno da je tužiteljica neovlašteno proslijedila pismo predsjednika uprave tuženika na adresu ..., a što je suprotno odredbi čl. 10. Pravilnika o primjerenom korištenju elektroničke pošte i interneta prema kojoj korisnik ne smije slati nezahtijevane elektroničke poruke osobama s kojima prethodno nije uspostavljen poslovni odnos, osim u slučaju pisanog odobrenja odgovorne osobe.

Okolnost da radnik dostavi medijima određene dokumente, pa bili oni i povjerljive naravi, ne predstavlja uvijek sama po sebi takvu tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja za sobom povlači gubitak povjerenja poslodavca prema radniku zbog kojega nastavak radnog odnosa nije moguć. Međutim kada se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje da je tužiteljica zaista počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Naime treba imati u vidu da je tužiteljica osoba koja prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova ulazi u kategoriju više rangiranih zaposlenika tuženika koji po prirodi svojega posla može doći do povjerljivih podataka, znala je da povjerljive podatke ne smije distribuirati, pogotovo ne javnim medijima, da je povjerljive podatke dostavila bez potrebne suglasnosti nadležnih upravnih tijela tuženika iako je znala da joj je to zabranjeno, te da je prema vlastitom priznanju pokušala utjecati na sadržaj članka koji se pripremao o poslovanju tuženika. Time je postupila suprotno izričitoj zabrani poslodavca te dodatno preuzela na sebe ovlasti u odnosu na građenje imidža poslodavca koje joj ne pripadaju, iako je s obzirom na radni staž i položaj u banci morala biti svjesna kakve posljedice može izazvati objavljena informacija.

Radi se dakle o takvom postupku tužiteljice koji je, imajući u vidu sve navedene okolnosti, doveo od gubitka povjerenja u tužiteljicu, a zbog čega poslodavac ima pravo izvanredno otkazati ugovor o radu.

Zato ovaj sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 108. ZR.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107 ZR

ODAVANJE POSLOVNE TAJNE KAO RAZLOG ZA IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-724/2002-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-724/2002-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107 ZR
Članak zakona (stari):
107.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa, jer je zloupotrijebio položaj zaposlenika tuženika tako što je dana 15. listopada 1998. godine neovlašteno gledao podatke o stanju računa fizičke osobe, te utvrdio autentičnost izlista potom isprintao i neovlašteno dao trećoj osobi;

- da je tužitelj kao radnik tuženika (referent za osobno bankarstvo) izvršio radnje zbog kojih je dobio izvanredni otkaz, tj. da je u poslovnici tuženika dana 15. listopada 1998. godine na radnom mjestu 08 u poslovnici br. 158 neovlašteno gledao podatke o stanju računa fizičke osobe, potvrdio autentičnost izlista, a potom i sam dao neovlašteno trećoj osobi;

Odredbom čl. 46. st. 3. Zakona o bankama i štedionicama ("Narodne novine", br. 46/97), koji je važio u vrijeme donošenja odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju, je propisano da su podaci o štednim ulozima i depozitima, te poslovanju preko tekućih računa i žiro-računa građana poslovna tajna, a st. 2. istog članka je propisano da se podaci o poslovanju građana preko žiro-računa mogu priopćiti samo na pisani zahtjev suda ili nadležnog financijskog tijela.

Kako je tužitelj podatke o stanju žiro-računa fizičke osobe dao osobi kojoj po navedenoj zakonskoj odredbi ne može davati podatke stanja računa fizičke osobe kod banke, to je postupio suprotno propisanoj zakonskoj odredbi po kojoj je zabranjeno davanje podataka o stanju računa trećim osobama bez pisanog traženja suda ili nadležnog financijskog tijela. Davanje takvih podataka trećim osobama dakle predstavlja zloupotrebu položaja i datih mu ovlaštenja kao djelatnika tužene, i odavanje poslovne tajne.

Tužena je u čl. 98. st. 1. toč. 5. svog Pravilnika o radu propisala da se osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa smatra zloupotreba položaja i prekoračenje danog ovlaštenja, a toč. 6. istog da je osobito teškom povredom iz radnog odnosa smatra odavanje poslovne, službene ili druge tajne utvrđene zakonom, općim aktom tužene banke, odnosno kolektivnim ugovorom. Čl. 97. istog Pravilnika je propisano da je svako postupanje zaposlenika koje je suprotno odredbama Pravilnika, uputstvima pretpostavljenih, aktima banke i drugim pozitivnim zakonskim propisima kažnjivo i može imati za posljedicu otkaz ugovora o radu zaposleniku uvjetovan njegovim ponašanjem, a koji ovisno o težini povrede može biti redoviti ili izvanredni (čl. 84. Pravilnika).

Tužena je u Pravilniku o poslovnoj tajni - čl. 2. propisala da se isprave i podaci koji su tim Pravilnikom određeni kao poslovna tajna ne smiju nikome priopćavati niti činiti dostupnim, a u čl. 3. st. 2. toč. 6. istog da se poslovnom tajnom smatraju podaci o štednim ulozima i depozitima građana i građanskih pravnih osoba.

S obzirom na naprijed iznijeto i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je svojim ponašanjem tužitelj osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa. Tužitelj je postupio suprotno zakonskim propisima i normativnim aktima tuženika, time što je prekoračio ovlaštenje koje ima kao zaposlenik tuženika, kad je potvrđivao autentičnost izlista, te isprintao podatke s računa fizičke osobe i neovlašteno ih dao trećoj osobi. Pravilan je i po mišljenju ovog revizijskog suda zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj takvim postupanjem odao poslovnu tajnu. Naime trećoj osobi podatak o štednom ulogu fizičke osobe nije bio poznat s dovoljnim stupnjem sigurnosti, jer da joj je bio poznat, takav podatak odnosno njegovu potvrdu od tužitelja ne bi ni tražila.

Navedeno znači da su se stekli razlozi iz odredbe čl. 107. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu, radi čega je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ

Revr 1475/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1475/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
106. ranijeg Zakona o radu
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao s danom 7. listopada 2006., te da ga tuženik vrati na radno mjesto radnika za utovar i istovar plina i da mu naknadi neisplaćene plaće u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 1. svibnja 2008.

U postupku je utvrđeno da su stranke dana 31. siječnja 2005. zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto radnika za utovar-istovar plina. Tuženik da je dana 7. rujna 2006. donio odluku o otkazu tog ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, navodeći da tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog trajnih osobina ili sposobnosti s prestankom radnog odnosa istekom otkaznog roka od mjesec dana i to pozivom na odredbu čl. 58. Zakona o prijevozu opasnih stvari, te Pravilnika o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila za prijevoz opasnih stvari i osoba koje sudjeluju u prijevozu opasnih stvari prema kojima da je potrebna stručna osposobljenost za obavljanje radnika pri utovaru i istovaru plinskih boca, a da radnik - tužitelj nema položen stručni ispit, koji se navodi u odluci o otkazu. Tuženik da zapošljava manje od 20 radnika.

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja, a posebno jer je tužitelj sklopio ugovor s tuženikom za obavljanje poslova utovara i istovara plina da je u to vrijeme bio na snazi Zakon o prijevozu opasnih stvari, te da tužitelj nije imao položen ispit u smislu navedenih zakonskih odredbi, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj mogao obavljati svoje radne zadatke tj. utovar i istovar plina i bez položenog stručnog ispita, ali pod rukovodstvom i nadzorom stručno osposobljene osobe za rukovanje opasnim stvarima i to stoga što odredba čl. 6. st. 4. Zakona o prijevozu opasnih stvari („Narodne novine", broj: 97/93) propisuje pod toč. 4. da osobe koje nisu osposobljene za rukovanje opasnim stvarima mogu samo prenositi, utovarati, istovarati ili pretovarati opasne stvari. Navedeno znači da su pravilno zaključili s obzirom na opis poslova koje obavlja tužitelj kod tuženika da tužitelj nije trebao imati položen ispit za obavljanje poslova za koje je i zasnovao radni odnos što znači da su pravilno zaključili da tuženik nije dokazao zakonske uvjete iz čl. 113. st. 1. alineja 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i pročišćeni tekst broj: 137/04 - dalje: ZR), tj. postojanje opravdanih razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

S iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja prihvatili, jer tuženik nije dokazao da tužitelj zbog određenih trajnih osobina nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 93. st. 5. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako ZR ili drugim zakonom, drugim propisom i Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno. S iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju dosudili naknadu plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 1. lipnja 2008. u iznosu od 109.941,30 kn s pripadajućom kamatom koji iznos po utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nije niti osporio.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 133. Zakona o radu

PRENOŠENJE UGOVORA O RADU

Revr-678/11-2U
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-678/11-2U
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 133. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
129. (136.)
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08 - dalje: ZIDZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ovog Zakona.

U konkretnom slučaju predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog pod točkom III. izreke prvostupanjske je utvrđenje da je ništetna odluka prvotuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika, dakle ne radi se o sporu kojeg je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o sporu na utvrđenje ništavosti.

Dakle, radi se o zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa se za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora primjenjuje odredba čl. 40. ZPP.

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Tužitelj je na ročištu od 19. srpnja 2010. (list 31) naznačio vrijednost predmeta spora sa 10.000,00 kn.

S obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, valjalo je u tom dijelu reviziju kao nedopuštenu odbaciti (čl. 392. st. 1. ZPP).

U odnosu na ostali dio koji se pobija revizijom, revizija je neosnovana.

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovog Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a također ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upućuje revident. U pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji niti proturječje između onog što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku te samih zapisnika.

Revizija u pretežnom dijelu sadrži razloge koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a te razloge sud nije ispitivao jer se revizija ne može izjaviti zbog navedenih razloga, kako to proizlazi iz čl. 385. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu donesen po prvotuženiku; da se prvo- i drugotuženicima naloži isplata plaće u iznosu od 1.121,74 kn; da se prvotuženiku naloži da tužitelju na ime neosnovanog umanjenja plaće za period od ožujka do svibnja 2010. isplati bruto iznos od 5.508,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj s drugotuženikom imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu novinar - suradnik;

- da je odlukom Uprave društva prvotuženika utvrđeno da se ugovori o radu drugotuženika smatraju prenesenim kod prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika 1. ožujka 2010. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga - potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto novinar - suradnik, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće - odnosno smanjenje plaće tužitelju;

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće;

- da je funkciju sindikalnog povjerenika za novinare kod drugotuženika obnašao B. Ž., čiji je ugovor također preuzet kod prvotuženika 1. ožujka 2010.;

- da je prvotuženik bio registriran kao pravni subjekt i prije prenošenja ugovora o radu, ali da do 1. ožujka 2010., kad su preneseni ugovori o radu, nije poslovao osim sporadično, s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta;

- da su prvotuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela drugotuženika;

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom niti sa radničkim vijećem;

- da tuženik nije isplatio plaću tužitelju u iznosu od 1.121,74 kn, čija je visina nesporna, kao i da mu nije isplatio razliku plaće na ime umanjenja plaće za period od ožujka do svibnja 2010. u iznosu od 5.508,24 kn.

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava - odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 - dalje: ZR), kao i odredbi Kolektivnog ugovora drugotuženika koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

 

Županijski sud u Zagrebu

Čl. 111 ZoR

OTKAZ UVJETOVAN SKRIVLJENIM PONAŠANJEM RADNIKA

Gžr-166/2014-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gžr-166/2014-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 111 ZoR
Članak zakona (stari):
1.
Prema odredbi članka 107. ZR stavak 1. alinea 3., poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Prema odredbi članka 111. ZR, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan pisano upozoriti radnika na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povreda te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Otkaz uvjetovan ponašanjem radnika je otkaz ugovora zbog kršenja ugovorne obveze jedne strane ugovora, to je sredstvo za otklanjanje nerazmjernih opterećenja koja zbog takvog ponašanja radnika mogu u budućnosti nastati za poslodavca i to je način onemogućavanja ustrajnih neizvršavanja obveza iz radnog odnosa. Propust poslodavca učinjen u postupku donošenja odluke o redovitom otkazu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem vezan za upozoravanje na obveze iz radnog odnosa, pravno je relevantan samo ako je utjecao na donošenje odluke o otkazu. Jednako tako, uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna je samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu jer bi radnik svoje ponašanje opravdao. U suprotnom, ako poslodavac nema za sud prihvatljivo opravdanje za propuštanje obveza iz čl. 110. ZR, njegov je otkaz nezakonit.
Nadalje, ako poslodavac upozori radnika na propuste u njegovom radu, ali mu ne omogući da te propuste otkloni, ne postoji opravdan razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.
Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da upozorenje od 14. siječnja 2011. godine ne sadrži decidirano navedene probleme u radu s tužiteljicom (a ne sadrži ni sadržajno), niti je navedeno koje to ponašanje predstavlja kršenje njenih obveza. Ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika daje tužiteljica u više navrata bila upozoravana na obveze iz radnog odnosa usmeno i pisano, te da ona učestalo krši svoju radnu obvezu i odbija promijeniti svoje ponašanje tijekom duljeg vremena. Iz provedenog postupka proizlazi daje tužiteljica, kao i ostali radnici, upozorena na nedostatke u radu glede pravilnosti postupanja prilikom naplate robe kada sam prodavač kao kupac kupuje robu u dućanu tuženika, da je upozorena na pravilnost kod kupnje robe obročnom otplatom na način da se isti odobrava iznad određenog iznosa, daje potom ista upozoravana na način kako je potrebno provesti povrat robe i povrat novaca kupcu, ali da su jednako tako na isto upozoravani i drugi prodavatelji u dućanu, i da je to bilo uobičajeno postupanje poslodavca za otklanjanje nedostataka u radu, pa time i edukacije zaposlenika.
Iz dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica opetovano postupala u odnosu na upozorene pogreške u radu, pa time da bi došlo do kršenja radne obveze. Sumnju da bi dana 25. kolovoza 2011. godine tužiteljica zadržala iznos provedenog povrata novca, tuženik nije dokazao u ovom postupku. Time je tužiteljica samo upozoravana na propuste u radu u svrhu kvalitetnijeg obavljanja posla, ali ta upozorenja nemaju svoje izvorište u kršenju ugovorne obveze tužiteljice kao jedne ugovoren strane ugovora o radu.
Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, te pravilno utvrdio i sudski raskid ugovora o radu i naložio isplatu tri mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.
Kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pa time ni one na koje se poziva žalitelj, jer presuda ima potpune i jasne razloge koji nisu proturječni međusobno, a niti sadržaju spisa, te kako je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo, to je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a presuda u pobijanom dijelu je potvrđena.
Zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka je odbijen jer odgovor na žalbu nije potrebna radnja za vođenje postupka, sve temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi članka 155. stavak 1. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ? obveza pokušaja pronalaženja drugog posla

Revr 32/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 32/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
Tuženik je izjavio reviziju iz razloga navedenih u čl. 385. ZPP pa iako nije izričito naveo zbog kojih razloga izjavljuje reviziju iz sadržaja revizije se može zaključiti da ju izjavljuje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ovaj sud nije cijenio revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer iz čl. 385. ZPP proizlazi da to nije revizijski razlog. Međutim, nije bilo osnova odbaciti reviziju u ovom predmetu jer se iz sadržaja revizije može zaključiti da je tužitelj reviziju podnio zbog pogrešne primjene odredbe čl. 113. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 i 137/04 - pročišćeni tekst - dalje ZR).

Predmet spora je utvrđenje da nije dopušten poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu tužitelju koju odluku je tuženik donio 5. prosinca 2005. U revizijskoj fazi postupka je sporno jesu li za otkaz postojale zakonske pretpostavke te je li poštovan postupak pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao rukovoditelj Poslovne jedinice „D." temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je ta poslovna jedinica ukinuta 18. listopada 2005. na Skupštini trgovačkog društva, odlukom o unutarnjoj organizaciji tuženika koja će se provesti u roku od tri mjeseca,

- da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju 5. prosinca 2005., koju je povodom zahtjeva za zaštitu prava potvrdio odlukom od 23. siječnja 2006. te je tužitelju sukladno Pravilniku isplatio otpremninu,

- da prije donošenja spomenutih odluka tuženik nije pokušao tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima niti ga je pokušao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima.

Odredbom čl. 113. st. 2. ZR propisano je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo u slučaju ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a odredbom st. 4. iste zakonske odredbe propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

U pravu je drugostupanjski sud kada smatra da je autonomno pravo poslodavca organizirati poslovanje na način koji on smatra najbolji, pri čemu može ukidati poslovne jedinice ukoliko smatra da će na taj način postići bolje poslovne rezultate te u svrhu ostvarenja tog cilja ocijeniti da je prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu. Međutim u ovom konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 113. ZR za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu. Tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije ni pokušao zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima niti ga je pokušao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima.

Činjenica da je tuženik nedugo nakon donošenja sporne odluke sklopio ugovor o radu na radnom mjestu komercijaliste sa dvije osobe ne čini otkaz sam po sebi nezakonitim, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već poslodavac u tom slučaju odgovara za prekršaj kako to proizlazi iz odredbe čl. 247. t. 19. ZR.

Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu poslodavac može donijeti samo u slučaju kada ne uspije pronaći drugo odgovarajuće radno mjesto za radnika koji je obavljao poslove ukinutog radnog mjesta kako proizlazi iz odredbe čl. 113. st. 2. ZR. Međutim tuženik nije ponudio tužitelju obavljanje nekih drugih odgovarajućih poslova, opravdavajući se time da bi tužitelj takovu ponudu radnog mjesta smatrao „mobingom". Opravdano je prvostupanjski sud ocjeno taj prigovor neosnovanim, jer kada se uzme u obzir dob tužitelja (navršenih 50 godina) potražnja za radnicima te dobne skupine na tržištu rada teško je zamisliti da bi tužitelj ponudu tuženika za mogućnost zaposlenja na nekom od približno odgovarajućih radnih mjesta mogao smatrati „mobingom".

Zbog toga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je opravdani razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu činjenica što je tuženik ukinuo poslovnu jedinicu u kojoj je tužitelj bio rukovoditelj.

Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u ovom predmetu poslodavac nije dokazao kako je ukidanjem spomenute poslovne jedinice automatski prestala potreba za radom tužitelja, jer nije ni pokušao zaposliti tužitelja na drugim poslovima niti ga je pokušao osposobiti za rad na nekim drugim poslovima. Zato nije dopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, jer nisu bile ispunjene sve pretpostavke za njezino donošenje.

Iz iznesenih razloga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP preinačio drugostupanjsku presudu i odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-119/06 od 23. ožujka 2007. u st. 1. izreke u kome je utvrđeno kako odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 5. prosinca 2005. i odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava radnika 23. siječnja 2006. nisu dopuštene.

Ujedno je primjenom odredbe čl. 122. st. 1. ZR naložio tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto rukovoditelja Poslovne jedinice „D." odnosno na druge odgovarajuće poslove, jer ukoliko vraćanje tužitelja na radno mjesto za koje je sklopio ugovor o radu sa tuženikom više nije moguće, tuženik ima obvezu rasporediti tužitelja na drugo odgovarajuće radno mjesto.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

NAKNADA PLAĆE U SLUČAJU NEZAKONITOG OTKAZA

Revr 1454/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1454/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.
U reviziji se ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticana tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na naknadu plaće jer da u parnici u kojoj je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu nije tražio vraćanje na rad.

Suprotno revizijskim navodima tu tvrdnju sudovi su pravilno ocijenili neosnovanom pozivajući se na pravno shvaćanje ovoga suda o tom pitanju iznesenu u ukidnom rješenju broj Revr-56/08-2 od 19. ožujka 2008., donijetom u ovoj parnici, da se u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku uspostavlja njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja i da mu stoga pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostave ranijeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo za naknadu plaće.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji se tiču pitanja zastare dosuđene naknade plaće za razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu, te da je pogrešno ocijenio tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće.

Na temelju činjenica da je presuda kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju postala pravomoćna 12. studenog 2003., da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio na ročištu od 30. rujna 2004., te da je na ročištu od 3. prosinca 2008. tužbeni zahtjev povisio postavivši zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, drugostupanjski sud je zaključio da je zastara naknade plaće počela teći od dana pravomoćnosti odluke suda o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, pa budući da je zahtjev za naknadu plaće tužitelj postavio unutar zastarnog roka od tri godine da zastara nije nastupila.

U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika, koja se ponavlja i u reviziji, da je zastara nastupila za dio plaće za koji je 3. prosinca 2008. povišen tužbeni zahtjev, u obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je tužitelj sukladno odredbi čl. 85. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZR) postavio zahtjev za isplatu naknade plaće u brutto iznosu, pa budući da je zahtjev postavio prema određenju iz te odredbe, da to znači da „svakako u odnosu na potraživanje isplate naknade brutto plaće nije nastupila zastara".

Navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

Istina da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće u brutto iznosu u skladu sa spomenutom odredbom ZR, te da je naknadu plaće tužitelj bio dužan i utužiti u tom iznosu, sukladno odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP.

Međutim, prema navedenoj odredbi ZPP, koja se primjenjuje na ovaj postupak na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), ako radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa ne navodeći da zahtjeva brutto iznos, smatra se da je utužio taj iznos.

S obzirom na tu odredbu u vrijeme postavljanja zahtjeva za isplatu brutto iznosa naknade plaće (3. prosinca 2008.) postojala je zakonska presumpcija da je naknada plaće utužena u brutto iznosu ranije postavljenim tužbenim zahtjevom, pa zahtjevom od 3. prosinca 2008. predmetna tužba nije ispravljena, već je došlo do preinake tužbe.

U slučaju preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, a to je u konkretnom slučaju 3. prosinca 2008.

Budući da se povišenje tužbenog zahtjeva odnosi na tražbinu za koju je zastara počela teći nakon pravomoćnosti presude kojom je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu (2004.), te da je taj dio tražbine utužen 2008., dakle po proteku zastarnog roka od tri godine u kojem prema odredbi čl. 138. ZR zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa u reviziji se osnovano ističe da je za dio naknade plaće za koju je tužitelj povisio tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Isto tako, u reviziji se osnovano ističe da je zastara nastupila i za iznos naknade plaće koji se odnosi na razdoblje prije otkazivanja ugovora o radu jer je za tu tražbinu zastara počela teći 1996., a tražbina je utužena 2004.

Slijedom izloženog proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojim je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa budući da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer nije raspravljeno pitanje visine tražbine koja je zastarjela, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107 ZR

IZVANREDNI OTKAZ ZBOG NEDOLASKA NA POSAO

Revr-235/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-235/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107 ZR
Članak zakona (stari):
1.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici 18. siječnja 1999. nedopušten,

- da je tužiteljici 5. studenoga 1999. zaključeno bolovanje, s time da se 8. studenoga 1999. trebala javiti na posao,

- da je tužiteljica sama zatražila raskid radnog odnosa s danom 7. studenoga 1999.,

- da je tuženik 15. studenoga 1999. pozvao tužiteljicu da opravda nedolazak na posao u kontinuitetu od 8. studenoga 1999. pa nadalje,

- da je tužiteljica 16. studenoga 1999. iskazala namjeru tuženiku da neće dolaziti na posao navodeći da vodi spor radi redovnog otkaza ugovora o radu, zbog čega da tuženik nije u mogućnosti ponovo joj otkazati radni odnos.

Slijedom tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su se na strani tuženika ostvarili uvjeti slijedom kojih je on otkazao izvanrednim otkazom ugovor o radu tužiteljici.

Naime, nedolazak na rad bez opravdanja, predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe iz čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 64/95 - dalje: ZR). Tužiteljica je bila u obvezi raditi i u vrijeme otkaznog roka koji joj je tekao zbog prethodno dobivenog redovitog otkaza ugovora o radu od 18. siječnja 1999. jer kroz vrijeme otkaznog roka prima plaću za svoj rad, a poslodavac joj na njezin zahtjev mora omogućiti da kroz otkazni rok može izostajati radi traženja zaposlenja. No, u konkretnom slučaju tužiteljica nije s posla izostala iz navedenih razloga.

Suprotno reviziji tužiteljici nije izvanredno otkazan ugovor o radu zbog propuštanja obavješćivanja tuženika kao poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, što ne bi, samo po sebi, bio opravdani razlog za otkaz, već joj je izvanredno otkazan ugovor o radu zbog toga što nije dolazila na posao.

Upravo činjenica da je redoviti otkaz ugovora o radu, a koji je prethodio ovom izvanrednom otkazu ugovora o radu, utvrđen nedopuštenim, upućuje, suprotno reviziji, na zaključak da je tužiteljica trebala dolaziti na rad kako se ne bi izlagala mogućnosti otkazivanja zbog nedolaska na rad.

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 8. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 8.(13.) ranijeg Zakona o radu)

ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA

Revr 1050/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1050/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 8. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 8.(13.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Među strankama nije sklopljen ugovor koji bi po svom sadržaju predstavljao ugovor o radu, nego više ugovora o djelu. Tužiteljica se predmetnim ugovorima obvezala izvoditi nastavu određenog broja predmeta, a tuženik se obvezao za to platiti naknadu, što po sadržaju predstavlja ugovor o djelu definiran odredbom iz čl. 600. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine" broj 53/91,73/91,3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) i nema one elemente koji čine bit ugovora o radu.

S druge strane tužiteljica nije mogla zasnovati radni odnos samo na temelju rada jer je prisilnim propisom bio uređen način popunjavanja radnih mjesta i zasnivanje radnog odnosa nastavnika. Pučko otvoreno učilište ima status javne ustanove za trajnu naobrazbu čije je djelovanje uređeno Zakonom o pučkom otvorenom učilištu („Narodne Novine" broj 54/97, 5/98), a između ostalog obavlja srednjoškolsko obrazovanje odraslih kao javnu službu. U obavljanju te djelatnosti dužno je pridržavati se odredaba Zakona o srednjem školstvu („Narodne Novine" broj 19/92, 26/93, 50/95, 59/01, 114/01, 69/03, 81/05, dalje: ZSŠ).

Program srednjoškolskog obrazovanja odraslih tuženik je prema ZSŠ mogao izvoditi samo ako ima potreban broj nastavnika koji ispunjavaju uvjete za izbor osobe nastavnika. Sam postupak izbora nastavnika uključuje obavezno javno oglašavanje potrebe za nastavnikom, a tek po provedenom postupku i izboru sklapa se ugovor o radu kojim se zasniva radni odnos nastavnika ( čl. 79. ZSŠ). Ove odredbe su posebni prisilni propis u odnosu na odredbe ZOR, pa slijedom tih odredbi nije bilo moguće zasnovati radni odnos na način kako to tvrdi revidentica.

S obzirom na to da među strankama nije sklopljen ugovor o radu, niti je radni odnos nastao na temelju same činjenice izvršavanja posla kroz određeno vrijeme, nema zakonske osnove ni za utvrđenje ništavom odluke o otkazu, odnosno utvrđenja nedopuštenom takve odluke. Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Imajući u vidu navedene razloge valjalo je djelomično odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Revizija protiv dijela drugostupanjske presude kojom se potvrđuje odbijanje prijedloga za privremenu mjeru je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 400. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude. Ova odredba primjenjuje se i u postupcima u kojima se odredbe ZPP primjenjuju na odgovarajući način, ako za taj postupak nije drugačije propisano.

Prema odredbi čl. 12. OZ u postupku osiguranja protiv drugostupanjskog rješenja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, ako odluka u postupku ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice navedenih u čl. 382. st. 2. točka 1-4 ZPP.

Tužiteljica je u odnosu na odluku o privremenoj mjeri podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP koja zbog iznijetih razloga nije dopuštena, pa je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti po čl. 392. st. 1. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

133.

ZAKON O RADU - PRENOŠENJE UGOVORA O RADU

Revr 8/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 8/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
133.
Članak zakona (stari):
129.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj radio u „H." d.d. na radnom mjestu vozača viličara, gdje mu je radni odnos prestao 5. ožujka 1992.,
- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93 od 4. travnja 1995. naloženo „H." d.d. tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto,
-  da je „H." d.d. osnovala 1994. tuženika, kao društvo s ograničenom odgovornošću, koje je 1995. preoblikovano u dioničko društvo,
-  da je dio radnika „H." d.d. raskinuo s njom  ugovore o radu i sklopio ugovore o radu s novim poslodavcem, ovdje tuženikom,
-  da je „H." d.d. odlukom o povećanju osnovne glavnice od 20. veljače 1995. prenijela u vlasništvo tuženika nekretninu, poslovno-pogonski objekt u Z., ...,
-  da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-189/98 od 3. srpnja 1998., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8745/98 od 12. listopada 1999. odbijen ovršni prijedlog ovdje tužitelja za vraćanje na rad, a na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93, protiv ovdje tuženika kao ovršenika, jer da tuženik nije pravni slijednik Hidroelektre d.d.

S obzirom na navedena utvrđenja, sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev, jer su utvrdili da tuženik nije pasivno legitimiran, jer nije pravni slijednik „H." d.d.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

„H." d.d. je 1994. osnovala ovdje tuženika, kao društvo s ograničenom odgovornošću, koje je kasnije preoblikovano u dioničko društvo, a „H." d.d. je postojala sve do 2005. kada je nad njom zaključen stečajni postupak.

Kako je tuženik novoosnovana i samostalna pravna osoba koja ne odgovara za obveze svojeg osnivača, tuženik nije pravni slijednik „H." d.d. pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da u situaciji kada je tužitelj bio radnik „H." d.d. i kada je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93 od 4. travnja 1995. naloženo „H." d.d. tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto, tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj parnici.

Odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 64/95,  dalje- ZR), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 242 e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine", broj 17/01), propisano je da ako se promijeni osoba ili pravni položaj poslodavca, npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika trgovačkog društva i sl., svi ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, a prema odredbi st. 2. istog članka osoba koja promjenom pravnog položaja, oblika organiziranja ili na drugi sličan način, zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, nadležni sud će je obvezati na ispunjenje takve obveze i u slučaju da ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom.

Međutim, u konkretnom slučaju nije se radilo o promjenama na koje upućuje odredba čl. 129. ZR. Okolnost da je „H." d.d. prenijela na tuženika samo vlasništvo nekretnine, zgrade u Z., ..., u kojem objektu je ranije bilo smješteno radno mjesto tužitelja, ne predstavlja situaciju iz čl. 129. ZR, jer se ne radi o statusnoj promjeni kojom se mijenja osoba ili pravni položaj poslodavca niti se radi o promjeni pravnog položaja, oblika organiziranja ili drugom sličnom načinu zlonamjernog izbjegavanja ispunjenja obveza prema radniku.

Ta okolnost ne predstavlja niti prenošenje pogona u smislu odredbe čl. 136. Zakona o radu („Narodne novine" broj 137/04- pročišćeni tekst),  kojom odredbom je propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja.

Slijedom te zakonske odredbe do prijenosa ugovora o radu za pojedinog radnika dolazi po samom zakonu, zbog čega je novi poslodavac na kojeg je preneseno poduzeće ili dio poduzeća ranijeg poslodavca, u obvezi ispunjavati u punom opsegu i sve obveze ranijeg poslodavca.

Suprotno stajalištu revidenta, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredbe čl. 136. ZR. Naime, ta odredba ima u vidu situaciju kada se prenose poduzeća ili dijelovi poduzeća (pogon), dakle i radna mjesta onih koji su u poduzeću ili njegovom pogonu radili, a to nije slučaj u konkretnom predmetu. „H." d.d., kod koje je tužitelj ranije radio, je na tuženika prenijela samo vlasništvo svoje nekretnine, zgrade u Radničkoj cesti, a nije prenijela niti poduzeće niti pogon( iako tu nekretninu sudovi nazivaju i poslovno-pogonski objekt, imajući pri tom u vidu nekretninu, a ne pogon s radnim mjestima onih koji su u pogonu radili)

Zbog toga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.385. st 1. t. 3. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 122.

NEZAKONITOSTI ODLUKE O OTKAZU PRIJE DONOŠENJA ODLUKE O VRAĆANJU NA RAD

Revr-1335/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1335/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 122.
Članak zakona (stari):
1.
Time što je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud poništio odluku o otkazu, iako se prema odredbi iz čl. 122. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj 137/04 - dalje ZR) u postupku utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu prije donošenja odluke o vraćanju na raci treba otkaz utvrditi nedopuštenim, drugostupanjski sud nije pocrnio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kako se to sugerira revizijom, jer u ovom slučaju poništenje odluke sadržajno podrazumijeva i utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. kako to pravilno smatra i drugostupanjski sud.
Suprotno reviziji, drugostupanjski je sud naveo u potpunosti razloge u odnosu na zapisnik i dopise svjedoka B. B.. kao što su navedeni i razlozi zašto se prihvaćaju iskazi pojedinih svjedoka.
Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221.a ZPP kada je sud zaključio daje teret dokaza na tuženiku, kada iznosi činjenice da je tužitelj zaposlen kod drugog poslodavca, jer bi u suprotnom značilo da tužitelj treba dokazivati negativnu činjenicu da nije zaposlen kod drugog poslodavca, što nije pravno opravdano.
Bez osnove se kroz isticanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka osporavaju iznosi utvrđene dugujuće plaće tužitelju, kao i tijek kamata, budući da takvi prigovori zapravo predstavljaju prigovore pogrešne primjene materijalnog prava.
Prema odredbi iz čl. 90. st. 4. ZR plaća se isplaćuje do najkasnije 15-og u mjesecu. No, kada je sud odlučio da se kao dan dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa plaće za prethodni mjesec uzima 30-ti u narednom mjesecu, tune zapravo nije odlučeno na štetu tuženika, pa je i tom dijelu revizijski prigovor neosnovan.
Tuženik većim dijelom svoje revizije osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, no to ne može biti dopušteni revizijski razlog s obzirom na odredbu iz čl. 385. ZPP-a. zbog čega se takvim prigovoru na revizijski sud nije bavio.
I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je zaključeno u prilog nezakonitosti odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. srpnja 2008.. jer za otkaz nisu postojali opravdani razlozi. Utoliko je pravilno odlučeno kada je naloženo vraćanje tužitelja na radno mjesto određeno Ugovorom o radu od 29. rujna 2005. ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, te isplata plaće, osmi za razdoblje od 17. srpnja 2008. do 14. kolovoza 2008.. te od 25. do 31. listopada 2010.
Stoga je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 113 st. 1. te čl. 122. st. 1 ZR.
Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.
Prema odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP revizijski sud može. kada odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP. umjesto posebnog obrazloženja pozvati se na razloge iz prvostupanjske. odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća, s tune da je prema st. 2. iste zakonske odredbe dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ih odluka na koje se poziva.
Ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, zbog čega se tužitelja umjesto posebnog obrazloženja upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude.
Na internetskim stranicama ovog suda objavit će se uz ovu presudu i presuda Županijskog suda u Začini Gž-98/11 od 21. ožujka 2012. godine.
Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ? ne primjenju se odredbe o zaštiti radnika s profesionalnom nesposobnošću za rad

Revr 119/2006-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 119/2006-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Posebne odredbe o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost ili neposredna opasnost od invalidnosti, ne primjenjuju se u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza neovisno o tome što je kod radnika inače, utvrđena neposredna opasnost od invalidnosti.
"Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu što joj ga je dao tuženik.
Dakle, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik donio valjanu i zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju iz razloga, smanjenja opsega poslova, promjene u tehnologiji i načinu rada, objedinjavanju radnih mjesta u jedno, radi čega je i došlo do viška radnika, jer su se ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 106. ZR tj., jer je prestala potreba za obavljanje poslova na kojima je bila raspoređena tužiteljica zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga i da su zadržani oni radnici koji imaju potrebnu kvalifikaciju, kvalitetu i kvantitetu rada i sposobnost obavljati više i složenije operacije radi čega tuženiku nisu bili potrebni radnici koji rade samo jednu operaciju. Tužiteljica obzirom na svoje kvalifikacije obavljala je samo jednu operaciju glačara i nije mogla pratiti tehnološke promjene u procesu rada kod tuženika, a tuženik je nije mogao osposobiti za rad na drugim složenijim poslovima ili ju prekvalificirati odnosno dokvalificirati, to je tuženik donoseći Program zbrinjavanja viška radnika kojim je obuhvatio 32 radnika za čijim radom je prestala potreba, a među kojima i tužiteljica budući je postupio sukladno odredbi čl. 10. Kolektivnog ugovora i čl. 14. do 17. Pravilnika o radu, te čl. 119. i 120. Zakona o radu, je donio zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici.
Kako tužiteljici pobijanom odlukom o otkazu nije dan otkaz zbog osobno uvjetovanih razloga, a osobito ne otkaz o kojem govori odredba čl. 78. ZR, već joj je ugovor otkazan sukladno odredbi čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR, tj. zbog toga što je za njenim radom prestala potreba uslijed gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, to radničko vijeće prilikom davanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu tužiteljici nije ni trebalo ispitivati da li je tuženik doista poduzeo sve što je trebalo i što je bilo u njegovoj moći glede pronalaženja odgovarajućeg drugog posla i njenog raspoređivanja na te poslove sukladno odredbi čl. 77. st. 2. ZR-a. Ovo stoga što su odredbe čl. 77. i 78. ZR specijalne odredbe kojima se posebno regulira mogućnost otkaza ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga i to kada se radi o radniku kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost ili neposredna opasnost za nastup invalidnosti, pa radnik nije više u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta, a poslodavac nije u mogućnosti radnika zaposliti na drugim poslovima ili je radnik odbio sklapanje ugovora za nove poslove. O navedenim činjenicama, a sukladno odredbi čl. 78. st. 3. ZR radničko vijeće vodi račun kad daje suglasnost o namjeravanoj odluci poslodavca o otkazu ugovora o radu iz osobno uvjetovanih razloga."

Zakon o radu

UGOVOR O RADU - faktični rad

Gž. 413/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Broj presude:
Gž. 413/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Zakon o radu
Članak zakona (stari):
0
Ukoliko je tužitelj obavljao određene poslove za tuženika
bez zaključenog ugovora o radu, tada mu pripada pravo na
naknadu za faktični rad u visini koja bi mu pripadala da je
egzistirao ugovor o radu.

„Bez obzira na činjenicu što je tuženik povukao dio zahtjeva koji
se odnosi na utvrđenje postojanja ugovora o radu, a što bi značilo da nije
došlo do sklapanja ugovora o radu, po mišljenju ovoga suda, tužitelj je za
tuženika obavljao faktični rad i istome pripada pravo na naknadu za faktični
rad u visini koja bi mu pripadala da je bio zaključen ugovor o radu u
pisanom obliku, odnosno da je bilo utvrđeno da je tužitelj bio u radnom
odnosu kod tuženika. U tom dijelu tužitelju pripada pravo na naknadu za
faktični rad u visini plaće, odnosno dnevnica koje bi tužitelj ostvario da je
radio, odnosno da je bio zaključen ugovor o radu, a sve sukladno Zakonu o
radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01, 114/03, 142/03, 30/04,
137/04, 48/05 - dalje ZR) i Kolektivnom ugovoru za djelatnost prijevoza i
usluga u cestovnom prometu, na koje se pozvao i prvostupanjski sud u
obrazloženju pobijane odluke."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 382. st. 4. toč. 2.

PONIŠTENJE ODLUKE O OTKAZU I VRAĆANJE NA RAD

Revr 23/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 23/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 382. st. 4. toč. 2.
Članak zakona (stari):
1.
Predmetna tužba obuhvaća više zahtjeva, i to: zahtjev za poništenje tuženikovog natječaja objavljenog u Zavodu za zapošljavanje Imotski 8. ožujka 2002. godine, zahtjev za poništenje Odluke Školskog odbora tuženika od 22. ožujka 2002. godine o izboru kandidata Lj. G. po istom natječaju, te zahtjev za poništenje tuženikove Odluke od 5. travnja 2002. godine, kojom je tužitelj obaviješten da mu je prestao radni odnos i da se utvrdi postojanje njegovog radnog odnosa s tuženikom i naloži tuženiku vratiti ga na posao.
Budući da se navedeni zahtjevi ne temelje na istoj činjeničnoj pravnoj osnovi, pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se u odnosu na svaki zahtjev posebno.
U odnosu na zahtjev za poništenje obavijesti o prestanku radnog odnosa tužitelju i za vraćanje tužitelja na posao revizija je dopuštena jer je tim zahtjevom pokrenut spor protiv odluke o prestanku radnog odnosa, a prema odredbi čl. 382. st. 4. toč. 2. revizija je uvijek dopuštena u sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku radnog odnosa.
Međutim, revizija nije dopuštena protiv pobijane drugostupanjske presude kojom je odlučeno o zahtjevu za poništenje spornog oglasa, kao i dijela drugostupanjskog rješenja kojim je tužba odbačena u odnosu na zahtjev za poništenje tuženikove odluke od 22. ožujka 2002. godine o izboru kandidata po navedenom oglasu.
Naime, glede tih zahtjeva pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP kojom je određeno da revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 100.000,00 kn.
Budući da je tužitelj propustio u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora, tu vrijednost je odredio prvostupanjski sud na temelju odredaba čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03) u iznosu od 1.000,00 kn, pa budući taj iznos ne prelazi propisanu graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 100.000,00 kn, revizija protiv presude i navedenog dijela pobijanog drugostupanjskog rješenja je nedopuštena, pa je na temelju odredaba čl. 392. i 400. st. 4. ZPP u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti.
Odlučujući o zahtjevu za poništenje obavijesti tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju i za vraćanje tužitelja na rad, prvostupanjski sud je taj zahtjev odbio kao neosnovan, dok je drugostupanjski sud u odnosu na isti zahtjev tužbu odbacio uz obrazloženje da tužitelj „ne bi mogao ostvarivati sudsku zaštitu u odnosu na obavijest o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme, jer je ta obavijest deklaratornog značenja, a tužitelju je bilo poznato u vrijeme zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme da mu radni odnos prestaje okončanjem natječajnog postupka na spomenuto radno mjesto".
Istina da tuženikova obavijest o prestanku radnog odnosa tužitelju zasnovanog na određeno vrijeme ima deklaratorno značenje. Međutim, nije jasno zbog čega drugostupanjski sud smatra da u odnosu na tu obavijest, koja predstavlja odluku o prestanku radnog odnosa, tužitelj ne bi mogao ostvarivati sudsku zaštitu a isto tako nije jasno na kojoj odredbi ZPP-a drugostupanjski sud temelji svoju odluku o odbacivanju tužbe, a to posebno u odnosu na konstitutivni zahtjev za poništenje obavijesti i kondemnatorni zahtjev za vraćanje tužitelja na posao.
Budući da je pobijano drugostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe u navedenom dijelu doneseno suprotno odredbama ZPP i da je stoga ostvarena u reviziji opisno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u svezi s odredbom čl. 400. st. 4. ZPP u tom dijelu pobijano rješenje valjalo je ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ? program zbrinjavanja i vođenja računa o socijalnim kriterijima kao preduvjeti za poslovno uvjetovani otkaz

Revr 525/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 525/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 28. svibnja 2005. (dalje: Ugovor), s time što u Ugovoru nije naveden naziv radnog mjesta i nisu specificirani poslovi koje je radnik dužan obavljati, a nije sporno da je tužitelj po zanimanju ... tehničar,

- da je tuženik 8. rujna 2010. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (dalje: Odluka) uz obrazloženje da je ugovor o radu s tužiteljem sklopljen zbog povećanog opsega posla, a budući da je došlo od smanjenja opsega posla prestala je potreba za tužiteljevim radom,

- da je tužitelj u vrijeme otkazivanja tužiteljevog ugovora imao više od dvadeset zaposlenih radnika, odnosno zapošljavao je oko 180 radnika, od kojih oko 100 na poslovima građenja, pri čemu iz podataka HZMO za tuženikove zaposlenike proizlazi da je ukupno bilo zaposlenih 148 radnika sa spremom nižom od tužiteljeve, s time što se poslovi koje je obavljao tužitelji dalje rade kod tuženika, dakle nisu ukinuti,

- da tuženik nema akt o sistematizaciji radnih mjesta pa radnici obavljaju poslove po nalogu direktora, pa u slučaju predmetnog otkaza nije sačinjen program zbrinjavanja viška radnika niti je tužitelju ponuđen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora, iako na poslovima građevinskog poslovođe koje poslove je do otkaza obavljao i tužitelj, rade prekvalificirani radnici drugih zvanja (konobari, kuhari, električari),

- direktor tuženika je općenito ustvrdio da nema mjesta kojega bi mogao ponuditi tužitelju, iako je prema dokumentaciji koju je dostavio sam tuženik u razdoblju koje je prethodilo otkazivanju tužiteljevog ugovora zaposlen veći broj osoba zbog povećanog obima posla,

- da u postupku otkazivanja nije provedeno savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika ili savjetovanje radničkog vijeća o otkazu,

-da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava te pravovremeno podnio tužbu sudu za sudsku zaštitu.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su utvrdili da je odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos nije prestao te je naređeno vraćanje tužitelja na radno mjesto.

Tužitelj revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava temeljeći svoje shvaćanje na tvrdnji da nije bio dužan savjetovati se sa radničkim vijećem niti sačiniti program zbrinjavanja viška radnika jer je u spornom razdoblju otkazao ugovore o radu na određeno vrijeme, a u odnosu na ugovore o radu na neodređeno vrijeme nije bilo više od pet otkaza u roku od 90 dana, da kod tuženika nije formirano radničko vijeće, da je obim posla smanjen, a tužitelja nije moguće rasporediti na drugo radno mjesto, pa da nije bilo propusta u postupku otkazivanja, pa odluku o otkazu smatra zakonitom.

Također tvrdi da sadržaj odluke o otkazu nije manjkav, a tužitelj da je ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu po rješenju HZMO Klasa: UP/I-140-02/11-01/03212994223, Ur. br.: 341-25-05/3-11-088284 od 15. studenog 2011. s pravom na mirovinu počevši od 24. kolovoza 2011. u visini od 2.162,32 kune mjesečno.

Po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava.

U odnosu na revizijski razlog koji se tiče nove činjenice a u vezi sa ostvarenjem prava tužitelja na prijevremenu starosnu mirovinu valja imati u vidu da u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze jer, kako je već navedeno, pravomoćnu presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nova činjenica nije odlučna za ocjenu zakonitosti pobijane odluke.

Prema odredbi čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, a uz ostale razloge to može učiniti primjerice u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, s time što je poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima, osim u slučaju kada poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika.

Poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugog radnika, a ako u tom roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.

Poslodavac je dužan savjetovati se o otkazu sa Radničkim vijećem, a ako i nakon provedenog savjetovanja sa radničkim vijećem o zbrinjavanju viška radnika namjerava poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu u smislu odredbe članka 120. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je temeljem odredbe čl. 121. ZR izraditi program zbrinjavanja viška radnika, pri čijoj izradi je dužan savjetovati se s nadležnom javnom službom zapošljavanja o mogućnostima uključivanja radnika u programe aktivne politike zapošljavanja. Također je dužan nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i radničkom vijeću dostaviti program zbrinjavanja viška radnika.

Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o radu, te polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud je ocijenio da je u donošenju odluke o otkazu učinjeno niz propusta koji tu odluku čine nedopuštenom.

Kada se naime pođe od utvrđenja da je tuženik zapošljavao oko 180 radnika, od čega čak 148 sa stručnom spremom nižom od tužiteljeve, da je u razdoblju kraćem od 90 dana otkazao ugovor o radu većem broju radnika a bez provedene zakonom propisane procedure, da do zaključenja glavne rasprave tuženik nije dokazao opravdane razloge otkazivanja (osim puke tvrdnje da je smanjen obim poslova), proizlazi da je tuženik odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu donio protivno citiranim prisilnim odredbama Zakona o radu.

Obrazloženje odluke o otkazu trebalo je sadržavati pored navođenja gospodarskog razloga (smanjenja obujma poslova) i obrazloženje u pogledu mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugom poslovima, trajanju njegovog radnog staža, starosti, invalidnosti, obvezama uzdržavanja koje ga terete, mogućnosti njegovog obrazovanja ili zapošljavanja na drugom radnom mjestu, odnosno sve one parametre iz kojih se može ispitati opravdanost otkaza, pogotovo kada se ima u vidu da poslovi koje je obavljao tužitelj nisu bili sistematizirani aktom tuženika.

Stoga je i bez analize drugih razloga evidentno daje tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu nedopuštena.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 104. Zakona o radu

OBLIK SPORAZUMNOG PRESTANKA UGOVORA O RADU

Revr-184/2013-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-184/2013-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 104. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da su stranke 29. lipnja 1999. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme (četiri natjecateljske godine), na temelju kojeg se tužitelj kod tuženika zaposlio kao igrač profesionalac, te je ugovoren prestanak ugovora o radu s danom 31. srpnja 2003.;
- da je tužitelju 7. studenoga 2000. uručena radna knjižica;
- da je sastavljen zapisnik o raskidu ugovora o radu od 17. listopada 2000. na temelju kojeg je sačinjena istupnica i brisovnica;
- da zapisnik o raskidu ugovora o radu nije potpisao tužitelj, no da je isti po dobivanju istupnice i brisovnice, te preuzimanju radne knjižice igrao u Bosni i Hercegovini za N. T. da je brisovnicu nemoguće izdati bez zahtjeva igrača, prigodom čega se plaća i taksa na izdavanje brisovnice.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su zaključili kako je ugovor o radu tužitelja prestao sporazumom stranaka i u skladu s odredbama čl. 104. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98 - dalje: ZR).
Prema odredbi čl. 104. ZR sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanom obliku.
Suprotno od pravila općeg obveznog prava, prema kojem se formalni ugovori mogu raskinuti neformalno, dakle i konkludentnim radnjama, za sporazumni prestanak ugovora o radu obavezan je pisani oblik.
Unatoč tome što je pisana forma utvrđena kao uvjet valjanosti sporazuma o prestanku ugovora o radu, prema pravnom shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju je došlo do suglasnog i sporazumnog prestanka ugovora o radu.
Naime, bez obzira što je grafološkim vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije potpisao zapisnik o raskidu ugovora o radu, okolnost da je isti preuzeo radnu knjižicu te ostale radnopravne dokumente, kao i brisovnicu i ispisnicu, te da je otišao igrati u Bosnu i Hercegovinu u N. T. ukazuje na činjenicu da je u cijelosti prihvatio raskid ugovora o radu.
Tužitelj ne bi mogao igrati za drugi klub bez da je preuzeo brisovnicu, što ukazuje na njegovu volju da nastavi s igranjem u drugom klubu i da prestane s igranjem kod tuženika.
Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 83. ZR

NEOBAVJEŠTAVANJE O PRIVREMENOJ NESPOSOBNOSTI ZA RAD KAO RAZLOG ZA OTKAZ

Revr-613/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-613/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 83. ZR
Članak zakona (stari):
1.
U postupku je utvrđeno:
- radniku, S. V. iz V. (rođen ...), na radnom mjestu čuvara-zaštitara, Odlukom tuženika (poslodavac) od 17. ožujka 2003., otkazan je ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. srpnja 2002., zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa („radnik od 12. ožujka 2003. do 17. ožujka nije se javio na posao, svoj izostanak nije ni na koji način opravdao, niti je dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, te na taj način počinio osobito tešku povrede radne obveze"), bez prava na propisani ili ugovoreni otkazni rok /izvanredni otkaz/,
- tužitelj je protiv iste Odluke pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je Odlukom tuženika od 22. travnja 2003., odbijen kao neosnovan, a nastavno i pravovremeno predmetnu tužbu,
- tužitelj je zbog bolesti bio nesposoban za rad u razdoblju od 12. ožujka 2003. do 22. ožujka 2003.,
- 12. ožujka 2003., putem telefona, tužitelj je izvijestio K. L. /koordinatora unutarnje organizacije tuženika/, da je od 12. ožujka 2003. na bolovanju, a pisanu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad koja je izdana 12. ožujka 2003., za dvanaest narednih dana, dostavio je tuženiku putem faksa 21. ožujka 2003.,
- plaća za prosinac 2002. bruto/neto 2.849,36/2.236,57 (list 97 spisa) za siječanj 2003./2.974,69/2.335,27 (list 98 spisa), za veljaču 2003./3.014,45/2.362,03 (list 99 spisa),
- da bi neto plaća tužitelja iznosila za ožujak 2003./1.492,96 kn/, travanj 2003./2.346,08 kn/, svibanj 2003.,/2.346,08 kn, lipanj 2003.,/2.239,44 kn/, srpanj 2003./2.452,72 kn/, kolovoz 2003./2.346,08 kn/,
- tužitelj je u trenutku otkaza bio star ... godine i u obvezi uzdržavanja supruge, koja je nezaposlena.
Sudovi nižeg stupnja zaključuju da nije bilo uvjeta za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu tužitelja zbog osobito teške povrede radne dužnosti jer izostanak tužitelja u vremenu od 12. ožujka 2003. do 22. ožujka 2003. nije bio neopravdan jer je uzrokovan bolešću tužitelja, niti je tužitelj povrijedio obvezu iz članka 83. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95-isp., 64/95-isp., 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR).
Kako su sudovi utvrdili da je tužitelj izostao s posla zbog bolesti njegov se izostanak ne može smatrati neopravdanim pa to ne može biti valjan i na zakonu osnovan razlog za otkazivanje Ugovora o radu kao je to navedeno u osporavanoj odluci tuženika od 17. ožujka 2003. (list 3 spisa).
Pitanje je li, kad i koga je tužitelj obavijestio o privremenoj nesposobnosti za rad i kada je dostavio poslodavcu potvrdu liječnika o toj nesposobnosti prema ocjeni ovog suda za pitanje zakonitosti izvanrednog otkazivanja ugovora o radu nije ni od kakvog značaja.
To, stoga kada je izostanak s posla tužitelja bio opravdan zbog bolesti i opravdan potvrdom o privremenoj nesposobnosti, i nepostupanje tužitelja u rokovima određenim čl. 83. ZR-a ne predstavlja sama po sebi osobito tešku povredu radnog odnosa (tako i ovaj sud u Rev- 561/09 od 29. rujna 2009).
Stoga nije niti bilo uvjeta za otkazivanje ugovora o radu kako je to učinio tuženik.
Zbog svega gore navedenog, revizija tuženika ukazuje se neosnovanom.
Tuženik nije revizijom određeno osporavao odluke sudova nižeg stupnja kojima je odlučeno o sudskom raskidu Ugovora o radu, naknadi štete i isplati neisplaćenih plaća (pod. II., III. i IV. presude suda prvog stupnja) pa se u tom dijelu pravilnost odluka sudova nižeg stupnja nije niti ispitivala temeljem odredbe čl. 392. a. ZPP-a.
Zbog svega gore navedenog valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 1390/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1390/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.
Tuženik u reviziji navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Prema shvaćanju revidenta iznesenom u reviziji sud nije shvatio osnovnu djelatnost tuženika jer tuženik smatra da nije jasno kako će prednost imati rad s klijentima kod neistinite postavljene ponude, jer što više igraća uplaćuje svoj novac na neistinitu ponudu to ugled tuženika na tržištu sve više opada.

Iz tuženikovih navoda iznesenih u reviziji može se zaključiti da pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik vidi i u primjeni pravila o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 - dalje: ZR), odnosno čl. 119. pročišćenog teksta ZR.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu sklopljenog 1. listopada 2002. radila kod tuženika na radnom mjestu blagajnika u kladionici;

- da je tuženik 19. svibnja 2006. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog počinjenja osobito teške povrede radne dužnosti iz čl. 75. točka 1. i 7. Pravilnika o radu (dalje: Pravilnik) jer je prilikom kontrole 17. svibnja 2006. koju su proveli T. R. i K. H., uočeno da tužiteljica nije napravila izmjene na oglasnoj ploči, da poslovna dokumentacija nije posložena prema pravilima i jer je u nekoliko navrata primijećeno da tužiteljica nije na radnom mjestu, a suprotno danim pravilima, logirana je kao prisutna;

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio;

- da je tužiteljica u opisu svojih radnih zadataka pored rada s klijentima imala obvezu da svaku promjenu koeficijenata vezanih za klađenje stavi na oglasnu ploču kladionice;
- da je tuženik organizirao proces rada u poslovnici u kojoj je radila tužiteljica na način da je u smjeni radi jedan djelatnik, a prema uputama tuženika, kao poslodavca, u obavljanju radnih zadataka uvijek se moralo dati prednost radu s klijentima, nakon čega su se promjene koeficijenta vezanih za klađenje stavljale na oglasnu ploču;

- da je upravo svjedokinja M. T., koja je na dan kontrole radila u smjeni koja je prethodila smjeni tužiteljice, krivo posložila dokumentaciju tuženika, a da je kontrola to stavila na teret tužiteljici;

- da u poslovnom prostoru kladionice u kojem je radila tužiteljica, koji posluje u sklopu trgovačkog centra, nema toaleta, već djelatnici koriste toalet udaljen od prostora kladionice oko 50 metara;

- da je bruto plaća tužiteljice tri mjeseca prije sporne odluke tuženika iznosila 3.900,00 kuna.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili nedopuštenim tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici ocijenivši da tužiteljica nije počinila osobito teške povrede iz radnog odnosa propisane čl. 75. st. 1. i 7. Pravilnika koje su joj stavljene na teret te da tuženik nije dokazao da je u smislu odredbe čl. 107. st. 1. odnosno čl. 114. st. 1. pročišćenog teksta ZR imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici. Sudovi su odredili sudski raskid ugovora o radu i tuženiku naložili isplatiti razliku plaće za vrijeme nezaposlenosti u iznosu od 7.372,05 kuna te tuženiku naložili da tužiteljici naknadi štetu u visini četiri prosječne plaće, tj. iznos od 15.600,00 kuna sa pripadajućom kamatom.

U odnosu na tuženikove revizijske navode kojima se zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju treba odgovoriti da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog navedenog navodi tuženika kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Prema odredbi čl. 112. st. 1. odnosno čl. 119. st. 1. pročišćenog teksta ZR, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se traži postojanje opravdanoga razloga, poslodavac mora dokazati postojanje opravdanoga razloga za otkaz ugovora o radu.

Odredbom čl. 107. st. 1. odnosno čl. 114. st. 1. pročišćenog teksta ZR propisano je da poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, ocijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 107. st. 1. odnosno čl. 114. st. 1. pročišćenog teksta ZR s obzirom da tuženik, na kome je bio teret dokazivanja (čl. 112. st. 1. odnosno 119. st. 1. pročišćenog teksta ZR), tijekom postupka nije dokazao postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.
Prema odredbi čl. 116. st. 1. (odnosno čl. 123. st. 1. pročišćenog teksta) ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke iz čl. 116. st. 1. odnosno čl. 123. st. 1. pročišćenog teksta ZR za sudski raskid ugovora o radu, na zahtjev tužiteljice, s danom 10. srpnja 2006. jer se tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca pa je osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je zatražen sudski raskid ugovora o radu.

Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete koja se dosuđuje u slučaju sudskog raskida ugovora o radu na temelju čl. 116. st. 1. (odnosno čl. 123. st. 1. pročišćenog teksta) ZR sudovi su tužiteljici dosudili primjerenu naknadu te štete u visini četiri bruto plaće, rukovodeći se kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i odredbom čl. 83. st. 5. (odnosno čl. 90. st. 5. pročišćenog teksta) ZR, prema kojem je plaća u smislu ZR plaća u bruto iznosu.

Zbog izloženog, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 129. Zakona o radu

OTKAZ SKRIVLJENIM PONAŠANJEM ? pogrešno naveden ugovor o radu u otkazu ne utječe na valjanost otkaza

Revr 725/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 725/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 129. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
126. (133.)
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica 6. svibnja 2007. zaključila s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme (do 6. listopada 2007.) za rad na radnom mjestu prodavača, a 7. listopada 2007. zaključila je novi ugovor o radu na određeno vrijeme (do 31. prosinca 2007.) za rad na istom radnom mjestu uz naznaku da se zaključuje „do konačnog rješenja osobe za ovo radno mjesto",

- da je 1. siječnja 2008. tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u sadržaju iz ugovora od 7. listopada 2007. - ali uz naznaku da se zaključuje do 31. ožujka 2008., dok je 1. travnja 2008. zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za rad na radnom mjestu prodavača i samo uz naznaku da se zaključuje „do konačnog rješenja osobe za ovo radno mjesto" (a ne i na vrijeme određeno kalendarski - do određenog dana),

- da je odlukom od 2. ožujka 2010., koju je tužiteljica istoga dana i primila, tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu s obrazloženjem da se otkazuje „zbog kršenja obveza iz radnog odnosa - neizvršavanja radnih obveza i zadataka kao i zbog nesavjesnog odnosa prema radu (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika)", i to s danom 2. ožujka 2010. i uz otkazni rok od 15 dana, ali i uz naznaku da raskida ugovor o radu „koji je zaključen 6. svibnja 2007."

- da tužiteljica protiv odluke tuženika od 2. ožujka 2010. nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, ali je nastavila obavljati poslove radnog mjesta kod tuženika - i to (kako je izjavila) „odrađujući" dani joj otkazni rok do 24. ožujka 2010., kada je „odjavljena sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja",

- da je 31. ožujka 2010. tužiteljici uručena radna knjižica,

- da je 8. travnja 2010. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava i u njemu navela da je odjavom „sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja" te zaključenjem radne knjižice zaključila da joj je radni odnos prekinut - a da je takav prekid radnog odnosa „nezakonit i u formalno pravnom i u materijalno pravnom smislu",

- da zahtjev tužiteljice za zaštitu prava tuženik nije prihvatio izražavajući shvaćanje da je „podnesen nakon isteka roka".

Sporno je u revizijskom stadiju, a po utvrđenju da je tuženik u odluci o otkazu s tužiteljicom zaključenog ugovora naznačio da otkazuje ugovor zaključen 6. svibnja 2007. (a ne ugovor o radu od 1. travnja 2008.) te da je tužiteljica nastavila obavljati poslove iz ugovora o radu do 24. ožujka 2010., ima li se smatrati da je tužiteljica zaključila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme - i je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto prema ugovoru o radu od 1. travnja 2008.

Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Prije svega, pravilno je drugostupanjski sud na temelju navedenih utvrđenja i njihovom ocjenom zaključio (postupajući u smislu odredbe čl. 373. t. 2. ZPP-a) da je naznaka u odluci da se otkazuje prvi zaključeni ugovor u nizu zaključenih (od 6. svibnja 2007.) rezultat samo pogreške u pisanju datuma ugovora te da je tuženik odlukom od 2. ožujka 2010. otkazao ugovor o radu na temelju kojeg je tužiteljica tada obavljala poslove radnog mjesta, dakle ugovor kojeg je s tužiteljicom zaključio 1. travnja 2008., a sve obzirom je samo taj ugovor i mogao otkazati „s danom 2. ožujka 2010. i uz otkazni rok od 15 dana" - nakon što su oni koji su mu prethodili prestali prema odredbi čl. 15. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) istekom vremena na koje su zaključeni (tako da se 2. ožujka 2010. nisu niti mogli otkazati), a da je tužiteljica (što je znala) nakon 2. ožujka 2010. samo „odrađivala" otkazni rok koji je jedino i mogla „odrađivati": iz uručene joj odluke o otkazu samo toga ugovora.

S prethodnim činjeničnim zaključkom u svezi (imajući na umu da utvrđenje stvarnog sadržaja odluke ima značaj činjeničnog utvrđenja - koje se u revizijskom stadiju ne može preispitivati), pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da spomenuta pogreška u naznaci datuma ugovora koji se otkazuje ne čini prijepornu odluku tuženika nevaljanom ili nedopuštenom, a sve polazeći od spomenutog i jedino odlučnog: tužiteljici je uručenom odlukom nedvosmisleno dano na znanje da joj se s 2. ožujka 2010. otkazuje tada važeći ugovor o radu.

Nadalje, a budući tužiteljica nije postupila prema odredbama čl. 133. ZR-a (ili odredbama čl. 126. ZR-a, „Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95) - kojima je propisano: (stav 1.) „Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava" i (stav 2.) „Ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom", i nije od poslodavca u prekluzivnom roku od petnaest dana od dostave odluke zahtijevala zaštitu prava za kojeg drži da je povrijeđeno, ta odluka stvara učinke odluke o otkazu ugovora o radu i u odnosu na nju (budući ta odluka sada vezuje sud i o njoj se ne može osnovano raspravljati ni odlučivati niti kao o prethodnom pitanju) tužiteljica u ovoj parnici ne može ostvarivati povoljniju poziciju.

Sukladno navedenom, budući je tužiteljici ugovor o radu prestao otkazom, neosnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice temeljen na tome suprotnom shvaćanju - da joj ugovor o radu nije otkazan, odnosno (polazeći od toga shvaćanja) zahtjev da se utvrdi da je sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da, slijedom toga, njezin radni odnos kod tuženika nije prestao - a tuženik obveže (postupajući u smislu odredbe čl. 15. st. 5. ZR-a, kojom je propisano: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme") vratiti je na rad sukladno ugovoru o radu od 1. travnja 2008.

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 88. ZR

UGOVOR O RADU ? UGOVOR O DJELU

Revr-817/06
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-817/06
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 88. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Pravilna je ocjena sudova nižeg stupnja da tužitelj nije obavljao za tuženika posao koji ima takva obilježja, a što proizlazi iz iskaza samog tužitelja, posebno da je ugovoreno da mu tuženik plaća određenu svotu novca za svaku obavljenu vožnju (po turi), te da mu je plaćao samo dio od ugovorene svote, a za ostalo su se dogovorili da mu obavi radove u stanu. Na taj način se ne određuje plaća radniku (čl. 88. ZR) niti se na opisani način isplaćuje (čl. 90. ZR). Ugovorni odnos između stranaka je i prema pravnom shvaćanju ovog suda odnos iz ugovora o djelu. Tim se ugovorom, u smislu odredbe čl. 600. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 73/91, 53/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koji je tada bio na snazi, izvođač (poduzetnik, izvođač radova) obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje da mu za to plati naknadu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 119. Zakona o radu

OTPREMNINA ? u slučaju osobno uvjetovanog otkaza

Rev 52/1999
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev 52/1999
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 119. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 118. (125.) ranijeg Zakona o radu
Zaposlenik ima pravo na otpremninu i u slučaju osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu.
"Tuženik u reviziji tvrdi da nije bilo mjesta dosuđenju tužitelju sporne otpremnine, jer da je tužitelju otkazan ugovor o radu ne samo zbog gospodarskih razloga već i zbog tužiteljeve invalidnosti (osobno uvjetovani otkaz). Taj inače jedini tuženikov revizijski prigovor je neosnovan, jer u smislu odredbe čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - citirano: ZOR), zaposlenik ima pravo na otpremninu, dakako ako su ispunjene i druge propisane pretpostavke, ne samo kad je u smislu čl. 106. ZOR dobio poslovno uvjetovani otkaz već i onda kad mu je dat osobno uvjetovani otkaz. Naprotiv zaposlenik nema pravo na otpremninu jedino ako je otkaz posljedica njegovog skrivljenog ponašanja."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu 

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? izostajanje s posla zbog bolesti

Revr 1736/2010-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1736/2010-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
članak 106. (113.)
Predmet ovog spora je utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 25. listopada 2004., vraćanje na rad i isplata naknade plaće.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju ugovora o radu od 19. svibnja 2003. na radnom mjestu administrativnog tehničara na poslovima kalkulacije izrade izlaznih računa, otpremnica i ostalih administrativnih poslova,

- da je tužiteljica učestalo izostajala s posla zbog bolesti, što je utjecalo na proces rada, jer je tuženik druge radnike morao uvesti u posao tužiteljice, da zbog nepoznavanja rada na kompjutoru tužiteljica nije mogla više izvršavati svoje radne zadatke na poslovima administracije, a po povratku na rad nakon bolovanja nije pokazala volju i znanje da želi raditi kako je to zahtijevao proces rada te je u izvršavanju radnih zadataka griješila i nije ostvarila potrebne rezultate rada,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. listopada 2002. odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje invalidnosti, a određeno je da tužiteljica ne smije nositi terete teže od 7 kg,

- da je tuženik pokušao premjestiti tužiteljicu na drugi posao u pogon, ali je to bilo bezuspješno,

- da je tuženik 25. listopada 2004. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, jer tužiteljica nije u mogućnosti izvršavati obveze iz radnog odnosa zbog bolesti, jer je u 2004. bila na bolovanju ukupno 113 dana, a kada se je vratila na posao nije znala obavljati ranije administrativne poslove, jer je sve zaboravila te je griješila u radu i bila neučinkovita, nije se znala služiti kompjutorom, a druge poslove na koje je premještena nije mogla raditi,

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi nižeg stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim.

Odredbom čl. 106. st. 1. odjeljak 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja - da su učestali izostanci s posla tužiteljice  zbog bolesti utjecali na normalno odvijanje procesa rada, da tužiteljica zbog nepoznavanja rada na kompjutoru nije mogla više izvršavati svoje radne zadatke na poslovima administracije, a po povratku na rad nakon bolovanja nije pokazala volju i znanje da želi raditi kako je to zahtijevao proces rada te je u izvršavanju radnih zadataka griješila i nije ostvarila potrebne rezultate rada – ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da su ispunjene pretpostavke iz čl. 106. st. 1. odjeljak 2. ZR za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici zbog osobno uvjetovanih razloga (osobno uvjetovani otkaz) zbog čega je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu pravilna i zakonita.

Pri tom, na navode tužiteljice da izostanak s posla zbog bolesti ne može biti razlog za otkaz, treba reći da je odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljici nije dan otkaz zbog izostanka s posla zbog bolesti, već, između ostalog, zbog toga što je tužiteljica učestalo izostajala s posla zbog kratkih nesposobnosti za rad, koji su utjecali na proces rada tako da poslodavac nije mogao organizirati rad na uobičajeni način, nego je morao druge radnike uvoditi u posao koji je inače obavljala tužiteljica.

Obzirom da je zakonito otkazan ugovor o radu, pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, za vraćanje na rad te isplatu naknade plaće.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 106. st. 1.

OPRAVDANOST POSLOVNO UVJETOVANOG OTKAZA

Revr 21/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 21/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 106. st. 1.
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev oba tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu kojeg im je tuženik dao odlukom od 29. rujna 2003., za sudski raskid ugovora o radu (zahtjev I-tužitelja), za vraćanje na rad (zahtjev II-tužitelja), te za isplatu naknade plaće (zahtjev oba tužitelja) i naknadu štete zbog sudskog raskida (zahtjev I-tužitelja).
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, a što je i nesporno među strankama:
- da su tužitelji bili zaposleni kod tuženika na radnom mjestu pirotehničara,
- da je tuženik Odlukom od 29. rujna 2003. otkazao tužiteljima ugovore o radu sklopljene na neodređeno vrijeme 7. svibnja 2001. zbog organizacijskih i tehničkih razloga, nudeći im istovremeno sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima,
- da se kao razlog otkaza u obrazloženju te Odluke navodi da zbog smanjenja cijene naknade za razminiravanje po kvadratnom metru kao i zbog nelojalne konkurencije te zbog činjenice da bi visinom dosadašnjih iznosa plaća došao u pitanje i opstanak poslodavca na tržištu, poslodavac više nije u mogućnosti isplaćivati plaće određene sadašnjim ugovorima. Nadalje se navodi da je izmijenjeni ugovor o radu od 22 zaposlenika isti potpisalo njih 20, te da je tužiteljima mirnim putem ponuđeno sklapanje izmijenjenog ugovora, ali su oni to odbili.
Na temelju tih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelji dobili otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/05, 17/01, 82/01, 114/03 - proč. tekst - dalje: ZR), a te izmjene ugovora o radu bile bi zapravo u umanjenoj plaći. Međutim, smatra da je tuženik problem poslovanja trebao rješavati na drugi način (izmjenom sistematizacije radnih mjesta), a ne pokušajem da tužitelji potpišu ugovore kojima je cilj samo smanjenje plaća i na taj način smanjenje troškova poslodavca, pa stoga nalazi da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljima. Zbog toga je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, a ujedno i ostale zahtjeve iz tužbe.
Drugostupanjski sud pak smatra da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz tužiteljima pa je stoga (u preinačenju prvostupanjske presude) odbio tužbene zahtjeve tužitelja.
Takvo stajalište drugostupanjskog suda ovaj revizijski sud drži pogrešnim - naprotiv, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda.
Prema odredbi čl. 106. st. 1. post. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
Odredbom čl. 114. st. 1. ZR propisano je da se odredbe ovog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor o radi i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).
Postojanje opravdanoga razloga za otkaz mora dokazati poslodavac (čl. 112. st. 1. ZR), a tuženik to u konkretnom slučaju, i prema nalaženju ovoga suda, nije dokazao.
Naime, smanjenje izvora sredstava za plaće ne može samo po sebi predstavljati razlog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora ako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR uvjet - prema kojoj osnovni uvjet za poslovno uvjetovani otkaz jest da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla koji obavlja radnik. Da bi se ispunile pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz, nije potrebno da radno mjesto bude ukinuto, već je dovoljno i da se smanji broj izvršitelja koji rade na određenom radnom mjestu.
U situaciji kada nije došlo do smanjenja opsega posla (niti je smanjen broj izvršitelja), kao što je to slučaj u ovom predmetu, očito je da nije prestala potreba za radom tužitelja, pa stoga ne postoji opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz tužiteljima. Zato je predmetni otkaz tužiteljima nezakonit, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
Obzirom da otkaz tužiteljima nije zakonit, pravilno je prvostupanjskom presudom prihvaćen i zahtjev I-tužitelja za sudski raskid ugovora o radu (čl. 116. st. 1. ZR) te zahtjev II-tužitelja za vraćanje na posao (čl. 115. st. 1. ZR).
Dakle, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je (u preinačenju prvostupanjske presude) odbio navedene zahtjeve tužitelja pa je u tom dijelu revizija tužitelja osnovana.
Stoga je tom dijelu valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa (da je riječ o dopuštenom otkazu) drugostupanjski sud je propustio ocijeniti osnovanost žalbenih razloga tuženika koji se tiču novčanog potraživanja oba tužitelja, pa je stoga u tom dijelu, kao i u odluci o troškovima postupka, valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. Zakona o radu

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 1337/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1337/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
107. (114.)
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je između tužitelja i tuženika 17. prosinca 2008. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova Rukovoditelja I zaštite od požara u PC Z.,

- da je tužitelju odobreno korištenje trideset dana godišnjeg odmora za 2009. godinu, s time da prvi dio godišnjeg odmora koristi u vremenu od 20. srpnja 2009. do 4. kolovoza 2009., pa je tužitelj sukladno odobrenju počeo koristiti godišnji odmor, koji je prekinut pisanim pozivom poslodavca od 28. srpnja 2009. kojim je tužitelj pozvan vratiti se na radno mjesto 29. srpnja 2009. radi izvanrednih okolnosti,

- da je tuženik 10. kolovoza 2009. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu(dalje u tekstu: Odluka) koju je tužitelj preuzeo 11. kolovoza 2009., te je u zakonskom roku podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava, a u naknadnom roku i tužbu sudu,

- da je prema obrazloženju Odluke ugovor o radu otkazan zbog toga što je tužitelj dana ..., za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, po nalogu treće osobe i za svoj račun sudjelovao u nanošenju tekućeg sredstva na željezničku prugu nakon čega je došlo do željezničke nezgode, kao i da je neovlašteno organizirao zamjenu (za druga dva radnika) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a da o tome nije obavijestio nadređenog rukovoditelja,

- da se na odnose iz ugovora o radu poslodavca S. primjenjuju svi akti I.-e. I. N. d.d. Z.,

- da je tužitelj u vrijeme godišnjeg odmora .... zajedno sa još dva zaposlenika tuženika, B. T. i M. M.2, pomagao J. B., svojemu bivšem direktoru, vlasniku udjela I., obaviti naručeni posao nanošenja retardanta na željezničku prugu za potrebe H. na pruzi Z.-S., te da je nakon nanošenja došlo do prometne nezgode sa više poginulih putnika,

- da je tužitelj organizirao zamjenu smjena za zaposlenike kojima je neposredno nadređen i to B. T. i M. M.2, iako on nije ovlaštena osoba za organiziranje zamjene odsutnih radnika.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa radeći za drugu pravnu osobu u vrijeme godišnjeg odmora te neovlašteno organizirajući zamjene za drugu dvojicu tuženikovih radnika, a kao dodatno otežavajuću okolnost sudovi su ocijenili da se radilo o poslu polijevanja željezničke pruge retardantima koji su bili uzrokom teške željezničke nezgode sa više poginulih osoba. Okolnost što protiv tužitelja nije podnesena kaznena prijava zbog ugrožavanja sigurnosti prometa sudovi su ocijenili irelevantnom.

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl.114. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj 137/04 - prečišćeni tekst, 68/05 - dalje u tekstu: ZR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu i poštivanje roka u kojemu poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu.

Tužitelj u reviziji tvrdi da je u trenutku donošenja odluke o izvanrednom otkazu nastupila prekluzija jer je od trenutka povrede obveza iz radnog odnosa ... do donošenja odluke 10. kolovoza 2011. proteklo više od 15 dana. Revizijom se osporava i ocjena sudova da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

Ovaj sud prihvaća pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa te da je odluka o otkazu ugovora donesena u zakonskom roku.

Prema odredbi čl. 114. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovorao radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Zakonom o radu nije unaprijed propisano kada će se smatrati da je radnik počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa niti kada će se smatrati da postoji neka druga, osobito važna činjenica u smislu odredbe čl. 114. st. 1. ZR zbog koje poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu. U okolnostima konkretnog slučaja već sama okolnost da je tužitelj neovlašteno organizirao zamjenu (za druga dva radnika) za vrijeme korištenja svojega godišnjeg odmora, a da o tome nije obavijestio nadređenog rukovoditelja, po pravnom shvaćanju ovoga suda predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

Tužitelj doduše opravdano ukazuje da svojim radom za trećega izvodeći poslove za koje poslodavac nije dokazao da ulaze u predmet njegovog poslovanja nije nelojalno konkurirao poslodavcu, a sama okolnost da je od posljedica takvoga rada nastupila teška prometna nezgoda sama po sebi nije dovoljna za ocjenu da je tužitelj povrijedio svoje obveze iz radnog odnosa. Naime taj rad nije u nikakvoj vezi sa tužiteljevim obvezama iz radnog odnosa, pa tužitelj izvodeći poslove polijevanja željezničkih tračnica retardantima nije ni mogao povrijediti obvezu iz radnog odnosa, ali je i naprijed navedena povreda nedopuštenog organiziranja smjena po svojoj prirodi osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 114. st. 2. ZR ovaj sud je ocijenio da je odluka o izvanrednom otkazu donesena u zakonskom roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se temelji otkaz. Naime saznanjem da su radnici tuženika B. T. i M. M.2 ... sudjelovali u izvođenju radova za trećega još ne znači i saznanje da im je odlazak sa posla neovlašteno omogućio upravo tužitelj. Za tu okolnost tuženik je mogao saznati tek naknadnom provjerom, a prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj je pozvan da se vrati sa godišnjeg odmora radi utvrđenja odlučnih okolnosti ... Napominje se također da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni iznosio prigovor prekluzije po čl. 114. st. 2. ZR, pa nije bilo razloga da se nižestupanjski sudovi posebno izjašnjavaju o toj činjenici.

Zato je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev koji glasi na utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Samim time nije osnovan ni zahtjev za vraćanje tužitelja na radno mjesto i isplatu neisplaćenih plaća za period nakon otkaza ugovora.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio nepotrebnim pa taj trošak tuženici nije dosuđen (čl. 154. i čl. 155. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 395. ZPP

NOVACIJA ODREDBI UGOVORA O RADU

Rev 1238/01-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev 1238/01-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 395. ZPP
Članak zakona (stari):
1.
Sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o radu predsjednika uprave tuženika, po kojem je tužitelj s tuženikom zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, da je prije isteka tog vremena taj ugovor raskinut, da je tim ugovorom bila utvrđena plaća, naknada i stimulacija, kao i otpremnina u slučaju da tuženik nakon prestanka ugovora ne zaključi novi ugovor u radu, da tužitelj ima pravo na otpremninu, te da su stranke zaključile ugovor i o pravima, obvezama, ovlaštenjima, odgovornosti i plaći predsjednika uprave banke.

Također je taj sud utvrdio da u vrijeme izvršavanja ugovora, tj. kada je tužitelj bio na funkciji predsjednika uprave tuženice on nije primao plaću prema odredbama međusobnog ugovora, već u manjem iznosu nego što je tim ugovorom utvrđeno.

Tužitelj zahtjevom svoje tužbe traži isplatu plaće za šest mjeseci nakon raskida ugovora o radu, razliku plaće prema odredbama ugovora prije tog raskida, te isplatu otpremnine, sve zajedno sa zateznom kamatom.

Povodom prigovora tuženice da nije došlo na njezinoj strani do jednostranog raskida ugovora o radu s tužiteljem, već da je do toga došla temeljem odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji tuženice, koji prigovor ponavlja i u reviziji, sudovi nižega stupnja su po ocjeni ovoga Vrhovnoga suda, zauzeli pogrešno pravno stajalište kad su taj prigovor ocijenili neosnovanim. Po odredbama, naime, čl. VIII. Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restruktuiranju P. banke Z., dioničko društvo Z. ("Narodne novine", broj 106/96), dakle, tuženice, koja odluka je donijeta temeljem čl. 17. st. 1. Zakona o sanaciji i restruktuiranju banaka ("Narodne novine", broj 44/94) danom objavljivanja te odluke, tj. 17. prosinca 1996. godine prestaju funkcije i ovlaštenja uprave banke, nadzornog odbora banke i skupštine banke.

Po mišljenju ovoga suda iz te odredbe jasno proizlazi da je upravo spomenutom odlukom prestala funkcija i ovlaštenje uprave tužene banke, pa tako i njezina predsjednika. Na temelju te odluke, a u njezinu provođenju, ovlaštena osoba tuženice donijela je posebnu odluku od 24. siječnja 1997. godine, br. 800-191/97, kojom tužitelju kao zaposleniku na poslovima predsjednika uprave prestaje ugovor o radu danom 24. siječnja 1997. godine.

Stoga po mišljenju ovoga suda odluka tuženice koju je donijela ovlaštena osoba u provedbi Odluke Vlade Republike Hrvatske nema značaj samostalne odluke koja bi ujedno značila jednostrani raskid ugovora o radu od strane tuženice.

Zato nisu nastupile pretpostavke predviđene odredbom čl. 15. st. 3. Ugovora o radu kada bi tužitelju pripadalo pravo na plaću u slijedećih šest mjeseci nakon prestanka ugovora o radu i pravo na otpremninu.

Stoga su sudovi nižega stupnja u tom dijelu pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je utoliko reviziju trebalo kao osnovanu prihvatiti i preinačiti u tom dijelu pobijanu presudu, a tužbeni zahtjev odbiti (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Glede tužiteljeva zahtjeva za isplatu razlike plaće od one koju je primao do one na koju je po ugovoru imao pravo, sud prvog stupnja je utvrdio kao nespornu činjenicu da tužitelj u vrijeme izvršavanja ugovora nije primao plaću u onoj visini kako je to ugovoreno.

Tuženica je tvrdila u dosadašnjem postupku, a to ponavlja i u reviziji, da je među strankama došlo do novacije prije spomenute odredbe ugovora, temeljem koje je ugovorena među strankama stvarno manja plaća od one utvrđene ugovorom.

Sudovi nižega stupnja su taj prigovor tuženice odbili iz razloga što su ocijenili da sam pristanak tužitelja da stanovito vrijeme prima plaću manju od ugovorene, ne znači i namjeru ugovornih strana da se obveza tuženice glede visine plaće tužitelju ugasi na način kao što to predviđa odredba čl. 349. Zakona o obveznim odnosima. Ti sudovi u vezi s tim zaključuju da do novacije postojeće obveze tuženice glede ugovorene plaće tužitelja nije došlo.

Takvo stajalište tih sudova ovaj sud za sada ne može prihvatiti kao pravilno.

U dosadašnjem postupku, naime, sudovi nisu utvrdili osnov po kojem je tužitelju isplaćivana manja plaća od ugovorene, dok utvrđene činjenice dopuštaju zaključak da je to bio sporazum stranaka, makar i prešutni, koji je izvršen, a koji bi mogao imati značaj ugovorne odredbe o visini plaće.

Sudovi nižega stupnja, dakle, ocjenjujući da pristanak tužitelja da prima manju plaću od ugovorene nema značaj novacije postojeće tuženičine obveze glede isplate plaće, pogrešno su i u tom dijelu primijenili materijalno pravo kad nisu utvrdili značenje tog pristanka, tj. da li je on posljedica mogućeg sporazuma stranaka, u slučaju, naime, da nije došlo do novacije tužitelj je mogao tuženici eventualno otpustiti dug glede do tada zarađene plaće (čl. 344. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO).

Za pravovaljanost pak takvog otpusta nije potrebno da bude sklopljen u formi u kojoj je zaključen posao iz kojega je obveza nastala (st. 2. čl. 344. ZOO).

Zbog navedene pogrešne primjene materijalnog prava je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa stoga u tom dijelu nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, te je i utoliko reviziju tuženice kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku taj sud će, nakon što utvrdi prije navedenu činjenicu, o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu, te ujedno odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

OTKAZ SKRIVLJENIM PONAŠANJEM RADNIKA -Razlozi za otkaz
Članak 107. važećeg Zakona o radu

(Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu)

OTKAZ SKRIVLJENIM PONAŠANJEM RADNIKA -Razlozi za otkaz

Revr 858/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 858/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

OTKAZ SKRIVLJENIM PONAŠANJEM RADNIKA -Razlozi za otkaz
Članak 107. važećeg Zakona o radu

(Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu)

Članak zakona (stari):
Odredbom čl. 113. st. 1. alineja 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa.

Tužitelj, koji je dugi niz godina radio kod tuženika na radnom mjestu procjenitelja - likvidatora, prekršio je obveze iz radnog odnosa time što je od D. P. vlasnika autolimarskog obrta P. prilikom otklanjanja štete na motornom vozilu marke V. T. K. vlasnika I. B., dakle u svezi obavljanja poslova svog radnog mjesta primio 200,00 € na ime mita.

Radi se o teškoj povredi obveza iz radnog odnosa, jer je tuženik, zbog takvog postupka tužitelja, s pravom izgubio povjerenje u njega kao radnika i ispunjene su pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

Prema odredbi čl. 124. ZR, čl. 152. ZR u svezi čl. 155. st. 3. ZR poslodavac se dužan savjetovati s radničkom vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom o namjeri da otkaže određeni ugovor o radu no odlukom radničkog vijeća nije vezan. Odluka radničkog vijeća je, prema spomenutoj zakonskoj odredbi, savjetodavnog karaktera zbog čega poslodavac može donijeti odluku o otkazu ugovora o radu i ukoliko se radničko vijeće, odnosno sindikalni povjerenik ne slaže sa takvom odlukom, kao što je to bilo u ovom slučaju.

Prema odredbi čl. 241. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine" broj 111/93, 24/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - odluka USRH, 118/03, 107/07 - dalje: ZTD) uprava zastupa društvo i ovlaštena je poduzimati sve pravne radnje, zastupanja u poslovima, pred sudom i drugim organima vlasti.

Takva ovlast uprave društva se ne može ograničiti pa činjenica što je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju donio predsjednik uprave T. d.d. R. I. B., a ne direktor podružnice koji je za to bio ovlašten odredbom čl. 69. Pravilnika o radu tuženika od 11. prosinca 2003., ne čini pobijanu odluku nezakonitom.

Zato nisu osnovani revizijski navodi da je odluku o otkazu donijelo nenadležno tijelo.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je tužitelj prekršio obveze iz radnog odnosa, a postupak prije otkazivanja je proveden sukladno Zakonu o radu pa se ovaj sud slaže sa pravnim stajalištem nižestupanjskih sudova da je dopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 35. Zakona o radu

OTKAZ PRIJE ISTEKA PROBNOG RADA

Revr-1357/2012-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1357/2012-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 35. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Polazeći od prirode instituta probnog rada te istaknute odredbe čl. 35. ZR-a, odluka o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu u pravilu može se donijeti tek istekom ugovorenog roka probnog rada - koji rok bi trebao biti određen kao dovoljan za provjeru radnika i stvaranje ocjene je li radno učinkovit i ima li znanje za posao koji treba vršiti, ali, shvaćanje je to revizijskog suda, radni odnos ipak ne mora uvijek (u svakom slučaju) trajati tijekom cijelog ugovorenog roka probnog rada - i glede pretpostavki za njegov prestanak probni rad ne valja poistovjetiti s radom ugovorenim na određeno vrijeme: poslodavcu koji tijekom probnog rada utvrdi da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada pripada (upravo zbog prirode probnog rada i istaknute njegove svrhe) pravo otkazati ugovor i prije isteka ugovorenog vremena probnog rada - i to (obzirom da je riječ o posebnom institutu, s posebnim osobinama - različitim od onih koje su relevantne kod redovitog ili izvanrednog otkaza ugovora iz odredaba čl. 107. i 108. ZR-a) već i samo pozivom na to što je utvrdio.
Konkretno, utvrđenje da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio probni rad ili da ne ostvaruje očekivane rezultate rada već i samo za sebe predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz jedino ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan (zlorabom prava takvog ugovaranja).
U ovome slučaju tuženik je probni rad s tužiteljicom ugovorio sukladno navedenoj svrsi takvog rada, dakle kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnost tužiteljice za obavljanje ugovorenog posla, a osporenu odluku donio je prema izloženom pravnom shvaćanju i nakon što je utvrdio „nepravilnosti" u postupanju tužiteljice i opomenuo je zbog onog što je učinila: otkazao je ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom (kako tužiteljica navodi) deset dana prije isteka ugovorenog roka probnog rada i uz očitu ocjenu da kroz tih deset dana tužiteljica ne bi nadomjestila ono što nije pokazala u proteklih više od pet mjeseci - u kojima svojim radom nije zadovoljila kriterije zbog provjere kojih je i ona pristala na probni rad i takvog ugovorila, i takav otkaz s takvim razlogom u okolnostima konkretnog slučaja niti revizijski sud ne ocjenjuje nedopuštanim ili protivnim cilju ili svrsi probnog rada.
Valja pritom imati na umu da je radni odnos ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca, a u skladu s takvim se ugovorom ocjenjuju i posebne pretpostavke za njegovo otkazivanje kod ugovorenog probnog rada - ovdje kod pitanja ocjenjivanja je li u ugovorenom roku za probni rad radnik zadovoljio zadane kriterije zbog kojih je ovaj ugovoren.
S prethodno navedenim u svezi, a budući da niti iz prijepornog ugovora o radu ne proizlazi drugačije, nižestupanjski sudovi pravilno su u okolnostima konkretnog slučaja ocijenili i da je između stranaka ugovoreno diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li tužiteljica zadovoljila kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad (odnosno: je li „ispunila očekivanja" poslodavca) - te da na okolnosti što je tuženik to pravo koristio i činjenici nezadovoljstva što je ocjena njezinog rada (donesena nakon što je u ugovorenom roku za probni rad povrijedila radne obveze i nije ispravila posljedice povrede) za nju nepovoljna tužiteljica ne može u postupku traženja sudske zaštite (uz ostalo i relativizirajući počinjenu povredu) s uspjehom temeljiti zahtjev (isticati) da je njoj dani otkaz ugovora o radu nedopušten.
Pravilan je kod toga i zaključak da samom činjenicom otkazivanja ugovora o radu u utvrđenim uvjetima (kada je tuženik imao razloga zaključiti da tužiteljica nije „ispunila njegova očekivanja"), a kada tužiteljica nije dokazala nešto drugo, tužiteljica nije bila šikanirana ili diskriminirana od strane tuženika, odnosno da u postupanju tuženika prema tužiteljici nema obilježja izravne niti neizravne diskriminacije i da nije riječ o ponašanju prema tužiteljici koje bi bilo uzrokovano nekom radnjom iz čl. 5. st. 4. ZR-a.
Neosnovan je i revizijski prigovor revidentice da je u postupku otkazivanja njezinog ugovora povrijeđena odredba čl. 111. st. 2. ZR-a prema kojoj „prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini".
Naime, sve i da je tuženik bio u obvezi tužiteljici omogućiti obranu (deset dana prije isteka roka probnog rada, a obzirom i na specifičnost otkazivanja ugovora o radu u roku ugovorenom za probni rad zbog razloga što radnik nije zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad i „ispunio očekivanja poslodavca", kada za otkazivanje ugovora nisu potrebni razlozi predviđeni i za redovito ili izvanredno otkazivanje ugovora) i da je to propustio učiniti (obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tužiteljici omogućeno i to pravo), pravilno je za zaključiti da u konkretnom slučaju ne bi niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini, napose ne nakon što je prethodno u kratkom roku za provjeravanje njezinog ponašanja počinila povrede radnih obveza i bila upozorena na potrebu drugačijeg (odgovornijeg) ponašanja.
Konačno, pravilno je shvaćanje revidentice da je poslodavac prilikom otkazivanja s njom sklopljenog ugovora o radu bio dužan poštivati propisani otkazni rok.
Međutim, propust poslodavca da u odluci o otkazu navede otkazni rok ne čini taj otkaz pravno nevaljanim i nedopuštenim: jedina posljedica učinjenog propusta je (a utvrđenje toga nije predmetom ovoga postupka) da ugovor o radu svejedno prestaje tek nakon isteka propisanog otkaznog roka.
Slijedom iznijetog, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljicom te da njezin radni odnos nije prestao, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužiteljica vezuje uz tvrdnju da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nedopuštena) na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 8.720,00 kn.
Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 21. Zakona o radu

JEDINSTVENA PRIMJENA ZAKONA PRILIKOM OPĆIH I POSEBNIH UVJETA ZA ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA

Revr-1200/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1200/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 21. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Revident u reviziji postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Ima li radnik pravo na sudsku zaštitu kada sudjeluje u internom natječaju za izbor na radno mjesto za koje ispunjava opće i posebne uvjete kod tog istog poslodavca u situaciji kada poslodavac izvrši izbor radnika koji ne udovoljava posebnim uvjetima za sklapanja ugovora o radu za to radno mjesto postupivši time protivno izričitoj odredbi čl. 21. ZR?"

Dakle radi se o primjeni odredbe čl. 21. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR) koja glasi:

„Ako su zakonom, drugim propisima, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može sklopiti samo osoba koja udovoljava tim uvjetima."

Revident navodi da o postavljenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske, po znanju tužitelja, još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, a može se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja.

Međutim da bi podnositelj revizije ispunio postupovnopravne pretpostavke dopustivosti revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, dakle, da je uz postavljeno pitanje određeno izložio i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u reviziji nije dovoljno navesti samo svoju prosudbu ili pretpostavku o mogućem nepodudarnom suđenju, već bi se takve tvrdnje morale potkrijepiti konkretnim ukazivanjem na različite drugostupanjske odluke ili odluke revizijskog suda u odnosu na koje je pobijana odluka nepodudarna.

Kad takvih odluka nema (što u pravilu upućuje na zaključak o izostanku različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba), revident mora izložiti uvjerljive i objektivne razloge iz kojih bi se nametao zaključak da je riječ o pitanju o kojem bi se, u istovrsnim ili usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama, s obzirom na sadržaj zakonske odredbe, opravdano moglo očekivati različitu praksu drugostupanjskih sudova zbog različitog tumačenja odredbe iz čl. 21. ZR-a.

Naprotiv kad su u izvanrednoj reviziji izloženi razlozi u kojima revident samo pretpostavlja da bi pobijana odluka „mogla biti različita", a zapravo na taj način izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdali intervenciju revizijskog suda.

Prema tome, podnesena revizija ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koji moraju biti određeno izloženi, stoga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije koje moraju biti kumulativno ispunjene.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. ZPP-a reviziju valjalo odbaciti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

PRESTANAK UGOVORA O RADU SA 65 GODINA ŽIVOTA

Revr 803/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 803/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
Članak zakona (stari):
102.
Predmet spora je zahtjev da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom odluka tuženika „o prekidu ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu" od 11. rujna 2007. kao i odluka tuženika broj ...-05/07-1/6 od 24. listopada 2007. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava te da radni odnos tužitelju nije prestao, uz nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na poslove redovitog profesora.

Drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu utemeljuje svoju drugostupanjsku presudu na shvaćanju da su odluke tuženika zakonite. Naime, prvostupanjska odluka tuženika od 11. rujna 2007. ima značaj odluke o prestanku radnog odnosa tužitelju 30. rujna 2007. zbog ispunjenja zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu.

Tužitelj, koji je kod tuženika bio redoviti profesor u trajnom zvanju, u akademskoj godini 2006/2007. 9. siječnja 2007. navršio je 65 godina života te je odluka tuženika donesena na osnovu primjene čl. 102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine", broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07 i 46/07) prema kojem članku, osobi zaposlenoj na znanstveno-nastavnom, umjetničko-nastavnom i nastavnom radnom mjestu na visokom učilištu istekom akademske godine u kojoj je navršio 65 godina života prestaje ugovor o radu radi odlaska u mirovinu.

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

Naime, ako tužitelj i ispunjava uvjete za nastavak rada u smislu čl. 102. st. 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, obzirom da je bio u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju, tuženik nije bio dužan produžiti tužitelju radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina u smislu navedene zakonske odredbe.

To iz razloga što spomenuta zakonska odredba omogućuje tuženiku da produlji radni odnos, ako smatra da je to potrebno i svrsishodno, no istovremeno ta zakonska odredba ne propisuje obvezu fakulteta da to i učini.

Na revizijske prigovore još treba odgovoriti da takvo zakonsko uređenje nije nepovoljnije od uređenja načina prestanka ugovora o radu iz čl. 103. t. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) kao općeg zakona radnog prava koji je važio u mjerodavnom razdoblju, te se upravo i oslanja na to zakonsko uređenje.

Pri tome valja dodati da sukladno čl. 1. ZR u kojem je ZR definiran kao opći zakon radnog prava rečeno je da se on primjenjuje na radne odnose koji nisu uređeni nekim drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom te objavljen.
To znači da prvenstvo u primjeni imaju odredbe posebnog zakona koje regulirajući pojedinu djelatnost dotiču i segment radnih odnosa.

Prema tome, tuženik je pravilno primijenio čl. 102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kao odredbu posebnog zakona.

Ta odredba u smislu čl. 7.a ZR nije nepovoljnija od čl. 103. t. 3. ZR zato jer dok prema općem uređenju iz čl. 103. st. 3. ZR ugovor o radu prestaje već kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, prema odredbi čl. 102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju radni odnos tužitelju koji je 9. siječnja 2007. navršio 65 godina života prestao je tek 30. rujna 2007. istekom akademske godine, a očigledno između stranaka nije postojala suglasnost za produljenjem radnog odnosa u smislu čl. 102. st. 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ

Revr-1641/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1641/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
106.(113.)
Predmet spora je dopuštenost odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, a s tim u svezi i osnovanost zahtjeva tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete, te naknadu plaće.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova i baš:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu VSS korespondent-komercijalist,

- da je Odlukom od 21. veljače 2005. tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, a zbog prestanka potrebe za radom tužitelja (poslovno uvjetovani otkaz) uvjetovan gospodarskim teškoćama na tržištu, s time

- da je dotadašnje poslove tužitelja preuzeo obavljati zakonski zastupnik tuženika M. M. i drugi radnik D. M., kao i

- da je u 2005. tuženik ostvario bitno manju dobit u poslovanju od one ostvarene u prethodnoj poslovnoj godini (2004.),

a polazeći od odredbe čl. 106. st. 1. u svezi s odredbom čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao poslodavac dokazao postojanje razloga za opravdanost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju, a kod činjenice da je objektivno došlo do prestanka potrebe za radom tužitelja, kako zbog promjene u načinu organizacije rada i obavljanju poslovanja tuženika, tako i zbog prisutnih gospodarskih teškoća u poslovanju na tržištu koje pokriva tuženik. U takvim okolnostima poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu tužitelju je bio zakonit i dopušten.

Suvišno je podsjetiti da je autonomno pravo tuženika kao poslodavca organizirati proces rada onako kako on to ocjenjuje najpovoljnijim za njega, a što podrazumijeva i smanjenje broja izvršitelja pojedinih poslova, ako to potrebe ekonomičnosti poslovanja nalažu. Upravo rukovodeći se tim načelima tuženik je očito i donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, kao tehnološkom višku kod tuženika.

Županijski sud u Zagrebu

Čl. 76. Zakona o radu

NEOBAVJEŠĆIVANJE POSLODAVCA O PRIVREMENOJ NESPOSOBNOSTI ZA RAD KAO RAZLOG ZA OTKAZ

Gžr-1844/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gžr-1844/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 76. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet ovog spora je utvrđenje nezakonitim predmetnih odluka tuženika kao poslodavca kojima je izrečena odnosno potvrđena disciplinska mjera otkaza tužiteljici kao radnici tuženika i s tim u vezi vraćanje tužiteljice na rad te isplata plaće.
Iz rješenja prvostupanjske disciplinske komisije gore navedenog broja od 6. listopada 2000. (list 3.spisa), koje je po žalbi tužiteljice, potvrđeno rješenjem drugostupanjske disciplinske komisije od 7. prosinca 2000. (list 5.-6. spisa), proizlazi da je tužiteljica oglašena odgovornom što o privremenoj nesposobnosti za rad od 1. ožujka 2000., nije što je moguće prije obavijestila tuženika kao poslodavca, a najkasnije u roku od tri dana nije dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i o očekivanom trajanju te nesposobnosti a da za to nije imala opravdan razlog, pa da time nije postupila u skladu sa člankom 76. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95., 54/95., 65/95., dalje: ZR), tako da su njezini neposredno nadređeni - G. Nj. i Z. N., za njezinu privremenu nesposobnost saznali tek 17. ožujka 2000., kada da je na traženje tuženika liječničku potvrdu o toj nesposobnosti od 1. ožujka 2000. i o očekivanom trajanju te nesposobnosti u razdoblju od 42 dana, predao tuženiku tužiteljičin suprug, (stavak 1. izreke rješenja) čime da je tužiteljica počinila težu povredu radne discipline iz članka 350. stavak 1. podstavak 1. Zakona o upravi -neizvršavanje radnih obveza (stavak ll. izreke rješenja), te je tužiteljici za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa (stavak III. izreke).
Daje potvrdu o tužiteljičinoj nesposobnosti za rad dostavio tužiteljičin suprug naknadno i to tek nakon u tom pravcu izvršene intervencije tuženika, nije sporno.
Sporno je, je li tužiteljica imala ili nije imala opravdani razlog za takvu „naknadnu" dostavu predmetne potvrde odnosno je li imala opravdani razlog za navedeni propust.
Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio i za to je dao valjane razloge da s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, tužiteljica za navedeni propust nije imala opravdan razlog.
Naime, u danim okolnostima prema kojima je:
- tužiteljica prije bolovanja tražila od tuženika neplaćeni dopust radi odlaska obitelji u Australiju koji joj tuženik nije odobrio,
- tuženik više puta bezuspješno pozivao tužiteljicu da opravda svoj izostanak sa posla u vezi kojeg je konačno pozvana kod tuženika na razgovor 17. ožujka 2000., na koji ona nije došla već je putem svog supruga, tek nakon 17 dana od otvaranja bolovanja, dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u očekivanom trajanju od 1. do 15. ožujka 2000.
Tužiteljica se doista ne može pozivati na neznanje da tuženika kao poslodavca treba što je moguće prije obavijestiti o svojoj privremenoj nesposobnosti za rad odnosno da treba blagovremeno dostavi liječničku potvrdu o toj nesposobnosti i njezinom očekivanom trajanju.
Utvrđeno je da je tu potvrdu, prema kojoj je tužiteljica bila nesposobna za rad do 15. ožujka 2000., tužiteljica putem svog supruga dostavila tuženiku tek 17. ožujka 2000., dakle nakon isteka očekivanog trajanja te nesposobnosti prema liječničkoj potvrdi.
Pri tom su potpuno neosnovani navodi tužiteljičine žalbe da bi se radilo o propustu liječnice jer za to nema nikakvog logičnog opravdanja.
U članku 76. (83.) Zakona o radu („Narodne novine11 broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 68/05-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, pročišćen tekst broj: 137/04., u daljnjem tekstu: ZR/05), propisano je da je radnik dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju.
S obzirom da tužiteljica bez opravdanog razloga nije tako postupila te da se u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja njezin propust može okvalificirati bezobzirnim i neodgovornim odnosno takvim propustom koji predstavlja takvu težu povredu obveze iz radnog odnosa koja u opisanim okolnostima opravdava izricanje mjere prestanka radnog odnosa to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.
Zbog toga su neosnovani svi sa tim u vezi izneseni navodi žalbe.
Konačno neosnovani su i navodi tužiteljičine žalbe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je općepoznata obveza radnika da obavijesti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.
S tim u vezi valja tužiteljici odgovoriti da su temeljne obveze i prava iz radnog odnosa propisane u članku 3. (članak 7. ZR).
Tako je u članku 3. stavak 1. (članak 7. stavak 1.) ZR, propisano da je osoba koja zapošljava (u daljnjem tekstu : poslodavac), obvezna u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad dati plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.
Prema tome, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, radnik nije u mogućnosti obavljati svoju temeljnu obvezu osobnog obavljanja preuzetog posla prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, zbog čega je upravo radnik, dakle ovdje tužiteljica, obvezna izvijestiti tuženika kao poslodavca o nemogućnosti ispunjenja svoje temeljne obveze iz radnog odnosa za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, s time da je obveza radnika o takvom obavješćivanju o privremenoj nesposobnosti za rad, propisana u članku 76. (članak 83. ZR).
A nitko se ne može pozivati na nepoznavanje prava.
Dakle, u pogledu glavne stvari, ne postoji niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP).
U pogledu žalbenih navoda na odluku o trošku ovog parničnog postupka pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude valja odgovoriti slijedeće:
Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tuženiku priznao u trošak sastav neobrazloženog podneska od 2. svibnja 2002., -150,00 kn (Tbr. 8/3., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- "Narodne novine" broj: 11/96., 91/04., 37/05.).
Suprotno navodima žalbe, podnesci tuženika od 24. prosinca 2002., 26. srpnja 2007. i 21. svibnja 2010., ili su potrebni za vođenje ove parnice a pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tuženiku dosudio i trošak podneska od 14. srpnja 2011.
Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija a niti oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP, žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članci 107. I 115. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ S PONUDOM IZMIJENJENOG UGOVORA O RADU

Revr 487/08
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 487/08
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članci 107. I 115. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članci 106.(113.) i 114. (121.) ranijeg Zakona o radu
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom te se u svemu može ispitati. Zato nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe revident.

Predmet spora je zakonitost osobno uvjetovanog otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora tužitelju koji mu je tuženik dao po odredbama čl. 113. i čl. 121. Zakona o radu („Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR)

Prema odredbi čl. 113. st. 1. podst. 2. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

Odredbom čl. 121. st. 1. ZR propisano je da se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 5. travnja 2006. tužitelju otkazan Ugovor o radu sklopljen 11. siječnja 2001. za poslove kapetana .../320 u letačkoj službi aviona tipa Airbus .../320 iz razloga što obzirom na životnu dob više ne može obavljati poslove kapetana zrakoplova, odnosno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, s time da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za radno mjesto stariji kopilot .../320 u letačkoj službi aviona tipa Airbus .../320, a koju ponudu tužitelj nije prihvatio,

- da je tuženik navedenu Odluku donio na temelju Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 1. prosinca 2005. kojim je propisano dobno ograničenje za obavljanje ovlasti kapetana (zapovjednika) zrakoplova u letačkoj službi aviona tipa Airbus .../320 do 60 godina starosti,

- da se u obrazloženju Odluke navodi da je tuženik donesenim Pravilnikom prihvatio norme i standarde Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) - Annex I, koji propisuje da pilot sa zvanjem kapetana može do 60 godina starosti obavljati ovlasti kapetana zrakoplova, dok pilot sa zvanjem kopilota može obavljati svoja ovlaštenja do 65 godina starosti samo u višečlanoj letačkoj posadi ako je jedini pilot s navršenih 60 godina starosti, a to s ciljem približavanja međunarodnim standardima i normama te povećanju sigurnosti leta,

- da prema toj Odluci tužitelju otkazni rok počinje teći 20. travnja 2006. kada navršava 60 godina života.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, ocijenivši da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita.

U revizijskoj fazi postupka i nadalje je prijeporno je li tuženikov Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta suprotan Zakonu o zračnom prometu, odnosno međunarodnim konvencijama (ICAO-Annex I, Konvencija europskog udruženja organizacija civilne avijacije - JAR-FCL 1) čiji je potpisnik Republika Hrvatska i je li time nezakonit otkaz ugovora o radu tužitelju, pri kojoj tvrdnji tužitelj ustraje u reviziji.

Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju za radno mjesto kapetana (zapovjednika) zrakoplova donesena je na temelju Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika kojim je propisano da radnik može biti raspoređen za obavljanje ovlasti zapovjednika zrakoplova do 60 godina starosti. Prema prosudbi ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da rečeni Pravilnik nije protivan odredbama Zakona o zračnom prometu, kao niti navedenim međunarodnim konvencijama koje uređuju pitanje starosnog ograničenja pilota za upravljanje zrakoplovom.

Sada važećom odredbom čl. 98. st. 3. Zakona o zračnom prometu („Narodne novine", broj 132/98, 100/04 i 178/04) propisano je da poslove pilota zrakoplova u javnom zračnom prometu ne smije obavljati osoba s navršenih 60 godina starosti, osim u višečlanoj letačkoj posadi ako je jedini pilot s navršenih 60 godina života. Nadalje, poslove pilota zrakoplova u javnom zračnom prometu ne smije obavljati osoba s navršenih 65 godina starosti.

Dakle, citirana odredba posebno ne spominje kapetansko zvanje, niti kapetane zrakoplova, već daje zakonski okvir za dobnu granicu pilota, kao zanimanja. Drugim riječima, Zakon o zračnom prometu ne regulira može li zapovjednik zrakoplova biti osoba starija od 60 godina.

Određujući svojim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) dobnu granicu za obavljanje ovlasti zapovjednika zrakoplova do 60 godina starosti, tuženik je tim internim aktom samo razradio zakonske kriterije u smislu tko od pilota u sastavu posade zrakoplova može biti zapovjednik zrakoplova, s ciljem povećanja sigurnosti zračnog prometa. Ovaj sud smatra da je tuženik kao zračni prijevoznik (operator zrakoplova) to bio ovlašten učiniti, naravno unutar zakonom propisanih okvira, a što je rečenim Pravilnikom i učinio. Kod toga valja imati na umu i veliku važnost i odgovornost koju funkcija zapovjednika zrakoplova sa sobom nosi (u smislu odredaba čl. 101. Zakona o zračnom prometu zapovjednik je pilot koji, u načelu, upravlja zrakoplovom i odgovoran je za let zrakoplova, njegovu sigurnost i sigurnost osoba u zrakoplovu, te predstavlja zrakoplov i rukovodi posadom).

Prema stajalištu revizijskog suda, takvim propisivanjem u svom Pravilniku tuženik nije povrijedio zakonske odredbe jer time nije ograničio niti isključio pravo tužitelja da upravlja (pilotira) zrakoplovom u smislu Zakona o zračnom prometu.

Stoga odredba tuženikova Pravilnika, prema kojoj za obavljanje poslova zapovjednika zrakoplova može biti određen samo pilot do 60 godina starosti, nije u suprotnosti s odredbom čl. 98. Zakona o zračnom prometu, a kako to pravilno smatraju nižestupanjski sudovi.

Slijedom navedenog, nije nezakonita ni odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju. To zbog toga što je tuženik ponudio tužitelju sklapanje izmijenjenog ugovora o radu po kojem bi tužitelj u okviru višečlane letačke posade imao pravo nastaviti dalje raditi kao stariji kopilot, koju ponudu tužitelj nije prihvatio.

Utoliko suprotna razlaganja tužitelja u reviziji nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

U kontekstu svega izloženog, dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, pa niti taj revizijski razlog nije osnovan.

Zbog toga je na temelju čl. 368. ZPP odlučeno kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? Razlog ?bolest trajnog karaktera

Revr 383/2007-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 383/2007-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Bolest trajnog karaktera zbog koje radnik više ne može uspješno obavljati posao na radnom mjestu na kojem je do tada radio mogla bi biti razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.
"Bolest trajnog karaktera zbog koje radnik više ne može uspješno nastaviti raditi na radnom mjestu na kojem je do tada radio mogao bi biti razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu samo ako je trajnog karaktera i ako upravo zbog toga radnik više ne može uspješno obavljati posao. Tuženica međutim nije dokazala da tužiteljica boluje od takve bolesti koja bi ju onemogućila raditi na radnom mjestu profesora geografije i ostalih srodnih predmeta pa revizijski navodi koji ukazuju na eventualne zdravstvene tegobe tužiteljice nisu opravdani razlog za sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca (čl. 116. st. 2. Zakona o radu - NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 137/04)."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 354. ZR

OTKAZ TIJEKOM PROBNOG RADA

Revr-955/13-4
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-955/13-4
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 354. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu nakon isteka probnog rada, a slijedom toga predmet spora su i zahtjevi tužiteljice za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica dana 12. rujna 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto menadžera za marketinšku strategiju u Sektoru za marketinšku strategiju, cijene i istraživanje tržišta uz ugovoreni probni rad od šest mjeseci,

- da je tuženik dana 9. ožujka 2006. u vrijeme trajanja probnog rada, donio odluku o otkazu ugovora o radu navodeći kao razlog da tužiteljica nije zadovoljila u probnom roku,

- da tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije tužiteljici omogućio iznošenje obrane niti je tužiteljicu pismeno upozoravao na obveze iz radnog odnosa,

- da je kao razlog otkaza ugovora o radu tužiteljici navedeno da nije zadovoljila tijekom probnog roka, zbog toga što je ista imala nedostatak elastičnosti i diplomacije u komunikaciji s ostalim suradnicima, da je dolazila u sukob s ostalim zaposlenicima odnosno direktorima sektora, a što je sve dovelo do nemogućnosti obavljanja njenih radnih zadataka na zadovoljavajući način i što je ukupno rezultiralo negativnom ocjenom njenog rada od strane Povjerenstva za ocjenu.

Tužiteljica u reviziji između ostalog navodi i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali nigdje točno ne ukazuje o kojoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka bi se radilo, već se iz navoda u reviziji može zaključiti da ista ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama koje se odnose na praćenje rada tužiteljice od strane Povjerenstva tuženika, a isto tako da je drugostupanjski sud žalbene razloge ocijenio na način da je nekritički prihvatio razloge prvostupanjske odluke. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica u bitnom smatra da nema uopće pretpostavki da ona nije zadovoljila u vrijeme trajanja probnog rada, te da su navodi tuženika u svezi njenog rada proizvoljni i bez podloge u stvarno obavljenom radu i utvrđenom činjeničnom stanju u ovom postupku.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka isti nije osnovan iz razloga jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne sadrži proturječnosti između obrazloženja i izreke, a niti između obrazloženja i razloga o odlučnim činjenicama i stanja spisa. Drugostupanjski sud je u cijelosti obrazložio zbog čega prihvaća pravni zaključak i stajalište prvostupanjskog suda u svezi neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, odnosno zbog čega prihvaća da je tuženik donio zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog toga što ista nije zadovoljila tijekom trajanja probnog rada.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prvotno je potrebno napomenuti da tužiteljica dobrim dijelom u reviziji ističe razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tužiteljica analizira provedeni dokazni postupak, posebno iskaze svjedoka i na temelju toga smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se ne može izjaviti (čl. 385. st. 1. ZPP). Obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica za vrijeme trajanja probnog rada i obavljanja radnih zadataka dolazila u sukobe sa zaposlenicima tuženika, odnosno direktorima sektora te je procijenjeno da ista nije za timski rad, već je izraziti individualist, što tuženiku obzirom na njegov način, odnosno organizaciju poslovanja u dijelu u kojem je radne zadatke obavljala tužiteljica, nije prihvatljivo. Kod toga je potrebno napomenuti tužiteljici da se kod otkaza ugovora o radu nakon isteka probnog rada ne radi o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, nego o samostalnom i posebnom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe čl. 31. u svezi čl. 113. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR). Kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu po navedenom osnovu radi se o svojevrsnom kombiniranju objektivnih i subjektivnih razloga zbog čega poslodavac zaključuje da netko nije zadovoljio za vrijeme trajanja probnog rada i da mu nije prihvatljiv nastavak daljnjeg rada s takvom osobom.

U konkretnom slučaju tužiteljica nije pokazala posjedovanje potrebnih kvaliteta prvenstveno u komunikaciji sa suradnicima, a što je tuženik od nje očekivao, slijedom čega je tuženik zaključio da se ista nije na adekvatan način uklopila u radnu sredinu te nije postigla primjerenu radnu suradnju i slijedom toga da nije prihvatljiv nastavak rada tužiteljice i istekom probnog rada. Kod toga ovaj sud u cijelosti prihvaća da kod takve vrste otkaza ugovora o radu ne treba upozoravati osobu koja je primljena na probni rad na obveze iz radnog odnosa, a slijedom toga prije davanja takve vrste otkaza ugovora o radu nije nužno niti davanje prava na obranu. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tužiteljica ističe u reviziji.

Obzirom na navedeno temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu, jer nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazala tužiteljica u reviziji, te presuditi kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, te tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 115. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 114.(121.) ranijeg Zakona o radu)

OTKAZ S PONUDOM IZMIJENJENOG UGOVORA O RADU - Kumulacija otkaznih razloga ? osobno i poslovno uvjetovani otkaz

Broj: Revr 68/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Broj: Revr 68/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 115. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 114.(121.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Prema odredbi čl. 121. st. 1. ZR odredbe tog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), a st. 2. istog članka propisano je da ako u slučaju iz čl. 1. radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza.

Odredbom čl. 113. st. 1. odjeljak prvi ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ( redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Kako je već ranije navedeno Odlukom tuženika o ustroju radnih mjesta za grupu malih podružnica od 19. prosinca 2007., Filijala K., u kojoj radi tužiteljica, svrstana je u grupu malih podružnica te je došlo do nove reorganizacije radnih mjesta tako da radno mjesto samostalnog stručnog referenta ne postoji kod tuženika pa je tužiteljici ponuđeno radno mjesto likvidatora III. koje obuhvaća i dio poslova samostalnog stručnog referenta (koje poslove je prije otkaza obavljala tužiteljica) i koje odgovara njezinoj stručnoj spremi.

Dakle, kod tuženika je došlo do organizacijskih promjena, a pravo je poslodavca da provodi reorganizaciju unutar društva radi ostvarivanja određenih gospodarskih učinaka te da usvoji i novi ustroj radnih mjesta. U takvoj situaciji, kada zbog nove reorganizacije radnih mjesta ne postoji radno mjesto pod nazivom na kojem je prije otkaza radila tužiteljica, tuženik je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu (čl. 113. st. 1. odjeljak prvi i čl. 121. ZR). Dakle, kada je prema novoj sistematizaciji radnih mjesta tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu i ponudio joj novi ugovor o radu za radno mjesto prema novoj sistematizaciji, radi se o osnovanom poslovno uvjetovanom otkazu.

Otkaz ugovora o radu mora biti u pisanom obliku i obrazložen (čl. 118. ZR).

Revidentica neosnovano upućuje na naziv odluke i sadržaj izreke otkaza ugovora o radu kao razlog za ocjenu da bi otkaz bio nezakonit.

Ovo iz razloga što ZR nije propisao da bi otkaz ugovora o radu morao imati oblik odluke (rješenja ili sl.) koja bi sadržavala uvod, izreku i obrazloženje, već je dovoljno da je otkaz obrazložen tako da je iz istog moguće sa sigurnošću zaključiti zbog kojih razloga poslodavac daje otkaz ugovora o radu.

Pravilno su sudovi ocijenili da odluka o otkazu ugovora o radu, iako nosi naslov odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i u izreci se navodi da je ugovor o radu otkazan zbog osobno uvjetovanih razloga, ista prema obrazloženju i po svom sadržaju predstavlja otkaz ugovora o radu zbog osobno i poslovno uvjetovanih razloga, odnosno da se radi o kumulaciji otkaznih razloga te, s obzirom da su zaključili da je osnovan poslovno uvjetovani otkaz, utvrdili su da je zakonita odluka o otkazu.

Naime, u takvoj pravnoj situaciji, u slučaju da su ostvareni zakonski uvjeti za valjanost otkaza ugovora o radu u odnosu na jedan otkazni razlog, nije niti potrebno ispitivati niti ocjenjivati postojanje drugog otkaznog razloga radi utvrđenja dopuštenosti takvog otkaza. Navođenje još jednog otkaznog razloga, osim onog za koji su ispunjene zakonske pretpostavke, ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 107. ZR

IZVANREDNI OTKAZ, ROK ZA IZVANREDNI OTKAZ

Revr-801/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-801/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 107. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 1. lipnja 1999., a s tim u svezi i osnovanost zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu tužitelju, te za naknadu mu štete, odnosno naknadu plaće. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li izvanredni otkaz ugovora o radu dat unutar zakonom propisanog roka, te slijedom toga dopušten ili ne.

Naime, prema odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/97, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR) ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Nije sporno među strankama da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju odlukom od 1. lipnja 1999., a nakon što je ocijenio da nepravilnosti u radu tužitelja zaposlenog na radnom mjestu direktora tuženikove Podružnice D. su imali značaj teških povreda obveze iz radnog odnosa, a zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, a vezano za koje je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, u kojem je on pravomoćno proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Sporno je kada je tuženik imao saznanje o takvom nezakonitom postupanju tužitelja.

Obzirom na rezultate provedenog postupka, a prema kojima proizlazi:

- da je J. K. direktorica Podružnice D. bila osoba koja je bila u obvezi izvijestiti tuženika o nezakonitom postupanju tužitelja, a što

- da je ona učinila 24. svibnja 1999. nakon što je zaprimila zapisnik revizije od 21. svibnja 1999. sastavljen po izvršenoj internoj kontroli tijekom travnja 1999., te od 5. do 7. svibnja 1999., podnijevši prijedlog za otkaz ugovora o radu tužitelju, nakon čega

- da je uprava tuženika 1. lipnja 1999. donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu

pravilna je ocjena iz pobijane presude da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donesena unutar zakonskog roka od 15 dana i time otkaz dopušten. Naime, kako to pravilno obrazlaže drugostupanjski sud u pobijanoj presudi zakonski rok od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR-a za otkazivanje ugovora o radu počinje teći tek od dana kada je osoba ovlaštena za odlučivanje o otkazu, odnosno koja je zbog svog rukovodećeg položaja u obvezi izvijestiti pretpostavljene o postojanju činjenica koje su razlogom za otkaz, saznala za njihovo postojanje. U konkretnom slučaju te su se pretpostavke ostvarile tek nakon što je direktorici Podružnice D. dostavljen zapisnik o izvršenoj kontroli poslovanja tužitelja, a to je bilo 24. svibnja 1999., nakon čega je ona i predložila upravi tuženika otkaz ugovora o radu tužitelju.

Pošto je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donesena 1. lipnja 1999. proizlazi da je odluka o otkazu dana unutar zakonskog roka iz čl. 107. st. 2. ZR-a.

Kod nesporne činjenice što je razlog otkazu tužitelju bilo njegovo nezakonito poslovanje kao direktora Poslovnice D., a zbog čega je on pravomoćno kazneno i presuđen, jasno je da se radilo o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa i time opravdanim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

U skladu s tim, a kako je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dopuštena, to je pravilno odbijen kao neosnovan kako tužiteljev prijedlog za sudski raskid ugovora o radu, tako i onaj za naknadu mu štete, te naknadu plaće.

U takvim okolnostima činjenica što je zaposleničko vijeće, pogrešno držeći da je odluka o otkazu ugovora o radu dana izvan roka od 15 dana, nije dalo suglasnost za otkaz tužitelju nije od bilo kakvog značaja za odluku u ovom sporu.

Članak 432. Zakona o trgovačkom društvu

MENADŽERSKI UGOVOR Istek mandata članu uprave

Gž. 1245/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Broj presude:
Gž. 1245/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 432. Zakona o trgovačkom društvu
Članak zakona (stari):
0
Nakon isteka mandata članu uprave koji ima zaključen
menadžerski ugovor, prestaju važiti odredbe zaključenog ugovora
o radu koje imaju karakteristike menadžerskog ugovora odnosno
odredbe koje se odnose na primanja člana uprave time da ostale
odredbe ugovora o radu i nadalje ostaju na snazi a dužnost je
uprave da istom ponudi zaključivanje novog ugovora o radu za
određeno radno mjesto.

„Naime, uvidom u Ugovor o radu koji je zaključen dana 25.
veljače 2005.g. i to u ime tuženoga po predsjedniku Nadzornog odbora i
tužiteljici, a u kojem se u čl. 2. navodi da će zaposlenik obavljati poslove
direktora društva, te čl. 10. da će poslodavac za te obavljene poslove
zaposleniku isplaćivati osnovnu plaću uvećanu za 10% i naknade plaće
sukladno Pravilniku o radu kao i dodatke na plaću sukladno Pravilniku o
radu mora se zaključiti da s obzirom da je ovaj ugovor sklopljen po
predsjedniku Nadzornog odbora i s obzirom na obavljanje funkcije
direktora da isti ima značaj pored Ugovora o radu zaključenog temeljem
ZR-a i tzv. menadžerskog ugovora iz čl. 432. u svezi čl. 247. ZTD-a, a
menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama ZR-a već na odredbama
Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), pa zbog navedenog ovaj sud
ne prihvaća stav prvostupanjskog suda da je predmetni Ugovor o radu
djelomice protuzakonit. Nakon što je tužiteljici prestao mandat člana
uprave tuženog i prestale su se primjenjivati odredbe Ugovora o radu koji
je između parničnih stranaka sklopljen 25. veljače 2005.g. i to one odredbe
tog ugovora koje imaju karakter menadžerskog ugovora znači odredbe o
tome da tužiteljica obavlja poslove direktora društva, te odredbe čl. 10.
koje propisuje plaću za poslove direktora društva, dok su i nadalje ostale
na snazi odredbe tog Ugovora u dijelu koje imaju karakter Ugovora o radu
prema Zakonu o radu, pa između ostalog i odredba o tome da se ugovor
zaključuje na neodređeno vrijeme. Naime, već je rečeno da odredba čl.
247. ZTD-a a u svezi čl. 432. ZTD-a regulira načela primanja članova
uprave trgovačkih društava te da zaključeni Ugovor o radu između
parničnih stranaka u pogledu poslova koje će tužiteljica obavljati i primanja
za te poslove ima upravo takav karakter - karakter menadžerskog ugovora
na koji se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu. Obzirom da je već
spomenutom odredbom čl. 424. st. 1. ZTD-a propisano da se članovi
uprave Društva s ograničenom odgovornošću mogu u svako doba opozvati
Odlukom članova tog društva, odnosno odlukom Skupštine tog društva, no
da navedeni opoziv nema utjecaja na pravo članova uprave iz Ugovora koje
su oni sklopili s društvom to je potpuno jasno da nakon 30. rujna 2006.g.
tj. nakon isteka mandata na koji je tužiteljica bila imenovana su prestale
važiti odredbe zaključenog Ugovora o radu koje imaju karakteristike
menadžerskog Ugovora odnosno one koje se odnose na njezina primanja
kao direktora dok su ostale odredbe tog Ugovora o radu ostale i dalje na
snazi. Nije bilo sporno među strankama ni to da tužiteljici nije prestao radni
odnos nakon što joj je prestao mandat jedinog člana uprave tuženog i da
je druga osoba imenovana za direktora tuženog, što znači da se tuženi
pridržavao odredaba Ugovora o radu zaključenog između stranaka 25.
veljače 2005.g. u onom dijelu koji se odnosi na radnopravni status
tužiteljice sukladno ZR-a, a kojim je tužiteljica primljena u radni odnos na
neodređeno vrijeme. Iz same izjave tužiteljice tijekom prvostupanjskog
54
postupka razvidno je da je njoj ponuđeno zaključivanje Ugovora o radu za
konkretno radno mjesto, no da je ono navedeno odbila, ali je bez obzira na
navedeno zaista obavljala poslove kako tog radnog mjesta tako i ostale
poslove koje joj je povjerio da radi po Skupštini imenovani direktor društva
I.M.„

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 393. ZPP 

PITANJE POSTOJANJA RADNOG ODNOSA

Revr 42/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 42/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 393. ZPP 
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje Odluke tuženika od 01. srpnja 1999. o prestanku njenog radnog odnosa kod tuženika, te Odluke od 23. srpnja 1999., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice kao neosnovan.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica na temelju natječaja objavljenog u tisku (list 44 spisa) 27. i 28. veljače 1995., s tuženikom sklopila 07. travnja 1995. Ugovor o obvezama, ovlastima i plaćanju rada djelatnika s posebnim ovlastima i odgovornostima za obavljanje poslova rukovoditelja Radne jedinice H. i. t. (list 5 i 6 spisa),
- da je, sukladno odredbi čl. 10. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Javnog poduzeća B. (list 19 i 20 spisa), navedeni Ugovor bio sklopljen na vrijeme od četiri godine,
- da je istekom četverogodišnjeg roka tužiteljica dopisom ravnatelja obaviještena o prestanku obavljanja dužnosti ravnatelja Radne jedinice H. i. t. s 07.04.1999., nakon čega joj je omogućeno korištenje godišnjeg odmora do 26. svibnja 1999. (list 4 spisa),
- da je po zahtjevu za zaštitu prava protiv obavijesti ravnatelja o isteku četverogodišnjeg Ugovora o obavljanju dužnosti rukovoditelja Radne jedinice H. i. t., Upravno vijeće tuženika potvrdilo odluku ravnatelja i razriješilo tužiteljicu dužnosti navedenog radnog mjesta sa 07. travnjem 1999., uz novu odluku Upravnog vijeća da će se radnopravni status tužiteljice razriješiti ponudom izmijenjenog ugovora o radu na poslovima odgovarajuće stručne spreme i vrste zanimanja, a ukoliko takvih odgovarajućih poslova ne bude, prestat će joj radni odnos (list 8 spisa),
- da je tuženik 01. srpnja 1999. donio novu Odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice (list 3 spisa), kojom tužiteljici radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 90 dana, uz pravo na isplatu otpremnine, a koju odluku je po zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice potvrdilo Upravno vijeće rješenjem od 23. srpnja 1999.
Sudovi smatraju da je odluka tuženika od 01. srpnja 1999. nezakonita, jer je bila nepotrebna, budući da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod tuženika, nije imala sklopljen ugovor o radu, već je primala plaću i nakon razrješenja s dužnosti rukovoditelja Radne jedinice, pa stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje odluke tuženika od 01. srpnja 1999. nezakonitom, ali odbijaju tužbeni zahtjev o vraćanju tužiteljice na rad i radno mjesto sukladno njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.
U opširnoj reviziji tužiteljica ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, koje nalazi u nezakonitosti razrješenja tužiteljice dužnosti rukovoditelja Radne jedinice, ističući da se sudovi pozivaju na odredbu čl. 29. Statuta tuženika, iako je baš tim člankom propisano da se "... prava, obveze, odgovornosti i plaće djelatnika uređuju ugovorom između Upravnog odbora i tih djelatnika, sukladno zakonu i Kolektivnom ugovoru", a iz Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu proizlazi da je radno mjesto rukovoditelja označeno kao radno mjesto na neodređeno vrijeme. Ističe također da iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 08. lipnja 1994. proizlazi da je tužiteljica imala status zaposlenika na neodređeno vrijeme, a koju činjenicu sudovi nisu uopće ocijenili.
Na ovakve revizijske razloge valja odgovoriti da se djelomično odnose na osporavanje odluke tuženika o razrješenju tužiteljice dužnosti rukovoditelja Radne jedinice, iako je u tom dijelu tužiteljica već odbijena s tužbenim zahtjevom, koje odluke su potvrđene i presudom ovog Vrhovnog suda od 20. lipnja 2001. broj Rev 618/01. U preostalom dijelu, u kojem tužiteljica smatra da Ugovor od 07. travnja 1995. o pravima, obvezama, odgovornosti i plaći rukovoditelja Radne jedinice nije bio sklopljen na određeno vrijeme od četiri godine, već na neodređeno vrijeme, revizijski navodi nisu osnovani. Revidentica, naime, netočno citira odredbu čl. 29. Statuta tuženika, jer iz citata izostavlja ključne riječi da se prava, obveze, odgovornosti i plaće djelatnika iz čl. 27. i 28. ovog Statuta uređuju ugovorom, pa kako se odredbe čl. 27. i 28. Statuta odnose isključivo na rukovoditelje radnih jedinica, koje imenuje Upravni odbor, a čl. 10. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu tuženika je propisano da se rukovoditelji radnih jedinica imenuju na vrijeme od četiri godine, neosnovane su revizijske tvrdnje da je sklapanjem ugovora za radno mjesto rukovoditelja radne jedinice tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme.
Ni tvrdnja tužiteljice da iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da je bila prijavljena kao zaposlenik na neodređeno vrijeme, nije dokaz da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Ovo zato što se potvrda odnosi na razdoblje kad je tužiteljica deset mjeseci (od 08. lipnja 1994. do 07. travnja 1995.) bila v. d. rukovoditelja Radne jedinice, temeljem Odluke direktora o imenovanju vršitelja dužnosti rukovoditelja Radne jedinice H. i. t. (list 43 spisa), a nakon isteka tog razdoblja stranke su sklopile ugovor o obvezama, ovlastima i plaćanju rada djelatnika s posebnim ovlastima i odgovornostima 07. travnja 1995., čime je radnopravni status tužiteljice koji se temeljio na Odluci ravnatelja o imenovanju vršitelja dužnosti rukovoditelja Radne jedinice, prestao postojati.
Stoga ne postoji proturječje razloga pobijanih presuda sa sadržajem isprava u spisu, pa revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvarene.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, jer je pravilno pravno shvaćanje sudova da stranke nikada nisu sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pogotovo ne nakon isteka četverogodišnjeg roka za radno mjesto rukovoditelja radne jedinice, za koje je Statutom i Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu propisano trajanje radnog odnosa rukovoditelja radne jedinice na vrijeme od četiri godine.
Iz činjenice što je tuženik i nakon isteka četverogodišnjeg roka omogućio tužiteljici korištenje godišnjeg odmora, te dodatno dopustio da joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 90 dana i priznao joj pravo na otpremninu, ne slijedi zaključak o postojanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme, jer priznavanjem zaposleniku i onih prava na koje inače ne bi imao pravo, poslodavac ne može biti stavljen u lošiji položaj nego kad takva prava ne bi priznao.
Stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva o vraćanju tužiteljice na rad i raspoređivanjem na radno mjestu sukladno njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvo, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje tužiteljica, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? nemogućnost ponašanja radnika sukladno procesu proizvodnje

Revr 613/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 613/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i obavljao poslove radnog mjesta dizaličara,

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. ožujka 2007. zbog osobno uvjetovanog razloga tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu za poslove dizaličara uz ponudu sklapanja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za obavljanje poslova radnog mjesta pećar taljenog klinkera,

- da je tužitelj prihvatio ponudu ugovora o radu i ugovor potpisao i potom u zakonskom roku podnio tužbu,

- da je posao na radnom mjestu pećar taljenog klinkera manje zahtjevan od posla na radnom mjestu dizaličara,

- da je tužitelj u prosincu 2002. viličarem udario u noseći stup krovne konstrukcije briketirnice i znatnije oštetio viličar, u siječnju 2007. nepravilno pokušavajući očistiti materijal sa „grilje" dizalice tzv. „benom" udario u kabinu dizalice, u siječnju 2007. propustivši voditi brigu o svakodnevnom održavanju stroja - viličara uzrokovao uništenje motora viličara, u siječnju 2007. rukujući viličarem pomiješao briketirani sa granuliranim boksitom, u siječnju 2007. samoinicijativno proveo utovarivač kroz proizvodni proces AC peći dovodeći u opasnost svoj život te imovinu poslodavca,

- da iz takvog ponašanja tužitelja proizlazi da radne zadatke na radnom mjestu dizaličara nije mogao obavljati u skladu sa tehnologijom rada, jer se tužitelj nije ponašao, niti nije mogao ponašati onako kako je to proces proizvodnje od njega zahtijevao,

Uzimajući u obzir navedena utvrđenja sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev jer su ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

U revizijskoj fazi postupka sporno je među strankama je li odluka o otkazu ugovora o radu za poslove dizaličara donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 114. u vezi s čl. 106. st. 1. alineja 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Na prigovor tužitelja iznesen u reviziji da u konkretnom slučaju nije bilo razloga za donošenje osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu već da je tuženik trebao donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu ili odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem tužitelja treba odgovoriti da su pravilno postupili sudovi nižeg stupnja kada su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, ocijenili da tužitelj nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa na radnom mjestu dizaličara zbog određenih trajnih osobina pa su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu čl. 114. u vezi s čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR. To je odlučno pitanje u ovom sporu, pa drugačiji navodi tužitelja ne utječu na zakonitost odluke suda drugog stupnja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

119.

OTPREMNINA

Revr 1544/10-
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1544/10-
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
119.
Članak zakona (stari):
118.
Tuženik je postavio materijalnopravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 125. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZR), odnosno na pitanje visine i načina obračuna otpremnine u slučaju kada radnik zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije radio i nije primao plaću već naknadu plaće, odnosno da li se u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, treba kod obračuna osnovice za isplatu otpremnine uzeti u obzir posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio ili naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je navedeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da su stoga ispunjeni uvjeti za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

Prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje u svezi primjene čl. 125. st. 2. ZR u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, da je upravo primljena naknada plaće u bruto iznosu primljena za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu relevantna za isplatu otpremnine, a ne posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio.

Drugostupanjski sud zauzeo je suprotno pravno stajalište da je upravo prema odredbi čl. 125. st. 2. ZR potrebno kod obračuna otpremnine radniku koji za vrijeme otkaznog roka nije radio i primao je naknadu plaće, otpremninu obračunati prema tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a ne naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka.

Odredbom čl. 125. st. 2. ZR otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. U čl. 90. st. 1. ZR određeno je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, dok je u čl. 93. st. 1. ZR određeno da se za razdoblja u kojima radnik ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće. Dakle, ZR jasno razlikuje plaću od naknade plaće, a iz čl. 125. st. 2. ZR prema pravnom shvaćanju ovog suda proizlazi da se otpremnina ne smije ugovoriti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu a ne u odnosu na 1/3 prosječne isplaćene naknade plaće.

Slijedom navedenog, ovaj sud zauzima pravno shvaćanje da u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, kao osnovica za isplatu otpremnine uzima se u obzir bruto plaća koja bi radniku prema ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu bila isplaćivana tri posljednja mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, relevantna je plaća koja radniku pripada temeljem ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a nikako ne može biti relevantna za obračun otpremnine naknada plaće. Smisao otpremnine koja pripada radniku temeljem čl. 125. st. 1. ZR je da se kao osnovica za obračun visine i iznosa te otpremnine uzima u obzir bruto plaća koja pripada radniku temeljem ugovora o radu odnosno kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a ne u odnosu na primljenu naknadu plaće u slučaju da radnik za vrijeme otkaznog roka i to posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije primao plaću već naknadu plaće.

Drugostupanjski sud je u ovom konkretnom slučaju kao osnovicu za obračun otpremnine uzeo u obzir isplaćenu bruto plaću za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a koja plaća u cijelosti odgovara onoj koja bi tužiteljici bila isplaćivana i posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno tužiteljici priznao i daljnji iznos na ime razlike otpremnine u iznosu 34.489,00 kuna jer tužiteljici pripada otpremnina u visini bruto plaće ostvarene sukladno ugovoru o radu, a ne u visini naknade plaće za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu kada tužiteljica nije radila.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu i donijeti odluku kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. Zakona o radu

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU ? rok za davanje otkaza

Revr 1523/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1523/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
107. (114.)
U revizijskom stadiju postupka je sporno pravno pitanje je li tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donio u zakonskom roku iz čl. 107. st. 2. ZR, odnosno unutar roka od 15 dana od saznanja o činjenicama na kojima se izvanredni otkaz temelji.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u pogrešnoj primjeni čl. 107. st. 2. ZR. Ističe da je tuženik za činjenicu na kojoj se pobijana odluka o izvanrednom otkazu temelji saznao već 13. srpnja 2007. kada je sastavljen zapisnik o vraćanju privremeno oduzetih predmeta. Smatra da je drugostupanjski sud u potpunosti zanemario činjenicu, utvrđenu tijekom prvostupanjskog postupka, da je direktor tuženika, kao odgovorna osoba tuženika, puno prije nego što je od nadležne policijske postaje zatražio da ga obavijesti o počiniteljima, znao da je tužitelj bio počinitelj. Ta činjenica proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka I. S., J. S. i I. M., koji je bio neposredno nadređen tužitelju. Zato je, prema mišljenju tužitelja sporna odluka, donesena tek 31. kolovoza 2007. odnosno više od 47 dana od spornog događaja, donesena nakon proteka zakonskog roka iz čl. 107. st. 2. ZR.

Prema odredbi čl. 107. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Uzimajući u obzir činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a posebice činjenicu da je direktor tuženika S. J. sam iskazao da je usmena saznanja o otuđenju imovine tuženika dobio od zaštitara i inspektora već ujutro idućeg dana, ali ih je držao neslužbenim do primanja policijskog izvješća, prema shvaćanju ovog suda rok iz čl. 107. st. 2. ZR ima se računati od 14. srpnja 2007., kao dana saznanja ovlaštene osobe tuženika za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Naime, direktor tuženika je već tada imao saznanje o povredi radne obveze koju je tužitelj počinio 12. srpnja 2007. pa ukoliko je smatrao da se radi o teškoj povredi obveza iz radnog odnosa trebao je već u srpnju 2007. provesti postupak izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, čime bi odluku o otkazu ugovora o radu donio u zakonskom roku iz čl. 107. st. 2. ZR. To tim više što su u izvješću Policijske postaje u Šibeniku navedene okolnosti koje su direktoru tuženika bile već poznate od ranije, tj. od obavljenog razgovora sa zaštitarom i inspektorom.

Ustavni sud RH

Čl. 54. Ustava

UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME; PRETVARANJE UGOVORA O RADU IZ ODREĐENOG U NEODREĐENO VRIJEME

U-III-933/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Ustavni sud RH
Broj presude:
U-III-933/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 54. Ustava
Članak zakona (stari):
54.
Vrhovni sud je istaknuo da su sporni ugovori o radu na određeno vrijeme sklopljeni za razdoblje do pravomoćnog okončanja spora u kojem se osporavaju odluke tuženika o izvanrednim otkazima ugovora o radu, što prema stajalištu Vrhovnog suda uključuje i razdoblje do donošenja presude Vrhovnog suda po izjavljenoj reviziji podnositelja. Tuženik je mogao obavijestiti podnositelje o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme tek nakon što je zaprimio presudu Vrhovnog suda, broj: Rev-141/01 od 06. ožujka 2002. godine, što je i učinio. Stajalište je Vrhovnog suda da sporni ugovori o radu na određeno vrijeme nisu prestali važiti 23. kolovoza 2000. godine kada su stranke primile drugostupanjsku presudu, broj: Gž-1766/00, te se ne može smatrati da su nastavljanjem rada podnositelja nakon 23. kolovoza 2000. godine radni odnosi podnositelja "prerasli" u radni odnos na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, primijenjeno materijalno pravo te provedeni postupak, Ustavni sud utvrđuje da podnositeljima, osporenim presudama, nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 54. stavkom 1. ("Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.") i člankom 55. stavkom 1. ("Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.") Ustava.

Županijski sud u Splitu

čl. 111. ZR

PISANO UPOZORENJE O OBVEZAMA IZ RADNOG ODNOSA

Gžr-568/2015-1
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gžr-568/2015-1
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 111. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje zaštite jer je kao radnik od tuženika poslodavca dobio pisano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa.
Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za stoje dao valjane i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.
U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju kao svom radniku dao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede opisanih obveza, a sve sukladno odredbi članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 dalje ZR). Opisano postupanje poslodavca koji se sastoji u postupku upozoravanja radnika o propustu pri obavljanju poslova, nikako ne bi kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja potpadao pod režim koji propisuje članak 129. ZR znači odluku poslodavca na koju radnik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu.
Naime, pogrešno tužitelj misli da kad mu je poslodavac dao pisano upozorenje da je s tim poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa te da može zahtijevati pružanje sudske zaštite.
Naime, samo upozorenje, koji propisuje u članku 111. ZR, samo pod nazivom upućuje da se radi o izjavi koja nema neposredno pravni učinak i kojim još uvijek nije povrijeđeno pravo radnika, u konkretnom slučaju tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava zapravo je odraz zakonske obveze poslodavca ako radnik krši obveze iz radnog odnosa jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika.
S obzirom na iznijeto pravilno je postupio sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, jer je pravilno zaključio da upozorenje iz članka 111. Zakona o radu nikako ne potpada pod režim sudske zaštite iz radnog odnosa na koju ima pravo radnik sukladno članku 129. ZR-a.
Radi iznijetog, odlučeno je kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? RAZLOG ? plaha priroda i neostvarivanje rezultata rada

Rev 3048/99
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev 3048/99
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Kad se radniku otkazuje iz razloga što zbog određenih osobina (plaha priroda) i sposobnosti ne ostvaruje rezultate rada, radi se o osobno uvjetovanom otkazu, a ne o otkazu zbog skrivljenog ponašanja.

"Prema sadržaju Odluke o otkazu Ugovora o radu od 1. travnja 1997.g. i sadržaju drugostupanjske Odluke tuženika od 26. travnja 1997.g., proizlazi da se tužiteljici otkazuje ugovor o radu iz razloga što zbog svoje plahe prirode nije u mogućnosti dovoljno kvalitetno obavljati poslove prodavača tehničke robe, a ne zbog toga što skrivljeno krši određene obveze iz radnog odnosa.
Sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske odluke tuženika dakle ne upućuje na skrivljeno ponašanje tužiteljice (čl. 106. st. 1. alineja 3. Zakona o radu "Narodne novine", broj 38/95, dalje ZR). Razlozi otkaza su, kako je navedeno u odlukama, što tužiteljica zbog određenih osobina i sposobnosti ne ostvaruje rezultate rada kao ostali radnici koji rade na takvim poslovima (čl. 106. st. 1. alineja 2. ZR).
Niži sudovi, zbog svog pogrešnog stajališta da se radi o otkazu iz skrivljenih razloga u smislu odredbe čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR, nisu utvrdili da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 106. st. 1. alineja 2. propisani za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, pa se zbog toga ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 117. Zakona o radu 

SUDSKI RASKID UGOVORA O RADU

Revr 202/2010-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 202/2010-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 117. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
116. (123.)
Predmet ovog spora je zakonitost i dopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 19. travnja 2007., kao i osnovanost zahtjeva tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužitelju.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je odlukom od 19. travnja 2007. tuženik dao tužitelju osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu te po isteku otkaznog roka rješenjem tuženika od 8. lipnja 2007. je utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelju sa 8. lipnja 2007.,
- da je razlog za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju tuženik nalazio u navodnoj nesposobnosti tužitelja u komunikaciji, a što da je imalo za posljedicu loše rezultate u prodaji tužitelja kao komercijaliste, a koju osobinu tužitelja da tuženik nije dokazao, baš kao i
- da tuženikovo nezadovoljstvo sa načinom i kvalitetom rada tužitelja jeste razlog za sudski raskid ugovora o radu.
Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 113. st. 1. al. 2., čl. 117., čl. 119. i čl. 123. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 – dalje: ZR) pravilno su nižestupanjski sudovi odluku tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju ocijenili nedopuštenom, te ujedno prihvatili zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu te odbili tužitelja u zahtjevu za njegovo vraćanje na rad. Naime, kako je prema odredbi čl. 119. ZR teret dokaza za postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu na poslodavcu, a tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati postojanje opravdanih razloga za osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu tužitelju, a zbog kojih mu je taj otkaz i dat, to je pravilno zaključeno da je otkaz nedopušten. Opravdanost tuženikovih razloga za osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu njegove nesposobnosti u komunikaciji sa kupcima i time neostvarivanja očekivanih poslovnih rezultata tijekom postupka nije dokazano. U takvim okolnostima nema ni pretpostavke za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju pa je isti nedopušten.
Bespredmetno je ustrajanje tuženika u prigovoru prekluzije vezano za traženje sudske zaštite u smislu odredbe čl. 133. ZR, a kod činjenice da je rješenje od 8. lipnja 2007., a koje je naknadno obuhvaćeno tužbenim zahtjevom tužitelja je isključivo deklaratorna odluka kojom je samo naveden dan prestanka radnog odnosa tužitelju (8. lipnja 2007.), a nakon isteka otkaznog roka tužitelju, sve prema odluci o otkazu ugovora o radu u odnosu na koju je zatražena sudska zaštita unutar rokova propisanih odredbom čl. 133. ZR.

Prema odredbi čl. 123. st. 2. ZR odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

Bez obzira što tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati postojanje opravdanih razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, stoji činjenica da je tuženik kao poslodavac bio nezadovoljan radom tužitelja kao njegovog radnika, kao i rezultatima koje je ovaj ostvarivao, a dokaz nezadovoljstva tuženika radom tužitelja je i njegov zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Radni odnos je ugovorni odnos radnika i poslodavca, a koji se uz ostalo temelji na uzajamnom povjerenju. U konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac je izgubio takav odnos prema tužitelju kao radniku držeći da nastavak njegovog rada u takvim okolnostima kod tuženika više nije moguć. Kod činjenice da tužitelj tijekom postupka nije otklonio postojanje nedostataka u njegovom radu te nije prihvatio primjedbe koje je tuženik imao na njegov dotadašnji rad i ponašanje, a dočim tuženik kao poslodavac upravo u takvom ponašanju tužitelja vidi razlog zbog čega tužitelj više ne treba raditi kod njega, nužno je zaključiti da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 123. st. 2. ZR za sudski raskid ugovora o radu, pošto uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi odbili i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi odmjerili pripadajući parnični trošak tužitelju vodeći računa o vrijednosti predmeta spora, poduzetim radnjama u postupku te ukupnom uspjehu stranaka u sporu, sve na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 75/05 i 59/07).

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. Zakona o radu

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU ? alkoholiziranost na radnom mjestu

Revr 312/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 312/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
107. (114.)
Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident u reviziji, osim što se poziva na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ne navodi ništa određeno. Zbog toga, taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pobijana odluka tuženika od 30. ožujka 2010. o izvanrednom otkazu ugovora o radutužitelju, donesena je na temelju odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04, 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) s obzirom na činjenicu da je dana 18. ožujka 2010., tužitelj na radnom mjestu bio pod utjecajem alkohola (uporabom alkotesta utvrđeno je kod tužitelja prisustvo alkohola u krvi 0,22 gr/kg).

Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkazugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Okolnost da je navedenog dana tužitelj bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika, sama po sebi još ne znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja bio nemoguć.

Sudovi su utvrdili da je tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima 33 godine radnog staža.

Zbog tih utvrđenih okolnosti, sudovi su pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema čl. 108. st. 1. ZR, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja (čl. 116. ZR i čl. 87. st. 3. ZR).

Pritom još valja reći, da svaka alkoholiziranost ne predstavlja razlog za izvanredniotkaz, nego samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

Prema ocjeni revizijskog suda, za takav otkaz nisu ostvarene zakonske pretpostavke.

Ostali revidentovi navodi su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka - suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa revidentovi navodi u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Prema tome, nisu ostvareni revizijski razlozi, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu)

NEPOSTOJANJE OBVEZA OSPOSOBLJAVANJA ZA DRUGE POSLOVE PRILIKOM POSLOVNO UVJETOVANOG OTKAZ

Revr 258/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 258/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o redovitom otkazu isključivo zbog poslovno uvjetovanih razloga, jer je zbog organizacijskih, gospodarskih i tehničkih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta dežurnog vozača. Dakle, tuženik kao poslodavac je u skladu nastalih promjena imao pravo organizirati proces rada, uključujući i mogućnost ukidanja nekih radnih mjest (među njima i radnog mjesta dežurnog vozača). Radi toga je i donio Odluku kojom je izmijenio svoj Pravilnik o unutarnjem ustroju i načinu rada, a kojom Odlukom je zbog novonastalih promjena i rada poslovanja ukinuo radno mjesto dežurnog vozača. Takva odluka tuženika kao poslodavca je autonomna i ne može biti predmet ocjene u ovom postupku.

Međutim, prestankom potrebe za obavljanjem dotadašnjih poslova tužitelja (budući je njegovo radno mjesto ukinuto), poslodavac bi trebao obrazovati ili osposobiti tužitelja za rad na drugim poslovima, a kako se tuženik bavi zaštitom od požara, to je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da bi tuženik upravo za te poslove trebao osposobiti tužitelja.

U konkretnom slučaju, kako tužitelj nije imao niti završenu srednju školu, u smislu čl. 21. st. 1. Zakona o vatrogascu, to je bilo potrebno da tužitelj najprije stekne srednju stručnu spremu, a nakon toga položi stručni ispit za vatrogasca, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u dobi od 57 godina, kao i da je tužitelju potrebno određeno duže vrijeme da bi to ostvario, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da obzirom na općenite promjene stalnog smanjenja broja radnika tuženika, nije opravdano očekivati od tuženika da tužitelja osposobljava za rad na poslovima vatrogasca u smislu čl. 106. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR).

Naime, prema čl. 21. st. 1. Zakona o vatrogastvu, poslove profesionalnog vatrogasca može obavljati osoba koja pored općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ispunjava i sljedeće uvjete:

- da ima srednjoškolsku spremu vatrogasnog smjera, odnosno srednjoškolsku spremu tehničkog smjera pod uvjetima da u roku od godinu dana od dana prijema u radni odnos završi prekvalifikaciju, što dokazuje svjedodžbom odgovarajuće srednjoškolske ustanove;

- da je tjelesno i duševno sposoban za obavljanje vatrogasne djelatnosti, što dokazuje potvrdom ovlaštene zdravstvene ustanove i

- da nije kažnjavan za kaznena djela protiv imovine, opće sigurnosti ljudi i imovine, te protiv službene dužnosti.

Zbog toga nisu osnovani revizijski razlozi tužitelja da tuženik nije imao opravdani razlog za redoviti - poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju zbog organizacijskih, gospodarskih i tehničkih razloga.

Budući da je tuženik pri otkazu ugovora o radu poštivao sva pravila propisana odredbom čl. 106. st. 1. al. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZR, to je drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 106. st. 1. al. 1. st. 2., 3. i st. 4. ZR u svezi čl. 21. st. 1. Zakona o vatrogastvu).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 113. st. 1. al. 1. Zakona o radu

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-1561/2012-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1561/2012-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 113. st. 1. al. 1. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da pri donošenju odluke o poslovno-uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, tuženik nije na pravilan način primijenio odredbu čl. 113. st. 1. al. 1. i st. 2. ZR odnosno da protivno odredbi čl. 113. st. 4. ZR, nije provjerio tužiteljičine sposobnosti na tim poslovima niti je istu pokušao osposobiti za obavljanje tim poslovima.
Nadalje, kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi odredba čl. 113. st. 3. ZR nalaže poslodavcu da u ocjeni kojem će od radnika dati prednost pri odlučivanje u poslovno-uvjetovanom otkazu te da se mora rukovoditi propisanim kriterijima, o trajanju radnog odnosa tužiteljice i o njezinoj starosti. U predmetnom postupku vrednovanja njezinog rada nije uzeto obzirom da je tužiteljica imala najviše ukupnog radnog staža i najaviše radnog staža kod tuženika, te je bila među najstarijim radnicima, već se tuženik rukovodio samo ocjenom o vrednovanju tužiteljičinog rada kroz rezultate radnih učinaka, radnu etiku i društvenu kompetentnost. Naime, smisao odredbe čl. 113. st. 3. jest zaštita radnika koji su potencijalni kandidati za poslovno-uvjetovani otkaz ugovora o radu, pri čemu se nastoji zaštiti starijeg radnika koji će izvjesno teže naći novi posao od onog mlađeg radnika, pa je pravilna ocjene nižestupanjskih sudova da se kriterijem ocjene vrednovanja rada tužiteljice mogao poslužiti u slučaju da je bilo više radnika sa istom dužinom radnog staža, i približno iste životne dobi.
U situaciji kao što je konkretna a kada je utvrđeno da je nova radnica zaposlena na poslovima "parkirke - I" u vrijeme kada je tužiteljica odrađivala otkazni rok, kao i da je u šivaoni bile nepopunjenih radnih mjesta i potrebe za novim zapošljavanjem i da su unatoč krizi nastavljena nova zapošljavanja u šivaoni i to kako radnika sa zvanjem šivača tako i onih bez zvanja no sa višegodišnjim iskustvom u tim poslovima onda je nužno zaključiti da pri odlučivanju o poslovno-uvjetovanom otkazu tuženik nije vodio računa o kriterijima propisanim odredbom čl. 113. st. 3. ZR, jer da je vodio, onda ne bi mogao tužiteljicu utvrditi u tehnološkom viškom, te joj otkazati ugovor o radu. Točno je da poslodavac ima autonomno pravo odlučiti hoće li odnosno kojem će od kriterija iz čl. 113. st. 3. ZR dati eventualnu prednost pri odlučivanju o poslovnom-uvjetovanom otkazu. No, u tom pravcu mora postojati odluka u kojoj treba odrediti kojima se od kriterija daje prednost, a što je u ovom slučaju izostalo, zbog čega tuženik neosnovano poziva na pravo valoriziranja jednog od elemenata iz kriterija propisanih odredbom čl. 113. st. 3. ZR na štetu ostalih kriterija iz te odredbe.
Kako je dakle usvajanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

8.

POSTOJANJE UGOVORA O RADU, BOŽIĆNICA

Revr 432/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 432/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
8.
Članak zakona (stari):
8.
Predmet spora su zahtjevi za isplatu naknade plaća, jer tužiteljica smatra da je u spornom razdoblju kao djelatna vojna osoba bila u radnom odnosu s tuženicom, i to kao pripadnica ... Pukovnije Hrvatske vojske.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženica tužiteljici izdala vojnu iskaznicu u kojoj je navedeno da je tužiteljica djelatnik Ministarstva obrane RH,

- da su tužiteljici putem H.b. d.d. isplaćivani iznosi od raznih pravnih osoba, a nije bila niti jedna isplata od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske kao pripadniku ... pukovnije,

- da se ... pukovnija nije nalazila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske,

- da je ... pukovnija u razdoblju od svibnja 1996. do 2000. izvodila zemljane radove na autocestama, poluautocestama, magistralnim i lokalnim cestama i u Republici Hrvatskoj,

- da su RH A. d.o.o. kao naručitelj i „M." kao izvršitelj sklopili ugovor o izvođenju radova na području Republike Hrvatske 15. siječnja 1997.,

- da se nagodbom od 19. kolovoza 2003. A. d.o.o. Z. obvezao M. d.o.o. iz G. u B. i H. platiti 37.820,00 kn radi podmirivanja obveza prema poslovnoj banci M. prema dobavljačima i zaposlenicima - pripadnicima ... pukovnije,

- da stranke nisu sklopile ugovor o radu, niti je tuženica imala namjeru takav ugovor sklopiti s tužiteljicom,

- da tužiteljica tijekom obavljanja poslova i rada u ... pukovniji nije bio zdravstveno i mirovinski osigurana, niti je dobivala isplate od tuženice,

- da ne postoji akt o prijamu tužiteljice u djelatnu vojnu službu Republike Hrvatske,

- da je tužiteljica u periodu od 1998. do 2000. bila angažirana za rad od strane tvrtke „M." koja je s RH A. d.o.o. kao naručiteljem sklopila ugovor o izvođenju radova na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj, te joj je ta tvrtka isplaćivala plaću.

Ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim, nižestupanjski sudovi su ga odbili, a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95, 33/95) državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi. U predmetnom slučaju nije bilo akta o prijamu tužiteljice u djelatnu vojnu službu niti ugovora o djelatnoj vojnoj službi, pa između stranaka nije nastao radnopravni odnos.

Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91) vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci. No, međutim pripadnost Hrvatskoj vojsci ne znači da je imatelj vojne iskaznice u radnom odnosu s Republikom Hrvatskom.

Kako između stranaka nije nastao radnopravni odnos, neosnovano tužiteljica zahtijeva utvrđenje da isti nije raskinut, vraćanje na tužiteljičino radno mjesto ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, za isplatu plaće od 1. siječnja 2000. do 30. travnja 2004. te za isplatu regresa za godišnji odmor i božićnicu u utuženim iznosima sa zateznim kamatama.

Navodi revidenta u kojima se poziva na odredbe Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu i Zakona o potvrđivanju Rimskog statuta međunarodnog kaznenog suda nisu pravno odlučni glede pitanja ravnopravnog statusa tužiteljice u ovom postupku.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu

TRENUTAK POČETKA ROKA ZA ZAŠTITU PRAVA IZ RADNOG ODNOSA

Revr-2/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-2/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudski raskid tog ugovora uz naknadu štete i naknadu plaće.

Polazeći od toga da je tužitelj propustio rokove za ostvarenje sudske zaštite prava iz radnog odnosa iz čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) u postupku koji je prethodio reviziji odbačena je tužba tužitelja podnesena 5. rujna 2012. kao nepravovremena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu uz sudski raskid, dok je u dijelu koji se odnosi na novčani zahtjev za naknadu plaće tužbeni zahtjev posljedično odbijen.

U revizijskom stupnju postupka sporno je pitanje može li rok za zaštitu prava iz radnog odnosa početi teći već od tužiteljevog saznanja za postojanje i sadržaj odluke tuženika o otkazu ugovora o radu ili tek od dostave te odluke tužitelju, budući da u predmetnom slučaju odluka o otkazu nije dostavljana tužitelju, već su mu dostavljene u vidu pisane pošiljke samo radna knjižica i prijava o prestanku osiguranja kod HZMO-a i HZZO-a.

Naime, nižestupanjski sudovi su zaključili da su prekluzivni rokovi iz čl. 129. ZR tužitelju počeli teći od trenutka kada je tužitelj bio upoznat s postojanjem i sadržajem pobijane odluke o otkazu ugovora o radu od strane ovlaštenih osoba tuženika T. K., vlasnika Obiteljskog doma K. a riječ je o supruzi J. i sinu P. K. koji su o sadržaju predmetne odluke o otkazu tužitelja obavijestili na sastanku održanom 23. srpnja 2012.

Budući da je tužba u predmetnom sporu podnesena tek 5. rujna 2012., a prethodno je zahtjev za zaštitu prava tužitelj podnio još 8. kolovoza 2012., tužitelj je propustio rokove iz čl. 129. st. 1. i 2. ZR, što prihvaća i revizijski sud.

Naime, nije točno da rok za zaštitu povrijeđenog prava počinje teći samo od odbijanja primitka odluke o otkazu ugovora o radu, kako to u reviziji ističe tužitelj, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka izrazio pravno shvaćanje da rok za zaštitu prava počinje teći već od saznanja tužitelja za postojanje i sadržaj odluke o otkazu ugovora o radu (npr. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-475/05-2 od 11. listopada 2005., presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-292/04-2 od 25. kolovoza 2004. i sl.), pri čemu treba istaknuti da je ova posljednja rješidba, iako donesena po režimu bivšeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - "Narodne novine" broj 53/91, aktualna zbog istog sadržaja i dalje.

Posebno treba naglasiti i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje i o tome da usmeni otkaz ugovora o radu, iako nije zakonit, budući da je u protivnosti s odredbama čl. 112. ZR koje propisuju da otkaz mora imati pisani oblik i obrazložen te dostavljen osobi kojoj se otkazuje, ipak izaziva pravne učinke glede održavanja rokova za ostvarenje zaštite prava iz radnog odnosa koji teku od saznanja za takvu povredu prava u smislu čl. 129. st. 1. ZR.

Zbog svega navedenog pravilno je tužba tužitelja odbačena kao nepravovremena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida i posljedično odbijen tužbeni zahtjev na naknadu plaće, u kojem dijelu revizija niti nema obrazložene razloge.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. i 400. st. 1. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi

UVJETI ZA OBAVLJANJE POSLOVA NASTAVNIKA

Revr 1709/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1709/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi
Članak zakona (stari):
107.
Glede primjene materijalnog prava dilema koja se u ovoj fazi postupka postavlja jest isključuje li odredba čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine", broj 87/08 - dalje: Zakon o odgoju) i kojom se propisuje način i uvjeti zasnivanja radnog odnosa u školskoj ustanovi, primjenu čl. 10. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95-isp., 64/95-isp., 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR) kako to smatra sud drugog stupnja ili odredba Zakona o odgoju ne isključuje i primjenu odredbe Zakona o radu kako to smatra sud prvog stupnja.

Prema odredbi čl. 107. Zakona o odgoju radni odnos zasniva se ugovorom o radu na temelju natječaja (st. 1.), s time da se radno mjesto može popuniti u skladu s stavkom 1. čl. 107. tek kada ured državne uprave obavijesti školsku ustanovu, u ovom slučaju tuženu, da u evidenciji nema odgovarajuće osobe.

Iznimno radni odnos u školskoj ustanovi može se osnovati i bez natječaja (čl. 107. st. 10. Zakona o odgoju) i to iz taksativno navedenih razloga i to:

- na određeno vrijeme, kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana,- s osobom kojoj je ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazan zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i koja se nalazi u evidenciji ureda državne uprave, odnosno Gradskog ureda, - do punog radnog vremena, s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme, - na temelju sporazuma školskih ustanova u kojima su radnici u radnom odnosu na neodređeno vrijeme ako žele zamijeniti mjesto rada zbog udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja, - na temelju rješenja ministra o pravu zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme iz čl. 105. st. 14. citiranog Zakona.

Dakle i prema ocijeni ovog suda odredba čl. 107. Zakona o odgoju kao poseban propis, kojim se uređuju uvjeti za obavljanje poslova nastavnika isključuju primjenu odredbe čl. 10. st. 4. Zakona o radu kojom odredbom je propisano da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (tako i ovaj sud u odluci Revr-92/09 od 11. ožujka 2009.).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

Članak 107. Zakona o radu

Revr-25/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-25/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
106.(113.)
Zbog navoda revizije valja naglasiti da je revizija samostalan izvanredni pravni lijek te stoga pozivanje tužitelja u reviziji na navode iznesene u žalbi protiv presude suda prvog stupnja nisu od značaja jer se podnositelj revizije ne može podnoseći ovaj pravni lijek pozivati na razloge iz nekog drugog ranije izjavljenog pravnog lijeka.

Presude sudova nižeg stupnja imaju razloge koji korespondiraju s sadržajem isprava, zapisnika i izvedenih dokaza u spisu tako da nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugi navodi u reviziji predstavljaju osporavanje činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja . Kako prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten u revizijskog fazi postupka prema odredbi čl. 385. ZPP-a ovi navodi također nisu od značaja u ovoj fazi postupka.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da je tužitelju redovno otkazan ugovor o radu citiran u izreci presude suda prvog stupnja na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podst. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, ispravak 54/95, ispravak 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03, pročišćeni tekst 137/04 - dalje: ZR) stoga što je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa.

U ovoj fazi postupka nije sporno da je poslodavac u svemu poštovao proceduru prije otkazivanja ugovora o radu.

Nadalje utvrđeno je da je ... utvrđen manjak novca u blagajni djelatnice M. D., te je tužitelj kao radnik na osiguranju pozvan kao svjedok i osoba od povjerenja poslodavca. Na zahtjev djelatnice K. Š. da o utvrđenom manjku u blagajni obavijesti voditelja filijale G. F. tužitelj se na to oglušio i izjavio da će sve biti riješeno drugi dan, čime je postupio protivno svojoj obvezi da o događaju izvijesti nadređene osobe.

Člankom 57. Pravilnika o radu tuženika (list 20-39 spisa) propisuju se teže povrede radne obveze zbog kojih tuženik kao poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu redovitim otkazom ugovora zbog skrivljenog ponašanja radnika među kojim povredama je opisano i propisano neodgovorno obavljanje radnih zadataka pod čime se podrazumijeva svako obavljanje radnih zadataka protivno radnim obvezama.

Iz odredbi općeg akta tuženika, Pravilnika o smanjenju manjka u prodajnim jedinicama (list 113-139 spisa) iz točke VII. citiranog Pravilnika slijedi da je djelatnik osiguranja, a to je bio kod tuženika i tužitelj dužan prijaviti sve nepravilnosti u poslovanju koje je uočio tijekom kontrole i redovnog rada u svojoj smijeni Voditelju prodajne jedinice.

Prema tome kako je tužitelj kao radnik osiguranja bio pozvan da bude nazočan utvrđivanju stanja blagajne radnice tuženika i da je pri tome utvrđeno da postoji manjak u blagajni, a obveza je tuženika svaku nepravilnost u poslovanju, pri čemu manjak u blagajni svakako jest takva nepravilnost prijaviti voditelju prodajne jedinice, što tužitelj nije učinio pravilno su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je tuženik svojim nepostupanjem počinio težu povredu radne obveze iz čl. 57. Pravilnika o radu tuženika jer je postupio protivno obvezama iz rada protivno točki VII. Pravilnika o smanjenju manjka na prodajnim mjestima.

Stoga su sudovi pravilno primijenili i odredbu čl. 113. st. 1. podst. 3. ZR-a kada su odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom kao u izreci presude suda prvog stupnja.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci slijedom odredbe čl. 393. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.11.

SLOBODA UGOVARANJA I NJEZINA OGRANIČENJA

Revr-12/02-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-12/02-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Čl.11.

Članak zakona (stari):
7.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj nakon povratka s bolovanja zaključio s tuženikom novi ugovor o radu 30. lipnja 1999. godine, nakon čega je tužitelj otpočeo s radom u skladu s odredbom tog novog ugovora, a što među strankama nije ni sporno.

Sporno je, je li novo sklopljeni ugovor o radu valjan, te slijedom toga ima li se osnažiti ranije sklopljeni ugovor o radu i tužitelju priznati prava prema ranije sklopljenom ugovoru.

Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor kod kojeg je poslodavac obvezan u radnom odnosu dati radniku posao, te mu za obavljeni rad isplaćivati plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca osobno obavljati preuzeti posao, a sve prema odredbama ugovora.

Postoji sloboda ugovaranja time da ne mogu biti ugovoreni uvjeti rada koji su za radnika nepovoljniji od uvjeta određenih Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom (čl. 7. . Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje u tekstu ZR).

Ne postoji zakonska odredba koja bi sprječavala naprijed spomenutu slobodu ugovaranja, pa su ugovorne stranke mogle u svako doba sporazumno sklopiti novi ugovor o radu ili anexom ugovora mijenjati neke odredbe postojećeg ugovora.

Pogrešno revident tumači odredbu čl. 114. ZR koja govori o otkazu ugovora o radu kad za to postoje zakonski uvjeti uz istovremeni prijedlog radniku sklapanja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s punom izmijenjenog ugovora), kao odredbu po kojoj ugovorne stranke ne bi mogle sporazumno mijenjati postojeći ugovor bez prethodnog otkazivanja tog ugovora uz istovremenu ponudu zaposleniku sklapanja novog ugovora (ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima).

Naime, primjena spomenute odredbe dolazi u obzir kada poslodavac smatra da postoje uvjeti za otkaz ugovora o radu, ali je spreman radniku ponuditi sklapanje novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima, i to u slučaju kada radnik nije suglasan s ponudom poslodavca na sklapanje novog ugovora s izmijenjenim uvjetima.

Kada je pak radnik suglasan na izmjenu postojećeg ugovora odnosno novo sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima onda nema nikakve zapreke za takav sporazum.

Dakle sklapanje novog ugovora o radu nije u suprotnosti s odredbom čl. 114. ZR, da bi taj ugovor kao protivan zakonu bio zbog toga ništav.

Na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u svezi s ugovorom o radu koja nisu uređena zakonom primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznoga prava (čl. 6. ZR).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

IZVANREDNI OTKAZ - neostvarivanje prosječnih rezultata rada nije razlog za izvanredni otkaz

Rev-x 109/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev-x 109/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 108. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 107.(114.) ranijeg Zakona o radu
Tužiteljici je dan otkaz na temelju odredbe čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR), a zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa za koju se u odluci o otkazu navodi da tužiteljica raspoređena na radno mjesto izrade odjevnih predmeta „ne ostvaruje predviđene rezultate rada, odnosno normu, koji su planirani za navedeno radno mjesto, odnosno uobičajene rezultate rada koje ostvaruju drugi zaposlenici na istim ili sličnim operacijama" te da je na to usmeno i pismeno upozorena.

U postupku je utvrđeno da tužiteljica koja je zasnovala radni odnos kod tuženika 1994., u razdoblju od 24. svibnja 1998. kada je premještena na poslove peglanja, pa do 20. studenog 1998. kada joj je prestao ugovor o radu, nije ostvarivala rezultate rada koje su na tim ili sličnim poslovima ostvarivali drugi radnici, da ju je na nedovoljne rezultate rada tuženik upozoravao, te da očekivane rezultate rada tužiteljica nije ostvarivala zbog promijenjenog zdravstvenog stanja.

S obzirom na činjenicu da neostvarivanje očekivanih rezultata rada nije posljedica neurednog i neodgovornog odnosa tužiteljice prema radu, dakle njezinog skrivljenog ponašanja, već su ti rezultati izostali zbog objektivnih razloga, sudovi su osnovano zaključili da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza prihvaćen.

O promjenama u svom zdravstvenom stanju zbog kojih nije mogla ostvarivati očekivane rezultate rada na poslovima peglanja, na koje je raspoređena sa poslova šivanja dugmića, tužiteljica je upoznala direktora tuženika nakon tog raspoređivanja, pa ukoliko je on smatrao da je njezino ukazivanje na pogoršanje svog zdravstvenog stanja neobrazloženo, trebao ju je uputiti na utvrđivanje radne sposobnosti. Stoga se u reviziji neosnovano ističe da tuženik nije imao valjani razlog da uvaži njezino opravdanje.

Okolnost da tužiteljica nije uredno izvršavala svoje obveze iz radnog odnosa zbog nesposobnosti uvjetovane promjenom zdravstvenog stanja ne može predstavljati opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, već ta okolnost može predstavljati razlog za redoviti osobno uvjetovani otkaz koji poslodavac može dati ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (čl. 106. st. 1. podst. 2. ZR-a).

Obrazlažući postojanje opisno istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tuženik ističe da drugostupanjski sud nije cijenio njegov prigovor „da bi prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje zbog propuštanja da od tužiteljice zatraži dostavu preslike radne knjižice, obzirom je nepoznato ostalo da li je tužiteljica možda trenutno zaposlena".

S obzirom na odredbu čl. 115. st. 1. ZR-a kojom je određeno da će sud ako utvrdi da otkaz poslodavac nije dopušten i da radni odnos nije prestao narediti vraćanje radnika na rad, okolnost da bi se tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca ne isključuje njezino pravo zahtijevati da ju se vrati na rad kod tuženika, pa u odnosu na tu okolnost navedena bitna povreda nije mogla biti ni počinjena.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? ako nije postojala trajna nesposobnost za obavljanje poslova

Revr 480/2009-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 480/2009-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 106. (113.) ranijeg Zakona o radu
Kad je utvrđeno da kod radnika nije postojala trajna nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa, za ocjenu nedopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu nije od značaja je li poslodavac mogao radnika zaposliti na drugim poslovima.
"Tužitelju je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 106. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR).
Prema toj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).
Kao otkazni razlog u odluci o otkazu se navodi tužiteljeva trajna nesposobnost za obavljanje bilo kakvih poslova kod tuženika.
Tužitelju je dan otkaz nakon što je na njegov zahtjev odlukom tuženika opozvan dužnosti direktora društva.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza sudovi su utvrdili da kod tužitelja nije postojala trajna nesposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je trebao biti zaposlen u okviru svojih sposobnosti i kvalifikacija, te da je postojala mogućnost tužiteljevog zapošljavanja na radnom mjestu rukovoditelja komercijale.
Slijedom tih činjeničnih utvrđenja sudovi su osnovano zaključili da nisu postojali uvjeti za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju.
Temeljna pretpostavka dopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza je da radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti pa tek ako je ta pretpostavka ispunjena dolazi do primjene odredbe čl. 106. st. 2. ZR, kojom je određeno da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.
S obzirom na utvrđenje da kod tužitelja nije postojala trajna nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa i da nije stoga ostvarena temeljna pretpostavka dopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza, za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza nije od značaja je li tuženik mogao zaposliti tužitelja na drugim poslovima."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

10.

UGOVOR NA ODREĐENO VRIJEME SKLOPLJEN PROTIVNO ZAKONU

Revr 376/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 376/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
10.
Članak zakona (stari):
10.
Sukladno navedenom, a slijedom utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je u svemu prihvatio i sud drugog stupnja, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom zaključila nekoliko uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme bez prekida kroz razdoblje od 17. veljače 2003. do 30. studenog 2003., da je zaključila 18 ugovora o djelu od 1. prosinca 2003. do 31. prosinca 2005., da je unutar tog razdoblja imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 10. prosinca 2005. do 30. prosinca 2005., te da je nakon toga zaključila 4 ugovora o radu na određeno vrijeme preko Agencije za privremeno zapošljavanje, za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006., da bi potom zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključila s tuženikom 1. siječnja 2007. s trajanjem do 30. lipnja 2007.

Utvrđeno je da je tužiteljica kroz svo vrijeme rada kod tuženika od 2003. do 30. lipnja 2007. obavljala iste poslove, tj. da je radila na redovnim poslovima platnog prometa s pravnim osobama, iako prema sadržaju zaključenih ugovora, osim onog prvog ugovora iz 2003., proizlazi da su ugovori zaključivani za rad na nekim drugim poslovima od onih koje je tužiteljica stvarno obavljala kod tuženika.

Sadržaj ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme od 1. siječnja 2007. sa trajanjem do 30. lipnja 2007., nije korespondirao sa stvarnim stanjem, jer je prema ugovoru tužiteljica trebala raditi na poslovima savjetnika za masovne klijente, a ona je obavljala i nadalje redovne poslove platnog prometa s pravnim osobama.

Slijedom takvih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je tuženik ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2007. zaključio protivno odredbi čl. 10. ZR, jer nije zaključen za rad na poslovima iz tog ugovora, već za rad koji je ona i do tada za tuženika stalno obavljala.

Pravilno tuženik smatra da potrebu za rad na određenom radnom mjestu određuje poslodavac, a ne sud. Međutim, u konkretnom slučaju sud je samo utvrdio činjenice koje proizlaze iz pravog stanja stvari da je tužiteljica za tuženika obavljala one poslove koje je on smatrao potrebnim za obavljanje, ali se onda postavlja pitanje zbog čega tuženik nije ugovor o radu zaključio s tužiteljicom na tim poslovima koje je ona stvarno obavljala, već za poslove koje ona nije obavljala.

Nije u pravu tuženik kada smatra da odredba čl. 10. st. 5. ZR obezvrjeđuje sav upravljački mehanizam tuženika. Ovo stoga što poslodavac ima pravo voditi poslovnu politiku i utvrđivati svoje potrebe za radom na pojedinim radnim mjestima, ali je istovremeno dužan poštivati izvore prava koji uređuju pretpostavke za zaključivanje odgovarajućeg ugovora o radu za stvarno obavljanje onih poslova za kojima postoji potreba.

Nije u pravu tuženik niti kada smatra da tužiteljica nije održala rok za traženje sudske zaštite jer je zahtjev za zaštitu prava podnijela u roku, budući da se rok računa ne od dana zaključenja ugovora, tj. 1. siječnja 2007., već od vremena kada su nastupile pravne posljedice tako nezakonito zaključenog ugovora o radu, a to je nakon njegovog prestanka 30. lipnja 2007.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članci 107. i 116.važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članci 106.(113.) i 115. (122.) ranijeg Zakona o radu)

OTKAZ UVJETOVAN SKRIVLJENIM PONAŠANJEM RADNIKA - Vraćanje radnika na posao u slučaju nedopuštenog otkaza

Revr 1089/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1089/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članci 107. i 116.važećeg Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
(Članci 106.(113.) i 115. (122.) ranijeg Zakona o radu)
Članak zakona (stari):
Sud prvog stupnja je utvrdio, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je tužiteljica sa tuženikom zaključila Ugovor o radu ... za rad na poslovima učiteljice njemačkog jezika,

- da je anexom ugovora o radu od ... određeno da će tužiteljica privremeno prestati obavljati poslove učiteljice, budući da je imenovana ravnateljicom tuženika, s time da je određeno da će se po isteku mandata tužiteljica vratiti na poslove učiteljice,

- da je Odlukom o razrješenju ravnatelja od ... tužiteljica razriješena funkcije,

- da je tuženik ... donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, s time da je kao razloge zbog kojih je otkazao naveo da se radi o istim onima koji su navedeni u Odluci o razrješenju ravnatelja, a koji se svode na protuzakonito zapošljavanje, izricanje opomena učiteljima, sprječavanje održavanja sjednica Školskog odbora,

- da se tužiteljica od razrješenja s funkcije ravnateljice, pa sve do dobivanja otkaza ugovora o radu, nalazila na bolovanju.

Slijedom takvih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer nisu bile ispunjene pretpostavke da tuženik otkaže tužiteljici ugovor o radu redovitim otkazom zbog njezinog skrivljenog ponašanja, po čl. 113. st. 1. alineja 3 Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - Pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Pravilan je zato zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju razlozi za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici nisu mogli biti isti oni zbog kojih je ona razriješena s dužnosti ravnateljice, osim ako bi to bilo predviđeno ugovorom, a što se u postupku i ne tvrdi. Jednako tako, tužiteljica nije niti mogla počiniti one povrede radne dužnosti zbog kojih je donesena odluka o razrješenju, jer su po naravi stvari one vezane uz izvršavanje radnih zadataka predviđenih za funkciju ravnatelja, a ne učitelja. K tome je utvrđeno da tužiteljica nije mogla počiniti one povrede koje joj se stavljaju na teret eventualno niti nakon što je razriješena dužnosti ravnateljice, kada se nakon toga, pa sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, nalazila na bolovanju.

Slijedom svega navedenog tuženik zato nije imao opravdani razlog otkazati ugovor o radu tužiteljici zbog njezinog skrivljenog ponašanja.

Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Nije odlučno za ovo presuđenje da li postoji mogućnost na strani tuženika da se tužiteljica vrati na radno mjesto učiteljice njemačkog jezika, jer vraćanje na rad u situaciji nedopuštenog otkaza ugovora o radu obuhvaća ne samo mogućnost vraćanja na iste poslove, već i druge odgovarajuće, a sve u smislu odredbe iz čl. 122. st. 1. ZR.

Tuženik, osim toga, osporavanjem zakonitosti zaključenog anexa ugovora o radu ne može opravdavati dopuštenost otkaza ugovora o radu, jer ispitivanje valjanosti zaključenog ugovora nije predmetom raspravljanja u ovom postupku odlučivanja o dopuštenosti otkaza ugovora o radu.

Tužiteljica je, prije nego je imenovana ravnateljicom, imala zaključen ugovor o radu sa tuženikom za rad na radnom mjestu učiteljice njemačkog jezika, pa ona ima pravo vraćanja na rad na ranije poslove i za slučaj razrješenja, osim ako bi bilo drugačije ugovoreno, a što se ne tvrdi. To što je anexom ugovora o radu, člankom 2., navedeno da se tužiteljici jamči nakon isteka mandata povratak na staro radno mjesto učiteljice njemačkog jezika, ne znači samo po sebi zato da se ona na ranije radno mjesto ne može vratiti i za slučaj razrješenja.

Bolovanje kao takvo, svakako ne isključuje mogućnost otkazivanja njenog ugovora o radu, ali u tom kontekstu nižestupanjski sudovi, pa ni ovaj sud, nisu cijenili tu utvrđenu činjenicu, već samo u kontekstu da tužiteljica upravo iz tog razloga što se nalazila na bolovanju od razrješenja, pa do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, nije niti mogla počiniti povrede koje joj se stavljaju na teret, a koje su mogle zato biti samo razlogom za njeno razrješenje, ali ne i za otkaz.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 114. ZR

IZVANREDNI OTKAZ ZBOG ODBIJANJA IZVRŠENJA UGOVORENE OBVEZE ? RADA U INOZEMSTVU

Revr-535/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-535/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 114. ZR
Članak zakona (stari):
1.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće činjenice:

- da se tužitelj zaposlio kod tuženika najprije na radnom mjestu „sistem administrator" ugovorom o radu od 14. siječnja 2005., a potom na radnom mjestu „sistemski inženjer za mrežu - junior" dodatkom ugovora o radu od 1. srpnja 2005.,

- da je tužitelju 31. kolovoza 2006. ponuđeno sklapanje „ugovora o izaslanstvu", dakle kojim bi ga se uputilo na rad u inozemstvo u razdoblju od šest mjeseci, odnosno do završetka projekta i poslovne obveze tužitelja,

- da mu je tim prijedlogom aneksa ugovora o radu ponuđeno radno mjesto sistemskog inženjera za mrežu na projektu B. u gradu C., u Arapskoj Republici Egipat, kojeg je tužitelj odbio prihvatiti dopisom od 1. rujna 2006. (list B-19) pravdajući odbijanje osobnim, profesionalnim i ugovornim interesima koji mu ne dozvoljavaju da bude u poziciji prihvatiti aneks ugovora,

- da mu je zato tuženik odlukom od 15. rujna 2006. izvanredno otkazao ugovor o radu jer je odbijanjem naloga neposrednog rukovoditelja za odlazak u inozemstvo (C., Egipat) tužitelj učinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć te je zahtjev za zaštitu prava odbijen 11. listopada 2006.

Na osnovu navedenih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su tužbeni zahtjev zato jer je tužitelj već osnovnim ugovorom o radu od 14. siječnja 2005. prihvatio obvezu da će u slučaju poslovnih i/ili organizacijskih razloga poslodavac zadržati pravo uputiti tužitelja na rad na drugo mjesto rada gdje poslodavac ima svoje poslovne prostore. Ta obveza je pobliže pojašnjena čl. 2. Dodatka br. 1. Ugovora o radu od 1. srpnja 2005. prihvaćenog po tužitelju, a koji glasi:

„Članak 1.3 Ugovora o radu mijenja se i glasi:

„Radnik će obavljati rad u poslodavčevom uredu u R., Hrvatska.

U slučaju poslovnih ili organizacijskih razloga, poslodavac zadržava pravo uputiti radnika na rad na drugo mjesto rada gdje se obavlja djelatnost poduzeća poslodavčeve grupe.

Poseban ugovor bit će sklopljen za rad u inozemstvu u razdoblju dužem od 30 dana"".

Odbijanjem odlaska u inozemstvo u okviru navedenih ugovornih obveza i s tim u vezi sklapanja posebnog ugovora za rad u inozemstvu u razdoblju dužem od 30 dana po shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik je opravdano izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu, a što sve prihvaća i revizijski sud.

U revizijskom stadiju postupka pored isticanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužitelj ističe i daljnje prigovore:

- da „ugovor o izaslanstvu" nema sve bitne sastojke sukladno zakonu, posebno zato što u njemu nije precizno određeno mjesto rada, radno vrijeme, rok vraćanja, plaća je ugovorena u kunama, a tuženik je trebao primijeniti propise o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu,

- da bi iz odredbi o prekovremenom radu proizlazilo da bi tužitelj trebao raditi 60 do 80 sati mjesečno prekovremeno što bi bilo u protivnosti s odredbama Zakona o radu.

Na navedene prigovore treba u prvom redu odgovoriti da predmetni ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo „ugovor o izaslanstvu" treba tumačiti samo kao provedbeni ugovor u pogledu onih obveza i radnih dužnosti koje je tužitelj već preuzeo prijašnjim kao glavnim ugovorom pa je odbijanjem naloga za odlazak na rad u inozemstvo i s tim u vezi potpisivanja takvog ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo i po shvaćanju revizijskog suda tužitelj osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa preuzete u osnovnom ugovoru o radu, a posebno u dodatku tog ugovora od 1. srpnja 2005., koje nastavak radnog odnosa čine nemogućim.

Zato je tuženik tužitelju opravdano, izvanredno otkazao ugovor o radu u smislu čl. 114. st. 1. ZR.

Suprotno prigovorima tužitelja u ovom slučaju njegovo premještanje na drugo mjesto rada, pa i ono u inozemstvo nije bilo vezano uz potrebu primjene instituta otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

U konkretnom slučaju je tuženik kao poslodavac u granicama svojeg nalogodavnog prava da pobliže odredi način i mjesto rada ugovorenog između stranaka, jer je tužitelj dao pristanak i za rad u inozemstvu, novim ugovorom potrebnim za obavljanje takvog rada samo pokušao tužitelja prerasporediti na novo mjesto obavljanja rada, radi čega takvo postupanje nije bilo potrebno podvoditi pod norme kojima je uređen institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

Nadalje, po shvaćanju revizijskog suda trajanje ugovora i mjesto rada kao i uvjeti repatrijacije su „ugovorom o izaslanstvu" u dovoljnoj mjeri određeni, a prekovremeni rad nije određen u nedopuštenom trajanju kako to pogrešno tvrdi tužitelj, jer predmetni ugovor ne sadrži određenje o trajanju prekovremenog rada.

Međutim, ako bi u tom pravcu poslodavac učinio bilo kakvu povredu prava tužitelja tijekom ispunjavanja sadržaja ugovora, tužitelj bi zadržao pravo na odgovarajuću zaštitu eventualno povrijeđenih prava.

Osim toga, prilikom odbijanja potpisivanja „ugovora o izaslanstvu", tužitelj je takvo postupanje opravdao krajnje uopćenim razlozima „osobne profesionalne i ugovorne prirode" pa ne može biti riječi o opravdanim razlozima odbijanja naloga, odnosno potpisivanja tog ugovora. Time je isključio mogućnost daljnjeg pregovaranja o onim uglavcima ponuđenog ugovora koje je smatrao nepovoljnim uključujući i odredbu o plaći.

Na osnovu svega rečenog nisu ostvareni oni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Županijski sud u Varaždinu

Članci 35., 107. i 114. 115. Zakona o radu

PROBNI RAD, OTKAZ S PONUDOM IZMIJENJENOG UGOVORA O RADU - pretpostavke za zasnivanje probnog rada

Gž. 26/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 26/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članci 35., 107. i 114. 115. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
23. (31.), 106. (113.) i 114. (121.)
Ukoliko se radnica nalazila u radnom odnosu kod
poslodavca, tada prilikom otkaza ugovora o radu s ponudom
izmijenjenog ugovora o radu, a koji ugovor o radu je radnica
prihvatila, nije bilo osnove za ugovaranje probnog rada, iz razloga
što se probni rad može ugovoriti samo prilikom zasnivanja radnog
odnosa radnika kod određenog poslodavca a ne i tijekom trajanja
radnog odnosa odnosno prihvatom izmijenjenog ugovora o radu.

„Tužiteljici je otkazan ugovor o radu zbog neispunjenja obveza
ugovorenih ugovorom o radu od 10. rujna 1999. g. za ispunjenje kojih je
bio ugovoren probni rad, a u obrazloženju odluke se navodi da je ugovor
otkazan iz razloga što „zaposlenica nije obavljala poslove i radne zadatke u
opsegu i mjeri koje je poslodavac od nje očekivao i kako je to bilo
predviđeno njegovim aktima i utvrđenoj poslovnoj politici". Ugovorom o
radu od 10. rujna 1999. ugovoren je probni rad u trajanju od 6 mjeseci.
Imajući u vidu svrhu ugovaranja probnog rada, a uz činjenicu da se probni
rad može ugovoriti samo prilikom zasnivanja radnog odnosa zaposlenika
kod određenog poslodavca, a ne i tijekom trajanja radnog odnosa, a uz
nespornu činjenicu da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženika
od 22. studenog 1991. g., to prilikom sklapanja ugovora o radu nije bilo
osnove za ugovaranje probnog rada, zbog čega je sporna ugovorna
odredba u suprotnosti s odredbama Zakona o radu i kao takva ništava u
smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO. Navedenim ugovorom o radu tužiteljica
se obvezala obavljati poslove i radne zadatke voditelja naplate na području
tržišta V., dakle, drugu vrstu poslova u odnosu na poslove koje je obavljala
temeljem postojećeg ugovora o radu, pa se ugovor o radu sklopljen 10.
rujna 1999. g. mora smatrati otkazom s ponudom izmijenjenog ugovora u
smislu tada važeće odredbe čl. 114. ZR. Kako se prema naprijed
navedenom, odredba o probnom radu iz izmijenjenog ugovora o radu od
10. rujna 1999. g. mora smatrati ništavom, tuženik nije bio ovlašten
otkazati ugovor o radu tužiteljici zbog neuspjeha probnog rada u smislu
odredbe čl. 106. st. 6. ZR, već jedino redovitim otkazom uvjetovanim
skrivljenim ponašanjem tužiteljice ukoliko za to postoji opravdani razlog."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 15. st. 1. ZR

PRETPOSTAVKA POSTOJANJA UGOVORA O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME

Revr-944/10-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-944/10-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 15. st. 1. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet ovog spora je utvrđenje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženice 30. lipnja 2007. i da se smatra da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je 6. kolovoza 2003. između tuženice, kao poslodavca i tužiteljice, kao radnika sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u razdoblju od 6. kolovoza 2003. do 30. listopada 2003., da je nakon toga 7. studenoga 2003. sklopljen novi ugovor o radu za razdoblje od 31. listopada 2003. do 30. prosinca 2003., zatim novi ugovor o radu od 2. siječnja 2004. za razdoblje od 31. prosinca 2003. do 31. ožujka 2004., a nakon toga sklopljen je i ugovor o radu 8. travnja 2004. za razdoblje od 1. travnja 2004. do 30. lipnja 2004. Utvrđeno je da su ti ugovori sklapani zbog povećanog obujma posla. Osim toga, utvrđeno je da je između stranaka sklopljeno 11 ugovora o djelu sa sveukupnim trajanjem od 1. srpnja 2004. do 31. prosinca 2005. koje je sklopila tuženica, kao naručitelj radova i tužiteljica, kao izvođač radova, da je 19. prosinca 2005. sklopljen ugovor o radu između stranaka na određeno vrijeme zbog povećanog opsega posla i to za razdoblje od 10. prosinca 2005. do 30. prosinca 2005., a 3. siječnja 2007. sklopljen je ugovor o radu za obavljanje poslova u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 10. rujna 2007. zbog povećanog posla, a da je istekom roka na koji je taj ugovor sklopljen tužiteljici prestao radni odnos kod tuženice. Također je utvrđeno da je tužiteljica sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova između Agencije za privremeno zapošljavanje D. d.o.o. Z., radi privremenog povećanja opsega posla te da je bila ustupljena na privremeno obavljanje poslova kod tuženice kao korisnika za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica nije provela na radu kod tuženice više od tri godine na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, da na temelju sklopljenih ugovora o djelu s tuženicom nije stjecala radnopravni odnos s tuženicom, a vrijeme provedeno na radu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme s Agencijom za privremeno zapošljavanje također se ne može smatrati vremenom provedenim na radu kod tuženice. Zbog toga zaključuju da tuženik nije postupio suprotno odredbi čl. 15. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), kojom se zabranjuje poslodavcu sklapanje jednog ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 15. st. 5. ZR-a da bi se moglo smatrati da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. S obzirom na to sudovi su odbili tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 15. st. 1. ZR-a ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.
Odredbom čl. 15. st. 5. ZR propisano je ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, tužiteljica je bez prekida radila kod tuženice ukupno 3 godine i 11 mjeseci. Cijelo vrijeme radila je na istom radnom mjestu blagajnika, time da je određeno vrijeme radila na temelju ugovora o radu, zatim ugovora o djelu i putem Agencije za privremeno zapošljavanje.
Prema odredbi čl. 231. ZR agencija za privremeno zapošljavanje je poslodavac, koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu za obavljanje privremenih poslova, a čl. 233. ZR je propisano da ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova agencija može sklopiti s radnikom na određeno ili neodređeno vrijeme.
Tužiteljica je u određenom razdoblju sklopila ugovor o radu sa A. za zapošljavanje D. d.o.o., međutim na temelju tog ugovora ustupljena je na rad tuženici te je radila kod tuženice i to na istom radnom mjestu na kojem je radila i na temelju ugovora o radu.
Tužiteljica tvrdi da je s tuženicom sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme 3. siječnja 2007. protivno odredbama ZR, jer poslovi koje je obavljala nisu bili niti privremenog niti povremenog karaktera, već se radilo o redovnim poslovima i to poslovima koje je tužiteljica kroz cijelo vrijeme rada kod tuženice obavljala (bez obzira je li radila na temelju ugovora o radu, ugovora o djelu ili ugovora o radu s Agencijom za zapošljavanje) pa se treba smatrati da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.
U postupku je utvrđeno da je u ugovorima o radu koje su stranke sklapale navedeno da se sklapaju zbog povećanog opsega posla, iako je kroz cijelo vrijeme tužiteljica obavljala iste poslove - poslove blagajnika.
Kako je već navedeno prema odredbi čl. 15. st. 1. ZR ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.
Tužiteljica smatra da u vrijeme sklapanja ugovora o radu nije postojao razlog za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, već da su postojali razlozi za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pa da je ugovor o radu od 3. siječnja 2007. sklopljen protivno odredbi čl. 15. st. 1. ZR pa da se ima smatrati da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme (čl. 15. st. 5. ZR). Pri tom nije odlučno što ugovorima o radu koje je tužiteljica sklopila s tuženicom nije prekoračeno trogodišnje razdoblje iz čl. 15. st. 2. ZR.
S obzirom na izneseno, kako predmet spora nije raspravljen s tog aspekta, to je i činjenično stanje odlučno za donošenje odluke u ovom predmetu nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinaku presude u smislu čl. 395. st. 1. ZPP. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Prema odredbi čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da će se o troškovima postupka u povodu revizije odlučiti u konačnoj odluci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)

OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ? neopravdanost otkaza ako posebni uvjeti koje radnik nema nisu niti bili traženi

Revr 1475/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1475/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 107. Zakona o radu (Narodne novine 147/09, 61/11)
Članak zakona (stari):
Članak 106.(113.) ranijeg Zakona o radu
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao s danom 7. listopada 2006., te da ga tuženik vrati na radno mjesto radnika za utovar i istovar plina i da mu naknadi neisplaćene plaće u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 1. svibnja 2008.

U postupku je utvrđeno da su stranke dana 31. siječnja 2005. zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto radnika za utovar-istovar plina. Tuženik da je dana 7. rujna 2006. donio odluku o otkazu tog ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, navodeći da tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog trajnih osobina ili sposobnosti s prestankom radnog odnosa istekom otkaznog roka od mjesec dana i to pozivom na odredbu čl. 58. Zakona o prijevozu opasnih stvari, te Pravilnika o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila za prijevoz opasnih stvari i osoba koje sudjeluju u prijevozu opasnih stvari prema kojima da je potrebna stručna osposobljenost za obavljanje radnika pri utovaru i istovaru plinskih boca, a da radnik - tužitelj nema položen stručni ispit, koji se navodi u odluci o otkazu. Tuženik da zapošljava manje od 20 radnika.

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja, a posebno jer je tužitelj sklopio ugovor s tuženikom za obavljanje poslova utovara i istovara plina da je u to vrijeme bio na snazi Zakon o prijevozu opasnih stvari, te da tužitelj nije imao položen ispit u smislu navedenih zakonskih odredbi, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj mogao obavljati svoje radne zadatke tj. utovar i istovar plina i bez položenog stručnog ispita, ali pod rukovodstvom i nadzorom stručno osposobljene osobe za rukovanje opasnim stvarima i to stoga što odredba čl. 6. st. 4. Zakona o prijevozu opasnih stvari („Narodne novine", broj: 97/93) propisuje pod toč. 4. da osobe koje nisu osposobljene za rukovanje opasnim stvarima mogu samo prenositi, utovarati, istovarati ili pretovarati opasne stvari. Navedeno znači da su pravilno zaključili s obzirom na opis poslova koje obavlja tužitelj kod tuženika da tužitelj nije trebao imati položen ispit za obavljanje poslova za koje je i zasnovao radni odnos što znači da su pravilno zaključili da tuženik nije dokazao zakonske uvjete iz čl. 113. st. 1. alineja 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i pročišćeni tekst broj: 137/04 - dalje: ZR), tj. postojanje opravdanih razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

S iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja prihvatili, jer tuženik nije dokazao da tužitelj zbog određenih trajnih osobina nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 93. st. 5. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako ZR ili drugim zakonom, drugim propisom i Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno. S iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju dosudili naknadu plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 1. lipnja 2008. u iznosu od 109.941,30 kn s pripadajućom kamatom koji iznos po utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nije niti osporio.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 114. ZR

ZLOUPOTREBA POLOŽAJA KAO RAZLOG ZA IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-1349/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1349/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 114. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je dopuštenost odluke tužene od 24. kolovoza 2005. (makar tužiteljica govori o ništavosti) kojom je izvanredno otkazan ugovor o radu tužiteljici.
Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužiteljice polazeći od slijedećih utvrđenja:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tužene na radnom mjestu voditeljice poslovnice tužene u R. na temelju ugovora o radu od 2. studenoga 2004., te aneksa tog ugovora od 1. ožujka 2005.,
- da je tužiteljica radeći na poslovima voditeljice poslovnice raspolagala informacijama o tome kada će tužena vršiti prodaju pojedinih inozemnih valuta po povoljnijem tečaju, te ona koristeći te informacije za sebe i svog brata višekratno prodavala odnosno kupovala određene strane valute i time ostvarivala novčanu korist u svom interesu,
- da je tužena, a nakon što je saznala za takvo postupanje tužiteljice 24. kolovoza 2005. donijela odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu pozivom na odredbu čl. 114. ZR-a držeći da opisano postupanje tužiteljice u smislu vršenja financijskih transakcija na radnom mjestu u svoju korist neprofesionalno, a što da je imalo za posljedicu gubitak povjerenja u tužiteljicu kao radnicu tužene,
ocjenjuju da su se u takvim okolnostima ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu neovisno o tome što opisano postupanje tužiteljice nije imalo obilježje zakonske zabrane utakmice propisane čl. 99. ZR-a (pogrešno se sudovi pozivaju na odredbu čl. 91. ZR!).
Prema odredbi čl. 114. ZR-a poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenice:
- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice poslovnice tužene koje radno mjesto samo po sebi podrazumijeva iskazano povjerenje tom radniku od strane poslodavca, ali i ujedno
- da podrazumijeva da će takav radnik ukazano mu povjerenje i opravdati svojim ne samo profesionalnim već i etičnim i moralnim postupanjem prema poslodavcu, dakle
- da neće zloupotrijebiti svoj položaj, a radi ostvarivanja osobne koristi na račun tuženika,
onda je nužno zaključiti kako je konkretno postupanje tužiteljice bilo upravo suprotno od toga. Stoga je svodeći opisano postupanje tužiteljice u okvire odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a zaključiti kako se isto doista ima smatrati osobito važnim činjenicama zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužiteljice više nije moguć kod tužene. Točno je da obavljanje financijskih transakcija kojima je tužiteljica „mešetarila" u cilju ostvarivanja osobne financijske dobiti koristeći se saznanjima o povoljnijem tečaju pojedinih valuta, nisu bile pravilnikom tuženika propisane kao zabranjene. No, u jednom uljuđenom i uređenom društvu kojim teži Republika Hrvatska, nisu i ne mogu biti sva pravila postupanja i ponašanja propisana, a da bi se ujedno smatrala dopuštenim, odnosno nedopuštenim. Postoje naime i određene kategorije ponašanja koje se podrazumijevaju same po sebi i vezuju se uz određenu funkciju, djelatnost, radno mjesto i očekuje se da ih se njihovi izvršitelji i nositelji pridržavaju, rukovodeći se općim načelima morala i etike poslovanja. Pri tome što je funkcija - radno mjesto odgovornije, takvi etički principi, a koji se nameću sami po sebi postaju zahtjevniji i veći. Upravo tako je i sa radnim mjestom voditelja poslovnice banke u odnosu na kojeg se samo po sebi podrazumijeva da voditelj neće zloupotrebljavati svoju poziciju i saznanja koja se tiču poslovanja banke, da bi ih koristeći se njima za sebe priskrbio korist, pošto je upravo od voditelja poslovnice očekivati da on brine o poslovnim interesima banke, te ujedno bude primjer ostalim zaposlenicima. U okviru takvog etičnog i profesionalnog postupanja voditelja banke kao što je bila tužiteljica, doista nije bilo za očekivati da će postupati drugačije.
Iz postupka je proizašlo da tužiteljica nije prije no što je obavljala sporne financijske transakcije zatražila odobrenje riznice tužene, a što je bilo uobičajeno postupanje.
Kako je dakle postupanje tužiteljice pravilno ocijenjeno zakonskim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Tuženoj nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja tužene nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužiteljice.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

107.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 1338/10-
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1338/10-
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
107.
Članak zakona (stari):
106.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom tuženikove Odluke od 21. veljače 2008. - kojom je otkazao s njime zaključeni ugovor o radu, s Odgovorom od 19. ožujka 2008. - kojim je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te da njegov radni odnos nije prestao, pa da se tuženiku naloži vratiti ga na rad.

Sporno je u revizijskom stadiju parnice: postoje li opravdani razlozi za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu servisnog inženjera, i to na temelju ugovora o radu zaključenog 2. siječnja 2003. na neodređeno vrijeme, s time što je opisom poslova bio zadužen „za sve poslove servisa, inspekcije, nadzora brodskih uređaja iz programa M., sve prema uputama nadređenog inženjera",

- da je tužitelju zbog ograničene mogućnosti za rad uzrokovane zdravstvenim razlozima, a obzirom je prema nalazu i mišljenju nadležnih liječnika specijaliste medicine rada (od 24. svibnja 2004., 3. lipnja 2005. i 14. lipnja 2006.) utvrđeno da je sposoban za obavljanje poslova servisnog inženjera ali uz „obvezno nošenje optičkih pomagala "i uz „ograničenje rada na visini", tuženik omogućio da od 2003. do 2007. obavlja poslove servisnog inženjera kojima je „većinom bio podrška iz ureda", odnosno koje je „više radio u kancelariji" i koji su se odnosili „na ured", nastojeći ga "što manje upućivati na brodove" kao mjesta izvršenja rada,

- da tužitelj sada više nije u mogućnosti obavljati poslove servisnog inženjera, a sve zbog „zdravstvene nesposobnosti za obavljanje" tih poslova (kako to proizlazi iz sadržaja posljednje izdate svjedodžbe nadležnog liječnika specijaliste medicine rada o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 5. studenog 2007., u odnosu na koju svjedodžbu tužitelj nije tražio zaštitu),

- da je Odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 21. veljače 2008. tužitelju otkazan ugovor o radu „zato što zbog trajne zdravstvene nesposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati poslove servisnog inženjera" - „potvrda čega je i sama okolnost što nije bio u stanju izvršavati niz poslova servisnog inženjera zbog zabrane rada na visini",

- da je protiv te Odluke tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava kojeg tuženik nije prihvatio,

- da kod tuženika ne postoji radničko vijeće i ne djeluje sindikalni povjerenik,

- da tuženik nije imao mogućnosti tužitelja zaposliti na poslovima drugog radnog mjesta, a koje bi poslove prema svojim sposobnostima mogao obavljati, a nije imao ni mogućnosti obrazovati ga ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju parnice ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili, i time su pravilno primijenili materijalno pravo.
Prema odredbi čl. 113. st. 1. podstavak drugi Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/03, 142/03 i 137/04 - dalje: ZR-a) poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, između ostalog i u slučaju „ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz)".

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac, a kod ocjene postoje li razlozi za redoviti osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti radnika relevantan je sadržaj (narav, težina i obim) posla kojeg je radnik morao obavljati prema zaključenom ugovoru o radu.

Prema shvaćanju revizijskog suda i suprotno navodima revidenta, polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu zaključenog s tužiteljem i da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a.

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je zdravstvena nesposobnost tužitelja, zbog koje nije u mogućnosti uredno ili uspješno izvršavati poslove servisnog inženjera, sve prema opisu poslova iz zaključenog ugovora o radu, a sve budući je trajnog karaktera, opravdan razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.

U sadašnjim uvjetima u gospodarstvu, a radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i opstanka na tržištu, poslodavac ima pravo očekivati i tražiti od svakog radnika da izvršava ono na što se ugovorom o radu obvezao, slijedom čega mu valja priznati i pravo da uz pretpostavke iz odredbe čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a otkaže ugovor o radu s radnikom koji zbog trajne zdravstvene nesposobnosti nije u mogućnosti izvršavati ugovorom preuzete obveze.

Slijedom toga, a imajući na umu da je tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo zbog toga što taj ugovor više ne može izvršavati, dakle jer je imao opravdani razlog za osobno uvjetovani redoviti otkaz (bez krivnje radnika), otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 113. st. 1. podstavak drugi ZR-a.

Na takav zaključak ne može utjecati okolnost što je tuženik dobrovoljno, sve u nastojanju da tužitelju pomogne u radu i egzistenciji, tužitelju omogućio da za razdoblja ograničene mogućnosti obavljanja poslova servisnog inženjera vrši druge poslove - a ne one iz ugovora o radu, a sve budući tužitelj time nije stekao pravo da te poslove obavlja trajno i protivno volji poslodavca, pa čak i kada su se promijenili uvjeti i više uopće ne može obavljati ugovorene poslove.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a pri odlučivanju o osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obavezama uzdržavanja koje terete radnika, dok je odredbom čl. 113. st. 4. ZR-a propisano da je osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

U ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik postupao protivno navedenim zakonskim odredbama.

Uostalom, tuženik je i u odluci o otkazu naveo da ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima - i to utvrđuju kao činjenicu nižestupanjski sudovi pravilno polazeći od toga da tužitelj nije dokazao da je tuženik to mogao učiniti, a sve imajući na umu da u postojećim uvjetima, kada revident konkretno ne navodi niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje bi ga tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom, tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu da ne može zaposliti tužitelja na drugim poslovima, odnosno da ga ne može obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud RH, Revr 1338/10-2, u Zagrebu, 22. prosinca 2010.

....

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 113. st. 2. Zakona o radu

?SOCIJALNI? KRITERIJI ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr-66/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-66/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 113. st. 2. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim i nezakonitim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu od 18. kolovoza 2009. te da se utvrdi kako tužiteljici nije prestao radni odnos, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto prodavača automobila.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao prodavač automobila na neodređeno vrijeme,
- da je tuženik tužiteljici dao poslovno uvjetovani otkaz zbog smanjenja posla odnosno zbog pada prodaje vozila,
- da je poslodavac kao jedini kriterij prilikom otkaza ugovora o radu uzeo kriterij dotadašnjih rezultata pri čemu je tužiteljica ostvarivala najslabiju prodaju od ostalih zaposlenika na istom radnom mjestu,
- da je tuženik mogao tužiteljicu osposobiti i za prodaju drugih vozila, npr. Audi,
- da je tuženik na istom radnom mjestu zaposlio drugog radnika, F. B.
Prvostupanjski i drugostupanjski sud su prihvatili tužbeni zahtjev polazeći od činjenice da tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu nije poštivao i nije vodio računa o svim okolnostima iz čl. 113. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine" broj 137/04, 68/05 - pročišćeni tekst - dalje: ZR). Prema shvaćanju drugostupanjskog suda poslodavac je dužan voditi računa o kriterijima iz čl. 113. st. 3. ZR, a tek kada bi po tim kriterijima radnici bili izjednačeni, mogao bi kao kriterij uzeti i uspješnost u radu. Osim toga, sudovi su na temelju usporedbe ugovora o radu tužiteljice i zaposlenika tuženika F. B. koji je zaposlen kod tuženika nakon što je tužiteljica dobila otkaz, utvrdili da su tužiteljica i F. B. obavljali sadržajno iste poslove te da je tuženik imao drugih poslova na kojima je mogao zaposliti tužiteljicu uz dodatno obrazovanje.
Prema odredbi čl. 113. st. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako između ostalog prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Prema st. 3. istog članka pri odlučivanju o poslovno ili osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Pravo je poslodavca odrediti kriterije prema kojima će utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost. Poslodavac je ograničen u tom svom autonomnom pravu time što mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika. Ta tri elementa mora uzeti u obzir, jer inače odluka o otkazu ne bi bila zakonita ako bi zanemario bilo koji od njih. Otkaz je nezakonit ako poslodavac ne vodi računa o tim socijalnim kriterijima ili ako pri odabiru kriterija postupa zlonamjerno. Kriterije koje je uzeo u obzir, poslodavac je dužan primjenjivati na isti način prema svim radnicima.
Smisao odredbe iz čl. 113. st. 3. ZR nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika na način da bilo koju drugu okolnost ne bi smio uzeti u obzir. Potreba otkazivanja ugovora o radu u određenom vremenskom periodu nastaje kao posljedica poteškoća (gospodarskih, tehničkih, organizacijskih) u koje je došao poslodavac u obavljanju svoje djelatnosti, a koje nastoji otkloniti smanjenjem broja zaposlenih radnika. Logično je da će poslodavac zadržati na radu one radnike koji su uspješniji (koji postižu bolje rezultate), a ne one koji su manje uspješni. Zakonom mu to pravo nije isključeno, već samo ograničeno tako da mora "voditi računa" o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika. Poslodavci su dužni voditi računa o socijalnim kriterijima, ali smisao i svrha odredbe čl. 113. st. 3. ZR nije u tome da se rješavanje socijalnih problema prebaci isključivo na njihov teret, pri čemu treba imati na umu da je poslodavac ipak samo jedna od ugovornih strana iz ugovora o radu. Ta odredba nema za cilj prisiliti poslodavca da zadrži na radu starije radnike (ali pritom manje uspješne ili manje sposobne), odnosno one koje tereti obveza uzdržavanja, a da otkaže ugovore o radu mlađim radnicima koji su sposobniji i postižu bolje rezultate u radu.
Nadalje, odredbom čl. 113. st. 2. ZR propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, dok je st. 4. ZR propisano da je otkaz dopušten ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti zaposlenika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi zaposlenika za rad na nekim drugim poslovima.
Nižestupanjski sudovi su usporedbom ugovora o radu tužiteljice i zaposlenika tuženika F. B. utvrdili da su ti ugovori sadržajno isti te da nema razloga da tužiteljica ne bi mogla umjesto vozila marke Škoda prodavati vozila marke Audi uz dodatno obrazovanje, jer se u bitnom radi o istim poslovima tj. poslovima prodaje vozila. Iz navedenog proizlazi da je zaključak nižestupanjskih sudova da je i F. B. obavljao iste poslove kao i tužiteljica.
Međutim, zaključak suda da se radi o istim poslovima temelji se na usporedbi ugovora o radu, a ne na usporedbi sadržaja poslova koje su faktički obavljali tužiteljica i F. B. To tim više što je po navodu drugostupanjskog suda ugovor o radu F. B. u pogledu opisa radnog mjesta neodređen.
Polazeći od pogrešnog pravnog pristupa da se usporedbom ugovora o radu, umjesto analizom sadržaja poslova koje su tužiteljica i F. B. faktički obavljali, može izvesti zaključak o tome jesu li tužiteljica i F. B. obavljali iste poslove, sudovi nisu potpuno utvrdili činjenično stanje vezano za postojanje nekih drugih poslova na kojima je tuženik mogao zaposliti tužiteljicu (čl. 113. st. 2. ZR) odnosno na drugim poslovima uz dodatno obrazovanje ili osposobljavanje (čl. 113. st. 4. ZR) zbog čega je i materijalno pravo iz odredbe čl. 113. st. 2. i 4. ZR pogrešno primijenjeno.
U ponovnom postupku potrebno je otkloniti navedene nedostatke i ponovno ocijeniti jesu li tužiteljica i F. B. obavljali iste poslove te je li bilo drugih radnih mjesta na koje eventualno ukazuje tužiteljica da ih je tužiteljica mogla obavljati kod tuženika.
Pri tome se ukazuje na činjenicu da i prodaja rabljenih vozila spada u prodaju vozila (širi pojam od pojma prodaje rabljenih vozila) za koje je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu koji joj je tuženik otkazao pa je potrebno utvrditi je li bilo drugih poslova, pored prodaje vozila, koje je tužiteljica mogla obavljati kod tuženika (čl. 113. st. 2. ZR) te je li tuženik mogao tužiteljicu obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima odnosno postoje li okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 113. st. 4. ZR).
Obrazlažući druge poslove koje bi tužiteljica mogla obavljati uz dodatno obrazovanje sukladno odredbi čl. 113. st. 4. ZR sudovi zanemaruju činjenicu da je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu za prodaju vozila ne precizirajući vrstu i tip vozila pa ako je tuženik tužiteljici dao otkaz ugovora o radu sklopljenog za prodaju vozila (neovisno o vrsti i tipu vozila), tada je bilo potrebno utvrditi druge poslove koje bi tužiteljica mogla obavljati kod tuženika, a koji ne obuhvaćaju prodaju vozila.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

108.

IZVANREDNI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 402/10-2, u Zagrebu
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 402/10-2, u Zagrebu
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
108.
Članak zakona (stari):
107.
Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 21. veljače 2006..

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 20. listopada 2005. od strane Sektora interne revizije i kontrole tuženika izvršena kontrola benzinske postaje V. - R. u kojoj je tužitelj bio poslovođa, kojom prilikom

- da je utvrđeno niz nepravilnosti u poslovanju te benzinske postaje, o čemu

- da je sastavljeno izvješće od 8. veljače 2006., a koje je dostavljeno Sektoru za upravljanje resursima tuženika 9. veljače 2006.,

- da je nepravilnosti u poslovanju benzinske postaje čiji poslovođa je bio tužitelj, a koje su utvrđene izvršenom kontrolom, tuženik ocijenio osobito teškim povredama obveze iz radnog odnosa i razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu, zbog čega

- da je tuženik odlukom od 21. veljače 2006. tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, a nakon što su zaključili da su propusti u radu tužitelja kao poslovođe benzinske postaje bili toliko ozbiljni i teške povrede obveze iz radnog odnosa koje su opravdavale izvanredni otkaz ugovora o radu, sve u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i 137/09 - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Naime, kako to pravilno nalaze nižestupanjski sudovi utvrđeni propusti u poslovanju te benzinske postaje, a koji su se sastojali u brojnim nedopuštenim isključenjima mjerne postaje i time nedopuštene manipulacije gorivom (u spremnike tako ušlo 6.747 litara goriva za čije preuzimanje nema podloge u dokumentaciji postaje!), svakako da ide na teret tužitelja koji je tada bio poslovođa te benzinske postaje i kao takav odgovoran za njezin rad i poslovanje, uključujući i odgovornost za zaprimanje i prodaju goriva.

Stoga je sasvim razumljivo da je tuženik takve propuste u radu tužitelja ocijenio osobito teškim povredama i zbog istih izgubio povjerenje u njega i njegov rad, a što je razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Premda je interna kontrola ove benzinske postaje obavljena 21. listopada 2005., izvješće o kontroli dostavljeno je tužitelju tek 9. veljače 2006., a kada je on tek objektivno i mogao saznati za rezultate obavljene kontrole, dakle i za postojanje povreda obveza iz radnog odnosa koje se tužitelju stavljaju na teret. Stoga je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da je tek od tada počeo teći zakonski rok od 15 dana iz odredbe čl. 114. st. 2. ZR-a za izvanredno otkazivanje, a kako je odluka o otkazu donesena 21. veljače 2006., očito je da je otkaz tužitelju dat u zakonskom roku.

U vrijeme donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, on je, a na temelju novog ugovora o radu broj ... sklopljenog među strankama, počev od 15. prosinca 2005. radio na radnom mjestu prodavača, a čime je zamijenjen ugovor o radu sklopljen među strankama 24. svibnja 2002.. Upravo zato je i razumljivo da je u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu navedeno da se tužitelju daje otkaz u odnosu na radno mjesto prodavača, a kojeg je obavljao na temelju sklopljenog ugovora o radu broj ..., a koji se ugovor o radu primjenjivao od 15. prosinca 2005., kako je to i određeno u čl. 7. tog ugovora. Stoga nema govora o tome da bi tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu unatrag, počev od 15. prosinca 2005., a kako to tužitelj pokušava pogrešno tumačiti izreku odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Županijski sud u Rijeci

Čl. 83. ZR

RADNOPRAVNI I STATUSNOPRAVNI POLOŽAJ ČLANA UPRAVE

Gžr-586/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gžr-586/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 83. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Obrazlažući svoje pravno stajalište, sud prvog stupnja lapidarno utvrđuje da je žaliteljica zaposlena na radnom mjestu člana uprave i da se stoga radi o sporu između člana uprave i društva, za koji je nadležan Trgovački sud u Zagrebu.
Stajalište navedeno u osporenom prvostupanjskom rješenju zasniva se na pogrešnom pravnom pristupu problemskom pitanju stvarne nadležnosti, kada se radi o radnopravnom sporu između člana uprave društva i društva, zbog čega je ono rezultiralo bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 34.b toč. 3. ZPP-a, jer je to imalo utjecaj na donošenje zakonite i pravilne odluke.
Naime, žaliteljica je s tuženikom kao poslodavcem, 26. siječnja 2012. godine, zaključila "Ugovor o radu s članom uprave". Odredbama tog Ugovora definiranje posao kojeg ona treba obavljati, tj. mjesto člana Uprave, trajanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, visina bruto plaće te dodaci koje na tu plaću može ostvariti, u vidu dodataka na navršene godine radnog staža, stečenu akademsku titulu ili stimulativni dio koji ovisi o rezultatima tuženika u određenoj poslovnoj godini.
Tim istim Ugovorom, pored niza utanačenja, stipulirano je njezino pravo na godišnji odmor, osiguranje, troškove koji se smatraju uobičajenim za svakog člana uprave, kao i pravo na opoziv i raskid ugovora uz otkazni rok i ostale obveze koje treba ispuniti prije prestanka radnog odnosa.
Odredbom čl. 5. tog Ugovora stranke su se dogovorile da će tuženik, u slučaju ostvarivanja boljih rezultata u vremenu dok žaliteljica bude obnašala svoju funkciju člana Uprave, za svaku poslovnu godinu isplatiti joj bruto iznos od 0,5% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće ostvarene dobiti u 2009., 2010. i 2011. godini.
Sve te odredbe Ugovora u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da je između žaliteljice i tuženika time zaključen mješoviti ugovor koji istovremeno uređuje dva odvojena pravna odnosa, statusnopravni i radnopravni. Za sporove koji proizlaze iz statusnopravnog odnosa člana Uprave nadležan je trgovački sud, ali kada treba odlučivati o onim elementima koji uređuju radnopravni odnos člana uprave trgovačkog društva, nadležan je općinski sud.
Normativni sadržaj pravno relevantnih odredbi, propisuje da sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka tužbe, je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan, s time da se to ocjenjivanje nadležnosti obavlja na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate (čl. 15. ZPP-a). Po službenoj dužnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. I7. st. 1. ZPP-a). Na to se nastavlja čl. 34. i 34. b tč. 3. ZPP-a, prema kojima općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u radnim sporovima, s time što je nadležnost trgovačkih sudova u prvostupanjskom parničnom postupku propisana onda kada se radi o sporu između člana uprave i društva, koji nastanu u svezi njihovog rada u društvu ili za društvo. Time je odvojeno raspravljanje o pravima i obvezama žaliteljice kao člana uprave, da zastupa i vodi društvo, od onog dijela kojim je uređen njezin radnopravni status.
S druge strane, Zakonom o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11. i 82/12.,u nastavku: ZR, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja tog Ugovora) propisano je da plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja (u novcu ili naravi) koja poslodavac isplaćuje na temelju ugovora o radu za obavljeni rad (čl. 83. st. 3. ZR-a),
Fizička osoba koja je kao član uprave ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, s tom razlikom što se na nju tada ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu (čl. 2. st. 3. i 4. ZR-a).
Zakonom o trgovačkim društvima („Narodne novine" 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., u nastavku: ZTD) kada je riječ o rješavanju sporova između trgovačkog društva i članova uprave, koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanja društvom i vođenja poslova društva, prava i obveza članova društva koje proizlaze iz njihovog položaja u društvu, nadležan je trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva upisano u sudskom registru. Taj isti sud nadležan je i rješavanje sporova, između članova uprave i društva, koji nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo (čl. 40. ZTD-a).
Na primanja članova uprave društva s ograničenom odgovornošću primjenjuju se na odgovarajući način pravila koja vrijede za dionička društva (Čl. 432. u vezi čl. 247, st. 1. ZTD-a), što znači da se članovima uprave društva može pri određivanju ukupnog primitka priznati, osim prava na plaću i sudjelovanje u dobiti, proviziji i ostalim davanjima.
Predmetnim ugovorom žaliteljica je s tuženikom uredila, osim statusnog i svoj radnopravni odnos, u okviru kojeg i pravo, ne samo na plaću i dodatke na plaću, već i na periodičnu stimulaciju plaće u vidu poticajne nagrade koja se ovisno o ostvarenim rezultatima društva, isplaćuje na način i u visini koja je time ugovorena.
S gledišta ovog suda, kada se teleološkim tumačenjem razmotre odredbe predmetnog Ugovora, a napose kako je formuliran čl. 5., u kontekstu odredbi koje razlučuju statusni od radnopravnih elemenata tog ugovornog odnosa, pravo žaliteljice na stimulativni iznos, nakon ostvarenja boljih poslovnih rezultata, treba se smatrati plaćom, na koju ima pravo obzirom da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, jer je time određeno njezino obavljanje poslova, kao zaposlenice, za poslodavca. Tim Ugovorom prvenstveno žaliteljica zasniva radni odnos, na način koji je propisan odredbama ZR-a, premda nema dvojbe da on ima zajedničkih elemenata s onim dijelom koji određuje njezin statusni položaj, kao člana Uprave, što zapravo i odgovara konsenzualnom, sinalagmatičnom, naplatnom i osobnom obilježju tih ugovora. To međutim nije od utjecaja na njezin status člana Uprave društva, jer plaća i njezin stimulativni dio određuju njezin radnopravni položaj pa i onda kada se time odlučuje o pitanju primitaka kao člana Uprave.
Iz tih je razloga, pozivom na odredbu čl. 380 tč. 3 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 119. Zakona o radu

OTPREMNINA ? prava iz mirovinskog osiguranja ne isključuju pavo na otremninu

Rev 3048/99
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev 3048/99
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 119. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
Članak 118. (125.) ranijeg Zakona o radu
Dodatna zaštita invalida rada ostvarivanjem prava s naslova mirovinskog osiguranja ne isključuje njegova prava na stečenu otpremninu.

" Budući da ugovor o radu tužitelja nije otkazan iz razloga uvjetovanih njegovim skrivljenim ponašanjem, nego se radi o osobno uvjetovanom otkazu, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj ima pravo na otpremninu od najmanje ½ prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tuženika.
Po ocjeni ovog suda, prava iz čl. 243. ZR predstavljaju dodatnu zaštitu invalida rada, kojem poslodavac daje poslovno ili osobno uvjetovani otkaz, jer ga ne može zaposliti na nekim drugim poslovima, pa ostvarenje tih prava ne isključuje pravo na otpremninu stečenu sukladno čl. 118. ZR.
Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev."

 

Županijski sud u Varaždinu

Članak 432. Zakona

MENADŽERSKI UGOVOR Istek mandata članu uprave

Gž. 1245/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 1245/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 432. Zakona
Članak zakona (stari):
0

Nakon isteka mandata članu uprave koji ima zaključen
menadžerski ugovor, prestaju važiti odredbe zaključenog ugovora
o radu koje imaju karakteristike menadžerskog ugovora odnosno
odredbe koje se odnose na primanja člana uprave time da ostale
odredbe ugovora o radu i nadalje ostaju na snazi a dužnost je
uprave da istom ponudi zaključivanje novog ugovora o radu za
određeno radno mjesto.

„Naime, uvidom u Ugovor o radu koji je zaključen dana 25.
veljače 2005.g. i to u ime tuženoga po predsjedniku Nadzornog odbora i
tužiteljici, a u kojem se u čl. 2. navodi da će zaposlenik obavljati poslove
direktora društva, te čl. 10. da će poslodavac za te obavljene poslove
zaposleniku isplaćivati osnovnu plaću uvećanu za 10% i naknade plaće
sukladno Pravilniku o radu kao i dodatke na plaću sukladno Pravilniku o
radu mora se zaključiti da s obzirom da je ovaj ugovor sklopljen po
predsjedniku Nadzornog odbora i s obzirom na obavljanje funkcije
direktora da isti ima značaj pored Ugovora o radu zaključenog temeljem
ZR-a i tzv. menadžerskog ugovora iz čl. 432. u svezi čl. 247. ZTD-a, a
menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama ZR-a već na odredbama
Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), pa zbog navedenog ovaj sud
ne prihvaća stav prvostupanjskog suda da je predmetni Ugovor o radu
djelomice protuzakonit. Nakon što je tužiteljici prestao mandat člana
uprave tuženog i prestale su se primjenjivati odredbe Ugovora o radu koji
je između parničnih stranaka sklopljen 25. veljače 2005.g. i to one odredbe
tog ugovora koje imaju karakter menadžerskog ugovora znači odredbe o
tome da tužiteljica obavlja poslove direktora društva, te odredbe čl. 10.
koje propisuje plaću za poslove direktora društva, dok su i nadalje ostale
na snazi odredbe tog Ugovora u dijelu koje imaju karakter Ugovora o radu
prema Zakonu o radu, pa između ostalog i odredba o tome da se ugovor
zaključuje na neodređeno vrijeme. Naime, već je rečeno da odredba čl.
247. ZTD-a a u svezi čl. 432. ZTD-a regulira načela primanja članova
uprave trgovačkih društava te da zaključeni Ugovor o radu između
parničnih stranaka u pogledu poslova koje će tužiteljica obavljati i primanja
za te poslove ima upravo takav karakter - karakter menadžerskog ugovora
na koji se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu. Obzirom da je već
spomenutom odredbom čl. 424. st. 1. ZTD-a propisano da se članovi
uprave Društva s ograničenom odgovornošću mogu u svako doba opozvati
Odlukom članova tog društva, odnosno odlukom Skupštine tog društva, no
da navedeni opoziv nema utjecaja na pravo članova uprave iz Ugovora koje
su oni sklopili s društvom to je potpuno jasno da nakon 30. rujna 2006.g.
tj. nakon isteka mandata na koji je tužiteljica bila imenovana su prestale
važiti odredbe zaključenog Ugovora o radu koje imaju karakteristike
menadžerskog Ugovora odnosno one koje se odnose na njezina primanja
kao direktora dok su ostale odredbe tog Ugovora o radu ostale i dalje na
snazi. Nije bilo sporno među strankama ni to da tužiteljici nije prestao radni
odnos nakon što joj je prestao mandat jedinog člana uprave tuženog i da
je druga osoba imenovana za direktora tuženog, što znači da se tuženi
pridržavao odredaba Ugovora o radu zaključenog između stranaka 25.
veljače 2005.g. u onom dijelu koji se odnosi na radnopravni status
tužiteljice sukladno ZR-a, a kojim je tužiteljica primljena u radni odnos na
neodređeno vrijeme. Iz same izjave tužiteljice tijekom prvostupanjskog
54
postupka razvidno je da je njoj ponuđeno zaključivanje Ugovora o radu za
konkretno radno mjesto, no da je ono navedeno odbila, ali je bez obzira na
navedeno zaista obavljala poslove kako tog radnog mjesta tako i ostale
poslove koje joj je povjerio da radi po Skupštini imenovani direktor društva
I.M.„

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 75 ZOPRO

NEDOPUŠTENOST ODLUKE O OTKAZU

Revr 953/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 953/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 75 ZOPRO
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla više od pet radnih dana (čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine" broj 34/91, 59/92, 26/93 i 29/94 - dalje: ZOPRO).
Prvostupanjski sud je odbio navedeni zahtjev jer je zaključio da je tužiteljica neopravdano izostala s posla više od pet radnih dana, te ocijenio da su ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa bez njezine suglasnosti. Drugostupanjski sud je povodom žalbe tužiteljice preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev te utvrdio da su odluke tuženika o prestanku radnog odnosa nedopuštene iz razloga što po ocjeni drugostupanjskog suda je tužiteljica izostala s posla neopravdano četiri radna dana, a ne pet radnih dana, te iz razloga što je u odluci o prestanku radnog odnosa navedeno kako radni odnos prestaje s danom 16. kolovoza 1995., a da se taj dan ne može uračunavati kao neopravdani izostanak.
Nadalje, drugostupanjski sud smatra da okolnost što je tužiteljica zaista izostala i duže s posla, jer je na posao došla tek 21. kolovoza 1995. nije od utjecaja na relevantan izostanak radnika s posla kroz neko drugo razdoblje, a ne ono koje je navedeno u rješenju o prestanku radnog odnosa.
U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 1984. na radnom mjestu medicinske sestre te da joj je odlukom tuženika od 22. kolovoza 1995. prestao radni odnos;
- da se u navedenoj odluci navodi kako radni odnos prestaje s danom 16. kolovoza 1995. iz razloga što je ista izostala s posla pet radnih dana uzastopce;
- da je povodom zahtjeva za zaštitu prava tuženik odbio navedeni zahtjev odlukom od 27. listopada 1995;
- da j