Časopis Radno PRAVO - Broj: 10/25 (Listopad 2025.)

Online PDF izdanje
Tema broja:

Minimalna plaća u EU u 2025. godini

Dr. Predrag Bejaković

Većina država članica EU-a (22 od 27 članica) ima nacionalnu minimalnu plaću koja - uz neke iznimke i varijacije – predstavlja jedinstvenu donju granicu plaće ispod koje nijedan radnik ne može biti plaćen. U većini zemalja one se smatraju zakonskim minimalnim plaćama, dok se u Belgiji i Estoniji ažuriraju na temelju nacionalnih kolektivnih ugovora. Samo pet država članica EU-a (i Norveška) nemaju nacionalnu minimalnu plaću, već (uglavnom sektorski ) kolektivno dogovorene minimalne plaće, u kombinaciji s visokim obuhvatom kolektivnog pregovaranja.

Sažetak: 

U 2025. godini nacionalne minimalne plaće značajno su porasle u većini država članica EU-a. Iako su povećanja bila nešto niža nego 2024., uglavnom zbog stabilizacije inflacije, i dalje su osigurala rast kupovne moći zaposlenika na minimalnoj plaći. Najveća povećanja zabilježena su u državama srednje i istočne Europe (Rumunjska, Hrvatska, Bugarska, Litva, Češka, Poljska), dok su zapadnoeuropske zemlje bilježile umjerenije stope rasta. Uloga nove Direktive o minimalnoj plaći (2022/2041) sve je izraženija: sve veći broj zemalja vezuje rast minimalne plaće uz referentne vrijednosti poput 60 % medijalne ili 50 % prosječne plaće. Time se potiče proces konvergencije između država članica, iako razlike u apsolutnim iznosima i dalje ostaju značajne. Unatoč razlikama u poreznim sustavima i doprinosima, većina radnika s minimalnim primanjima osjetila je realni rast plaće, posebno u državama s najdinamičnijim povećanjima. Izuzetak su Cipar, gdje je minimalna plaća zamrznuta, te djelomično Belgija i Slovenija, gdje je porast iznosa minimalne plaće zaostajao za inflacijom.

Summary :
 
In 2025, national minimum wages rose significantly in most EU member states. Although the increases were somewhat lower than in 2024, mainly due to the stabilization of inflation, they still ensured growth in the purchasing power of employees earning minimum wages. The largest increases were recorded in Central and Eastern European countries (Romania, Croatia, Bulgaria, Lithuania, Czechia, Poland), while Western European countries experienced more moderate growth rates. The role of the new Minimum Wage Directive (2022/2041) is becoming increasingly evident: a growing number of countries are linking minimum wage growth to reference values such as 60% of the median or 50% of the average wage. This fosters the process of convergence between member states, although differences in absolute amounts remain significant. Despite variations in tax systems and contributions, most minimum-wage workers experienced real wage growth, especially in countries with the most dynamic increases. Exceptions include Cyprus, where the minimum wage was frozen, and to some extent, Belgium and Slovenia, where the increase in the minimum wage lagged behind inflation.

Ključne riječi : Minimalna plaća, EU, Direktive o minimalnoj plaći , tržište rada 

Dr. Predrag Bejaković, Visoka poslovna škola Zagreb 

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331. 2

Pretplata
Časopis Radno PRAVO broj: 10/25 - ostali članci

Maja Ivković, univ. mag. iur., Zrinka Kirin, mag. iur.

Otkaz ugovora o radu zbog odbijanja naloga za prekovremeni rad kroz prizmu sudske prakse

Sažetak:

Ovaj rad analizira pravne aspekte instituta prekovremenog rada, koji u praksi predstavlja jedno od spornih pitanja radnog prava zbog učestalih kolizija između legitimnih potreba poslodavca i zaštite prava radnika. Iako Zakon o radu propisuje jasne uvjete i ograničenja pod kojima se prekovremeni rad može naložiti, sudska praksa pokazuje da je primjena tih odredbi često složena i ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pritom se nameće dvojba o pravu radnika na odbijanje naloga za prekovremeni rad s jedne strane, te o obvezi poslodavca da osigura zakonitu organizaciju radnog procesa u izvanrednim okolnostima s druge strane. Stoga je zakonodavni okvir, zajedno sa sudskom praksom, ključan u pravilnom tumačenju i primjeni ovog instituta, a sve s ciljem uspostavljanja ravnoteže između interesa poslodavca i zaštite zdravlja, sigurnosti i dostojanstva radnika.
 

Summary:

This paper analyzes the legal aspects of the institute of overtime work, which in practice constitutes one of the contentious issues of labor law due to frequent conflicts between the legitimate needs of the employer and the protection of workers’ rights. Although the Labour Act prescribes clear conditions and limitations under which overtime work may be ordered, case law demonstrates that the application of these provisions is often complex and depends on the specific circumstances of each individual case. In this context, the dilemma arises as to the employee’s right to refuse an order for overtime work, on the one hand, and the employer’s duty to ensure the lawful organization of the work process in extraordinary circumstances, on the other. Therefore, the legislative framework, together with judicial practice, plays a crucial role in the proper interpretation and application of this institute, with the ultimate aim of balancing the interests of the employer with the protection of the health, safety, and dignity of workers.

Maja Ivković, univ. mag. iur., stručna suradnica – pravnica u Sindikatu zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske

Zrinka Kirin, mag. iur., stručna suradnica – pravnica u Sindikatu zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske; certificirana voditeljica za ljudske resurse

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331.108.644

Krešimir Rožman, mag. iur.

Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa

Sažetak

Člankom 59. Zakona o radu propisana je mogućnost sklapanja ugovora u pisanom obliku o stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, ali samo ako je stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta određenog zanimanja.
Na osobu koja se stručno osposobljava za rad, primjenjuju se odredbe o radnim odnosima ovoga i drugih zakona, osim odredbi o sklapanju ugovora o radu, plaći i naknadi plaće te prestanku ugovora o radu.
S obzirom da od 1. siječnja 2025. više nema mjere poticanja zapošljavanja stručnog osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, stručno osposobljavanje može se koristiti isključivo sukladno članku 59. Zakona o radu. 
U tekstu se detaljno obrađuju sva pitanja vezana za stručno osposobljavanje, od sklapanja ugovora stručnom osposobljavanju i sadržaju ugovora, pitanja kako se pojedini pravni instituti iz Zakona o radu primjenjuju na te osobe, prijave na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, vođenje evidencije, pitanje primjene pravilnika i kolektivn

Krešimir Rožman, mag.iur, urednik "Radnog prava"

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 3.088.6

 

 

VELIMIR IVANKO, dipl.iur.

Plaćeni dopust

Sažetak 
Zakon o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 Odluka Ust. suda RH) u članku 86. određuje pravo na plaćeni dopust. Pri tome se razlikuje nekoliko vrsta plaćenog dopusta: za važne osobne potrebe radnika, za školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje radnika, za obrazovanje članova radničkog vijeća, te za dobrovoljno darivanje krvi. 
Određuje se vrijeme korištenja plaćenog dopusta i to u vrijeme nastanka događaja ili neposredno poslije. Također se definira tko su članovi uže obitelji, koja se definicija treba primijeniti na sve iz Zakona slučajeve gdje se spominje uža obitelj.  

Ključne riječi: plaćeni dopust, važne osobne potrebe, uža obitelj, davanje krvi, naknada plaće

VELIMIR IVANKO, dipl.iur.

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331.216

dr. sc. Bruno Moslavac

Zamjenski tjedni odmor zaposlenih u državnom odvjetništvu

Sažetak:

Odmori i dopusti radnika, uključujući posebne kategorije poput državnih službenika i namještenika ili pravosudnih dužnosnika zaposlenih u sustavu državnog odvjetništva, za zajednički cilj imaju prekid rada da bi se nadoknadila utrošena snaga i radnik pripremio za novi, budući rad.

Tijekom rada razumljivo pojavljuju se iznenadne situacije kada se poslodavac ne može slijepo držati općih pravila o omogućavanju odmora radnika, zbog čega javna vlast preko zakonodavca intervenira u radne odnose i propisuje zamjenska pravila. Dodatno se spomenute situacije koje se ne mogu naprijed predvidjeti razrađuju kroz norme ugovornog radnog prava, gdje dominira kolektivno pregovaranje i rješavaju odgovarajuće situacije u prilog radnika, što bez sumnje uključuje pravo na odmor.

Zaključno se ističe da ovlašteni predstavnik poslodavca u državnom odvjetništvu mora voditi ažurno i uredno evidenciju o radnom vremenu, da je potrebno pažljivo izrađivati raspored dežurstva kako bi se omogućilo radnicima da iskoriste ustavno pravo na tjedni odmor, da je maksimalno dopušteno vrijeme za realizaciju prava na zamjenski tjedni odmor 14 dana, da je zakonskim putem pravosudnim dužnosnicima u državnim odvjetništvima priznato pravo na identične odmore i dopuste kao i službenicima i namještenicima

Ključne riječi: zamjenski tjedni odmor, radno vrijeme, zahtjev za mirno rješenje spora, državno odvjetništvo, radnici

dr. sc. Bruno Moslavac

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331.31

PETAR VLAŠIĆ, dipl.iur.

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske – Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama nije propis

Sažetak: 
Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj: U-II-1641/2025 od 24. lipnja 2025. utvrdio je Odluka Vlade Republike Hrvatske o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama (Narodne novine 35/22, dalje: Odluka o zabrani zapošljavanja) nije propis. 
Budući da Odluka nije propis, za njeno nepridržavanje ne mogu postojati sankcije niti pravne posljedice, a naravno ne može derogirati zakone, kako to iz sadržaja Odluke proizlazi i kako se to u praksi dešava. 
Na isti način donesena je i Odluku o produljenju primjene odredbi o materijalnim i nematerijalnim pravima zaposlenika u javnim službama ostvarenih temeljem granskih kolektivnih ugovora (Narodne novine 35/24), za koju onda analogno navedenom Rješenju Ustavnog suda RH možemo zaključiti da također nije propis. Nastavno, to znači da sva ta „materijalna i nematerijalna prava“ ne predstavljaju formalno pravo i nisu sudski ostvariva. 

Ključne riječi: drugi propis, Odluka o zabrani zapošljavanja, Odluka o primjeni materijalnih i nematerijalnih prava, propis, Rješenje Ustavnog suda RH

PETAR VLAŠIĆ, dipl.iur.

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331.5:35.08

Prof. dr. sc. NIKOLA MIJATOVIĆ

BROŠURA OECD-a: OPOREZIVANJE PLAĆA 2025

Sažetak

OECD je 30. travnja 2025. na svojim mrežnim stranicama objavio godišnju publikaciju Oporezivanje plaća 2025 (Taxing Wages 2025). Riječ je o opublikaciji koja pruža detalje o porezima plaćenim na plaće u državama OECD-a. Ovogodišnje izdanje posebno se bavi strukturom poreza na dohodak i ulogom poreznih olakšica. Bavi se analizom poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje koje plaćaju zaposlenici odnosno poslodavci i novčanih naknada koje primaju zaposlenici. Budući da je riječ o opširnoj publikaciji (broji više od 670 stranica) OECD je za javnost pripremio njezin skraćeni dio (sažetak) u odgovarajućoj brošuri dostupnoj na mrežnim stranicama OECD-a (https://www.oecd.org/content/dam/oecd/en/topics/policy-issues/tax-policy/taxing-wages-brochure.pdf). U nastavku slijedi prijevod navedene brošure koja je u izvorniku na engleskom jezika

Prof. dr. sc. NIKOLA MIJATOVIĆ
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

RADNO PRAVO 10/2025

UDK 331.2:336.22