Časopis Radno PRAVO - Broj: 12/20 (Prosinac 2020.)

Online PDF izdanje
Tema broja:

Radnopravna pitanja u praksi Suda EU s osvrtom na ključne aspekte funkcioniranja prethodnog pitanja pred Sudom Europske unije

doc. dr. sc. Kristian Turkalj, dipl. iur.; Adela Turkalj, dipl. iur.

U članku je izložen osnovni pregled europskog radnog prava, te u vezi s tim, posebni osvrt na postupanje i praksu Suda Europske unije, kao i važnost prakse predmetnog Suda za ispravnu primjenu prava Unije.

Sažetak:

Radnopravna pitanja uređena su ne samo nacionalnim propisima, već i propisima EU. Europsko radno pravo sadržano je u primarnim i sekundarnim izvorima, posebice u brojnim direktivama. Većina europskog zakonodavstva je ugrađena u nacionalne propise koji uređuju radno-pravnu materiju, pa je za njihovu ispravnu primjenu nužno tumačenje europskih radno-pravnih normi. Isključivu nadležnost za tumačenje propisa EU ima Sud EU. Sudbena vlast Europske unije uvelike se zasniva na suradnji i dijalogu između nacionalnih sudova i Suda EU. Navedena suradnja provodi se kroz postupak prethodnih pitanja. Kroz postupak prethodnog pitanja Sud EU daje tumačenje normi europskog prava odnosno ocjenjuje njihovu valjanost. U sedam godina članstva Hrvatske u EU, hrvatski sudovi su stekli određeno iskustvo u postavljanju prethodnih pitanja, ali do sada niti jedno pitanje nije se odnosilo na radno-pravnu materiju. Svrha ovog rada je ukazati na propise europskog radnog prava kao i na najvažnije aspekte funkcioniranja sustava prethodnog pitanja u svakodnevnoj praksi te analizirati dosadašnja iskustva hrvatskih sudova. Analizom odluka Suda EU u hrvatskim predmetima želi se dati poticaj postavljanju prethodnih pitanja i u području materije radnoga prava, kao i podizanju svijesti o važnosti ovog alata za ispravnu primjenu prava Unije.   

Summary:

European Labor Law consists of all those regulations that have been adopted at the level of the European Union. These provisions are part of the primary (TEU and TFEU), and secondary legislation of the EU (particularly directives). In addition, an important source of European Labor Law is the jurisprudence of the European Court of Justice. The judicial legal system of the European Union is largely based on judicial cooperation and dialogue between national courts and the European Court of Justice. Most of European labor provisions are adopted in form of directives which Member States transpose into national law through the adoption of relevant laws and regulations. Therefore, for the accurate application of such harmonized legislation, it is necessary to identify and understand the legal provisions deriving from European Labor Law as well as the accompanying jurisprudence of the European Court of Justice of the EU. Preliminary ruling is a process of cooperation between national courts and the European Court of Justice aimed at ensuring the uniform and correct application and interpretation of Union law. Its purpose is to assist national courts in resolving specific disputes seeking an interpretation of Union law, while also providing an opportunity to review the validity of the EU legislation. So far, Croatian courts have not requested preliminary ruling in the labour law disputes. The reasons for this can be of various natures from insufficient knowledge of the European labour legislation, through unfamiliarity with the purpose and functioning of the preliminary procedure as well as with formal requirements for requesting preliminary ruling, or due to fear of possible mistakes in asking the preliminary question. Therefore, the aim of this paper is to indicate the European dimension in labour law disputes and to encourage courts to request preliminary rulings from the European Court of Justice.

Ključne riječi: Europska unija, radno pravo, prethodni postupak, Sud EU

doc. dr. sc. Kristian Turkalj, dipl. iur.
Adela Turkalj, dipl. iur.

RADNO PRAVO 12/2020

UDK: 349.2 (4)

Pretplata
Časopis Radno PRAVO broj: 12/20 - ostali članci

Krešimir Rožman, mag. iur.

Primjena mjera Stožera civilne zaštite RH u radnim odnosima

Autor analizira Odluku Stožera civilne zaštite RH od 20. studenog 2020. u dijelu radnih odnosa. U tome smislu daje mišljenje o pravnom dosegu  mjera iz Odluke i obrazlaže s pravnog aspekta kako bi ih poslodavci trebali primjenjivati.

Sažetak:

Odluku o izmjenama Odluke o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 putem okupljanja, koju je  20. studenog 2020. donio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske pozakonski je akt koji ne može mijenjati zakone, a što proizlazi iz članka 5. Ustava Republike Hrvatske prema kojem u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Stoga, poslodavci koji mjere iz Odluke Stožera primijenjuju u radnim odnosima, dužni su te mjere primjenjivati, ali na način da budu sukladne drugim zakonima, međunarodnim ugovorima i pravnoj stečevini Europske unije kojima se inače regulira materija radnih odnosa. U tome smislu, prema našem mišljenju, Odluku Stožera u dijelu koji se odnosi na radne odnose poslodavci su dužni primjenjivati na način da učine sve što mogu u okviru zakona da bi postupili na način određen Odlukom. Međutim, ne dobivaju pravo da ne poštuju Zakon o radu i druge zakone, niti da mimo Zakona i ugovora o radu jednostrano određuju postupanja radnika za koja inače treba promjena ugovora o radu, ili propisana procedura, kao niti da mijenjaju najdulje propisano trajanje radnog vremena, smanjivanje dnevnog i tjednog odmora i sl.

Summary:
Employers who apply the measures from the Decision of the Headquarters in labour relations are obliged to apply these measures, but in a way that they are in accordance with other laws, international treaties and the acquis communautaire which regulate the matter of labour relations. In this sense, in our opinion, the Decision of the Headquarters in the part related to labour relations, employers are obliged to apply in a way that they do everything they can within the law to act in the manner specified in the Decision. However, they do not get the right not to respect the Labour Act and other laws, nor to unilaterally determine the actions of workers that otherwise require a modification in the employment contract or usage of the prescribed procedure, nor to change the maximum prescribed working hours, reduction of daily and weekly rest, etc.

Ključne riječi: Odluka Stožera civilne zaštite, mjere iz radnih odnosa, rad kod kuće, rad u smjenama, klizno radno vrijeme  

Krešimir Rožman, mag. iur.
„Radno PRAVO“

RADNO PRAVO 12/2020

UDK: 331.102

 

dr. sc. Bruno Moslavac, dipl. iur.

Intervencije u radno vrijeme radi suzbijanja epidemije zarazne bolesti COVID-19

Mjere zaštite zdravlja radnika, (re)organizacijom rasporeda radnog vremena u uvjetima epidemije zarazne bolesti COVID-19, koje se uvode podzakonskim aktima nadležnih tijela javne vlasti, moraju smišljeno uspostaviti redovan pravni okvir sukladno odrednicama pozitivnih zakonskih propisa.

Sažetak:

Uslijed epidemije zarazne bolesti COVID-19, poslodavci i radnici suočeni su sa zahvatima u organizaciju radnog vremena bez presedana. Nesmiljen je intenzitet izmjena propisa kojima se djeluje na ključne determinante radnih odnosa, ne ostavljajući previše prostora i vremena za prilagodbu.

Okupljanje radnika tijekom redovnog (dnevnog) radnog vremena nastoji se smanjiti uvođenjem, kroz podzakonski propis, obveze poslodavcima da izborom jednog ili više alternativnih načina kreiranja rasporeda radnog vremena, maksimalno smanje istovremenu nazočnost većeg broja radnika u istim prostorijama.

U radu se podrobno raščlanjuju tri osnovna modaliteta uređivanja radnog vremena: smjenski rad, klizno radno vrijeme i rad u skupinama, s ciljem olakšavanja izbora poslodavcima te njihovog urednog izvršavanja obveze uvedene im podzakonskim propisom.

Zaključno se ukazuje da opća odluka kao propis nižeg ranga od zakonskog ne može obesnažiti izrijekom ili prešutno odrednice općeg propisa o radu zakonske snage, zatim, da radno pravo ne poznaje institut rada u skupinama, kao i da dogovor o organizaciji radnog vremena „kuću gradi“, bez da poslodavac izvlači korist donošenjem jednostrane odluke.

Summary:

Due to the epidemic of the infectious disease COVID-19, employers and workers are facing unprecedented interventions in the working hours timetable. The intensity of changes in regulations that act on key determinants of labor relations is relentless, without leaving too much space and time for adjustments.

The gathering of workers during daily worktime is sought to be reduced by introducing, through bylaw, employers obligation to choose between one or more alternative ways of creating working hours timetable, to minimize the simultaneous presence of more workers in the same premises.

In this paper author analyzes three basic modalities of working time regulation: shift work, sliding working hours and group work as a new term in labour law, with the aim of facilitating the selection of employers and their orderly fulfillment of obligations imposed on them with bylaws.

For conclusion, it's pointed out that general decision as a regulation of a lower rank than the legal one cannot explicitly or tacitly invalidate the provisions of the general regulation, that labor law doesn't recognize the institute of group work, and that the agreement about working hours and scedule „build a house“, without the employer benefiting of making a unilateral decision.

Ključne riječi: radno vrijeme, obveze radnika, smjenski rad, rad u skupinama, rad od kuće

dr. sc. Bruno Moslavac, dipl. iur.
Općinski državni odvjetnik u Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici

RADNO PRAVO 12/2020

UDK:  331.31: 614

 

prof. dr. sc. Vatroslav Zovko, dipl. oec.; Antonio Jurčev; Sanja Sharairi, mag. praesc. educ.

Zakonodavni okvir i odgovornost ravnatelja u upravljanju odgojno-obrazovnim ustanovama u Republici Hrvatskoj

U radu se prikazuje zakonski okvir kojim se uređuje postupak izbora ravnatelja te njihova prava i odgovornosti. Stavlja se naglasak na specifičnost rada ravnatelja u odgoju i obrazovanju te se problematiziraju područja u kojima bi trebalo dodatno urediti njihov status.

Sažetak:

Analizom niza izmjena resornih zakona i donošenja novih pravilnika, tijekom proteklih dvadeset godina došlo je znatnog povećanja opsega poslova u djelokrugu rada i odgovornosti ravnatelja. To je dovelo do značajne disperzije fokusa rada ravnatelja, osobito u smislu važnih strateških i razvojnih procesa unutar odgojno-obrazovnih ustanova, poput: definiranja vizije i misije, razvoja sustava poboljšanja kvalitete, razvoja kulture ustanove, samovrednovanja rada ustanove, vrednovanja i razvoja plana unapređivanja rada odgojno-obrazovnih djelatnika, suradnje s lokalnom zajednicom, profesionalnog usavršavanja te osmišljavanja i vođenja projekata. Stoga se jasno definiranje opsega poslova i odgovornost rada ravnatelja odgojno-obrazovnih ustanova nameće kao jedan od najvažnijih izazova s kojim se susreće sustav odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Summary:
By analyzing an amendments of departmental laws and the adoption of new regulations, over the past twenty years there has been a significant increase in the scope of work and responsibilities of principals. This has led to a significant dispersion of the focus of the principal's work, especially in terms of important strategic and development processes within educational institutions, such as: defining vision and mission, developing quality improvement systems, developing culture of the institution, self-evaluating the work of the institution, educators, cooperation with the local community, professional development and project design and management. Therefore, a clear definition of the scope of work and the responsibility of the work of principals of educational institutions is imposed as one of the most important challenges faced by the education system in the Republic of Croatia.

Ključne riječi: odgovornost ravnatelja, predškolski odgoj, osnovno i srednje školstvo

prof. dr. sc. Vatroslav Zovko, dipl. oec.
Antonio Jurčev, ravnatelj Osnovne škole Antuna Gustava Matoša, Zagreb
Sanja Sharairi, mag. praesc. educ.

RADNO PRAVO 12/2020

UDK: 376:005

 

Vesna Šiklić Odak, dipl. iur.

Naknada plaće državnih i javnih službenika za vrijeme bolovanja i za vrijeme izolacije i samoizolacije

Autorica se u ovom radu bavi pregledom prava na naknadu plaće za vrijeme opravdane odsutnosti s rada uslijed bolovanja temeljem odredbi ZOR-a i kolektivnih ugovora te uslijed izolacije/samoizolacije zbog zaraze korona virusom (COVID-19) za državne i javne službenike i namještenike i ostale osiguranike. Poseban osvrt daje se na način obračuna i visine iznosa naknade te na čiji teret se naknada isplaćuje uslijed privremene spriječenosti za rad zbog nesposobnosti za rad uslijed bolovanja temeljem odredbi ZOR-a i kolektivnih ugovora te uslijed određene izolacije/samoizolacije zbog zaraze korona virusom (COVID-19) temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i primjene povoljnijeg propisa.

Sažetak:

Naknadu plaće za vrijeme odsutnosti s rada isplaćuje se državnim i javnim službenicima i namještenicima u slučaju kad iz opravdanih razloga ne rade, npr. u slučaju privremene nesposobnost za rad, a ostvaruju je temeljem ZOR-a, posebnih zakona i njihovih kolektivnih ugovora. Prema čl. 49. KU-a i čl. 58. TKU-a državnom i javnom službeniku i namješteniku odsutnom iz službe odnosno s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini od 85% od njegove osnovne plaće, a ako je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu, pripada mu naknada plaće u 100% iznosu osnovne plaće.

Međutim, uslijed aktualne epidemiološke situacije uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID-19) u praksi nailazimo na nedoumice u svezi s pravima osiguranika koji su privremeno nesposobni za rad, odnosno spriječeni za rad zbog bolesti COVID-19 (izolacija) ili su bili u kontaktu s oboljelima od koronavirusa ili su bili na područjima zahvaćenim epidemijom (samoizolacija ili kućna karantena za zdrave osobe). Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju dok je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini, osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće u iznosu 100% od osnovice za naknadu plaće, s time da mjesečni iznos naknade plaće ne može za puno radno vrijeme iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%, odnosno ne može iznositi više od 4.257,28 kuna. Osnovno pitanje koje se pojavljuje u tim slučajevima je koja su prava osiguranika u pogledu naknade plaće, načina obračuna i visine iznosa naknade te na čiji teret se naknada isplaćuje uslijed privremene spriječenosti za rad zbog pojave korona virusa (COVID-19). Obzirom da je iznos naknade plaće na teret sredstava HZZO-a za vrijeme izolacije odnosno samoizolacije znatno manji nego da se isplaćuje na teret poslodavca (klasično bolovanje) temeljem odredbi ZOR-a i kolektivnih ugovora, u praksi se postavilo pitanje primjene povoljnijeg prava.

Summary:

In this paper, the author gives an overview of the right to salary compensation during justified absence from work due to sick leave, based on the provisions of the Labour Act and collective agreements and also due to isolation / self-isolation of civil and public servants and employees as well as other insured persons due to coronavirus (COVID-19). Special attention is given to the method of charging the compensation, its amount as well as determening on whose expense the compensation is charged  during  temporary incapacity for work because of work incapacity due to sick leave on the basis of the provisions of the Labour Act and collective agreements and due to designated isolation / self-isolation resulting from the coronavirus infection (COVID -19), pursuant to the Compulsory Health Insurance Act and the application of a more favourable regulation.               

Ključne riječi: bolovanje, naknada, plaća, zaraza, izolacija, samoizolacija, COVID 19

Vesna Šiklić Odak, dipl. iur.
Ministarstvo pravosuđa i uprave

RADNO PRAVO 12/2020

UDK: 349.23

 

Pripremio: Hrvoje Orešić, mag. iur.

Novi način zapošljavanja u javnom sektoru - odluka Ustavnog suda RH - pregled odgovora na najčešća pitanja s održanog webinara

Ustavni sud RH donio je odluku U-III-4016/2015 od 19. prosinca 2019. kojom se neizabranim kandidatima na natječajima za zapošljavanje u javnim službama omogućuje izjavljivanje prigovora na obavijest o izabranom kandidatu, o kojem prigovoru čelnik tijela javne ustanove u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku mora donijeti rješenje. Neizabrani kandidat u konačnici protiv predmetnog rješenja može pokrenuti upravni spor. S obzirom da je time značajno izmijenjen dotadašnji način postupanja pri zapošljavanju u javnim službama pri kojem nije postojala izravna mogućnost sudske zaštite za neizabranog kandidata, dana 25. studenog 2020. održan je webinar u organizaciji „Radnog prava“ na kojem su ponuđeni odgovori na brojna pitanja zainteresiranih sudionika. S ciljem informiranja što većeg broja pretplatnika časopisa, u nastavku donosimo pregled odgovora na neka od najčešće postavljenih pitanja.

Pripremio: Hrvoje Orešić, mag. iur.
urednik „Radnog prava“

UDK: 331.5: 352

dr. sc. Predrag Bejaković, dipl. oec.

Prava za vrijeme nezaposlenosti u članicama Europske unije

Naknade i pomoći za vrijeme nezaposlenosti služe kao automatski stabilizator i omogućavaju zadovoljavanje najvažnijih potreba osobama koje su bez posla. Također omogućavaju primateljima da ne moraju nužno prihvatiti prvi ponuđeni posao nego da imaju više vremena za pronalaženje posla koji odgovara njihovim sposobnostima, očekivanjima, obrazovanju, stručnostima, vještinama i iskustvu.

Sažetak:
Naknade i pomoći za vrijeme nezaposlenosti služe kao automatski stabilizator i omogućavaju zadovoljavanje najvažnijih potreba osobama koje su bez posla. Također omogućavaju primateljima da ne moraju nužno prihvatiti prvi ponuđeni posao nego da imaju više vremena za pronalaženje posla koji odgovara njihovim sposobnostima, očekivanjima, obrazovanju, stručnostima, vještinama  i iskustvu. U tekstu se izlažu oblici novčane naknade i pomoći za vrijeme nezaposlenosti u pojedinim članicama EU. Kako je socijalna politika uglavnom ostavljena u nadležnosti država članica, a njezina harmonizacija se gotovo i ne ostvaruje, razlike u pravima za vrijeme nezaposlenosti u pojedinim nacionalnim sustavima su skoro veće nego sličnosti. 

Summary:
Unemployment benefits and assistances during unemployment serve as an automatic stabilizer and enable people who are unemployed to meet their most important needs. Such rights also allow beneficiaries not obligatory to accept the first offered job but to have more time to find a position that better matches their abilities, expectations, education, expertise, skills and experience. The text outlines the forms of unemployment benefits and assistances during unemployment in EU Member States. As the social policy is largely left to the competence of the Member States, and its harmonization has not been realized, the differences in unemployment entitlements in individual national systems are almost bigger than the similarities. 

Ključne riječi: naknada za vrijeme nezaposlenosti, tržište rada, socijalna politika, EU  

dr. sc. Predrag Bejaković, dipl. oec.
Institut za javne financije

RADNO PRAVO 12/2020

UDK: 331.56: 331.2