Pravo na godišnji odmor prema međunarodnim izvorima

Krešimir Rožman, mag. iur.

Pripravnost

U članku se obrađuje pripravnost kao poseban oblik obveze proizašle iz ugovora o radu ili kolektivnog ugovora, a koja nije radno vrijeme. Detaljno se analizira pripravnost kako je definira Zakon o radu, ali i Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Daje se prikaz sudske prakse Suda Europske unije koji je presudio da se pod određenim okolnostima pripravnost treba smatrati radnim vremenom. Isto tako analiziraju se i razrađuju pitanja u vezi naknade za pripravnost. 

Sažetak:
Pripravnost je vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Pripravnost se ne smatra radnim vremenom, međutim, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.
Pri tome, vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Bez ugovorenih uvjeta (naknade i vremena) radnik nije obvezan biti pripravan, pri čemu se isto ne može odrediti pravilnikom o radu.
Odredbe Zakona o radu o pripravnosti prema kojima pripravnost nikada nije radno vrijeme bez obzira na okolnosti pod kojima se pripravnost obavlja, više ne korespondiraju s najnovijom praksom Suda Europske unije, koji je već presudio da ako se radnik poslodavcu mora javiti u iznimno kratkom vremenu, zbog čega mu je onemogućeno raspolaganje slobodnim vremenom dakle odmorom, pripravnost („pasivno dežurstvo“) će se smatrati radnim vremenom.    
U tome smislu trebat će se korigirati i hrvatska sudska praksa, ali i propisi tj. određivanje pripravnosti u zakonu.  

Summary:

Standby is the time in which the employee is ready to respond to the employer's call to perform work if such a need arises, where the employee is not at the place where his work is performed or at another place specified by the employer. Standby is not considered as working time, however, the time a worker spends performing work at the invitation of the employer is considered working time, regardless of whether he performs it in a place chosen by the employer or in a place chosen by the worker. Standby and its compensation should be regulated by an employment contract or a collective agreement. Without the agreed conditions (regarding compensation and time), the employee is not obliged to be on standby, and the same cannot be determined by the work regulations.

Ključne riječi: pripravnost, radno vrijeme, dežustvo, rad po pozivu, Sud EU, naknada za pripravnost

Krešimir Rožman, mag. iur.
„Radno PRAVO“

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 349.2: 331.31

doc. dr. sc. Alen Rajko, dipl. iur.

Pravno uređenje položaja pročelnika upravnih tijela nakon lokalnih izbora i propisani načini prestanka pročelničke dužnosti

U članku autor analizira pravni položaj pročelnika upravnih tijela nakon provedenih lokalnih izbora, kao i propisane načine prestanka pročelničke dužnosti, te procesne standarde odlučivanja o tome.

Sažetak: 
Mjesta lokalnih pročelnika nerijetko se u Hrvatskoj promatraju kao dio političkog plijena. Međutim, pročelnici upravnih tijela su najviše rangirani službenici u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, čine dio profesionalnoga upravnog aparata, te nakon lokalnih izbora nisu dužni staviti mandat na raspolaganje. To, međutim, ne znači da im je zajamčena trajnost pročelničkog rasporeda. Razmotreni su načini prestanka pročelničke dužnosti: voljom sâmog pročelnika, njegovim skrivljenim ponašanjem, slijedom preustroja upravnih tijela lokalne jedinice, po potrebi službe, stavljanjem izvan snage rješenja o imenovanju pročelnika, imenovanjem na mjesto pročelnika drugoga upravnog tijela, te zbog nekog od razloga za prestanak službe koji ne ulaze u prethodne razloge.
Izlaganje je na odgovarajući način primjenjivo i u odnosu na ostale službenike u upravnim tijelima lokalnih jedinica.

Summary:

In Croatia, the positions of local leaders are often seen as part of the political profit. However, heads of administrative bodies are the highest-ranking officials in the administrative bodies of local and regional self-government units, form part of the professional administrative apparatus and are not obliged to make a mandate available after local elections. This does not mean, however, that they are guaranteed to maintain the permanent leadership. This article is appropriately applicable in relation to other officials in the administrative bodies of local units.

Ključne riječi: pročelnici upravnih tijela, primopredaja vlasti, službenički odnosi, lokalna i područna (regionalna) samouprava

doc. dr. sc. Alen Rajko, dipl. iur.
sudac Upravnog suda u Rijeci, vanjski suradnik pravnih fakulteta u Rijeci i Zagrebu

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 352.07

doc. dr. sc. Dragan Zlatović, prof. v. š.

Posebnosti radnog statusa zaposlenih u javnim ustanovama - predškolski odgoj, te osnovno i srednje obrazovanje

U nastavcima ćemo obrađivati specifičnosti radnopravnog položaja zaposlenih u javnim ustanovama u područjima predškolskog odgoja, osnovnog i srednjeg obrazovanja, te umjetničkog i strukovnog obrazovanja, obrazovanja odraslih, visokog obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstva, kao i u području kulture i medija, te specifičnosti radnopravnog položaja ravnatelja javnih ustanova, prema posebnom zakonodavstvu. U skladu s navedenim, u ovom broju časopisa započet ćemo s posebnom analizom područja predškolskog odgoja, te osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Sažetak:

U čl. 11. Zakona o ustanovama propisano je kako se na radnopravni status zaposlenih u ustanovama primjenjuju opći propisi o radu ako zakonom nije drukčije određeno. Dakle, ako samim odredbama Zakona o ustanovama ili posebnog zakona koji uređuje osnivanje ustanova u smislu čl. 1. st. 2. ZU, na zaposlenike javnih ustanova primjenjivat će se opći propisi o radu. Pod općim propisima o radu podrazumijeva se Zakon o radu („Narodne novine“,  br. 93/14., 127/17. i 98/19.; dalje: ZR) kao i drugi posebni zakoni u području radnih odnosa, kao i podzakonski propisi doneseni ili su doneseni na temelju zakona u području rada.

Summary:

Art. 11 of the Act on Institutions stipulates that general labour regulations apply to the employment status of employees in institutions, unless otherwise provided by law. Therefore, if the very provisions of the Act on Institutions or a special law governing the establishment of institutions in terms of art. 1 paragraph 2, general labour regulations will be applied to employees of public institutions. General labour regulations include the Labour Act (Official Gazette 93/14, 127/17, 98/19) as well as other special laws in the field of labour relations and ordinances enacted under labour law legislation.

Ključne riječi: javne ustanove, predškolski odgoj, osnovno i srednje obrazovanje

doc. dr. sc. Dragan Zlatović, prof. v. š.
Pročelnik Upravnog odjela Veleučilište u Šibeniku

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 349.2: 37

Jasenka Pap, dipl. iur.

Utvrđivanje privremene nesposobnosti za rad i pravo na naknadu plaće

U članku se analiziraju pravne odredbe iz područja zdravstvenog osiguranja kojima je regulirano pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

Sažetak:

U okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uz pravo na zdravstvenu zaštitu, ostvaruju i pravo na novčane naknade kojima je obuhvaćeno i pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Pretpostavka za ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, osim utvrđenog statusa osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju prema osnovu osiguranja osnovom kojeg je moguće ostvariti pravo na naknadu plaće, je i utvrđena privremena nesposobnost/spriječenost za rad uslijed bolesti, odnosno drugih okolnosti utvrđenih Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Summary:
Within the rights from mandatory health insurance, insured persons of the Croatian Health Insurance Institute, in addition to the right to health care, also exercise the right to monetary benefits, which include the right to salary compensation during temporary incapacity for work. The precondition for exercising the right to salary compensation during temporary incapacity for work, apart from the determined status of the insured person in mandatory health insurance according to the basis of insurance of which it is possible to exercise the right to salary compensation, is also determined temporary incapacity due to illness or other circumstances determined by the Act on Mandatory Health Insurance.

Ključne riječi: privremena nesposobnost/spriječenost za rad, pravo na naknadu plaće

Jasenka Pap, dipl. iur.
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 331.216

prof. dr. sc. Marinko Đ. Učur, dipl. iur.

Niti jedna odredba niti mjera u "posebnim okolnostima" ne smije derogirati načelo ustavnosti i zakonitosti niti načelo zaštite osobe na radu

U članku se ističe važnost poštivanja izvora prava kojima je regulirano područje zaštite na radu, što osobito dolazi do izražaja u okolnostima izazvanim pandemijom bolesti COVID-19 kako bi se doprinijelo jačanju zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.

Sažetak:

„Posebne okolnosti“ nastale pandemijom bolesti COVID-19 stvaraju „posebne“ mjere i odnose koji determiniraju „standardne“ (općim normama propisane) uvjete rada u najširem smislu riječi (uvjeti rada fizičke, ekonomske, socijalne i uvjeti rada pravne naravi). To jeste determinanta ali ne derogira, a pogotovo ne može „staviti izvan snage“ heteronomne norme (naročito norme ius cogens) kojima, na temelju načela zaštite osobe na radu, se uređuju „prevencije i pravila zaštite na radu, obveze poslodavca, prava i obveze radnika... unaprijeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika... sprječavanje rizika na radu... pravila za uklanjanje čimbenika rizika... obavješćivanje i savjetovanje radnika i njihovih predstavnika...“ i druge. „Posebne obveze“ ne smiju onemogućavati ostvarivanje prava na zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu, ali povećavaju obveze svih subjekata u tim odnosima, posebno poslodavca. Iznad propisa i mjera u vezi s pandemijom bolesti COVID-19 su univerzalna, regionalna i nacionalna vrela prava zaštite na radu, uz doslovnu primjenu načela ustavnosti i zakonitosti i načela zaštite osobe na radu. „Posebni propisi i mjere“ moraju jačati zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. To je predmet ovoga rada.

Summary:

The "special circumstances" caused by the COVID-19 pandemic create "special" measures and relationships that determine "standard" (general norms) working conditions in the broadest sense of the word (working conditions of physical, economic, social and working conditions of a legal nature). It is a determinant, but it does not derogate, and especially it cannot "put out of force" heteronomous norms (especially norms ius cogens) which, based on the principle of protection of a person at work, regulate "prevention and safety rules at work, employer obligations, rights and obligations of workers, improving the safety and health of workers, preventing risks at work, rules for eliminating risk factors, informing and advising workers and their representatives”and others. "Special obligations" must not allow the exercise of the right to health protection and safety at work, but increase the obligations of all subjects in these relations, especially the employer. Above regulations and measures related to the COVID-19 disease pandemic are universal, regional and national sources of occupational safety rights, with the literal application of the principles of constitutionality and legality and the principles of protection of the person at work. "Special regulations and measures" must strengthen health protection and safety at work. That is the subject of this paper.

Ključne riječi: posebne mjere, „interventni propisi“, standardi, determinante, uvjeti rada, načela zaštite zdravlja i sigurnosti na radu

prof. dr. sc. Marinko Đ. Učur, dipl. iur.
znanstveni savjetnik

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 331.45: 349.2

Hrvoje Orešić, mag. iur.

Zaštita osobnih podataka pri upotrebi blockchain tehnologije

Iako prvenstveno u upotrebi kao sredstvo razmjene kriptovaluta, sve češće se uviđa mogućnost korištenja blockchain tehnologije i u nekim drugim područjima života, poput pohrane digitalnih zapisa, analize životopisa, ugovora o osiguranju, medicinske dokumentacije, i dr. U nastavku autor iznosi analizu usklađenosti blockchain tehnologije s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka, te navodi određene sporne situacije koje je potrebno razrješiti kako bi se tehnološki razvoj uskladio s pravnim okvirom zaštite osobnih podataka.

Sažetak:

Temeljno je polazište Opće uredbe o zaštiti podataka da u odnosu na svaki osobni podatak postoji barem jedna fizička ili pravna osoba (voditelj obrade) kojoj se ispitanici mogu obratiti kako bi ostvarili svoja prava. Blockchain sustavi, međutim, u pravilu nastoje postići decentralizaciju zamjenom jedne odgovorne osobe većim brojem različitih osoba. Takva raspodjela odgovornosti i dužnosti zadaje poteškoće pri određivanju i tumačenju pojmova sadržanih u Uredbi, te čini nejasnim utvrditi ispravan način postupanja. Osim navedenog problema, Uredba sadrži i nekoliko odredbi koje su u možebitnom proturječju s djelovanjem današnjih blockchain sustava. Prije svega, potrebno je razmotriti usklađenost s načelom minimalizacije podataka, zatim člankom 16. Uredbe koji uređuje pravo na ispravak, člankom 17. koji uređuje pravo na brisanje („pravo na zaborav“) i člankom 18. kojim je uređeno pravo na ograničenje obrade.

Summary:
The basic premise of the General Data Protection Regulation is that in relation to each personal data there is at least one natural or legal person (controller) to whom data subjects can turn in order to exercise their rights. Blockchain systems, however, typically seek to achieve decentralization by replacing one responsible person with a number of different people. Such a division of responsibilities and duties creates difficulties in defining and interpreting the terms contained in the GDPR, and makes it unclear how to determine the correct course of action. In addition to the above, the GDPR also contains several provisions that are in potential conflict with the operation of most blockchains. First of all, it is necessary to consider compliance with the principle of data minimization, the right to rectification, the right to erasure ("right to be forgotten") and the right to limit processing.

Ključne riječi: blockchain, GDPR, zaštita podataka, Opća uredba o zaštiti podataka

Hrvoje Orešić, mag. iur.
"Radno PRAVO"

RADNO PRAVO 6/2021

UDK: 342.721: 004.7.056