Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Ostalo

Županijski sud u Splitu

čl. 2

PROVEDBA IZVANSUDSKE OVRHE

Gž Ovr 1533/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gž Ovr 1533/2017-2
Zakon:
Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima
Članak zakona:

čl. 2

Članak zakona (stari):

Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenik 08. kolovoza 2017. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za obustavu ovrhe koja se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu, navodeći kako ovrhovoditelj nije namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave tog rješenja, odnosno da u tom roku nije predložio izmjenu sredstva i predmeta ovrhe, pa da su se ispunile pretpostavke za obustavu ovrhe, sukladno odredbi članka 180.a stavak 4. OZ-a.
Kada je prvostupanjski sud utvrdio da ovršenik predlaže obustavu postupka izvansudske ovrhe, pobijanim rješenjem odbacio je prijedlog ovršenika kao nedopušten.
Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14., te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ne nalazi daje prilikom donošenja pobijanog rješenja, kao ni u postupku koji mu je prethodio, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao niti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, provedba ovrhe na novčanim sredstvima, uključujući i vođenje Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje te postupanje u slučaju nedostatka novčanih sredstava za provedbu ovrhe uređena je Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 91/10 i 112/12, dalje: ZOPONS-a). Sukladno članku 2. tog Zakona, ovrhu na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija. Hrvatska narodna banka Zagreb i banke, a ne sud.
Dakle, izravnu naplatu na temelju zahtjeva ovrhovoditelja na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija, pa suprotno shvaćanju ovršenika sud ne može obustaviti postupak izravne naplate koji se provodi izvansudskim putem s obzirom da za to nije nadležan, niti sud može imati bilo kakvih saznanja o predmetnom postupku ovrhe. Nadalje, ovršeniku je za odgovoriti da odredbama ZOPONS-a, a koji predstavlja lex specialis u odnosu na Ovršni zakon u slučaju provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, nije propisan rok u kojem je Financijska agencija dužna obustaviti ovrhu na zahtjeva ovrhovoditelja radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine.
Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio prijedlog ovršenika za obustavu ovrhe kao nedopušten.
Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 21. OZ-a, odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

Županijski sud u Varaždinu

Čl. 7. Zakona o razminiranju

PRAVO NA POVEĆANU PLAĆU, OBAVLJANJE POSLOVA RAZMINIRANJA PROTIVNO ODREDBAMA ZAKONA O RAZMINIRANJU

Gž. 1909/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 1909/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 7. Zakona o razminiranju
Članak zakona (stari):
0.
Tužitelj koji je po nalogu tuženika, protivno odredbama
Zakona o razminiranju obavljao poslove razminiranja a koji
poslovi ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca na kojem je tužitelj radio, ima pravo na plaću koja se
redovito plaća za obavljanje poslova na razminiranju.

Prvostupanjski sud, naime, smatra da tužitelju ne pripada pravo
na pirotehnički dodatak, jer takav dodatak pripada samo zaposlenicima
Hrvatskog centra za razminiranje, a ne i zaposlenicima tuženika, smatrajući
ujedno da tužitelju ne pripada niti pravo na razliku plaće između plaće
policajca-specijalca i plaće protueksplozijskog službenika prema podacima o
visini ostvarene plaće zaposlenika tuženika B.V., budući da su tužitelj i
navedeni zaposlenik tuženika radili na različitim radnim mjestima i obavljali
različite poslove u različitom radnom vremenu. Međutim, iz sadržaja
postupka proizlazi nespornom činjenica da je tužitelj bio zaposlen na
radnom mjestu policajca- specijalca, te da je u razdoblju od 01. ožujka
1998. g. do 12. prosinca 2000. g. radio na poslovima razminiranja za
gospodarske subjekte, koje poslove je obavljao po nalogu tuženika.
Nesporna je i činjenica da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana
plaća utvrđena za radno mjesto policajca-specijalca. Dakle, prema sadržaju
citiranih odredbi Zakona o razminiranju poslove razminiranja ovlašteno je
obavljati isključivo trgovačko društvo koje osnuje ili odredi Vlada RH, a
državni službenici Ministarstva unutarnjih poslova, prema izričitoj odredbi
čl. 23. st. 1. istog zakona, ne mogu obavljati poslove razminiranja, niti se
mogu zaposliti u ovlaštenoj pravnoj osobi, već u smislu odredbe čl. 24.
istog Zakona mogu isključivo na temelju Odluke Vlade RH privremeno
obavljati poslove razminiranja, najdulje tri mjeseca, u ovlaštenoj pravnoj
osobi i to samo u slučajevima predviđenim citiranom odredbom. Tužitelj je,
međutim, nesporno obavljao poslove razminiranja po nalogu tuženika,
protivno odredbama Zakona o razminiranju, obavljajući poslove koji
nedvojbeno ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca, na kojem radnom mjestu je tužitelj bio zaposlen. Dakle, poslovi
razminiranja nedvojbeno se moraju smatrati delikatnim i visokorizičnim
poslovima, zbog čega za navedene poslove vrijede posebna pravila, kako u
pogledu trajanja radnog vremena, tako i u pogledu priznavanja vremena
provedenog na navedenim poslovima u mirovinski staž, a koje poslove je u
utuženom razdoblju tužitelj faktično obavljao po nalogu tuženika.
Navedene okolnosti, nedvojbeno, imaju utjecaja i na visinu plaće
pirotehničara, jer prema odredbi čl. 51. st. 2. Pravilnika o radu Hrvatskog
centra za razminiranje, koji predstavlja ovlaštenu pravnu osobu u smislu
odredbe čl. 7. Zakona o razminiranju, dodatak za rad u odnosu na poslove
radnog mjesta pirotehničara iznosi 170%, pri čemu valja ukazati i na
činjenicu da su u smislu st. 1. iste odredbe poslovi pirotehničara utvrđeni
poslovima s posebnim uvjetima rada. Kako je tužitelj po nalogu tuženika
obavljao poslove razminiranja, koji poslovi ne ulaze u djelokrug poslova
radnog mjesta policajca - specijalca na kojem je tužitelj radio, tužitelju
prema ocjeni ovoga suda, pripada pravo na plaću za obavljeni rad, pa je
tuženik u obvezi za obavljeni rad isplatiti tužitelju primjerenu plaću,
odnosno plaću koja se redovito plaća za obavljanje takvih poslova, budući
da je jedna od temeljnih obveza poslodavca iz radnog odnosa isplatiti
zaposleniku plaću za obavljeni rad, a imajući u vidu vrstu i prirodu
obavljenih poslova.

Ustavni sud RH

0

PREDNOST BRANITELJA PRI ZAPOŠLJAVANJU

U-III-1126/2004
Pregledaj
Naziv suda:
Ustavni sud RH
Broj presude:
U-III-1126/2004
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0
Članak zakona (stari):
o
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2836/2000-4 od 20. studenoga 2003. godine.

Tom je presudom poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, klasa: UP/I-112-01/00-01/4, urbroj: 514-08-02-00-1 od 1. ožujka 2000. godine.

Tim je rješenjem utvrđeno da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine o prijemu u državnu službu u Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije D. Lj., povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom hrvatskom razvojačenom branitelju G. K. (podnositelju). Istim je rješenjem utvrđeno da rješenje župana navedene županije po pravomoćnosti tog rješenja ne proizvodi pravne učinke.

2. Podnositelj, kao sudionik u javnom natječaju, smatra da su presudom Upravnog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđene odredbe članaka 5., 14. stavka 2., 26., 29. stavka 1., 35. i 54. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom utvrđeno je da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine na mjesto pročelnika Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije imenovan D. Lj. Po žalbi podnositelja, Ministarstvo pravosuđa rješenjem od 1. ožujka 2000. godine utvrdilo je da je rješenjem župana povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom razvojačenom branitelju.

Upravni sud Republike Hrvatske uvažio je tužbu Dubrovačko-neretvanske županije i poništio navedeno rješenje Ministarstva pravosuđa, jer se prema stavu toga Suda odredbe članka 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96., u daljnjem tekstu: Zakon o pravima hrvatskih branitelja) ne odnose na zaposlenike koji se imenuju na određeni položaj, nego samo na zaposlenike koji se primaju u određeno zvanje.

Upravni sud je utvrdio da je konkretni postupak prijama u službu proveden radi imenovanja na položaj na koje se ne odnosi pravo prvenstva pri zapošljavanju, propisan člankom 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja.

U odnosu na prigovor iz ustavne tužbe da je u izreci presude Upravnog suda poništen drugostupanjski upravni akt, dok je u obrazloženju navedeno da tužba nije osnovana, valja reći da samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti i obvezuje, dok se to pravilo ne odnosi na obrazloženje. Stoga u tom dijelu nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja.

5. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Utvrdivši da pravna stajališta Upravnog suda u konkretnom slučaju nisu odstupila od ustaljene prakse u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj: U-III-884/2004 ("Narodne novine", broj 2/05.).

7. U ustavnoj tužbi istaknuta je povreda ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

Ocjena je ovog Suda da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, vođen na način koji je podnositelju omogućio pravično suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

8. Odredbom članka 35. Ustava, na čiju povredu podnositelj također upućuje u ustavnoj tužbi, jamči se štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, ugleda i časti.

S obzirom da se u postupku odlučivalo o pravu prvenstva branitelja u javnom natječaju za zasnivanje radnog odnosa u županiji, navedena odredba nije mjerodavna.

9. Člankom 54. stavkom 1. Ustava jamči se pravo na rad i sloboda rada.

Kako je osporena presuda utemeljena na mjerodavnom materijalnom pravu, navedeno ustavno pravo podnositelju nije povrijeđeno.

10. Odredbe članka 3. i 5. Ustava, čije povrede podnositelj također ističe, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom izloženog, pozivom na odredbe članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.113.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 23/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 23/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.113.
Članak zakona (stari):
106.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužena donijela Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenog 2002. godine, koji Program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR, a kojim Programom

- da je uz druge radnike i tužiteljica, zaposlena na poslovima medicinske sestre, utvrđena tehnološkim viškom, s time

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćeni ocjenjivanjem kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu i urednost), tako i socijalnih uvjeta (ukupni radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika),

- da je pri donošenju Programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje, te

- da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljice.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ocijenivši da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđenih činjenica da je Program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 119. i 120. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 106. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti, a obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnost u radu, urednost), nužno je zaključiti da je postupanje tuženice bilo u skladu sa zakonom. Donošenju Programa prethodilo je bodovanje radnika, a bez čega i nije bilo moguće sačiniti Program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba za njihovim radom.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu utvrđivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tužena uzela u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tuženice bilo odlučiti kojim će od tih kriterija dati prednost u njihovom vrednovanju. Kod vrednovanja relevantnih kriterija prednost dana onima koji se odnose na radne osobine radnika, što je razumljivo obzirom na djelatnost tuženice.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nedopuštenost otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad tužiteljice materijalno pravo pravilno primijenjeno.

SUD PRAVDE U LUXEMBOURGU

13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji

SOCIJALNA SIGURNOST RADNIKA MIGRANATA

C 347/10
Pregledaj
Naziv suda:
SUD PRAVDE U LUXEMBOURGU
Broj presude:
C 347/10
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji
Članak zakona (stari):
13.
Članak 13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. i kako je bila izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998. i članak 39. EZ treba tumačiti na sljedeći način:
„Zabranjeno je da radnik koji radi na nepomičnom uređaju u epikontinentalnom pojasu koji graniči s državom članicom, nije obvezno osiguran u toj državi članici na temelju nacionalnoga zakonodavstva socijalnog osiguranja samo zato što ne prebiva u toj već u drugoj državi članici."

Upravni sud RH

Članak 1. Zakona o plaćama u javnim službama

RASPORED NA RADNO MJESTO - rješenje o rasporedu na radno mjesto u javnoj službi nije upravni akt

Us-8122/01
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud RH
Broj presude:
Us-8122/01
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 1. Zakona o plaćama u javnim službama
Članak zakona (stari):
0
«Iz osporenog rješenja i navoda tužbe vidljivo je da se predmetnim rješenjem odlučuje o pravima namještenika iz radnog odnosa po osnovi Zakona o plaćama u javnim službama («Narodne novine», broj: 27/01) i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama («Narodne novine», broj: 38/01), a ne o pravu i obvezi u kakvoj upravnoj stvari u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92).

Osporeni akt tuženog tijela, dakle, nema pravni značaj upravnog akta čija je kontrola zakonitosti usmjerena na upravni spor sukladno Zakonu o upravnim sporovima, a zaštita prava iz radnog odnosa se ostvaruje kod nadležnog općinskog suda sukladno odredbi članka 16. stavka 1. točke h. Zakona o sudovima («Narodne novine», broj: 3/94, 100/96, 131/97, 129/00). Dakle, u konkretnom predmetu je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u D.»

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl.77.

ZABRANA OTKAZA

Revr 211/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 211/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl.77.
Članak zakona (stari):
70.
U dosadašnjem postupku je utvrđeno, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu s tuženikom 25. ožujka 1996. godine na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova učitelja tehničke kulture. Ugovorom od 19. siječnja 1998. godine, kojeg su stranke potpisale, izmijenjena je toč. IV. ranije sklopljenog ugovora o radu, tako da se «ugovor sklapa na neodređeno vrijeme uz uvjet da zaposlenica do 26. 06. 1999. godine položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U protivnom joj prestaje ugovor o radu.» Tužiteljica nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje u vremenu određenom u ugovoru, pa je tuženik dopisom od 24. lipnja 1999. godine obavijestio tužiteljicu o prestanku ugovora o radu s danom 25. lipnja 1999., jer nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U vremenu od 27. lipnja 1997. do 26. lipnja 1999. godine tužiteljica je koristila produženi porodni dopust.

Suprotno stajalištu iznesenom u reviziji, pravni temelj prestanka ugovora o radu tužiteljici nije otkaz ugovora o radu, nego ispunjenje raskidnog uvjeta iz ugovora od 19. siječnja 1998. godine. Naime, ugovor o radu na neodređeno vrijeme može prestati otkazom u slučajevima i na način predviđen čl. 106. i 107. ZR, a iz obavijesti tuženika od 24. lipnja 1999. godine vidljivo je da radni odnos tužiteljice nije prestao ni iz jednog razloga navedenog u citiranim zakonskim odredbama.

Člankom 70. ZR propisuje se zabrana samo otkaza ugovora o radu za vrijeme korištenja porodnog dopusta, ali se ta zabrana ne odnosi i na druge slučajeve prestanka ugovora o radu. Stoga, tuženik u konkretnom slučaju nije postupio suprotno odredbi čl. 70. ZR.

Kako su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da ugovor od 19. siječnja 1998. godine, kojim je ugovoren prestanak ugovora o radu ako tužiteljica do 26. lipnja 1999. godine ne položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje, nije ništav, budući je sklopljen u skladu s odredbom čl. 9. st. 1. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (Narodne novine 47/96), to je na temelju čl. 74. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO), koji se u smislu čl. 6. ZR primjenjuje na ugovor o radu, kada zakonom nije što drugo određeno, ugovor o radu tužiteljici prestao ispunjenjem navedenog uvjeta.


Upravni sud RH

Članak 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca

PRAVA RADNIKA U STEČAJU - pokretanje postupka za ostvarivanje prava ? objava na oglasnoj ploči

Us-1775/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud RH
Broj presude:
Us-1775/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca
Članak zakona (stari):
0

Zahtjev za ostvarenje prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, može se podnijeti u roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.

„Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud nalazi da je tuženo tijelo nepravilno postupilo kada je odbilo žalbu tužitelja protiv uvodno citiranog rješenja upravnog tijela prvog stupnja kojim je odbačen, kao nepravodoban, zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, uz obrazloženje da je zahtjev podnesen protekom roka od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata.
Prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/03) prava propisana ovim Zakonom može ostvariti radnik koji je u trenutku stečajnog postupka bio u radnom odnosu kod poslodavca, kao i radnik koji je bio zaposlen kod poslodavca u vremenu za koje se isplaćuju potraživanja iz članka 3. stavka 1. ovoga Zakona, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen propisima koji uređuju stečajni postupak, odnosno ako otvoreni stečajni postupak nad poslodavcem nije bio proveden, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen ovim Zakonom.
Prema članku 10. istog Zakona postupak za ostvarivanje prava iz članka 3. toga Zakona pokreće se na zahtjev radnika koji se podnosi Područnoj službi Zavoda prema mjestu sjedišta poslodavca, odnosno njegove registrirane poslovne jedinice, u roku od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata, odnosno od dana kada je rješenje nadležnog stečajnog suda o neprovođenju stečajnog postupka objavljeno u „Narodnim novinama".
Uvidom u spis predmeta dostavljenom ovom Sudu uz odgovor na tužbu neosporno proizlazi da je tužitelj bio radnik poslodavca A.K. AKD d.d. iz Z.. nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Z., broj: St-32/04 od 22. travnja 2004. godine, otvoren stečajni postupak. Iz zapisnika sa ispisnog ročišta održanog pred Trgovačkim sudom u Z. 16. srpnja 2004. godine proizlazi da je stečajni upravitelj priznao tražbine zaposlenika stečajnog dužnika i ranijih zaposlenika, kao tražbine I višeg isplatnog reda, ukupno 100 prijava, od čega 97 prijava zaposlenika, te prijave HZZO, HZMO i Regos-a, u ukupnom iznosu od 2,714.032,56 kn.
Također nesporno proizlazi da je tužitelj zahtjev za ostvarivanje prava na neostvarena potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca podnio dana 30. rujna 2004. godine koji zahtjev je Fond za razvoj i zapošljavanje odbacio uz obrazloženje da je zahtjev podnio protekom roka od 30 dana. Pri tome i prvostupanjsko i tuženo tijelo smatraju da je rok za podnošenje zahtjeva počeo teći 16. srpnja 2004. godine kada je potraživanje radnika priznato na ispitnom ročištu.
Tuženo se tijelo pritom poziva na odredbu članka 177. stavka 1. Stečajnog zakona (NN 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 187/04) kojom je propisano da se tražbina smatra utvrđenom ako ju na ispitnom ročištu prizna stečajni upravitelj radi čega tuženi smatra da je dan kada je stečajni upravitelj priznao potraživanje, u konkretnom slučaju 16. srpnja 2004. godine, dan od kojega počinje teći rok za pokretanje postupka za ostvarivanje prava tužitelja.
Međutim, tuženo tijelo ne citira cjelokupnu odredbu stavka 1. članka 177. Stečajnog zakona, a niti se poziva na stavak 2. istoga članka navedenog Zakona.
Člankom 177. stavkom 2. Stečajnog zakona je propisano da stečajni sudac sastavlja posebnu tablicu ispitnih tražbina u koju se za svaku prijavljenu tražbinu unosi u kojoj je mjeri tražbina utvrđena prema svom iznosu i svom redu, odnosno tko je tražbinu osporio. Osporavanje dužnika fizičke osobe također se unosi u tablicu. Na mjenicama ili drugim ispravama o dugu stečajni sudac će naznačiti da je tražbina utvrđena.
Stavku 3. istoga članka Zakona, na temelju tablice iz stavka 2. ovoga članka, stečajno vijeće donosi rješenje kojim odlučuje o tome u kojem su iznosu i u kojem isplatnom redu utvrđene, odnosno osporene pojedine tražbine. Tim rješenjem stečajno vijeće odlučuje i o upućivanju na parnicu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja tražbine.
Stavkom 4. istoga članka Zakona je propisano da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka objavljuje na oglasnoj ploči suda i dostavlja, u pravilu u obliku izvatka, svakom vjerovniku čija je tražbina osporena, odnosno koji je upućen na parnicu. To rješenje svaki vjerovnik može pobijati žalbom u dijelu koji se tiče njegove prijavljene tražbine, odnosno tražbine koju je osporio.
Odredbom članka 8. stavka 1. Stečajnog zakona je propisano da se sudska pismena koja su upućena širem krugu osoba dostavljaju, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, stavljanjem pismena na posebnu stečajnu oglasnu ploču suda, na kojoj se pismena pregledno svrstavaju prema danu objave. Dostava se smatra izvršenom istekom trećeg dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču.
Sukladno citiranim odredbama Zakona o stečaju, Sud smatra da odluka o utvrđenim i osporenim tražbinama ima učinak prema strankama, pa dakle i prema tužitelju, istekom trećega dana od dana objave rješenja stečajnog suda o utvrđenim i osporenim tražbinama na stečajnoj oglasnoj ploči suda.
U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je rješenje Trgovačkog suda u Z. u stečajnom postupku nad dužnikom A.K.AKD d.d. Z., broj: XIII-St-32/2004 od 16. srpnja 2004. godine, stavljeno na oglasnu ploču suda dana 9. rujna 2004. godine, pa se sukladno naprijed navedenom smatra da je dostava tužitelju izvršena protekom trećega dana od dana stavljanja na oglasu ploču suda.
S obzirom na navedeno, tužitelj je imao pravo podnijeti zahtjev za ostvarenje svog prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, u daljnjem roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.
Stoga shvaćanje tuženog tijela da rok za podnošenje zahtjeva teče od dana održanog ispitnog ročišta ne samo da nije zasnovano na zakonu već dovodi u pitanje ratio Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca kojemu je cilj i svrha zaštita prava radnika i omogućavanje ostvarivanja isplate potraživanja u slučaju stečaja poslodavca iz sredstava osiguranih u Državnom proračunu."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 77. st. 1. Zakona o radu 

NEDOSTAVLJANJE LIJEČNIČKE POTVRDE O PRIVREMENOJ NESPOSOBNOSTI U ZAKONSKOM ROKU

Revr-779/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-779/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 77. st. 1. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu i zahtjev za vraćanje na radno mjesto radnog terapeuta.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 25. rujna 2012. na neodređeno vrijeme za poslove - radni terapeut,

- da je tuženik Odlukom od 22. siječnja 2013. tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog nedolaska na posao od 7. siječnja 2013., a niti ga izvijestio o razlozima nedolaska na posao,

- da je tužitelj otvorio bolovanje 7. siječnja 2013., o čemu je mobitelom izvijestio djelatnicu tuženika M. F. koja radi u odjelu socijalnog rada, radne terapije, pomoći i njege u kući, u kojem odjelu radi i tužitelj,

- da je kod tuženika dugogodišnja praksa bila da radnik o bolovanju izvijesti nadređenog djelatnika,

- da je M. F. na stručnom kolegiju 7. siječnja 2013. na kojem je bio nazočan i ravnatelj tuženika izvijestila članove kolegija da je tužitelj od 7. siječnja 2013. na bolovanju,

- da je tužitelj 17. siječnja 2013. dostavio tuženiku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije dopušten otkaz tužiteljeva ugovora o radu na neodređeno vrijeme. To u bitnom iz razloga jer nenazočnost tužitelja na radu u vrijeme privremene nesposobnosti za rad nije opravdan razlog za otkaz, a to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZR, sadašnji čl. 37.) nije propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a koja je već 7. siječnja 2013. s time upoznala članove kolegija i ravnatelja. Stoga, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik (poslodavac) nije imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu i slijedom toga prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZR radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, dok prema st. 2. ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu iz st. 1. ovog članka. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz st. 1. ovog članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.

Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, kao i citirane zakonske odredbe (čl. 108. i čl. 77. ZR) i prema ocjeni ovoga suda pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja odluka o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu nedopuštena, jer tuženik nije imao opravdan razlog zbog kojeg je tužitelju otkazao ugovor o radu. Naime, to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR, nije samo po sebi propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a s čime je ona isti dan (7. siječnja 2013.) upoznala članove kolegija i ravnatelja. Pritom treba reći da u situaciji kada je utvrđeno, kao i u predmetnom postupku, da je tužitelj bio odsutan s rada zbog bolesti (na bolovanju), da propuštanje u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR dostaviti poslodavcu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, nije opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, u slučaju kada je radnik naknadno opravdao svoj izostanak zbog kojeg mu je dan otkaz (tako i ovaj sud u Revr 383/09 od 17. lipnja 2009., Revr 532/06 od 15. studenoga 2006., Revr 862/12 od 10. listopada 2012.).

Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zahtjev za utvrđenje da je otkaz tužiteljeva ugovora o radu nedopušten, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad (čl. 116. st. 1. ZR) prihvatili.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.118.

OBLIK, OBRAZLOŽENJE I DOSTAVA OTKAZA TE TIJEK OTKAZNOG ROKA

Revr-902/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-902/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.118.
Članak zakona (stari):
111.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje osnovanosti tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva sudovi su utvrdili slijedeće:

-da je tužitelj s tuženikom zaključio dana 1. kolovoza 2001. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara,

-da niti tužitelj a isto tako niti tuženik nisu pismeno otkazali ugovor o radu,

-da je tužitelj prestao raditi kod tuženika 31. srpnja 2002. kada mu je direktor tuženika rekao da više ne mora dolaziti na posao,

-da bi tužitelju za sporno razdoblje pripadala plaća u neto iznosu od 103.696,66 kuna u mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka Đ. D. iz K..

Nižestupanjski sudovi su prije svega potpuno zanemarili da je pravomoćnom presudom Općinskom suda u Križevcima br. P-522/03 od 29. listopada 2003. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio poništenje usmenog otkaza ugovora o radu od strane tuženika a koji je tužitelju priopćen 31. srpnja 2002. Nakon navedene pravomoćne presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nezakonitim usmeni otkaz ugovora o radu nije bilo pretpostavki niti za raspravljanje i utvrđenje potraživanja tužitelja radi isplate izgubljene plaće.

U smislu odredbe čl. 104. ZOR jedan od načina prestanka ugovora o radu je i otkaz. U smislu čl. 105. ZOR i poslodavac i zaposlenik mogu otkazati ugovor o radu, a u smislu čl. 111. st. 1. ZOR otkaz mora imati pismeni oblik, odnosno u smislu st. 2. citiranog članka poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

U konkretnom slučaju sam tužitelj postavio je prvotno tužbeni zahtjev za poništenje usmenog otkaza ugovora o radu kao nezakonitog a što je u skladu s odredbom čl. 126. st. 2. ZOR. Isto tako prije toga tužitelj je u smislu čl. 126. st. 1. bio dužan staviti zahtjev za zaštitu prava.

Pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da niti tuženik niti tužitelj nisu otkazali ugovor o radu, već naprotiv proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja da je tužitelj prestao raditi 31. srpnja 2002. na zahtjev tuženika, a što se tumači povredom prava iz radnog odnosa odnosno usmenim otkazom ugovora o radu u odnosu na koji se mora tražiti poništenje radi nezakonitosti, a što je tužitelj u krajnjoj liniji i učinio te je pravomoćno odbijen s takvim tužbenim zahtjevom.

Nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da se u slučaju usmenog otkaza ugovora o radu poslodavca, a takvim se mora smatrati zabrana daljnjeg rada, radi o nepostojećem otkazu ugovora o radu i da je isti suprotan čl. 111. st. 1. ZOR. Takvo pravno stajalište je pogrešno jer u takvoj situaciji radnik mora tražiti zaštitu svojih prava i to sudsku zaštitu u smislu čl. 126. st. 1. i 2. ZOR. Tužitelj je pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom slijedom čega nije osnovan niti zahtjev za isplatu plaće za sporno razdoblje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

0

RASPORED DRŽAVNOG SLUŽBENIKA I PRAVO NA PLAĆU

Revr 202/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 202/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0
Članak zakona (stari):
0
Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 7.990,24 kune, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od svibnja 2006. do travnja 2009., između radnog mjesta policijskog službenika za zaštitu granice, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ophodnje, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu nadređenog, obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice.

Materijalnopravno pitanje koje proizlazi iz sadržaja revizije jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto u odnosu na plaću za poslove radnog mjesta koje je obavljao po nalogu nadređenog rukovoditelja?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj postaji ..., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove vođe ophodnje, drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženice, preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se na odredbe čl. 63. st. 1., čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda takav pravni zaključak je pravilan.

Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine", broj 129/00 i 41/08, dalje: ZP) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ophodnje bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao pa je drugostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio žalbu tuženice, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 46. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine" broj 93/08, 93/08, 23/09, dalje: KUDSN) i tumačenje tog članka od strane zajedničke komisije nije od utjecaja na prethodno izneseni stav revizijskog suda. Ovo stoga što ta odredba regulira prava službenika koji:

- kao zamjena obavlja poslove višeg stupnja složenosti od onih koje inače obavlja po rješenju o rasporedu na određene poslove,

- u razdoblju od najmanje 7 dana do najviše 30 dana,

- pri čemu i u ovom slučaju čelnik tijela mora donijeti rješenje o plaći (čl. 46. st. 2. KUDSN), a što nijedno nije situacija u konkretnom slučaju budući je tužitelj poslove višeg stupnja složenosti obavljao duže od 30, što se ističe i u reviziji, a čelnik tijela nije, iako je morao, donio rješenje o plaći.

Neosnovano je i pozivanje tužitelja na odredbu čl. 10. st. 2. ZDS prema kojoj državni službenici imaju pravo na jednaku plaću za jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, neovisno o tome jesu li u državnoj službi na neodređeno ili određeno vrijeme, odnosno jesu li na probnom radu. Ovo zbog toga što se radi o odredbi načelne prirode o kojoj se mora voditi računa prilikom donošenja pravilnika i drugih akata kojima se uređuje pitanje plaće državnih službenika, a ne o odredbi na temelju koje bi se stjecalo pravo na isplatu plaće po samom zakonu.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 281. Zakona o radu

(NE)ZAKONITOST ŠTRAJKA

Gž 20/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gž 20/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 281. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
0
U ovom predmetu riječ je o zahtjevu tužitelja kao poslodavca na temelju odredbe čl. 281. ZR za utvrđenje štrajka nezakonitim, koji organizira tuženik pozivom na odredbu čl. 269. ZR.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tuženik najavio industrijsku akcijsku - štrajk 10. travnja 2014.,

- da je Kolektivni ugovor potpisan od strane Sindikata strojovođa, a ne od strane Sindikata željezničara,

- da je postupak mirenja neuspješno okončan 16. travnja 2014. u 17,24 sata,

- da je štrajk službeno započeo istog dana u 17,30 sati,

- da je prijedlog I. Aneksa Kolektivnog ugovora od 25. ožujka 2014. podnio tuženik.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud, prije svega, ocjenjuje da je poduzimanje predmetnog štrajka u skladu s odredbama Zakona o radu, jer je tuženik postupio u cijelosti u skladu s odredbom čl. 269. st. 2. do 5. ZR. Također, prvostupanjski sud ocjenjuje da je svrha štrajka promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih interesa članova Sindikata tuženika (čl. 269. st. 1. ZR) jer je riječ o kolektivnom interesnom sporu - sukoba interesne naravi pitanja koja nisu uređena i mogu biti predmetom kolektivnog ugovora.

Žalitelj u žalbi osporava pravo tuženika na poduzimanje štrajka jer smatra da ne postoje razlozi za štrajk u smislu čl. 269. st. 1. ZR, jer da nije riječ o kolektivnom interesnom sporu.

Stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 281. st. 1. ZR poslodavac može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje poduzimanja štrajka protivno odredbama zakona.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZR propisano je da sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozivati se na štrajk i provesti ga sa svrhom promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, dok je stavkom 4. istog članka propisano da štrajk ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen ovim Zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele, dok u pismu u kojem se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka (čl. 265. st. 5. ZR).

Prema odredbi čl. 255. st. 1. ZR kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, a pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa i u svezi s radnim odnosima.

Odredbom čl. 256. ZR je propisano da su osobe koje sukladno ovom Zakonu mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora u vezi s pitanjima koja sukladno ovom Zakonu mogu biti predmet kolektivnog ugovora.

Pravi smisao i svrha štrajka je pravo i mogućnost sindikata da sredstvima pritiska štiti i promiče interese svojih članova, posebno prilikom kolektivnih pregovaranja. To znači, pregovarati u cilju sklapanja kolektivnog ugovora, pa propuštanje mogućnosti iznalaženja rješenja u postupku mirenja i nedefiniranja sadržaja kolektivnog ugovora, opravdava poduzimanje štrajka.

Odredbe Zakona o radu kojima se određuje štrajk donesene su sa ciljem da se osigura ustavno pravo na štrajk (čl. 60. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), pa se one i trebaju tumačiti tako da se njima osigurava ostvarenje tog ustavnog prava, odnosno da pravo na štrajk ne bude povrijeđeno radnjama ili propuštanjem trećega.

U postupku je utvrđeno da u pregovorima pojedine odredbe novog kolektivnog ugovora nisu usuglašene, da je tužitelj odbio prijedlog tuženika o nekim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora i da je predstavnik sindikata odbio potpisati novi Kolektivni ugovor, pa se ne može tuženom sindikatu uskratiti da na zakonom propisani način vrši pritisak na poslodavca radi postizanja rješenja u cilju promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova.

Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, da organiziranje poduzimanja štrajka u konkretnom slučaju nije protivno zakonu, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo iz navedenih odredaba ZR.

Slijedom navedenog pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da činjenica što tuženik nije potpisao kolektivni ugovor, kao i činjenica da nije putem usuglašenog pregovaračkog odbora reprezentativnog sindikata uputio prijedlog izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, jer je sam sudjelovao u radu pregovaračkog odbora sindikata, nema za posljedicu nemogućnost poduzimanja zakonitog štrajka.

Stoga su suprotni navodi žalbe tužitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na odluku ovog suda poslovni broj Gž-22/10 od 8. rujna 2010., jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, obzirom da je u tom predmetu (Gž-22/10) predstavnica tuženika bila član pregovaračkog odbora sindikata za sklapanje kolektivnog ugovora, ali je odbila sudjelovanje u radu pregovaračkog odbora sindikata.

Žalbeni razlog o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 254. ZR nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je sadržaj te odredbe na sličan način propisan Zakonom o kriterijima u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("Narodne novine" broj 82/12 i 88/12).

Kako tužitelj nije dokazao da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o radu te je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, to je prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz navedenih odredaba Zakona o radu.

Konačno, u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužitelj izgubio parnicu, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, dok su troškovi tuženika obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12).

Iz tih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

135.

ZASTARA, BOŽIĆNICA

Revr 1126/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1126/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
135.
Članak zakona (stari):
131.
Iz stanja u spisu, te nižestupanjskih sudova slijedi da je u ovom sporu tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatom božićnice za 2000. godinu i to stoga što je u odnosu na taj dio tužbenog traženja nastupila zastara potraživanju, jer je ta tražbina dospjela 25. prosinca 2000. a tužba u ovom predmetu je podnijeta 16. ožujka 2004., a preinaka iste je uslijedila 13. listopada 2005. Naime, prihvatili su prigovor zastare potraživanja tužitelja po tom osnovu jer je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 38. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 - pročišćeni tekst broj 137/04, dalje: ZR) kojom odredbom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine.

Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ovaj dio (božićnica za 2000.), sud je odlučio primjenom odredbi o zastari potraživanja (čl. 138. ZR), a ne primjenom odredbi materijalnog prava na koju ukazuje revident.

Dakle, ne postoji postupovnopravno ili materijalno pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, jer pobijana presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje se navodi u reviziji.

Kako je u ovom postupku odluka sudova nižeg stupnja donesena zbog toga što je nastupila zastara potraživanja tužitelja, čija primjena u ovom postupku nije osporena u smislu čl. 382. st. 2. ZPP to je materijalnopravno pitanje na koje se ukazuje u reviziji irelevantno za donošenje odluke u ovom prijeporu.

Kako u ovom postupku ne postoji postupovnopravno ili materijalnopravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona ili ravnopravnost građana, valjalo je temeljem odredbe čl. 596. a. st. 2. ZPP reviziju kao nedopuštenu odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke.

Upravni sud Republike Hrvatske

Članak 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca

PRAVA RADNIKA U STEČAJU - otvaranje stečaja

Us-1494/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Us-1494/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca
Članak zakona (stari):
0

Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca primjenjuje se na sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren nakon 19. srpnja 2003.

„Odredbom članka 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/2003) propisano je da sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, rješavat će se po propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem. Ovaj zakon stupio je na snagu danom objave u Narodnim novinama 19. srpnja 2003. godine.
Iz spisa predmeta, koji je ovom Sudu uz odgovor na tužbu dostavilo tuženo tijelo, je razvidno da je stečaj nad poslodavcem, I. d.d. iz V. otvoren dana 28. travnja 2000. godine rješenjem Trgovačkog suda u O., broj ST-10/00 dok je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog stečaja poslodavca dana 9. svibnja 2000. godine.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, a imajući u vidu naprijed citirani propis kao i utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud smatra da je pravilno postupilo tuženo tijelo kada je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja od 29. listopada 2004. kojim se odbija njegov zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca. Naime, prema izričitoj odredbi članka 18. naprijed citiranog Zakona, sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren oko dana stupanja na snagu ovog Zakona, a to je 19. srpnja 2003. godine, rješavaju se prema propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, a to je u konkretnom slučaju 28. travnja 2000. godine."

Županijski sud u Varaždinu

5.

TEMELJNE OBVEZE I PRAVA IZ RADNOG ODNOSA

Gž. 733/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 733/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
5.
Članak zakona (stari):
3.
Tuženik koji je sam izazvao sporno ponašanje tužitelja,
onemogućivši mu formalni način protivljenja nepravilnom
postupanju, na način da je tužitelju onemogućio obavljanje
njegovog osnovnog posla - vozača teretnog vozila za koje poslove
je prvenstveno i sklopio ugovor o radu, trajno ga degradirajući u
NKV radnika na poslovima pripomoći radnicima u granevinarstvu,
ne može se pozivati da ponašanje tužitelja ima značenje osobito
teške povrede obveza iz radnog odnosa, budući je tužitelj samo
štitio svoja prava i dostojanstvo te osnovano odbio trajno vršenje
pomoćnih poslova NKV radnika.

Županijski sud u Splitu

čl. 111. ZR

PISANO UPOZORENJE O OBVEZAMA IZ RADNOG OSNOSA

Gžr-568/2015
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gžr-568/2015
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 111. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje zaštite jer je kao radnik od tuženika poslodavca dobio pisano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa.
Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za stoje dao valjane i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.
U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju kao svom radniku dao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede opisanih obveza, a sve sukladno odredbi članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 dalje ZR). Opisano postupanje poslodavca koji se sastoji u postupku upozoravanja radnika o propustu pri obavljanju poslova, nikako ne bi kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja potpadao pod režim koji propisuje članak 129. ZR znači odluku poslodavca na koju radnik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu.
Naime, pogrešno tužitelj misli da kad mu je poslodavac dao pisano upozorenje da je s tim poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa te da može zahtijevati pružanje sudske zaštite.
Naime, samo upozorenje, koji propisuje u članku 111. ZR, samo pod nazivom upućuje da se radi o izjavi koja nema neposredno pravni učinak i kojim još uvijek nije povrijeđeno pravo radnik u konkretnom slučaju tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava zapravo je odraz zakonske obveze poslodavca ako radnik krši obveze iz radnog odnosa jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika.
S obzirom na iznijeto pravilno je postupio sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, jer je pravilno zaključio da upozorenje iz članka 111. Zakona o radu nikako ne potpada pod režim sudske zaštite iz radnog odnosa na koju ima pravo radnik sukladno članku 129. ZR-a.
Radi iznijetog, odlučeno je kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 129. Zakona o radu

NEPODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU PRAVA RADNIKA

Revr-1642/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1642/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 129. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelj je prema sklopljenom ugovoru o radu s tuženikom na neodređeno vrijeme od 15. srpnja 2011. obavljao poslove dostavljača u ugostiteljskom objektu „D.", - tuženik je Odlukom od 22. rujna 2011. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, koja odluka je tužitelju dostavljena 26. rujna 2011., dok - tužitelj protiv navedene odluke od poslodavca nije zahtijevao zaštitu povrijeđenih prava već zaštitu povrijeđenih prava direktno zahtjeva pred nadležnim sudom iako se na njega primjenjuje Kolektivni ugovor ugostiteljstva (koji se temeljem Odluke nadležnog ministarstva odnosi na sve poslodavce i radnike u djelatnosti ugostiteljstva u Republici Hrvatskoj).
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju osnovano su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu kao nedopuštenu. Naime, prema odredbi čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 - u daljnjem tekstu: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može (mora kako bi njegova tužba u radnom sporu bila dopuštena) u roku od 15. dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (st. 1.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (st. 3.), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Iznimno, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez prethodnog zahtjeva poslodavcu zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor (st. 4.), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju nisu ispunjene.
Kako prema citiranim odredbama čl. 129. st. 1., 3. i 4. ZR-a propust radnika da zahtjeva zaštitu povrijeđenih prava kod poslodavca ima posljedicu gubitak prava radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom (direktna tužba sudu ne nadomješta zahtjev radnika poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava, pa nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu), to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom ovih odredbi odbacili tužbu.
Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja valja reći da shodno odredbi čl. 267. ZR-a nadležni ministar može na prijedlog stranke kolektivnog ugovora proširiti primjenu kolektivnog ugovora sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na osobe koje nisu sudjelovale u njegovom sklapanju, odnosno nisu mu naknadno pristupile (kada se ugovor odnosi kako na poslodavce koji nisu u članstvu udruge potpisnice, tako i radnike koji nisu u sindikalnom članstvu).
Zbog navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 13 ZOR

RAD TEMELJEM UGOVORA O DJELU

Revr-776/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-776/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 13 ZOR
Članak zakona (stari):
1.
Polazeći od navedenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik kao poslodavac dokazao da sporni ugovor od 15. srpnja 2009., kako mu to i sam naziv kaže, predstavlja ugovor o djelu, te da se ne može smatrati ugovorom o radu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR. Svoj zaključak, unatoč činjenici da je tužiteljica nakon prestanka ugovora o radu na temelju ugovora o djelu nastavila obavljati iste poslove, temelje na historijatu odnosa stranaka - postojanju ugovora o radu za radno mjesto liječnika cenzora, ukidanju tog radnog mjesta, otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i njegove konačnosti te drugačijem ugovornom uređenju međusobnih odnosa sklapanjem ugovora odjelu.

I po ocjeni ovog suda, unatoč činjenici da je tužiteljica na temelju ugovora od 15. srpnja 2009. obavljala iste poslove koje je obavljala na temelju ugovora o radu, dakle, da je obavljala poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada mogu imati obilježja za koji se zasniva radni odnos, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni predmnijeve iz čl. 13. st. 2. ZR.

Naime, s jedne strane kroz historijat odnosa stranaka vidljiva je jasna volja ugovornih stranaka, da nakon ukidanja radnog mjesta liječnika cenzora, poslove liječnika cenzora tužiteljica rad obavlja kao vanjski pružatelj usluga, izvan radnog odnosa.

Ugovorom o radu radnik se obvezuje obavljati preuzeti posao, dakle, stavlja na raspolaganje kroz neko vrijeme svoj radni potencijal, dok je predmet ugovora o djelu izvršavanje određenog posla. Iz sadržaja ugovora od 15. srpnja 2009. proizlazi da će tužiteljica po pojedinačnim zahtjevima tuženika i u roku određenom po tuženiku obaviti određeni posao za što će joj na njen račun biti isplaćen mjesečni ugovoreni paušalni iznos uz prethodno podmirenje doprinosa koji terete ugovor o djelu. Ugovorom nije određen naziv radnog mjesta ni mjesto rada. Ugovor nema odredbi o radnom vremenu, o odmorima i dopustima, ni odredbe o dnevnom, tjednom ili mjesečnom vremenu obvezne nazočnosti radnika na mjestu ukoliko bi se radilo o ugovoru o radu na izdvojenom mjestu rada.

Istim ugovorom (toč. 3. ugovora) tuženik se obvezao tužiteljici, ako joj je potrebno, osigurati i prostor za rad. Okolnost da je tužiteljica sukladno ovlaštenju iz navedene odredbe koristila za rad poslovni prostor tuženika ne dovodi do zaključka, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu za radno mjesto cenzora, budući da nakon nove sistematizacije to radno mjesto kod tuženika više nije postojalo.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 13. st. 2. ZR i čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05), kada su ocijenili da su stranke sklopile ugovor o djelu, slijedom čega nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovorom od 15. srpnja 2009., kao ugovorom o radu, zasnovan radni odnos.

Posljedično navedenom zaključku da između stranaka nije uspostavljen radni odnos, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, za vraćanje na rad i za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza.

Slijedom iznesenog, a kako nije utvrđen ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.106.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 14/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 14/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.106.
Članak zakona (stari):
103.
U dokaznom postupku je utvrđeno da je spornom odlukom tuženika otkazan tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o radu 28. travnja 2005. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu djelatnika u peradarstvu. Obavljao je poslove hranjenja i pojenja peradi, sortiranja i škartiranja, što znači da je s peradi bio u neposrednom kontaktu. Poslodavac je Odlukom od 2. ožujka 2006., radi sprječavanja pojave i širenja influence ptica, svim radnicima koji rade na njegovim farmama zabranio držanje domaćih peradi i ukrasnih ptica u njihovom domaćinstvu s upozorenjem da će u protivnom otkazati ugovor o radu. Zahtijevao je da potpišu izjavu o tome. Svi drugi radnici pridržavali su se te Odluke.

Tužitelj je odbio potpisati izjavu, odbio je ponudu za naknadu za uništenu domaću perad, kao i raspored na ponuđeno drugo radno mjesto, što je sve tuženik smatrao kršenjem obveza iz radnog odnosa i nakon očitovanja Sindikata otkazao mu je ugovor o radu.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili zahtjev tužitelja i utvrdili da je odluka o otkazu nezakonita, smatrajući da nema skrivljenog ponašanja tužitelja, jer da je perad pripadala njegovom ocu s kojim je tužitelj živio u zajedničkom domaćinstvu, a otkaz se ne može temeljiti na ponašanju članova radnikove obitelji.

U reviziji tuženik opravdano ističe, da je on otkazao ugovor o radu iz razloga što je tužitelj svojim ponašanjem pokazao potpunu ravnodušnost prema interesima tuženika, da otkloni opasnost koja mu je prijetila u izvanrednim okolnostima poslovanja kad se pojavila bolest ptica i prijetila je uništenjem cjelokupnih matičnih jata na dvije njegove farme.

Tužitelj je, naime, u takovim okolnostima odbio posredovanje kod svojih roditelja, odbio je ponuđeno obavljanje drugih poslova kroz to vrijeme i nije pokazao nikakovu spremnost da poslodavcu u izvanrednim okolnostima pruži mogućnost izbjegavanja opasnosti kako bi se osigurao opstanak društva u kojem je zaposlen.
Tuženik je prema tome u smislu čl. 112. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 81/01. i 114/03. - dalje: ZR) dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, jer je tužitelj upravo svojim neodgovornim i nesavjesnim ponašanjem izložio riziku tuženika - svog poslodavca.

Stoga su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu propisane odredbom čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR i otkaz je dopušten, pa nema uvjeta ni za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

Zbog toga je prihvaćena revizija tuženika i preinačene su drugostupanjska i prvostupanjska presuda, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Županijski sud u Rijeci

VRAĆANJE RADNIKA NA RAD ZBOG NEZAKONITOG OTKAZA

Gžr 781/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gžr 781/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak zakona (stari):

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 13. siječnja 2015. godine kojim je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, da radni odnos tužitelja nije prestao 16. ožujka 2015. godine, vraćanje tužitelja na poslove pregledača vagona, te za isplatu naknade plaće.

U ovom žalbenom postupku nije sporno da je odluka o otkazu tužitelju dostavljena 15. siječnja 2015. godine, da je tužitelj pravovremeno, 21. siječnja 2015. godine podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužitelj, pravovremeno 19. veljače 2015. godine podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR).

Nadalje, nije sporno da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju omogućio iznošenje obrane, kao i to da je tuženik proveo savjetovanje sa radničkim vijećem, koje se, otkazu usprotivilo.

Prema stanju spisa nije sporno da je tuženik odlukom od 29. prosinca 2014. godine, koja se primjenjuje od 24. prosinca 2014. godine tužitelja privremeno udaljio s posla zbog predmetne povrede obveze iz radnog odnosa, da je tužitelj protiv te odluke također podnio zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, a da tužitelj nakon toga, u sudskom postupku, tužbom nije osporavao dopuštenost ove odluke tuženika.

Također nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima pregledača vagona, te da je do otkazivanja ugovora o radu ostvario neprekidni radni staž kod tuženika u trajanju od 33 godine.

Nije sporno niti to da je 26. studenog 2014. godine tuženik donio upozorenje zbog povrede obveze iz radnog odnosa, stoga što tužitelj 7./8. studenog 2014. godine nije došao na rad u noćnu smjenu, uz praćenje njegova rada u roku od 60 dana kao i to da se osporenom odlukom tužitelju stavlja na teret da je 24. prosinca 2014. godine počinio novu povredu radne obveze time što toga dana nije došao na rad u dnevnu smjenu u 7 sati, već s zakašnjenjem, u 7,25 sati s time da je G. T., nadređeni tužitelju neposrednim opažanjem utvrdio da je tužitelj toga dana bio u alkoholiziranom stanju zbog čega je tužitelj privremeno udaljen s posla.

Sporno je da li je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret, te je li tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

U provedenom postupku, ocjenom izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 115. st. 1.1. 3. ZR, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključci prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj počinio predmetnu povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, kao i da je osporavana odluka o otkazu donijeta u formalno zakonito provedenom postupku, prihvatljivi su i ovom drugostupanjskom sudu, pa utoliko, žalbeni navodi tužitelja o suprotnom ne bi bili osnovani.

Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine. Tužitelj u žalbi navodi da je odredbom čl. 83. st. 4. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. godine (dalje KU) regulirano da otkazni rok, između ostalog ne teče i za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, navodi da se radi o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a te ukazuje da njegov radni odnos svakako nije mogao prestati 16. ožujka 2015. godine. U vezi toga tužitelj navodi da je tijekom otkaznog roka otvorio bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad, zbog liječenja o ovisnosti o alkoholu, što je bilo poznato i tuženiku.

Opisani žalbeni navodi za sada su osnovani pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj ove prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka o kojima sud nije raspravio pa utoliko pobijana presuda u odnosu na ove sporne činjenice ne sadrži odlučne razloge, zbog čega presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine, kao i za isplatu naknade plaće za period od otkazivanja ugovora o radu do isteka otkaznog roka nije moguće ispitati, te je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

Osporavanom odlukom u točki 2. izreke tuženik je odlučio da tužitelj sukladno čl. 122. st. 4. ZR nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i da zadržava sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, dok je st. 3. izreke odlučio da otkazni rok iznosi dva mjeseca a počinje teći od dana dostave odluke tužitelju, te prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka.

Odredbom čl. 121. st. 3. ZR propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, dok st. 5. propisuje da otkazni rok teče za razdoblje privremene nesposobnosti za rad radnika kojeg je poslodavac u otkaznom roku oslobodio obveze rada, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.

Odredbom čl. 83. st. 4. KU određeno je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad pri čemu se, tom odredbom KU ne pravi razlika da li je ili nije poslodavac oslobodio radnika obveze dolaska na rad za vrijeme otkaznog roka.

Stoga, radi se o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR, na što tužitelj osnovano u žalbi ukazuje.

U nastavku postupku prvostupanjski sud će sukladno ukazanim primjedbama raspraviti da li je tužitelj tijekom otkaznog roka bio na bolovanju zbog privremene nesposobnosti za rad, ako jest do kada je privremena nesposobnost tužitelja trajala o čemu ovisi zaključak kada je (kojeg dana) radni odnos tužitelja kod tuženika prestao. Pri tome treba ukazati da prema stanju u spisu ne bi bilo sporno da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca sukladno odredbama čl. 84. st. 1. i 4. KU. O ovom spornom pitanju ovisi i odluka o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade plaće, jer prema odredbi čl. 122. st. 4. ZR tužitelj koji je oslobođen obveze rada tijekom otkaznog roka ima pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, a jednako je i tuženik o tome odlučio osporavanom odlukom u točki 2. izreke.

Ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kao i onih koje predlože parnične stranke, prvostupanjski sud će donijeti novu zakonitu odluku kojom će odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Zbog tih razloga je uvaženjem žalbe tužitelja odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ŽPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 342 ZOO

VALJANOST USMENOG UGOVORA O DJELU

Rev-2017/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev-2017/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 342 ZOO
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze - u smislu odredbe čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO). Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je krajem travnja 2006. s tuženikom zaključio usmeni ugovor o djelu o prodaji papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik, uz ugovorenu proviziju od 3-5% od realizirane prodaje. Kako mu tuženik nije isplatio rečenu proviziju, potražuje naknadu štete u visini pripadajuće provizije.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj sa tuženikom kroz određeni period imao zaključene (pisane) ugovore o djelu temeljem kojih je trebao obavljati određene poslove, no niti jednim od tih ugovora o djelu kao posao tužitelja nije bila predviđena prodaja ili bilo što drugo vezano uz papirnate vrećice niti je bilo kojim od ugovora bila ugovorena naknada za takav rad u iznosu od 3 do 5% vrijednosti prodanih vrećica,

- da je sukladno zaključenim ugovorima o djelu tuženik ispunio svoje preuzete obveze, tj. u cijelosti je isplatio tužitelju ugovorenu naknadu,

- da eventualni usmeni ugovor o djelu vezan za prodaju i plasman papirnatih vrećica, za kojeg tužitelj tvrdi da ga je sklopio s tuženikom i na kojem temelji svoje potraživanje, u ime tuženika nije sklopila osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, a sukladno odredbi čl. 240. i 241. Zakona o trgovačkim društvima.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, dakle da tužitelj nije sa tuženikom zaključio ugovor o djelu koji bi za svoj predmet imao prodaju i plasman papirnatih vrećica uz proviziju od 3- 5% prema ostvarenom prometu, a da je po zaključenim ugovorima o djelu tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu, nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i stoga odbili, a time su po prosudbi ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Kao što je već istaknuto, pravni osnov tužiteljeva potraživanja je navodno zaključeni (usmeni) ugovor o djelu glede prodaje papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik. Obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je sa tuženikom zaključio takav ugovor o djelu (naprotiv, utvrđeno je da je zaključio ugovore o djelu za obavljanje drugih poslova za koje mu je u cijelosti isplaćena ugovorena naknada), njegov tužbeni zahtjev pravilno je odbijen kao neosnovan.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tužitelj u reviziji osporava ocjenu nižestupanjskih sudova glede nepostojanja rečenog usmenog dogovora s tuženikom u vezi prodaje papirnatih vrećica (na kojem temelji tužbeni zahtjev), čime zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) pa takvim navodima nije moguće dovesti u sumnju pravilnost pobijane odluke.

Neosnovano je pritom pozivanje tužitelja da je takav ugovor zaključio s V. J. koji je bio direktor poduzeća „B." koje je većinski vlasnik tuženika (ujedno i predsjednik Nadzornog odbora tuženika), a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Naime, sukladno odredbama čl. 240. st. 1. i čl. 241. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - pročišćeni tekst i 111/12 - dalje: ZTD) uprava vodi poslove društva, te zastupa dioničko društvo i u tome je ovlaštena poduzimati sve pravne radnje zastupanja, u poslovima pred sudom i drugim organima vlasti. Dakle, uprava (njeni članovi) je zakonski zastupnik trgovačkog društva i općenito zastupa društvo prema vani u sudskim i izvansudskim poslovima, te izvan uprave dotičnog trgovačkog društva nitko drugi nije ovlašten sklapati ugovore odnosno općenito zastupati društvo (osim ukoliko ga na to ne ovlasti uprava društva ili njegovo ovlaštenje ne proizlazi iz zakona), a na to, sukladno odredbi čl. 263. st. 5. ZTD, nije ovlašten ni Nadzorni odbor odnosno predsjednik Nadzornog odbora.

Nije, dakle, osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP), a usto zahtjev glede visine troška nije niti određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) 

RAD U SMJENAMA

Revr 624/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 624/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) 
Članak zakona (stari):
1.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kao knjigovođa kod tuženice, da je njeno radno vrijeme od 7,00 do 15,00 sati, pet radnih dana u tjednu, ne mijenja smjene niti radi naizmjenično u prvoj i drugoj smjeni, pa joj se u plaći ne obračunava smjenski rad.
S obzirom na takva činjenična utvrđenja, koja uostalom i među strankama nisu sporna, sudovi su pravilno primijenili čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) i čl. 15. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05) kada su odbili tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 15. st. 2. KU u srednjoškolskim ustanovama osnovna plaća zaposlenika uvećat će se za smjenski rad 10%, a prema st. 3. smjena (smjenski rad) je svakodnevni rad zaposlenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji zaposlenik obavlja u prijepodnevnom (prva smjena), poslijepodnevnom (druga smjena), ili noćnom dijelu dana (treća smjena) tijekom radnog tjedna.
Prema st. 4. čl. 15. KU rad u smjenama je onaj rad u kojem zaposlenik mijenja smjene ili naizmjenično obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni tijekom jednog mjeseca, kao i onaj koji se naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu obavlja u prvoj i drugoj smjeni (st. 5. čl. 15. KU), te da se naknada za rad u smjenama isplaćuje za obavljanje poslova u drugoj smjeni (st. 6. čl. 15. KU).
Čl. 53. Temeljnog KU pravo zaposlenika na uvećanu plaću za rad u smjenama regulirano je na isti način kao i u odredbi čl. 15. KU u srednjoškolskim ustanovama.
Čl. 59. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 137/04 - pročišćeni tekst - ZR) propisano je samo da se noćnim radom smatra rad od 22,00 do 06,00 ujutro, što znači da trajanje smjena nije propisano u smislu određivanja od kojeg sata bi trajala prijepodnevna, a od kojeg do kojeg sata poslijepodnevna smjena.
Prema stajalištu ovog suda rad koji se obavlja u kontinuitetu od 7,00 do 15,00 pet radnih dana u tjednu kao redoviti rad u trajanju od 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno u smislu citiranih odredaba kolektivnih ugovora ne može se smatrati smjenskim radom, jer je za definiciju rada u smjenama odlučna upravo činjenica mijenjanja smjena odnosno obavljanja rada naizmjence u različitim smjenama unutar tjedna odnosno mjeseca neovisno od toga je li poslodavac odredio početak druge smjene sa 14,00 sati.
Stoga revizijski navodi, da bi tužiteljica radeći u prvoj smjeni za jedan sat rada prelazila u drugu smjenu (od 14,00 do 15,00 sati), što bi joj se trebalo dodatno plaćati s 10% uvećanja nema podlogu u navedenim odredbama KU, a niti se takav rad može smatrati dvokratnim u smislu čl. 15. st. 8. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05), budući da u smislu citirane odredbe dvokratni rad je rad zaposlenika koji obavlja poslove u istom radnom danu tijekom prve i druge smjene s prekidom dužim od jednog sata (60 minuta).
Slijedom izloženog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.113.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 257/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 257/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.113.
Članak zakona (stari):
106.
Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju temeljem odluke tuženice od 17. ožujka 2003. U revizijskoj fazi postupka sporno je da li se tuženica kod donošenja programa zbrinjavanja viška radnika te donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju držala odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 114/03. i 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Pravilno se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 103. (u pročišćenom tekstu čl. 110.) te čl. 106. (sada 113.) ZR, jer je radni odnos tužitelju prestao otkazom ugovora o radu iz gospodarskih razloga. Zbog primjene Odluke o sanaciji zdravstva Republike Hrvatske koju je donijela Vlada Republike Hrvatske 22. kolovoza 2002. kod tuženice je utvrđen višak radnika među kojima je bio i tužitelj. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženica prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju donijela program zbrinjavanja viška radnika na način propisan odredbom čl. l19. (sada 126.) ZR koji ima obvezni sadržaj određen u čl. 120. (127. ZR). Suprotno navodima revidenta tužena se, obzirom na činjenicu da nije bilo utemeljeno radničko vijeće, prilikom izrade programa zbrinjavanja viška radnika savjetovala sa povjerenicima sindikata. O programu zbrinjavanja viška radnika obavijestila je radnike i nadležnu službu zapošljavanja koja se suglasila sa programom i listom radnika kojima se namjerava dati otkaz ugovora o radu.

Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno smatrajući da tuženica nije utvrdila višak radnika prema objektivnim kriterijima iz čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR, već je otkazujući ugovor o radu tužitelju koristila neke svoje kriterije koje Zakon o radu ne predviđa i to u drastičnom razmjeru od 70:30%.

Prije odlučivanja o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika kako to proizlazi iz odredbe čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR. Prema tome ta tri elementa poslodavac mora uzeti u obzir, jer inače, ako bi zanemario bilo koju od njih, odluka o otkazu bi bila nezakonita. Međutim smisao spomenute odredbe nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je u ovom predmetu tuženica cijenila kvalitetu, odgovornost, točnost i urednost na radu. Zakonskih ograničenja u tom smislu nema i autonomno je pravo poslodavca po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost.

Tuženica je vodila računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja i ocijenila ih je sa 20,5 bodova, dok je radne uvjete ocijenila sa 8 bodova tako da je tužitelj ukupno ostvario 28,5 bodova, dok je granični broj bodova za iste poslove 39,5. Valja istači da je prema istim kriterijima tuženica vrednovala sve radnike i tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. Tužitelj nije konkretno naveo bilo kojeg radnika koji bi bio zadržan na radu, a u odnosu na kojeg bi imao bolje uvjete ili bi imao prednost prema kriteriju radnog staža, starosti ili obvezama uzdržavanja.

Stoga se u tom dijelu nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi su odbili i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženica na ime otpremnine isplati i daljnji iznos od 77.610,83 kn, jer su utvrdili da za to nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 118. st. 1. (sada 125.) ZR iz koje proizlazi da radnik ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekinutog radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 281. Zakona o radu

ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ZABRANU ORGANIZIRANJA ŠTRAJKA

Gž-18/2014-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gž-18/2014-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 281. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za zabranu organiziranja i poduzimanja štrajka kojeg je tuženik najavio za dan 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati. Dakle, u ovom predmetu radi se o sporu u smislu odredbe čl. 281. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).
Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio potpisati (sklopiti) usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko-socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pritom se sud poziva na odredbu čl. 269. st. 1. ZR jer je ocijenio da se opisano ponašanje tužitelja i navedeno smanjenje dodataka za minuli rad i skraćenje trajanja kolektivnog ugovora svakako tiče materijalnog položaja članova sindikata odnosno njihovih gospodarskih i socijalnih interesa.
Prema ocjeni ovoga suda tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud mora paziti po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a tužitelj u žalbi nije određeno naveo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je prvostupanjski sud počinio.
Tužitelj u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer su tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
Odlučujući o žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjeno je da je prvostupanjski sud pravilno postupio odbivši tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Iz spisa proizlazi da je tuženik organizirao štrajk u vezi interesnog radnog spora, koji se odnosi na sklapanje kolektivnog ugovora pa je štrajk organiziran radi promicanja gospodarskih i socijalnih interesa sukladno odredbi čl. 269. st. 1. ZR, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio sklopiti usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora.
Međutim, prvostupanjski sud kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu da su stranke na ročištu održanom 20. lipnja 2014. s početkom u 11,00 sati (zapisnik list 42-45 spisa), na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da je štrajk, koji je tuženik tužitelju najavio pismom od 12. lipnja 2014. (list 36 spisa) u skladu s odredbom čl. 269. st. 5. ZR, koji je trebao započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati odgođen do donošenja presude ovoga suda u ovom predmetu. Dakle, stranke su na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da štrajk najavljen za 20. lipnja 2014. u 7,00 sati nije održan, odnosno nije niti započeo.
Činjenica da najavljeni štrajk nije ni održan, odnosno nije niti započeo u vrijeme kad je bio najavljen i da je takvo stanje egzistiralo u vrijeme održavanja ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava je od odlučnog značaja u ovom sporu za osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Zbog toga opširne činjenice od kojih zavisi postojanje zakonskih uvjeta za organiziranje štrajka na koje tužitelj upućuje u žalbi nisu od značaja u ovom postupku.
Tužitelj je o ovoj pravnoj stvari postavio tužbeni zahtjev za zabranu organiziranja i poduzimanja predmetnog štrajka (kondemnatorni tužbeni zahtjev). Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da u vrijeme zaključenja prethodnog postupka i zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari proizlazi da štrajk, najavljen za 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati nije ni započeo, tada taj štrajk, čija se zabrana traži, više niti ne može započeti, jer je u smislu odredbe čl. 269. st. 5. ZR, najavljeno vrijeme početka štrajka njegovo bitno obilježje.
Zbog navedenog se tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev ne može prihvatiti s obzirom da odnos na koji se tužitelj poziva više ne postoji pa je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.