TIJEK OTKAZNOG ROKA PREMA NOVOM ZAKONU O RADU

Dr. sc. Marinko Đ. Učur

PRIKAZ KNJIGE: DETALJNI KOMENTAR NOVOG ZAKONA O RADU

Izdavač: ROSIP d.o.o. (Radno pravo), Zagreb, 2014.
Urednik: Krešimir Rožman; Tisak: Tiskara Orbis impressio d.o.o. Zagreb; CIP- Nac. i sveuč. knjižnica Zagreb pod brojem 884077; ISBN: 978-953-7733-09-4. Strana 800. Sadržaj: Uvod i komentar novog Zakona o radu (glava I. do glava IX.); Popis propisa iz radnih odnosa i vezanih za radne odnose.

Nova knjiga DETALJNI KOMENTAR NOVOGA ZAKONA O RADU u izdanju Rosip d.o.o.- Radno pravo Zagreb, 2014., pojavila se nekoliko dana nakon što je Zakon o radu objavljen u „N.N." 93/14 i stupio na snagu 7. kolovoza 2014.godine. Autori tekstova su: DARKO ČAVRAK, DOMAGOJ FRANJO FRNTIĆ, IRIS GOVIĆ PENIĆ, MARINA GRUBAN, DARKO MILKOVIĆ, NATAŠA NOVAKOVIĆ I KREŠIMIR ROŽMAN. Urednik ovog vrijednog izdanja je KREŠIMIR ROŽMAN. To su vrsni teoretičari i stručnjaci potvrđeni u praski (sudskoj i drugoj) zahtjevnih i složenih kolektivnih i individualnih radnih odnosa. Knjiga je uređena po propisanim i zahtjevnim pravilima.
Zašto je ova knjiga vrijedna hvale? Zakon o radu pripreman je više od godinu dana. Zastoji su bili česti. Aktivnosti subjekata u tom postupku bile su različite. To je izazivalo brojne primjedbe. Konačno je hrvatski Sabor donio (novi) Zakon o radu, 15. srpnja 2014. Objavljen je u „Narodnim novinama" broj 93. od 30. srpnja 2014., a primjenjuje se od 7. Kolovoza 2014. godine.
U rekordnom roku autori su pripremili materijale za ovu vrijednu stručnu knjigu. Neke odredbe Zakona o radu detaljno su komentirane,a kod nekih stoji opravdani prigovor da su „kasno usuglašene" među socijalnim partnerima „zbog čega nije bilo dovoljno vremena za bolju razradu tih normi niti kritičkog osvrta stručne javnosti, pa te norme imaju stanovite nedostatke odnosno manjkavosti" , kako piše u „Uvodu" ove knjige. Nadalje u „Uvodu" piše: „Osnovni cilj Zakona trebao bi biti njegov povoljni i poticajni utjecaj na gospodarski razvoj i zapošljavanje. Međutim, bojimo se da se taj učinak neće ostvariti, barem ne u značajnoj mjeri, jer su to ionako prevelika očekivanja od svakog Zakona o radu. Za tako što bi trebalo riješiti puno i previše drugih važnih pitanja, a da bi onda ponešto dodatno utjecao i Zakon o radu. Međutim, jedan utjecaj će Zakon vjerojatno imati – a to je da će stvoriti dosta problema u primjeni, kako zbog stanovitih nejasnoća i nepreciznosti jednog dijela normi, tako i zbog kratkog roka primjene..."
Autori su označeni (imenom i prezimenom,funkcijom, poslodavcem) ali i sa napisanim komentarima za točno određene odredbe članaka Zakona o radu koje su komentirali. Učinjen je veliki napor da se taj posao obavi.
Korisnici na jednom mjestu imaju tekst Zakona o radu, onako kako je objavljen u „Narodnim novinama." Daleko teže je i više označiti razliku u odnosu na raniji Zakon o radu „N.N." 149/09 do 73/13, pa ako ima razlike ona je „napisana" , a najteže je i originalno bilo napisati „komentar autora o tom članku" ali i „upravne mjere i prekršaji (tamo gdje postoje)." To je učinjeno znalački i to uz „navedena mišljenja ministarstva, sudske prakse hrvatskih sudova te odluke Suda Europske unije" čini poseban kvalitet a knjigu korisnim priručnikom brojnih korisnika.
Komentari su originalni jer su autori „obrađivali one dijelove Zakona kojima se više ili pretežno bave". To daje ovom priručniku poseban karakter. Niti jedna odredba Zakona o radu nije „zaobiđena": od zasnivanja radnog odnosa do ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa u individualnim radnim odnosima, ali i kolektivnim radnim odnosima: sudjelovanje radnika u odlučivanju, udruge, kolektivni ugovori, štrajk, gospodarsko-socijalno vijeće. To se odnosi i na druge dijelove sve do „prijelaznih i završnih odredbi".
Poseban dio je „Popis propisa" na snazi u vezi s radnim odnosima, što je od velike koristi svakom tko se ovom knjigom bude koristio. Korisnik će se jednostavno snalaziti i „iz prve ruke" imati najbržu informaciju. Za buduće složene, zahtjevne i životne individualne i kolektivne radne sporove od velike koristi će biti birana upravna i sudska praksa. U tom smislu priručnik je pregledan i praktičan, upravo onakav kakav trebaju i očekuju oni kojima je namijenjen.
Vrsni autori su pokazali znanje. Zakon o radu će se primjenjivati i u praksi potvrđivati (više ili manje) ali sa ovim komentarima bolje i lakše.
Dobili smo jedinstveni priručnik za praktičare ali i za teoretičare rada i radnih odnosa. Napisano je pregledno, jasno, precizno suvremenim jezikom. Poruke su nedvojbene. Namjena određena i odrediva. Knjiga je dar onih koji znaju svu složenost radnih odnosa. Hvala im. Hvala uredniku i izdavaču. Poželimo im nove uspjehe a knjizi da dođe u ruke koje znaju cijeniti dobru stručnu knjigu.

Dr. sc. Marinko Đ. Učur
Sveučilišni profesor i znanstveni savjetnik iz Rijeke

Radno pravo 09/2014

Dr.sc. Mirando Mrsić

?PLANINU ĆE POMAKNUTI SAMO ONAJ TKO JE NA POČETKU POMICAO KAMENČIĆE? (KINESKA NARODNA POSLOVICA)

RADNI ODNOSI SU JEDNO OD NAJVAŽNIJIH PITANJA UNUTARNJE POLITIKE
Radni odnosi formalno i stvarno svakako su jedno od stožernih pitanja unutarnje nacionalne politike jer određuju pravac gospodarskog i socijalnog ustroja nacije. Sve verzije Zakona o radu koje su do sada donešene u Hrvatskoj imaju burnu povijest, od njihove temeljne koncepcije do one završne u saborskoj proceduri. Osnovno pitanje koje se nameće je da li je ovaj zakon kao i svi pretodni svojim konceptualnim pristupom i uvođenjem ili redefiniranjem pojedinih instituta odgovorio suvremenom poimanju socijalne države. U vrijeme krize koja traje već šest godina izazov je pokrenuti reformu radnog zakonodavstva. Reforme su nužne Hrvatskoj i reforma radnog zakonodavstva je jedna od tih nužnih reformi. Kriza nam je donijela smanjenje gospodarske aktivnosti i rast nezaposlenosti. Dodatni problem je loša demografska i obrazovna struktura nezaposlenih. Posebno kada se tržište radne snage promatra kroz prizmu novih tehnologija i industrija. Neprihvatljiv udio sive ekonomije i rada „na crno" također loše utječe na zapošljivost te predstavlja nelojalnu konkurenciju poduzetnicima koji posluju po zakonu. Osim toga, kako u domaćoj poslovnoj javnosti tako i u međunarodnim poslovnim krugovima i institucijama postoje prigovori na antipoduzetničku klimu i uvjete koji poslodavcima otežavaju i usporavaju prilagođavanje uvjetima na tržištu. Sve su to razlozi zašto smo Zakon o radu trebali prilagoditi potrebama, prije svega, svakodnevnog života. Iako nismo uspjeli postići konsenzus o cjelokupnom paketu odredbi zakona, činjenica da su sve strane jednako nezadovoljne krajnjim ishodom potvrđuje da je zakon interesno izbalansiran.
Jasno nam je da su u početku razgovora o novom Zakonu o radu sve zainteresirane strane imale puno veća očekivanja u odnosu na način uređenja pojedinih interesnih pitanja, te krajnjim sadržajem teksta zakona. Činjenica je da Zakon o radu može biti napisan tako da u potpunosti zadovoljava interese jedne ili druge strane u radnom odnosu, međutim, ako je on neprimjenjiv, tada bilo kakva zakonska norma postaje potpuno bespredmetna i nepotrebna. Nama je u interesu imati zakon koji će biti jednostavan u primjeni, prilagođen potrebama radnika i radnica i dosadašnjoj praksi, te koji će osigurati poslodavcima jednostavnije poslovanje, a radnicima potrebnu sigurnost i zaštitu.
Ovaj zakon se ne tiče samo poslodavaca i radnika nego cjelokupnog društva. On se tiče i onih koji su nezaposleni, osoba koje koriste rodiljna i roditeljska prava, tiče se mladih, zaposlenih na određeno vrijeme, zaposlenih preko agencija za privremeno zapošljavanje, dakle svih onih koji su na tržištu rada po bilo kojoj osnovi ugroženi, bilo da nemaju radno mjesto, bilo da su „zaglavljeni" u fleksibilnim oblicima rada. Cilj ovog zakona je sačuvati radna mjesta, radnike izvući iz svijeta nezakonitog rada te dinamizirati tržište rada. Cilj ovog zakona nije bio niti je smanjenje radničkih prava ili pojeftinjenje otpuštanja radnika. Cilj je ovog zakona osigurati povoljnu poslovnu klimu i poslodavcima omogućiti jednostavnije i efikasnije poslovanje, a ne ih dodatno opteretiti.

REFORME RADNOG ZAKONODAVSTVA
Iako su se reforme radnog zakonodavstva u drugim državama članicama Europske unije provodile prvenstveno u cilju pojeftinjenja troškova otpuštanja radnika i daljnjom fleksibilizacijom radnih odnosa, Hrvatska nije išla tim smjerom. Reforma radnog zakonodavstva u Hrvatskoj prvenstveno je bila usmjerena na pojednostavljenje svih onih procedura s kojima se poslodavac mora suočiti kada provodi restrukturiranje. Do danas smo svjedočili da su takve procedure trajale i po nekoliko mjeseci što je za posljedicu imalo zatvaranje radnih mjesta, pa čak i onog dijela poslovanja koje je moglo i trebalo biti spašeno.
Novim Zakonom o radu:
? skraćena je i pojednostavljena procedura kolektivnog otpuštanja viška radnika,
? uvedena je arbitraža kod nadomjestka suglasnosti radničkog vijeća na otkaz zaštićenim kategorijama radnika,
? pojednostavljene su obveze poslodavaca kod otkazivanja ugovora o radu,
? ubrzan je tijek otkaznog roka, a da se pri tome nije smanjilo pravo na trajanje otkaznog roka i pravo na otpremninu!
? zadržana je zaštićenost od otkaza pojedinih zaštićenih kategorija radnica i radnika kao što su trudnice, roditelji koji koriste rodiljna i roditeljska prava, predstavnici radnika itd.,
? smanjene su administrativne procedure kao npr. ukinuta je izrada programa zbrinjavanja viška radnika, prijava prekovremenog rada inspekciji rada, prijava rada na izdvojenom mjestu rada,
? ojačana je prevencija, a smanjena represija poslodavaca zbog kršenja odredbi zakona o radu koja nisu društveno štetna.
U konzultacijama oko potrebnih reformi koje bi bilo potrebno poduzeti u smjeru stvaranja povoljne poslovne klime, poslodavci su često ukazivali na krute odredbe o organizaciji radnoga vremena, koje su onemogućavale poslodavcima da svoje poslovanje prilagode kratkoročno povećanom intenzitetu rada, u cilju zadržavanja poslova i ispunjenja narudžbi u kratkim vremenskim rokovima. Posljedica je bila otkazivanje poslova, pa time i gubitak radnih mjesta. Međutim, opredjeljenje u odnosu na radno vrijeme bila je i zaštita zdravlja i sigurnosti radnika od prekomjernog rada, te omogućavanje radnicima pomirenja profesionalnog i obiteljskog života.
Zbog toga su uvedena ograničenja trajanja rada na tjednoj razini, na razini četiri mjeseca, te na godišnjoj razini.
Omogućili smo nejednaki raspored radnoga vremena, fleksibilnije smo uredili prekovremeni rad, te smo prepoznali posebnosti pojedinih grana djelatnosti kao što su sezonske djelatnosti, čime će se postići odgovarajuća fleksibilnost kod uređenja radnog vremena.
Vjerujemo da smo izmjenama odredbi o organizaciji radnoga vremena uspjeli postići odgovarajući balans i transparentnost u uređenju radnoga vremena, čime će se indirektno utjecati na smanjenje troškova rada. Samo takav sustav organizacije radnoga vremena može osigurati učinkovito praćenje primjene odredbi zakona u praksi, pa time i zaštitu radnika od prekomjernog rada.
Hrvatska se danas suočava i sa problemom visoke stope nezaposlenosti. Radnici, jednom kada postanu nezaposleni teško ulaze u svijet rada. Prepoznali smo da su fleksibilni oblici zapošljavanja jedan od načina kako iz nezaposlenosti postati ponovno zaposlen. Tako primjerice, oko 5% radnika zaposlenih u agencijama za privremeno zapošljavanje se stalno zaposli kod korisnika, pa je logičan korak bio omogućiti tim radnicima mogućnost duljeg rada kod korisnika, a ne ograničavati trajanje rada na godinu dana.
U cilju suzbijanja nezakonitog rada omogućen je dodatni rad radnicima koji rade puno radno vrijeme, te je omogućeno ustupanje radnika između povezanih poslodavaca čime će se spriječiti nezaposlenost radnika u slučaju da kod povezanog poslodavca nema potrebe za radom radnika.
Ovom prilikom ujedno želimo napomenuti da smo ovim zakonom:
- povećali zastaru za potraživanja radnika iz radnog odnosa sa tri na pet godina,
- ojačali ulogu radničkog vijeća,
- poboljšali sustav kolektivnog pregovaranja i uredili sustav proširenja kolektivnog ugovora u cilju zaštite slobode tržišnog natjecanja,
- uveli pojam poslovne tajne, te
- uredili pitanje štrajka.

PREDSTOJI JOŠ PUNO POSLA
Nakon donošenja Zakona o radu, nama predstoji još puno posla. Prvi korak je donošenje provedbenih propisa, kojima se treba uspostaviti sustav praćenja rada agencija za privremeno zapošljavanje, pojednostaviti postupak izbora radničkih vijeća, uspostaviti transparentan sustav evidencije radnoga vremena, uspostaviti novi sustav arbitraže kao nadomjestak suglasnosti radničkog vijeća i sindikata na otkaz nekoj od zaštićenih kategorija radnika i sl. U tome smislu će se uskoro osnovati tripartitna radna skupina za izradu novih provedbenih propisa, a u krakom vremenu nakon toga očekuje se i njihovo donošenje.
Važno nam je pratiti učinak Zakona o radu na ciljeve koje bi morao polučiti, a to Vlada ne može sama već samo u suradnji sa onima koji će taj zakon svakodnevno živjeti, a to su radnici i njihovi predstavnici, te poslodavci. Stoga će Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava u suradnji sa predstavnicima poslodavaca, Hrvatskom udrugom poslodavaca, Hrvatskom gospodarskom komorom i Hrvatskom obrtničkom komorom, kao i sindikatima, pratiti provedbu Zakona o radu praksi, i uz njihovu pomoć pratiti primjenu pojedinih instituta kako uvedeni stupanj fleksibilnosti ne bi omogućio daljnje pogoršanje položaja radnika na tržištu rada.
Od nas se ne zahtjeva samo postojanje modernog i kvalitetnog zakonodavnog okvira sustava radnih odnosa, već da tako postavljeni zakonodavni okvir poluči željene učinke na tržištu rada. U tome smislu očekujemo od socijalnih partnera aktivnu uključenost u praćenje provedbe zakona, jer su upravo oni ti koji će sa ovim zakonom svakodnevno živjeti.
Ne treba se bojati promjena koje nosi Zakon o radu, jer će najzaštićeniji biti onaj radnik koji ima radno mjesto i koji uredno ostvaruje svoja prava iz radnog odnosa.
Mnogi misle da reforma koju donosi Zakon o radu nije dovoljna, da je reforma trebala ići u nekom drugom smjeru - u kojem - ovisi o pojedinoj interesnoj skupini (poslodavačkoj, radničkoj, sindikalnoj, ili skupini koja se zalaže za ravnopravnost spolova, ili nezaposlenima, stručnoj i akademskoj zajednici i sl.). Sam Zakon o radu, kao ishod interesnog usuglašavanja, ne treba promatrati izolirano od uvjeta u kojima se donosio, kao i uvjeta zbog kojih se donosio. Analizirajući proces u kojem se zakon donosio sa jednim vremenskim odmakom, možemo reći da nismo zadovoljni samim procesom, jer smo očekivali da smo svi skupa spremni i sposobni o ključnim reformama promišljati sa aspekta problema koje trebamo svi zajedno riješiti. Međutim, pokazalo se da među socijalnim partnerima nema konsenzusa niti oko problema, a kamoli oko načina njihovog rješavanja. Jesmo li mogli više, jesmo, ali za to nam treba viši stupanj razvoja socijalnog dijaloga nego što postoji sad.
Stoga, iako mnogi nisu zadovoljni s krajnjim ishodom jer su očekivali da će Zakon o radu u većoj mjeri zadovoljiti njihove interese, mišljenja smo da ne trebamo biti nezadovoljni, s obzirom da je učinjen onaj stupanj reforme koji je Hrvatskoj u ovome trenutku potreban, a prije svega moguć.

Dr.sc. Mirando Mrsić
Ministar rada i mirovinskoga sustava

Radno pravo 09/2014

Davor Majetić

PROMJENE ZAKONA O RADU SU NEDOSTATNE

ZAKON O RADU – DUGI PREGOVORI S NEZADOVOLJAVAJUĆIM REZULTATOM
Zakon o radu bio je jedna od najaktualnijih tema u Republici Hrvatskoj u zadnje dvije godine, koliko su trajali pregovori socijalnih partnera. Iako su pregovori oko Zakona bili iznimno dugotrajni i iscrpljujući, rezultat je na kraju pomalo razočaravajući. Činjenica je da donesene tek manje izmjene nedostatne su jer ne doprinose rješavanju temeljnih problema postojećeg zakonskog uređenja koje je Europska komisija u postupku prekomjernog deficita ocijenila kao jednom od prepreka potrebnom gospodarskom rastu. Njime se ne rješava problem rigidnosti i ne uvažavaju negativne promjene na tržištu rada. Slijedom sindikalnih pritisaka odustalo se od važnijih izmjena koje bi unijele fleksibilnost u radne odnose pa je upitno koje će pozitivne (ili negativne) posljedice ovaj Zakon donijeti u praksi, a pogotovo je pitanje što će donijeti nezaposlenim osobama.
Europska unija razvila je koncepciju fleksigurnosti kao odgovor na nezaposlenosti i globalnu nekonkurentnost, kao pristup koji može pomoći pri oblikovanju nacionalnih gospodarskih politika. Za fleksigurnost je bitno da su radni odnosi jasno i stabilno uređeni, da je razvijeno cjeloživotno učenje te da postoje aktivne mjere politike zapošljavanja i socijalna sigurnost pri traženju novog zaposlenja. To je koncept za koji se zalaže hrvatska udruga poslodavaca.
Iako je Hrvatska kao članica EU svoje zakonodavstvo prilagodila pravnoj stečevini EU, hrvatske politike i regulative zapošljavanja i radnih odnosa samo su formalno, ali ne i stvarno, usklađene s politikama i regulativama EU. Vrijeme pregovora i priprema za pristupanje u EU nije iskorišteno na prikladan način, odnosno zbog nedostatnog poznavanja i razumijevanje različitih metoda djelovanja EU u području radnih odnosa hrvatska regulativa radnih odnosa i dalje je rigidna i ograničava gospodarski razvoj, a time i onemogućava rješavanje problema nezaposlenosti.
Tržište rada u RH iznimno je segmentirano i neučinkovito. Postoje velike razlike između javnog i privatnog sektora, visoka stopa nezaposlenosti, dugotrajna nezaposlenost, a koje razlike se neće ni ovim Zakonom smanjiti.
Što su nezavisne strane agencije rekle o našem radnom zakonodavstvu? Prema OECD-ovoj metodologiji za mjerenje strogoće regulative o zaštiti zaposlenja, te indeksa rigidnosti zapošljavanja Svjetske banke (Doing Business) Hrvatska pripada skupini zemalja s prilično visokim rigidnostima na tržištu rada. Prevelika zaštitna regulativa predstavlja poticaj za izbjegavanje zaštićenih oblika radnih odnosa.
Neosporno je da se uvjeti u gospodarstvu konstantno mijenjaju te da nam se rasprava o radnom zakonodavstvu nameće kao trajan zadatak. Međutim, posljednja reforma ZOR-a koja je donekle fleksibilizirala radne odnose, provedena je 2003. godine kada su mijenjani otkazni rokovi i otpremnine. Izmjene ZOR-a koje su uslijedile 2009. godine , manje izmjene iz 2011. i dogovorene izmjene iz ožujka 2013. godine imale su za cilj samo usklađivanje sa direktivama EU te nije došlo do daljnje fleksibilizacije radnih odnosa iako je došlo i do nekih poboljšanja.
Uloga zakonodavca trebala bi biti da u svakom trenutku provjerava postoje li još uvijek razlozi za regulaciju kakva postoji u trenutnom zakonodavstvu i jesu li ciljevi koje želimo postići još uvijek ostvarivi regulacijom uz prihvatljive troškove za uključene subjekte. Osim toga svakako bi bilo potrebno prilikom donošenja nove regulative sačiniti procjenu učinaka propisa na sve relevantne segmente na koje se odnosi. To se tijekom donošenja ovog Zakona pokušalo napraviti, međutim ostalo je samo na načelnoj razini.
TRI DOMINANTNA PITANJA
Socijalnim dijalogom koji je prethodio donošenju novog Zakona o radu od strane Vlade dominirala su tri pitanja:
1. organizacija radnog vremena,
2. pojednostavljenje postupka otkazivanja, posebno u odnosu na poslodavce koji zapošljavaju do pet radnika, te
3. otvaranje šire mogućnosti za rad preko agencija za privremeno zapošljavanje.

U novom Zakonu o radu sva ta tri pitanja uređena su ne uzimajući u obzir potrebe poslodavca te je neosporna činjenica da je novi Zakona o radu značajno nepovoljniji od prijedloga koji je Vlada Republike Hrvatske uputila u prvu fazu zakonodavnog postupka. Pritisak sindikalnih središnjica između dva saborska čitanja razvodnio je predviđene reforme i doveo ih na razinu kozmetičkih izmjena uz možda par izuzetaka.
Prijedlog upućen u prvu fazu zakonodavnog postupka predviđao je mogućnost nejednakog rasporeda radnog vremena prema kojem bi radnici u razdobljima kada rade duže od punog vremena mogli raditi do 56 sati tjedno. Prema novom Zakonu to je moguće samo do 50 sati, a preraspodjela od 50 do 60 sati tjedno moguća je samo ako postoje kolektivni ugovori. Takvim odredbama poslodavci se posredno prisiljavaju na poticanje sindikalnog organiziranja radnika.
Osim radnog vremena, ono što poslodavce najviše muči je kompliciran, skup i dugotrajan postupak otkazivanja. Što se tiče odredbi o otkazu ugovora o radu nije se dogodila nikakva bitna izmjena. Pri otkazivanju ugovora o radu jednake obveze imat će poslodavci koji zapošljavaju stotine radnika kao i oni koji zapošljavaju tek nekolicinu. Takav pristup protivan je ideji poticanja malog i srednjeg poduzetništva koji čine više od 95 % našeg gospodarstva. Čak je i tijek otkaznog roka za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za poslodavce povoljnije bio uređen u prijedlogu Zakona upućenom u prvo čitanje, jer prema tome prijedlogu privremena nesposobnost nije prekidala tijek otkaznog roka, dok je donesenim zakonom ipak moguće šest mjeseci biti na bolovanju i tako produžiti otkazni rok.
U vezi agencijskog rada, koji je medijski bio možda i najviše eksponiran, važan pomak je produljenje mogućnosti takvog rada s godinu dana na tri godine, dok se poticanje zapošljavanja na neodređeno vrijeme preko agencija za privremeno zapošljavanje i dalje čini neisplativim jer se agencijama nameće obveza da radniku i za vrijeme koje nije ustupljen korisniku isplaćuje istu plaću kakvu su mu isplaćivale i za vrijeme rada kod korisnika.

ZAKLJUČAK – NEMA ZNAČAJNIH KONCEPCIJSKIH PROMJENA
Zaključno konačan tekst zakona na sadrži nikakve značajnije koncepcijske promjene u odnosu na raniji zakon. Poslodavci su mišljenja da prevladavaju uglavnom manje značajne tehničke intervencije u zakonski tekst koje u bitnome ne diraju u postojeće interesne odnose. Pozitivnim možemo ocijeniti tek manje izmjene zakona koje kao što je uvođenje mogućnosti dodatnog rada kod drugog poslodavca, mogućnost ustupanja radnika unutar povezanih društava te ukidanje obveze donošenja programa kolektivnog zbrinjavanja viška radnika. Zbog svega navedenog, Vijeće članica Hrvatske udruge poslodavaca, uzimajući u obzir tešku gospodarsku situaciju u zemlji, nisku stopu konkurentnosti, pad investicija i teških uvjeta poslovanja, odlučilo je da neće podržati Zakon o radu jer ne pridonosi u dovoljnoj mjeri ublažavanju efekata krize u gospodarstvu, niti u znatnoj mjeri poboljšava uvjete poslovanja te ne daje nužan poticaj novom zapošljavanju.
Za uvjete u kojima se hrvatsko gospodarstvo nalazi, učinjeno je premalo u odnosu na potrebno.

Davor Majetić, glavni ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca 

Radno pravo 09/2014

Krešimir Sever

VLASTI JE LAKŠE MIJENJATI ZOR NEGO GOSPODARSKU POLITIKU

SMANJIVANJE RADNIČKIH PRAVA – KONSTANTA SDP-a
Kronologija događanja vezana uz izmjene Zakona o radu može se vezati uz različite godine. Kad je ova vlast u pitanju, onda se ipak, radi slijeda treba odmaknuti još u početke mandata koalicijske SDP-ove vlade iz 2000. godine. Prije izbora, na kojima je ta koalicija pobijedila, dio je sindikata javno stao na njenu stranu, potpisan je ugovor kojim je koalicija pokazala sindikatima i radnicima svoju privrženost, pokazala kako su joj radnici važni, a sindikati su pozvali svoje članove i širu javnost da na predstojećim izborima toj koaliciji stranaka daju svoj glas. No vrlo brzo se pokazalo kako su vlasti bliži MMF i Svjetska banka sa njihovim stavovima, nego li sindikati, nego li radnici. Tada se vlast, najprije kroz Ugovor o zajmu o strukturnoj prilagodbi, sklopljen sa Svjetskom bankom, a godinu dana kasnije i kroz „stand-by" aranžman „aranžiran" sa MMF-om, obvezala, a 2003. godine i provela fleksibilizaciju tržišta rada kroz izmjene Zakona o radu (sjećamo se smanjenja otpremnina, kraćenja otkaznih rokova...). Pred izbore su toj istoj vlasti (tada još oporbi) radnici bili toliko važni da je sa nekim sindikatima potpisala ugovor, a poslije izborne pobjede i preuzimanja vlasti više ne nalazi uzdanice u radnicima i sindikatima, nego u MMF-u i Svjetskoj banci te s njima potpisuje ugovore na štetu onih prvih. No, na redovitim izborima nakon toga, gubi vlast i ponovno odlazi u oporbu. Tada opet pokazuje razumijevanje za radnike i njihove sindikate. Tako 2010. godine, kad su sindikati organizirali prikupljanje potpisa za referendum vezan uz očuvanje nekih prava radnika koja je tadašnja vlast odlučila mijenjati i umanjiti u Zakonu o radu, čelnici socijaldemokrata, stožerne stranke iz koalicije, nakon višednevnog čekanja i procjene da će prikupljanje potpisa uspjeti, uz medijsku su pompu, svojim potpisima na sindikalnim listama dali potporu radničkim pravima i očuvanju Zakona o radu. U predizbornim nastupima izražavali su svoj nedvojbeni stav kako Zakon o radu ne treba mijenjati, a ako oni na izborima dobiju povjerenje i dođu na vlast, ZOR mijenjati neće. Onda su na izborima, zajedno sa strankama svoje koalicije, povjerenje naroda (i radnika) dobili, preuzeli vlast i – promijenili Zakon o radu. Ponovno na štetu radnika. Tu pred očima prosto zabljesne sjećanje na Dicta et sententiae u gimnazijskoj početnici latinskog jezika, Elementa Latina. Honores mutant mores (Časti mijenjaju običaje, ponašanje) kao da je uzrečica, izreka osmišljena kako bi što bolje oslikala ovu koalicijsku vlast. Ovoga puta, pri okretanju leđa radnicima i njihovim sindikatima, vlast je proširila krug onih kojima je bliska (i oni njoj, naravno) – te su, uz MMF i Svjetsku banku, to bonitetne agencije, poslodavci, Europska komisija... Dakle svi oni kojima su radnička prava trn u oku, kamenčić u cipeli. No, naš narod kaže - ne spotakne se čovjek na svome putu o brdo, nego o kamen (a može bome i o kamenčić). Kad je 2003. godine mijenjala Zakon o radu na štetu radnika, tadašnja je vlast doslovce radničkim pravima platila zajam o strukturnoj prilagodbi. Sada su radnici i njihova prava ponovno sredstvo plaćanja. Samo čega? Još je jedna primjerena izreka iz istog, ranije spomenutog udžbenika –Vulpes pilum mutat, non mores (Lisica dlaku mijenja, ne ponašanje ili kako se kod nas kaže – Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada).
FLEKSIBILIZACIJA ZAKONA O RADU NEĆE ZEMLJU POVUĆI IZ KRIZE
Kad je predlagač, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, najavljivao izmjene Zakona o radu, govorio je o njima kao nužnim za izlazak Hrvatske iz krize, za smanjenje nezaposlenosti, otvaranje novih radnih mjesta, privlačenje ulagača, zaustavljanje iseljavanja mladih, olakšavanje restrukturiranja poslodavcima i učinkovitiju zaštitu radnika koji nerijetko imaju zaštitu na papiru, u Zakonu, ali zbog nejasnoće i nedorečenosti odredbi, ne i u praksi. I dok su poslodavci ponovno ugledali prigodu za novu fleksibilizaciju tržišta rada, sindikati za tim izmjenama nisu vidjeli nikakvu potrebu, jer je Zakon usklađen s europskom pravnom stečevinom, a u njemu nema nikakvih odredbi koje bi bile kočnice rastu i razvoju zemlje. Na kraju su sindikati prihvatili sudjelovati u pregovorima o izmjenama Zakona o radu jer je prihvaćen njihov uvjet da se o mogućim izmjenama i promjenama u Zakonu pregovora na osnovi analiza, iskustava i argumenata. I upravo su se tako za pregovore pripremili. Oboružali su se analizama, argumentima i inozemnim i domaćim iskustvom. Trebali su to biti pregovori gdje će strane upravo na sučeljavanju argumenata graditi mogući dogovor. No, na žalost, ni ministarstvo ni poslodavci niti su imali analize niti argumente. Za te promjene u prilog im je išla jedino sigurnost većine ruku u Hrvatskom saboru, koje će dignuti vojnici partija zato jer to od njih traži i očekuje njihova vlada. Tijekom dugotrajnih pregovora postalo je kristalno jasno kako vlada u izmjene Zakona o radu ide kako bi smanjila tzv. indeks zakonske zaštite radnika (iako je taj indeks napušten i zamijenjen dvama novima),a to bi, prema poimanju vlasti, mogao biti dobar signal ulagačima kako je Hrvatska srezala radnička prava, što pokazuje smanjenim indeksom zakonske zaštite radnika pa ulagači mogu prosto nahrupiti u zemlju. Indeks je sa 2,61 iz 2008. godine, nakon donošenja izmjena Zakona o radu u prvoj fazi 2013. godine spušten na 2,34, a očekivanja su da on nakon provedene druge faze izmjena, novim ZOR-om padne na 2,23. Nakon svega, poslije završetka pregovora i izglasavanja novog Zakona o radu nezadovoljni su i poslodavci i sindikati. Naravno svaki na suprotnoj strani metra. Poslodavci su nezadovoljni jer, kako kažu, nije iskorištena prigoda za oštrije rezove i promjene u Zakonu, a ove promjene neće biti dovoljne za olakšavanje poslovanja u Hrvatskoj i promjene gospodarskog trenda. Dakle, radnicima je, iako i ovako nedovoljno zaštićenima, ukinuto premalo zaštite i trebalo je još. Sindikati su nezadovoljni jer je kroz ove izmjene zakonska zaštita radnika još više srozana i nakon stupanja na snagu novoga Zakona o radu radnici će biti na još većoj vjetrometini tržišta rada nego li su to bili do sada. Nezadovoljna je i pravna struka u sindikatima, jer je puno odredbi u novom ZOR-u zadržalo svoj nejasni oblik iz dosad važećeg Zakona i nije iskorištena prigoda da se kroz promjene učine jasnijima, a što je još gore, neke su odredbe u novom Zakonu, pri pokušaju da se izmjenama naprave jasnijima u odnosu na stari, napravljene još nejasnijima. I neke će nove odredbe, također zbog dvojbenosti i nejasnoće, izazivati zbunjenost i pogreške pri primjeni. Na sve su to sindikati upozoravali tijekom pregovora, a na kraju i u amandmanima poslanim svakom zastupniku u Hrvatskom saboru osobno. Na žalost, vlast nije željela prihvatiti čak niti te sindikalne primjedbe koje nisu mijenjale sadržaj odredbi, već su ih činile jasnijima. Na kraju smo dobili novi Zakon o radu koji neće pozitivno doprinijeti niti jednoj od teza iznesenih od strane predlagača prije početka pregovora, a na što su od početka sindikati upozoravali. Jasno je kako, koliko god se Zakon o radu fleksibilizirao i time obespravili radnici na tržištu rada, to ne može i neće doprinijeti izlasku Hrvatske iz krize niti napretku zemlje. Iz prostog razloga jer to ni do sada nikome u svijetu nije uspjelo. Time se uspijevaju jedino povećati i produbiti društvene razlike. Kad bi takvo zakonsko obespravljivanje radnika doprinosilo razvoju i procvatu zemlje, tad bi primjerice Palau ili Maršalski otoci, koje je svojevremeno Svjetska banka u svojem izvještaju Doing Business, u kategoriji Zapošljavanje radnika, stavljala na prvo mjesto po povoljnosti za pokretanje posla i poslovanje, bile i zemlje najpoželjnije za život, uspješne, visokog standarda i kupovne moći građana... Ali nisu ništa od toga, a imale su krajnje fleksibilno tržište rada bez zakona o radu, bez ratifikacije temeljnih konvencija Međunarodne organizacije rada, bez zakonom uređenih godišnjih odmora, radnog vremena i slično. Taman po mjeri MMF-a i Svjetske banke. Tako je jasno da fleksibilizacija Zakona o radu i tržišta rada niti će zemlju povući iz krize niti je učiniti bogatom i poželjnijom za življenje. To mogu samo dobre i promišljene gospodarske i socijalne politike, a to Hrvatskoj nedostaje. Kad bi se ZOR i potpuno ukinuo, to za gospodarski napredak zemlje ne bi značilo baš ništa. Dakle, vlast je bespotrebno mijenjala ZOR za svrhu i cilj koje tim promjenama jednostavno ne može postići. No, očito joj je jednostavnije mijenjati ZOR nego li gospodarske i socijalne politike. Ovim promjenama ZOR-a neće se potaknuti niti otvaranje novih radnih mjesta i smanjenje nezaposlenosti, već, dapače, obratno.

PROMJENE ZAKONA O RADU NA ŠTETU RADNIKA
Naime, nakon ranije provedenog „labavljenja" rada na određeno vrijeme, vlast sada uvodi i mogućnost nejednakog rasporeda radnog vremena do 50 sati tjedno samo voljom poslodavca (a kolektivnim ugovorom i do 60 sati) u razdoblju kad poslodavac ima više posla, što će radniku nadoknaditi skraćenim radom u vremenu s manje posla. Tako će postojeće radnike, bez organiziranja i plaćanja prekovremenog rada, moći maksimalno iskoristiti pa mu novi, dodatni radnici neće niti trebati. Uz to, broj mogućih prekovremenih sati u tjednu povećao se u Zakonu sa 8 na 10 sati. Također, godišnji je fond prekovremenih sati moguće kroz kolektivni ugovor podignuti sa 180 na 250 sati. Radnik koji kod jednog ili više poslodavaca skupno radi u punom radnom vremenu moći će ugovoriti kod drugog poslodavca i raditi dodatno tjedno još do8 sati (uz dopuštenje dosadašnjeg poslodavca ili poslodavaca). Zakon je omogućio kolektivnim ugovorom ugovaranje radnog vremena kroz tzv. banku sati i to za ciklus od 4 ili 6 mjeseci pri čemu je jedina granica dnevnoga rada samo dnevni odmor te se na tako ugovoreni rad ne primjenjuju zakonske odredbe o maksimalno dopuštenom tjednom radu. Tako su poslodavci, kad im već nije uspjelo izravno, uspjeli tzv. „opt–out" ubaciti u ZOR „na mala vrata". To što će se radno vrijeme kod ranije spominjane preraspodjele u četveromjesečnim ciklusima morati svoditi na prosječnih ne više od 48 sati, a u slučaju „banke sati" u četvero ili šestomjesečnim ciklusima, na prosječno ne više od 45 sati tjedno nije neka utjeha radnicima koji će tako u jednom razdoblju biti angažirani do maksimuma da bi se to „popravilo" u razdoblju s manje posla. Uz komplikacije u obiteljskom životu i obvezama, jasno je kako se tijelo i duh u tim razdobljima kraćeg rada ne mogu dovoljno obnoviti, oporaviti i odmoriti od prekomjernog rada i opterećenja. To će na kraju rezultirati povećanim angažmanom i radom postojećih radnika, a ne i potrebom za zapošljavanjem novih, čak i uz povećani obujam posla. Tako, ne samo da neće dolaziti do smanjenja broja nezaposlenih i rasta broja zaposlenih, nego će to biti još jasnija poruka mladima, koji su i do sada u zabrinjavajuće velikom broju napuštali Hrvatsku u potrazi za poslom, da to i dalje čine jer im je perspektiva za ostanak u Hrvatskoj i zasnivanje obitelji još i manja.

Preuređenje instituta koji reguliraju rad radnika u agencijama za privremeno zapošljavanje, pri čemu je mogućnost njihovog rada kod poslodavca kojima su ustupljeni sjedne godine produljena na tri, a ukinuto im je i pravo na regres, božićnicu i druga materijalna prava koja ostvaruju radnici zaposleni kod poslodavca kojima su agencijski radnici ustupljeni, čini takvo zapošljavanje izravno konkurentnim, ne samo radnicima na neodređeno vrijeme, nego i onima na određeno. Povoljni su i agenciji jer ona s njima za razdoblje dok nisu ustupljeni može ugovoriti bilo kakvu naknadu plaće pa i jednu kunu. Predlagač izmjena ZOR-a tvrdio je kako je u Hrvatskoj, u odnosu na zemlje u EU, premali postotak zaposlenih preko agencija za privremeno zapošljavanje pa je nužno stvoriti zakonske preduvjete za povećanje toga postotaka, odnosno za povećanje udjela agencijskog rada u ukupnome radu. No, pri tome nema argumenata zašto bi to za neku zemlju, pa i Hrvatsku, trebalo biti dobro!

Novi je ZOR omogućio poslodavcu da, ako kod njega nema posla, može radnika do 6 mjeseci u Hrvatskoj i do 2 godine u inozemstvu „posuditi" na rad drugom poslodavcu u povezanom društvu. Ako radnik pristane. A koji neće?! Tu se širom otvara prostor za razne zlouporabe i akrobacije poslodavaca sa radnicima, na tjednoj pa i dnevnoj razini.

U dosad važećem Zakonu trudnicama je bio zabranjen rad noću, to su mogle samo iznimno, na vlastiti zahtjev i uz potvrdu nadležnog liječnika da takav rad neće štetiti ni majci ni djetetu. Sad je ta odredba jednostavno maknuta pa se takav rad trudnica regulira samo kroz Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama i to na način da trudnica može biti pošteđena noćnog rada tek ako to potkrijepi valjanom potvrdom nadležnog liječnika. Koliko će se trudnica to usuditi zatražiti u uvjetima toliko nazočnog straha od gubitka posla?

Uz sve navedeno, pravo organiziranja štrajka više uz sindikate nemaju i sindikalne središnjice, već samo sindikati. Nije prihvaćen niti sindikalni prijedlog da se Zakonom konačno uredi mogućnost organiziranja općeg štrajka.

Pojednostavile su se i odredbe pri otpuštanju radnika. Pa iako će poslodavac morati radničkom vijeću podastrijeti neki pisani oblik zbrinjavanja viška radnika, to više neće morati biti program zbrinjavanja viška. Postupak otpuštanja i zbrinjavanja viška radnika preozbiljan je i preodgovoran zbog posljedica po radnike i njihove obitelji da bi se, samo tako, tražilo, a na žalost i dobilo, njegovo pojednostavljenje.

Iako resorni ministar navodi kako se u otpremnine i otkazne rokove nije diralo, ipak su neke odredbe o otkaznim rokovima mijenjane. Tako, ako se radnik za vrijeme otkaznog roka razboli i ode na bolovanje, ono mu više ne prekida u potpunosti otkazni rok do njegova povratka s bolovanja, već mu najdulje 6 mjeseci nakon uručenja odluke o otkazu, neovisno o tome traje li mu još bolovanje, prestaje radni odnos. Tako će teško bolesni radnici usred bolesti doživljavati i dodatni stres ostanka bez posla, a to sigurno neće dobro djelovati na liječenje ili izlječenje. A ako radnik voljom poslodavca ne mora odrađivati otkazni rok, tada takve zadrške ni nema, već mu bolovanje u cjelini ulazi u otkazni rok. Uz to, takvom će radniku u otkazni rok ući i godišnji odmor i plaćeni dopust. Tko je ranije, prije otkazivanja ugovora, iskoristio godišnji odmor ili plaćeni dopust, u prednosti je u odnosu na onoga tko to prije otkazivanja nije učinio. Povrh svega, poslodavac više nema obvezu radniku koji bi mogao biti utvrđen kao višak prethodno kod sebe potražiti i ponuditi drugo radno mjesto ili dokvalifikaciju za drugo radno mjesto, a tek ako takve mogućnosti nema, utvrditi ga kao višak. Ta odredba do sada poslodavcima nije predstavljala problem, a neki su radnici bili zbrinuti na druga radna mjesta i tako sačuvali posao. Ukidanje te obveze upućuje na liberalistički pristup i poimanje radnika kao robe, kao stvari. Kad ga više ne treba, poslodavac se, bez obzira što je taj radnik dugi niz godina kod njega stvarao nove vrijednosti i svojim radom aktivno doprinosio zaradi vlasnika, jednostavno toga radnika može odreći, riješiti ga se ni ne pokušavši mu kod sebe naći drugi posao i egzistenciju za njega i njegovu obitelj. Kakva god otpremnina bila, a pritisak je poslodavaca da bude što manja, ona ne može biti dovoljna da bi bila pravična naknada za ono što je radnik svojim radom stvarao i ostavio poslodavcu (bez obzira na plaću) i nadoknadila ono što radnik gubi ostankom bez posla.

Podosta se još toga može prigovoriti novom Zakonu o radu, ali suština je vidljiva i iz ovog spomenutog.

Iz puno odredbi vidi se nastojanje predlagača i donositelja Zakona ne samo da se smanje radnička prava, nego i marginaliziraju sindikati. No, to je očito kontinuirano opredjeljenje ove vlasti, jer se uz zatiranje socijalnog dijaloga, kroz izmjene i donošenje raznih zakona, od Zakona o radu pa do Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata, Zakona o zaštiti na radu ili Zakona o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenih u javnim službama i Zakona o uskrati prava na uvećanje plaće po osnovi ostvarenih godina radnog staža (na što se Ustav RH vjerojatno crveni od stida), jasno provlači ta nit, pritiska na sindikate i smanjenja njihove društvene snage i uloge, nit koja sve više poprima debljinu brodskog užeta. Čak i pokušaj jačanja uloge radničkih vijeća ne ide u pravcu jačanja radničke participacije, nego slabljenja sindikata.

Na kraju, kad ministar rada i mirovinskog sustava u svojem opravdavanju ovakvog sadržaja Zakona o radu tumači izraze nezadovoljstva sindikata i poslodavaca Zakonom kao pokazatelje uravnoteženosti samoga Zakona, onda to nije ništa drugo nego svojevrsno opsjenarstvo. Ne može se jednostavno izvlačiti zaključak o uravnoteženosti nezadovoljstva poslodavaca i sindikata iz same činjenice kako to nezadovoljstvo postoji na obje strane, a pogotovo još iz svega toga izvući zaključak kako je to dokaz da je i sam Zakon uravnotežen. Svakom onom tko ne nasjedne površnosti i ne zavedu ga dva saborska čitanja pa novi Zakon o radu ne uspoređuje s tekstom Zakona izašlim iz Hrvatskoga sabora nakon prvog čitanja, već sa do sada važećim Zakonom, jasno je kako je vaga prevagnula na štetu radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata

Radno pravo 09/2014

Velimir Ivanko, dipl.iur.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE ZAKONA O RADU ? NEKA PITANJA I DILEME

U članku autor obrađuje pitanje prijelaznih i završnih odredaba novoga Zakona o radu, te daje odgovore na neka sporna pitanja.

Sažetak:
Prijelazne i završne odredbe, osobito one koje reguliraju u kojim slučajevima, pod kojim uvjetima i kojem roku dolazi do primjene novog zakona, ili i dalje do primjene ranijeg zakona, iznimno su važne jer u stvari određuju primjenu propisa. Stoga svaka nejasnoća kod toga stvara probleme u pravnoj sigurnosti, pa ih treba maksimalno precizno propisati.
Važeći Zakon o radu u prijelaznim i završnim odredbama rješava pitanje stupanja na snagu, pitanje u kojim se slučajevima primjenjuje raniji Zakon o radu, rok za usklađivanje pravilnika o radu, te rok za usklađivanje podzakonskih akata koji su doneseni temeljem ranijeg Zakona o radu, kao i primjenu tih podzakonskih akata do donošenja novih.

Ključne riječi: Zakon o radu, prijelazne i završne odredbe, primjena ranijeg Zakona o radu, usklađivanje pravilnika o radu

Velimir Ivanko, dipl.iur.
Saborski zastupnik u mirovini

Radno pravo 09/2014

UDK 349.2(094.5)

Petar Vlašić, dipl. iur.

POTVRDA O ZAPOSLENJU

U članku autor obrađuje pitanje potvrde o zaposlenju, na zahjev radnika za vrijeme rada te po završetku radnog odnosa. Također analizira utjecaj nekih posebnih propisa koji zahtjevaju potvrdu koja može biti negativna za radnika.

Sažetak:
Prema odredbi članka 130. Zakona o radu poslodavac je na zahtjev radnika dužan u roku od osam dana radniku izdati potvrdu o vrsti poslova koje obavlja i trajanju radnog odnosa. Također, poslodavac je dužan u roku od petnaest dana od dana prestanka radnog odnosa radniku vratiti sve njegove isprave i primjerak odjave s obveznoga mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te mu izdati potvrdu o vrsti poslova koje je obavljao i trajanju radnog odnosa. Pri tome poslodavac u navedenim potvrdama članka ne smije naznačiti ništa što bi radniku otežalo sklapanje novog ugovora o radu.
Međutim, neki posebni zakoni kao uvjet za prednost pri zapošljavanju ili uopće za mogućnost zapošljavanja predviđaju postojanje potvrde da radniku nije prestao ugovor o radu njegovom krivnjom, odnosno da mu radnih odnos nije prestao iz nekih posebno propisanih razloga, a što je u suprotnosti za Zakonom o radu.

Ključne riječi: potvrda o zaposlenju, potvrda o vrsti poslova, negativni podaci o radniku

Petar Vlašić, dipl. iur. 

Radno pravo 09/2014

UDK 349.22:331.106

Kristian Plazonić, dipl.iur.

PRIKAZ NOVOG ZAKONA O REPREZENTATIVNOSTI UDRUGA POSLODAVACA I SINDIKATA

Autor u ovome radu daje prikaz novog Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. Rad je podijeljen u šest dijelova. Nakon uvodnog i općenitog dijela, u trećem se dijelu rada razrađuju kriteriji za sudjelovanje u tripartitnim tijelima sa osvrtom na kriteriji, prava i sudjelovanje. U četvrtom dijelu ukazuje se na reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje i zastupljenost u pregovaračkom odboru. U tom dijelu razmatra se utvrđivanje i trajanje reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje, postupak novog utvrđivanja reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje i pregovarački odbor. Peti dio odnosi se na postupak utvrđivanja reprezentativnosti. U tom dijelu rada razmatra se nadležnost, imenovanje i uvjeti rada te način rada Povjerenstva, utvrđivanje reprezentativnosti udruga za sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini i utvrđivanje reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje. U posljednjem dijelu daje se samo kratki osvrt na upravni i inspekcijski nadzor.

Sažetak:

Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (Narodne novine 93/14, dalje: ZORUPIS) propisuju se kriteriji i postupak utvrđivanja reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata više razine za sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini, kriteriji i postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje te prava reprezentativnih udruga. U samom uvodnom dijelu Zakona, i to pod općim odredbama utvrđuje se da sindikati i njihove udruge više razine te udruge poslodavaca više razine čija je reprezentativnost utvrđena prema odredbama ZORUPIS imaju posebna prava i obveze utvrđene ZORUPIS. S druge strane, sindikati i udruge poslodavaca te njihove udruge više razine čija reprezentativnost nije utvrđena prema odredbama ZORUPIS imaju pravo na slobodno udruživanje, donošenje programa i organiziranje djelatnosti u punoj neovisnosti, u skladu s propisima, osim prava utvrđenih ZORUPIS.

Ključne riječi: reprezentativnost, tripartitna tijela, kolektivno pregovaranje, udruge poslodavaca, sindikati

Kristian Plazonić, dipl.iur.
Odvjetnik u Rijeci

Radno pravo 09/2014

UDK 331.105.44

Dr. sc. Sanja Grbić, Dr. sc. Dejan Bodul

OTKAZ UGOVORA O RADU U PRAKSI EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

U ovom radu autori analiziraju otkaz ugovora o radu u praksi Europskog suda za ljudska prava

Sažetak:
Sudska praksa nije osposobljena da se po hitnom postupka transformira od prakse „pozitivizma" u praksu „kreativizma". Ipak, pravnička struka mora prihvatiti činjenicu da se preko sustava europskih sudova, dakle i Europskog suda za ljudska prava (ECHR), sve više afirmira princip precedentalnog prava i time sudske prakse kao formalnog izvora prava, što od nje zahtjeva pojačanu pozornost u praćenju i tog izvora prava. U tom pogledu naročitu pomoć sudskoj praksi mora i može dati i pravna znanost. Dakle, cilj je autora analizirati otkaz ugovora o radu u praksi ECHR-a kao načinu prestanka radnog odnosa.

Ključne riječi: otkaz, Europski sud za ljudska prava, precedentalno pravo.

Dr. sc. Sanja Grbić
Viša asistentica, Katedra za teoriju prava i države,
filozofiju prava, ljudska prava i javnu politiku,
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci.
Dr. sc. Dejan Bodul
Viši asistent, Katedra za građansko postupovno pravo,
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Radno pravo 09/2014

UDK 349.22(4)

Nataša Novaković, dipl.iur.

ZAKON O POTPORAMA ZA OČUVANJE RADNIH MJESTA

Autorica u članku daje prikaz Zakona o potporama za očuvanje radnih mjesta.

Sažetak:
U Narodnim novinama 93/14 objavljen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta. Zakon je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. Zakonom se propisuju uvjeti, visina i način dodjele potpora za očuvanje radnih mjesta radnika i to putem skraćivanja radnog vremena te obrazovanja ili osposobljavanja radnika.

Ključne riječi: potpore za očuvanje radnih mjesta, skraćivanje radnog vremena, obrazovanje ili osposobljavanje radnika

Nataša Novaković, dipl.iur.
Hrvatska udruga poslodavaca

Radno pravo 09/2014

UDK 331.5 (094.5)

Sandra Vajda, dipl. ing

PRAVILNIK O IZDAVANJU EU POTVRDE ZA PRUŽANJE USLUGA U EUROPSKOJ UNIJI

Navedenim stručnim radom prikazani su uvjeti za izdavanje EU potvrde državljanima Republike Hrvatske radi privremenog i povremenog prekograničnog pružanja usluga u državama članica Europske unije i Europskog gospodarskog prostora.

Sažetak:
Navedenim stručnim radom obrađujemo problematiku u svezi uvjeta za izdavanje EU potvrde državljanima Republike Hrvatske radi dokazivanja namjere pružanja usluga na privremenoj i povremenoj osnovi u drugoj državi članici Europske unije i Europskog gospodarskog prostora sukladno odredbama Pravilnika o izdavanju EU potvrde (Narodne novine, br. 92/14) koji se primjenjuje počevši od 5. kolovoza 2014. godine.

Ključne riječi: Direktiva o uslugama na unutarnjem tržištu, Zakon o uslugama, Pravilnik o izdavanju EU potvrde, Direktiva o priznavanju stručnih kvalifikacija, Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija privremeno i povremeno prekogranično pružanje usluga.

Sandra Vajda, dipl. ing

Radno pravo 09/2014

UDK 368.914 (497.5)

Prof.dr.sc. Marinko Đ.Učur, dipl.iur.

PRAVA I OBVEZE POSLODAVCA, RADNIKA I OSOBA NA RADU PREMA ZAKONU O ZAŠTITI NA RADU

U ovom stručnom radu autor analizira Zakon o zaštiti na radu kroz prava i obveze poslodavca,. Radnika te osoba na radu.

SAŽETAK
Zakon o zaštiti na radu, kao i dosadašnji propisi u odnosima zaštite na radu, propisuju brojne obveze poslodavcu, različitih oblika i sadržaja.
Poslodavac, prvenstveno primjenjuje pravne norme iz propisa o zaštiti na radu, ali ih i stvara i nadzire. Ti odnosi su sve zahtjevniji. Tako je i po univerzalnim, regionalnim, prvenstveno propisima Europske unije, ali i brojnim heteronomnim i autonomnim propisima u pravu zaštite na radu.
Brojni su rizici i opasnosti kao uzroci ozljeda na radu, profesionalnih bolesti u vezi s radom i ugrožavanjem radne okoline. Zahtjev je poboljšanje sigurnosti i zdravlja na radu radnika i drugih osoba na radu (u bilo kojoj vezi) kod poslodavca, a posebno mladeži, žena i invalida. U tim odnosima treba vidjeti i prava (pored obaveza) i odgovornosti poslodavca.
Zakon o zaštiti na radu odnosi se na svakog i na sve poslodavce koji zapošljavaju (ili radno angažiraju) makar jednog radnika (odnosno drugu osobu).
U skladu s navedenim vrelima prava zaštite na radu Zakon o zaštiti na radu uređuje prava i obveze radnika i osoba na radu.

Ključne riječi: zaštita na radu, zakon, poslodavac, obveze, radnik, osobe na radu, prava.

Prof.dr.sc. Marinko Đ.Učur, dipl.iur.
Znanstveni savjetnik iz Rijeke

Radno pravo 09/2014

UDK 331.45