Sudska praksa

U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.

Ostalo

Županijski sud u Splitu

čl. 2

PROVEDBA IZVANSUDSKE OVRHE

Gž Ovr 1533/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gž Ovr 1533/2017-2
Zakon:
Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima
Članak zakona:

čl. 2

Članak zakona (stari):

Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenik 08. kolovoza 2017. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za obustavu ovrhe koja se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu, navodeći kako ovrhovoditelj nije namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave tog rješenja, odnosno da u tom roku nije predložio izmjenu sredstva i predmeta ovrhe, pa da su se ispunile pretpostavke za obustavu ovrhe, sukladno odredbi članka 180.a stavak 4. OZ-a.
Kada je prvostupanjski sud utvrdio da ovršenik predlaže obustavu postupka izvansudske ovrhe, pobijanim rješenjem odbacio je prijedlog ovršenika kao nedopušten.
Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14., te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ne nalazi daje prilikom donošenja pobijanog rješenja, kao ni u postupku koji mu je prethodio, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao niti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, provedba ovrhe na novčanim sredstvima, uključujući i vođenje Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje te postupanje u slučaju nedostatka novčanih sredstava za provedbu ovrhe uređena je Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 91/10 i 112/12, dalje: ZOPONS-a). Sukladno članku 2. tog Zakona, ovrhu na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija. Hrvatska narodna banka Zagreb i banke, a ne sud.
Dakle, izravnu naplatu na temelju zahtjeva ovrhovoditelja na novčanim sredstvima provodi Financijska agencija, pa suprotno shvaćanju ovršenika sud ne može obustaviti postupak izravne naplate koji se provodi izvansudskim putem s obzirom da za to nije nadležan, niti sud može imati bilo kakvih saznanja o predmetnom postupku ovrhe. Nadalje, ovršeniku je za odgovoriti da odredbama ZOPONS-a, a koji predstavlja lex specialis u odnosu na Ovršni zakon u slučaju provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, nije propisan rok u kojem je Financijska agencija dužna obustaviti ovrhu na zahtjeva ovrhovoditelja radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine.
Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio prijedlog ovršenika za obustavu ovrhe kao nedopušten.
Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 21. OZ-a, odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

Županijski sud u Osijeku

čl. 113

RAZLOG ZA POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ ZBOG GOSPODARSKIH I ORGANIZACIJSKIH RAZLOGA

Gž R 417/2017-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Osijeku
Broj presude:
Gž R 417/2017-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

čl. 113

Članak zakona (stari):
1.

Tužitelj u ovom radnom sporu traži da sud utvrdi da je odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 6. srpnja 2001., odnosno aneksa od 1. ožujka 2004. za poslove master masterplac, nepravilna i nezakonita, te traži povrat u radni odnos, izgubljenu zaradu, a alternativnim zahtjevom uz utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu sudski raskid uz naknadu štete, kao i izgubljenu zaradu.
Tužitelju je otkazano na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1., tada važećeg Zakona o radu (Narodne novine broj 137/04- pročišćeni tekst, dalje:ZR), jer je prestala potreba za obavljanje njegovih ugovorenih poslova master. masterplac, zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Dakle riječ je o poslovno uvjetovanom otkazu, što je navedeno i u samom naslovu Odluke o otkazu.
U tome smjeru radi utvrđenja opravdanosti razloga za otkaz, izvedeni su brojni dokazi, pribavljena pisana dokumentacija, opći akt tuženika, saslušani svjedoci i stranke, te je provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost poslovanja tuženika u 2008.-2010., posebno u svezi izgubljene zarade tužitelja za koju je odbijen, te je prvostupanjski sud na temelju tako provedenih dokaza da je tuženik, prema obvezi propisanoj čl. 119. ZR-a dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz tužitelju uz propisani otkazni rok i otpremninu i posljedično tome je odbijen u cijelosti prvopostavljeni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev, iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da je otkaz tužitelju zakonit.
Tužitelj u podnesenoj žalbi ne dovodi u pitanje socijalni odabir izvršen od strane tuženika, u smislu zašto je izbor pao baš na tužitelja, odnosno da je netko drugi u skladištu trebao dobiti otkaz, već samo, kao i tijekom cijeloga spora, ponavlja činjenicu da je pisana Odluka o ukidanju radnog mjesta tužitelja od 14. srpnja 2009. donesena nakon što je tužitelju već otkazano, ukazujući na činjenicu da bi inače ta Odluka bila navedena u Odluci o redovitom otkazu, te da bi to tuženik popratio i u Pravilniku, odnosno sistematizaciji, pa smatra da je iz tog razloga redoviti otkaz tužitelju nezakonit. Tužitelj pri tome uspoređuje sadržaje njegove Odluke o redovitom otkazu s takvim Odlukama drugih radnika tuženika, kada je o tome tuženik vodio računa, te smatra da je otkaz nezakonit iz razloga jer se poslovi tužitelja i dalje obavljaju i bez obzira što su preraspoređeni na druge radnike tuženika, pa da potreba obavljanja poslova tužitelja kod tuženika nije prestala.
Ovako stajalište tužitelja nije održivo, već je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da nije bitno jesu li prestali svi poslovi određenog radnog mjesta, već je bitno je li prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, odnosno konkretno da se poslovi master masterplac obavljaju u okviru drugih radnih mjesta.
Tako je utvrđeno što tužitelj žalbom i ne dovodi u pitanje da je dio poslova ukinutog radnog mjesta tužitelja preraspoređen na radno mjesto komercijalni referent u prodaji, te referent - asistent u prodaji, dok su neki radni zadaci koje je ranije radio tužitelj ukinuti kao nepotrebni zbog drugačije organizacije posla (npr. interno usuglašavanje između prodaje i skladišta zbog direktne komunikacije voditelja skladišta s komercijalnim referentom prodaje, izrada računa prešla je u automatizirani proces, zadaća podrške voditelju skladišta je nepotrebna jer je smanjen obim prodaje i asortimana, te direktnom komunikacijom između komercijalnih referenata i referenata asistenata u prodaji izvanredne i problematične situacije su izbjegnute).
Dakle, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da je u postupku utvrđeno da je u vrijeme otkaza tužitelju u 2009. poslovanje tuženika bilježilo slabije rezultate u odnosu na proteklu godinu, odnosno da je tuženik ostvario gubitak, kao i u 2010., kako to slijedi iz nalaza nepristranog vještaka Z. R. iz Z., stoga različiti iskazi svjedoka o istoj temi koji bez predočenih pokazatelja procjenjuju obim poslova tuženika u razdoblju 2008. - 2010., ne mogu dovest u pitanje, pouzdano utvrđenu činjenicu da je tuženik u 2009. i 2010. poslovao s gubitkom. Naime, saslušani svjedoci radnici u skladištu M. B., H. P. i D. M., koji je prvi dobio otkaz, govore o smanjenju obima poslova u skladištu (D. T. o tome ništa nije iskazivao), dok Z. B. govori da se od 2006. povećao obim poslova, no i taj svjedok govori o tome da su se neophodni poslovi tužitelja podijelili, ali da je danas drugačija organizacija (iskaz dan 2011.).
Iz iskaza upućenih osoba D. H. voditelja prodaje (2007. - 2010.) i svjedoka voditelja računovodstva M. M., je razvidno da se zbog opće postojeće krize u niskogradnji i s tim u svezi zatvaranja pogona tuženika u R. (CEI program) za proizvodnju takvog građevinskog materijala kojeg prodaje tuženik obim poslova smanjio.
Zbog svega toga nastavno je otkazano i drugim radnicima, pa se broj radnika tuženika u godini dana smanjio za 10, odnosno za 35 %.
Svemu tome govori u prilog i kasniji razvoj situacije kod tuženika (u ovom sporu koji je trajao 9 godina), da je tuženik osim što je razdijelio poslove tužitelja i izvršio automatizaciju poslovnih procesa je na koncu odustao od skladištenja robe, pa su baš svim skladištarima uručeni redoviti otkazi, kako slijedi iz iskaza saslušanih svjedoka u 2015. K. P. i N. I., te da je tome tako vidljivo je iz priloženih Odluka o otkazu tim radnicima od 15. rujna 2015. na listovima 553. do 557 spisa.
Tuženik stisnut ekonomskim teškoćama, padom poslovanja, odnosno prodaje, imao je pravo organizirati poslovanje na način za koji smatra da je najbolji, jer sam snosi rizik pogrešne procjene, pa ukida radno mjesto u skladištu koje mu je najmanje bitno, a to je radno mjesto tužitelja master masterplac (kako je to i izričito i navedeno u Odluci o redovitom otkazu tužitelju), te preraspodjeljuje poslove tog radnog mjesta na postojeće radnike, sve u cilju postizanja boljih poslovnih rezultata, pa je sukladno tome i po ocjeni žalbenog suda tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz tužitelju.
Pri tome potpuno je nebitna činjenica kada je tuženik o ukidanju radnog mjesta tužitelja donio pisanu odluku, imajući u vidu da su poslovi tužitelja nedvojbeno razdijeljeni preostalim radnicima, pa je upravo to slučaj iz čl. 113. st. 1. ZR-a, podstavak 1., da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanje posla tužitelja radnoga mjesta master masterplac, pa mu je tuženik zakonito otkazao Ugovor o radu za to radno mjesto, uz zakonito određen otkazni rok i otpremninu, čija visina nije osporena.
Tužitelj u žalbi ne osporava da bi tuženik prekršio odredbu čl. 113. st. 4. ZR-a, da je tužitelja mogao obrazovati i osposobiti za drugo radno mjesto, a kako je već rečeno tužitelj također u žalbi ne tvrdi da je izvršen odabir tužitelja za otkaz protivno odredbi st. 3. toga članka. Kod toga treba imati u vidu da tuženik kada je otkazao tužitelju, nije mogao otkazati nekom drugom radniku jer je prestala potreba za obavljanje posla radnoga mjesta tužitelja.
Sukladno izloženom neodlučni su navodi žalbe kako je postupao tuženik kod otkaza drugim radnicima u skladištu, da se pozivao na Odluku o ukidanju skladišta koja je objavljena na oglasnoj ploči tuženika, te su neodlučni razlozi o vođenju ili nevođenju pregovora s tužiteljem prije donošenja Odluke o otkazu. Tuženik je očito prethodno nudio odluke o otkazu tužitelju s različitim iznosima otpremnine samo da bi izbjegao vođenje sudskog postupka, međutim to nema nikakvog utjecaja na suštinu spora.
Iz navedenih razloga žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točki I i II izreke.
Međutim, osnovano tuženik ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio troškove tuženiku. Naime, predmetni radni spor je bio neprocjenjiv (nije naznačen TS i nije specificirana izgubljena zarada), sve do podneska tužitelja od 29. kolovoza 2016. (listovi sudskog spisa 635 - 639) kada je tužitelj zahtijevao isplatu 840.560,00 kn i štetu u iznosu od 82.056,00 kn, što je ukupno 922.261,60 kn, nakon čega tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na troškove za poduzete parnične radnje sukladno OT-a, a ne više u paušalnom iznosu iz čl. Tbr. 7. toč. 2. podstavak 6. OT-a.
Stoga tuženiku pored dosuđenih po prvostupanjskom sudu 5.875,04 kn pripada pravo na trošak sastava podnesaka (16. rujna 2016., 7. studenog 2016. i 4. siječnja 2017.), prema Tbr. 8. toč. 3. OT-a 25 % od nagrade, ali ne više od 500,00 kn, dakle 3 x 500,00 kn, trošak pristupa ročištu od 8. studenog 2016. zatraženih 500,00 kn, te za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2017. i za zastupanje na ročištu od 12. srpnja 2015. u punom iznosu (2 x 9.230,00 kn) i uvećano za PDV 25 %, je dosuđenih tuženiku 25.575,00 kn.
Tuženiku ne pripada pravo na trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je iz zapisnika vidljivo da tom ročištu nije nazočio.
Iz navedenih razloga na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je odluka o parničnom trošku i tuženiku dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 25.575,00 kn.
Tuženik je odbijen s troškom sastava odgovora na žalbu jer to nije nužan trošak.

 

Županijski sud u Zagrebu

čl. 63. Zakon o državnim službenicima

UTVRĐENJE STATUSA SLUŽBENIKA I RASPORED NA POSAO

Gž R-225/2017
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gž R-225/2017
Zakon:
Zakon o državnim službenicima (?Narodne novine? broj 49/12-pročišćeni tekst)
Članak zakona:

čl. 63. Zakon o državnim službenicima

Članak zakona (stari):
1.

Članak 16. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13.28/13)

Članak 63. stavak 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 49/12-pročišćeni tekst)

Članak 3. stavak 1. točka 1. i članak 13. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17)

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno kako slijedi:

“I. Ovaj sud se oglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Odbacuje se tužba podnesena ovom sudu dana 17. siječnja 2017. godine.“

Žalba tužitelja je djelomično osnovana te Županijski sud potvrđuje rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, a preinačava u točki II. izreke i sudi tako da se nakon dostave ovog rješenja strankama spis ustupa stvarno i mjesno nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu. 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je službenik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova počevši od 19.srpnja 2006. te traži da se tuženiku naloži da tužitelja raspoređuje na rad na određeno vrijeme od jedne godine u Generalni konzulat Republike Hrvatske u B.i.H., sjedište B.L., radi obavljanja poslova djelatnika sigurnosti, vozača i drugih poslova po nalogu šefa predstavništva,

-da je prema navodima tužbe tužitelj temeljem rješenja tuženika primljen u državnu službu na neodređeno vrijeme od 19.srpnja 2006.,

-da je Aneksom Ugovora o radu od 28.listopada 2016. tuženik tužitelja rasporedio kao namještenika u Generalni konzulat Republike Hrvatske u B.i.H., sjedište B.L., radi obavljanja poslova djelatnika sigurnosti, vozača i drugih poslova po nalogu šefa predstavništva,

-da je tužitelj protiv Aneksa Ugovora o radu podnio prigovor, koji je tuženik odbio kao neosnovan,

-da je odredbom čl. 63. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 49/12-pročišćeni tekst) propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika kao i o prestanku državne službe upravna stvar,

-da je odredbom čl. 62. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 12.veljače 2014. propisano da su radna mjesta državnih službenika i namještenika u službi vanjskih poslova u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi (u daljnjem tekstu:Uredba), pa tako i radno mjesto državnog službenika i namještenika,

-da se prema odredbi čl. 53. st. 1. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova (list 27-66 spisa) zaposlenici službe vanjskih poslova rješenjem imenuju na položaje i raspoređuju na radna mjesta državnih službenika i namještenika sukladno uvjetima iz Uredbe.

Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da za odlučivanje o tužbenom zahtjevu nije nadležan već upravno tijelo jer se radi o upravnoj stvari, a primjenom čl. 16. st. 1. ZPP-a te primjenom čl. 16. st. 2. ZPP-a odbacuje tužbu.

Utvrđeno činjenično stanje i zaključak prvostupanjskog suda da o zahtjevu tužitelja nije nadležan odlučivati redovni sud prihvaća i ovaj sud jer se radi o pravu o kojem se u smislu odredbe čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima odlučuje u upravnom postupku, donošenjem upravnog akta. Budući sudsku kontrolu upravnih akata obavlja, odnosno upravne sporove rješava Upravni sud sukladno odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i čl. 13. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja se preinačava rješenje pod točkom II. izreke te određuje spis dostaviti mjesno nadležnom Upravnom sudu u Zagrebu.

Iz naprijed iznesenih razloga temeljem odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a je riješeno kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 8. stavak 4. Zakona o radu 

ZAKONITOST ODLUKE O RAZRJEŠENJU

Gr1-215/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gr1-215/17
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 8. stavak 4. Zakona o radu 

Članak zakona (stari):
1.

Članak 8. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.)

Članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.)

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da sud utvrdi ništetnim Ugovor o radu zaključen između tuženika i tužiteljice, te da se obveže tuženik vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto voditelja smjene temeljem Ugovora o radu broj: H3-1254425-124-2014 od 01. svibnja 2014. godine, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice, te da tužiteljici naknadi parnični trošak (točka I. izreke), sud je naložio tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna (točka II. izreke). 

 

Žalba tužiteljice se djelomično osnovana te Županijski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke prvostupanjske presude u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Tužiteljica podnosi tužbu i zahtjeva da se sada sporni ugovor o radu koji je kao radnica zaključila sa tuženikom kao poslodavcem utvrdi ništetnim, te da se nakon toga  naloži tuženiku da je vrati na radno mjesto na kojem je radila na temelju ugovora o radu koji je između nje i tuženika bio zaključen ranije (prije zaključenja spornog ugovora), u svibnju 2014. Za napomenuti je kako je tužiteljica pored ovog tužbenog zahtjeva istakla još jedan, tako da sud njega prihvati ako nađe da onaj koji je postavljen prije njega nije osnovan. U tom drugom tužbenom zahtjevu tužiteljica je zahtijevala poništenje spornog ugovora o radu, čije utvrđenje ništetnim predlaže u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. I u ovom drugom tužbenom zahtjevu tužiteljica je zahtijevala da je tuženik vrati na radno mjesto na kojem je radila na temelju ranije zaključenog ugovoru o radu iz svibnja 2014. Dakle, glede postavljenih tužbenih zahtjeva radilo se o procesnoj situaciji predviđenoj odredbom članka 188. stavak 2. ZPP-a. (eventualna kumulacija).

Prvostupanjski sud pobijanom presudom odbija kao neosnovan prvo postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje predmetnog ugovora o radu ništetnim i vraćanje na rad na radno mjesto određeno ranijim ugovorom iz svibnja 2014.  Za primijetiti je kako prvostupanjski sud sada propušta odlučiti o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu. No, kako tužiteljica u predmetnoj žalbi ovu okolnost ne ističe te kako ne traži donošenje dopunske presude, to je predmet razmatranja ovog drugostupanjskog suda odluka prvostupanjskog suda o prvo postavljenom tužbenom zahtjevu, sadržaja kao u točki I. i II. izreke pobijane presude.

Tužiteljica u tužbi i dalje tijekom postupka u bitnome tvrdi kako je kao radnica imala sa tuženikom kao poslodavcem zaključen ugovor o radu od 1. svibnja 2014. Potom da je 7. kolovoza 2014. potpisala novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme (sada sporni), čije je zaključenje ponudio tuženik, koji ugovor da je otkazao 3. listopada 2014. Tužiteljica smatra kako cilj tuženika s obzirom na zaključenje novog, sada spornog ugovora o radu, nije bio omogućiti rad tužiteljici na neodređeno vrijeme već s njome raskinuti radni odnos. Stoga da je sporni ugovor o radu,  a koji je točno označen u točki I. izreke pobijane presude, suprotan moralu društva i kao takav ništetan. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da su zaključili ugovore o radu na neodređeno vrijeme u svibnja 2014. te potom sporni ugovor o radu, (koji je tužiteljica potpisala u kolovozu 2014.),  koji je raskinut donošenjem tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu.

Nakon ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, a koje proizlaze i iz isprava koje se nalaze u spisu:    

-  da je između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca zaključen ugovor o radu kojim je utvrđeno da će tužiteljica početi sa radom 1. svibnja 2014., i to na radnom mjestu voditelja smjene - odsjeka za prodaju u dućanima, 

- da je nakon toga između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca zaključen novi, sada sporni ugovor o radu u kojem je utvrđeno kako će radnica (tužiteljica) obavljati poslove stručnog suradnika za razvoj prodaje, te da će radnica početi obavljati poslove 1. srpnja 2014.,

- da je dana 3. listopada 2014. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga.

Tužiteljica smatra, a na što ukazuje i u žalbi, kako okolnost da je tuženik donio Odluku o otkazu spornog ugovora o radu već 3. listopada 2014., zbog poslovno uvjetovanih razloga, to da je zasigurno znao za postojanje tih razloga još u vrijeme zaključenja sada spornog ugovora. Štoviše da je tuženik već 19. kolovoza 2014. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika. Slijedom navedenog tužiteljica u žalbi ističe kako tuženik prema njoj nije postupao u dobroj vjeri i sukladno načelu savjesnosti i poštenja, jer da jest tada da ne bi tužiteljici ponudio poslove za koje nema potrebe, niti bi je požurivao da potpiše sporni ugovor o radu za radno mjesto koje će uskoro "proglasiti viškom" te donijeti Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, zbog poslovno uvjetovanih razloga. Slijedom navedenog žaliteljica smatra da je postupanje tuženika u svezi zaključenja spornog ugovora o radu i kasnijeg donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici nemoralno, pa da je stoga sporni ugovor o radu koji je tužiteljica potpisala u kolovozu 2014. ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) dalje ZOO. Ovom je odredbom naime propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan,  osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovdje je za napomenuti kako je odredbom članka 6. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), baš kao i odredbom članka 8. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.) propisano da na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora, opći propisi obveznog prava.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje kako u konkretnom slučaju predmetni ugovor o radu nije ništetan jer da se za takvo utvrđenje nisu ispunile pretpostavke predviđene odredbom članka 322. stavak 1. ZOO-a Dodatno se navodi kako je tužiteljica sporni ugovor o radu prije potpisivanja pročitala te da prema njoj nije bilo nikakve uporabe sile niti da je u predmetnom slučaju došlo do nesporazuma prilikom zaključenja ugovora. Konačno prvostupanjski sud navodi kako činjenica da je nedugo nakon zaključenja sada spornog ugovora o radu, došlo kod tuženika do rješavanja kolektivnog viška radnika i konačno otkaza ugovora o radu tužiteljici, da nema za posljedicu utvrđenje spornog ugovora ništetnim. 

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zaključak prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a, pa da stoga predmetni ugovor o radu nije ništetan, kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

Kako ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava na način da je odbijen tužbeni zahtjev to  nije potrebno posebno obrazlagati ovu drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda i to u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar, a ovo u suglasju sa odredbom članka 375. stavak 5. ZPP-a.

No, unatoč tome ovaj drugostupanjski sud u svezi istaknutih žalbenih navoda tužiteljice smatra primjerenim dodatno navesti slijedeće.

Svaki zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora treba ocjenjivati prema njegovim okolnostima i specifičnim činjenicama. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Sintagma "savjesnost i poštenje" pravni je sinonim rimske bona fides kao jednog od najvažnijih načela obveznog prava. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u više odluka iskazao pravno stajalište da posljedica povrede načela savjesnosti i poštenja može značiti ništetnost ugovora kad se određeno postupanje sudionika obveznog odnosa može ocijeniti postupanjem suprotnim moralu društva.

No, u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala, posebno ne na nedvojben način i izvan svake realne sumnje, kako je tuženik sa istom zaključio sporni ugovor o radu, pri tome znajući da za ugovorenim radnim mjestom (stručni suradnik za razvoj prodaje), zapravo nema potrebe te da će sukladno tome, u najskorije vrijeme, donijeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici (ovo ne proizlazi niti iz kazivanja svjedoka N.J. i R.P.G., na čije kazivanja se tužiteljica poziva u žalbi).

Budući je ove činjenice isticala tužiteljica i kako one predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, to nema sumnje da ih je upravo ona trebala i dokazati, što ponovimo i prema stavu ovog drugostupanjskog suda nije učinila. Dakle, ako ne zbog drugih razloga, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan u suglasju sa pravilom o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221. a ZPP-a.

Međutim za reći  je i slijedeće. Tužiteljica u žalbi, a u prilog svoje tvrdnje da je sporni ugovor o radu ništetan, navodi kako nije moralno prihvatljivo ponašanje poslodavca prema radniku kao drugoj (slabijoj) ugovornoj strani tj. da nije prihvatljivo nuditi tužiteljici  i s njome zaključiti ugovor o radu za obavljanje poslova za koje uopće nema potrebe i na kojima je neposredno nakon zaključenja spornog ugovora o radu (nakon 13 dana) utvrđen višak radnika. Navedene činjenice koji ističe tužiteljica i na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a sve da su  istinite i dokazane, ipak se ne bi činile situaciju koja bi za posljedicu imala ništetnost predmetnog ugovora o radu. Naime prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada bi poslodavac ponudio radniku zaključenje ugovora o radu, prethodno znajući da za poslove na kojima bi trebao taj djelatnik raditi, zapravo nema potrebe, te kako će posljedično tome donijeti odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kao i odluku o otkazu ugovora o radu, tada bi se takva situacija trebalo podvesti pod pravni institut prijevare propisan odredbom članka 284. stavak 1. ZOO-a. Naime ovom odredbom je određeno da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna. U bitnome, prijevara je svjesno izazivanje (ili održavanje) u zabludi  jednog ugovaratelja od strane drugog ugovaratelja ili neke treće osobe s nakanom da se prevareni navede na sklapanje određenog ugovora na sadržaj kojeg inače ne bi pristao da je u trenutku sklapanja ugovora znao za postojanje svoje zablude. Iz navoda tužiteljice tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude baš kao i sada u žalbi, za zaključiti je kako tužiteljica ne bi sklopila sporni ugovor o radu, da je znala kako će tuženik uskoro donijeti Odluku o otkazu ugovora.  S tim u svezi je za navesti kako je tužiteljica u svom stranačkom kazivanju od 27. siječnja 2016. pored ostalog navela kako u slučaju da je ostala raditi na radnom mjestu voditelja smjene (na kojem mjestu je radila temeljem prethodnog ugovora o radu sa tuženikom) ne bi dobila otkaz, te da je u vrijeme kada joj je ponuđeno sklapanje novog, sada spornog ugovora o radu, bila na godišnjem odmoru, te da "u takvom jednom opuštenom stanju na godišnjem odmoru nije ni razmišljala o ovakvim stvarima koje joj se mogu dogoditi". Slijedom svega navedenog za reći je kako činjenice na koje se pozivala tužiteljica tijekom postupka pa tako sada i u žalbi i koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, sve da su dokazane (a nisu!), imale bi eventualno za posljedicu pobojnost spornog ugovora o radu, a ne njegovu ništetnost. Pri tome ništa ne mijenja na stvari okolnost kako i prijevarno postupanje jedne ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora zasigurno predstavlja postupanje koje je protivno moralu našeg društva, a ovo stoga jer svako nemoralno postupanje nema uvijek za posljedicu ništetnost pravnog posla. Dakle, u bitnome, posljedica prijevare je pobojnost ugovora, a ne ništetnost, pa je stoga tužbeni zahtjev za utvrđenjem spornog ugovora ništetnim u svakom slučaju trebalo odbiti kao neosnovan.

Kako je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem spornog ugovora o radu ništetnim (točka I. izreke pobijane presude), to je logično, odbio i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila vraćanje na rad i to na radno mjesto na kojem je radila temeljem ugovora o radu koji je bio zaključen prije sada spornog ugovora i koji stoga više nije na snazi.                     

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužiteljice na prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01)

Tumačenje odredaba ugovora o stručnom usavršavanju

Revr-1174/14
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1174/14
Zakon:
Zakon o obveznim odnosima
Članak zakona:

Čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 82.646,08 GBP sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), iznos od 6.086,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka II izreke), te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 94.150,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka III izreke). Također je odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška (točka IV izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Revizija tuženice je neosnovana

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 82.6464,08 GBP i iznosa od 6.086,00 kn na ime povrata troškova stručnog usavršavanja tuženice i troškova avionske karte, sve na temelju ugovora o usavršavanju sklopljenog između stranaka 20. srpnja 2001.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženica kod tužitelja obavljala poslove izvršnog direktora Direkcije tržišnog kapitala odnosno poslove direktora Direkcije upravljačke i operativne podrške prodaje u Sektoru tržišta kapitala i velikih sustava, na temelju ugovora o radu od 1. siječnja 2000. i aneksa ugovora od 18. veljače 2003.
- da je tuženica na temelju odluke tužitelja 20. srpnja 2001. upućena na stručno usavršavanje pohađanjem poslijediplomskog studija MBA programa u organizaciji i izvođenju L.B.S.,
- da su tužitelj i tuženica 20. srpnja 2001. sklopili ugovor o usavršavanju na temelju kojeg se tuženica obvezala završiti poslijediplomski studij u skladu s programom studija, te nakon dovršetka istog raditi kod tužitelja pet godina i stečena znanja i iskustva prenositi neposrednim suradnicima, a tužitelj se obvezao snositi troškove stručnog usavršavanja tuženice,
- da je tužitelj tuženici u srpnju 2003. ponudio sklapanje novog ugovora o radu broj 05450-03 radi obavljanja poslova i radnih zadataka Specijaliste za tržište kapitala razine Voditelja tima, koji ugovor je tuženica i prihvatila i potpisala 23. srpnja 2003.
- da je nakon potpisivanja navedenog ugovora tuženica otišla u London, te završila poslijediplomski studij u skladu s programom u rujnu 2003. 
- da su u čl. 1. naprijed navedenog ugovora stranke ugovorile da potpisom istog prestaje primjena i važenje svakog ranijeg sklopljenog radno pravnog angažmana stranaka, 
- da je tuženica 16. rujna 2003. otkazala tužitelju ugovor o radu te joj je radni odnos prestao 21. listopada 2003.
- da je tužitelj na ime stručnog usavršavanja tuženice imao troškove u iznosu 82.646,08 GBP i na ime troška avionske karte iznos 6.086,00 kuna.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju očito da Ugovor o usavršavanju od 20. srpnja 2001. nije stavljen izvan snage sklapanjem Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. već su tim ugovorom stavljeni izvan snage prijašnji ugovor o radu te Aneks ugovora o radu od 1. siječnja 2000. Prava volja stranaka nije bila stavljanje izvan snage ugovora o stručnom usavršavanju. Navedeno prvostupanjski sud obrazlaže i time da je nelogično da bi stranke ugovorile da prestaje primjena i važenje Ugovora o usavršavanju od 20. srpnja 2001. dok se isti još izvršava, jer je i nakon sklapanja Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze (plaćao troškove putovanja i školovanja), a tuženica je nastavila stručno usavršavanje i sa istog se vratila tek početkom rujna.
Odbijajući žalbu tuženice kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
Dakle, sudovi prvog i drugog stupnja izražavaju pravno shvaćanje da ugovor o stručnom usavršavanju ima radno pravni karakter, međutim da volja stranaka pri sklapanju čl. 1. ugovora o radu nije bila raskid ugovora odnosno stavljanje van snage ugovora o stručnom usavršavanju već stavljanje van snage ranije sklopljenih ugovora o radu.
Takvu pravnu ocjenu prihvaća i ovaj sud.
Naime, pravilno se drugostupanjski sud pozvao na odredbu iz čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja propisuje da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom. 
Kod utvrđenih činjenica da su stranke 23. srpnja 2003. potpisale sporni ugovor o radu, a nakon njegovog potpisivanja tuženica se vratila u London, te u skladu s ugovorom o usavršavanju od 20. srpnja 2001. završila poslijediplomski studij u rujnu 2003., dok je tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze i dalje plaćao troškove putovanja i školovanja, što je tuženica prihvatila, pravilan je zaključak sudova prvog i drugog stupnja da iz ovakvog postupanja stranaka proizlazi namjera ugovaratelja da ugovorom o radu od 23. srpnja 2003. nisu stavljene van snage odredbe ugovora o stručnom usavršavanju već samo odredbe ranijih ugovora o radu.
Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 99. st. 2. i čl. 262. st. 1. ZOO.
Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Stoga je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tuženice valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

Županijski sud u Zagrebu

Članak 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.)
Članak 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14.)

 

Povrat troškova izobrazbe

Gžr-1998/13
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Zagrebu
Broj presude:
Gžr-1998/13
Zakon:
Zakon o obveznim odnosima
Članak zakona:

Članak 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.)
Članak 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14.)

 

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.804,88 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

Žalba tužitelja je neosnovana i Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja. 

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.804,88 EUR na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama vezanim za stjecanje posebnih znanja u okviru korištenja licence J.D. od 11. rujna 1996. (dalje: Ugovor), a koja glasi:„U svrhu zaštite ulaganja u ekskluzivnu edukaciju frizera salona koja je omogućena temeljem kupnje licence J.D., a imajući pritom u vidu znatnu materijalnu štetu koju bi tužitelj trpio, ugovorne su strane suglasne da za slučaj jednostranog otkaza radnog odnosa frizera salona od nje same ili pak od strane tužitelja koji to može učiniti samo iz opravdanih razloga u skladu sa zakonom frizer salona je dužan, pri otkazu, nadoknaditi tužitelju vrijednost jednogodišnjeg ulaganja u njegovu izobrazbu, uvećanu za početne troškove izobrazbe novog frizera salona koji bi ga zamijenio, a sve to u visini protuvrijednosti 27.000,00 DEM, obračunato prema srednjem tečaju NBH na dan isplate. Ista obveza frizera salona postoji i ako dođe do sudskog raskida radnog odnosa s tužiteljem bilo na njegov zahtjev, bilo na zahtjev tužitelja. Naknada troškova izobrazbe iz stavka 1. ovog članka dospijeva za naplatu danom dostave otkaza drugoj strani, odnosno časom pravomoćnosti odluke suda o prestanku radnog odnosa.“. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tuženica 29. studenog 2002. jednostrano raskinula, odnosno otkazala, ugovor o radu za obavljanje poslova frizera kod tužitelja, i to nakon što je prethodno podnijela tužitelju prijedlog za sporazumni raskid ugovora o radu kojeg je tužitelj odbio. Nadalje je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od rujna 1996. do studenog 1999. obavljala kod tužitelja poslove frizera u frizerskom salonu u Zagrebu, I. 2, u kojemu je tuženica primjenjivala posebne tehnike rada pod imenom i standardom J.D., a da je od studenog 1999. do prestanka ugovora o radu radila u frizerskom salonu u Zagrebu, Z. 2, u kojemu tužitelj ne pruža usluge pod navedenim standardom. Radi pružanja usluga pod posebnim standardom, odnosno kako ga tužitelj naziva licencom, J.D., tužitelj je provodio edukacije frizera te je neprijeporno da je tuženica također polazila programe edukacije o tehnikama frizerskog rada koje su pokrivene navedenim standardom, a koje su u okviru radnog vremena frizerskog salona vodile druge zaposlenice tužitelja ili strani stilisti koji su svojedobno posjećivali salon tužitelja. Neprijeporno je i da je tuženica nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja otvorila vlastiti frizerski salon. Navedena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud kao potpuna i pravilna budući ista proizlaze iz dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave pred prvostupanjskom sudom. Tužitelj smatra kako ima pravo na nadoknadu troškova edukacije tuženice koje je snosio za vrijeme rada tuženice kod tužitelja stoga što je tuženici za vrijeme dok je radila u salonu u Zagrebu, I. 2, isplaćivao poseban dodatak na plaću za primjenu tehnike rada pod predmetnim standardom, a i stoga što je stjecanjem posebnih znanja i vještina kod tužitelja omogućio tuženici da u budućem radu vlastitim klijentima pruža usluge po višoj cijeni rada za primjenu navedenih tehnika nego što je cijena rada za uobičajene frizerske usluge. U bitnom tužitelj ističe da je naprijed utuženi iznos ugovoren prijepornom odredbom čl. 7. Ugovora unaprijed ugovoren iznos naknade štete za slučaj jednostranog raskida, odnosno otkaza, ugovora o radu. Prvostupanjski sud, međutim, nije prihvatio ovakve navode tužitelja te je prijepornu odredbu čl. 7. Ugovora ocijenio ništavom primjenom odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO), a koja propisuje da se odredbe ugovora koje su protivne moralu društva ništave ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakvu ocjenu o protivnosti prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora moralu društva i njezinoj ništavosti prihvaća i ovaj sud kao pravilnu te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio. 

Za istaknuti je da povreda morala može predstavljati razlog ništavosti ugovora ako je u konkretnom slučaju povreda takve naravi da dovodi do neodrživosti sklopljenog ugovora, a ne predstavlja beznačajne i uobičajene povrede za koje zakon predviđa druge posljedice. Svrha uvođenja kriterija moralnosti kao razloga ništavosti ugovora jest popunjavanje pravnih praznina koje mogu nastati primjenom načela slobode ugovaranja odnosno ograničenje navedenog načela kako bi se izbjegla njegova zlouporaba u pravnom prometu. 

Prije svega valja protumačiti sam tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora. Iz naprijed citiranih odredaba proizlazi da je tuženica kao zaposlenica tužitelja bila dužna isplatiti iznos od 27.000,00 DEM tužitelju u slučaju jednostranog otkaza ugovora o radu te u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, dok na isto tuženica ne bi bila obvezana da je ugovor o radu prestao sporazumom o raskidu ugovora o radu ili odlaskom tuženice u mirovinu, odnosno prestankom radnog odnosa po sili zakona.

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da se tuženica nakon više od šest godina rada kod tužitelja obratila istome s prijedlogom za sporazumni raskid ugovor o radu, a koji je odbijen dopisom tužitelja od 29. studenog 2002. bez posebnog obrazloženja razloga za odbijanje prijedloga, te uz istodobno upozorenje da će tuženica morati isplatiti ugovoreni iznos iz prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora. 

Dakle, tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora u konkretnom činjeničnom stanju valja tumačiti na način da bezuvjetno omogućuju tužitelju naplatu ugovorenog iznosa od 27.000,00 DEM, budući ne postoji niti ugovorna niti zakonska obveza tužitelja da prihvati prijedlog zaposlenika o sporazumnom raskidu ugovora o radu. 

Kada se tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora tumači u svezi s odredbom čl. 8. Ugovora, a kojom je propisano da tuženica nije dužna isplatiti ugovoreni iznos ukoliko joj radni odnos prestane zbog odlaska u mirovinu ili po sili zakona, proizlazi da je tuženica, ukoliko želi izbjeći naplatu predmetnog ugovorenog iznosa, dužna kod tužitelja raditi do odlaska u mirovinu, budući je nemoguće jednostrano otkazati ugovor o radu bez plaćanja spornog ugovorenog iznosa naknade. 

Takvi učinci prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora protivni su odredbi čl. 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) kojima su zajamčene ustavne slobode rada te slobodnog izbora poziva i zaposlenja. Nadalje, odredba čl. 106. st. 7. tada mjerodavnog Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., dalje u tekstu: ZR) propisuje kako zaposlenik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog. Dakle, ta odredba štiti pravo i slobodu zaposlenika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po zaposlenika. 

Prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora, upravo suprotno cilju odredbe čl. 106. st. 7. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe čl. 54. Ustava, penaliziraju jednostrani otkaz ugovora o radu od strane zaposlenika. Ustavnopravno je neprihvatljivo, te u suprotnosti sa ciljem i sadržajem naprijed navedenih ustavnih i zakonskih normi, da zaposlenik na bilo koji način bude kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu te jednostrani otkaz ugovora o radu sam po sebi ne može biti osnova za nastanak odgovornosti za štetu ili obvezivanje zaposlenika na plaćanje bilo kakve naknade.

Pored samog teksta prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora, valja razmotriti i svrhu koju su ugovaratelji nastojali postići. Naime, tužitelj smatra da ima legitiman cilj naplatom naprijed ugovorenog iznosa pokriti troškove edukacije o posebnim frizerskim tehnikama rada koje sam snosi. Međutim, troškovi unaprjeđenja tehnike rada kod tužitelja ujedno tužitelju donose i povećanu dobit pri obavljanju frizerskih usluga, a kako proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji navodi da je nakon odlaska tuženice koja je bila obučena posebnih tehnikama rada iz frizerskog salona u Zagrebu, Z. 2, zarada pala sa 250.000,00 kuna na 7.000,00 kuna mjesečno. Dakle, tužitelj obučavanjem tuženice posebnim tehnikama rada nije samo imao troškove, već je za vrijeme njezina šestogodišnjeg rada kod tužitelja po osnovi tih posebnih tehnika rada naplaćivao višu cijenu frizerskih usluga te ostvarivao dodatnu zaradu u odnosu na uobičajene cijene usluga frizera. Nadalje, troškovi koje poslodavac ulaže u razvoj svog poslovanja, pa tako i u tehnologije i tehnike rada, su vlastiti troškovi poslovanja poslodavca, te ne postoji izričita zakonska osnova koja poslodavca ovlašćuje da takve troškove na bilo koji način prevaljuje na zaposlenika. 

Nadalje, tužitelj tvrdi da odlaskom tuženice trpi materijalnu štetu, a i kao svrhu ugovaranja prijeporne naknade iz odredbe čl. 7. Ugovora navodi nastanak eventualne materijalne štete za tužitelja. Međutim, ništa iz stanja spisa ne upućuje, niti je tužitelj ičim dokazao, da bi jednostranim otkazom ugovora o radu od strane zaposlenika koji je obučen posebnih tehnikama rada, trpio ikakvu štetu niti u kojem konkretnom iznosu, osobito imajući u vidu da je tužitelj u vrijeme sklapanja prijepornog Ugovora imao 37 frizerskih salona na različitim lokacijama, a kasnije 22 frizerska salona. 

Dakle, nisu uvjerljivi navodi tužitelja da bi svrha ili cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio dopušteni cilj izbjegavanja nastanka materijalne štete. Kad bi se takvi navodi o svrsi i cilju ugovorene naknade i mogli prihvatiti, svejedno se ne bi mogli prihvatiti navodi tužitelja da bi jednostranim otkazom ugovora o radu imao pravo naplate utuženog iznosa po osnovi odredbe čl. 7. Ugovora kao ugovorenog iznosa ugovorne naknade štete za slučaj neispunjenja ugovornih obveza u smislu odredbe čl. 264. st. 3. ZOO-a, a budući tužitelj tijekom postupka nije dokazao sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a da je ikakvu štetu pretrpio.

Razvidno je iz iskaza tužitelja, kada navodi da je tuženica otvorila svoj obrt te „pokrala znanje i klijente tužitelja“, da je stvarni cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio ograničiti takmičenje odnosno tržišnu utakmicu zaposlenika s poslodavcem imajući u vidu da je tuženica nakon prestanka ugovora o radu kod tužitelja počela samostalno obavljati djelatnost iz predmeta poslovanja tužitelja. Ta je zakonska zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem propisana odredbama čl. 92. ZR-a, ali se ista primjenjuje samo na razdoblje trajanja ugovora o radu, te prestaje sa prestankom radnog odnosa.

Ukoliko poslodavac želi spriječiti takvo takmičenje nakon prestanka radnog odnosa, a čiji legitimni cilj je između ostalog i cilj kojeg je ovdje tužitelj želio postići – sprječavanje bivšeg zaposlenika da ostvaruje za sebe ili treće osobe dobit po osnovi posebnih tehnika rada kojima je obučen kod poslodavca, utoliko je tužitelj imao mogućnost sukladno odredbama čl. 93. ZR-a ugovoriti sa ovdje tuženicom ugovornu zabranu utakmice na određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu. Međutim, tada bi tužitelj bio dužan sukladno odredbama čl. 94. ZR-a isplaćivati mjesečno tužiteljici naknadu plaće. Iz odredaba prijepornog Ugovora, s druge strane, ne proizlazi da je tužitelj izrijekom zabranio tuženici takmičenje sa tužiteljem kao poslodavcem u smislu odredaba čl. 93. ZR-a, niti da je za to tuženici ponudio ikakvu naknadu. Stoga je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tužiteljici isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu osnovu za naplatu naknade od tuženice.

Na sudu je da u svakom konkretnom slučaju procjenjuje postoji li povreda morala u onoj mjeri u kojem ista opravdava sankciju ništavosti radi zaštite pretežnijeg društvenog interesa nad individualnim (sloboda ugovaranja) te u tom smislu valja istaknuti značaj radnog prava kao posebnog aspekta društvenih odnosa u kojima je izraženo načelo zaštite prava radnika. Budući je u radnim odnosima izražena podređenost radnika u odnosu na poslodavca, opravdano je i nužno otkloniti štetne posljedice koje bi sloboda ugovaranja mogla imati na prava radnika, poglavito imajući u vidu načela na kojima ono počiva. 

Stoga po ocjeni ovoga suda, ne samo da je prijeporna odredba čl. 7. Ugovora ništava stoga što je protivna moralu društva kako je ocijenio prvostupanjski sud, već je ista ništava budući se u smislu odredbe čl. 51. st. 2. ZOO-a temelji na nedopuštenoj osnovi (causa finalis) za postizanjem cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanja prava zaposlenika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženja zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja zaposlenika sa poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće.

Zbog svega izloženog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 116. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05)
Članak 83. stavak 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05)

Sudski raskid ugovora o radu

Revr-671/14
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-671/14
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

Članak 116. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05)
Članak 83. stavak 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 27. prosinca 2004. koja je potvrđena Odlukom tuženika od 25. siječnja 2005. (stavak I. izreke); utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do 20. ožujka 2005. (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće iznos od 32.094,00 kn bruto sa pripadajućom kamatom pobliže označenoj u izreci presude (stavak III. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 44.582,05 kn neto sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2012. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (stavak IV. izreke); odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 31.017,95 kn na ime naknade štete i za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude (stavak V. izreke); naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.121,50 kn (stavak VI. izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 43.663,76 kn (stavak VII. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženika i tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I., II., III., IV. .V., VI. i VII. izreke, dok je preinačena ista presuda u dijelu pod stavkom VI. i VII. izreke tako da je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.636,56 kn, te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 14.550,93 kn u roku 8 dana.

Revizija tužiteljice je djelomično neosnovana u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom, te je djelomično osnovana tako da se ukida presuda Županijskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.017,95 kn na ime naknade štete, u dijelu kojim tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.550,93 kn i kojim je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 14.550,93 kn, te se predmet vraća u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Nakon provedenog postupka u ovom radnom sporu utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika od 27. prosinca 2004. o otkazu ugovora o radu. Nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu sukladno odredbi čl. 116. (123.) st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/08, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje ZR). Međutim, sudovi nisu prihvatili zahtjev tužiteljice da se taj dan odredi dan donošenja prvostupanjske presude, već su odredili sudski raskid ugovora o radu s jednim danom ranije (20. ožujka 2005.) prije nego što je tužiteljica zasnovala novi radni odnos (21. ožujka 2005.).

Pogrešno smatra tužiteljica da je kod sudskog raskida ugovora o radu moguće kao dan prestanka radnog odnosa utvrditi samo dan pravomoćnosti sudske odluke o nedopuštenosti odluke o otkazu.

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda dan kada radniku prestaje radni odnos na temelju presude o sudskom raskidu ugovora o radu sud treba odrediti prema okolnostima konkretnog slučaja (tako i Vrhovni sud u Revr 1321/10-4 od 1. lipnja 2011.).

Dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu ne mora biti dan zaključenja glavne rasprave, već se taj dan određuje prema okolnostima konkretnog slučaja (tako i Vrhovni sud u Revr 428/07-2 od 12. prosinca 2007.).

Kada je radnik, u međuvremenu, zasnovao radni odnos s drugim poslodavcem, kao dan prestanka radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca opravdano je odrediti onaj dan koji je prethodio danu kad se radnik zaposlio kod drugog poslodavca (tako i Vrhovni sud u Revr 1489/09-2 od 4. veljače 2010.).

Stoga nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tužiteljice kad je sud odredio prestanak radnog odnosa s danom koji je prethodio danu kad se tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca.

S obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi su pravilno odbili zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 21. ožujka 2005. do 31. srpnja 2011.

Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida. Tužiteljica je navela da traži naknadu štete u visini šest njenih prosječnih bruto plaća isplaćenih tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, a sudovi su dosudili tužiteljici naknadu štete u visini pet njenih prosječnih neto plaća isplaćenih tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu, uzimajući u obzir trajanje radnog odnosa kod tuženika (tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana), dob (starost) tužiteljice (tridesetišestipol godina u vrijeme zaključenja glavne rasprave) i obveze uzdržavanja koje terete tužiteljicu (tužiteljica nema djece, a uzdržava nezaposlenog supruga).

Pravilno tužiteljica ukazuje da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kada je visina naknade štete određena obračunom njene prosječne neto plaće, a ne kako je pravilno – bruto plaće.

Naime, prema odredbi čl. 83. st. 5. ZR plaća u smislu ZR je plaća u bruto iznosu, a u odredbi čl. 116. st. 1. ZR nigdje nije propisano da bi se kod izračuna naknade štete zbog nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, radniku šteta trebala obračunavati prema neto isplaćenoj plaći, već prema plaći, a plaćom se u smislu odredaba ZR smatra bruto plaća (tako i Vrhovni sud u Revr 1010/13-2 od 16. travnja 2014.).

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrdili prosječnu mjesečnu bruto plaću tužiteljice isplaćenu u prethodna tri mjeseca, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.017,95 kn i predmet vratiti na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka potrebno je utvrditi visinu naknade štete na koju tužiteljica ima pravo zbog sudskog raskida ugovora o radu nakon što sud utvrdi prosječnu bruto plaću tužiteljice u prethodna tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu pri čemu mora voditi računa o kriterijima iz čl. 116. st. 1. ZR (trajanje radnog odnosa, dob (starost) radnika i obveze uzdržavanja koje terete radnika), a može uzeti u obzir i druge okolnosti.

U preostalom dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 391.876,40 kn bruto na ime naknade plaće sa zateznom kamatom, revizija nije osnovana, pa je reviziju u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13)

Razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu - prekoračenje ovlaštenja

Revr-608/16
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-608/16
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

Članak 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13)

Članak zakona (stari):
1.

Presudom suda prvog stupnja u točkama I. do IV. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev pobliže naznačen u izreci ove revizijske odluke, odnosno zahtjev na utvrđenje da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i da se tužitelja vrati na posao, ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 22.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na otkaz i vraćanje na posao, kao i u odnosu na glavnicu novčane tražbine te dosuđenih zateznih kamata, dok je u odnosu na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenim bruto plaćama za vrijeme od studenog 2012. do zaključno siječnja 2014., djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude, tužbeni zahtjev odbijen.

Revizija tuženika je osnovana i Vrhovni sud preinačuju presudu Županijskog suda (u točkama I. i III. izreke) i presudu Općinskog radnog suda  tako da odbija tužbeni zahtjev, te nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 23.750,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu uz zahtjev da ga tuženik vrati na posao, kao i da mu isplati naknadu neisplaćene plaće.

Nesporna je činjenica da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu poslovnog tajnika, a nije sporna niti visina novčanog dijela tužbenog zahtjeva, s druge strane, sporno je pitanje dopuštenosti izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju prekluzije iz članka 108. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), budući da je pravno relevantno vrijeme za ocjenu pravodobnosti izvanrednog otkaza, zapravo onaj trenutak kada je tuženikovo ovlašteno tijelo („Predsjedništvo“) saznalo za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, a to je bilo 30. listopada 2012., stoga je sporna odluka o otkazu (od 13. studenog 2012.) donesena u zakonskom roku od 15 dana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da se u izvanrednom otkazu tužitelju stavlja na teret sastavljanje netočnog i neistinitog sadržaja prijedloga zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika od 16.10.2012. jer je protivno pravilima struke te aktima tuženika, navedeni zapisnik kao pravovaljan i istinit, a zapravo krivotvoren, ovjerio 19.10.2012. kod javnog bilježnika, što je suprotno pravilima kojima je propisano da je zapisnik pravovaljan ako ga verificira i usvoji Predsjedništvo tuženika, te se takav postupak može tretirati i kao uzurpacija ovlasti;

- da se tužitelju istodobno stavlja na teret još i to da je, pozivajući se na nepostojeću odluku Predsjedništva, izdao nalog voditeljici računovodstva tuženika prema kojem, ako dobije naloge glavnog tajnika i člana Predsjedništva, iste odbije odnosno ne provodi, na koji način se remetio proces rada kod poslodavca;

- da se na zapisniku 84. sjednice Predsjedništva tuženika, nalazi izjava javnog bilježnika od 19.10.2012. kojom potvrđuje da je tužitelj, čija je istovjetnost utvrđena uvidom u osobnu iskaznicu, u nazočnosti javnog bilježnika priznao potpis na pismenu kao svoj, kao i da je potpis na ispravi istinit;

- da je tužitelj kao poslovni tajnik bio nadležan za sve stručne službe i da se na 84. sjednici Predsjedništva nesporazum između poslovnog i glavnog tajnika nastojao riješiti na način da svatko radi u krugu svojih ovlasti jer je prije toga dolazilo do problema jer je glavni tajnik izdavao naloge za koje tužitelj kao poslovni tajnik nije znao;

- da je tužitelj voditeljici računovodstva, kao neposredno nadređen, dao uputu prema kojoj dobiva naloge od njega, kao poslovnog tajnika, uz zahtjev da se poštuje hijerarhija, kojom prilikom je od tužitelja dobila „e-mail“, čijeg se točnog sadržaja ne sjeća, ali u smislu - da je Predsjedništvo tuženika odlučilo da ona izvršava samo naloge poslovnog, a ne i glavnog tajnika, o čemu je obavijestila i glavnog tajnika kada ju je nazvao s određenim nalogom;

- da temeljem članka 74., 79. i 81. tuženikova Pravilnika, poslovni tajnik rukovodi stručnim službama pod koje spada i računovodstvo, za čije poslovanje je i odgovoran, dok da glavni tajnik tuženika, za razliku od tužitelja, vodi „politiku“ tuženika, odnosno nadzire ustroj poslovanja, sudjeluje u radu upravnih tijela, priprema dokumente i vodi njihove evidencije, priprema sjednice Predsjedništva i tekst odluka, te brine o vođenju evidencije članstva i naplati članarine;

- da tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi tužiteljev nalog voditeljici računovodstva remetio proces rada, a niti to proizlazi iz iskaza svjedoka i zz tuženika.

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ovjeravanjem svog potpisa na zapisniku nije time taj zapisnik učinio pravovaljanim i istinitim, niti bi takvo svojstvo odnosni zapisnik mogao steći bilo kakvom radnjom tužitelja ili treće osobe jer je to pravno moguće samo usvajanjem od strane Predsjedništva u skladu s Pravilima tuženika.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se stavlja na teret odlukom o otkazu jer, po nalaženju tog suda, nije sastavio netočan, neistinit ili krivotvoren sadržaj prijedloga zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika, niti je sadržaj zapisnika učinio pravovaljanim ovjerom kad javnog bilježnika, kao što niti ovjera potpisa ne predstavlja povredu radne obveze.

Osim toga, polazeći od ovlasti poslovnog tajnika iz članka 81. tuženikovog Pravilnika, prvostupanjski sud ističe da poslovni tajnik rukovodi stručnim službama pod koje spada i računovodstvo, stoga zaključuje da tužitelj nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa jer je zahtijevao da se poštuju ovlasti gospodarskog i poslovnog tajnika. Po ocjeni suda, na takav način tužitelj samo svoj posao obavlja savjesno i za takvo postupanje, po mišljenju suda prvog stupnja, nije bila potrebna nikakva odluka Predsjedništva o razgraničenju ovlasti između glavnog i poslovnog tajnika jer takva ovlast proizlazi iz Pravila tuženika, a niti je dokazano da bi sporni nalog voditeljici računovodstva remetio proces rada.

Zbog toga je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, s tim da je drugostupanjski sud, odbijajući (djelomično) žalbu tuženika, prihvatio sva činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu (osim kako je uvodno rečeno - u odnosu na dio odluke o zakonskim zateznim kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), ocijenivši da je prvostupanjski sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 108. stavak 1. i članka 116. stavak 1., kao te članka 87. stavak 3. ZR-a.

Međutim, takva primjena materijalnog prava u odnosu na postupak tužitelja glede ovjeravanja tuženikovog prijedloga zapisnika sjednice Predsjedništva nije pravilna.

Tužitelju se u izvanrednom otkazu (uz ostalo izneseno opisno) stavlja na teret - da je protivno pravilima struke prijedlog zapisnika 84. sjednice Predsjedništva tuženika od 16. listopada 2012., ovjerio 19. listopada 2012. kod javnog bilježnika kao pravovaljan i istinit, što je suprotno propisanim pravilima tuženika prema kojima je zapisnik pravovaljan tek ako ga verificira i usvoji Predsjedništvo.

Na spornom zapisniku Predsjedništva tuženika od 16. listopada 2012., po javnom bilježniku ovjeren je potpis tužitelja dana 19. listopada 2012., međutim, taj zapisnik u svom završetku, nakon nadnevka i prije tužiteljevog potpisa sadrži još i slijedeći tekst:

„Zbog namjere povlačenja ovog Zapisnika (vidi priloženi e-mail od 18.10.2012. u privitku) s ciljem zataškavanja podataka, izjava i činjenica iznesenih na ovoj održanoj sjednici (vidi Sazivnicu potpisanu od ovlaštene osobe, u privitku) a glede zakonitosti poslovanja tuženika, kao službeni zapisničar ove sjednice svojim javnobilježnički ovjerovljenim potpisom potvrđujem i jamčim pod kaznenom odgovornošću da Zapisnik odgovara istinitosti gore navedenih iskaza pojedinaca, prisutnih članova Predsjedništva.“

Po mišljenju revizijskog suda navedeni tekst, koji je posljedica isključivo jednostrane i samovoljne zapisničareve intervencije u zapisnik uz naknadnu ovjeru potpisa, pokazuje da sporni zapisnik nije sastavljen prema pravilima struke, a niti je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, takva mogućnost bilo gdje u pravilima tuženika propisana.

Ovakav sadržaj spornog zapisnika po prirodi stvari nije uobičajen jer osoba koja je kao zapisničar sastavila zapisnik, koji još neupitno nije verificiran od strane nadležnog tijela tuženika, nije ovlaštena sama potvrditi i jamčiti pod kaznenom odgovornošću - da sve što je napisano u (prijedlogu) zapisnika odgovara istinitosti iskaza pojedinih članova Predsjedništva tuženika i potom ovjeriti potpis kod javnog bilježnika.

Protivno ocjeni nižestupanjskih sudova, tu se ne radi samo o pukoj ovjeri potpisa sadržaja savjesno i uredno sastavljenog prijedloga zapisnika sa sjednice Predsjedništva tuženika, već se naknadnim tekstom i ovjerom potpisa zapisničara stvara dojam da je jedino postojeći sadržaj zapisnika istinit, ali i to da će svaki drugačiji zapisnik s iste sjednice biti posljedica nezakonitog zataškavanja. Time je tužitelj, kao zapisničar, samovoljnom i pravno neovlaštenom intervencijom sporni zapisnik učinio jedinstvenim (s tvrdnjom - „Samo ja govorim istinu“) i tako na poseban način (sui generis) „nepromjenljivim“ u odnosu na potonje pravno propisane mogućnosti promjene njegovog sadržaja. Na takav je način tužitelj, kako se to pravilno navodi u otkazu ugovora o radu, počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, budući da je kao zapisničar nedvojbeno prekoračio svoja ovlaštenja („uzurpirao ovlasti“). To sve tim više jer tužitelj obnaša važnu dužnost poslovnog tajnika tuženika (članak 2. ugovor o radu - list 7. spisa), u čiji djelokrug rada ulazi i redovito vođenje zapisnika sjednica te sastavljanje odluka Predsjedništva i Glavnog odbora tuženika.

Navedeno je opravdan razlog za izvanredni otkaz iz članka 108. stavak 1. ZR-a, slijedom čega revizijski sud ocjenjuje da je tuženik tijekom postupka iz rečenog razloga dokazao zakonitost i dopuštenost izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu (članak 131. stavak 3. ZR-a).

Protivno tome, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da za postupanje tužitelja glede razgraničenja ovlasti između glavnog i poslovnog tajnika nije bila potrebna nikakva odluka Predsjedništva jer takva ovlast proizlazi iz Pravila tuženika.

Kako je u postupku utvrđeno da je smisao naloga koji je tužitelj dao svjedokinji O. bio u tome - da je Predsjedništvo tuženika odlučilo da ona izvršava samo naloge poslovnog, a ne i glavnog tajnika, tada bi doista postojao i drugi razlog otkaza, u kojem se navodi da je tužitelj „pozivajući se na nepostojeću odluku Predsjedništva“ izdao nalog voditeljici računovodstva o načinu postupanja glede naloga drugih osoba tuženika (glavnog tajnika).

Međutim, takvo ponašanje tužitelja, nakon sjednice na kojoj se upravo razmatrala odnosna problematika i u svijetlu njegovih ovlaštenja iz tuženikovih Pravila, kao i okolnosti da zbog toga nije poremećen proces rada, po nalaženju revizijskog suda, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, ne predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz.

Prema tome, nižestupanjske je presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev na utvrđenje izvanrednog otkaza tužiteljevog ugovora o radu nedopuštenim. Slijedom toga, otpale su i sve materijalnopravne pretpostavke za prihvaćanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva čija osnovanost u cijelosti zavisi od (ne)prihvaćanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje nedopuštenosti otkaza.

Tuženik je preinačenjem pobijane presude ostvario potpun uspjeh u postupku stoga mu je tužitelj, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, dužan naknaditi troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: OT).

Tuženik je određeno zatražio (list 162. spisa) troškove za dva zastupanja na ročištima od 14.2.2014. i 3.3.2014. koje mu je primjenom tbr. 9. toč. 1. OT-a, te uz pripadajući PDV po tbr. 42. OT-a, sud priznao u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn. Uz to, tuženik je opravdano zatražio i naknadu troškova za sastav žalbe (list 178. spisa) u iznosu od 6.250,00 kn, koje mu je sud odmjerio primjenom tbr. 10. toč. 1. i tbr. 42. OT-a. Tuženik je platio i sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 5.000,00 kn (list 186. spisa) koju je opravdano zatražio (list 178. spisa) pa mu je valjalo priznati i taj trošak. Slijedom toga, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove postupka u ukupnom iznosu od 23.750,00 kn. Ostale troškove postupka tuženik nije određeno zatražio ili ih je nejasno i neodređeno zatražio (paušalna naknada od 2.000,00 kn), stoga mu takvi troškovi nisu priznati.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.                                                                                      

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93)

ODGOVORNOSTI OSNIVAČA USTANOVE ZA NJEZINE OBVEZE PREMA RADNICIMA USTANOVE

Revr-317/17
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-317/17
Zakon:
Zakon o radu
Članak zakona:

Članak 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku 1. D. isplatiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. veljače 2006. do isplate te iznos od 622,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. prosinca 2006. do isplate (točka I/ izreke) te je naloženo tuženiku 1. D. naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.644,34 kn (točka II/ izreke), tužiteljica je odbijena sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika 2. D. L. (točka III/ izreke) te je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.500,00 kn (točka IV/ izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženika 2. D. L. te u dijelu pod točkom IV izreke kojom je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.500,00 kn (točka I izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II izreke)
Revizija tužiteljice je osnovana te Vrhovni sud preinačuje presudu Županijskog suda u točki I izreke u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III/ izreke i u točki II izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u točki III/ njene izreke i tako da se sudi da se nalaže tuženiku 2. D. L. u roku od osam dana solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama od 5. veljače 2006. do isplate i iznos od 622,00 kn sa zateznim kamatama od 9. prosinca 2006. do isplate, te se nalaže tuženiku 2. D. L. u roku od osam dana solidarno naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 9.595,59 kn.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Tužiteljica u reviziji navodi da je drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženika D. L. (dalje: drugotuženik) utemeljena na shvaćanju po kojem se solidarna odgovornost osnivača ustanove predviđena odredbom članka 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93) odnosi na obveze prema trećima, a ne na obveze osnivača prema radnicima iz radnopravnog odnosa, a da je to shvaćanje protivno shvaćanju revizijskog suda po kojem osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njezine obveze, uključujući i one prema vlastitim radnicima (presude Vrhovnog suda broj Gzz-108/03-2 od 31. ožujka 2004., broj Revr-717/04-2 od 17. veljače 2005., broj Revr-337/06-2 od 14. kolovoza 2006. i broj Revr-572/07-2 od 16. siječnja 2008., a što je opazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4601/2008 od 7. ožujka 2012.).
Odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja - odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove - a to je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u naprijed navedenim presudama, a pobijana presuda drugostupanjskog suda je utemeljena na shvaćanju koje je suprotno tom shvaćanju.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu plaće, postavljen solidarno u odnosu na tuženika 1. D. (dalje: prvotuženik) kao poslodavca i drugotuženika kao osnivača ustanove.
Prvostupanjskom presudom je prvotuženiku naloženo platiti tužiteljici iznos od 10.500,00 kn i iznos od 622,00 kn, dok je tužbeni zahtjev u iznosu od 4.500,00 kn odbijen, a u odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika uz obrazloženje da on kao osnivač prvotuženika ne odgovara za obveze te ustanove jer se solidarna odgovornost osnivača predviđena odredbom članka 59. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93) odnosi na obveze prema trećima, a ne na obveze osnivača prema radnicima iz radnopravnog odnosa.
Prema odredbi čl. 59. Zakona o ustanovama, ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, a osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obveze.
Iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi isključenje odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove.
O pitanju odgovornosti osnivača ustanove za njezine obveze prema radnicima ustanove ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje (presude broj Gzz-108/03-2 od 31. ožujka 2004., Revr-717/04-2 od 17. veljače 2005., Revr-337/06-2 od 14. kolovoza 2006. i Revr-572/07-2 od 16. siječnja 2008., a na koje se poziva i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4601/2008 od 7. ožujka 2012.). 
Prema izraženom pravnom shvaćanju osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njezine obveze, uključujući i one prema radnicima ustanove.
Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju drugotuženik kao osnivač odgovara solidarno i neograničeno za obveze iz radnog odnosa prvotuženika kao poslodavca prema tužiteljici kao radnici. S obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđena visina obveze ustanove - neisplaćene plaće za obavljeni rad na poslovima medicinske sestre u razdoblju od 21. studenoga 2005. do 10. veljače 2006., to je valjalo drugotuženiku kao njenom osnivaču naložiti njezino plaćanje u utvrđenoj visini sa zateznim kamatama po propisanim stopama.
Na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka i tužiteljici dosuditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 9.595,59 kn, a koji trošak se odnosi na utvrđene troškove pred prvostupanjskim sudom u iznosu od 6.644,34 kn, troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.076,25 kn (razmjerno uspjehu od 70%, dakle 70% od ukupno zatraženih troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn po Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zajedno s PDV-om u iznosu od 287,50 kn) te trošak sastavljanja revizije u iznosu od 1.500,00 kn po Tbr. 10. toč. 6. navedene Tarife, zajedno s PDV-om u iznosu od 375,00 kn.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 17. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01)

OBVEZE IZ UGOVORA O UPUĆIVANJU NA SPECIJALIZACIJU

Revr-302/15
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-302/15
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 17. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom u dijelu pod stavkom I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 78.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2009. do isplate, dok je pod stavkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži na ime isplaćenih naknada plaća iznos 332.850,91 kn, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je to pobliže navedeno pod stavkom II izreke prvostupanjske presude.
Drugostupanjskom presudom je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (stavak II izreke), kao i u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak (stavak II izreke) tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime isplaćenih naknada plaća iznos od 332.850,91 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, te parnični trošak u iznosu od 70.820,00 kn, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška. 
Revizija tuženika je odbijena kao neosnovana.


Iz obrazloženja odluke revizijskog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom sredstava za specijalističko usavršavanje u vidu plaća, troškova školarine za poslijediplomski studij, troškova specijalizacije, te troškova sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima i to u ukupnom iznosu 411.350,91kn.
Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženik bio kod tužitelja na radu na radnom mjestu liječnika-oftamologa od 1. svibnja 2003., na temelju Ugovora o radu zaključenog 28. travnja 2003.,
- da su stranke na temelju odobrenja Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske sklopile Ugovor kojim se tuženik upućuje na specijalizaciju iz oftamologije (u daljnjem tekstu: Ugovor) koju je tuženik započeo 26. svibnja 2003., a koju je završio u ugovorenom roku 6. lipnja 2007.,
- da je tuženik 20. ožujka 2008. otkazao Ugovor o radu tužitelju,
- da su stranke u spomenutom Ugovoru utanačile da je tuženik obvezan po završetku specijalizacije kod tužitelja ostati na radu najmanje 15 godina (čl. 4. U govora), kao i to da je on obavezan vratiti sve troškove uložene u njegovo obrazovanje ukoliko dođe do prekida radnog odnosa ranije (čl. 5. Ugovora),
- da je tuženik specijalizaciju obavljao u Kliničkoj bolnici "S. M.",
- da je tužitelj tuženiku isplaćivao troškove školarine za poslijediplomski studij, troškove specijalizacije, te troškove sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima, kao i mjesečne iznose na ime plaća tijekom specijalizacije. 
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su se u smislu čl. 5. Ugovora stekle pretpostavke prema kojim je dospjela obveza tuženika vratiti tužitelju sve troškove uložene u njegovo obrazovanje u vezi specijalizacije. Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da troškove specijalizacije u smislu čl. 5. Ugovora čine samo troškovi školarine za poslijediplomski studij, troškovi specijalizacije, te troškovi sudjelovanja na stručnim kongresima i seminarima u ukupnom iznosu 78.500,00 kn, dok plaće koje je tužitelj isplaćivao tuženiku za vrijeme dok je tuženik bio na specijalizaciji u drugoj zdravstvenoj ustanovi (ukupno 332.850,91 kn) prema shvaćanju suda prvog stupnja ne predstavljaju troškove uložene u obrazovanje tuženika u smislu navedene odredbe Ugovora, budući da se radi o pravu tuženika iz radnog odnosa. Zbog toga je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos 78.500,00 kn, te djelomično odbio tužbeni zahtjev za iznos 332.850,91 kn.
Međutim, zaključujući da plaća isplaćena tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije predstavlja troškove uložene u obrazovanje tuženika u smislu Ugovora, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 332.850,91 kn na ime isplate naknade plaće i u tom dijelu je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 17. st. 1. ZOO, nalažući tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos.
Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud. 
Naime, tuženik je Ugovorom preuzeo obvezu da će po završetku specijalizacije (koja je trajala četiri godine) raditi kod tužitelja najmanje 15 godina (čl. 4. Ugovora), kao i da će ukoliko dođe do prekida radnog odnosa ranije vratiti tužitelju sve troškove uložene u njegovo obrazovanje (čl. 5. Ugovora).
Nije sporno da je tuženik 6. lipnja 2007. završio specijalizaciju, a da je 20. ožujka 2008. otkazao ugovor o radu tužitelju, čime je prekršio ugovorom preuzetu obvezu iz čl. 4. Ugovora.
Međutim, sporno je bilo tijekom postupka, a i u revizijskom stadiju postupka predstavljaju li plaće koje je tužitelj isplaćivao tuženiku za vrijeme trajanja specijalizacije troškove uložene u obrazovanje tuženika.
Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.
S obzirom da je tuženiku plaću za vrijeme specijalizacije isplaćivao tužitelj, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz citirane odredbe čl. 17. st. 1. ZOO, kada je obvezao tuženika isplatiti tužitelju sve izdatke koje je tužitelj imao glede specijalizacije tuženika, pa tako i naknadu plaća isplaćenih tuženiku za vrijeme specijalizacije, čija visina nije sporna. To stoga što je tuženik kao sudionik konkretnog ugovornog odnosa dužan ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu u smislu čl. 5. Ugovora (tako i u odlukama Revr 517/2002-2 od 22. siječnja 2003., Revr 1058/2011-2 od 10. srpnja 2012., Revr 357/2006-2 od 13. rujna 2006.).
Revident u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zapravo iznosi činjenice i upušta se u preocjenjivanje ocjene drugostupanjskog suda. U odnosu na takve, činjenične navode revidenta treba reći da ih ovaj sud sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, nije mogao uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti.
Na osnovu svega izloženog, ovaj revizijski sud nalazi da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne okolnosti dajući valjano obrazložene razloge za svoja utvrđenja i zaključke, zbog čega slijedi da nisu ostvareni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, zbog kojeg razloga je revizija podnesena, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Članak 107. stavak 1. točka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11)

Poslovno uvjetovani otkaza ugovora o radu ? teret dokazivanja u radnim sporovima

Revr-1398/16
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1398/16
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:

Članak 107. stavak 1. točka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11)

Članak zakona (stari):
1.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 24. listopada 2013. i zahtjev da radni odnos nije prestao kao i zahtjev za vraćanje na rad. Ujedno je tužiteljica obvezana tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Revizija tužiteljice je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 24. listopada 2013. kojom je otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, te zahtjev vraćanje na rad. 
Zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljica temelji na tvrdnji da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu jer nije prestala potreba za njenim radom te na tvrdnji da je tuženik imao mogućnost zaposliti je na drugim poslovima. 
Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim u bitnom pošavši od utvrđenja
- da je zbog nove organizacije rada i pojednostavljenja poslovnih procesa smanjen obim poslova, zbog čega su između ostaloga ukinuta sva radna mjesta "referent za operativnu podršku nabave" time da je dio poslova ukinutih radnih mjesta raspoređen na postojeća radna mjesta unutar Službe za investicije;
- da je time prestala potreba za radom izvršitelja na tim radnim mjestima pa tako i za radom tužiteljice;
- da je tuženik time dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu;
- da u postupku otkazivanja nije bilo kršenja prisilnih odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR);
- da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da u odnosu na radnike koji su zadržani na radu ima prednost, dakle, da nije dokazala da je tuženik donoseći pobijanu odluku o otkazu povrijedio odredbu čl. 107. st. 3. ZR.
Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe "čl. 107. st. 1. toč. 3. ZPP" (?!), jer da je u primjeni navedene odredbe postojala obveza tuženika da joj ponudi radno mjesto i izvan sektora u kojem je radila te da je uspoređuje sa svim radnicima tuženika, a ne samo s radnicima istog radnog mjesta. Pritom tužiteljica ne ukazuje, a niti je ukazivala tijekom postupka, na konkretno slobodno radno mjesto na koje ju je tuženik mogao zaposliti i u odnosu na kojeg konkretnog radnika bi ona imala prednost po socijalnim kriterijima.
Prema odredbi čl. 107. st. 2. ZR poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.
Pravilno su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje o nedokazanosti postupanja tuženika protivno odredbi iz čl. 107. st. 2. ZR, primijenili materijalno pravo iz navedene odredbe kada otkaz nisu ocijenili nedopuštenim.
Naime, tužiteljica iznoseći tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je tuženik bio dužan dokazati da je nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima, polazi od pogrešne pretpostavke o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz odredbu čl. 107. st. 2. ZR.
Zakon o radu, kao poseban propis sadrži postupovne odredbe o teretu dokazivanja. Tako u odredbi čl. 131. st. 1.  načelno propisuje da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Istim člankom propisane su iznimke od načelne odredbe o teretu dokazivanja, pa je tako u stavku 3.  propisana iznimka u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu. Navedenom odredbom propisano je da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.
Dakle, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tužbi radnika na poslodavcu je teret dokaza samo u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz, dok ostale činjenice o kojima ovisi nedopuštenost otkaza treba, sukladno odredbi čl. 131. st. 1. ZR, kao i općoj odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, iznijeti i dokazati radnik.
Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pretežnim navodima revizije, pa tako i u pogledu postupka savjetovanja, osporava se pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) ti revizijski navodi, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.
Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Županijski sud u Varaždinu

Čl. 7. Zakona o razminiranju

PRAVO NA POVEĆANU PLAĆU, OBAVLJANJE POSLOVA RAZMINIRANJA PROTIVNO ODREDBAMA ZAKONA O RAZMINIRANJU

Gž. 1909/05-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 1909/05-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 7. Zakona o razminiranju
Članak zakona (stari):
0.
Tužitelj koji je po nalogu tuženika, protivno odredbama
Zakona o razminiranju obavljao poslove razminiranja a koji
poslovi ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca na kojem je tužitelj radio, ima pravo na plaću koja se
redovito plaća za obavljanje poslova na razminiranju.

Prvostupanjski sud, naime, smatra da tužitelju ne pripada pravo
na pirotehnički dodatak, jer takav dodatak pripada samo zaposlenicima
Hrvatskog centra za razminiranje, a ne i zaposlenicima tuženika, smatrajući
ujedno da tužitelju ne pripada niti pravo na razliku plaće između plaće
policajca-specijalca i plaće protueksplozijskog službenika prema podacima o
visini ostvarene plaće zaposlenika tuženika B.V., budući da su tužitelj i
navedeni zaposlenik tuženika radili na različitim radnim mjestima i obavljali
različite poslove u različitom radnom vremenu. Međutim, iz sadržaja
postupka proizlazi nespornom činjenica da je tužitelj bio zaposlen na
radnom mjestu policajca- specijalca, te da je u razdoblju od 01. ožujka
1998. g. do 12. prosinca 2000. g. radio na poslovima razminiranja za
gospodarske subjekte, koje poslove je obavljao po nalogu tuženika.
Nesporna je i činjenica da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana
plaća utvrđena za radno mjesto policajca-specijalca. Dakle, prema sadržaju
citiranih odredbi Zakona o razminiranju poslove razminiranja ovlašteno je
obavljati isključivo trgovačko društvo koje osnuje ili odredi Vlada RH, a
državni službenici Ministarstva unutarnjih poslova, prema izričitoj odredbi
čl. 23. st. 1. istog zakona, ne mogu obavljati poslove razminiranja, niti se
mogu zaposliti u ovlaštenoj pravnoj osobi, već u smislu odredbe čl. 24.
istog Zakona mogu isključivo na temelju Odluke Vlade RH privremeno
obavljati poslove razminiranja, najdulje tri mjeseca, u ovlaštenoj pravnoj
osobi i to samo u slučajevima predviđenim citiranom odredbom. Tužitelj je,
međutim, nesporno obavljao poslove razminiranja po nalogu tuženika,
protivno odredbama Zakona o razminiranju, obavljajući poslove koji
nedvojbeno ne ulaze u djelokrug poslova radnog mjesta policajca -
specijalca, na kojem radnom mjestu je tužitelj bio zaposlen. Dakle, poslovi
razminiranja nedvojbeno se moraju smatrati delikatnim i visokorizičnim
poslovima, zbog čega za navedene poslove vrijede posebna pravila, kako u
pogledu trajanja radnog vremena, tako i u pogledu priznavanja vremena
provedenog na navedenim poslovima u mirovinski staž, a koje poslove je u
utuženom razdoblju tužitelj faktično obavljao po nalogu tuženika.
Navedene okolnosti, nedvojbeno, imaju utjecaja i na visinu plaće
pirotehničara, jer prema odredbi čl. 51. st. 2. Pravilnika o radu Hrvatskog
centra za razminiranje, koji predstavlja ovlaštenu pravnu osobu u smislu
odredbe čl. 7. Zakona o razminiranju, dodatak za rad u odnosu na poslove
radnog mjesta pirotehničara iznosi 170%, pri čemu valja ukazati i na
činjenicu da su u smislu st. 1. iste odredbe poslovi pirotehničara utvrđeni
poslovima s posebnim uvjetima rada. Kako je tužitelj po nalogu tuženika
obavljao poslove razminiranja, koji poslovi ne ulaze u djelokrug poslova
radnog mjesta policajca - specijalca na kojem je tužitelj radio, tužitelju
prema ocjeni ovoga suda, pripada pravo na plaću za obavljeni rad, pa je
tuženik u obvezi za obavljeni rad isplatiti tužitelju primjerenu plaću,
odnosno plaću koja se redovito plaća za obavljanje takvih poslova, budući
da je jedna od temeljnih obveza poslodavca iz radnog odnosa isplatiti
zaposleniku plaću za obavljeni rad, a imajući u vidu vrstu i prirodu
obavljenih poslova.

Ustavni sud RH

0

PREDNOST BRANITELJA PRI ZAPOŠLJAVANJU

U-III-1126/2004
Pregledaj
Naziv suda:
Ustavni sud RH
Broj presude:
U-III-1126/2004
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0
Članak zakona (stari):
o
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2836/2000-4 od 20. studenoga 2003. godine.

Tom je presudom poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, klasa: UP/I-112-01/00-01/4, urbroj: 514-08-02-00-1 od 1. ožujka 2000. godine.

Tim je rješenjem utvrđeno da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine o prijemu u državnu službu u Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije D. Lj., povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom hrvatskom razvojačenom branitelju G. K. (podnositelju). Istim je rješenjem utvrđeno da rješenje župana navedene županije po pravomoćnosti tog rješenja ne proizvodi pravne učinke.

2. Podnositelj, kao sudionik u javnom natječaju, smatra da su presudom Upravnog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđene odredbe članaka 5., 14. stavka 2., 26., 29. stavka 1., 35. i 54. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom utvrđeno je da je rješenjem župana Dubrovačko-neretvanske županije od 11. studenoga 1999. godine na mjesto pročelnika Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Dubrovačko-neretvanske županije imenovan D. Lj. Po žalbi podnositelja, Ministarstvo pravosuđa rješenjem od 1. ožujka 2000. godine utvrdilo je da je rješenjem župana povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju nezaposlenom razvojačenom branitelju.

Upravni sud Republike Hrvatske uvažio je tužbu Dubrovačko-neretvanske županije i poništio navedeno rješenje Ministarstva pravosuđa, jer se prema stavu toga Suda odredbe članka 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96., u daljnjem tekstu: Zakon o pravima hrvatskih branitelja) ne odnose na zaposlenike koji se imenuju na određeni položaj, nego samo na zaposlenike koji se primaju u određeno zvanje.

Upravni sud je utvrdio da je konkretni postupak prijama u službu proveden radi imenovanja na položaj na koje se ne odnosi pravo prvenstva pri zapošljavanju, propisan člankom 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja.

U odnosu na prigovor iz ustavne tužbe da je u izreci presude Upravnog suda poništen drugostupanjski upravni akt, dok je u obrazloženju navedeno da tužba nije osnovana, valja reći da samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti i obvezuje, dok se to pravilo ne odnosi na obrazloženje. Stoga u tom dijelu nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja.

5. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Utvrdivši da pravna stajališta Upravnog suda u konkretnom slučaju nisu odstupila od ustaljene prakse u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj: U-III-884/2004 ("Narodne novine", broj 2/05.).

7. U ustavnoj tužbi istaknuta je povreda ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

Ocjena je ovog Suda da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, vođen na način koji je podnositelju omogućio pravično suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

8. Odredbom članka 35. Ustava, na čiju povredu podnositelj također upućuje u ustavnoj tužbi, jamči se štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, ugleda i časti.

S obzirom da se u postupku odlučivalo o pravu prvenstva branitelja u javnom natječaju za zasnivanje radnog odnosa u županiji, navedena odredba nije mjerodavna.

9. Člankom 54. stavkom 1. Ustava jamči se pravo na rad i sloboda rada.

Kako je osporena presuda utemeljena na mjerodavnom materijalnom pravu, navedeno ustavno pravo podnositelju nije povrijeđeno.

10. Odredbe članka 3. i 5. Ustava, čije povrede podnositelj također ističe, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom izloženog, pozivom na odredbe članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.113.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 23/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 23/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.113.
Članak zakona (stari):
106.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužena donijela Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenog 2002. godine, koji Program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR, a kojim Programom

- da je uz druge radnike i tužiteljica, zaposlena na poslovima medicinske sestre, utvrđena tehnološkim viškom, s time

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćeni ocjenjivanjem kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu i urednost), tako i socijalnih uvjeta (ukupni radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika),

- da je pri donošenju Programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje, te

- da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljice.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ocijenivši da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđenih činjenica da je Program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 119. i 120. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 106. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti, a obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnost u radu, urednost), nužno je zaključiti da je postupanje tuženice bilo u skladu sa zakonom. Donošenju Programa prethodilo je bodovanje radnika, a bez čega i nije bilo moguće sačiniti Program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba za njihovim radom.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu utvrđivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tužena uzela u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tuženice bilo odlučiti kojim će od tih kriterija dati prednost u njihovom vrednovanju. Kod vrednovanja relevantnih kriterija prednost dana onima koji se odnose na radne osobine radnika, što je razumljivo obzirom na djelatnost tuženice.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nedopuštenost otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad tužiteljice materijalno pravo pravilno primijenjeno.

SUD PRAVDE U LUXEMBOURGU

13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji

SOCIJALNA SIGURNOST RADNIKA MIGRANATA

C 347/10
Pregledaj
Naziv suda:
SUD PRAVDE U LUXEMBOURGU
Broj presude:
C 347/10
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji
Članak zakona (stari):
13.
Članak 13. stavak 2.(a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samostalne djelatnike i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. i kako je bila izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998. i članak 39. EZ treba tumačiti na sljedeći način:
„Zabranjeno je da radnik koji radi na nepomičnom uređaju u epikontinentalnom pojasu koji graniči s državom članicom, nije obvezno osiguran u toj državi članici na temelju nacionalnoga zakonodavstva socijalnog osiguranja samo zato što ne prebiva u toj već u drugoj državi članici."

Upravni sud RH

Članak 1. Zakona o plaćama u javnim službama

RASPORED NA RADNO MJESTO - rješenje o rasporedu na radno mjesto u javnoj službi nije upravni akt

Us-8122/01
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud RH
Broj presude:
Us-8122/01
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 1. Zakona o plaćama u javnim službama
Članak zakona (stari):
0
«Iz osporenog rješenja i navoda tužbe vidljivo je da se predmetnim rješenjem odlučuje o pravima namještenika iz radnog odnosa po osnovi Zakona o plaćama u javnim službama («Narodne novine», broj: 27/01) i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama («Narodne novine», broj: 38/01), a ne o pravu i obvezi u kakvoj upravnoj stvari u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92).

Osporeni akt tuženog tijela, dakle, nema pravni značaj upravnog akta čija je kontrola zakonitosti usmjerena na upravni spor sukladno Zakonu o upravnim sporovima, a zaštita prava iz radnog odnosa se ostvaruje kod nadležnog općinskog suda sukladno odredbi članka 16. stavka 1. točke h. Zakona o sudovima («Narodne novine», broj: 3/94, 100/96, 131/97, 129/00). Dakle, u konkretnom predmetu je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u D.»

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl.77.

ZABRANA OTKAZA

Revr 211/06-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 211/06-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl.77.
Članak zakona (stari):
70.
U dosadašnjem postupku je utvrđeno, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu s tuženikom 25. ožujka 1996. godine na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova učitelja tehničke kulture. Ugovorom od 19. siječnja 1998. godine, kojeg su stranke potpisale, izmijenjena je toč. IV. ranije sklopljenog ugovora o radu, tako da se «ugovor sklapa na neodređeno vrijeme uz uvjet da zaposlenica do 26. 06. 1999. godine položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U protivnom joj prestaje ugovor o radu.» Tužiteljica nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje u vremenu određenom u ugovoru, pa je tuženik dopisom od 24. lipnja 1999. godine obavijestio tužiteljicu o prestanku ugovora o radu s danom 25. lipnja 1999., jer nije položila dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje. U vremenu od 27. lipnja 1997. do 26. lipnja 1999. godine tužiteljica je koristila produženi porodni dopust.

Suprotno stajalištu iznesenom u reviziji, pravni temelj prestanka ugovora o radu tužiteljici nije otkaz ugovora o radu, nego ispunjenje raskidnog uvjeta iz ugovora od 19. siječnja 1998. godine. Naime, ugovor o radu na neodređeno vrijeme može prestati otkazom u slučajevima i na način predviđen čl. 106. i 107. ZR, a iz obavijesti tuženika od 24. lipnja 1999. godine vidljivo je da radni odnos tužiteljice nije prestao ni iz jednog razloga navedenog u citiranim zakonskim odredbama.

Člankom 70. ZR propisuje se zabrana samo otkaza ugovora o radu za vrijeme korištenja porodnog dopusta, ali se ta zabrana ne odnosi i na druge slučajeve prestanka ugovora o radu. Stoga, tuženik u konkretnom slučaju nije postupio suprotno odredbi čl. 70. ZR.

Kako su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da ugovor od 19. siječnja 1998. godine, kojim je ugovoren prestanak ugovora o radu ako tužiteljica do 26. lipnja 1999. godine ne položi dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje, nije ništav, budući je sklopljen u skladu s odredbom čl. 9. st. 1. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (Narodne novine 47/96), to je na temelju čl. 74. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO), koji se u smislu čl. 6. ZR primjenjuje na ugovor o radu, kada zakonom nije što drugo određeno, ugovor o radu tužiteljici prestao ispunjenjem navedenog uvjeta.


Upravni sud RH

Članak 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca

PRAVA RADNIKA U STEČAJU - pokretanje postupka za ostvarivanje prava ? objava na oglasnoj ploči

Us-1775/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud RH
Broj presude:
Us-1775/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca
Članak zakona (stari):
0

Zahtjev za ostvarenje prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, može se podnijeti u roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.

„Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud nalazi da je tuženo tijelo nepravilno postupilo kada je odbilo žalbu tužitelja protiv uvodno citiranog rješenja upravnog tijela prvog stupnja kojim je odbačen, kao nepravodoban, zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, uz obrazloženje da je zahtjev podnesen protekom roka od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata.
Prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/03) prava propisana ovim Zakonom može ostvariti radnik koji je u trenutku stečajnog postupka bio u radnom odnosu kod poslodavca, kao i radnik koji je bio zaposlen kod poslodavca u vremenu za koje se isplaćuju potraživanja iz članka 3. stavka 1. ovoga Zakona, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen propisima koji uređuju stečajni postupak, odnosno ako otvoreni stečajni postupak nad poslodavcem nije bio proveden, ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen ovim Zakonom.
Prema članku 10. istog Zakona postupak za ostvarivanje prava iz članka 3. toga Zakona pokreće se na zahtjev radnika koji se podnosi Područnoj službi Zavoda prema mjestu sjedišta poslodavca, odnosno njegove registrirane poslovne jedinice, u roku od 30 dana od dana kada su potraživanja u stečajnom postupku postala priznata, odnosno od dana kada je rješenje nadležnog stečajnog suda o neprovođenju stečajnog postupka objavljeno u „Narodnim novinama".
Uvidom u spis predmeta dostavljenom ovom Sudu uz odgovor na tužbu neosporno proizlazi da je tužitelj bio radnik poslodavca A.K. AKD d.d. iz Z.. nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Z., broj: St-32/04 od 22. travnja 2004. godine, otvoren stečajni postupak. Iz zapisnika sa ispisnog ročišta održanog pred Trgovačkim sudom u Z. 16. srpnja 2004. godine proizlazi da je stečajni upravitelj priznao tražbine zaposlenika stečajnog dužnika i ranijih zaposlenika, kao tražbine I višeg isplatnog reda, ukupno 100 prijava, od čega 97 prijava zaposlenika, te prijave HZZO, HZMO i Regos-a, u ukupnom iznosu od 2,714.032,56 kn.
Također nesporno proizlazi da je tužitelj zahtjev za ostvarivanje prava na neostvarena potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca podnio dana 30. rujna 2004. godine koji zahtjev je Fond za razvoj i zapošljavanje odbacio uz obrazloženje da je zahtjev podnio protekom roka od 30 dana. Pri tome i prvostupanjsko i tuženo tijelo smatraju da je rok za podnošenje zahtjeva počeo teći 16. srpnja 2004. godine kada je potraživanje radnika priznato na ispitnom ročištu.
Tuženo se tijelo pritom poziva na odredbu članka 177. stavka 1. Stečajnog zakona (NN 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 187/04) kojom je propisano da se tražbina smatra utvrđenom ako ju na ispitnom ročištu prizna stečajni upravitelj radi čega tuženi smatra da je dan kada je stečajni upravitelj priznao potraživanje, u konkretnom slučaju 16. srpnja 2004. godine, dan od kojega počinje teći rok za pokretanje postupka za ostvarivanje prava tužitelja.
Međutim, tuženo tijelo ne citira cjelokupnu odredbu stavka 1. članka 177. Stečajnog zakona, a niti se poziva na stavak 2. istoga članka navedenog Zakona.
Člankom 177. stavkom 2. Stečajnog zakona je propisano da stečajni sudac sastavlja posebnu tablicu ispitnih tražbina u koju se za svaku prijavljenu tražbinu unosi u kojoj je mjeri tražbina utvrđena prema svom iznosu i svom redu, odnosno tko je tražbinu osporio. Osporavanje dužnika fizičke osobe također se unosi u tablicu. Na mjenicama ili drugim ispravama o dugu stečajni sudac će naznačiti da je tražbina utvrđena.
Stavku 3. istoga članka Zakona, na temelju tablice iz stavka 2. ovoga članka, stečajno vijeće donosi rješenje kojim odlučuje o tome u kojem su iznosu i u kojem isplatnom redu utvrđene, odnosno osporene pojedine tražbine. Tim rješenjem stečajno vijeće odlučuje i o upućivanju na parnicu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja tražbine.
Stavkom 4. istoga članka Zakona je propisano da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka objavljuje na oglasnoj ploči suda i dostavlja, u pravilu u obliku izvatka, svakom vjerovniku čija je tražbina osporena, odnosno koji je upućen na parnicu. To rješenje svaki vjerovnik može pobijati žalbom u dijelu koji se tiče njegove prijavljene tražbine, odnosno tražbine koju je osporio.
Odredbom članka 8. stavka 1. Stečajnog zakona je propisano da se sudska pismena koja su upućena širem krugu osoba dostavljaju, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, stavljanjem pismena na posebnu stečajnu oglasnu ploču suda, na kojoj se pismena pregledno svrstavaju prema danu objave. Dostava se smatra izvršenom istekom trećeg dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču.
Sukladno citiranim odredbama Zakona o stečaju, Sud smatra da odluka o utvrđenim i osporenim tražbinama ima učinak prema strankama, pa dakle i prema tužitelju, istekom trećega dana od dana objave rješenja stečajnog suda o utvrđenim i osporenim tražbinama na stečajnoj oglasnoj ploči suda.
U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je rješenje Trgovačkog suda u Z. u stečajnom postupku nad dužnikom A.K.AKD d.d. Z., broj: XIII-St-32/2004 od 16. srpnja 2004. godine, stavljeno na oglasnu ploču suda dana 9. rujna 2004. godine, pa se sukladno naprijed navedenom smatra da je dostava tužitelju izvršena protekom trećega dana od dana stavljanja na oglasu ploču suda.
S obzirom na navedeno, tužitelj je imao pravo podnijeti zahtjev za ostvarenje svog prava iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, u daljnjem roku od 30 dana po isteku trećeg dana od objave rješenja na oglasnoj ploči suda.
Stoga shvaćanje tuženog tijela da rok za podnošenje zahtjeva teče od dana održanog ispitnog ročišta ne samo da nije zasnovano na zakonu već dovodi u pitanje ratio Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca kojemu je cilj i svrha zaštita prava radnika i omogućavanje ostvarivanja isplate potraživanja u slučaju stečaja poslodavca iz sredstava osiguranih u Državnom proračunu."

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 77. st. 1. Zakona o radu 

NEDOSTAVLJANJE LIJEČNIČKE POTVRDE O PRIVREMENOJ NESPOSOBNOSTI U ZAKONSKOM ROKU

Revr-779/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-779/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 77. st. 1. Zakona o radu 
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu i zahtjev za vraćanje na radno mjesto radnog terapeuta.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 25. rujna 2012. na neodređeno vrijeme za poslove - radni terapeut,

- da je tuženik Odlukom od 22. siječnja 2013. tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog nedolaska na posao od 7. siječnja 2013., a niti ga izvijestio o razlozima nedolaska na posao,

- da je tužitelj otvorio bolovanje 7. siječnja 2013., o čemu je mobitelom izvijestio djelatnicu tuženika M. F. koja radi u odjelu socijalnog rada, radne terapije, pomoći i njege u kući, u kojem odjelu radi i tužitelj,

- da je kod tuženika dugogodišnja praksa bila da radnik o bolovanju izvijesti nadređenog djelatnika,

- da je M. F. na stručnom kolegiju 7. siječnja 2013. na kojem je bio nazočan i ravnatelj tuženika izvijestila članove kolegija da je tužitelj od 7. siječnja 2013. na bolovanju,

- da je tužitelj 17. siječnja 2013. dostavio tuženiku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije dopušten otkaz tužiteljeva ugovora o radu na neodređeno vrijeme. To u bitnom iz razloga jer nenazočnost tužitelja na radu u vrijeme privremene nesposobnosti za rad nije opravdan razlog za otkaz, a to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZR, sadašnji čl. 37.) nije propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a koja je već 7. siječnja 2013. s time upoznala članove kolegija i ravnatelja. Stoga, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik (poslodavac) nije imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu i slijedom toga prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZR radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, dok prema st. 2. ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu iz st. 1. ovog članka. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz st. 1. ovog članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.

Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, kao i citirane zakonske odredbe (čl. 108. i čl. 77. ZR) i prema ocjeni ovoga suda pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja odluka o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu nedopuštena, jer tuženik nije imao opravdan razlog zbog kojeg je tužitelju otkazao ugovor o radu. Naime, to što tužitelj nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR, nije samo po sebi propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužitelj telefonskim putem obavijestio djelatnicu tuženika M. F. o bolovanju, a s čime je ona isti dan (7. siječnja 2013.) upoznala članove kolegija i ravnatelja. Pritom treba reći da u situaciji kada je utvrđeno, kao i u predmetnom postupku, da je tužitelj bio odsutan s rada zbog bolesti (na bolovanju), da propuštanje u zakonskom roku iz čl. 77. st. 1. ZR dostaviti poslodavcu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju, nije opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, u slučaju kada je radnik naknadno opravdao svoj izostanak zbog kojeg mu je dan otkaz (tako i ovaj sud u Revr 383/09 od 17. lipnja 2009., Revr 532/06 od 15. studenoga 2006., Revr 862/12 od 10. listopada 2012.).

Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zahtjev za utvrđenje da je otkaz tužiteljeva ugovora o radu nedopušten, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad (čl. 116. st. 1. ZR) prihvatili.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.118.

OBLIK, OBRAZLOŽENJE I DOSTAVA OTKAZA TE TIJEK OTKAZNOG ROKA

Revr-902/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-902/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.118.
Članak zakona (stari):
111.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje osnovanosti tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva sudovi su utvrdili slijedeće:

-da je tužitelj s tuženikom zaključio dana 1. kolovoza 2001. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara,

-da niti tužitelj a isto tako niti tuženik nisu pismeno otkazali ugovor o radu,

-da je tužitelj prestao raditi kod tuženika 31. srpnja 2002. kada mu je direktor tuženika rekao da više ne mora dolaziti na posao,

-da bi tužitelju za sporno razdoblje pripadala plaća u neto iznosu od 103.696,66 kuna u mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka Đ. D. iz K..

Nižestupanjski sudovi su prije svega potpuno zanemarili da je pravomoćnom presudom Općinskom suda u Križevcima br. P-522/03 od 29. listopada 2003. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio poništenje usmenog otkaza ugovora o radu od strane tuženika a koji je tužitelju priopćen 31. srpnja 2002. Nakon navedene pravomoćne presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nezakonitim usmeni otkaz ugovora o radu nije bilo pretpostavki niti za raspravljanje i utvrđenje potraživanja tužitelja radi isplate izgubljene plaće.

U smislu odredbe čl. 104. ZOR jedan od načina prestanka ugovora o radu je i otkaz. U smislu čl. 105. ZOR i poslodavac i zaposlenik mogu otkazati ugovor o radu, a u smislu čl. 111. st. 1. ZOR otkaz mora imati pismeni oblik, odnosno u smislu st. 2. citiranog članka poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

U konkretnom slučaju sam tužitelj postavio je prvotno tužbeni zahtjev za poništenje usmenog otkaza ugovora o radu kao nezakonitog a što je u skladu s odredbom čl. 126. st. 2. ZOR. Isto tako prije toga tužitelj je u smislu čl. 126. st. 1. bio dužan staviti zahtjev za zaštitu prava.

Pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da niti tuženik niti tužitelj nisu otkazali ugovor o radu, već naprotiv proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja da je tužitelj prestao raditi 31. srpnja 2002. na zahtjev tuženika, a što se tumači povredom prava iz radnog odnosa odnosno usmenim otkazom ugovora o radu u odnosu na koji se mora tražiti poništenje radi nezakonitosti, a što je tužitelj u krajnjoj liniji i učinio te je pravomoćno odbijen s takvim tužbenim zahtjevom.

Nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da se u slučaju usmenog otkaza ugovora o radu poslodavca, a takvim se mora smatrati zabrana daljnjeg rada, radi o nepostojećem otkazu ugovora o radu i da je isti suprotan čl. 111. st. 1. ZOR. Takvo pravno stajalište je pogrešno jer u takvoj situaciji radnik mora tražiti zaštitu svojih prava i to sudsku zaštitu u smislu čl. 126. st. 1. i 2. ZOR. Tužitelj je pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom slijedom čega nije osnovan niti zahtjev za isplatu plaće za sporno razdoblje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

0

RASPORED DRŽAVNOG SLUŽBENIKA I PRAVO NA PLAĆU

Revr 202/11-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 202/11-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
0
Članak zakona (stari):
0
Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 7.990,24 kune, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od svibnja 2006. do travnja 2009., između radnog mjesta policijskog službenika za zaštitu granice, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ophodnje, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu nadređenog, obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice.

Materijalnopravno pitanje koje proizlazi iz sadržaja revizije jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto u odnosu na plaću za poslove radnog mjesta koje je obavljao po nalogu nadređenog rukovoditelja?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj postaji ..., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove vođe ophodnje, drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženice, preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se na odredbe čl. 63. st. 1., čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda takav pravni zaključak je pravilan.

Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine", broj 129/00 i 41/08, dalje: ZP) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ophodnje bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ophodnje, koje poslove je privremeno obavljao pa je drugostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio žalbu tuženice, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 46. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine" broj 93/08, 93/08, 23/09, dalje: KUDSN) i tumačenje tog članka od strane zajedničke komisije nije od utjecaja na prethodno izneseni stav revizijskog suda. Ovo stoga što ta odredba regulira prava službenika koji:

- kao zamjena obavlja poslove višeg stupnja složenosti od onih koje inače obavlja po rješenju o rasporedu na određene poslove,

- u razdoblju od najmanje 7 dana do najviše 30 dana,

- pri čemu i u ovom slučaju čelnik tijela mora donijeti rješenje o plaći (čl. 46. st. 2. KUDSN), a što nijedno nije situacija u konkretnom slučaju budući je tužitelj poslove višeg stupnja složenosti obavljao duže od 30, što se ističe i u reviziji, a čelnik tijela nije, iako je morao, donio rješenje o plaći.

Neosnovano je i pozivanje tužitelja na odredbu čl. 10. st. 2. ZDS prema kojoj državni službenici imaju pravo na jednaku plaću za jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, neovisno o tome jesu li u državnoj službi na neodređeno ili određeno vrijeme, odnosno jesu li na probnom radu. Ovo zbog toga što se radi o odredbi načelne prirode o kojoj se mora voditi računa prilikom donošenja pravilnika i drugih akata kojima se uređuje pitanje plaće državnih službenika, a ne o odredbi na temelju koje bi se stjecalo pravo na isplatu plaće po samom zakonu.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl. 281. Zakona o radu

(NE)ZAKONITOST ŠTRAJKA

Gž 20/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gž 20/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl. 281. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
0
U ovom predmetu riječ je o zahtjevu tužitelja kao poslodavca na temelju odredbe čl. 281. ZR za utvrđenje štrajka nezakonitim, koji organizira tuženik pozivom na odredbu čl. 269. ZR.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tuženik najavio industrijsku akcijsku - štrajk 10. travnja 2014.,

- da je Kolektivni ugovor potpisan od strane Sindikata strojovođa, a ne od strane Sindikata željezničara,

- da je postupak mirenja neuspješno okončan 16. travnja 2014. u 17,24 sata,

- da je štrajk službeno započeo istog dana u 17,30 sati,

- da je prijedlog I. Aneksa Kolektivnog ugovora od 25. ožujka 2014. podnio tuženik.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud, prije svega, ocjenjuje da je poduzimanje predmetnog štrajka u skladu s odredbama Zakona o radu, jer je tuženik postupio u cijelosti u skladu s odredbom čl. 269. st. 2. do 5. ZR. Također, prvostupanjski sud ocjenjuje da je svrha štrajka promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih interesa članova Sindikata tuženika (čl. 269. st. 1. ZR) jer je riječ o kolektivnom interesnom sporu - sukoba interesne naravi pitanja koja nisu uređena i mogu biti predmetom kolektivnog ugovora.

Žalitelj u žalbi osporava pravo tuženika na poduzimanje štrajka jer smatra da ne postoje razlozi za štrajk u smislu čl. 269. st. 1. ZR, jer da nije riječ o kolektivnom interesnom sporu.

Stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 281. st. 1. ZR poslodavac može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje poduzimanja štrajka protivno odredbama zakona.

Odredbom čl. 269. st. 1. ZR propisano je da sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozivati se na štrajk i provesti ga sa svrhom promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, dok je stavkom 4. istog članka propisano da štrajk ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen ovim Zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele, dok u pismu u kojem se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka (čl. 265. st. 5. ZR).

Prema odredbi čl. 255. st. 1. ZR kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, a pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa i u svezi s radnim odnosima.

Odredbom čl. 256. ZR je propisano da su osobe koje sukladno ovom Zakonu mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora u vezi s pitanjima koja sukladno ovom Zakonu mogu biti predmet kolektivnog ugovora.

Pravi smisao i svrha štrajka je pravo i mogućnost sindikata da sredstvima pritiska štiti i promiče interese svojih članova, posebno prilikom kolektivnih pregovaranja. To znači, pregovarati u cilju sklapanja kolektivnog ugovora, pa propuštanje mogućnosti iznalaženja rješenja u postupku mirenja i nedefiniranja sadržaja kolektivnog ugovora, opravdava poduzimanje štrajka.

Odredbe Zakona o radu kojima se određuje štrajk donesene su sa ciljem da se osigura ustavno pravo na štrajk (čl. 60. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), pa se one i trebaju tumačiti tako da se njima osigurava ostvarenje tog ustavnog prava, odnosno da pravo na štrajk ne bude povrijeđeno radnjama ili propuštanjem trećega.

U postupku je utvrđeno da u pregovorima pojedine odredbe novog kolektivnog ugovora nisu usuglašene, da je tužitelj odbio prijedlog tuženika o nekim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora i da je predstavnik sindikata odbio potpisati novi Kolektivni ugovor, pa se ne može tuženom sindikatu uskratiti da na zakonom propisani način vrši pritisak na poslodavca radi postizanja rješenja u cilju promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova.

Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, da organiziranje poduzimanja štrajka u konkretnom slučaju nije protivno zakonu, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo iz navedenih odredaba ZR.

Slijedom navedenog pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da činjenica što tuženik nije potpisao kolektivni ugovor, kao i činjenica da nije putem usuglašenog pregovaračkog odbora reprezentativnog sindikata uputio prijedlog izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, jer je sam sudjelovao u radu pregovaračkog odbora sindikata, nema za posljedicu nemogućnost poduzimanja zakonitog štrajka.

Stoga su suprotni navodi žalbe tužitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na odluku ovog suda poslovni broj Gž-22/10 od 8. rujna 2010., jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, obzirom da je u tom predmetu (Gž-22/10) predstavnica tuženika bila član pregovaračkog odbora sindikata za sklapanje kolektivnog ugovora, ali je odbila sudjelovanje u radu pregovaračkog odbora sindikata.

Žalbeni razlog o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 254. ZR nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je sadržaj te odredbe na sličan način propisan Zakonom o kriterijima u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("Narodne novine" broj 82/12 i 88/12).

Kako tužitelj nije dokazao da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o radu te je pravilno ocijenio da je štrajk zakonit, to je prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz navedenih odredaba Zakona o radu.

Konačno, u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužitelj izgubio parnicu, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, dok su troškovi tuženika obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12).

Iz tih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

135.

ZASTARA, BOŽIĆNICA

Revr 1126/09-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 1126/09-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
135.
Članak zakona (stari):
131.
Iz stanja u spisu, te nižestupanjskih sudova slijedi da je u ovom sporu tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatom božićnice za 2000. godinu i to stoga što je u odnosu na taj dio tužbenog traženja nastupila zastara potraživanju, jer je ta tražbina dospjela 25. prosinca 2000. a tužba u ovom predmetu je podnijeta 16. ožujka 2004., a preinaka iste je uslijedila 13. listopada 2005. Naime, prihvatili su prigovor zastare potraživanja tužitelja po tom osnovu jer je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 38. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 - pročišćeni tekst broj 137/04, dalje: ZR) kojom odredbom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine.

Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ovaj dio (božićnica za 2000.), sud je odlučio primjenom odredbi o zastari potraživanja (čl. 138. ZR), a ne primjenom odredbi materijalnog prava na koju ukazuje revident.

Dakle, ne postoji postupovnopravno ili materijalno pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, jer pobijana presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje se navodi u reviziji.

Kako je u ovom postupku odluka sudova nižeg stupnja donesena zbog toga što je nastupila zastara potraživanja tužitelja, čija primjena u ovom postupku nije osporena u smislu čl. 382. st. 2. ZPP to je materijalnopravno pitanje na koje se ukazuje u reviziji irelevantno za donošenje odluke u ovom prijeporu.

Kako u ovom postupku ne postoji postupovnopravno ili materijalnopravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona ili ravnopravnost građana, valjalo je temeljem odredbe čl. 596. a. st. 2. ZPP reviziju kao nedopuštenu odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke.

Upravni sud Republike Hrvatske

Članak 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca

PRAVA RADNIKA U STEČAJU - otvaranje stečaja

Us-1494/2005
Pregledaj
Naziv suda:
Upravni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Us-1494/2005
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca
Članak zakona (stari):
0

Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca primjenjuje se na sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren nakon 19. srpnja 2003.

„Odredbom članka 18. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 114/2003) propisano je da sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, rješavat će se po propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem. Ovaj zakon stupio je na snagu danom objave u Narodnim novinama 19. srpnja 2003. godine.
Iz spisa predmeta, koji je ovom Sudu uz odgovor na tužbu dostavilo tuženo tijelo, je razvidno da je stečaj nad poslodavcem, I. d.d. iz V. otvoren dana 28. travnja 2000. godine rješenjem Trgovačkog suda u O., broj ST-10/00 dok je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog stečaja poslodavca dana 9. svibnja 2000. godine.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, a imajući u vidu naprijed citirani propis kao i utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud smatra da je pravilno postupilo tuženo tijelo kada je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja od 29. listopada 2004. kojim se odbija njegov zahtjev za ostvarivanje prava na neisplaćena potraživanja u slučaju stečaja poslodavca. Naime, prema izričitoj odredbi članka 18. naprijed citiranog Zakona, sva potraživanja radnika prema poslodavcima nad kojima je stečajni postupak otvoren oko dana stupanja na snagu ovog Zakona, a to je 19. srpnja 2003. godine, rješavaju se prema propisima i odredbama zakona koji su bili na snazi na dan otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, a to je u konkretnom slučaju 28. travnja 2000. godine."

Županijski sud u Varaždinu

5.

TEMELJNE OBVEZE I PRAVA IZ RADNOG ODNOSA

Gž. 733/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Varaždinu
Broj presude:
Gž. 733/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
5.
Članak zakona (stari):
3.
Tuženik koji je sam izazvao sporno ponašanje tužitelja,
onemogućivši mu formalni način protivljenja nepravilnom
postupanju, na način da je tužitelju onemogućio obavljanje
njegovog osnovnog posla - vozača teretnog vozila za koje poslove
je prvenstveno i sklopio ugovor o radu, trajno ga degradirajući u
NKV radnika na poslovima pripomoći radnicima u granevinarstvu,
ne može se pozivati da ponašanje tužitelja ima značenje osobito
teške povrede obveza iz radnog odnosa, budući je tužitelj samo
štitio svoja prava i dostojanstvo te osnovano odbio trajno vršenje
pomoćnih poslova NKV radnika.

Županijski sud u Splitu

čl. 111. ZR

PISANO UPOZORENJE O OBVEZAMA IZ RADNOG OSNOSA

Gžr-568/2015
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Splitu
Broj presude:
Gžr-568/2015
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 111. ZR
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje zaštite jer je kao radnik od tuženika poslodavca dobio pisano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa.
Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za stoje dao valjane i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.
U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju kao svom radniku dao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede opisanih obveza, a sve sukladno odredbi članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 dalje ZR). Opisano postupanje poslodavca koji se sastoji u postupku upozoravanja radnika o propustu pri obavljanju poslova, nikako ne bi kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja potpadao pod režim koji propisuje članak 129. ZR znači odluku poslodavca na koju radnik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu.
Naime, pogrešno tužitelj misli da kad mu je poslodavac dao pisano upozorenje da je s tim poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa te da može zahtijevati pružanje sudske zaštite.
Naime, samo upozorenje, koji propisuje u članku 111. ZR, samo pod nazivom upućuje da se radi o izjavi koja nema neposredno pravni učinak i kojim još uvijek nije povrijeđeno pravo radnik u konkretnom slučaju tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava zapravo je odraz zakonske obveze poslodavca ako radnik krši obveze iz radnog odnosa jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika.
S obzirom na iznijeto pravilno je postupio sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, jer je pravilno zaključio da upozorenje iz članka 111. Zakona o radu nikako ne potpada pod režim sudske zaštite iz radnog odnosa na koju ima pravo radnik sukladno članku 129. ZR-a.
Radi iznijetog, odlučeno je kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 129. Zakona o radu

NEPODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU PRAVA RADNIKA

Revr-1642/14-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-1642/14-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 129. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelj je prema sklopljenom ugovoru o radu s tuženikom na neodređeno vrijeme od 15. srpnja 2011. obavljao poslove dostavljača u ugostiteljskom objektu „D.", - tuženik je Odlukom od 22. rujna 2011. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, koja odluka je tužitelju dostavljena 26. rujna 2011., dok - tužitelj protiv navedene odluke od poslodavca nije zahtijevao zaštitu povrijeđenih prava već zaštitu povrijeđenih prava direktno zahtjeva pred nadležnim sudom iako se na njega primjenjuje Kolektivni ugovor ugostiteljstva (koji se temeljem Odluke nadležnog ministarstva odnosi na sve poslodavce i radnike u djelatnosti ugostiteljstva u Republici Hrvatskoj).
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju osnovano su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu kao nedopuštenu. Naime, prema odredbi čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 - u daljnjem tekstu: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može (mora kako bi njegova tužba u radnom sporu bila dopuštena) u roku od 15. dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (st. 1.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (st. 3.), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Iznimno, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez prethodnog zahtjeva poslodavcu zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor (st. 4.), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju nisu ispunjene.
Kako prema citiranim odredbama čl. 129. st. 1., 3. i 4. ZR-a propust radnika da zahtjeva zaštitu povrijeđenih prava kod poslodavca ima posljedicu gubitak prava radnika da zahtijeva zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom (direktna tužba sudu ne nadomješta zahtjev radnika poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava, pa nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu), to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom ovih odredbi odbacili tužbu.
Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja valja reći da shodno odredbi čl. 267. ZR-a nadležni ministar može na prijedlog stranke kolektivnog ugovora proširiti primjenu kolektivnog ugovora sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na osobe koje nisu sudjelovale u njegovom sklapanju, odnosno nisu mu naknadno pristupile (kada se ugovor odnosi kako na poslodavce koji nisu u članstvu udruge potpisnice, tako i radnike koji nisu u sindikalnom članstvu).
Zbog navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 13 ZOR

RAD TEMELJEM UGOVORA O DJELU

Revr-776/13-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr-776/13-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 13 ZOR
Članak zakona (stari):
1.
Polazeći od navedenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik kao poslodavac dokazao da sporni ugovor od 15. srpnja 2009., kako mu to i sam naziv kaže, predstavlja ugovor o djelu, te da se ne može smatrati ugovorom o radu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR. Svoj zaključak, unatoč činjenici da je tužiteljica nakon prestanka ugovora o radu na temelju ugovora o djelu nastavila obavljati iste poslove, temelje na historijatu odnosa stranaka - postojanju ugovora o radu za radno mjesto liječnika cenzora, ukidanju tog radnog mjesta, otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i njegove konačnosti te drugačijem ugovornom uređenju međusobnih odnosa sklapanjem ugovora odjelu.

I po ocjeni ovog suda, unatoč činjenici da je tužiteljica na temelju ugovora od 15. srpnja 2009. obavljala iste poslove koje je obavljala na temelju ugovora o radu, dakle, da je obavljala poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada mogu imati obilježja za koji se zasniva radni odnos, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni predmnijeve iz čl. 13. st. 2. ZR.

Naime, s jedne strane kroz historijat odnosa stranaka vidljiva je jasna volja ugovornih stranaka, da nakon ukidanja radnog mjesta liječnika cenzora, poslove liječnika cenzora tužiteljica rad obavlja kao vanjski pružatelj usluga, izvan radnog odnosa.

Ugovorom o radu radnik se obvezuje obavljati preuzeti posao, dakle, stavlja na raspolaganje kroz neko vrijeme svoj radni potencijal, dok je predmet ugovora o djelu izvršavanje određenog posla. Iz sadržaja ugovora od 15. srpnja 2009. proizlazi da će tužiteljica po pojedinačnim zahtjevima tuženika i u roku određenom po tuženiku obaviti određeni posao za što će joj na njen račun biti isplaćen mjesečni ugovoreni paušalni iznos uz prethodno podmirenje doprinosa koji terete ugovor o djelu. Ugovorom nije određen naziv radnog mjesta ni mjesto rada. Ugovor nema odredbi o radnom vremenu, o odmorima i dopustima, ni odredbe o dnevnom, tjednom ili mjesečnom vremenu obvezne nazočnosti radnika na mjestu ukoliko bi se radilo o ugovoru o radu na izdvojenom mjestu rada.

Istim ugovorom (toč. 3. ugovora) tuženik se obvezao tužiteljici, ako joj je potrebno, osigurati i prostor za rad. Okolnost da je tužiteljica sukladno ovlaštenju iz navedene odredbe koristila za rad poslovni prostor tuženika ne dovodi do zaključka, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu za radno mjesto cenzora, budući da nakon nove sistematizacije to radno mjesto kod tuženika više nije postojalo.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 13. st. 2. ZR i čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05), kada su ocijenili da su stranke sklopile ugovor o djelu, slijedom čega nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovorom od 15. srpnja 2009., kao ugovorom o radu, zasnovan radni odnos.

Posljedično navedenom zaključku da između stranaka nije uspostavljen radni odnos, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, za vraćanje na rad i za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza.

Slijedom iznesenog, a kako nije utvrđen ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.106.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 14/08-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 14/08-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.106.
Članak zakona (stari):
103.
U dokaznom postupku je utvrđeno da je spornom odlukom tuženika otkazan tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o radu 28. travnja 2005. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu djelatnika u peradarstvu. Obavljao je poslove hranjenja i pojenja peradi, sortiranja i škartiranja, što znači da je s peradi bio u neposrednom kontaktu. Poslodavac je Odlukom od 2. ožujka 2006., radi sprječavanja pojave i širenja influence ptica, svim radnicima koji rade na njegovim farmama zabranio držanje domaćih peradi i ukrasnih ptica u njihovom domaćinstvu s upozorenjem da će u protivnom otkazati ugovor o radu. Zahtijevao je da potpišu izjavu o tome. Svi drugi radnici pridržavali su se te Odluke.

Tužitelj je odbio potpisati izjavu, odbio je ponudu za naknadu za uništenu domaću perad, kao i raspored na ponuđeno drugo radno mjesto, što je sve tuženik smatrao kršenjem obveza iz radnog odnosa i nakon očitovanja Sindikata otkazao mu je ugovor o radu.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili zahtjev tužitelja i utvrdili da je odluka o otkazu nezakonita, smatrajući da nema skrivljenog ponašanja tužitelja, jer da je perad pripadala njegovom ocu s kojim je tužitelj živio u zajedničkom domaćinstvu, a otkaz se ne može temeljiti na ponašanju članova radnikove obitelji.

U reviziji tuženik opravdano ističe, da je on otkazao ugovor o radu iz razloga što je tužitelj svojim ponašanjem pokazao potpunu ravnodušnost prema interesima tuženika, da otkloni opasnost koja mu je prijetila u izvanrednim okolnostima poslovanja kad se pojavila bolest ptica i prijetila je uništenjem cjelokupnih matičnih jata na dvije njegove farme.

Tužitelj je, naime, u takovim okolnostima odbio posredovanje kod svojih roditelja, odbio je ponuđeno obavljanje drugih poslova kroz to vrijeme i nije pokazao nikakovu spremnost da poslodavcu u izvanrednim okolnostima pruži mogućnost izbjegavanja opasnosti kako bi se osigurao opstanak društva u kojem je zaposlen.
Tuženik je prema tome u smislu čl. 112. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 81/01. i 114/03. - dalje: ZR) dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, jer je tužitelj upravo svojim neodgovornim i nesavjesnim ponašanjem izložio riziku tuženika - svog poslodavca.

Stoga su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu propisane odredbom čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR i otkaz je dopušten, pa nema uvjeta ni za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

Zbog toga je prihvaćena revizija tuženika i preinačene su drugostupanjska i prvostupanjska presuda, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Županijski sud u Rijeci

VRAĆANJE RADNIKA NA RAD ZBOG NEZAKONITOG OTKAZA

Gžr 781/2016-2
Pregledaj
Naziv suda:
Županijski sud u Rijeci
Broj presude:
Gžr 781/2016-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Članak zakona (stari):

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 13. siječnja 2015. godine kojim je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, da radni odnos tužitelja nije prestao 16. ožujka 2015. godine, vraćanje tužitelja na poslove pregledača vagona, te za isplatu naknade plaće.

U ovom žalbenom postupku nije sporno da je odluka o otkazu tužitelju dostavljena 15. siječnja 2015. godine, da je tužitelj pravovremeno, 21. siječnja 2015. godine podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužitelj, pravovremeno 19. veljače 2015. godine podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR).

Nadalje, nije sporno da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju omogućio iznošenje obrane, kao i to da je tuženik proveo savjetovanje sa radničkim vijećem, koje se, otkazu usprotivilo.

Prema stanju spisa nije sporno da je tuženik odlukom od 29. prosinca 2014. godine, koja se primjenjuje od 24. prosinca 2014. godine tužitelja privremeno udaljio s posla zbog predmetne povrede obveze iz radnog odnosa, da je tužitelj protiv te odluke također podnio zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, a da tužitelj nakon toga, u sudskom postupku, tužbom nije osporavao dopuštenost ove odluke tuženika.

Također nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima pregledača vagona, te da je do otkazivanja ugovora o radu ostvario neprekidni radni staž kod tuženika u trajanju od 33 godine.

Nije sporno niti to da je 26. studenog 2014. godine tuženik donio upozorenje zbog povrede obveze iz radnog odnosa, stoga što tužitelj 7./8. studenog 2014. godine nije došao na rad u noćnu smjenu, uz praćenje njegova rada u roku od 60 dana kao i to da se osporenom odlukom tužitelju stavlja na teret da je 24. prosinca 2014. godine počinio novu povredu radne obveze time što toga dana nije došao na rad u dnevnu smjenu u 7 sati, već s zakašnjenjem, u 7,25 sati s time da je G. T., nadređeni tužitelju neposrednim opažanjem utvrdio da je tužitelj toga dana bio u alkoholiziranom stanju zbog čega je tužitelj privremeno udaljen s posla.

Sporno je da li je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret, te je li tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

U provedenom postupku, ocjenom izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 115. st. 1.1. 3. ZR, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključci prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj počinio predmetnu povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, kao i da je osporavana odluka o otkazu donijeta u formalno zakonito provedenom postupku, prihvatljivi su i ovom drugostupanjskom sudu, pa utoliko, žalbeni navodi tužitelja o suprotnom ne bi bili osnovani.

Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine. Tužitelj u žalbi navodi da je odredbom čl. 83. st. 4. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. godine (dalje KU) regulirano da otkazni rok, između ostalog ne teče i za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, navodi da se radi o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a te ukazuje da njegov radni odnos svakako nije mogao prestati 16. ožujka 2015. godine. U vezi toga tužitelj navodi da je tijekom otkaznog roka otvorio bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad, zbog liječenja o ovisnosti o alkoholu, što je bilo poznato i tuženiku.

Opisani žalbeni navodi za sada su osnovani pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj ove prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka o kojima sud nije raspravio pa utoliko pobijana presuda u odnosu na ove sporne činjenice ne sadrži odlučne razloge, zbog čega presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao 16. ožujka 2015. godine, kao i za isplatu naknade plaće za period od otkazivanja ugovora o radu do isteka otkaznog roka nije moguće ispitati, te je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

Osporavanom odlukom u točki 2. izreke tuženik je odlučio da tužitelj sukladno čl. 122. st. 4. ZR nije dužan za vrijeme otkaznog roka dolaziti na rad i da zadržava sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, dok je st. 3. izreke odlučio da otkazni rok iznosi dva mjeseca a počinje teći od dana dostave odluke tužitelju, te prestaje istekom zadnjeg dana otkaznog roka.

Odredbom čl. 121. st. 3. ZR propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, dok st. 5. propisuje da otkazni rok teče za razdoblje privremene nesposobnosti za rad radnika kojeg je poslodavac u otkaznom roku oslobodio obveze rada, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.

Odredbom čl. 83. st. 4. KU određeno je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad pri čemu se, tom odredbom KU ne pravi razlika da li je ili nije poslodavac oslobodio radnika obveze dolaska na rad za vrijeme otkaznog roka.

Stoga, radi se o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR, na što tužitelj osnovano u žalbi ukazuje.

U nastavku postupku prvostupanjski sud će sukladno ukazanim primjedbama raspraviti da li je tužitelj tijekom otkaznog roka bio na bolovanju zbog privremene nesposobnosti za rad, ako jest do kada je privremena nesposobnost tužitelja trajala o čemu ovisi zaključak kada je (kojeg dana) radni odnos tužitelja kod tuženika prestao. Pri tome treba ukazati da prema stanju u spisu ne bi bilo sporno da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca sukladno odredbama čl. 84. st. 1. i 4. KU. O ovom spornom pitanju ovisi i odluka o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade plaće, jer prema odredbi čl. 122. st. 4. ZR tužitelj koji je oslobođen obveze rada tijekom otkaznog roka ima pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka, a jednako je i tuženik o tome odlučio osporavanom odlukom u točki 2. izreke.

Ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kao i onih koje predlože parnične stranke, prvostupanjski sud će donijeti novu zakonitu odluku kojom će odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Zbog tih razloga je uvaženjem žalbe tužitelja odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ŽPP-a.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 342 ZOO

VALJANOST USMENOG UGOVORA O DJELU

Rev-2017/12-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Rev-2017/12-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 342 ZOO
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze - u smislu odredbe čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO). Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je krajem travnja 2006. s tuženikom zaključio usmeni ugovor o djelu o prodaji papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik, uz ugovorenu proviziju od 3-5% od realizirane prodaje. Kako mu tuženik nije isplatio rečenu proviziju, potražuje naknadu štete u visini pripadajuće provizije.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj sa tuženikom kroz određeni period imao zaključene (pisane) ugovore o djelu temeljem kojih je trebao obavljati određene poslove, no niti jednim od tih ugovora o djelu kao posao tužitelja nije bila predviđena prodaja ili bilo što drugo vezano uz papirnate vrećice niti je bilo kojim od ugovora bila ugovorena naknada za takav rad u iznosu od 3 do 5% vrijednosti prodanih vrećica,

- da je sukladno zaključenim ugovorima o djelu tuženik ispunio svoje preuzete obveze, tj. u cijelosti je isplatio tužitelju ugovorenu naknadu,

- da eventualni usmeni ugovor o djelu vezan za prodaju i plasman papirnatih vrećica, za kojeg tužitelj tvrdi da ga je sklopio s tuženikom i na kojem temelji svoje potraživanje, u ime tuženika nije sklopila osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, a sukladno odredbi čl. 240. i 241. Zakona o trgovačkim društvima.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, dakle da tužitelj nije sa tuženikom zaključio ugovor o djelu koji bi za svoj predmet imao prodaju i plasman papirnatih vrećica uz proviziju od 3- 5% prema ostvarenom prometu, a da je po zaključenim ugovorima o djelu tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu, nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i stoga odbili, a time su po prosudbi ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Kao što je već istaknuto, pravni osnov tužiteljeva potraživanja je navodno zaključeni (usmeni) ugovor o djelu glede prodaje papirnatih vrećica koje proizvodi tuženik. Obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je sa tuženikom zaključio takav ugovor o djelu (naprotiv, utvrđeno je da je zaključio ugovore o djelu za obavljanje drugih poslova za koje mu je u cijelosti isplaćena ugovorena naknada), njegov tužbeni zahtjev pravilno je odbijen kao neosnovan.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tužitelj u reviziji osporava ocjenu nižestupanjskih sudova glede nepostojanja rečenog usmenog dogovora s tuženikom u vezi prodaje papirnatih vrećica (na kojem temelji tužbeni zahtjev), čime zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) pa takvim navodima nije moguće dovesti u sumnju pravilnost pobijane odluke.

Neosnovano je pritom pozivanje tužitelja da je takav ugovor zaključio s V. J. koji je bio direktor poduzeća „B." koje je većinski vlasnik tuženika (ujedno i predsjednik Nadzornog odbora tuženika), a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Naime, sukladno odredbama čl. 240. st. 1. i čl. 241. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - pročišćeni tekst i 111/12 - dalje: ZTD) uprava vodi poslove društva, te zastupa dioničko društvo i u tome je ovlaštena poduzimati sve pravne radnje zastupanja, u poslovima pred sudom i drugim organima vlasti. Dakle, uprava (njeni članovi) je zakonski zastupnik trgovačkog društva i općenito zastupa društvo prema vani u sudskim i izvansudskim poslovima, te izvan uprave dotičnog trgovačkog društva nitko drugi nije ovlašten sklapati ugovore odnosno općenito zastupati društvo (osim ukoliko ga na to ne ovlasti uprava društva ili njegovo ovlaštenje ne proizlazi iz zakona), a na to, sukladno odredbi čl. 263. st. 5. ZTD, nije ovlašten ni Nadzorni odbor odnosno predsjednik Nadzornog odbora.

Nije, dakle, osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP), a usto zahtjev glede visine troška nije niti određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) 

RAD U SMJENAMA

Revr 624/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 624/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) 
Članak zakona (stari):
1.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kao knjigovođa kod tuženice, da je njeno radno vrijeme od 7,00 do 15,00 sati, pet radnih dana u tjednu, ne mijenja smjene niti radi naizmjenično u prvoj i drugoj smjeni, pa joj se u plaći ne obračunava smjenski rad.
S obzirom na takva činjenična utvrđenja, koja uostalom i među strankama nisu sporna, sudovi su pravilno primijenili čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 3/02) i čl. 15. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05) kada su odbili tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 15. st. 2. KU u srednjoškolskim ustanovama osnovna plaća zaposlenika uvećat će se za smjenski rad 10%, a prema st. 3. smjena (smjenski rad) je svakodnevni rad zaposlenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji zaposlenik obavlja u prijepodnevnom (prva smjena), poslijepodnevnom (druga smjena), ili noćnom dijelu dana (treća smjena) tijekom radnog tjedna.
Prema st. 4. čl. 15. KU rad u smjenama je onaj rad u kojem zaposlenik mijenja smjene ili naizmjenično obavlja poslove u prvoj i drugoj smjeni tijekom jednog mjeseca, kao i onaj koji se naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu obavlja u prvoj i drugoj smjeni (st. 5. čl. 15. KU), te da se naknada za rad u smjenama isplaćuje za obavljanje poslova u drugoj smjeni (st. 6. čl. 15. KU).
Čl. 53. Temeljnog KU pravo zaposlenika na uvećanu plaću za rad u smjenama regulirano je na isti način kao i u odredbi čl. 15. KU u srednjoškolskim ustanovama.
Čl. 59. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 137/04 - pročišćeni tekst - ZR) propisano je samo da se noćnim radom smatra rad od 22,00 do 06,00 ujutro, što znači da trajanje smjena nije propisano u smislu određivanja od kojeg sata bi trajala prijepodnevna, a od kojeg do kojeg sata poslijepodnevna smjena.
Prema stajalištu ovog suda rad koji se obavlja u kontinuitetu od 7,00 do 15,00 pet radnih dana u tjednu kao redoviti rad u trajanju od 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno u smislu citiranih odredaba kolektivnih ugovora ne može se smatrati smjenskim radom, jer je za definiciju rada u smjenama odlučna upravo činjenica mijenjanja smjena odnosno obavljanja rada naizmjence u različitim smjenama unutar tjedna odnosno mjeseca neovisno od toga je li poslodavac odredio početak druge smjene sa 14,00 sati.
Stoga revizijski navodi, da bi tužiteljica radeći u prvoj smjeni za jedan sat rada prelazila u drugu smjenu (od 14,00 do 15,00 sati), što bi joj se trebalo dodatno plaćati s 10% uvećanja nema podlogu u navedenim odredbama KU, a niti se takav rad može smatrati dvokratnim u smislu čl. 15. st. 8. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj: 103/05), budući da u smislu citirane odredbe dvokratni rad je rad zaposlenika koji obavlja poslove u istom radnom danu tijekom prve i druge smjene s prekidom dužim od jednog sata (60 minuta).
Slijedom izloženog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Čl.113.

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU

Revr 257/07-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Revr 257/07-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
Čl.113.
Članak zakona (stari):
106.
Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju temeljem odluke tuženice od 17. ožujka 2003. U revizijskoj fazi postupka sporno je da li se tuženica kod donošenja programa zbrinjavanja viška radnika te donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju držala odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 114/03. i 137/04. - pročišćeni tekst - dalje: ZR).

Pravilno se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 103. (u pročišćenom tekstu čl. 110.) te čl. 106. (sada 113.) ZR, jer je radni odnos tužitelju prestao otkazom ugovora o radu iz gospodarskih razloga. Zbog primjene Odluke o sanaciji zdravstva Republike Hrvatske koju je donijela Vlada Republike Hrvatske 22. kolovoza 2002. kod tuženice je utvrđen višak radnika među kojima je bio i tužitelj. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženica prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju donijela program zbrinjavanja viška radnika na način propisan odredbom čl. l19. (sada 126.) ZR koji ima obvezni sadržaj određen u čl. 120. (127. ZR). Suprotno navodima revidenta tužena se, obzirom na činjenicu da nije bilo utemeljeno radničko vijeće, prilikom izrade programa zbrinjavanja viška radnika savjetovala sa povjerenicima sindikata. O programu zbrinjavanja viška radnika obavijestila je radnike i nadležnu službu zapošljavanja koja se suglasila sa programom i listom radnika kojima se namjerava dati otkaz ugovora o radu.

Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno smatrajući da tuženica nije utvrdila višak radnika prema objektivnim kriterijima iz čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR, već je otkazujući ugovor o radu tužitelju koristila neke svoje kriterije koje Zakon o radu ne predviđa i to u drastičnom razmjeru od 70:30%.

Prije odlučivanja o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika kako to proizlazi iz odredbe čl. 106. st. 3. (sada 113.) ZR. Prema tome ta tri elementa poslodavac mora uzeti u obzir, jer inače, ako bi zanemario bilo koju od njih, odluka o otkazu bi bila nezakonita. Međutim smisao spomenute odredbe nije u tome da ograniči slobodu odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je u ovom predmetu tuženica cijenila kvalitetu, odgovornost, točnost i urednost na radu. Zakonskih ograničenja u tom smislu nema i autonomno je pravo poslodavca po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost.

Tuženica je vodila računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja i ocijenila ih je sa 20,5 bodova, dok je radne uvjete ocijenila sa 8 bodova tako da je tužitelj ukupno ostvario 28,5 bodova, dok je granični broj bodova za iste poslove 39,5. Valja istači da je prema istim kriterijima tuženica vrednovala sve radnike i tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. Tužitelj nije konkretno naveo bilo kojeg radnika koji bi bio zadržan na radu, a u odnosu na kojeg bi imao bolje uvjete ili bi imao prednost prema kriteriju radnog staža, starosti ili obvezama uzdržavanja.

Stoga se u tom dijelu nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi su odbili i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženica na ime otpremnine isplati i daljnji iznos od 77.610,83 kn, jer su utvrdili da za to nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 118. st. 1. (sada 125.) ZR iz koje proizlazi da radnik ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekinutog radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Vrhovni sud Republike Hrvatske

čl. 281. Zakona o radu

ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ZABRANU ORGANIZIRANJA ŠTRAJKA

Gž-18/2014-2
Pregledaj
Naziv suda:
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Broj presude:
Gž-18/2014-2
Zakon:
Zakona o radu
Članak zakona:
čl. 281. Zakona o radu
Članak zakona (stari):
1.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za zabranu organiziranja i poduzimanja štrajka kojeg je tuženik najavio za dan 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati. Dakle, u ovom predmetu radi se o sporu u smislu odredbe čl. 281. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).
Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio potpisati (sklopiti) usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko-socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pritom se sud poziva na odredbu čl. 269. st. 1. ZR jer je ocijenio da se opisano ponašanje tužitelja i navedeno smanjenje dodataka za minuli rad i skraćenje trajanja kolektivnog ugovora svakako tiče materijalnog položaja članova sindikata odnosno njihovih gospodarskih i socijalnih interesa.
Prema ocjeni ovoga suda tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud mora paziti po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a tužitelj u žalbi nije određeno naveo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je prvostupanjski sud počinio.
Tužitelj u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer su tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
Odlučujući o žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjeno je da je prvostupanjski sud pravilno postupio odbivši tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.
Iz spisa proizlazi da je tuženik organizirao štrajk u vezi interesnog radnog spora, koji se odnosi na sklapanje kolektivnog ugovora pa je štrajk organiziran radi promicanja gospodarskih i socijalnih interesa sukladno odredbi čl. 269. st. 1. ZR, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dopisom od 12. lipnja 2014. tužitelju najavio štrajk koji će započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati jer je tužitelj odbio sklopiti usuglašeni tekst Kolektivnog ugovora za naftne derivate F. d.o.o. P. od 28. ožujka 2014., da je pred gospodarsko socijalnim vijećem bio pokrenut postupak mirenja koji nije uspio, da je predmet postupka mirenja bio nepotpisivanje kolektivnog ugovora od strane tužitelja, da tužitelj nije na vrijeme predložio utvrđivanje poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka, da su pregovori oko sklapanja kolektivnog ugovora bili završeni, da su uprava tužitelja i tuženik u postupku kolektivnog pregovaranja usuglasili tekst kolektivnog ugovora, nakon čega je uprava tužitelja odbila potpisati kolektivni ugovor tvrdeći da za to nema odobrenje Skupštine tužitelja, odnosno da tužitelj ne želi potpisati kolektivni ugovor jer traži izmjene u čl. 15. i čl. 13. koje se odnose na smanjenje osnovne plaće s naslova dodataka za minuli rad i na skraćivanje roka važenja kolektivnog ugovora.
Međutim, prvostupanjski sud kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu da su stranke na ročištu održanom 20. lipnja 2014. s početkom u 11,00 sati (zapisnik list 42-45 spisa), na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da je štrajk, koji je tuženik tužitelju najavio pismom od 12. lipnja 2014. (list 36 spisa) u skladu s odredbom čl. 269. st. 5. ZR, koji je trebao započeti 20. lipnja 2014. u 7,00 sati odgođen do donošenja presude ovoga suda u ovom predmetu. Dakle, stranke su na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava učinile nespornom činjenicu da štrajk najavljen za 20. lipnja 2014. u 7,00 sati nije održan, odnosno nije niti započeo.
Činjenica da najavljeni štrajk nije ni održan, odnosno nije niti započeo u vrijeme kad je bio najavljen i da je takvo stanje egzistiralo u vrijeme održavanja ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak, provedena i zaključena glavna rasprava je od odlučnog značaja u ovom sporu za osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Zbog toga opširne činjenice od kojih zavisi postojanje zakonskih uvjeta za organiziranje štrajka na koje tužitelj upućuje u žalbi nisu od značaja u ovom postupku.
Tužitelj je o ovoj pravnoj stvari postavio tužbeni zahtjev za zabranu organiziranja i poduzimanja predmetnog štrajka (kondemnatorni tužbeni zahtjev). Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da u vrijeme zaključenja prethodnog postupka i zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari proizlazi da štrajk, najavljen za 20. lipnja 2014. s početkom u 7,00 sati nije ni započeo, tada taj štrajk, čija se zabrana traži, više niti ne može započeti, jer je u smislu odredbe čl. 269. st. 5. ZR, najavljeno vrijeme početka štrajka njegovo bitno obilježje.
Zbog navedenog se tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev ne može prihvatiti s obzirom da odnos na koji se tužitelj poziva više ne postoji pa je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.